Ravnozemljaši su krenuli u ekspediciju kojom žele dokazati da je Zemlja ravna i uvjereni su da je rub Zemlje na Antarktici

Sve je veće društvo uvjerenih u teoriju kako je Zemlja zapravo ravna. Oni organiziraju konvencije, krstarenja, planiraju televizijske emisije, i buduće ekspedicije kako bi “razotkrili” istinu nama ostalima. Čak je i kontroverzni YouTuber Logan Paul nedavno rekao kako želi putovati na kraj Zemlje te da će objaviti dokumentarac imena “The Flat Earth: To the Edge and Back” koji bi uskoro mogao imati premijeru.

Većina autora koji se bave ovom temom, pa tako i novinar Forbesa, ne vjeruju u ravnu Zemlju. Dio te zajednice planira ekspediciju na Antarktiku – to organizira Colin O’Brady – kako bi dokazali svoju tvrdnju o Zemlji kao ploči.

Nedavno je Logan Paul bio prisutan na Flat Earth International Conference u Denveru i javno govorio o svom interesu kada je riječ o toj temi. Tamo je snimao dokumentarac za YouTube i nadugačko govorio o tome sa utemeljiteljem Robbiejem Davidsonom.

“Smatram se čovjekom od istine i znanosti. Netko tko mrzi biti ignorant. Nije me sram pripadati ovom klubu, izlazim u javnost kao Flat Earther. Želim znati činjenice. Zašto nismo bili na mjesecu preko 50 godina, činjenica da naš Mjesec ima vlastitu svjetlost. Neki od najboljih znanstvenika ne mogu objasniti gravitaciju; Neil DeGrasse Tyson, Bill Nye, i na kraju, znaju li oni uopće? Želim istražiti za sebe i imati uvijek otvoreni um, a ne da me neka stigma u tome sprječava”, rekao je.

Logan je oduševljen idejom trekkinga preko Antarktike u nadi da će biti prvi koji će doći do “zida”.

“Ja sam taj koji će doći do ruba”, kaže.

Davidson, koji nema veze sa The Flat Earth Society, organizira i krstarenje za ravnozemljaše 2020. kako bi razgovarali o “znanosti”. Iza njegove želje da ode na Antarktiku je, kaže, prava znanost.

“Ako pogledate Antarktiku te uzmete globus i spljoštite ga, Antarktika bi išla cijelim putem oko Zemlje. To je kao ledena obala i jako je velika. Ništa ne može pasti s ruba jer mi vjerujemo da se nalazimo unutar kupole, skupa sa Suncem i Mjesecom i zvijezdama. Kupola je jako, jako visoka”, objašnjava.

Ravnozemljaš Jay Decasby, koji razvija ideju reality showa o pothvatu. “Sve što trebamo napraviti kako bi zaustavili ovu debatu zauvijek jest ući duboko u Antarktiku, što su radili stari mornari prije no što je UN učinio samostalno i privatno istraživanje Antarktike ilegalnim. Mi ćemo ploviti i putovati na način da iscrtamo vanjske rubove Zemlje. I tako će umrijeti ideja heliocentričnog sustava”, kaže.

Tijekom godina bilo je 16 putovanja diljem različitih dijelova Antarktike, poput one Borge Ouslanda 1997. godine, pa Runea Gjeldnesa koji je 2006. skijao 4.808 kilometara po Južnim polu, a 2012. je Felicity Aston postala prva žena koja je sama proskijala dijelove Antarktike.

Godine 2018. Colin O’Brady završio je svoj samostalan prijelaz Antarktike u 54 dana dugačkom putovanju koje je argument i onima koji tvrde da je zemlja sfera i onima koji kažu da je ravna.

Decasby kaže kako je “1773. godine kapetan Cook postao prvi moderni istraživač koji je “probio” arktički krug i došao do ledene barijere. Htio je u potpunosti oploviti Antarktiku tražeći ulaze i uvale u zidovima leda. Sve je zajedno preplovio preko 96 tisuća kilometara, a nikada nije pronašao put kroz masivnu ledenu masu. Cook je zapisao kako se led protezao istočno i zapadno mnogo dalje od onog što smo mogli vidjeti. Od te mase su se odbijale zrake sunca”.

Erica Dubay i drugi ravnozemljaši smatraju da se ne može “ući” na Antarktiku i da UN-ov sporazum iz 1961. brani istraživanje tamo. Jay Decasby dalje objašnjava kontroverzu iza O’Brady ekspedicije.

“Jedine informacije koje je javnost dobila su njegove tvrdnje, par selfija i glasine. Najvažnije činjenice, naime, nije bilo, a to je dokaz da je prešao kontinent. Nikakve GPS koordinate, nikakvi dokazi da je Brady išao rutom kojoj tvrdi da jest, da je postigao milje koje kaže da jest ili da je išta prešao uopće. Neki kažu da je to zato jer nije bilo telekomunikacijskih tornjeva u blizini, pa su takvi dokazi nemogući, ali i dalje na njegovu ekspediciju pada sjena sumnje”.

“Ako je O’Brady imao servis da stavlja selfije i neku vrstu veze to bi značilo da su njegove koordinate poznate i zabilježene. Te koordinate nisu dane javnosti. Je li to zato jer ne postoje, i O’Brady ipak nije odradio misiju koju je opisao i rekao da je postigao u 54 dana?”

O’Brady pak Forbesu kaže kako su “GPS koordinate objavljivane javno kroz cijelu ekspediciju u stvarnom vremenu te da ih je svatko mogao i može pogledati”.

(express.hr)

Po treći put zaredom tajanstvena mikrovalna anomalija je otkrivena da dolazi iz regije Antarktika

Prvi val anomalije je otkriven 2. travnja 2017. godine.

Drugi val se dogodio 15. svibnja 2017. godine.

I 26. svibnja 2017. godine svjetski radar MIMIC (http://tropic.ssec.wisc.edu/real-time/mimic-tpw/global/main.html) je ulovio treći tajanstveni val usmjeren iz tog područja. (slika)

Ako povučete liniju dolje prema Antarktiku, put vala vas vodi do misteriozne stanice princeze Elisabete koja se nalazi u podnožju piramidalne struktura.

To nas ostavlja da pogađamo da ovaj anomalni val dolazi iz ove stanice ili iz nepoznatog izvora u blizini stanice. Ali jedno je sigurno, nešto u tom području stvara ovu anomaliju koja se ispaljuje zatim u Tihi ocean.

Konkretno, to anomalija je usmjerena ravno ili u područje subdukcijske zone Cascadia. Iako subdukcijska zona Cascadia nije izazvala potres još od davne 1700. godine, ona gradi pritisak na području gdje ploča Juan de Fuca ulazi ispod sjevernoameričke ploče.

Znanstvenici predviđaju da su u toj zoni oko 40 posto šanse za mega potres magnitude 9.0+ koji će se dogoditi u narednim godinama.

Trenutno nema dokaza, ali izgleda kao da netko ili nešto na Antarktiku manipulira ili mijenja vrijeme u Tihom oceanu iz bilo kojeg razloga. No po svemu sudeći, izgleda da se radi o HAARP manipulaciji vremenom i potresima.

VIDEO PRIKAZUJE NAJNOVIJI VAL ANOMALIJE SNIMLJEN 26. SVIBNJA 2017
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Morski led na Antarktiku je gotovo isti kao i prije 100 godina

Ne postoji takva stvar kao što je globalno zatopljenje uzrokovano čovjekovim djelovanjem koje drastično topi led na Antarktiku, prema analizi antarktičkih ekspedicija u posljednjih 100 godina.

Kada je rute ekspedicija brodova na Antarktici prekrio led, otkriveno je da je led na ledenom kontinentu uglavnom isti sada kao što je bio u ranom 20. stoljeću.

Ovo je revolucionarna objava s obzirom da su zagovornici “klimatskih promjena koje je uzrokovao čovjek” stalno navodili da je Antarktik dokaz “globalnog zatopljenja”.

“To dalje pokazuje da je globalno zagrijavanje koje je navodno stvorio čovjek samo prijevara kako bi vlade provle sve više poreza”, izvijestio je Zero Hedge.

“Znanstvenici su pregledavali dnevnike polarnih istraživača Robert Falcon Scotta i Ernest Shackletona sa svojih ekspedicija tijekom 1901-1904 i 1907-1909.”
 

Antarctic Expeditions Confirm No #GlobalWarming https://t.co/loza3pyLaC @DRUDGE #Tcot #Trump pic.twitter.com/2NCMjfFXun

— Kit Daniels (@KitDaniels1776) 2. prosinca 2016.

 
“Teorija da se led počeo topiti od 1950. godine na ovamo zbog čovjeka – ne može biti podržana.”

Čak je i Telegraph, etablirani mainstream medij priznao da posljednja ekspedicija ukazuje da su promjene na morskom ledu samo dio prirodnog ciklusa, a ne rezultat umjetnog “globalnog zatopljenja”.

“Znamo da se morski led na Antarktiku blago povećao tijekom posljednjih 30 godina, od kada su počela satelitska promatranja”, rekao je dr Jonathan Day, profesor meteorologije koji je proučavao te podatke.

“Znanstvenici su se grčevoto trudili da shvate ovaj trend u kontekstu globalnog zatopljenja, ali ovi novi rezultati sugeriraju da možda nema ništa novo.”

“Ako je razina leda bila na istoj razini i prije jednog stoljeća kako je procijenjeno u ovom istraživanju, prethodne studije su sugerirale da je površina leda bila daleko veća.”
 

 
Osim toga, sunce je dosegnulo najnižu razinu aktivnosti od 2011., što potiče zabrinutost da bi Zemlja može ući u “mini ledeno doba”.

“Najduža minimalna razina leda koji je zabilježena nazvana je “Maunderovim Minimumom” i trajala je od 1645.-1715., nevjerojatnih 70 godina”, izvijestio je forum Global Warming Policy.

“To je uzrokovalo i smrzavanje londonske rijeke Temze, od kada su postale popularne “Zabave za smrznutoj Temzi”.

