Sustav plaćanja u Americi ulazi u novu eru “udobnosti”, tako što će se zaposlenicima ugraditi mikro-čipovi koji će im omogućiti pristup osnovnim sadržajima u vezi s poslom

Najmanje 50 zaposlenih u tvrtki “Three Square Market” u američkoj državi Wisconsin je pristalo da im se ugradi čip koji je sličan onome u beskontaktnoj kreditnoj kartici, navodi se u izvještaju iz firme.

Tvrtka navodi da će zaposleni tako moći, koristeći tanke elektromagnetske uređaje, zaobići procedure logiranja i tako kupiti hranu na pauzi za ručak.

Implantiran između palca i kažiprsta, mikro-čip koristi identifikaciju putem radio-frekvencije (RFID) i tehnologije za komunikaciju preko bliskih polja [NFC] kako bi pročitao informacije koje se nalaze na vanjskim objektima ili proizvodima.

Todd Westby, direktor tvrtke, opisao je mikro-čipiranje kao “evoluciju” u sustavu plaćanja i naveo da bi ova tehnologija mogla zamijeniti i putovnicu.

“Predviđamo da bi se korištenje RFID-a moglo koristi za cjelokupnu kupovinu u našoj tvrtki, za otvaranje vrata, korištenje fotokopirnih uređaja, logiranje na kompjutere u uredima, otključavanje telefona, dijeljenje vizit-kartica i snimanje informacija o zdravstvenom stanju”, rekao je Westby.

“Ova tehnologija bi se mogla tako standardizirana koristiti i umjesto putovnica”, dodao je direktor.

Inače, ovakav šifrirani čip košta 300 dolara, ali će onima iz firme koji su se prijavili za ugradnju biti ugrađen besplatno.
 

Governments use ‘cyber troops’ to sway social media users – study https://t.co/xUBhtwS1cC

— RT (@RT_com) 18. srpnja 2017.

 
(sputniknews.com)

Ljudi će u budućnosti živjeti 120 godina, a raditi će do stote godine – procjenjuju stručnjaci za obrazovanje na simpoziju fakulteta “Svetog Andrije” u Škotskoj

Životni vijek modernog čovjeka se produžuje, a procijene stručnjaka kažu kako će današnja djeca živjeti i do 120 godina. To znači kako će raditi i do 100 godina, a tijekom života promijeniti čak 40 radnih mjesta. Procjene su to stručnjaka za obrazovanje koji su se okupili na simpoziju Fakulteta Svetog Andrije u Škotskoj.

Statistike kazuju kako je prosječna životna dob već sada porasla na 80 godina te da i dalje raste. Svake godine produžuje se za 5 mjeseci. Žene, u odnosu na muškarce, i dalje će živjeti duže.

Tehnološki napretak donosi i negativne učinke. Nastavi li se ovim tempom, roboti će uskoro zamijeniti ljude u brojnim djelatnostima, pa se očekuje kako će nezaposlenost i dalje biti ogroman problem. Čak 50 posto ljudi bit će bez posla.

“U narednih 20 do 30 godina oko 30 do 80 posto poslova će u potpunosti nestati”, rekao je direktor tvrtke Fast Future, specijaliziranu za savjetovanje u obrazovnom sustavu, Rohit Talwar.

“Što se događa s društvom u kojem čak 50 posto populacije ne radi? Na što pripremamo svoju djecu? Kako sada stvari stoje, naša će djeca tijekom radnog vijeka promijeniti 40 različitih radnih mjesta, te imati 10 različitih karijera”, procjenjuje Talwar koji je ponudio i dijelomično riješenje.

Naime,u Namibiji, te pokrajinama Utrechtu i kanadskoj Manitobi, uvedena su posebna socijalna izdvajanja za sve stanovnike. Svima je osiguran minimum novca za egzistenciju, što je rezultiralo smanjenjem nasilja na ulici i u domovima.

“Već sada, većina velikih svjetskih korporacija planira znatno smanjiti broj zaposlenika. Planiraju budućnost u kojoj će raditi manje ljudi, a više robota. Živjet ćemo duže, ali nećemo raditi kao do sada”, rekao je okupljenim ravnateljima vodećih neovisnih škola Velike Britanije.

Sve to razlozi su zbog kojih se školski sustav mora promijeniti. Ovaj je stručnjak za obrazovanje upozorio kako ispitivanje znanja, usmenim ili pismenim putem, nema nikakvog smisla, te predložio kako bi učenicima današnjice trebalo omogućiti da uče biti kooperativni.

Umijesto udžbeničkog štiva, predlaže učenje o ljudima. Kakv je čovjek bio Cromwell, a kakav Roundhead učenicima će otkriti i povijesni značaj njihovih postupaka.

Rohit Talwar progovorio je i o neispavanosti djece. Rekao je kako bi svi učenici, u osnovnim i srednjim školama, trebali moći zadrijemati barem 15 minuta tijekom nastave, a meditacija bi trebala postati obavezan predmet.

“Ne možete vratiti školski sustav u pedesete, kada su stvari, navodno, funkcionirale bolje. To jednostavno nije istina. Današnju djecu moramo pripremiti na rad do duboke starosti”, zaključio je Rohit Talwar.
 
(net.hr/uredio:nsp)

Kako stvari mogu izgledati tako dobre, a ipak biti tako loše? “Civilizacija je pod zavjerom … Suvremeni život je predstavljen tihom gomilom komotnog naroda koji se ne prestaje zavaravati” (John Buchan 1875-1940)

Postoje dva načina kako stvari mogu izgledati dobro, iako cijela civilizacija ide u propast.

