Čini se kao da se sve promijenilo nakon potpisivanja sporazuma P5 + 1 država sa Iranom, ali to nije zasluga ni lidera Irana, ni predsjednika Putina, već slučajnost da se njihovi ciljevi poklapaju s ciljevima Bijele kuće.

Za vrijeme prve polovice 2012. godine, SAD i Rusija su počele raspoređivati moć na Bliskom istoku na novi način pomoću Ženevske konferencije, pošto Muslimansko bratstvo nije uspijevalo preuzeti moć putem “Arapskog proljeća”.

Ipak, predsjednik Obama nije održao svoju riječ. Tjedan dana kasnije, Francois Hollande je pozvao “prijatelje Sirije” da ponovo započnu rat, a zatim je Kofi Annan priredio Međunarodna spektakl podnijevši ostavku na funkciji posrednika, dok su Francuska, Katar, Jordan i Izrael pokrenuli operaciju “Vulkan Damaska”, usmrtivši šefove Vijeća nacionalne sigurnosti Sirije.

Ubrzo je postalo jasno da američka tajnica države, Hillary Clinton, zatim direktor CIA-e, David Petraeus, kao i novi direktor Političkih poslova UNO, Jeffrey Feltman, vuku konce od samog početka.

Bilo je potrebno da se završi izborna kampanja i ponovno izabere Barack Obama za predsjednika, kako bi mogao blokirati ili uhiti generala Petraeusa i otpustiti Hillary Clinton.

Što se Feltmana tiče, on je ostao u sjeni i nastavio sabotirati politiku Bijele kuće, uvjeravajući sve da će Sirija biti poražena i da će se kad tad morati bezuvjetno predati.

Obamina politika je brutalno uništena s uspjehom obojene revolucije u Ukrajini u studenom 2013. godine. Ova operacija, koja je pokrenula uništenje Ukrajine i izolaciju Rusije, započeta je bez odobrenja Bijele kuće.

SAD obično pripremaju svoje tajne operacije godinama unaprijed i pokreću ih kada se pruži politička prilika. Ovoga puta je netko dao naređenje bez odobrenja Nacionalnog vijeća sigurnosti SAD.

Kao rezultat toga nastala je kriza bez presedana, a Krim je proglasio neovisnost, pripojivši se Ruskoj federaciji. Počele su pobune u Donbasu i Lugansku, Zapad je uveo sankcije Moskvi i Moskva je uvela kontrasankcije Zapadu. Ukratko, odnosi između Istoka i Zapada su ozbiljno ugroženi.

Čudno je bilo to što je predsjednik Obama omogućio politiku koju nije odabrao. Ipak, on je nastavio s tajnim pregovorima s Iranom koje je pokrenuo na početku svog drugog mandata. Pregovori su se razvukli, a sporazum je postignut tek u srpnju 2015. godine.

Od tog datuma, počeli su se poboljšavaju odnosi između Washingtona i Moskve, a postignuto je i rješenje za ukrajinsku krizu – sporazumi u Minsku. Primjena sporazuma je započela kada je Rusija 26. rujna potpisala sporazum o ponovnom opskrbi Ukrajine plinom.

Također je došlo i do političkog preobražaja na Bliskom istoku. Stoga je sada situacija slična 30. lipnja 2012. godine, za vrijeme Ženevske konferencije.

Ipak, razlika je u tome što je sada Sirija u potpunosti uništena, pri čemu je izgubila i više od 200.000 stanovnika, dok je Muslimansko bratstvo uspostavilo kalifat za kojim žudi još od 1928. godine, a plan je da se raširi na cijelu regiju.

U svakom slučaju, otpor sirijskog naroda i njihovih saveznika, konkretno Hezbollaha, Irana i Rusije, omogućio je predsjedniku Obami da preuzme kontrolu nad svojom politikom.

Bivša desna ruka Davida Petraeusa, general John Allen, koji je uspio pobjeći u studenom 2012. godine, ponovno je uhićen. On je bio zapovjednik “anti-ISIS” koalicije. Radna dokumentacija Jeffreya Feltman sada kruži među članovima Vijeća sigurnosti.

Određeni mudri i hrabri ljudi su spriječili da “Arapsko proljeće” preraste u Treći svjetski rat.

Imajte sljedeće stvari na umu:

“Arapsko proljeće” je imalo za cilj da postavi Muslimansko bratstvo na vlast diljem arapskog svijeta. Uslijed njihovog poraza, neki članovi bratstva su se udružili u kalifat ISIS-a.

Liberali i neokonzervativci žele rat protiv Rusije. Upravo zato su oni podržali “Arapsko proljeće”, osudili ideju o miru u Siriji i organizirali obojenu revoluciju u Ukrajini prije nego što su podržali ISIS u Iraku i Siriji.

Predsjedniku Obami je bilo potrebno tri godine da očisti svoju administraciju i još uvijek nije uspio.

Postoji sporazum između Baracka Obame, Vladimira Putina i Ajatolaha Ali Kameneja za ponovno uspostavljanje mira na Bliskom istoku.

Thierry Meysann (Voltairenet.org)
 
(webtribune.rs/uredio:nsp)

Captagon, tableta na bazi amfetamina, koja ISIL-ovce vodi u luđačke zločine, kreirana je u američkim laboratorijima

Kad ih vidiš mrtve ili, još bolje, kad zarobljeni cvile i plaću, shvatiš da nisu nepobjedivi. To je ona psihološka barijera koju naši borci svakodnevno probijaju i zato smo sve uspješniji, objašnjavao nam je kurdski ratnik nakon bitke za grad Al Hawl u sirijskom Kurdistanu stojeći pokraj ubijenog borca ISIL-a.

Po svoj prilici postavljen tako da ispod starog kauča na kojem je ležao, ako se leš pomakne, detonira nekoliko kilograma eksploziva, mrtvi ISIL-ovac nije više izgledao opasno. Tim više što je na sebi imao desetak ulaznih rana od metaka.

“Normalan čovjek bi pao nakon dva, tri pogotka. Ali ovi su toliko nadrogirani da moraš u njega sprašiti rafal prije nego što ga sruši”, govori istinski zgroženi Kurd.

Tada nam je spomen o narkoticima zvučao sporedno, no ponovno smo se s pričom o drogiranim ratnicima susreli nakon nekoliko dana u Kobaniju…

“Nakon borbi, kad su naši napokon očistili grad od Daeša, kod mnogih poginulih su u džepovima pronašli desetke tih njihovih tableta”, rekao nam je Mustafa, naš prevoditelj u tom gradu.

Ni tada nam se još potpuno nije upalila ona novinarska “crvena lampica” za uzbunu, no punim je sjajem zasvijetlila nakon vijesti da je u Libanonu uhićen saudijski princ Abdel Mohsen Bin Walid Bin Abdulaziz.

U njegovu privatnom mlažnjaku otkriveno je čak dvije tone tabletica Captagona – kako se popularno zove sintetički spoj na bazi amfetamina. Kopajući dalje, priča o Captagonu ili, kako ga neki zovu, “ISIL-ovoj drogi”, počela se otvarati kao Alibabina pećina.

Jer dvije tone sintetičke droge hiperbogati saudijski princ posve sigurno nije namjeravao “dilati” u mračnim ulicama Ryada, a teško da ih je nabavio baš za vlastitu upotrebu.

Captagon – sintetička droga na bazi amfetamina u obliku koji se posljednjih godina koristi na Bliskom istoku, prema brojnim izvorima, “dizajnirana” je u jednom laboratoriju NATO-a u Sofiji u Bugarskoj još 2011. godine, a među prvima su njezine učinke koristili pobunjenici u Libiji prilikom svrgavanja pukovnika Gadafija.

No Captagon, temeljno, stvoren je kao lijek još početkom 60-ih godina u SAD-u za liječenje ADHD-a – poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje.

Ali od lijeka do otrova nije bio dalek put. Danas se milijuni tih tabletica ilegalno proizvode u tajnim laboratorijima, uglavnom u istočnoj Europi i Turskoj, a masovno se koriste upravo u ratu na Bliskom istoku.

Povijest korištenja metamfetamina i amfetamina u raznim varijantama ipak seže puno dalje od “Arapskog proljeća”.

“Piloti! Previše borbenih misija? Ne možete ostati budni u zraku? Uzmite amfetamin!”, poruka je s plakata američkog ratnog zrakoplovstva s početka 2 svjetskog rata.

Svojim su vojnicima psihostimulanse davali saveznici – Britanci i Amerikanci, no svakako u blažem obliku, ciljano, kako bi ljudi bez sna mogli funkcionirati što dulje.

No prava zloupotreba pripisuje se nacistima i njihovim saveznicima Japancima u 2. svjetskom ratu. Nijemci su razvili metamfetamin pod tvorničkim imenom Pervitin, koji je masovno davan njihovim trupama na Istočnom frontu.

Stvorene su inačice – posebno za pješaštvo, posebno za zračne snage, a posebno za oklopne jedinice.

Stimulansi su se prvo ispitivali na zatočenicima koncentracijskih logora – jedno svjedočenje govori kako su zatočenike logora natovarili s 30-ak kilograma teškim naprtnjačama s kojima bi ovi na leđima, bez odmora, danima i noćima marširali unutar logora pod utjecajem posebno dizajniranog metamfetamina.

Za vojnike je Pervitin miješan sa slatkišima te pakiran u posebno dizajnirane i brendirane kutije poput, primjerice, tenkovske “Panzerschokolade”.
Pod utjecajem tih “čokolada”, tableta ili nakon što bi si izravno ubrizgavali otopinu Pervitina u venu, vojnici su danima marširali pod punom spremom, lakše podnosili ljutu rusku zimu i bezumno jurišali u smrt pred Staljingradom. Japanske varijante sličnih svojstava koristili su vojnici “Zemlje izlazećeg Sunca” čineći zvjerstva na pacifičkim otocima, a kamikaze, koji su se zrakoplovima zalijetali u samoubilačke napade na savezničke brodove, posve sigurno nisu prije polijetanja nazdravljali zelenim čajem ili čašicom sakea.

“To je sredstvo koje u pravilu koriste agresivne, osvajačke vojske, kad u vojniku treba ‘ubiti’ savjest, izbrisati granicu osjećaja zla”, objasnio nam je prof. dr. Slavko Sakoman, bez sumnje najveći autoritet za liječenje ovisnika o opijatima.

Šezdesetak godina od 2. svjetskog rata u vojnim su se laboratorijima, dakle, “prisjetili” Hitlerove taktike. S početkom kopnenih borbi na libijskom tlu prilikom svrgavanja Gaddafijeva režima, nakon što su Britanci i Francuzi odradili posao iz zraka, pobunjeničke frakcije su na kopnu jurišale, vrlo često upravo pod utjecajem Captagona.

Slično se zbivalo i prilikom svrgavanja Mubaraka u Egiptu, u Tunisu… Ali postoje i nama zemljopisno bliži primjeri.

“Imali smo zapovijed da ne smijemo koristiti bojevo streljivo u suzbijanju demonstranata koji su postajali sve agresivniji. Najjače što smo imali bili su gumeni meci. No od toga je bila slaba pomoć”, pričao nam je još prošle godine bivši pripadnik ukrajinske specijalne policije Berkut koji je bio angažiran na Maidanu u Kijevu u vrijeme kad su se prosvjedi iz mirnih pretvorili u izrazito nasilne.

Bilo je to u veljači 2014. Razgovarali smo u Donjecku, gdje su se sklonili mnogi pripadnici te postrojbe koja je nakon državnog udara u Ukrajini raspuštena, a oni stavljeni na javne liste za odstrel.