“Ovaj period solarne neaktivnosti također odgovara klimatskom razdoblju nazvanom “malo ledeno doba”, kada se smrznu rijeke koje su inače ne smrzavaju, a snijeg počne padati tijekom cijele godine na nižim visinama.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Iznanađujuć broj od 30.000 znanstvenika je izašao u javnost i potvrdio da su klimatske promjene koje je izazvao čovjek – ZAVJERA, koju je ovjekovječila elita kako bi zaradila novac

Jedan od stručnjaka je i osnivač meteorološkog kanala, John Coleman, koji upozorava da su u zadnjih desetak godina nastali veliki bogataši koji su se obogatili na “klimatskim promjenama”, kao što je Al Gore.

Natural News je izvijestio da je u nedavnom intervjuu za “Climate Depot”, Coleman rekao:

“Al Gore može izaći iz sjene i proglasiti pobjedu u raspravama o ‘globalnom zatopljenju’, ako Hillary Clinton pobijedi i dođe u Bijelu kuću. Da, ako se to dogodi i novi klimatski propisi postanu zakon na cijeloj planeti zemlji, njih će biti gotovo nemoguće srušiti za četiri do osam godina.”

Predlagatelji klimatskim promjena su ometeni u svojoj misiji, ignorirajući brojne nedavne znanstvene spoznaje koje ukazuju da nije bilo trenda zatopljenja na koje se sve svodi već gotovo dva desetljeća.

Al Goreova teška predviđanja topljenja polarnog leda, masovno su se pokazale potpuno netočne. U stvari, u 2014. godini koja je krišom promatrana kao “najtoplija ikad” u Zemljinoj povijesti – bilo je prijavljena rekordna količina leda na Antarktiku, i rekordne količine snježnih padalina širom svijeta.

Razotkrivanje “97 posto” laži
Na vrhu te “nezgodno istine” Bijela kuća tvrdi da se 97 posto znanstvenika slažu da je globalno zatopljenje stvarno i u potpunosti dokazano. Nekoliko neovisnih istraživanja literature kojoj su davali potporu za izjavu “97 posto”, utvrdila su da zaključci bili lažni i da su čovječanstvo dovodili u zabludu.

Više objektivnih istraživanja je pokazalo da postoji mnogo veća raznolikost u mišljenju među znanstvenicima u svezi globalnog zatopljenja nego što bi mogli vjerovati.

National Review piše:

“Iz 2008., istraživanje dvaju njemačkih znanstvenika, Dennis Braya i Hans von Storcha, pokazala su da je značajan broj znanstvenika skeptičnan u svezi postojećih globalnih klimatskih modela, kako bi točno predvidjeli globalne temperature, oborine, promjene razine mora, ili ekstremne vremenske događaje čak i više od jednog desetljeća; oni su bili daleko više skeptični što je vrijeme odmicalo dalje.”

Ostali glavni izvori vijesti osim National Review-a također su bili dovoljno hrabri da govore protiv propagande globalnog zatopljenja – čak je i Wall Street Journal objavio je članak u 2015. godini govoreći da je antropogeno globalno zatopljenje (AGW), pseudoznanost koju proglašavaju svjetski zagovornici zatopljenja.

I, naravno, tu su je više od 31.000 američkih znanstvenika (do danas), koji su potpisali peticiju kojom se osporavaju priče o klimatskim promjenama i 9029 od njih su doktori znanosti u svojim poljima.

Ali hej, Al Gore i njegovi prisni prijatelji također su ignorirali tu nezgodno istinu, isto tako.

Mnogi od tih znanstvenika koji su potpisali peticiju su vjerojatno potaknuti da govore u prilog istini nakon što je umirovljeni viši NASA-in atmosferski znanstvenik John L. Casey otkrio da su solarni ciklusi u velikoj mjeri odgovorni za razdoblja zagrijavanje na Zemlji – a ne ljudskog djelovanje.

Al Gore i njegovi prisni prijatelji su i dalje sve bogatiji od zavjere globalnog zatopljenja

No, ekipa koja promovira globalno zagrijavanje i dalje gura svoj program u javnost, dok pune svoje džepove u tom procesu.

Ako ste još uvijek skloni vjerovati u ono što Al Gore ima za reći o globalnom zatopljenju, molimo da uzmete u obzir činjenicu da, otkako je krenuo na svoj križarski rat, njegovo bogatstvo je naraslo od 2 milijuna dolara u 2001. na 100 milijuna dolara u 2016. – uglavnom zbog ulaganja u lažne tvrtke koje se bave “zelenom tehnologijom” i učinkovitim pronevjerama brojnih donacija i kredita.

Nedavno je objavljeno da je i George Soros bio donator potporedsjednika Al Gorea i njegovoj kampanji lažnih klimatskih promjena.

Bilo bi dobro da se sve ove informacije ozbiljno razmatrite prije nego pogledate slijedeće vremenske vijesti na TV-u.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Ako je Antarktik doista bio dalje na sjeveru nego što je sada i ako nije bio pokriven ledom do prije 6.000 godina prije Krista, tko je onda živio u to vrijeme da je mogao to zabilježiti na karti, prije svih poznatih civilizacija?

I tko je to mogao učiniti dugo prije izmišljanja morskog kronometra u 18. stoljeću, koji je konačno riješio problem točnog praćenja zemljopisnih dužina na visokim morima?

Ako konvencionalno znanje o povijesti ljudske rase točno, ljudska civilizacija nije dovoljno stara, niti je bila dovoljno napredna, da bi joj se pripisala mnoga misteriozna monolitska i arheološka nalazišta diljem svijeta.

Mjesta kao Gobekli Tepe u Turskoj, bosanske piramide i Adamov kalendar u južnoj Africi postavljaju isto pitanje: ako ljudska civilizacija navodno nije dovoljno stara da napravi ova mjesta, tko je onda, ili što, imao kapacitet da napravi toliko detaljnih građevina diljem svijeta?

Jasno je da je naše razumijevanje povijesti nepotpuno i da postoji mnogo uvjerljivih dokaza koji ukazuju da su na Zemlji postojale inteligentne i civilizirane kulture dugo prije nego što su se ljudske kulture pojavile na Bliskom istoku oko 4.000 godina prije Krista.

Karta admirala Piri Reisa iz 1513. godine je dio pojavljivanja kompletnije priče o našoj povijesti, koja naveliko izaziva rašireno shvaćanje.

Pravljenje mapa je složen i civiliziran zadatak, a smatra se da se prvi put pojavilo 1.000 godina prije nove ere s babilonskim glinenim pločama. Antarktik je službeno prvi put uočen na ruskoj ekspediciji 1820. godine i u potpunosti je prekriven ledenom površinom za koju se smatra da se formirala prije oko 34-45 milijuna godina.

Iz tog razloga, Antarktik se nije mogao pojaviti na karti prije 1820. godine, a sve mape koje sadrže Antarktik trebalo bi imati naznačene ledene polove koji su stari nekoliko milijuna godina.

Karta svijeta koju je napravio otomanski kartograf i vojni admiral Piri Reis, izaziva izvjesne sumnje o tome što zaista znamo o drevnoj civilizaciji.

Karta Piri Reisa, koja se fokusira na zapadnu Afriku, istočnu obalu Južne Amerike i sjevernu obalu Antarktika, sadrži detalje obale za koju mnogi povjesničari i geolozi smatraju da je Zemlja kraljice Mod, tj. Antarktik.

Nevjerojatno, na ovoj karti ledeni kontinent nije prekriven ledenom površinom, već gustom vegetacijom.

Kako mapa iz 1513. godine može sadržavati kontinent koji je otkriven tek 1820. godine? I ako su kontinent otkrile civilizacije koje su se pojavile 4.000 godina prije nove ere, zašto nema ledenih površina na karti?

Paradoksi na ovoj karti nisu imali većeg značaja dok Charles Hepgud, profesor povijesti iz New Hampshirea u SAD nije rekao da informacije se na karti Piri Reisa podržava drugačiji pogled na geologiju i drevnu povijest.

Hepgud je vjerovao da je mapa potvrdila njegovu svjetsku geološku teoriju, koja objašnjava kako su veliki dijelovi Antarktika mogli biti bez leda do oko 4.000 godina prije Krista.

Hepgudova prezentacija je toliko uvjerljiva da je čak i čuveni teoretski fizičar i filozof Albert Einstein napisao podržavajući komentar za Hepgudovu knjigu iz 1953. godine:

“Njegova ideja je originalna, puna razumljivost i – ako se dokaže – od velike važnosti svemu što je vezano za povijest površine Zemlje” – Albert Einstein.

Mapa bez sumnje nije prijevara, jer je potvrđeno autentična, ali informacije na karti su za provjeru. Sam Piri Reis napominje da je mapa nacrtana prema informacijama sa starijih mapa, grafika i zapisa, od kojih su mnoge, kako Hepgud kaže, kopirane i prepisivane iznova još od prije uništenja Aleksandrijske biblioteke u Egiptu, koje je izbrisalo veliku količinu literature i kulturnog znanja.

Hipoteza otvara vrata mogućnosti da je neka zaboravljena drevna civilizacija imala kapacitet da putuje do Antarktika, obilježavajući zemlju s tehnologijom za pravljenje mapa, nekad prije nego što su se ledne površine formirale. To je značajno razilaženje s našim trenutnim shvaćanjem povijesti.

Odsustvo ledenih površina na karti Piri Reisa je u najmanju ruku čudno, a 1960. godine Hepgud je iznio svoje teorije zrakoplovstvu SAD. Hepgud je pitao, između ostalog, da li je oblik kontinenta, kako je prikazan na reisovoj karti, sličan obliku kontinenta pod ledom, kao što je otkrilo nedavno testiranje zrakoplovstva o seizmičkim podacima kontinenta. Odgovor je bio zapanjujuć:

“… Geografski detalji prikazani u donjem dijelu karte nevjerojatno se dobro slažu sa seizmičkim profilom koji je napravila švedsko-britanska antarktička ekspedicija 1949. godine.”

To znači da je obala mapirana prije nego što je postala prekrivena ledenom površinom!

Ledena površina u ovoj regiji je sada debela oko 1,5 kilometar.

Nemamo pojma kako bi se podaci na ovoj karti mogli uklopiti sa pretpostavljenim stanjem zemljopisnog znanja u 1513. godini.