1. Ne treba “odmah platiti” – možeš živjeti od svog “početnog kapitala”

Početkom 1980-ih, osnovana je tvrtka u SAD koja je započela raditi na prodaji računalnih programa. Četvorica mladih ljudih su skupili oko 170.000 dolara koje su zaradili, uštedjeli ili su njihovi roditelji uštedjeli i uložili zajedno s njima. Njihov plan je bio razviti i reklamiraju novi program za obradu teksta koji će biti bolji od tada popularnog programa WordStar, i da će tako postati bogati.

Sa svojih početnih 170.000 dolara oni su iznajmili drugi kat jedne male zgrade s uredima. Imali su pet privatnih ured, salu za konferencije i zajednički dio za pomoćnike koje će zaposliti. Angažirali su dizajnersku tvrtku koja će napraviti zaštitni znak, memorandum za pisma i veliki znak na ulaznim vratima.

Uzeli su u zakup četiri automobila marke Saab, kao automobile poduzeća, kupili su stolove od hrastovine i kožne direktorske stolice. Angažirali su lokalnog cvjećara da postavi i održava lončanice, i lokalnog prodavača ribica da postavi i održava akvarij. Isplaćivali su sebi plate po 30.000 dolara godišnje i pozvali su određene ljude da rade kod njih i obećali im dobru plaću.

Ovi momci su bili dobri programeri i znali su sve o kompjuterima. Nije bilo sumnje da oni mogu napraviti pristupačan i vrlo profitabilan kompjuterski program za obradu teksta. Oni koji su prvi put došli kod njih bili su impresionirani – oni i njihove prostorije odisali su ljepotom i ukazivali na uspješan i napredan biznis.

Mlada djevojka u prijemnoj kancelariji bila je vedra i učinkovita, četiri osnivača su bila lijepo obučena u luksuzna odijela s kravatama, a njihov tepih je pokazivao lijepe plave linije od čišćenja vakumskim usisavačem. Imali su kvalitetni kopirni stroj, aparat za uništavanje iskorištenih povjerljivih dokumenata, stroj za pripremu pisama i dobre kompjutere – sve po mjeri uspješnog biznisa. Sve prvoklasno i najbolje.

Oni su sjedili u sali za konferencije, oko njihovog hrastovog stola u udobnim kožnim foteljama, i samouvjereno su govorili kao su naumili da postanu multimilijunaši, i svatko tko investira u njihov biznis također će postati milijunaš. Njihov plan je bio da polovicu svoje pažnje usmjere na dobivanje novca od investitora, a pola na stvaranje i reklamiranje njihovog novog proizvoda. Oni su sebi postavili rok od 12 mjeseci da iznesu svoj novi program na tržište.

Neki klijenti su odbili sudjelovati u tom projektu jer su vidjeli da će se ova nesretna priča završiti i sa drugim nazovi preduzimačima, i bili su sigurni kuda sve to ide.

Šest mjeseci kasnije, imali su 20 zaposlenih ljudi i svi su bili u akciji. Njihov proizvod će uskoro biti gotov i oni su već oštampali pozivnice za predstojeću svečanu najavu. Osigurali su zaposlenje za građane i prostorije gdje će oni raditi, povećali su broj automobila na šest, i dovoljno su povećali svoj početni kapital u banci koji je sada iznosio četvrt milijuna dolara. Oni još uvijek nisu ništa proizveli niti prodali, ali su izgledali vrlo uspješno. Stvari su izgledale odlično, a život je bio dobar.

Nakon još šest mjeseci, pročulo se da zatvaraju firmu. Četiri vlasnika su povisila svoje plaće za pet puta i tvrtka je ostala bez novca prije nego što je iznijela svoj proizvod na tržište. Tvrtka i ureda su izgledali sjajno, blještavo i moćno sve do dana kada su zaposlenici dobili obavijest da se firma zatvara u roku od 24 sata. Investitori su izgubili sve što su uložili jer su vlasnici potrošili njihov ulog prije nego što su počeli bilo što zarađivati.

2. “Ponzijeva shema”

Ponzijeva shema je još jedan način u kojoj se stvari odvijaju dobro za svakoga, sve do dana kada se desi iznenadni i katastrofalan kolaps. Priča o američkom poduzetniku Ponziju je i fascinantna i poučna.

Godine 1917., Charles Ponzi je bio putujući moler na Floridi. Prvi svjetski rat je upravo završio, a financijski sustavi Europe su bili razoreni. Ponzi, naslutivši mogućnost da se obogati na poslijeratnoj financijskoj konfuziji, došao je na ideju kako postati milijunaš, iako će uništiti živote milijune ljudi.

Krajem 1919. godine, Ponzi je otišao u Boston i iznajmio ured na Pie Alley, gdje je otvorio tvrtku koju je nazvao “Sigurna mjenjačnica” (Securities Exchange Company). Njegova tvrtka, kako je tvrdio, osnovana je da otkupljuje međunarodne poštanske kupone u Francuskoj i Njemačkoj (čije su valute tada bile uvelike obezvrijeđene) i da ih prodaje u SAD za američku valutu, i tako ostvaruje profit u razlici između vrijednosti propalih francuskih i njemačkih valuta i dolara. Takva shema je, u stvari, bila nemoguća, ali Ponzi je imao sreću, kao i njegovi prvi ulagači.