“Svjedočio sam situacijama kad su prosvjednici s palicama ili mačetama u rukama jurišali na nas. Iako bi bili pogođeni s gumenim metkom, nastavljali bi zakrvavljenih očiju. Padali bi, dizali se i nastavljali jurišati. Kao hipnotizirani, kao da nisu osjećali nikakvu bol”, objašnjavao je ovaj specijalac.

No prosvjednici nisu svjesno uzimali “ratničke tabletice”, metamfetaminski su pripravci bivali servirani, doznali smo, na svakom uglu, otopljeni u velikim loncima toplog čaja ili zdjelama s borščom koji se dijelio.

O tome nam je svoje iskustvo ispričao Dmitriy Steshin, čuveni ruski ratni izvjestitelj Komsomolske Pravde, koji je u Rusiji proglašen i za najboljeg novinara godine. U to vrijeme izvještavao je iz Kijeva.

“Bilo je jako hladno, oko minus 25 stupnjeva Celzijevih. Izvještavao sam o sukobima demonstranata i policije na kijevskim ulicama i cijelo vrijeme, kad je bila prilika, krijepio sam se tim besplatnim vrućim čajem. Bio sam u prvim redovima kad su demonstranti krenuli u izravan juriš na policiju. Nisam osjećao nikakav strah, naprotiv, euforično sam fotografirao. Po toj su nas hladnoći zalijevali vodenim topovima, no nije mi uopće smetalo. Nakon cijelog dana i cijele noći, oko 6 sati ujutro, vratio sam se u hotelsku sobu te krenuo onako promrzao i mokar pisati tekst i slati fotografije redakciji”, prisjetio se i nastavio:
“Sljedećih nekoliko dana bilo je isto, uopće nisam oka sklopio, no nije mi se ni spavalo. Pripisao sam to adrenalinu koji te puca u takvim situacijama, no po povratku kući osjećao sam se isto. Tri dana i tri noći bez trenutka sna uz finalno bunilo u kojem sam, ispričala mi je supruga, trgao i grizao jastuke. Tek nakon tjedan dana, došavši k sebi, shvatio sam da je riječ o amfetaminu ili metamfetaminu koji sam nesvjesno uzeo pijući ‘besplatni’ čaj”, zaključio je.

Neki izvori donose i priče kako je nakon kijevskih zbivanja mnogo ljudi koji su sudjelovali u protestima završilo u klinikama za odvikavanje od droga na koje su se, ne znajući što uzimaju, navukli.

No o tome u medijima nije bilo previše riječi. Što je, zapravo, bilo otopljeno u čaju neće se zacijelo nikad ni saznati.

Kao ni to pod utjecajem čega su bili demonstranti u Odesi koji su zapalili zgradu u koju su se sklonili njihovi protivnici i tako ih žive zapalili, a one koji su uspijevali pobjeći iz buktinje zatukli su čeličnim šipkama.

Bešćutnost, krvoločnost, bez sumnje je kod nekog stanje svijesti bez ikakvog kemijskog stimulansa. No takvi su pojedinci ipak rijetki, jer kako bi svijet u protivnom izgledao?

Ali uz “dobru psihičku pripremu”, začinjenu obilato kemijom, ljudi koji bi u normalnim okolnostima bili normalni pretvaraju se u monstrume.

Djelovanje Captagona je, ovisno o doziranju, kao izmišljeno za stvaranje “super ratnika” – nedostatak potrebe za snom, “beskrajna energija”, euforija i ubijanje bilo kakve empatije, radikalno podizanje tolerancije na bol…

Svi ti efekti u kombinaciji s radikaliziranošću, vjerskim fanatizmom, mržnjom prema svima koji “nisu s nama”, oružjem u rukama i bezakonju – rezultiraju prizorima na kakve smo, nažalost, već gotovo oguglali: ritualna ubojstva, odsjecanje glava, ubijanje djece, žena, mučenja, razapinjanja…

Iscurio je podatak i da su tablete Captagona pronađene u stanu jednog od pariških terorista. Koliko ih je ljetos preneseno u naprtnjačama na leđima izbjeglica koje su prolazile i kroz našu zemlju možemo samo nagađati.

No da bi netko odsjekao glavu nedužnom čovjeku ili ubio dijete nije dovoljno samo popiti tu tabletu. Mora postojati predispozicija.

Kao što ni svaki onaj koji popije bocu, dvije vina neće doći kući te izmlatiti ženu i dijete ili ubiti susjeda, nego zapjevati veselo s društvom ili naprosto zaspati.

Sakoman: On doslovce gasi dio mozga za rasuđivanje

O Captagonu – ISIL-ovu tajnom oružju, ali i općenito o korištenju kemijskih pripravaka na bazi amfetamina, razgovarali smo s prof. dr. Slavkom Sakomanom, našim najvećim autoritetom kad je u pitanju liječenje ovisnika o drogama.

Što je, zapravo, Captagon?

“Captagon je sintetička droga kojoj je baza amfetamin, a spada u grupu psihostimulatora središnjeg živčanog sustava. Stvorena je početkom šezdesetih godina u svrhu liječenja ADHD-a.”

No formula tog ‘lijeka’ je očigledno evoluirala u neželjenom pravcu. Postao je jedno od glavnih oružja fanatika ISIL-a, koji svoj Kalifat šire neviđenim terorom, bestijalnim zločinima, mučenjem i ubijanjem civila.
“Riječ je, kao što rekoh, o kombinaciji stvorenoj s namjerom, a ovisno o dozi koja se unosi u organizam, učestalosti te o kemijskom ‘dizajnu’, odnosno kombinacijom komponenti, kod konzumenta se izazivaju ovakvi efekti. No, naravno, osoba mora biti i predispozicionirana za to. Ima indicija da se pojavljuje metamfetamin koji je puno snažniji od amfetamina i, po svemu viđenom, prisutan je u tim ratnim zonama. Na sličan je način Hitler koristio metamfetamin na svojim vojnicima u 2. svjetskom ratu, a koristili su ga i Japanci. Bile su to tzv. Desoxyn tablete, odnosno komercijalnog naziva – Pervitin.”

No koliko znam, psihostimulanse koristili su i saveznički vojnici, Britanci i Amerikanci, zar ne?

“Gdje god se očekuju situacije nužne budnosti, koriste se određene vrste takvih stimulansa. Piloti, tenkisti… Doziranje i sastav je u domeni vojne tajne, no nije tajna da takvi pripravci postoje u legalnom setu za opskrbljivanje operativaca na terenu, kad je nužno biti budan i usredotočen dan, dva u kontinuitetu.”

No ove kombinacije ipak su nešto drugo…

“Da, kemičari u laboratorijima kombiniranjem amfetamina, metamfetamina i još nekih kemikalija mogu, s velikom vjerojatnošću, ‘gađati’ učinak na konzumenta. Budnost, energija, osjećaj moći, snage, izdržljivost, hrabrost, izostanak straha od smrti, neosjećaj gladi, pa i žeđi, lako podnošenje fizičke boli, euforija, usredotočenost cilju… Takve kombinacije mogu konzumenta toliko fiksirati na zadani cilj i u mozgu stvoriti reakciju da fizičku bol gotovo ignorira.”

Dakle, uz dobru tjelesnu pripremu, vojnu obuku, religijsku isfanatiziranost, s većim dozama takve kemije dobivamo, zapravo, gotovo savršeni, nemilosrdni ljudski stroj za ubijanje? Oni, možemo to vidjeti na brojnim snimkama na internetu, ubijaju, kolju, s osmijehom na licu, s uživanjem. Hoće li svatko tko se naguta tih tableta postati takav?

“Ne. Uvjeren sam da među njima postoje velike razlike, da ima i onih koji, bez obzira na dozu, ne bi uzeli mačetu u ruke i sjekli glave. No fanatizam se s tom drogom pojačava, a među njima posve sigurno ima psihopata kojima se one najgore crte ličnosti još više aktiviraju. Oni najgori moraju imati predispoziciju, izostanak empatije, a takvi se i sami guraju u takve situacije. Posve sigurno i njihovi vođe prepoznaju takve tipove među svojim ljudima i daju im takve zadatke u kojima ovi uživaju.”

Možemo, dakle, u laboratoriju, ‘igrajući’ se s omjerima i vrstama supstanci, stvoriti pripravke koji će ciljano djelovati – posebne tablete za nemilosrdne egzekutore, posebne za bombaše samoubojice, posebne za neumorne ratnike…?

“Da, može se laboratorijski manipulirati s kombinacijom molekula same tablete. Kemičari kombinacijom u omjerima supstanci mogu s velikom vjerojatnošću kemijski manipulirati ponašanje ljudi. Metamfetamin, za razliku od amfetamina, djeluje na više sustava, uz adrenalin, aktivniji je u mozgu i izaziva jače reakcije – uz silnu energiju i nekritičku euforiju te osjećaj užitka.”

“Kakve su posljedice korištenja?

“Strašne. Te su supstance neurotoksične, oštećuju sivu tvar, mozak atrofira…, oni koji su malo predispozicionirani za psihoze odlaze u totalno ludilo. Dakle, s paranojom u glavi, nabrijan si, vidiš neprijatelja i gdje ga nema…”

No metamfetamin nije samo ‘ratnička droga’, koriste ga i ‘civili’ za zabavu…

“U Americi je, po zapljenama, metamfetamin na prvome mjestu. Svojedobno je bio jedan od glavnih razloga i za širenje AIDS-a. Bio je glavna droga u gay klubovima i pod njegovim utjecajem konzumenti su gubili osjećaj za kritičnost prema vlastitom ponašanju, nisu uopće vodili brigu o zaštiti. No kad pričamo o korištenju u ratu, efekti su eliminiranje savjesti, takvi ljudi postaju sami oružje, ne samo nositelji oružja.”

No sama činjenica da pod utjecajem, primjerice Captagona ili neke njegove inačice, ISIL-ovci rade zvjerstva, ne opravdava njihove postupke.

“Ne, riječ je uglavnom o ljudima manipuliranim religijom i njezinim ekstremnim tumačenjem, ideologijom, a uglavnom je riječ i o neobrazovanim, primitivnijim osobama i kao takvi su idealni instrument za ostvarenje određenih ciljeva. Kad im daju takvu drogu, i ono malo razumnosti i savjesti – nestaje. Te droge utječu na deaktivaciju frontalnog režnja mozga zaduženog da razmišlja o posljedicama, da kontrolira ponašanje. To se eliminira i nagonske strasti izlaze na vidjelo.”
 
(express.hr/uredio:nsp)

Slijepi mistik, žena koja je navodno prorekla 9/11, tsunami 2004, nuklearno izlijevanje u Fukushimi i rođenje ISIS-a, također je prorekla strašna predviđanja za 2016. takošer kao i uspostavljanju kalifata 2043. godine s Rimom kao svojim epicentrom, piše australski list Perth Now

Bugarska proročica Baba Vanga, koji je umrla 1996. u dobi od 85, bila je poznata kao “Nostradamus s Balkana” zahvaljujući navodnom uspjehu od 85 posto i već dugo je cijenjena u Rusiji i Europi kao neka vrsta nadnaravnog sveca.

Od stotine predviđanja koje je Vanga napravila u njezinoj 50-godišnjoj karijeri otkad se proslavila kao vidovita, veliki broj njih je aludirao na prirodne i klimatske promjene povezane sa katastrofama.

Ona je upozorila na topljenje polarne ledene kape i porast temperature mora još 1950. godine, desetljećima prije nego je itko čuo za globalno zatopljenje.

Njezini sljedbenici vjeruju da je njezin živopisan opis “ogromanog vala” koji će se spustiti na “velike obale, pokrivajući ljude i gradove i (uzrok) sve će nestati pod vodom” je referenca tsunamija iz 2004. i potresa koji je ugorzio stotine tisuća ljudi na Pacifiku.