Harold Z. Olmayer, Potpukovnik, zapovjednik USAF:

Ako Hepgudova teorija vrijedi, kao što je Einstein vjerovao, onda je postojao period vremena od oko 13.000-te godine p.n.e. do 6.000-te godine p.n.e. kada je Antarktik bio bliži ekvatoru, te je tamo vladala relativno tropska klima, kao u dijelovima Južne Amerike.

Ovo je uzrokovano iznenadnom promjenom čitave Zemljine litosfere, teoretizirao je on, s istovremenim pomicanjem svih kontinenata na njihovu trenutnu poziciju što je mnogo drugačije shvaćanje nego široko prihvaćeno objašnjenje o teoriji tektonskih ploča.

Ako je Antarktik doista bio dalje na sjeveru nego što je sada i ako nije bio pokriven ledom do prije 6.000 godina prije Krista, tko je onda živio u to vrijeme da je mogao to zabilježiti na karti, prije svih poznatih civilizacija?

I tko je to mogao učiniti dugo prije izmišljanja morskog kronometra u 18. stoljeću, koji je konačno riješio problem točnog praćenja zemljopisnih dužina na visokim morima?

Da li je Zemlja već bila mapirana 4.000 godina p.n.e. od strane civilizacije koja je zaboravljena, kao što analiza Reisove karte i teorija Charlesa Hepguda tvrde?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)

Gospodin Marshall Gardner iz Aurore, Illinois, je svojevremeno podnio prijavu za patent Američkoj Federalnoj Agenciji za Patente. Nakon dugogodišnjeg istraživanja dao je znanstveno utemeljenje teoriji koja potpuno odudara od uvriježenog mišljenja javnosti. Nakon 18 mjeseci, 5. prosinca 1914. Američka Agencija mu je odobrila patent broj 1096102 i izdala znanstveni certifikat o valjanosti teorije

Prva verzija teorije izašla je kao knjiga na 240 stranica. Osam godina kasnije, isti autor, nastavljajući da prikuplja dokazni materijal iz području astronomije i polarnih ekspedicija, objavljuje novo izdanje knjige na 450 stranica. Godina je 1920.

Naslov knjige je: “Putovanje u unutrašnjost Zemlje” s podnaslovom “Jesu li polovi zaista otkriveni”. Patent, a i knjige, postaju povjerljivom vojnom tajnom. Neki tvrde “najpovjerljivijom” svih vremena.

Sve ovo nam daje povoda da se zamislimo nad vlastitom agresivnošću i sebičnošću. (Bilo da priča o svjetovima u unutrašnjosti ostaje samo priča i ništa više, ona nas kao takva upozorava da duhovno superiornija bića ne žele s nama dijeliti isti prostor. Dok se emocionalno i duhovno ne pročistimo.)

U početku, prije 4-5 milijardi godina, Zemlja je još uvijek bila šireća lopta super-vrućeg rotirajućeg plina. Postupno se počela skupljati dok se hladila. Zakoni fizike traže da se plinovi koji se hlade zgušnjavaju. Samo-centrirajuća gravitacijska sila je smanjivala dijametar plinovite lopte … ali do određene točke.

(Upravo na ovom mjestu nastaje razlika između Gardnera i stare teorije o formiranju naše Planete. Ta teorija govori da se to zgušnjavanje nastavilo sve dok Zemlja nije postala tekuća u središtu. Prema Gardneru, ovaj scenarij vrijedi samo za velika svemirska tijela, ponajprije sunca. Ali, to ne vrijedi za tipične planete.)

Drugi faktor je centrifugalna sila. I dok gravitacija nastoji uvući sav materijal prema centru, postoji i suprotna sila. Centrifugalna. Dvoboj dvije prirodne sile ide do momenta dok se ne postigne ravnoteža. Prema Gardneru, on nastaje kad se formira sfera polumjera 8.000 milja.

Dalje. Centrifugalna sila ima još jednu karakteristiku koju ne treba smetnuti s uma. Uzmimo primjer vodeu u kadi. Okupamo se. Dignemo čep. Voda se prazni iz kade. Oko rupe se ubrzo stvori vir (vortex): prazan prostor s ubrzano-rotirajućim materijalom. Primijenimo isti princip na našu Planetu u doba dok se stvrdnjavala.

Na desnim rotacijskim završecima (danas ih zovemo “polovima”), centrifugalna sila je bila značajno slabija nego na Ekvatoru. Stoga je na ekvatoru ova sila zadržala čvrsti materijal u radijusu od oko 8.000 milja. Idući ka polovima bila je manje uspješna i kontrakcije su prestale 1.400 milja pred polarnim regijama.

Zaključak? Prirodnim kompromisom naša Planeta je nastala kao šuplja lopta s polarnim otvorima od 1.400 milja (2.000 kilometara)!

I još dalje. Gardner tvrdi da je u samom centru ove lopte, proporcionalno mala središnja lopta (“unutrašnje sunce”). Između zemljine kore i središnjeg sunca je raspoloživi slobodni prostor. Dokazi se ponovo naslanjaju na karakteristike centrifugalne sile. Naime, ona ne samo da je slaba na polovima, nego je slaba i u samom središtu rotacije.

(Sjetim se sedamdesetih, dođe Ivanka u posjetu, mi upalimo gramofon na najjače, mama zatvara uši. Kad malo bolje pogledamo gramofon, primijetimo da je u središtu uvijek bilo prašine. Okrenimo gramofon na “78″ sve će se razletjeti osim prašine u središtu rotacije . To je ta slaba centrifugalna sila.)

Bazirano na njegovim studijama planetarne nebule kroz observatorijske fotografije, Gardner je zaključio:

- Tvrdi Zemljin omotač je debeo oko 800 milja, – Polarni otvori su oko 1.400 milja široki,

- Gravitacijsko centralno sunce u planetarnom centru je promjera 600 milja,

- Konstantni sudar toplog s hladnim polarnim zrakom uzrokuje stalnu pokrivenost polarnih otvora s višeslojnim gustim oblacima.

U nastavku, ispitivanjem niza polarnih ekspedicija, nametnule su se nove misterije, kao:

- Dramatično poboljšanje klime što se više približava polovima, – Bizarnost čuvene Aurore Borealis (riječ je o “sjevernim svjetlima”),

- Ekscentrično ponašanje kompasa približavanjem polovima.

- Dramatično povećanje biljnog i životinjskog svijeta približavanjem polovima,

- Kamenje, drveće, prašina, pelud i blato nađeni na vrhovima ledenih bregova,

- Anomalijsko ponašanje radiovalova u polarnim regijama,

- Gravitacijski porast izmjeren na polarnom vrhu, dovoljan da održava odvojenost slane i slatke vode,

- Čudna situacija sa sjevernim Eskimima, narodom s unikatnim jezikom, čija oralna tradicija kaže da su potekli iz toplih zemalja, još sjevernije, s konstantnom dnevnom svjetlošću,

- Dubina polarnog mora i jako južno strujanje na Arktiku,

- Savršeno očuvani svježi mamuti pronađeni u ledu.

Devetnaestog veljače 1947. admiral Richard Byrd je napustio bazni kamp “Arktik” i odletio sjevernije. Godinama nakon toga ostala su nagađanja što se stvarno dogodilo za vrijeme tog povijesnog leta i da li je admiral Byrd zaista letio “iza” Pola u Unutrašnjost te se sreo s naprednijim bićima koji su mu dali poruku za čovječanstvo.

Uglavnom, po njegovom povratku u Washington, 11. ožujka 1947. on je stavljen pod striktnu kontrolu medicinskog i vojno-sigurnosnog tima. Nije se oglašavao godinama. Bio je vojnik i ponašao se sukladno zapovijedima.

Iz njegovog, navodno, tajnog dnevnika i objašnjenja uz njega idu slijedeći odlomci:

“Tijekom svog arktičkog ljeta od 1.700 milja” iza “sjevernog pola, radiom je javio da je ispod video, ne snijeg i led, već kopno prekriveno planinama, šumama, zelenom vegetacijom, jezerima i rijekama … a na proplancima je zapazio čudne životinje koje su ga podsjetile na mamute …

U siječnju 1956. admiral Byrd je vodio još jednu ekspediciju, ovaj put na Antarktik i tamo je ušao 2300 milja “iza” južnog pola. Radio izvješće iz tog doba kaže da je Byrd izjavio da je “… naša ekspedicija otkrila ogromno neistraženo novo tlo … područje iza pola je središte velike nepoznanice.”

Za desetak dolara se, 45 godina nakon posljednjeg Byrdovog putovanja, može naći u prodaji knjiga pod naslovom “A Let to the Land Beyond the North Pole – Missing Diary of Admiral Richard Byrd”.

Središnji momenat knjige je sljedeća priča:

“Želimo vam dobrodošlicu na našim prostorima, admirale”, obratio mi se čovjek kome se iskustvo ogledalo na licu. Sjedio je za dugim stolom. Sklopio je prste i nasmiješio se. Govorio je tiho i nastavlja: “Pustili smo vas da uđete zbog vašeg karaktera i zbog toga što ste poznati na površini, admirale.”

“Na površini?”, Zaustio sam.

“Da, vi ste u području Ariane, u unutrašnjosti Zemlje. Nećemo odugovlačiti s vašom misijom i otpratit vas uskoro natrag na površinu. A sada bih vam, admirale, želio reći zašto ste ovdje. Naše zanimanje za površinu je pojačano kada je vaša rasa eksplodirala prve atomske bombe nad Hirošimom i Nagasakijem. To je bilo toliko alarmantno da smo poslali naše letjelice, “Flugelrads”, da istraže što je to vaša rasa učinila.”

(Ove letjelice su letjele usporedo i sa savezničkim i nacističkim zrakoplovima krajem Drugog svjetskog rata. Obje strane su mislile da su ih poslale suprotne strane kao špijunske avione bez posade. Inače, ova tema se dosta koristila i na TV-u kao nerazjašnjena misterija iz prošlog velikog rata.)

“To je sada, već, povijest. Ali, dopustite da nastavim. Vidite, mi se do sada nismo nikada miješali u vaše rasne i barbarske sukobe. Ali, sada je drugačije. Vi ste ovladali određenim silama koje nisu za čovjeka, atomskom energijom. Naši izaslanici su već poslali poruke silama vašeg svijeta. No, one su se oglušile na naša upozorenja. Vi ste danas izabrani da budete svjedok ovdje kako biste se uvjerili da naš svijet zaista postoji. Kao što vidite, naša kultura i znanost su mnogo tisuća godina ispred vaše rase, admirale. “

“Ali, kakve to veze ima sa mnom?”, Prekinuo sam ga.