Ponzi je nudio 50% zarade za ulaganja u roku od samo 45 dana, i više od 40.000 ljudi u Bostonu je uložilo svoj novac kod njega. Prvih nekoliko tisuća ljudi koji su izvršili ulaganje dobili su nazad veliki novac, uključujući i obećani profit, a Ponzi je uzimao novac od novih ulagača da bi isplaćivao zarade.

Prvi ulagači su rekli svojim prijateljima o brzom načinu stjecanja zarade i ta vijest se brzo širila. U jednom trenutku, Ponzi je imao nekoliko desetaka zaposlenih službenika na Pie Alley koji su radili do kasno u noć brojeći gomile novca koji se skupljao – više od 15 milijuna dolara za manje od 6 mjeseci.

Charles Ponzi

Na vrhuncu svog uspješnog poslovanja, Charles Ponzi je bio pozdravljen od jednog novinskog reportera kao najveći Talijan koji je ikada živio.

“Niste u pravu”, odgovorio je s neobičnom skromnošću. “To je bio Kolumbo koji je otkrio Ameriku, i Marconi koji je otkrio radio.”

Kasniji nepovoljni izvještaji u istom bostonskom listu konačno su uzrokovali da prestane priljev novih ulagača. Bez novog novca koji bi dolazio, on nije mogao isplaćivati “profit” svojim prethodnim ulagačima, tako da je zatvorio tvrtku, odnoseći sa sobom posljednju paru tisuća naivnih ulagača.

Sličan događaj se desio u Albaniji 1996. godine, što je zamalo dovelo do pada državne vlade. Više od četvrtine stanovnika Albanije stavilo je svoju ušteđevinu u jednu od nekoliko velikih Ponzijevih shema pokrenutih od lokalnih kriminalaca. Prethodni predsjednik Albanije, Sali Berisha, kazao je da vlada nije željela zaustaviti primjenu Ponzijeva sheme jer su smatrali da su takve stvari normalne na jednom slobodnom tržištu i vlada nije željela miješati u funkcioniranju kapitalizma.

Albanci su demonstrirali i protestvovali, ali nije bilo koristi. Njihov novac im se nikada neće vratiti. Slične stvari su se događale u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni….u kompanijama pod nazivom Amway ili Diamond, multilevel marketing, koji je zapravo Ponzijeva shema vezana za proizvode koji su skupi ili s druge strane, koji nemaju preveliku vrijednost

Izvori našeg fosilnog goriva: početni kapital ili Ponzijeva shema?

Današnji svijet momentalno živi i raste na temelju svog “akumuliranog izvora” energije (sunčeve svjetlosti) pohranjene u fosilnom gorivu (nafta, ugljen, plin). Je li svijet funkcionira kao Ponzijeva shema ili kao “uspješna” računalna tvrtka? Naše je mišljenje da smo bliži kompjuterskoj tvrtki, iako postoje elementi oba koncepta.

Naša Zemlja sadrži ograničene količine fosilnih goriva. Iako postoje različiti podaci kada će se oni potrošiti, nitko ne negira da će se to dogoditi i mi imamo jasan osjećaj što to znači. Ova goriva omogućuju veliku svjetsku aktivnost koja naizgled ima svrhu i važnost, a ta aktivnost uzrokuje trajne i nepovratne promjene na uvjete za život na ovoj planeti i na ljude.

Kada će ova goriva nestati?

Oni koji su zaradili veliki novac u prethodnom razdoblju prosperiteta možda misle da imaju dobre šanse preživjeti, i ako ne dođe do svjetskih epidemija ili nuklearnog rata, oni su možda u pravu. Oni mogu čak i povući sa sobom jedan mali dio preostale populacije, u slučaju da se takve stvari dese u svijetu gdje postoji ekonomija u kojoj bogatstvo najimućnijih polako prelazi na niže klase ljudi. Manje sretnima mogu preostati imanja s hranom i ekvivalent energije koju su ulagači dobili u Ponzijevoj shemi i od računalne tvrtke – malo ili ništa.

Kada su momci iz računalne tvrtke zatvorili svoje poduzeće, oni su jednostavno otišli i započeli novi posao od koga su zarađivali. Ali, kada naša svjetska ekonomija počne zatvara izvore nafte, mi jednostavno ne možemo zatvoriti vrata i otići “uzeti drugi izvor energije”. Sa jedne strane, kroz tisućljetnu povijest mogli smo vidjeti da kada nestaju izvori goriva, dolazi do pojave ratova. (Više o tome u narednim poglavljima). Sa druge strane, naši “drugi izvori energije” još nisu dovoljno razvijeni.

Ali, postoji dobra vijest u ovom trenutku: ne-fosilni izvori energije postoje i njihovo korištenje je sve veće. Na žalost, dobitnik Pulitzerove nagrade (Pulitzer Price) Ross Gelbspan u svojoj knjizi “Toplina je oslobođena” (The Heat Is On) iz 1997. godine, pokazuje da američka naftna industrija i industrija ugljena sprječavaju razvoj takvih tehnologija. Kao što Gelbspan to jasno pokazuje, mi trebamo proširiti razvoj alternativnih izvora energije, tako da kad nafta iščezne bude nešto što će naša djeca moći koristiti.

Možemo li pronaći izlaz iz ove situacije?