No Vangina zaokupljenost “velikim muslimanskim ratom” koji je poslao vjernicima, teoretičarima zavjere i islamofobima jasnu poruku da je Sudnji dan blizu što se vidi u posljednjih nekoliko mjeseci kako se svijet bori sa prijetnjom islamske države i njezinih suradnika.

Hladna proročanstva upozoravaju na invaziju na Europu u 2016. od strane muslimanskih ekstremista, sukob kojeg je predvidjela da će početi s Arapskim proljećem 2010. godine, prenijet će se na Siriju, gdje “će muslimani koristili kemijsko ratovanje protiv Europljana”, a kulminirat će u uspostavljanju kalifata od 2043. godine s Rimom kao svojim epicentrom.

Prema Vangi, Europa kakvu znamo će “prestati postojati” do kraja iduće godine nakon sustavnog otklanjanja cijelih populacija, ostavljajući kontinent “gotovo prazan”, a “pustoš će se gotovo u potpunosti lišiti bilo kakvog oblika života”.

Ako to zvuči dosta dramatično, uzmite još u obzir kretanja u proteklih godinu dana, kako se opasno širi ISIS na rub blizu Europi preuzimajući Sirtu, ključnog libijskog grada s pogledom na Sredozemlje i rodno mjesto pokojnog diktatora Gaddafija.

Sirta je sada kolonija islamske države u kojoj djeluje šerijatski zakon. Novi režim navodno je učvrstio svoju vlast preko niza javnih pogubljenja, tijekom kojih je nepoznati broj ljudi bilo doslovno izgubilo glavu.

I ISIS dalje stječe prednost u Siriji, unatoč masivnim bombardiranjima od strane savezničkih snaga u svjetlu napada u Parizu. Za posvećenike i druge koji konzumiraju strah od nadolazeće apokalipse, to je kao da se vangina smrtonosna proročanstva odvijaju pred njihovim očima.

Baba Vanga je rođena Vangelia Pandeva Dimitrova u Strumici, naselju smješteno u podnožju vulkanskog planinskog lanca tadašnjeg Osmanskog Carstva.

Prema narodnoj predaji, ona je vodila običan život do 12 godina, kada je misteriozno izgubila vid tijekom velike oluje – opisane kao strašni tornado. Prema predaji, oluja ju je bacila u zrak, a potom bacila na zemlju uz snažan nalet vjetra.

Što se dogodilo nakon toga je ostalo mutno, ali ju je njezina obitelj navodno pronašao u strašnim stanju nekoliko dana kasnije, njezine oči su bile ozlijeđene i zatvorene, te optočene s debelim slojem prašine i prljavštine. Previše su bili siromašni da bi išla kod liječnika specijalista, bila je degradirana za čitav život sljepoćom.

Vanga je kasnije izjavila da je doživjela svoje prvo proročanstvo tijekom dana kada je nestala, a vjerovala je također da joj je bila ugrađena sposobnost da liječi ljude i predvidjeti budućnost. Ona je bila u mogućnosti uvjeriti druge u njezine paranormalne moći i brzo je razvila kult sljedbenika.

Ona je postala pohodište za bogate i moćne i obožavatelje, među njima i šefova država, znanstvenika i povjesničara, koji su dolazili iz svih krajeva svijeta zbog nekoliko minuta u njezinu društvu.

Ona je kasnije služila kao savjetnik liderima bugarske komunističke partije, koji su je neki navodno iskorištavali. Ona je navodno držana pod prismotrom tajnih službi kao i njezin dom koji je bio poprište bezbroj sastanaka tijekom posjeta stranih političara i gospodarstvenika.

Najpoznatiji Baba Vangaina Proročanstva koja su se ‘obistinila’

Predviđanje iz 1950: Globalno zatopljenje i tsunami 2004. godine.

“Hladna regija će postati topla … i vulkani će se probuditi. Veliki val će pokriti veliku obalu prekrivenu ljudima i gradovima, a sve će nestati ispod vode.”

“Sve će se rastopiti, baš kao led.”

Predviđanje iz 1989: 11. rujna, 2001. teroristički napad na New Yorku na Blizance.

“Užas, užas! Američki braća (vjeruje se da je pozivanje na dva “brata” tornjeve blizance) će pasti nakon što će biti napadnuta od čeličnih ptica (koje se smatra da su dva otet putnički avioni). “Vukovi će zavijati u grmlju (vjeruje se da je mislila na tadašnjeg američkog predsjednika Georgea Busha) i nevina krv će poteći.”

Predviđanje iz 1980: Potonuće ruske nuklearne podmornice Kursk u 2000.

Vidjela je kako posada umire od strašne smrti tijekom nekoliko dana, dok je međunarodna posada uzaludno spašavala i dohvatiti podmornicu iz dubine oceana. Do tragedije, ljudi su mislili da je “Kursk” iz bio ruski grad Kursk.

“Na prijelazu stoljeća, u kolovozu 1999. ili 2000., Kursk će biti pokriven vodom, a cijeli svijet će plakati nad njom.”

Izbor Baracka Obame:

Vanga je navodno točno predvidjela da će 44. predsjednik SAD-a biti Afroamerikanac. Međutim, ona je također izjavila da će on biti “posljednji američki predsjednik”. Morat ćemo pričekati i vidjeti kako će se sve to odvijati.

Vangina glavna proročanstva od 2016. godine nadalje

2016: “Muslimani” će upasti u Europi, koja će “prestati postojati”, kao što znamo. Uslijedit će kampanja uništavanja koja će će trajati godinama, odvodeći populaciju i ostavljajući cijeli kontinent “gotovo praznim”.

2023: Zemljinoj orbita će se promijeniti (nitko ne zna što to znači).

2025: Stanovništvo Europe će doći gotovo na nulu.

2028: Čovječanstvo će letjeti na Veneru, u nadi da će naći nove izvore energije.

2033: Razina vode u svijetu će rasti kako će se polarne kape rastopiti.

2043: Transformacija u Europe u islamskom kalifat je završena. Rim je glavni grad. Svjetska ekonomija cvjeta pod muslimanskom vlašću.

2066: Amerika će koristiti novo oružje za klimatske promjena po prvi puta u pokušaju da preuzme Rim i vrati kršćanstvo.

2076: Komunizam će se vratiti u Europu i ostatak svijeta.

2084: Priroda je preporođeno (nitko stvarno nije siguran što to znači).

2100: Umjetno sunce koje je stvorio čovjek osvjetljava tamnu stranu planeta (ovo je već u tijeku – od 2008, znanstvenici su radili na stvaranju umjetnog sunca pomoću tehnologije nuklearne fuzije).

2130: Uz pomoć stranaca, civilizacija će živjeti pod vodom.

2170: Velike globalne suše.

2187: Dvije velike vulkanske erupcije će se uspješno zaustaviti.

2201: Temperature će padati kako će se sunčevi termonuklearni procesi usporiti.

2262: Planeti će polako mijenjati orbite. Mars će biti ugrožen od kometa.

2354: Nesreća na umjetnom suncu će rezultirati sve više suša.

2480: Dva umjetna sunca će se sudariti i ostaviti Zemlju u mraku.

3005: Rat na Marsu će promijeniti putanju planeta.

3010: Komet će udariti u Mjesec. Zemlja će biti okružena prstenom stijena i pepela.

3797: U ovo vrijeme, sve na Zemlji će umrijeti. Međutim, ljudska civilizacija će biti napredna dovoljno da se preseli na novi sustav zvijezda.

Moglo bi se sve ovo, naravno, odbaciti kao potpuno smeće, ali činjenica je da je zaista plan sedam faza u pokretu, provjerite barem njezina predviđanja za 2016.

“Šesta faza smatra da će početi od 2016. nadalje” i to će biti poriod “totalne konfrontacije”.

“Čim će kalifat biti proglašen “islamska vojska”, će potaknuti borbu između vjernika i nevjernika”, koju je često tako predvidio i Osama bin Laden.”
 
(news.com.au/uredio:nsp)

Bivši britanski premijer Tony Blair ispričao se zbog grešaka koje je koalicija sa SAD-om napravila tijekom rata u Iraku 2003. godine i priznao djelomičnu odgovornost za “uspon terorističke organizacije Islamska država (IS)”

… ali i naglasio da ne žali zbog svrgavanja s vlasti Sadam Huseina.

“Ima elemenata istine u tvrdnjama da je rat u Iraku izazvao pojavu IS, oni među nama, koji su uklonili Sadam Huseina, snose dio odgovornosti za situaciju u Iraku danas”, naveo je Blair.

U intervjuu američkom kanalu vijesti CNN, Blair se ispričao zbog “nekih pogrešaka u planiranju”, kao i “grešaka u njihovom razumijevanju onoga što će se dogoditi kada se uklonili diktatorski režim”, ali i naglasio da “se teško može ispričati za uklanjanje Sadama Huseina, jer bi Irak inače postao ono što je Sirija danas”.

Na pitanje je li rat bio glavni uzrok uspona IS, Blair je odgovorio da “misli da postoje elementi istine u tome”.

“Današnji Irak je i dalje pod jakim pritiskom sektaških tenzija i bori se s prijetnjom IS, sunitskih ekstremističkih grupa koje su nametnule svoju brutalnu vladavinu u značajnim dijelovima na sjeveru i zapadu zemlje”, rekao je Blair za CNN.

Blair je priznao djelomičnu odgovornost za uspon IS.

“Naravno, ne možete reći da oni od nas koji su uklonili Sadama 2003. godine ne snose bilo kakvu odgovornost za stanje u 2015.

Ali važno je shvatiti da Arapsko proljeće koje je počelo 2011. godine, također ima svoj utjecaj na Irak danas i da je IS zapravo došao do izražaja iz njihove baze u Siriji, a ne u Iraku”, navodi Blair u intervjuu američkoj televiziji.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(srbijadanas.com,youtube/uredio:nsp)

Bjeloruskinja Svetlana Aleksijevič dobitnica je Nobelove nagrade za književnost za “njezino polifonijsko pisanje, spomenik patnjama i hrabrosti našeg doba

O bjeloruskoj književnici Svetlani Aleksejevič, ovogodišnjoj dobitnici Nobelove nagrade za književnost, teško nešto reći, ali sama činjenica da je 67-godišnja spisateljica “poznata” po svojoj viziji nekih ključnih događaja iz vremena Sovjetskog Saveza – Drugom svjetskom ratu, sovjetskom ratu u Afganistanu, nuklearnoj katastrofi u Černobilu 1986. i “patnjama malih ljudi nakon propasti komunizma” već ukazuje da je Nobelova nagrada za književnost otišla u ruke, kako piše francuski Le Monde, “žene koja se bori protiv sovjetskih mitova”.

Francuski RFI na ruskom jeziku piše kako je za Le Monde Svetlana Aleksejevič “kreativni glas disidenta ruskog svijeta”, a francuski dnevni list citira njene riječi: “Totalitarizam je promijenio naš narod. Imamo krvnike i žrtve, sovjetski narod s traumatičnim životnim iskustvima.”

Le Figaro joj je posvetio sljedeći naslov: “Svetlana Aleksejevič ili ruska duša pod skalpelom.”

Gotovo očekivana dodjela Nobelove nagrade za književnost novom Aleksandru Solženjicinu. Ništa čudno, još manje štetno, jer će njene knjige ionako svatko čitati po vlastitom izboru, a književnike ionako ne treba osuđivati bez čitanja njihovih djela.

Međutim, ako se obzir u uzme preko 300 mrtvih i 2000 ranjenih, 1,6 milijardi eura izravne štete koju je uzrokovao “Revolucija jasmina”, katalizator Obojenih revolucija u cijeloj jednoj regiji i prevrata poznatih kao Arapska proljeća, uključujući Jordan i Egipat, kao i pokretanje rata u Siriji u kojem je do sada poginulo preko 250 tisuća ljudi, a raseljeno njih oko 13 milijuna, onda se ne može i ne smije ostati ravnodušan.