Njegove oči kao da su duboko prodrle u moj um. Nakon što me studirao nekoliko trenutaka, odgovorio je: “Vaša rasa je dostigla točku s koje nema povratka. Neki od vas bi radije uništili čitav svijet nego se odrekli vlasti i sile kojom raspolažu … Mi smo vas od 1945. pokušali kontaktirati, ali naši napori su dočekani agresivno … Na naše letjelice ste pucali … Sada se, sine moj, priprema velika oluja u vašem svijetu.

Znanost neće nuditi sigurnost. I sve može završiti u općem kaosu … Ovaj prethodni rat može biti samo uvod u drugi, mnogo opasniji. Odavde, to možemo sagledati mnogo jasnije nego vi … U daljoj budućnosti vidimo da će, iz vaše ruinirane civilizacije, izaći novi svijet koji će potražiti sigurnost kod nas. Kada dođe to vrijeme, mi ćemo vam izaći u susret i pomoći oživljavanje vaš kulture i rase … Možda ćete, do tada, uvidjeti besmislenost rata i razaranja … i nakon toga, vaša znanost i kultura će se posvetiti izgradnji novog početka …

A ti se, sine moj, vrati na površinski svijet s ovom porukom.”

Richard Byrd

Čini se da se naš sastanak ovim primakao kraju. Stajao sam za trenutak kao u snu … ali, znao sam da je ovo bila stvarnost. Iz nekog razloga sam se naklonio, iz respekta, valjda. Moji divni domaćini, koji su me doveli ovdje, ponovno su bili s moje strane. “Ovim putem, admirale”, pokazali su. Okrenuo sam se još jednom prema “učitelju”. Blagi osmijeh na drevnom licu. “Zbogom, sine moj”, rekao je. Mahnuo je i naš sastanak je time bio završen.”

Admiral Richard Byrd, legendarni istraživač Antarktika i južnog pola, navodno je, u svom dnevniku, pisao o posjeti u unutrašnjosti Zemlje …

Je li moguće da bi neka od planeta našeg Sunčevog sustava mogla biti šuplja? Znanstvenici odlučno odgovaraju: “Ne!”

I što to znači “šuplja”? Par stotina kilometara radijusa ili nekoliko tisuća? Zar ne bi takva planeta kolapsirala sama po sebi?

Da bi se odgovor promatrao u drugačijem svjetlu, pođimo od premisa astronoma. Ako pretpostavimo da je neka planeta, recimo Mars, šuplja, slijedi usporedba sa Zemljom. Sa njenom masom i orbitalnim ponašanjem. Masa je određena različitim eksperimentima izvođenim na našoj matičnoj planeti.

Astronomi su polazili od premise da je Zemlja solidna, čvrsta masa. Ako bi Mars zaista bio šupalj, onda bi njegova masa bila smiješno mala u odnosu na Zemljinu. Pošto ovo nisu mogli potvrditi, zaključili su da Mars nije šupalj. Niti bilo koja druga planeta ili mjesec.

Obrnimo situaciju. Pretpostavimo da je Zemlja šuplja. U tom bi slučaju odstupanje bilo kojeg drugog nebeskog tijela od Zemljine mase bilo uočljivo. Ali, ta diskrepancija ne postihu. Ergo, onda bi sve nama bliske planete i mjeseci trebali biti šuplji, jer im je orbitalno ponašanje sukladno Zemljinim.

Priključimo seizmologiju diskusiji. Ona bi trebala potvrditi da li nam je planet šuplji ili ne. I, u stvari, seizmologija decidno kaže da centar Zemlje nije u čvrstom stanju. Standardna interpretacija je da mora biti u tekućem. Ali, je li to samo interpretacija bazirana na netočno pretpostavljenoj masi Zemlje? Uostalom, rezultati bi bili vrlo slični i da postoji šupljina u centru Zemlju koja sadrži samo različite plinove.

VENERA

Još prije 110 godina astronomi su uočili sjajne “polarne kape”. Pokušavali su ovu pojavu povezati za godišnje sezone. Ali, bezuspješno. Venera se jednostavno ponašala drugačije nego sto se predviđalo (zašto li kažu da žene potječu s Venere?).

Pretpostavimo da je Venera šuplja i da ima “unutarnje sunce”. Ili, recimo, izvor nuklearne fisije u središtu planete koji, s vremena na vrijeme, izbacuje svjetlost prema polarnim regijama osvjetljavajući ih.

Dr Barletta, jedan od direktora Društva za Merkur i Veneru Britanskog Astronomskog Društva pisao je početkom stoljeća o ovom fenomenu. Slično je i sa trenutnim direktorom istoimene sekcije u istom Društvu koji već desetljećima piše o ovom čudnom i rijetkom fenomenu. Njegovi znanstveni papiri upućuju na enormnu šupljinu unutar Venerinih polova.

MJESEC (Zemljin

Astronomi već dugo u uporabi imaju termin TLP (Transient Lunar Phenomenon). Njime se identificiraju bizarni fenomeni kod kojih plin, vodena para i raznobojna svjetla izlaze na površinu iz unutrašnjosti Mjeseca.

Objašnjenje? Ovo se smatra anomalijama, odstupanjem od “normalnog”. Pretpostavimo da je Mjesec šupalj i da ima neku vrstu atmosfere unutar, koja povremeno “curi” kroz otvore i tunele prema van, prema površini … da bi se vratila natrag silom gravitacije.

MARS

Fenomen “polarnih kapa” na Marsu nije nepoznat široj javnosti. Zadnja izgubljena letjelica (“Mars Polar Lander”) imala je zadatak istražiti dostupnost vode na polovima.

ZEMLJA

1. Stali smo kod seizmologije. Zamislimo potres; od epicentra se šire valovi koji se mogu detektirati. Da budemo precizniji: šire se kroz tvrdu masu, zemljinu koru. Zemljotres u Houstonu se ne može detektirati na drugoj stani globusa – negdje oko Indonezije. Razlog? U centru Zemlje nema kore, čvrste mase. I, znanstvenici kažu, centar Zemlje je tekući, a kroz tekućinu se ova vrsta valova ne kreće. Pristalice teorije “Shear waves” tvrde nešto drugo: razlog je to što je centar Zemlje šupalj – ispunjen zrakom i prostorom. A kroz njih se ovi valovi ne mogu pomicati.

2. Slično je i sa “Pulse waves” teorijom. Zvučni valovi se ne šire kroz prostor i zrak, ali se savijaju (kreću) oko Zemljine kore (koja je nalik školjki). I izlaze, znatno oslabljeni, na drugu stranu. Njihova se putanja savija od površine prema unutrašnjosti. U jednom momentu, kada naiđu na šuplju unutrašnjost Zemlje, između 103 i 143 stupnjeva, ne može se detektirati njihovo prisustvo. Oni valovi koji dosegnu izvan 143 stupnja reflektiraju se od površine. Ali su slabiji, jer su morali putovati dvostruko brže zaobilazeći središnju šupljinu.

3. Nadalje, znanstvena je tvrdnja da je veći pritisak što se ide ka centru Zemlje. I zbog njega centar mora biti u tekućem stanju i time se opravdavaju efekti gornje dvije teorije.

Ipak, prisjetimo se naših časova fizike. Učili su nas da je centar gravitacije negdje u središtu Zemlje. I tlak se smanjuje s dubinom kako se centar približava. Sve stvari postaju bestežinske zbog ubrzanja gravitacije u svim pravcima prema masi.

Ima li onda tekuće usijane lave u centru planeta ako nema pritiska da je izazove?

4. Vjerojatno glavni dokaz da je naša Planeta solidna, čvrsta masa je njena kalkulirana gustoća. Ona je izvedena iz Newtonove gravitacijske formule koji se koristio Kavendisovom gravitacijskom konstantom. Ona daje Zemlji prosječnu gustoću od 5,5 gm / cc. Stijene na površini Zemlje su gustoće 2,7 gm/ccm u prosjeku. Znači da bi se, idući ka unutrašnjosti, moralo nailaziti na sve gušći materijal. U prosjeku, gustoće željeza ili 8,3 gm/ccm. Matematički prosjek (2,7 + 8,3 = 10,5 podijeljeno sa 2 = 5,5).

U e-mail-u našoj skupini (1999/1/26.) Vern Atkinsona čitam sljedeće:

“… Cavendish je napravio pogrešku u kalkuliranju svoje konstante jer tijekom svog eksperimenta nije uzeo u obzir dva seta sile zakrivljene težine. I, umjesto da rezultate raspodijeli na dva seta, on ju je dodijelio samo jednom i krivo odredio gravitacijsku konstantu. Korigirana gravitacijska konstanta tako dobiva vrijednost od 1,38 umjesto 5,5.”

Dalje mogu i ja računati. Ako je gustoća Zemlje na površini 2/7 onda se prema unutrašnjosti smanjuje. Pošto je gustoća vode 1,00, slijedi zaključak da je većim dijelom unutrašnjost Zemlje – šuplja! Jer bi tekućina i stijene na površini bile znatno iznad očekivanog 1,38.

5. I, posljednji za danas, prilog zašto bi Zemlja trebala biti šuplja. Kod velikih potresa ustanovljeno je da Ona odzvanja kao zvono s periodom od 54 minuta. To bi mogao biti i finalni dokaz da je Ona i šuplja kao zvono.

U sporadičnim, mističnim znanjima Tibeta koji ponekad dopiru do naših ušiju, posebno je mjesto teorije Shambhala. Ukratko, ona kaže:

“Gaja je velikodušna i dobroćudna majka koja štiti svako od svojih stvorenja. Gaja je istovremeno i živo biće i stanica makrokosmičkog organizma koje sudjeluje u evoluciji, a koje mi nazivamo Bogom.

Duboko ispod 800 milja zemjina kore, u središtu u kojem leži centar gravitacije, otvara se unutarnja šupljina. Ona je osvijetljena s solarno-kinetičkom energetskom masom koja je 600 milja široka i emitira radijaciju. U susretu s unutarnjom atmosferom ona postaje svjetlost, toplina i život.