U međuvremenu, mi smo ohrabreni od strane stručnjaka i ekonomista kako “izađemo iz ovih problema”. Rješenje je prvi put predloženo u Engleskoj 1954. godine od strane R.A. Butler-a, britanskog ministra financija, koji je predožio da umjesto da uspostavljamo specifične ciljeve vezano za porast stanovništva, kao što je izgradnja određenog broja stanova ili novih željezničkih pruga, vlada treba jednostavno da se fokusira na jednoj čvrstoj stopi rasta populacije od 3 %. Sa tom stopom, on je izračunao, do 1980. godine svaki čovjek u Britaniji će biti dva puta bogatiji.

U stvari, taj scenarij se završio upravo onako kako je Butler predvidio, na temelju jedne studije iz 1989. godine napravljene od strane irskog ekonomiste Richard Douthwaithe-a. Međutim, problem je bio da je također svaki drugi indeks bio udvostručen. Udvostručilo se bogatstvo ljudi koji se nalaze na vrhu piramide primanja.

Dakle, to znači da kada su u pitanju primanja najsiromašnijih, da osoba koja je primala 10 milijuna britanskih funti godišnje sada prima 20 milijuna, a osoba koja je primala tisuću funti sada prima 2 tisuće … je u stvari slijepa ulica u kome se nalaze siromašni, iako se njihov “životni standard” neznatno poboljšao.

U tom procesu desila se “društvena i ekološka katastrofa”, da citiramo Douthwaithe-a. Kriminal se povećao 8 puta, nezaposlenost se povećala, kronična oboljenja i mentalne bolesti su skočile, a stopa razvoda brakova je eksplodirala. Sve to je bilo ono što je Douthwaithe najprije predvidio, a kasnije bilo zabilježeno.

Na sličan način, život se promijenio na gore u SAD. Svakog dana u prosjeku 100.000 američke djece nosi pištolje, i 40 njih biva ubijeno ili ozlijeđeno tim pištoljima, iako se većina toga događa nesretnim slučajem ili kao samoubojstvo. Jedna nedavna naljepnica na automobilima kaže: “Naoružano društvo je učtivo društvo”. Neki se čude da proizvođač ovakve naljepnice misli da su današnje škole mnogo bolje od onih iz prošle generacije. San o stabilnoj obitelji zamijenjen je realnošću o armiji naoružane djece s jednim roditeljem – takvih je više od jedne polovice u američkom narodu.

Širom svijeta vidimo da rapidni rast stanovništva pritišće sve nacije i da najveću bol doživljavaju ljudi i obitelji koji nisu povezani sa vladajućom društvenom elitom koja kontrolira ekstremnu moć i bogatstvo (bilo da je ta elita ekonomska, politička ili vojna).

Tehnologija, ako ništa drugo, ubrzava taj proces. Na primjer, na početku 20. stoljeća 90% svih ratnih gubitaka bilo je među vojnicima, a na kraju tog stoljeća imamo da je visoko razvijeno oružje s daljinskim upravljanjem (koje uništava mnogo učinkovitije i štiti vojnike od izravnih ratnih djelovanja), i naširoko umnožavanje visoko učinkovitog oružja, preokrenulo taj odnos: 90 posto smrtnih slučajeva u svim današnjim ratovima je na strani civila. Više od 20 milijuna ljudi je poginulo u ratovima od Drugog svjetskog rata, a od ta 82 poznata rata 79 njih su bili unutarnji sukobi koji su najteže pogodili civile.

I najveći dio tih ratova je vođen da bi se ostvarila kontrola nad izvorima kao što su šume, obradivo zemljište, nafta, ugljen i minerali.

Na mitingu svjetskih bankara u Hong Kongu 25. rujna 1977. godine, predsjednik Svjetske banke, James D. Wolfenson je istaknuo da više od 3 milijarde ljudi – što predstavlja više od pola ljudske populacije na Zemlji, i tri puta više nego cjelokupna ljudska populacija na Zemlji 1800. godine – se bori danas za život s manje od dva dolara dnevno.

“Mi živimo u vrijeme tempirane bombe, i ako nešto odmah ne poduzmemo, ona će eksplodirati u lice naše djece”, kazao je Wolfensohn. Otprilike u to vrijeme Populacioni Institut (Population Institute) iz Washingtona objavio je izvješće da su 82 nacije (više od polovice svjetskih država) sada dostigle kritično stanje kada ne mogu proizvesti dovoljno hrane, niti imaju izvore platiti uvoz hrane da bi adekvatno zadovoljile potrebe svog stanovništva.

Kriza u oceanima

Najgušće ljudske populacije su uvijek bile blizu morskih obala, djelomično zbog lakog prijevoza, ali uglavnom jer je more povijesni izvor ljudske prehrane. Morska hrana ne predstavlja samo tradicionalnu hranu za veliki dio svijeta – to je sirovina za preživljavanje, osobito za otoke kao što su Japan ili Tajvan koja nemaju dovoljno kopnene površine za rast potrebne količine hrane neophodne kopnenim životinjama ili ljudima koji se hrane biljkama.

Godine 1994, organizacija za poljoprivredu i prehranu pri Ujedinjenim Nacijama (UN Food and Agriculture Organization) objavila je izvještaj koji kaže da je 70% posto zaliha ribe iz oceana potpuno iskorišteno ili “prekomjerno iskorišteno”. Ovaj izvještaj je bio osporavan od strane korporacija koje love ribu u velikim količinama, koje su vršile pritisak (uz pomoć velikog novca) na političare, tako da je izvještaj bio uvelike ignoriran diljem svijeta.