Naime, organizatori svega ovog kaosa, poznatog kao “Revolucija jasmina” u Tunisu, ovogodišnji su dobitnici Nobelove nagrade za mir, “prestižnog priznanja” koje je odavno izgubilo svaki smisao.

To da je svijet poludio poznato je odavno, a ovogodišnji odabir “boraca za mir u svijetu” je samo još jedan dokaz te tvrdnje.

Nobelov komitet je još jednom potvrdio svoje sljepilo i možda ne bi trebalo trošiti riječi na “Tuniški nacionalni kvartet za dijalog” kojem je pripala “čast” da bude u društvu Mihaila Gorbačova, Lecha Wałęse, Menachema Begina, Henrya Kissingera, Jimmya Cartera, Ala Gorea, Liu Xiaoboa, Baracka Obame, Europske unije, Marttia Ahtisaaria, Shimona Peresa, Yitzhaka Rabina i drugih među kojima zaista ima i onih koji su nagradu za svoju borbu za mir i zaslužili.

No, što zapadni mediji kažu o “Tuniškom nacionalnom kvartetu za dijalog”?

The Telegraph citira Houcinea Abassia, čelnika saveza sindikata u kvartetu, koji je rekao da je nagrada “počast mučenicima demokratskog Tunisa”, misleći pri tom na više od 300 ljudi koji su poginuli tijekom četiri tjedna dugog ustanka u kojem je u siječnju 2011. godine svrgnut dugogodišnji vlastodržac Zine El Abidine Ben Ali.

Ove godine je Norveški odbor za Nobela odlučio nagradu za mir dodijeliti upravo “Tuniškom nacionalnom kvartetu za dijalog” i to za “demokratsku tranziciju nakon revolucije 2011. godine”.

Kako je u objavi dobitnika istaknula Kaci Kullmann Five, čelnica odbora, “Tuniški kvartet” je proteklih nekoliko godina, imao ključan utjecaj za uspostavljanje ustavne vlade u Tunisu, koja jamči temeljna prava za čitavom stanovništvu, bez obzira na rod, politička ili vjerska uvjerenja.

“Tuniški nacionalni kvartet za dijalog” čine četiri ključne organizacije koje uključuju rad i principe vladavine prava. Kvartet čine Tuniška konfederacija industrije, trgovine i razmjene (UTICA), Tuniški generalni sindikat rada (UGTT), Tuniška liga za ljudska prava (LTHD) i Nacionalno udruženje tuniških odvjetnika.

Nobelova nagrada, vrijedna osam milijuna švedskih kruna (972 tisuće dolara), bit će im uručena u Oslu 10. prosinca.

“Kvartet je imao ključnu ulogu u spašavanju jedine uspješne priče Arapskog proljeća i ono što je Tunisu uspjelo, a nije Siriji, Egiptu, Libiji i Jemenu, norveški odbor za dodjelu Nobela odlučio je nagraditi najprestižnijom svjetskom nagradom za mir”, prenose zapadne agencije.

“Početkom 2011. tuniški predsjednik Zine Abidin Ben Ali postao je prvi arapski diktator zbačen masovnim prosvjedima. Tako je u arapskom svijetu počeo val prodemokratskih pokreta nazvanih Arapskim proljećem. Kvartet je za nekoliko mjeseci ostvario prvi uspjeh – parlament je odobrio tehnokratsku vladu i prihvatio novi ustav. U listopadu 2014. u zemlji su održani novi parlamentarni izbori na kojima je sekularna Nida Tunis osvojila većinu. Enahda je završila druga i dobila jedno mjesto u vladi nove vladajuće stranke”, stoji u opisu rada mass-medija “Tuniškog nacionalnog kvarteta za dijalog”.

CNN otvoreno piše kako je ovogodišnja Nobelova nagrada za mir “nagrada koja će ohrabriti nesigurno Arapsko proljeće”, koje po mišljenu američkih analitičara “još treba dovršiti”.

“U širem smislu, nagrada je napor Nobelovog odbora u potpori Arapskog proljeća koje je počelo u Tunisu u prosincu 2010. godine i dalo nadu, te probudilo idealizam i u drugim dijelovima Bliskog istoka i na sjeveru Afrike, piše CNN, te dodaje “kako su se ti ideali pretvorili u gorku stvarnost u mnogim zemljama – osobito u Siriji, gdje je ustanak protiv režima Bashara Al-Assada prerastao u razarajući građanski rat koji je gurnuo valove očajnih ljudi da spas pokušaju potražiti u Europi”.

Nobelov odbor je također u svom priopćenju istaknuo “da je Arapsko proljeće, doduše, počelo u Tunisu krajem 2010. i početkom 2011. godine, ali se brzo proširilo na brojne zemlje na sjeveru Afrike i na Bliskom istoku, te da je u mnogim od tih zemalja borba za demokraciju i temeljna ljudska prava došla do zastoja”.

Tunis je tako postao jedini “svijetli primjer”, iako se prešućuje da je Tunis jedan od najvećih izvoznika boraca globalnog “džihada”, jednako kao i da su svemoćna islamistička Ennahda i njen utemeljitelj Rachid Ghannouchi, iako su formalno predali vlast, i dalje gospodari života i smrti u Tunisu. Činjenicu da je Tunis danas zapravo protektorat Washingtona i Bruxellesa ne treba posebno spominjati, no to Nobelovom komitetu ionako nije važno.

Šteta je što u samom Tunisu ne postoji slobodnih medija da bi se nešto više saznalo o aktivnostima i vezama visokopozicioniranih dužnosnika i “aktivista” iz “Tuniškog nacionalnog kvarteta za dijalog”. Naime, jedina kritika dolazi od strane tuniškog liberalnog portala Nawaat, koji se, komentirajući hvalospjeve zapadnih i medija zaljevskih monarhija, pita “kako je moguće da svijet danas Tunis vidi kao posljednju preostalu nadu za demokraciju nakon Arapskog proljeća i to unatoč sukobima koji se još uvijek vode u zabačenim dijelovima zemlje”.

“Mi smo zemlja koja proizvodi najveći broj stranih džihadista koji se odlaze boriti u Siriju, a s druge strane smo još uvijek najuspješnija demokratska zemlja na Bliskom istoku”, govoreći o proturječjima koja nemaju lako ili jednostavno objašnjenje piše tuniški Nawaat.

Bloger Kais Berjjab sarkastično primjećuje da bi možda bilo logično, kada je već tuniški nacionalni specijalitet “harissa” u Švicarskoj od agencije Ujedinjenih naroda nedavno dobio zlatnu medalju kao svjetski priznata delicija, da “Tuniški nacionalni kvartet” dobije Nobelovu nagradu kao najveći proizvođač maslinovog ulja, nikako onu za mir.

Nažalost, portal Tunisie-secret ništa ne objavljuje od srpnja ove godine, a treba reći da je uz još uvijek aktivni Nawaat bio jedan od rijetkih izvora koliko toliko objektivnih informacija iz Tunisa. Jednako tako su novinari i urednici oba portala bili sudionici “Revolucije jasmina”, ali su se uvijek žestoko protivili kako islamistima, tako i zapadnom utjecaju na unutarnju politiku Tunisa i već se se prvih mjeseci 2011. pretvorili u žestoke kritičare novog režima i njihovih nalogodavaca, a sada i aktualne “demokratske vlade”.

Dakle, ovo je veliki uspjeh “Revolucije jasmina”, čiji su organizatori i sudionici Tunis oslobodili diktatora Ben Alija i zemlju predali u ruke Zapada, a sada su počašćeni i Nobelovom nagradom za mir.

Istovremeno se naglašava da je ovogodišnji odabir dobitnika Nobelove nagrade za mir ujedno poticaj drugim narodima da ne posustanu u svojoj “borbi za slobodu i demokraciji”, jer ako je “uspio” Tunis, onda to mogu i Libija, Sirija, Jordan, Jemen, vjerojatno i Alžir, Egipat i Bahrein, možda malo manje Saudijska Arabija, Katar i Kuvajt, te sve zemlje svijeta koje “žude” za višestranačkom parlamentarnom demokracijom zapadnog tipa do te mjere da su voljne i nestati samo da bi se to ostvarilo.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Napokon se netko pitao i preočito pitanje – zašto izbjeglice iz Sirije stižu u tolikom broju dok njihovi susjedi, bogate arapske monarhije, niti ikoga primaju, niti izdvajaju novac za njih, niti mare za njihovu tragičnu sudbinu

Što o tome imaju za reći sile Zapada koje su inače u jako dobrim odnosima sa svim ovim, naftom iznimno bogatim, zaljevskim monarhijama? Ništa, gotovo ništa. Kao da postoji nekakav prešutni stav poput “nemojte njih gnjaviti, ne želimo njih nervirati, oni ipak imaju naftu”.

Da, imaju naftu, drugim riječima imaju i ogromna sredstva kojima bi mogli puno lakše riješiti ovu izbjegličku krizu od Europe koja se još nije ni oporavila od ekonomske krize. Arapske monarhije (Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt, Katar, Bahrain i Oman) jednostavno ne mare i osjećaju kako ne moraju ništa učiniti.

Zapravo, ispravak, neke od ovih bogatih monarhija su ipak uložile svoja sredstva, ogromna sredstva, ali ne da bi pomogli izbjeglicama, već da bi ih stvorili. Zemlje poput Katara i Saudijske Arabije poslale su ogromne količine novca i oružja u Siriju za islamističke militante, naoružavajući i one najekstremnije frakcije nadajući se kako će iste silom slomiti vlast sirijskog predsjednika Bashar al-Assada kojeg preziru jer je ovaj u vrlo dobrim odnosima s Iranom, regionalnom silom koju još i više preziru jer im je rival, a tu su i religijski, odnosno sektaški razlozi.

Ogromna je sramota da zapravo nitko, bar od relevantnijih izvora, uopće ne proziva ove zemlje zbog kaosa kojeg su izazvali u Siriji i Iraku. Britanski BBC ovih dana je objavio blijedi pokušaj stavljanja ove teme u fokusu u tekstu pod naslovom “Migrantska kriza: Zašto Sirijci ne bježe u zaljevske zemlje”.

Ne, nije pogreška – u naslovu BBC teksta na kraju nema upitnika jer ovo ni nije pitanje, ovo je iznošenje pro-zaljevskih stavova, pa se tako u tekstu ističe kako Sirijci trebaju vizu za većinu arapskih zemalja. Pa što da trebaju vizu? Zar je ovo svakidašnja situacija? Zar za Europu ne trebaju vizu pa su opet ovdje?

Organizacija Amnesty International ističe kako šest zaljevskih monarhija nije učinilo baš ništa kako bi se pomoglo izbjeglicama. To je šokantno, nemoralno, neljudski i strašno. No, također je strašno da se Zapad pravi “mutav” i još jednom pokazuje kako jednostavno nema snage niti hrabrosti kritizirati niti jednu arapsku naftnu monarhiju.

Kakav li je to svijet u kojem živimo i kakve su to monarhije da su zaista tako nedodirljive, do te mjere da ih se čak ne smije ni zamoliti da pomognu, a novca imaju “na bacanje” (to i pokazuju gradeći beskorisne megalomanske projekte)?Izgleda da nitko ne može reći istima da njihovo ponašanje nije prihvatljivo. No, to ne čudi. U Saudijskoj Arabiji i dalje odrubljuju glave ateistima, preljubnicima, homoseksualcima, vješticama i čarobnjacima (?!), pa nitko ne reagira.