Šupljina je radijusa 5800 milja i osvijetljena je konstantnom, blagom, zlatnom svjetlošću koja kreira tropsku klimu koja omogućuje raskoš prirode.

Gajin magnetski polovi se otvaraju u cikličkim udisajima od 24 sata na svakih šest mjeseci. Otvori dosežu 1.400 milja i predstavljaju dvije od devet čakri (vitalnih centara) koje Gaja ima. Osnovna čakra je u planetarnom centru, unutar solarnog energetskog nukleusa koji iluminira Unutrašnjost. Ovdje počiva Gajina kozmička moć. Sva sile materije, energije i dimenzije vremena / prostora ovdje imaju izvor.

Preostalih šest čakri su smještene na ekvatorijalnim crtama, 60 stupnjeva jedna od druge. Svaka od njih označava različit aspekt Gajine egzistencije.

Unutar zemlje živi veliki broj bića različitih kultura i tradicija. Oni se razlikuju i po različitom razini životne frekvencije, koja opet ovisi od dostignutog stupnja evolutivnog.

Pojedine pasmine okupiraju gigantske pećine i podzemne prostore u Unutrašnjosti, komunicirajući jedni s drugima preko tunela. Ovdje se mogu naći neki čuveni gradovi naseljeni bićima sa površine koji su emigrirali u drevnim vremenima. Oni žive na mnogo višoj razini u usporedbi s ljudskom rasom, u perfektnoj simbiozi s planetom i životnim realitetom.

U podzemnim prostorima se nalaze i tajne baze vanzemaljskih grupa. Neke od njih su u kontaktu s okultnim silama na površini zemlje, dok su druge u vezi s Agartinim sustavom.

Eterični grad Shambala je najviši izraz ove unutarnje civilizacije koji vibrira na solarnim frekvencijama. Tu se kreativna ideja i astralni program za Gajinu evoluciju razvija. Tu prebivaju i najstarija bića, na najvišim frekvencijama, koji posjeduju Sunčevu Gnostičku Svijest. Oni su prvi stanovnici Gaje i stvaraoci ljudske rase. Prethodno su došli sa Sirijusa, a još prije sa Oriona odakle potječe njihova dinastija … “

Fenomen “sjevernih svjetala”, odnosno aurore borealis, se smatra anomalijom. Znanstvena objašnjenja o sudaru sunčevih čestica sa Zemaljskim plinovima je labava. Hipoteza o šupljoj planetarnoj lopti baca drugačije svjetlo na ovaj problem …
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(web-tribune)

“Ogroman rast leda na polovima iznenadio je znanstvenike i prouzrokovao gomilu pitanja. Je li globalno zagrijavanje uzelo pauzu?

Na polovima majke Zemlje, potpuno suprotno od onoga što znanstvenici propovijedaju, došlo je do porasta leda kakav nije viđen desetljećima “, kaže uvod Kronen Zeitung-a.

Skoro svi mainstream mediji šute o ovom razvoju događaja, te je prilično osvježavajuće da neki mediji izvještavaju o “dobrim” vijestima da se planeta ne zagrijava alarmantnom brzinom.

Kronen Zeitung izvještava da led Antarktičkog mora raste prosječnom godišnjom brzinom od 16.500 četvornih kilometara još od 2007. godine. Sličan je slučaj i sa Arktičkim morem, izvještava Austrian daily online.

U Kronen Zeitung-u također piše da je brzo rastući led oko Antarktike “ogroman problem” za pingvine, kojima je potrebna otvorena voda.

Štoviše, Kronen Zeitung spominje iznenađenje Nacionalnog centra za podatke o snijegu i ledu (NSIDC) u Coloradu povodom rasta u Arktiku:

“Znanstvenici Nacionalnog centra za podatke o snijegu i ledu u Boulderu, Colorado moraju priznati da se umjesto globalnog zagrijavanja događa globalno hlađenje. Prema njihovim posljednjim podacima, hladna sjeverna ledena kapa je imala porast od čak 29 posto!”

“Trenutno ovakav razvoj potpuno izokreće klimatske znanosti svijeta naopačke”.

Kronen Zeitung zatim objašnjava kako su klimatski modeli pogrešno predvidjeli što će se dogoditi, te da su očajne tvrdnje nekih znanstvenika da je došlo do pogreške u mjerenju.

Radi objašnjenja, Kronen Zeitung se okrenuo profesoru Anastasiosu Conisu sa Sveučilišta u Wisconsinu. Conis kaže da je mnogo faktora u igri. “Struje, vjetrovi, taloženje i ponajviše gornji i donji slojevi vode”.

Na kraju članka, Kronen Zeitung objašnjava kako nedavno usporavanje uopćene solarne aktivnosti možda ima veliku ulogu na klimatske prilike.

Godinama se promatra par sunčevih pjega. Hladnije zime i ljeta bi mogli biti posljedica, kažu znanstvenici Max-Planck-a.

Prijavljeno ili ne, led polarnih mora je tu i ne može se ignorirati.

29 posto više leda na Sjevernom polu

Yachting avanturisti koji su željeli ploviti kroz Sjeverni pol bez leda, morali su se vratiti praznih ruku zbog leda – veličine kao pola Europe – koji je blokirao njihov prolaz.

Istraživači Nacionalnog centra za podatke o snijegu i ledu (NSIDC) u Boulderu (Colorado) priznati bilo koji događaj koji traje više globalno zatopljenje je globalno hlađenje u tijeku. Prema njihovim posljednjim podacima, hladna sjeverna ledena kapa je imala porast od čak 29 posto!

Pitanje je, do kada će mali čovjek na ovoj planeti trpiti ove laži o globalnom zagrijavanju?

 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda*

 
(vestinet.rs)

Kalifornijska televizijska ekipa, koja se vodi kao nestala od 2002. godine, ostavila je iza sebe snimak i priču o drevnim ruševinama pronađenim ispod leda na Antarktiku

Pored ove ekipe, misiju je provela i Mornarica SAD. Tako navodi arheolog i avanturist Jonathan Gray iz World Education Research Ltd u najnovijim vijestima o arheologiji.

Glasnogovornik tvrtke je rekao da je svojevremeno “Vlada SAD rekla da će spriječiti emitiranje snimke koji su pronašli članovi Mornarice na Antarktiku, a koji otkriva masovno arheološko nalazište 3.200 metara ispod površine leda”.

“Ekipa Atlantis TV koja je napravila snimku se još uvijek vodi kao nestala”, navodi Gray.

Odvjetnici ekipe su svojevremeno rekli da je tvrtki najvažnija sigurnost ekipe, ali da će se usprotiviti bilo kakvim pokušajima da se cenzurira materijal koji očito zanima javnost.

Ledeni kontinent Antarktika ne pripada nijednoj naciji, istaknuli su oni. “SAD ne posjeduje jurisdikciju na tom prostoru”.

“Snimka je u vlasništvu Atlantis TV”, rekao je glasnogovornik tvrtke. “Mi smo ga snimili, što znači da je naš, a kada nam se snimak vrati, namjeravamo ga emitirti. Kraj priče.”

“Dva člana Mornarice koja su pogledala snimak su opisala njegov sadržaj istraživačima Državne znanstvene zaklade (NSF) kada su se vratili u postaju Amundsen-Scott na južnom polu”, navodi Gray.

Oni su rekli da su prikazane spektakularne ruševine i druge stvari u koje nisu smjeli zalaziti, naveo je istraživač NSF.

Dužnosnici Mornaričkih snaga SAD za ispomoć na Antarktiku su negirali priču i bilo kakav snimak koji je snimila nestala Atlantis TV ekipa.
 

 
Izvori iz Mornarice su rekli da su našli snimak u napuštenoj rupi za opskrbu 160 kilometara zapadno od stanice Vostok.

Mnogi smatraju da se na snimci nalazi izgubljeni grad na Antarktiku.

Tim istraživača je tvrdio da je otkrio tri drevne piramide na ledom prekrivenom kontinentu. Točni detalji su nepotpuni, ali tim je objavio tri intrigantne fotografije svog otkrića.

Međunarodni tim se sastojao od istraživača iz SAD i nekoliko europskih država. Dvije od tri ogromne piramidalne strukture su pronađene oko 15 kilometara u unutrašnjosti, dok se treća nalazi nedaleko od obale, jasno vidljiva iz oceana.

Momčad planirao ekspediciju do jedne od piramida, kako bi se utvrdilo da li su u pitanju prirodne ili umjetne građevine. Posljednji zapisi od strane istraživačkog tima su zabilježeni 29. kolovoza 2012. godine.

Istraživač i arheolog Jonathan Gray navodi da se artefakti koji predstavljaju naprednu drevnu tehnologiju obično suzbijaju zato što se ne slažu s trenutnim akademskim vjerovanjima, pri čemu se dokazi uništavaju ili skrivaju.

On navodi da su države poput Perua, Amerike, Izraela, Novog Zelanda, Francuske i Australije sakrile brojne dokaze.

On je kao primjer naveo sljedeća otkrića:

• Vrsta stakla iz Egipta i Perua koja se može savijati poput plastike
• Projektori korišteni u egipatskim hramovima sa simulacijom zvuka
• Artefakti i građevine ostavljeni na Mjesecu (o kojima postoje zapisi)
• Satelit “Crni Vitez”
• Drevni podzemni kompleks otkriven u južnoj Kaliforniji u kojem su pronađene karte zvijezda na aluminijskim pločama
• Mikrotehnologija pronađena u Rusiji i objekti koji su manji od milimetra
• Mape drevnog svijeta koje prikazuju Antarktik bez leda

Gray je također napomenuo kako se zvanične teorije ne slažu sa radom Zecharia Sitchina, koji tvrdi da je vanzemaljska rasa, Anunaki, posjetila Zemlju, došavši s planeta Nibiru. Sitchinovi prijevodi sumerskog klinastog pisma se ne poklapaju s ustanovljenim razmišljanjem, kaže Gray.