Ali, 15. svibnja 2003, u poznatom znanstvenom časopisu “Nature” morski biolozi Ransom A. Myers i Boris Worm objavili su detaljnu i temeljitu analizu podataka skupljnih tijekom 50 godina, šokirajući svijet i sa aspekta politike i sa aspekta znanosti:

“Analize podataka iz pet oceanskih bazena otkriva dramatično smanjenje broja krupnih grabežljivih riba (tuna, morski psi, sabljarke i druge) od napretka industrijskog ribarenja”, kaže zaključak ove analize. Dalje se kaže kako su “oceani izgubili više od 90 posto velikih grabežljivih riba, s potencijalno ogromnim posljedicama za ekosustav”.

Autori ukazuju kako su Ujedinjeni Narodi u pravu kada “tvrde da tri četvrtine svjetskih ribnih rezervi je iskorišteno do njihovih granica opstanka ili iznad toga”, i ističu da su njihovi podaci točniji nego prethodne informacije temeljene na podacima dobivenim od trgovaca ribom, koji mogu biti nerealni “.

Dodatne informacije stižu od izvještaja samih ribolovaca, kažu oni. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, japanski ribolovci su duboko u Pacifičkom oceanu obično hvatali 10 krupnih riba na svakih 100 mamaca postavljenih na udice poredane u nizu (koji bi bio često dug 1,5 kilometar ili više). Danas samo jedna od sto udica donosi ribu.

Naše zemljište postaje manje plodno, bolesti biljaka se šire i šume nestaju, geni od genetski modificiranih biljaka (GMO) prelaze u prirodu s nepredvidljivim konsekvencama, a sada otkrivamo da su naša odstupnica – oceani – skoro istrošeni.

Drevne bolesti se ponovno pojavljuju

Ali, naš gusto naseljeni svijet nije samo pod udarom rata, siromaštva i gladi. Mnogi znanstvenici upozoravaju na mogućnost širenja velikih zaraznih bolesti nastalih našim velikim brojem i naglom pokretljivošću diljem svijeta. 21. kolovoza 1997. godine, Associated Press je izvijestio da je trogodišnji dječak iz Hong Konga umro prije sedam dana od posljedica jedne vrste gripe koji nikada ranije nije viđen među ljudima.

Ova gripa je vjerojatno preskočila barijeru s jedne vrste ptica (što se očito dogodilo s gripom koja je ubila 20 milijuna ljudi diljem svijeta 1918. godine), i bio je smrtonosan, a identificiran je u laboratorijima SAD-a i Nizozemske kao vrsta gripe H4N1 tip-A , za koji ne postoji cjepivo.

Sljedećeg dana, ista agencija je objavila da je jedan čovjek iz Michigana nedavno zaražen novom vrstom sveprisutne bakterije Staphylococcus aureus, koja je otporna na sve poznate antibiotike, uključujući najnoviji i najjači antibiotik ikad razvijen – vankomicin.

Jedan medicinski epidemiolog iz Centra za kontrolu bolesti (The Center for Disease Control) u Atlanti, Dr. William Jarvis, kazao je za ovo prvo otkriće smrti od bakterije stafilokoke u SAD da je sada “vrijeme odbrojano”.

Tri dana kasnije, časopis “Wall Street Journal” je izvijestio o drugom slučaju bakterije stafilokoka otpornog na vankomicin u SAD, kod pacijenta u bolnici u New Jerseyu. Od tada, ovaj slučaj se pojavljuje diljem svijeta.

U 5. Knjizi Mojsijevoj 28:22 tekst spominje “suhu bolest”, ime najčešće korišteno za tuberkulozu do prije oko 50 godina. “Suha bolest”? Iako neki mogu to odbaciti kao zlu slutnju – konačno, tuberkuloza se ne spominje na naslovnim stranama u američkim novinama ili na TV-u ovih dana – ipak, razmotrimo sljedeće činjenice koje ukazuju na iznenađujuće novu realnost po pitanju tuberkuloze u svijetu:

Jedan nedavni izvještaj pripremljen od strane vlade SAD kaže: “Među zaraznim bolestima, tuberkuloza je vodeći ubojica odraslih ljudi u današnjem svijetu i predstavlja ozbiljan izazov međunarodnom javnom medicinskom radu, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO – World Health Organization).

Briga o svjetskim razmjerima zaraze tuberkulozom je tako velika da je u travnju 1993. godine Svjetska zdravstvena organizacija proglasila tuberkulozu kao ‘globalnu opasnost’ – što predstavlja prvu deklaraciju takve vrste u povijesti svjetske zdravstvene organizacije.^“

Ovaj izvještaj nastavlja ulazeći u detalje o razmjerima postojeće situacije: “Ljudi se danas u svijetu zaraze tuberkulozom doslovno na svaki otkucaj kazaljke – jedan čovjek u sekundi.

CIJELA TREĆINA CELOKUPNE SVJETSKE POPULACIJE JE DANAS ZARAŽENA BACILOM TUBERKULOZE. (Naglasak je naš: imajmo na umu da samo 5-10% “zaraženih” ljudi postaje “aktivno bolesno”).

… Tuberkuloza ubija momentalno više odraslih ljudi svake godine nego sida, malarija i tropske bolesti zajedno.”

Jedan od problema s tuberkulozom je što se ona vrlo lako širi. Kao što američko ministarstvo zdravlja ističe: “Kao i prehlada, a suprotno od side, ova bolest (tuberkuloza) se širi putem zraka i putem slučajnog kontakta.