Američki predsjednik Barack Obama sastao se ovog tjedna sa saudijskim kraljem Salmanom u Washingtonu. Nema kritike, samo široki osmjesi, a američki mediji pišu samo o tome kako je Salman iznajmio cijeli jedan hotel u glavnom gradu SAD-a.

Jako je to sve skupa licemjerno. Europski mediji u zadnjih nekoliko dana toliko pišu o strašnoj sudbini sirijskog dječaka koji je pronađen mrtav na turskoj obali, a ne pada im na pamet napisati tekst ili dva o tome kako zaljevske monarhije šalju oružje i novac sirijskim teroristima zbog kojih ljudi u očaju i bježe, dok u isto vrijeme ne žele nikoga primiti u svoje krasno uređene monarhije.

Gdje su aktivisti? Gdje su velike demonstracije diljem Europe pod sloganom “Dosta je, Saudijska Arabijo otvori im vrata!”, gdje li su? Nigdje, niti će ih biti jer to je očito tema o kojoj se niti treba govoriti niti pisati.

Mediji će pisati o luksuzu u jednom Dubaiju, o skupim automobilima koji se tamo voze, o eliti i sjaju… Ali nikome da padne na pamet – “čekaj malo, zašto im ovi ne pomognu, zašto bar malo ne pomognu?”. Zašto? Jednostavno je, zato jer ne moraju, zato jer ih nitko ne dira. Imaju, eto, vizni režim i to je navodno dovoljno da se o toj temi više ne bi pričalo.

U isto vrijeme Saudijska Arabija još uvijek svakodnevno zračnim napadima napada susjedni Jemen, a o tome pak više nitko ništa ne piše. Samo prije nekoliko dana deseci civila su ubijeni u saudijskom zračnom napadu. Zašto ne malo pregledati fotografije tih napada?

Zašto ne otkriti nešto i o tom užasu, recimo fotografije raskomadanih dijelova tijela djece, dječaka poput onog koji je pronađen na plaži u Turskoj? Fotografije su dostupne svima, na svega nekoliko klikova na mrežama poput Twittera. No, upozorenje, raskomadano tijelo djeteta biti će još i teže izbaciti iz glave od onih jezivih scena na turskoj plaži.

No, o toj djeci nećete čitati, ta djeca nikoga ne zanimaju, politički su irelevantna jer činjenicu da Saudijska Arabija uopće aktivno ratuje ne smije se spominjati, kamoli da ubija nevinu djecu.

Što se pak tiče izbjeglica koji su stigli u Europu, dobro je da su stigli, možda tu sa srećom ipak pronađu kakav normalan život, ima dovoljno normalnih i humanih ljudi koji će im pomoći, jer živjeti u licemjernim apsolutističkim monarhijama je nešto što ne bi trebalo nikome poželjeti, naročito ne izbjeglicama iz Sirije koji su i postali izbjeglice ponajviše zahvaljujući agresivnoj i kriminalnoj politici tih istih monarhija.
 
SA TERENA: Afrički migranti: Što ih zapravo tjera u Europu?
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(advance.hr,youtube/uredio:nsp)

Europa nema odgovor na destabilizaciju kojom se poništava suverenitet država, ruše granice i zbog koje će doći do velikih etničkih i kulturoloških promjena. Sve više će nestajati kršćanska Europa, upozorava admiral Davor Domazet Lošo

Dok kontinentalna Europa stenje pod teretom velike izbjegličke krize izazvane djelovanjem ISIL-a, sve su glasnija nagađanja da je val izbjeglica iz arapskih zemalja u Europu organizirao SAD, koji – ruku na srce – nedvojbeno stoji iza destabilizacije zemalja iz kojih ljudi sada masovno bježe na sjeverozapad.

U isto vrijeme, stidljivo se kroz šumu informacija o sve većem broju Sirijaca i Iračana na europskim granicama, probijaju vijesti da Rusija nastavlja širiti svoj teritorij, ne mareći puno što drugi (Japan, Ukrajina, SAD…) o tome misle. Tako su agencije prija nekoliko dana objavile da se površina Rusije povećala za oko 50 000 četvornih kilometara objavom Vladinog dekreta kojim se proširuje ruska kontinentalna ploča u Ohotskom moru, na ruskom krajnjem istoku.

Dokument od 15. kolovoza objavljen je tijekom posjeta premijera Dmitrija Medvedeva Kurliskim otocima, o kojima se spore s Japanom, što je razbjesnilo Tokio. Rusi u isto vrijeme traže da UN prizna njihovu suverenost na Arktiku, gdje već neko vrijeme razmještaju svoju mehanizaciju i pripremaju veliku vojnu vježbu.

Kako najpoznatijih hrvatski geopolitički analitičar komentira poteze Rusije, a kako vijesti da je put izbjeglica u Europu financirao SAD, kome je u interesu da velik broj izbjeglica iz arapskih zemalja useli u Europsku uniju te što to znači za Europu i Hrvatsku, upitali smo admirala Davora Domazeta Lošu.

”Nema dvojbe da je izbjeglički val dio monstruoznog plana iza kojega stoje SAD i Velika Britanija, a kojemu je cilj slomiti Europu. Valja istaknuti da je Europa sama sebe pobijedila kada se odrekla svog kršćanskog identiteta. Treba reći, također, da u sankcijama koje je EU uvela prema Rusiji gube i Europa i Rusija. Takozvano Arapsko proljeće, odnosno izvoz rata u Afganistan, Irak, Siriju, Libiju… dio je jedinstvenog plana da se izazove što više građanskih ratova kako bi se smanjio broj stanovnika na zemlji te da bi se ovladalo područjima bogatim naftom.

Osim izazivanja građanskih ratova, broj stanovnika na Zemlji pokušava se smanjiti i genetski modificiranom hranom te laboratorijski uzgojenim bolestima poput SARS-a, ebole, svinjske gripe… Europa nema odgovor na ovu destabilizaciju kojom se poništava suverenitet država, kojom se ruše granice i zbog koje će doći do velikih etničkih i kulturoloških promjena u Europi. Sve više će nestajati kršćanska Europa i stvarat će se neka šarena multikulturna tvorevina. Da je sve to dio iste antikršćanske strategije vidi se i po tome što se kršćani čiste od Sirije do Iraka”, procjenjuje Davor Domazet Lošo.

Dodaje potom da iza svega stoji nafta, odnosno naftna polja u Iraku i Siriju, koja sada preko ISIL-a kontrolira SAD.

”Da bi se zaustavila Rusija te da bi se zaustavio veliki ekonosmki rast Kine, ruši se cijena nafte distribucijom velikih količina ‘crnog zlata’ s polja u Siriji i Iraku, koja kontrolira ISIL, odnosno SAD. Da Sjedinjene američke države hoće, ISIL bi mogle poraziti u roku od 48 sati. No, oni to ne žele, jer su ISIL oni i stvorili. Najjednostavnije rješenje ovog problema bilo bi slanje izbjeglica brodovima u New York i Veliku Britaniju, dakle u one zemlje koje su problem i prouzročile. Ne treba biti veliki mudrac da bi se zaključilo da su arapske izbjeglice dio njihovog paklenog plana.

SAD i Velika Britanije promiču geopolitičke interese atlantizma i globalizma te im je cilj slamanje kršćanstva i slabljenje Europe. Zanimljivo je da u isto vrijeme broj kršćana raste samo u Rusiji. Možemo zaključiti da budućnost Europe ovisi o Europi samoj, odnosno o europskim zemljama i njihovim liderima te o tome hoće li napokon sjesti i dogovoriti politiku koja je u interesu europskih naroda. Treba istaknuti da u Europi trenutno nema ozbiljnih državnika, osim eventualno Viktora Orbana. Putina tu ne računam, on je euroazijski političar”, napominje Domazet te procjenjuje da će se Europa – ili vratiti svojim kršćanskim korijenima – ili pristati ponovno biti žrtva anglo-saksonaca.

”I Prvi i Drugi svjetski rat nastali su na sličan način, kao i ova kriza. Ratovi su izazvani kako bi se međusobno oslabile Njemačka i Rusija, a sve u interesu SAD-a i Velike Britanije. I Nijemci i Rusi stradali su u tim ratovima, pa vjerujem da neće po treći put upasti u istu zamku. Uvjeren sam da je Europa ipak dovoljno zrela da shvati što se događa”, zaključuje admiral Domazet.

Nekadašnji strateg Oružanih snaga Hrvatske analizirao je potom poteze Rusije, odnosno rusko širenje kopnenih granica na krajnjem istoku i krajnjem sjeveru.

”Rusija samo nastavlja s geopolitikom velikog kontinentalnog prostora, prema krilatici: Onaj tko vlada srcem Euroazije, ili srcem Zemlje, taj vlada svijetom. I carska Rusija i SSSR vodile su istu geopolitiku. S druge strane, toj je geopolitici suprotstavljena geopolitika atlantizacije i globalizacije, koju provodi SAD s Velikom Britanijom. Te dvije najjače geopolitike trenutno se sučeljavaju.

Rusija se sada širi prema hladnim morima, pa tako ide u Ohotsko more, na što Japan – koji je američki igrač – nema pravog odgovora. Rusija nije zaboravila veliki pomorski poraz od Japana u predvečerje Prvog svjetskog rata. Sada Japanu u Ohotskom moru Rusija stvara dodatne probleme, jer na tom području Japan već ima problema sa Sjevernom Korejom i Kinom te je trenutno u podređenom položaju. Kada je Rusija vidjela kako je lako dobila Krim, odlučila je, očito, ići dalje. Prvo na Ohotsko more, a potom zaobilazno i na Baltik.

Ruske strateške snage za Arktik osnovane su još prije godinu dana, što znači da Rusi zaobilaze Baltik i Europu te preko krajnjeg sjevera dolaze u doticaj s SAD-om. Budući da će balističke rakete letjeti, eventualno, preko Arktika, Rusija je sada u mogućnosti zaustaviti te rakete. Najveće ruske vojne vježbe trenutno su na Arktiku, što potvrđuje njihovu izrazitu premoć u tom dijelu svijeta. Rusi jedini imaju tehniku za ratovanje u tako teškim uvjetima te su strategijom posrednog nastupanja došli u dvorište SAD-a. SAD zasad nema odgovora na ovakvu rusku geopolitiku, što znači da je Rusija na Arktiku u prednosti barem za dvadeset godina. Crno more su riješili zauzimanjem Krima, a sada idu asimetrično na krajnji istok (Ohotsko more) i krajnji sjever (Arktik). Sve to pokazuje da je Rusija izrasla u snažnu svjetsku velesilu koju nije lako slomiti naftnim ratom koji je u zadnje vrijeme nametnut od strane SAD-a”, zaključuje admiral Domazet Lošo.
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Afrika je kontinent s golemim prirodnim resursima, kontinent koji je u prošlosti mnogo propatio zbog akcija bijelih doseljenika koji su prekrajali regiju prema svojim interesima, ne uzimajući u obzir tradiciju i lokalne društvene odnose

To je kontinent na kojem su mnoge zemlje osim siromaštva, gladi i prirodnih katastrofa, trpjele krvave ratove i unutarnje sukobe, koji u mnogim slučajevima traju još i danas, dok su drugi ostavili duboke rane ili uzrokovali teške posljedice za društvo.

Crni kontinent sa svojim nepresušnim prirodnim bogatstvima tradicionalno privlače najmoćnije nacije, osobito zapadne zemlje, koje su utjecaj u toj regiji vidjele i kao ključnu komponentu u borbi za utjecaj u cijelom svijetu.