Jonathan Gray je međunarodni istraživač, arheolog i autor koji je proputovao svijet sakupljajući podatke o drevnim misterijama. U proteklih 37 godina, on je obišao mnoga neistražena mjesta, uključujući dijelove prašuma Amazone. On je također predvodio ekspedicije na dnu mora, ali i u udaljenim planinama i pustinjama diljem svijeta.

Jonathan je tijekom svojih istraživanja naišao na razne artefakte, koji ne bi trebali postojati, ako se pridržavamo onoga što su nas naučili u školi. Što je najčudnije, postoji izvjestan globalni predložak za ove artefakte, što ukazuje na drevnu civilizaciju neviđenih razmjera.

U njegovoj knjizi “Tajne mrtvaca”, zabilježeno je više od tisuću dokaza o nevjerojatnim drevnim tehnologijama, uključujući i dostignuća koja nadilaze današnja ostvarenja.

Na primjer, jeste li znali da su Egipćani bušili granit bušilicama koje su se okretale 500 puta brže od modernih bušilica?

Jeste li znali da su Kinezi u putopisima Sjeverne Amerike iz 2200. godine prije nove ere opisali izlazak sunca nad Velikim kanjonom, crne opale i zlato u Nevadi, ali i foke koje su se brčkale u zaljevu San Francisca?

Sve to i još mnogo više se može pročitati u knjizi “Tajne mrtvaca” Jonathana Graya.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 

 
(vestinet,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Većina svjetskih znanstvenika ne spori više da će do 2050. uslijed otopljanja leda i podizanja razine mora padavine biti znatno obilnije, vjetrovi snažniji, poplave na Starom kontinentu razornije i češće. Neslaganja među stručnjacima ima samo u predviđanju razmjera prirodnih katastrofa.

Nije novost da će se u Europi do sredine stoljeća pod naletima bujica korita češće izlijevati, ali jeste to što će, kako pokazuju tek objavljena istraživanja, poplave na cijelom kontinentu biti međusobno povezanije.

Do sada su istraživanja bila ograničena na pojedine riječne slivove, ali studija koja je objavljena u specijaliziranom časopisu “Nature Climate Change” ukazuje na to da će izlijevanje korita rijeka jednog sliva pogađati mnogo više nego do sada druge regije i slivove diljem Starog kontinenta.

Brendan Jongman, s amsterdamskog sveučilišta, vodeći autor ovog multidisciplinarnog istraživanja, ukazuje za londonski “Independent” da se “analizom promjena kišnih modela” došlo do zaključka da će poplave postati paneuropski problem i da će do sredine stoljeća uzrokovati trećinu gubitaka u nacionalnim gospodarstvima.

“Usporedbe radi, u prvih 12 godina ovog stoljeća, kako ističe ova studija, prosječni troškovi zbog poplava u EU iznosili su oko 4,9 milijardi eura godišnje. Na bazi projekcija o količini padalina sljedećih desetljeća i postojećih obrana od plavljenja, troškovi EU će se do 2050. povećati na 23,5 milijardi eura godišnje“, kaže profesor Jongman.

Samo će donekle pojedine nacije moći se zaštititi izgradnjom boljih i čvršćih brana na svojim slivovima, ali po mišljenju autora studije, europsko društvo bi moralo stvoriti znatno jači fond solidarnosti za sve regije u kojima postoji rizik od vodene stihije. Jer one će se na jedan ili drugi način odraziti na sasvim drugom kraju kontinenta.

Poplave i olujni pljuskovi na Balkanu – u Srbiji, BiH i Hrvatskoj – također su potaknuli znanstvenike na objašnjenja, pa tako časopis “Scientific American” iznosi procjenu Svjetske meteorološke organizacije (SMO) da bi posljedice bile višestruko katastrofalnije da meteorolozi na lokalnu nisu na vrijeme dali točnu prognozu.

Dimitar Ivanov iz SMO kaže da ova organizacija radi s lokalnim postajama na predviđanju ekstremnih vremenskih nepogoda, ali posebno ističe da je neophodan dobar odnos povjerenja između meteorologa i civilnih vlasti. Tek nedavno se zajedničkoj platformi SMO priključila i BiH. Kad se desi nepogoda u bilo kojem dijelu svijeta, meteorolozi daju sveobuhvatno upozorenje.

Specijalizirani časopisi podsjećaju da je “Balkan već iskusio klimatske ekstreme posljednjih godina”. Zima 2011 / 2012. bila je jedna od najhladnijih i najoštrijih u posljednjih nekoliko desetljeća, a slijedilo je pakleno ljeto, što je izazvalo neobuzdane požare. Sjećate li se našeg članka o HAARP-u 2012?

Prosječna temperatura na planetu biti će, kako se slažu instituti iz cijelog svijeta, za jedan do dva stupnja viša nego što je danas, što je mnogo veći rast nego u nekim prethodnim stogodišnjim razdobljima.

Milijuni ljudi će izravno na svojoj koži osjetiti ove promjene, naročito oni koji žive na obalama mora i oceana. Delte pojedinih rijeka će se salinizovati, a plaže i obale biće na neki način oštećene na cijelom svijetu, što će imati ogromne posljedice po turizam. Time se u Europi naročito bave španjolski instituti, koji ističu da će i njihova Costa Brava pretrpjeti velike štete i u infrastrukturi.

Od 1900. godine porast razine mora bio je 20 centimetra, a po projekcijama španjolskih instituta do 2050. porašće dodatnih 25 centimetra, što tamošnji stručnjaci povezuju s porastom temperature vode i topljenjem ledenjaka i leda na Grenlandu, Arktiku i Antarktiku.

Prognoza NASA-e po kontinentima

Stručnjaci NASA napravili su prognozu o utjecaju klimatskih promjena na kontinente.

Europa: Povećan rizik od katastrofalnih poplava u unutrašnjosti kontinenta. Na obalama mora poplave će biti češće, kao i erozija tla. Na jugu kontinenta prinosi žetvi će biti znatno smanjeni.

Latinska Amerika: Postupno smanjivanje teritorija pod tropskim šumama, osobito u istočnim dijelovima Amazonije. O ne će ustupiti mjesto travnatim stepama.

Sjeverna Amerika: Tanji i kraći snježni pokrivač na planinama. Više padavina i žešće suše u predjelima gdje inače nema dovoljno kiše.

Afrika: Već krajem ovog desetljeća oko dvjesto milijuna ljudi mogli bi ostati bez dovoljno vode za piće. U sušnim predjelima moglo bi doći i do većih nestašica hrane.

Azija: Na jugu, u središnjem dijelu i na jugoistoku, doći će do nestašica pitke vode, dok će veliki obalni pojas biti izložen poplavama.

Govoreći o klimatskim promjenama i predviđanjima kako će se to odraziti na planet i život, znanstvenici ističu da oni ne mogu predvidjeti točne klimatske prilike određenog mjeseca na bilo kojem odredištu za pedeset godina. Ali mogu predvidjeti da će primjerice za pedeset ili četrdeset godina količina padalina na globalnoj razini biti povećana za 5 % posto, u najboljem slučaju, ili za 15 % posto u lošijem scenariju.

Ali, kako ističe Manuel de Castro, sa španjolskog sveučilišta Castilla la Mancha, neće svi regioni dobiti podjednaku količinu padalina. Po pravilu, na već nakvašene oblasti sručiti će se najveće kiše, dok na sušne neće pasti dovoljno kapi, kaže profesor De Castro, čije riječi prenosi madridski “Mundo”.

A da li ćemo mi na Balkanu morati početi uzgajati kaktuse umjesto krumpira u sušnim predjelima, onim gdje će nas poplave zaobići, kao što predviđaju pojedini građani?

Ni promjena temperature neće biti svuda ista, iako će lednih dana biti za 20 % do 70 % posto manje, dok će broj vrelih dana porasti između 30 % i 250 % posto, osobito na srednjim nadmorskim visinama.

“I trajanje i intenzitet suša će se vjerojatno povećati u regijama poput Mediterana, središnje Europe i Centralne Amerike, u sjeveroistočnom Brazilu i Južnoj Africi”, kaže profesor Manuel de Castro.

Jedno je sigurno, dodaje on, do 2050. neće više biti nijednog ozbiljnog znanstvenog kruga u svijetu sumnjičavog prema posljedicama globalnog zagrijavanja. Toliko će one biti očite.
 

 
 
(vestinet,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

U šumovitoj zabiti Rumunjske, grupa znanstvenika pronalazi ruševine manastira iz 13. stoljeća, s hodnicima koje je zapečatilo davno zaboravljeno bratstvo monarha.

Dolaze do zaprepaštujućeg otkrića: manastir je sagrađen iznad ulaza u gigantski sustav podzemnih špilja. Lokalni biolozi vjeruju da pećina krije nepoznati ekosustav, pa skupina speleologa kreće u istraživanje. U mračnim dubinama podzemlja, oni se suočavaju s gomilom bizarnih stvorenja, ali i sa skupinom istraživača koji su tri desetljeća ranije zalutali u pećinama i koji su odavno izgubili karakteristike ljudskih bića ….

Ovo je kratki sinopsis filma “Špilja” iz 2005. godine sa Coll Hauser i Linom Heidi u glavnim ulogama, koji je režirao Bruce Hunt. Reklamni slogan filma glasi: “Ispod Raja leži Pakao, a ispod Pakla ….?” Dobar uvod za pitanje možemo li uopće naslutiti što se sve krije u podzemlju naše planete i čemu su sve nekada služili ogromni prirodni umjetno sustavi pećina i podzemnih tunela koji su – prema nekim istraživačima, povezivali čitav civilizirani svijet?

ULAZ U PAKAO

U knjizi “Podzemni svjetovi u unutrašnjosti Zemlje”, autor Timothy Binkley priča više nego zanimljivu priču. On podsjeća da su katolički svećenici, koji su poslije konkvistadorskog osvajanja Južne Amerike pokušavali pokrstiti domorodačko stanovništvo, otkrili ulaz u podzemnu pećinu koju su nazvali “Pakao”. Taj ulaz je danas zatvoren tonama krša, zemlje i ogromnih stijena. Naselje Liobaa (čije ime u prijevodu znači Pećina Smrti), nalazi se u provinciji Zapoteka, u blizini drevnog sela Miktlan takozvanog “Naselja iz Podzemnog svijeta”.