Kada zaraženi ljudi kašlju, kišu, govore ili pljuju, bacili tuberkuloze iz njihovih pluća se izbacuju u zrak gdje mogu ostati letiti satima i da budu udahnuti od strane drugih ljudi. Ako se ne izliječi, osoba s aktivnom tuberkulozom će obično zaraziti 10-15 drugih ljudi u razdoblju od jedne godine. “

Ali, zar nas znanost ne može spasiti? Na žalost, ispostavlja se da je suvremena medicinska znanost ono što UZROKUJE veći dio problema. Dok se tuberkuloza širi tako rapidno, naročito u onom dijelu svijeta koji je u razvoju, gdje je gustoća stanovništva velika, pojavljuju se novi i skoro neizlječivi oblici tuberkuloze kao rezultat neadekvatnog korištenja anti-tuberkuloznih lijekova od strane liječnika i bolnica.

Označeni kao “tipovi tuberkuloze koji su otporni na više vrsta lijekova” (multi-drug-resistant ili MDR-TB), ovi tipovi bacila tuberkuloze gotovo uvijek dovode do bolnih smrti u agonijama.

Kako je američko ministarstvo zdravlja istaklo: “Ne postoji lijek za neke tipove tuberkuloze koje su otporne na više vrsta lijekova i postoji zabrinutost da se oni mogu brzo proširiti diljem svijeta. Iako su čvrsti podaci oskudni, istraživači procjenjuju da je više od 50 milijuna ljudi zaraženo tipovima tuberkuloze koji su otporni na barem jedan od lijekova protiv tuberkuloze. “

Mislite li da je to možda problem sa zemljama Trećeg svijeta? Jedan tekst u časopisu “Nature” ističe da je ova bolest već “osobito opasna” u New York Cityju i Los Angelesu, i da se širi preko cijele SAD. Tuberkuloza putuje tako brzo kao čovjek koji kašlje u zrakoplovu, autobusu ili vlaku.

U medicinskom časopisu za kirurge uključene u operaciju prsnog kođa “Chest”, autori ističu da u SAD-u postoji “alarmantno vraćanje negativnog trenda u slučajevima tuberkuloze” koje je počelo oko 1984. godine. Oni otvoreno tvrde:

“Tijekom prošlog desetljeća, slučajevi zaraze sidom i tuberkulozom popeli su se do proporcija epidemije u nekoliko glavnih gradova SAD-a.

U bolničkom centru Bellevue na Manhattanu, slučajevi tipova tuberkuloze koji su otporni na više vrsta lijekova povećali su se 7 puta u 1991. godini, ako se usporede sa bilo kojom od prethodnih 20 godina.”

A to je, naravno, samo jedna bolest. Druge bolesti koje zabrinjavaju uključuju hantavirus, encefalitis, koronavirus koji uzrokuje SARS, smrtonosni gripu iz 1918. godine koji se danas ponavlja (ovaj virus je bio “pažljivo” izoliran od strane istraživača krajem 1997. godine tako da se mogao “proučavati” – oni su pronašli nekoliko žrtava koji su bili zaleđeni ispod slojeva vječitog leda u sjevernoj Europi), Pfisteria piscicida koja je desetkovala rukavce i vodene puteve na istočnoj obali SAD-a, sida i desetke drugih bolesti.

Postoje čak problemi za one koji jedu meso sa “zaraženim” proteinima (poznati kao prioni), otkriće za koje je jedan znanstvenik dobio Nobelovu nagradu 1997. godine. Iako je ovo otkriće u obliku bolesti ludih krava u Velikoj Britaniji tijekom 1980-ih izazvalo svjetsku zabrinutost zbog te naročite manifestacije priona, postoje i mnoge druge, i one se šire i među životinjama koje čovjek hrani i među svjetskom ljudskom populacijom.

Čak i u svjetlu ovih i drugih činjenica o potencijalnim opasnostima i postojećim nesrećama izazvanih našim eksplozivnim rastom, oni koji ukazuju da bi trebalo razmotriti i druge nepovoljne trendove ušutkavaju se kao da su ludi ili ekološki fanatici, ili se odbacuju kao oni koji ignoriraju osnove ekonomije … ili kao da su “protiv rasta” stanovništva. Međutim, zapazimo da ušutkivanje provode uglavnom oni na vrhu rastuće piramide “bogatstva”, koji prijete uništavanju naše planete.

Stvari mogu izgledati dobro jednostavno zato što mi ne vidimo ili ne čujemo što se događa

Sljedeći razlog zbog koga stvari mogu izgledati dobro je to, što općenito, ljudi su vrlo neinformirani o stanju ostalog dijela svijeta. Knjiga objavljena u Americi pod nazivom “Svjetski almanah i knjiga činjenica” (World Almanac and Book of Facts) čak ni ne navodi glad ili siromaštvo kao kategoriju. Međutim, ona sadrži iscrpan popis američkih kompanija, sveučilišnih profesora, glumaca, članova američkog kongresa i sportaša.

Kako je moguće da najprosperitetnija nacija na Zemlji, s daleko najrazvijenijim medijima, bude tako neinformirana? To je jedno važno pitanje.

U svakodnevnim vijestima često se reklamiraju velike multinacionalne kompanije koje prednjače u uništenju okoliša, a također među sto najvećih korporacija u Americi pet njih su vlasnici televizijskih mreža koje emitiraju večernje vijesti, što nije mali razlog zašto su Amerikanci loše informirani.