Osim Francuske i njenog vječnog sna o kolonijalnom carstvu “Françafrique”, jedna od ključnih zemalja su Sjedinjene Američke Države, koje su nakon raspada Sovjetskog Saveza znatno ojačale napore u jačanju svoje prisutnosti u Africi. Prvo su krenule sa Sudanom i Etiopijom, zemljama koje su u prošlosti aktivno surađivala sa SSSR-om, a kasnije je Washington svoje aktivnosti proširio na mnoge druge zemlje, ponekad izazivajući više štetnih “nuspojava” od suše ili gladi.

Katastrofa u Libiji

Jedan od najindikativnijih slučajeva širenja američkog i utjecaja NATO saveznika u Africi je Libija, zemlja koja je još uvijek trpi posljedice američke “podrške demokraciji”.

Washington “će uvijek biti uz libijski narod”, uvjereno je izjavio američki predsjednik Barack Obama 2011. godine, na početku vojne kampanje NATO saveza protiv te arapske države.

“SAD, zajedno s međunarodnom zajednicom, podržavaju libijski narod. Vi ste pobijedili u svojoj revoluciji”, oduševljeno je rekao američki predsjednik nekoliko mjeseci kasnije, 20. listopada, kada je dobio vijest o likvidaciji pukovnika Muammara Gaddafija, te pozdravio demokratske promjene koje u budućnosti čekaju zemlju.

Zapadne zemlje su se odlučile oglušiti na mnoga svjedočanstva i javnosti su prikazivale lažnu sliku o Libiji. Čak su i brojni stručnjaci upozoravali da je klađenje na libijsku “oporbu” bila pogreška.

Umirovljeni američki diplomat George Kenney je u ožujku 2011. upozorio da će inozemna vojna intervencija u Libiji dovesti do produženog sukoba i posljedičnog porasta terorizma.

“Aktivnost NATO-a u Libiji će uzrokovati daljnja previranja u svijetu. Po mom mišljenju, dogodit će se ista stvar kao u Iraku i Afganistanu”, rekao je George Kenney.

“Libijska oporba nakon svrgavanja neprijatelja neće biti u stanju stvoriti stabilnu novu vladu, a pobunjenici će se suočiti zbog unutarnjih proturječja”, usred libijskog sukoba je rekao tada još ruski veleposlanik pri NATO-u, Dmitrij Rogozin.

“NATO intervencije, političke i vojne, i Arapsko proljeće bi mogli rezultirati u vrelim Arapskim ljetom, sa svim posljedicama koje će ono imati i na druge države u regiji”, ponovio je Rogozin krajem 2011. godine.

“SAD i saveznici promiču građanske ratove u stranim zemljama iz jednostavnog razloga što su obdareni potpunom neznanjem. Pokušavaju promijeniti režime od kojih većinu uopće ne razumiju”, rekao je u srpnju 2011. istraživački novinar Adrian Salbuchi.

11. rujna 2012. je Washington prvi put na vlastitoj koži doživio kako izgleda “nova libijska demokracija”. U napadu na američko veleposlanstvo u Bengaziju su ubijena četiri Amerikanaca, među kojima i veleposlanik Christopher Stevens. Zbog visokog rizika od terorističkih napada su u kolovozu 2013. SAD bile prisiljene privremeno zatvoriti 19 veleposlanstva na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. U svibnju 2014. godine je Washington naredio raspoređivanje ratnih brodova uz libijske obale.

Danas je ta arapska zemlja utonula u kaos. U Libiji postoje dvije “de facto” vlade, jedna izabrana na legitimnim izborima, koja se nalazi na istoku zemlje, te vlada islamističkih ekstremista čiji je Kongres u Tripoliju.

U travnju prošle godine je tijekom sastanka u Moskvi s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejom Lavrovom libijski premijer Abdullah Al-Tani optužio Zapad i prozvao ga odgovornim za kaos u zemlji nakon pada režima Muammara Gaddafija, te pozvao Rusiju da pomogne Libiji u ponovnom uspostavljanju državnih institucija. Ruski ministar vanjskih poslova je tada naglasio da Moskva sudjeluje u međunarodnim naporima koliko god je moguće, samo da se stabilizira stanje u toj sjevernoafričkoj zemlji, te istaknuo potrebu pronalaska što bržeg rješenja za ponovno ujedinjenje države.

Mali – Kolateralna žrtva akcije u Libiji

Kao što se očekivalo, rat u Libiji je uz potporu NATO saveza otvorio ‘Pandorinu kutiju’ nestabilnosti u zemljama Sahela. Tisuće boraca iz Mauritanije, Malija, Nigera i drugih zemalja, koji su se borile kao plaćenici u vojsci bivšeg libijskog vođe Muammara Gaddafija, vratili su se u zemlje porijekla naoružani do zuba.

Jedna od prvih afričkih zemalja koja je osjetila posljedice rata u Libiji je bila Mali.

Kroz svojoj kratku postkolonijalnu povijest ta je zemlja konstantno bila pod prijetnjom pobune sjevernih plemena, posebno Tuarega, koji su težili stvoriti nezavisnu državu čiji će teritorij uključivati ​​sjeverni Malija, južni dio Alžira, istočne provincije Mauritanije i sjeverni Niger.

22. ožujka 2012. je državnim udarom u Maliju svrgnut predsjednik Amadou Toumani Touré, a 6. travnja Tuareg pobunjenici iz Nacionalnog pokreta za oslobođenje AZAWAD (MNLA) proglasili su uspostavu Islamske države AZAWAD na području od 850 000 četvornih kilometara.

Prema optužbama od strane vlasti u Maliju, Tuarezi, koji su bili dio elitne divizije Gaddafija, stigli su automatskim puškama, bacačima granata i strojnicama, oružje koje su dobili od bivše libijske vlade. Također su imali i veću količinu modernog francuskog oružja, isporučenog tijekom rata libijskim pobunjenicima.

“Gaddafi je znao kontrolirati aktivnost Tuarega u Sahelu, ali su oni sada krenuli vlastitim ‘putem’. To su vrlo dobro pripremljeni i naoružani ljudi, koje su iskusili zapovjedništvo i borba protiv njih je izuzetno teška zadaća”, rekao je Jevgenij Satanovski, predsjednik ruskog Instituta za Bliski istok.

Rat u Libiji je bivšim plaćenicima Gaddafija donio ne samo novac i oružje, nego i pola godine od borbenog iskustva.

Osim toga, prema pisanju lista The New York Times , SAD su u regiji četiri godine provodile velike anti-terorističke programe i uložile između 520 i 600 milijuna dolara za obuku postrojbi u Maliju. Vojnike su učili da patroliraju granice i neutraliziraju zasjede, kao i druge metode borbe protiv terorizma. Međutim, iako obučene za borbu protiv terorista, te su vojne jedinice napustile zemlju i zaputile se u redove islamističkih ekstremista.

Krajem 2012. godine je došlo do eskalacije nasilja na sjeveru Malija, koji je bio okupiran od strane separatističkih skupina, a rezolucijom UN-a je odobreno slanje strane vojne misije da toj afričkoj zemlji da vrati mir. Francuski vojnici bili prvi koji su u Mali stigli u siječnju 2013.

Unatoč izjavama predsjednika Françoisa Hollandea, francuska vojska se nije borila u Maliju više od mjesec dana, a vojna intervencija u afričkoj zemlji je produžena do 13. srpnja 2014., a zatim se sve okončalo operacijom Barkhane u kojoj su se protiv islamista borile vojske Francuske, Malija, Nigera, Burkine Faso, Mauritanije i Čada, uz veliku podršku Sjedinjenih Država.

Prema nekim stručnjacima, tada se ponovno probudilo suparništvo između Francuske i SAD-a u upravljanju post-kolonijalnom Afrikom.

Kriza se nastavlja u Sudanu

Godine 1983. je građanski rat podijelio Sudan na dva dijela. Sukob poznat kao ‘Drugi sudanski građanski rat’ je postao poznat kao jedna od najnasilnijih epizoda dvadesetog stoljeća i trajao je sve do 2005. godine, kada je potpisan mirovni sporazum.

U prvoj fazi sukoba, SAD su podržavale muslimansku vladu u Khartoumu koja je u područjima pod svojim nadzorom nametnula krutu interpretaciju šerijata, no američka prisutnost je samo intenzivirala borbe. 1989. godine je u muslimanskom sjevernom Sudanu izvršen vojni udar koji je doveo do uspona na vlast još radikalnijim islamista i tada se Washington odlučio podržati južne pobunjenike.

“Otkriće polja nafte u Sudanu 1990. godine od strane američke kompanije Chevron je samo dodalo ulje na vatru”, piše Aleksandar Šarkovski, analitičar portala NVO, koji ističe najnasilnije karaktere ratova u područjima bogatima naftom.

Borbe postaju sve složenije zbog prisutnosti američkih magnata, a 1994. SAD prisiljavaju sukobljene strane da potpišu dogovor o novom državnom uređenju. Međutim, čelnici muslimanskog sjevera se ne slažu i američke tajne službe orkestriraju nerede, koji su imali potporu Zapada.

2005. godine je potpisan mirovni sporazum i započeo proces tranzicije koji je kulminirao proglašenjem neovisnosti Južnog Sudana. Međutim, dugo očekivani mir nije došao ni u jednu od dvije nove države.

Aleksandar Šarkovski ističe “kako Washington pruža potporu, uključujući i vojnu, i jednoj i drugoj državi, koje se, unatoč svojim bogatim resursima, oslanjaju na američku pomoć, dok istovremeno obje zemlje trpe siromaštvo i korupciju i snose posljedice svojih odluka”.

Etiopija pod stalnim pritiskom “saveznika”

Etiopija, koja graniči sa Sudanom, također je prošla teška razdoblja u svojoj povijesti koja je također obilježena utjecajem Sjedinjenih Država.

Godine 1993. je zemlja je bila podijeljena na Etiopiju i Eritreju. Godine 1996. su pod pritiskom Washingtona, te dvije godine od početka rata jedne zemlje protiv druge, kopnene snage Eritreje i Etiopije sudjeluju u građanskom ratu u Sudanu, podržane od strane američkog ratnog zrakoplovstva.

Nakon 11. rujna 2001. američki obavještajne službe u Etiopiji stvaraju kamp u kojem provode obuku oporbenih boraca Somalije. U Etiopiji su i američke zračne luke odakle se pokreću tradicionalni napadi bespilotnim letjelicama protiv u Somaliji i Jemenu.

Od 2011. godine SAD imaju bazu vojnih bespilotnih letjelica u Arba Minchu u južnoj Etiopiji.

Godine 2006., također pod pritiskom Washingtona, Etiopija šalje trupe u Somaliju, gdje us prisutne i danas.

Intervencija u Somaliji

U ranim 90-im Somalija je poprište kaotičnog građanskog rata i humanitarne katastrofe.

U sklopu operacije Ujednjenih naroda “Restore Hope”, 1992. godine američki predsjednik George Bush u tu zemlju šalje 28 000 vojnika. Misija se proširila na Bushevog nasljednika, Billa Clintona, koji se morao pozabaviti gospodarima rata odgovornima za nerede i kaos u zemlji.

U listopadu 1993. godine somalijski gerilci postavljaju zasjedu američkim snagama za brzo djelovanje, a rezultat bitke je obaranje dva američka borbena helikoptera UH-60 Black Hawk. 18 vojnika je poginulo, a više od 70 ih je ranjeno i Bill Clinton tada najavljuje povlačenje američkih snaga.

Od 2000. godine u Somaliji jača islamistička radikalna skupina “Zajednica islamskih sudova” (Islamic Courts Union), koja prima potporu iz Saudijske Arabije i drugih monarhija Perzijskog zaljeva.