Špilja Smrti se zapravo nalazi u posljednjoj od osam odaja zgrade velikog hrama. Četiri prostorije hrama su sagrađene iznad površine tla, a preostale četiri ispod razine tla. Visoki svećenici drevne indijanske religije su izvodili ceremonije namijenjene običnim ljudima uvijek u gornjim odajama hrama, ali one prave, najsvetije obrede vršili su duboko u podzemnim prostorijama.

U prvoj od njih su prinošene ljudske žrtve. Zidovi ove prostorije prekriveni su prikaza različitih bogova. Na kamenom oltaru u središtu prostorije, još uvijek prekrivenom osušenom krvlju, svećenici su živim ljudima vadili srca i nudili ih kamenim idolima bogova, u nadi da će se ovi obnoviti i ponovno oživjeti.

U toj prvoj prostoriji postoje još jedna vrata koja vode u sljedeću odaju – kriptu gdje su čuvana mumificirana tijela svih preminulih prvosvećenika. Iz kripte se kroz vrata prolazi u treću podzemnu odaju gdje su čuvana tijela svih prethodnih kraljeva Teozapotlana. Kada bi kralj umro, njegovo tijelo ukrašeno kraljevskim insignijama svećenici bi prenijeli u ovu odaju i postavili ga kraj njegovih prethodnika uz sve počasti i posmrtne ponude.

Vrata na grobnici kraljeva vode u posljednju podzemnu odaju u kojoj nema ničega osim još jednih vrata koja su zatvorena ogromnom kamenom stelom. To je ulaz u “Pakao” onakav, kako su ga zamišljali katolički svećenici. Zapravo, u špilji iza kamene stele su ostavljana tijela žrtvovanih ljudi, ali i tijela ratnika poginulih u bitkama, značajnih plemića i gospodara osvojenih zemalja. Tijela ratnika su dopremana sa velikih daljina i uvijek ostavljana u ovoj pećini.

ZAUVIJEK ZATRPAN

Mnogi obični ljudi, osjetivši da im se bliži smrt uslijed teške bolesti ili starosti, molili su svećenike da im dopuste privilegiju da prođu kroz vrata smrti dok su još uvijek živi. Vjerovali su da će time zaslužiti posebno mjesto u zagrobnom životu.

Svećenici su ih ponekad prihvaćali kao žive žrtve i poslije posebne ceremonije im dozvoljavali da uđu u Pećinu Smrti. Ne treba ni spomenuti da se nitko od njih više nije vratio natrag, u svijet živih.

U pokušaju da domorodačko stanovništvo koje je vjerovalo u ovaj “mit” preobrate na kršćanstvo, katolički svećenici su odlučili da uđu u podzemlje i dokažu da nema mjesta “bezrazložnom strahu”. Osigurali su veliki broj dobrovoljaca koji su nosili baklje i dugačko uže, jednim krajem vezano za tešku kamenu stelu kraj vrata. Također su angažirali naoružane vojnike da paze da se vrata kojim slučajem ne zatvore (slučajno ili nemarno).

Zapalili su baklje i prošli kroz vrata, da bi otkrili nekoliko visokih stepenica koje vode u podzemlje. Prolaz je zatim vodio dalje od stepeništa, izravno u mračne dubine utrobe zemlje. Svuda okolo su se bjeljele ljudske kosti, dok su hodali prolazom bez kraja. Sa obje strane staze se širio labirint ogromnih kamenih stupova koji kao da su podupirali masivnu planinu iznad njihovih glava. Nastavili su spuštanje u unutrašnjost, a zagušljivi, zagađeni zrak im je jedva dozvoljavao disati. Zmije, preplašene svjetlom, bježale u sjene stupova.

Na dubini od oko 40 metara, iznenadio ih je jak nalet ledenog vjetra. Vjetar je puhao niotkuda, a svećenici su s pratnjom tvrdoglavo nastavili spuštati. Ali kada su se baklje počele gasiti, užasnuti ne samo sve većim brojem zmija i mrakom već i čudnim zvucima čije podrijetlo nisu mogli odrediti, vrlo su se brzo odlučili vratiti. Iznenada su se našli u potpunom mraku.

Baklje su se ugasile. Držeći se za uže, počeli su da se vraćaju istim putem, uz sve glasnije molitve i litanije. U daljini su ugledali baklju jednog od vojnika ostavljenih da čuvaju vrata. Kada su se svi sretno vratili u predsoblje “Pakla”, ulaz su zatvorili kamenom stelom i pridodali još jedan ogroman kamen. Zatim je naređeno da se sve podzemne odaje napune zemljom i kamenjem, da se svi tragovi stepenica unište, a svaki prolaz ka podzemlju hrama zapečati. Tako je ulaz u Pećinu Smrti zauvijek zatrpan.

TUNELI JUŽNE AMERIKE

U Južnoj i centralnoj Americi, baš kao i u Meksiku, drevne kulture nisu poricale postojanje podzemnih špilja, odaja i tunela. Naprotiv. Asteci Meksika imali su svoj mračni, užasavajući Tlaksiko kojim je vladao Miktlan, njihov bog smrti. I Maje sa Jukatana su čvrsto vjerovale u podzemne svjetove. Nazvali su ih Miktlan i smatrali da su ledeno hladni, poput mnogih podzemnih odaja i tunela (ako posjetite neku veliku pećinu odjeveni u ljetnoj odjeći, shvatit ćete koliko to može biti neugodno iskustvo).

Podzemnim svjetovima vladao je Ah Puh, gospodar smrti. Spominju se i u svetoj knjizi Maja Popol Vuh, u knjizi Čilam od Čumajela, pa čak i u kodeksima.

U Peruu i Čileu iz vremena vladavine Inka, također je bilo rasprostranjeno vjerovanje u podzemni svijet. Supai, bog smrti, vladao je zastrašujućim Mestom Tame. A onda je Pačakamče, bog zemlje, preplavljen bijesom zatresao svijet. Zemlja se toliko zatresla, da su se u pozemní svjetovima obrušile stijene, a tutnjava se čula čak na površini gornjeg svijeta.

Legenda o prvom Inki Manko Kapeku, govori da su on i njegovi sljedbenici koji su osnovali kraljevstvo Inka, došli iz podzemnih pećina dok su ljudi toga vremena duboko poštovali zmije zbog Urkaguja, boga podzemnog blaga. Ovaj bog je prikazan kao velika zmija na čijem repu vise privjesci, glava jelena i mnogi zlatni lanci. Čak i knjiga Komentarios Reales de los Inkas Garsilasija de la Vege, nagovještava postojanje misterioznog, zastrašujućeg podzemlja.

Priče o podzemnim tunelima došle su do nas zahvaljujući informacijama koje su prikupili konkvistadori. Iz nama nepoznatog izvora, saznali su da je bogatstvo kraljevstva Inka skriveno u ogromnom podzemnom tunelu ili sustavu hodnika koji se kilometrima protežu ispod površine zemlje. Pizzaro je zarobio Atahualpu, kralja Inka, ne bi li se dočepao njegovog blaga. A ako je kralj i znao gdje se nalazi ulaz u zlatno podzemlje, nikada to nije otkrio svom tamničaru.

Svećenici Boga Sunca i supruga prvog Inke su, kako se navodi, okultnim sredstvima riješili njegovu sudbinu. Saznanje da Pizarro nije namjeravao poštediti život Atahualpa, navela ih je da zapečate ulaz u podzemlje i tako ga dobro sakriti, da ni do danas nije pronađen.

Danas se u Peruu šuška da nekolicina Kinča Indijanaca, potomaka linije drevnih svećenika Inka, poznaju tajnu lokaciju gdje se nalazi ulaz u tunel. Oni sebe smatraju čuvarima te tajne.

Još jedan izvor informacija o tunelu mogla bi biti ogromnna, monolitna vertikalna stijena, namjerno odvojena od svog prirodnog habitata – planina. Tko je, kako i zašto uspravio taj ogromni komad stvrdnute lave, ne zna se. Saznanje o tome izgubljeno je davno prije nego što je kraljevstvo Inka osnovano.

Taj ogromni monolit stoji uspravan i usamljen na obali Ila, malog gradića na južnom kraju Perua, nedaleko od granice s Čileom. Na njemu su urezane hijeroglifske oznake, znakovi koji jedino pod svjetlošću zalazećeg sunca otkrivaju skupinu tajnih simbola. Priča kaže da će samo onome ko umije ih dešifrirati, uklesani znaci otkriti lokaciju tajnog ulaza u tunele. Ulaz se, kako tvrde neki istraživači, nalazi u divljinama Los Tres Pikas, odnosno, regije Tri Vrha. To je trokutna formacija planinskih vrhova u blizini monolita, u dijelu kraj rijeke Loa.

ATOMSKO SVJETLO

Kada je čuvena gospođa Blavatska posjetila Peru, potvrdila je da su informacije o simbolima Ila monolita točne. Također je naglasila i da su informacije koje se tiču ​​lokacije ulaza u podzemne tunele uklesane u zidine Hrama Sunca u Kusku. Informacije su simbolizirane, ali su i dalje realne informacije koje će samo osoba koja poznaje značenje simbola uspjeti pročita i otkrije tajni ulaz u tunele koje su čuvali svećenci Boga Sunca.

Ostalo je zabilježeno da je gospođa Blavacki, prilikom posjete Limi, od starog Indijanca dobila na poklon kartu tunela. Ta mapa se danas nalazi u adiđara u Indiji, gdje se čuvaju arhive Teozofskog društva.

Harold T. Wilkins, autor Misterija drevne Južne Amerike, godinama je istraživao priče o podzemnim tunelima Inka. Na kraju je zaključio da od Lime u Peruu vode dva podzemna puta. Jedan ispod zemlje ide sve do Kuska, protežući se gotovo 650 kilometara na istok. Drugi podzemni put je dugačak više od 1.500 kilometara i ide na jug sve do Solar de Atakame. To je ogromna slana pustinja u Čileu, ostatak nekadašnjeg oceana čije su vode nestale prilikom tektonskog podizanja tla.

Jedna takva kataklizma je stvorila jezero Titicaca, i podigla je grad Huanako visoko iznad linije obale. O tome piše i Immanuel Velikovsky u poglavlju “Tihuanaku u Andima” u knjizi Zemlja u previranju. Dijelovi današnjih Kordiljera su, evidentno, okružili veliki dio mora kada se tlo izdiglo. Pošto je morska voda isparila, ostale su ogromne naslage soli i pustinja koju je gotovo nemoguće prijeći.