Mi moramo plaćati pretplatu na televiziju, ali ona sada nije adekvatan način da saznamo što se događa.

Također, nije suprotno zakonu da novinske organizacije lažu stanovništvo. 14. veljače 2003. godine, prizivni sud drugog distrikta na Floridi odlučio je da TV program Fox nije izvršio kazneno djelo kada je ova televizijska korporacija angažirala novinarku Jane Akre da objavi lažnu informaciju o onome što zna.

Ona i njezin producent (muž) Steve Wilson napravili su istraživački izvještaj koji je postavio pitanje o tome kako mliječne tvrtke na Floridi tajno ubacuju u krave hormon rBGH, koji je produkt genetskog inženjeringa napravljen od strane tvrtke Monsanto.

“Svaki urednik ima pravo da sakrije istinu”, kazao je Wilson, “i svaki reporter će vam reći da se to događa s vremena na vrijeme kada sebični interes TV kompanija nadvlada interes javnog mnijenja. Ali, kada televizijski menadžeri, koji nisu novinari, imaju tako malo poštovanja za javnu istinu da oni angažiraju reportere da emitiraju lažnu informaciju i izvrću istinu da bi se ulagivali nekome ili da bi izbjegli neugodnu informaciju od posebnog interesa koja objašnjava što se tu dogodilo, to je trenutak da svaki odgvorni novinar ustane i kaže: ‘Ne želim u tome sudjelovati.’ To je ono što smo Jane i ja kazali na suđenju. “

Međutim, oni su izgubili parnicu, a sud na Floridi je sada učinio službenim transformaciju ranije poštovane profesije novinarstva u profitabilno propagandno sredstvo bogatih korporacija.

Nakon presude, Wilson je rekao:

“Željeli smo da kažemo istinu potrošačima na Floridi o jednoj velikoj kemijskoj tvrtki i jednom moćnom lobiju proizvođača mliječnih proizvoda koju su oni željeli sakriti od javnosti. To je trebao biti izvještaj za koji bi se dobila nagrada.

Mi smo naučili tešku lekciju, a to znači da vi danas možete biti spaljeni kadgod TV kompanije stave veću pozornost na reklamu koja ide tijekom vijesti nego na objavljivanje istinitih informacija. “

Iako su Walter Cronkite i Ralph Nader svjedočili na suđenju Akreovom o važnosti poštenog izvještavanja u demokratskom društvu, sud je odlučio da je TV kanal Fox imao pravo naruči da njihovi reporteri lažu ili dobiju otkaz. Reporteri diljem svijeta gledali su ovo suđenje sa zabrinutošću, i kada je presuda donesena, uređivači programa “PR Watch” Sheldon Rampton i John Strauber su rekli: “Novinari će analizirati ovaj slučaj i njegove implikacije. Ako su TV program Fox i kompanija Monsanto mogli uništiti karijeru dvoje reportera, isto se može dogoditi svakom drugom. “

Također, u svojoj nekorektnoj produkciji vijesti, ovaj medij nam pokazuje idealizuranu realnost, a ne istinu o životu na ovom svijetu. Na primjer, ljudi beskućnici se rijetko viđaju na televizijskim programima. Međutim, ta realnost je ono što polako, ali uočljivo, kao dio SAD-a počinje nalikovati posljedice siromaštva u Bombaju.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)

Međunarodni institut za mirnodopska istraživanja u Stockholmu izradio je popis, a ’24/7 Wall St.’ obradio je najutjecajnije dobavljače kroz detaljnu analizu. Zanimljivo, samo SAD godišnje potroši 712 milijardi na vojne usluge. Podaci su iz 2011. jer se ažuriraju s godinu dana zadrške

Vojna industrija je jača nego ikada. Globalna trgovina oružjem i vojnim uslugama 100 najvećih obrambenih pružatelja ovih usluga, samo u 2010. godini porasla je na 411,1 milijardu dolara, navodi Međunarodni mirovni institut u Stockholmu (SIPRI). Ovaj porast je odraz povećanja rasta vojne potrošnje u posljednjem desetljeću. Od 2002. godine ukupna prodaja najvećih proizvođača oružja porasla je za 60%!

Ovaj institut je nedavno objavio svoj godišnji izvještaj o vodećim tvrtkama za proizvodnju oružja u svijetu, naziva “SIPRI Top 100“. Ovaj izvještaj identificirao je najveće tvrtke u tom sektoru i prikazuje prodaju oružja pojedinih tvrtki kao postotak njene ukupne prodaje. Prema ovome izvještaju, web stranica 24/7 Wall St. identificirala je 10 tvrtki s najvećim prihodima od prodaje oružja. Navedene tvrtke ostvarile su prihod od 230 milijardi dolara, što je više od polovice ukupnih prihoda ovog sektora.

Iako su mnoge gospodarske grane patile u 2010. godini zbog financijske krize, vodeće tvrtke koje se bave prodajom oružja i vojnih usluga krizu nisu niti osjetili.

Prema dr. Susan Jackson, stručnjak za oružje SIPRI-a, kada je prodaja pala, to nije bilo zbog financijske krize, već zbog “povlačenja stranih trupa iz Iraka i kasnijeg očekivanog smanjenja potrebe za prodajom vojne opreme.”