Suočeni s novom prijetnjom, predstavnici američke obavještajne zajednice uvjeravaju i financiraju gospodare rata u Somaliji i potiču ih na stvaranje saveza protiv islamista, Saveza za obnovu mira i borbu protiv terorizma (ARCPT). Kampanja naišla i na oštre kritike nekih američkih dužnosnika koji su tvrdili da će se tako potkopati svi napore u borbi protiv terorizma u Somaliji.

Savez kojeg su stvorile SAD ne samo da je unio duboke podjele, nego se pokazao potpuno neučinkovit. U srpnju 2006. snage “Zajednice islamskih sudova” zauzimaju Mogadiš, glavni grad Somalije, a u prosincu iste godine su pod kontrolom držale cijelu zemlju.

21. prosinca 2006. i službeno počinje rat između Somalije pod kontrolom ICU i Etiopije koja podupire snage prijelazne vlade Somalije i vlade autonomnih regija Puntland i Galmudug.

Sjedinjene Države se u siječnju 2007., uz podršku tadašnjeg predsjednika Somalije, Abdullahija Yusufa Ahmeda, izravno uključuju u rat i pokreću zračne napade protiv navodnih vođa Al Qaede u toj zemlji i islamista iz ICU-a.

U kolovozu 2008. godine radikalna skupina Al Shabaab se odvaja od “Zajednice islamskih sudova” i vodi rat protiv koalicije koju je stvorio Washington koji traje do danas.

Al Shabaab surađuje s terorističkim organizacijama poput Al Qaede i pokušava svrgnuti prozapadnu vladu u Mogadišu, te nametnuti svoju strogu verziju islamskog zakona, dok tranzicijska vlada, unatoč podršci Etiopije, još uvijek nije uspjela uspostaviti nacionalno jedinstvo.

Početkom 2014. godine su SAD angažirale nekoliko desetina redovnih postrojbi u toj zemlji, a američki vojnici provode obuku i daju savjete domaćim borcima.

Međutim, u srpnju 2014. godine se otkrilo da Washington kao strogu tajnu čuva svoju vojnu nazočnost u Somaliji u posljednjih sedam godina. Naime, tamo se neprestano rotira odred od 120 vojnika, koji uključuje i pripadnike specijalnih snaga i još uvijek je u Somaliji.

Rezultat “kontinuiranih intervencija” je da su vlade zemalja Roga Afrike –Sudana, Južnog Sudana, Somalije i Etiopije – sada potpuno ovisne o američkoj pomoći.

Postrojbe u drugim afričkim zemljama

The Washington Post 2014. objavljuje kartu koja otkriva koliko je iznenađujuća američka vojna prisutnost u subsaharskim zemljama i koliko je američka vojska uključena u ratne operacije u tom dijelu Afrike.

Kao što navodi američki dnevni list, sve bi se moglo opisati kao “rastući rat u sjeni borbe protiv Al-Qaede i drugih militantnih skupina”.

Osim već spomenutih slučajeva, karta uključuje sljedeće zemlje:

Burkina Faso

Od 2007. SAD imaju bazu u glavnom gradu, Ouagadougou, koja djeluje kao središte američke obavještajne mreže u cijsloj regiji. Špijunski zrakoplovi polijeću iz te zemlje i nadziru Mali, Mauritaniju i Saharu u potrazi za borcima Al Qaede islamskog Magreba (AQIM).

Republika Kongo

Američki vojnici ovoj zemlji pomažu u potrazi za članovima ugandske gerile iz “Vojske Gospodnjeg otpora” (Lord’s Resistance Army), koju vodi Joseph Kony.

Centralnoafrička Republika

U travnja 2013. SAD imaju oko 40 vojnika u toj državi, kojoj također pomažu u potrazi za Konyevom “Vojskom Gospodnjeg otpora”.

Čad

U svibnju 2014. godine je Washington najavio da će poslati 80 vojnika u tu zemlju i surađivati u potrazi za nigerijskim djevojkama koje je otela islamistička teroristička skupina Boko Haram.

Džibuti

Američka vojska tamo ima veliku bazu poznatu kao ‘Camp Lemonnier’. U zračnoj luci Džibuti-Ambouli se nalazi oko 4 000 vojnika, mnoštvo zrakoplova i bespilotnih letjelica.

Kenija

Od studenog 2013. u objektu “Camp Simba”, u blizini granice sa Somalijom, američka vojska ima oko 60 vojnika.

Niger

2013. američko ratno zrakoplovstvo uspostavlja bazu za bespilotne letjelice u glavnom gradu, Niameyu. Bijela kuća tvrdi da je u bazi oko 100 vojnika u misiji “prikupljanja obavještajnih podataka”.

Nigerija

U svibnju 2014. je mala skupina američkih vojnika i civilnih savjetnika raspoređena u Nigeriji, a pridružila se potrazi za djevojkama koje su oteli teroristi Boko Harama. Ovoj se postrojbi pridružilo oko 70 vojnika koji su već bili u Nigeriji, od kojih je 50 pripadnika redovitog osiguranja američkog veleposlanstva, te 20 marinaca koji su provodili vježbe.

SAD ima bazu u gradu Entebbe, iz koje polijeću nadzorni zrakoplova PC-12 u potrazi za “Vojskom Gospodnjeg otpora”. Ukupan broj američkih vojnika u Ugandi je oko 300, a službeno u zemlji “pružaju informacije, savjete i pomoć” snagama Afričke unije u potrazi za Konyem.

Američki ciljevi u Africi

Afrika je za SAD u zona od vitalnog interesa. 2008. se stvoreno Posebno zapovjedništvo američkih oružanih snaga za Afriku (AFRICOM), što jasno govori o strateškoj važnosti Afrike, od pomorskih puteva, Sueskog kanala i Roga Afrike, do pristupa prirodnim resursima.

Prema mnogim stručnjacima, SAD naporno rade da zadrže svoj utjecaj u Africi, jer znaju da će, ako što prije ne poduzmu hitne mjere, bit će ‘protjerani’ s afričkog teritorija.

Osim toga, neki analitičari ističu da je utjecaj na afričkom kontinentu “posljednje utočište Baracka Obame da na bilo koji način spasi svoj ugled koji je ozbiljno narušen neuspjesima njegove vanjske politike”.

“Američka vanjska politika pod Obamom je od strane mnogih stručnjaka osjenjena kao neuspješna, tako da Obama mora pokazati barem neki napredak u tom području”, rekao je politički analitičar Peter Akopov nakon summita američkog predsjednika i 47 afričkih šefova država u kolovozu 2014. godine.

Konačno, summit su mnogi vidjeli kao posljednji pokušaj da ujedinjenja SAD-a i Afrike u suprotstavljaju napredovanja konkurenata, posebice Kine, na takozvanom “crnom kontinentu”.

Američki rivali u Africi

Glavni protivnik zapadnih zemalja, posebice SAD-a, u borbi za utjecaj u Africi je Kina, čija je kampanja na kontinentu započela prije četvrt stoljeća. Iako su Kinezi počeli graditi odnose s afričkim zemljama u šezdesetim godinama, prije početka devedesetih nisu imali sredstava da značajno povećaju svoj utjecaj u Africi.

Afrički prirodni resursi su od vitalnog značaja za brzi rast azijskog diva, a posljednjih godina je Pekingu napravio značajan napredak zahvaljujući svojoj ekspanziji diljem kontinenta. Od 2000. godine Kina organizira slične sastanke na vrhu kao i SAD, a obujam trgovine između Kine i Afrike se u 2014. udvostručio, dok je onaj između SAD-a i Afrike ostao na istoj razini.

Općenito je Zapad u Africi još utjecajniji od Kine. Na primjer, Francuska kontrolira gotovo cijeli financijski sustav zapadnoafričkih država, ali Kineski uspon ozbiljno zabrinjava predstavnike zapadnih zemalja.

Rusija se vraća u Afriku

SSSR je pak uložio puno novaca i truda na kontinentu i bio je čvrsto uporište afričkih zemalja u procesu dekolonizacije. Od 1960. do 1990. godine je Sovjetski Savez takoreći bio najvažnija sila na kontinentu, a zemlje oslobođene od kolonijalizma su od Moskve tražile pomoć kako bi postale istinski neovisne.

SSSR je odgovorio na njihov zahtjev i dao im kredite, opreme i gradio infrastrukturu. Ideološko razumijevanje je također važno, jer su se mnoge zemlje odlučile za onoga koji im je dao priliku da se oslobode diktate Zapada i tako krenule socijalističkim putem.

Iako je nakon kolapsa Sovjetskog Saveza Rusija gotovo u potpunosti napustila Afriku, već ranih 2000-ih počinje postupni povratak na kontinent. Trenutno vodeće ruske rudarske tvrtke rade u Angoli, Gvineji, Namibiji, Nigeriji i Južnoj Africi. Sveukupno, Ruska je pozicija najjača u Južnoafričkoj Republici

Spirala povijesti

” Naravno da su temelje mnogih aktualnih problema Afrike stvorili kolonizatori. Europljani su preuredili kontinent na svoj način, bez obzira na lokalne tradicije, društvene odnose i kulturna obilježja afričkih zemalja, a zatim podmetnule bombu koja je sada aktivirana” , piše Aleksandar Šarkovski, analitičar portala NVO.

“Danas, zapadne zemlje, prije svega, SAD i multinacionalne korporacije koje iskorištavaju Afriku i njezine resurse, koriste prednosti od krize koju su sami. Oslabljene nacionalne vlade, jedna za drugom, došle su u situaciju da ovise o Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima. Sadašnja politika Zapada prema Africi podsjeća na Britansko Carstvo i temelji se na načelu “podijeli pa vladaj”, što je samo još jedna od analogija Amerike s politikom Rimskog Carstva i strategijom “divide et impera”. Svi znamo što se dogodilo Vječnom Rimu i Londonu. I ne zaboravite da se povijest ponavlja”, kaže stručnjak.

Zemlje subsaharske Afrike u kojima su trenutno prisutne američke oružane snage (Foto / Ivan Serbinov)

 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Mnogo se pisalo o proteklim ratovima koji su vođeni zbog nafte (primjer Zaljevski rat), o sadašnjim ratovima vođenim zbog nafte (npr. Arapsko proljeće) i o ratovima koji će se voditi u budućnosti zbog nafte (primjer Sirija i Iran). Ono o čemu se najviše šuti u svemu ovome jeste da će ratovi budućnosti biti vođeni zbog vode, ostavljajući naftu kao sekundarni problem.

Prema istraživanju UN-a kao i naučnim studijama, skoro dvije trećine cijele populacije koja naseljava zemlju suočit će se sa ozbiljnim, po život opasnim nestašicama vode do 2025. godine. Stvari koje se najčešće navode kao razlozi nedostatka vode su rasipanje i slabo planiranje, što će rezultirati nejednakim distribucijama.

Trenutno ovaj problem je prvenstveno problem zemalja trećeg svijeta. Ipak, UN-ovi izvještaji govore kako se Engleska suočava sa ozbiljnim nedostacima vode, a SAD nisu daleko iza Engleske. Čak je i DIA (Defense Intelligence Agency) jasno objavila teška upozorenja istraživanja UN-a, govoreći kako će nestašice vode uveliko utjecati na sve, a voda će zatim biti korištena kao oružje.

DIA izvještaj je izazvao reakcije sekretarice Hillary Clinton koja je njihova otkrića nazvala “otriježnjujućim” te je navela kako će širenje populacije dovesti do povećanja zahtjeva za vodom, ali nabavke svježe vode neće moći pratiti taj put. Treba zapamtiti kako globalisti nikada ne propuštaju priliku da propagiranjem lažnih paradigmi o prenapučenosti, kojima bi opravdali svoju depopulacijsku agendu. Hillary Clinton je komentirala kako će nestašice vode voditi ka regionalnim konfliktima i nasilju između država i unutar nacija.