Tunel čiji se ulaz, navodno, nalazi negdje u trokutu Tri Vrha, također je bio povezan s ovim dugačkim podzemnim putem. Možda je kataklizma tijekom koje se izdigao planinski vijenac Anda, potpuno pekinula južni tunel koji bi, u slučaju da je nastavljen, mogao povezati drevne tunele Čilea i Perua s navodnim Gradom Duge na Antarktiku, čije postojanje nije potvrđeno.

Tektonski poremećaji i pomicanje zemljine kore, ostali su zapamćeni u predanjima i nekih sjevernoamerčkih Indijanaca, s obzirom da bar jedno pleme s koljena na koljeno prenosi legendu da su njihovi preci na sjever stigli iz Južne Amerike.

Legenda govori o davnoj prošlosti, kada su preci plemena živjeli u velikom kamenom gradu daleko na jugu. Čak se i zvijezde na nebu koje legenda spominje, mogu povezati s Južnim Kižem. Moguće da je taj grad predaka bio Huanaka, iz vremena prije nego što je izdignut iznad razine mora. U svakom slučaju, legenda dalje priča da su ljudi iz grada na jugu bili prisiljeni napustiti svoje domove jer su ih otjerali novopristigli okrutni i neustrašivi ratnici. Grupice preživjelih stanovnika grada lutale su dugo, dugo vremena podzemnim prolazima koji vode na sjever. Na kraju su stigli na sjeverozapad današnjeg SAD, izašli iz podzemlja i tu se naselili kao pleme.

Legenda ne govori ništa o tome kako su ti drevni Indijanci mogli vidjeti u mraku podzemlja, čime su se hranili i kako su se orijentirali. Neki vjeruju da su drevne tunele sagradili Atlanti ili Titani, rasa ljudi neke pradavne civilizacije koja je postojala mnogo prije svih nama poznatih drevnih kultura. Zagovornici ove teorije također vjeruju i da su podzemni tuneli bili osvijetljeni nekom vrstom atomskog svjetla.

TAJNA MALTEŠKE PEĆINE

Ulaz u malteškom špilju nalazi se na otoku Malta, najvećem od tri otoka koja razdvajaju Europu od Afrike. Malena Malteška otočja leže daleko od obala mnogo većeg otoka Sicilije, koje se nalazi na pola puta između libijske luke Tripoli i Kalabrije, područja smještenog na palcu talijanske čizme.

Tri Malteška otoka su Gozo, Comino i Malta. Ona čine jedan od najmanjih arhipelaga na svijetu i ostaci su pradavnih formacija kada su kontinenti imali sasvim drugačiji oblik. U tim predkataklizmičkim danima kada su Atlantida i Mu još uvijek postojali, postojao je i kopneni most između Europe i Afrike. Bili su to dani kada je današnji mediteranski bazen predstavljalo samo nekoliko većih jezera.

Malta je glavna od tri otoka. Široka je oko 14 km, a dugačka oko 28 km. Gozo je mnogo manji otok, a Komino gotovo točkica koja razdvaja prethodna dva otoka. Na Kominu nikada, u čitavoj povijesti njegovog postojanja, nije živjelo više od 50 ljudi.

Malta je najjužniji otok, udaljen oko 290 km od obala Afrike. Bila je središte antičke civilizacije u vrijeme kada su je iz Kartage osvojili Feničani. Tada ni prinošenje krvne žrtve nije bilo strano Maltežanima, pa su spremno prihvatili svećenike Moloha kao drugačije predstavnike Baala, boga sunca i vatre. Moloh svećenici su svome bogu žrtvovali ljude.

Od vremena Kartaginjana na ovamo, Maltom su vladali mnogi narodi: Rimljani, Arapi, Normani, Aragonci, Kastiljani, kratko vrijeme Francuzi i konačno Britanci u čijem je posjedu i danas.

Ali unatoč šarolikoj povijesti i brojnim osvajačima koji su stoljećima nametali svoju vlast, Maltežani još uvijek govore drevni kanaanitski jezik, semistki jezik Feničana i maternji jezik kraljice Dido, žene koja je osnovala Kartagu. Na Malti je rođen i Hanibal – najslavniji Kartaginjanin, čovjek koji je zastresao temelje Rima na vrhuncu svoje moći i jedan od najvećih vojskovođa svijeta.

Na severoistočnj obali otoka postoji nekoliko velikih zaljeva. Jedan od njih je poznat pod imenom Velika Luka. Na njegovim obalama sagrađen je glavni grad Malte, La Valletta. Nekoliko kilometara od grada ka jugu, veliki plato Koradin nadvisuje ravnicu koja vodi do obale. Na platou je sagrađeno maleno seoce Kasal Paula. Sa tog mjesta se, kao na dlanu, vide La Valletta, Velika Luka, ravnica koja vodi do njih i dobar dio okolnog mora.

Kada su 1902. radnici kopali bunar u Kasal Pauli, doslovno su propali u zemlju. Tako je sasvim slučajno pronađen zaboravljeni ulaz u vanjsku odaju Malteške pećine. Ovaj ulaz je nazvan Hipogeum Hal Saflieni, s obzirom da je bunar trebao biti iskopan za obitelj čija se kuća nalazila u glavnoj ulici sela nazvanoj Hal Saflieni. Hipgeum je latinski naziv za podzemnu strukturu, jer je odaja u koju su radnici propali bila samo prva u cijelom kompleksu pećina: tri su predstavljale seriju odaja iskopanih u čvrstoj stijeni, a tri sljedeće su otkrivene na još nižoj razini.

Arheolozi su kasnije otkrili da su ove podzemne odaje locirane u središtu drevnog, neolitskog sela. Na temelju konstrukcije kamenova kraj ulaza, pretpostavlja se da su, u nekom davnom vremenu, za to kamenje pred ulazom u pećinu vezivane ljudske žrtve. Ulaz, zidovi i stropovi nekih od prolaza i prostorija, ukrašeni su crvenom bojom i primitivnim umjetničkim slikarijama.

Ali kada su prvi put otkrivene, tri špilje su bile pretrpane skeletima oko 30 000 muškaraca, žena i djece. Pošto su kosti uklonjene, ukazali su se primitivni murali. Imali su oblik dijamanta i izduženih ovala, spojenih valovitim linijama i vrtlozima. Svi ti ukrasi bili su iscrtani isključivo crvenom bojom.

NESTALI UČENICI

Kada se prođe kroz ulaz, uskim prolazom se stiže do prve prostorije. Tu je pronađeno “proročište”. Proročište je poluloptasta rupa u zidu, postavljena niže od usta čovjeka prosječne visine. Otprilike je 60 cm u promjeru, tako da čovjek može govoriti kroz tu rupu. U stražnji dio špilje je uklesana iskrivljena linija ukrasa koja je služila kao rezonator.

Glas onoga tko govori kroz rupu je pojačan i gromoglasno odjekuje kroz preostale odaje špilje, stvarajući efekt koji je sasvim sigurno utjerivao strah u kosti primitivnim ljudima i navodio ih prinositi svoje suplemenike kao žrtvu biću koje govori “glasom Boga”.

Kroz uzani prolaz stiže se na donji nivo u još jednu odaju. U središtu ove prostorije nalazi se kružni kamen oltar sa žljebovima, o čijoj se ulozi samo može nagađati. U zidove prostorije uklesane su brojne niše, a u njima strukture nalik krevetima na kat, sa šupljinama za glave, tijela i stopala bića koja su bila visoka najviše oko 120 cm, mnoga su, očito, bila i niža.

Ispod ove prostorije je mali, tijesni prolaz koji završava još jednom velikom podzemnom odajom, odakle se kroz procjepe u stijeni ulazi u ulaze u druge manje pećine koje okružuju tu prostoriju. Jedan otvor je, međutim, prozor koji gleda u drugu pećinu, a prekriven je velikom kamenom pločom. Prozor gleda dolje u ono što je, bez ikakve sumnje, morao biti zatvor. Kako su bića visoka jedva 120 cm mogla pomaknuti tu ogromnu kamenu ploču, još uvijek je misterija.

Otvor na zidu nasuprot ulazu u ovu pećinu, vodi u tijesan, vijugav prolaz – to je ulaz u prave, prirodne špilje. Prolaz završava stazom koja se proteže duž rubova ogromne pukotine u tlu, stazom uklesanom duž zastrašujućeg ponora koja vodi još niže, do dugačkog niza podzemnih tunela i špilja, kojima se može putovati cijelom dužinom otoka, pa čak i dalje.

Prema legendi, ovi podzemni prolazi bili su u davna vremena povezani s podzemnim kriptama koje čine današnje rimske katakombe. Postoji mogućnost da je ova legenda istinita – treba se prisjetiti da je Mediteransko more stvoreno tek poslije razdoblje neolita, tako što je došlo do kataklizmičnih tektonskih premještanja zemljine kore. Ako su drevni tuneli i postojali i povezivali sva ta mjesta, sasvim je moguće da su se urušili nakon strašnog potresa koji je protresao planetu, a sjećanje na njih je do nas stiglo u obliku legendi i narodnih priča.

Tuneli ispod Hipogeuma su zapečaćeni još otkako je jedan učitelj osnovne škole poveo u pećine 30 svojih učenika. Nestali su svi, učitelj, učenici i vodič. Vlasti su tvrdile da su se vjerojatno na njih obrušili zidovi. Spasilačke ekipe nisu pronašle nikakav trag nestalih.

Pričalo se da su se na različitim dijelovima otoka tjednima čuli odjeci vriske i dozivanje izgubljene djece, ali nitko nije uspio locirati izvor zvuka. A ako su se zidovi zaista obrušili, kako to da nitko nije uspio pronaći urušavanje i spasiti preživjele? Misterija je i kako su djeca uspjela preživjeti tjednima, koliko su se njihova dozivanja i krici čuli?

U svakom slučaju, nakon tog nemilog događaja, svi ulazi u podzemlje Malte su zapečaćeni i nikome više nije dozovoljeno istraživati.
 

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)