Ipak, mora se odati priznanje globalistima za njihov dinamični i fleksibilni pristup postizanju totalne globalne dominacije. I dok se svijet umara od lažnih izlika koje se protive borbi protiv bankara inspiriranih ratovima zbog nafte, globalisti su svoju strategiju usmjerili na obraćanje osnovnim ljudskim instinktima, nasljednom potrebom za posjedovanjem vode i hrane kako bi preživjeli. Clinton, UN i DIA su fino pripremili stol za ono što dolazi: planirana globalna nestašica vode će slijediti mala nevješto prikrivana opravdanja ova tri isprepletena entiteta kontrolirana globalistima.

U stvarnosti, plan za bacanje svijeta na koljena kroz umjetnu nestašicu vode koju je kreirala globalistička elita je već na putu. Izvještaji DIA-e i UN-a bi trebali biti pisani iz perspektive sadašnjeg vremena, a ne futurističkih projekcija. Promatrajmo sljedeće činjenice o vodi iz postojeće stvarnosti. Dvadeset posto svjetske populacije osjeća nestašicu čiste pitke vode. Globalna potrošnja vode se udvostučava svakih 20 godina, dva puta više nego stopa rasta ljudske populacije.

Gore spomenute činjenice mogu iskoristiti globalisti kroz kontroliranje zaliha vode i kreiranjem dodatnih umjetnih nestašica. Plan globalista za bacanje svijeta na koljena kontroliranjem vode već ubire plodove, jer se 31 zemlja trenutno suočava sa nestašicom vode. Globalističke industrije su pomogle u poticanju ove zavjere, jer je više od pola svjetskih rijeka ili mrtvo ili beznadežno zagađeno.

Dodatni dokaz koji pokazuje da plan globalista djeluje i leži u činjenici da u zemljama trećeg svijeta najviše smrtnosti nose upravo bolesti vezane za vodu. Problemi vezani za sigurnost vode se pogorašavaju, a smrtna krivulja je u porastu. Tragično je to što je ovu vrstu smrti moguće u potpunosti spriječiti. Kako oba izvještaja, i UN-a i DIA-e, spominju da će do 2025. godine dvije trećine svjetske populacije živjeti u potpunom nedostatku vode kao i pratećeg nedostatka hrane. Doduše, neće biti nedostatka spremnih i očajnih vojnika da se bore u nadolazećim ratovima za vodu.

Globalistički plan za potpunu dominaciju je savršen. Njihov plan je nevjerovatno zao zbog tisuće miliona, ako ne i milijardi ljudi koji će umrijeti, ali je ujedno i briljantan.

U prvom dijelu ovog plana, demonstriran je prvi korak u planu koji sadržava lihvarske kredite za naivne nacije kroz bankarske manipulacije i prijevare.

Bolivija je bila prvi primjer koji je standardizirao svoje obaveze prema Svjetskoj banci. Njihove zalihe vode su otišle u stečaj, koje sada kontroliraju globalisti, a cijene su porasle za 400%. Ista shema je primjenjena i u Peruu, gdje prosječna siromašna obitelj plaća privatnike čak 3$ po kubnom metru, kako bi sakupljali zagađenu vodu u kantama, dok elita plaća 30 centi po kubnom metru za čišćenje vode koja teče iz slavina u njihovim domovima.

U Indiji neke obitelji potroše četvrtinu svojih prihoda na vodu. Manipulacija dugovima, zarad kranjeg cilja kontroliranja vode, nije samo priča koja se odvija u zemljama trećeg svijeta. Izvedeni dug je paralizirao ekonomiju Europe kao i SAD-a.

Koliko vremena će proći prije nego globalisti budu morali vaditi američku ekonomiju, dok mi nastavljamo putem neodrživog duga? Kada američka ekonomija posrne, bankari, će pristići u spašavanje. Cijena njihove intervencije, sudeći po onome što se desilo u Boliviji, biti će potpuna kontrola naše infrastrukture. Sakupljanje kišnice i pročišćavanje tokova rijeke za piće će postati ilegalne radnje. Sva voda će se kontrolirati kroz privatne korporacije i možete se kladiti da će, kao što je povijest već pokazala, postati veoma skupa.

DIA izvještaj profilirano spominje da poljoprivreda koristi 70% snabdijevanja vodom, što znači da će nedostaci vode voditi ka nedostacima hrane. A šta globalisti nameću kao rješenje ovog problema? Naravno, GMO usjeve.

Tako je, oni propagiraju GM hranu kao rješenje za umjetno stvorene nedostatke vode!

Pa ako slučajno ne umrete od žeđi ili razbijanja porodičnog budžeta, zbog pokušaja dolaženja do vode, onda ćete sigurno umrijeti od trovanja toksičnom, suhoparnom GM hranom. Ovo je ista GM hrana koja, kada je primjenjena na laboratorijske štakore, izazvala razvijanje fatalnih tumora i umiranje. I opet, savršenost ovog plana je fascinantna.

SAD je u ovu nezdravu paradigmu umjetne nestašice vode uvučena i kroz potpune krađe, te vlašću potpomognute privatizacije. Neke lokalne američke općine su već doživjele slične poraste stopa koje su česte u zemljama trećeg svijeta.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(abrasmedia.info/uredio: nsp)

Kissinger i 16 američkih obavještajnih agencija smatraju da u bliskoj budućnosti država Izrael više neće postojati.

Dnevni list “New York Post” (The New York Post) vjerno prenosi riječi Henry Kissinger-a: “Kroz 10 godina, Izraela više neće biti”.

Kissinger-ova izjava je nedvosmislena. On ne nudi rješenje za očuvanje države Izrael. Za njega je nestanak Izraela 2022. godine svršena stvar.

Obavještajne agencije SAD, kojih ima 16, se slažu sa Kissinger-ovom izjavom, mada nisu precizirale točan datum kada će Izrael iščeznuti s lica zemlje.

Ovih 16 agencija, koje raspolažu s proračunom od preko 70 milijardi dolara, izdale su analitički izvještaj, na 82 strane, koja nosi naziv: “Priprema za Bliski Istok u post-izraelskom razdoblju”.

U izvješću se ocjenjuje da 700 tisuća izraelaskih naseljenika u Judeji i Samariji koje navodno pripadaju Palestincima, neće mirno napustiti istu. Pošto “svijet” neće tolerirati njihovo prisustvo na “okupiranim teritorijima” Izrael će biti uskoro tretiran kao Južnoafrička Republika 1980-ih godina zbog politike apartheida.

Sudeći po ovom izvještaju, Likud, vladajuća partija u Izraelu, navodno tolerira i podržava eskalaciju nasilja i bezakonje koje provode izraelski naseljenici u Judeji i Samariji.

U izvješću se dalje navodi da su “brutalnost i razbojništvo izraelskih naseljenika i administrativna infrastruktura, koja odiše duhom aparthejda, s obrambenim zidom u segregacionom stilu i drakonskim sustavom kontrolnih punktova, nedodbranjivi i u suprotnosti s demokratskim tekovinama američkog naroda”.

Obavještajne agencije SAD smatraju da će Izrael pokleknuti pred kombiniranim naletom Arapskog proljeća, buđenja islamske svijesti i rastuće moći Islamske republike Iran.

U izvještaju se svrgnuti šefovi islamskih zemalja koji su surađivali s Izraelom ili su bar tolerirali njegovo postojanje nazivaju diktatorima, a nova islamistička vlast u ovim zemljama se veliča kao izrazito prodemokratski nastrojena.

Također, u izvješću se kaže da, u svjetlu novih okolnosti, Vlada SAD više ne raspolaže vojnim i financijskim resursima kojima bi bila u stanju nastaviti sa pružanjem podrške Izraelu za opstanak u neprijateljskom okruženju koji broji preko milijardu stanovnika.

U izvješću se savjetuje da bi SAD trebale slijediti vlastite nacionalne interese, što znači normalizaciju odnosa sa 57 islamskih zemalja i povlačenje potpore Izraelu. Interesantno je da ni Henry Kissinger, koji je židovskog podrijetla i koji je do sada prikazivan kao prijatelj Izraela, ni Amerikanci, koji su navodno uvijek bili pod utjecajem pro-izraelskih medija, ni jednim gestom ne pokazuju da će žaliti zbog nestanka Izraela.

Otkuda ovakav preokret?

Ključni razlog ovog preokreta leži u Kissinger-ovoj tvrdnji i tvrdnji američkih obavještajnih agencija, prije svega CIA, da raspolažu informacijama kako Izrael i njegove pristaše stoje iza napada na Svjetski trgovački centar 11.rujna 2001. godine.

Alan Sabrosky, bivši direktor departmana za Strateške studije na Vojnom koledžu SAD (US Army War Colledge), je izjavio da je “100 posto” siguran da Izrael i njegove pristaše stoje iza napada na Blizance WTC-a.

Alan Hart, bivši glavni dopisnik BBC za područje Bliskog Istoka i navodni prijatelj Golde Meir, bivše premijerke Izraela, i Jaser Arafat-a, se složio s Sabroskim. Također, Merlin Miller, treći predsjednički kandidat na predsjedničkim izborima u SAD, otvoreno zastupa tezu da je pod pokroviteljstvom Izraela izveden napad na tornjeve WTC-a.

Navodno, glavni razlog koji leži iza rušenja tornjeva Blizanaca je da se “krvlju zapečati” snažna, neraskidiva veza između SAD i Izraela, da se protivnici židovske države prikažu i kao američki rivali, a sve u očajničkom pokušaju da se osigura opstanak Izraela na taj način što bi SAD pokrenule dugoročni rat protiv njegovih neprijatelja.

Sve veći broj Amerikanaca napokon “shvaća” da neprijatelji Izraela (cjelokupan islamski svijet s preko 1,5 milijardi stanovnika, skupa s većinom neeuropskih zemalja) ne moraju biti i neprijatelji SAD. SAD navodno troši ogromna financijska sredstva i žrtvuju na tisuće života zbog sukoba u Izraelu – sukoba koji donose više štete nego koristi strateškim interesima Amerike (razumije se da je jedan od ovih interesa kupovina nafte i plina od zemalja koje posjeduju “stabilnu” vladu, poslušnu kada je suradnja sa SAD u pitanju).

Kako sve veći broj Amerikanaca postaje uvjeren da rušenje tornjeva WTC-a predstavlja čin drske, krvave izdaje koji su navodno počinile pristaše Izraela, kreatorima politike SAD će biti lakše uvjeriti svoje građane da je židovskoj državi konačno “odzvonilo”.

Razjedinjenost židovske zajednice u SAD i neki nesmotreni potezi izraelskog predsjednika Benjamin Netanyahu-a su također pridonijeli promjeni raspoloženja Amerikanaca prema Izraelu.

Jaz koji vlada u židovskoj zajednici u SAD kada je u pitanju podrška Izraelu, a koji se javio uslijed razmirica koje su nastale u rukovodstvu predstavništva stranke Likud u ovoj zemlji, je sve dublji.

Kao posljedica ovih previranja u židovskoj zajednici, sve manjem broju mladih američkih Židova je stalo do države Izrael.

Prognoze predsjedničkih izbora u SAD pokazuju da i će pored Netanijahu-ovog truda pridobiti židovske glasače da pruže potporu predsjedničkom kandidatu Mitt Romney-u, Obama, koji javno izjavio da “mrzi lažova” Netanyahua, ipak dobiti većinu glasova Židova.

Također, Netanijahu-ov neobičan nastup s karikaturom bombe za govornicom Ujedinjenih Naroda, koji je izvrgnut podsmjehu, je dao povoda dobrom dijelu svjetske javnosti da ga okarakterizira kao “ludog cionistu”.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(vestinet.rs, youtube.com /uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11381"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]