Sastav 10 najvećih proizvođača vojne opreme odraz je stanja modernog ratovanja. Sve više i više se vode bitke na daljinu putem zračnog nadzora i zračnih udara, a sve manje na zemlji. Kao izravna posljedica toga sedam od deset najvećih tvrtki su vodeće zrakoplovne tvrtke.

Od 100 tvrtki na popisu, 44 imaju sjedište u SAD-u, uključujući Boeing, Northorp Grumman i Lockheed Martin. Američke tvrtke zarađuju preko 60% posto ukupne zarade svih 100 kompanija. Od vodećih 10 kompanija 7 su američke, jedna je britanska, jedna talijanska i jedna je multinacionalni konglomerat EU-a.

Ovo je 10 tvrtki koje zarađuju svoje bogatstvo na ratovanju:

10. United Technologies (SAD)

Trgovina oružjem: 11.6 milijardi dolara
Prodaja: 58.2 milijardi dolara
Profit: 5.3 milijardi dolara
Broj zaposlenih: 199.900
Prodajni sektor: Zrakoplovstvo, elektronika, oružje, helikopteri (Black Hawk i Seahawk)
Posebnosti: Najviše zaposlenih na svijetu uz najveći profit
Ostali proizvodi: Dizala, klime, zamrzivači

9. L-3 Communications (SAD)

Trgovina oružjem: 12.5 milijardi dolara
Prodaja: 15.2 milijardi dolara
Profit: 956 milijuna dolara
Broj zaposlenih: 61.000
Prodajni sektor: Elektronski sustavi, komunikacija, obavještajni sektor, nadzor i izviđanje
Posebnosti: Proizvodnja bespilotnih letjelica
Ostali proizvodi: —

8. Finmeccanica (ITA)

Trgovina oružjem: 14.6 milijardi dolara
Prodaja: 24.1 milijardi dolara
Profit: -3.2 milijardi dolara
Broj zaposlenih: 70.470
Prodajni sektor: Zrakoplovstvo, artiljerija, motori, elektronika, vojna vozila, projektili, municija
Posebnosti: Suđenje zbog mita prema indijskoj vladi za ugovor oko dvanaest helikoptera, uhićena uprava
Ostali proizvodi: —

7. EADS (NIZ)

Trgovina oružjem: 16.4 milijardi dolara
Prodaja: 68.3 milijardi dolara
Profit: 1.4 milijardi dolara
Broj zaposlenih: 133.120
Prodajni sektor: Zrakoplovstvo, elektronika, projektili
Posebnosti: Uz BAE Systems najjača kompanija za svemirske letjelice
Ostali proizvodi: Sve vezano uz putovanja u svemir

6. Northrop Grumman (SAD)

Trgovina oružjem: 21.4 milijardi dolara
Prodaja: 26.4 milijardi dolara
Profit: 2.1 milijardi dolara
Broj zaposlenih: 72.500
Prodajni sektor: Zrakoplovstvo, elektronika, projektili, brodovi, svemir
Posebnosti: Tvrtka je među najvećim zagađivačima zraka
Ostali proizvodi: Obrambeni radari, sustavi za odgovor u kritičnim trenucima

5. Raytheon (SAD)

Trgovina oružjem: 22.5 milijardi dolara
Prodaja: 24.9 milijardi dolara
Profit: 1.9 milijardi dolara
Broj zaposlenih: 71.000
Prodajni sektor: Elektronika, projektili
Posebnosti: Jedan od glavnih suradnika američke Vlade, tvorci Tomahawk projektila
Ostali proizvodi: —

4. General Dynamics (SAD)

Trgovina oružjem: 23.8 milijardi dolara
Prodaja: 32.7 milijardi dolara
Profit: 2.5 milijardi dolara
Broj zaposlenih: 95.100
Prodajni sektor: Artiljerija, elektronika, vojna vozila, municija, brodovi
Posebnosti: Čak 18.000 transakcija uz najveći rast prodaje od čak 73%
Ostali proizvodi: Električni brodovi, bojni spremnici

3. BAE Systems (ENG)

Trgovina oružjem: 29.2 milijardi dolara
Prodaja: 30.7 milijardi dolara
Profit: 2.3 milijardi dolara
Broj zaposlenih: 93.500
Prodajni sektor: Zrakoplovstvo, artiljerija, elektronika, vojna vozila, projektili, municija, brodovi
Posebnosti: L-ROD oklopni sustav, ‘Hawk Advanced Jet Trainer’ simulacijski sustav za pilote
Ostali proizvodi: —

2. Boeing (SAD)

Trgovina oružjem: 31.8 milijardi dolara
Prodaja: 68.7 milijardi dolara
Profit: 4.0 milijardi dolara
Broj zaposlenih: 171.700
Prodajni sektor: Zrakoplovstvo, elektronika, projektili, svemir
Posebnosti: Drugi najveći proizvođač oružja sa samo 46% udjela profita od vojne industrije u ukupnom poslovanju
Ostali proizvodi: Komercijalni i putnički zrakoplovi – Boeing 747, 757, 787 Dreamliner, ugovori s NASA-om

1. Lockheed Martin (SAD)

Trgovina oružjem: 36.3 milijardi dolara
Prodaja: 46.5 milijardi dolara
Profit: 2.7 milijardi dolara
Broj zaposlenih: 123.000
Prodajni sektor: Zrakoplovstvo, elektronika, projektili, svemir
Posebnosti: Rast profita svake godine, najjača svjetska korporacija vojne opreme s najviše ugovora
Ostali proizvodi: Radari, bespilotne letjelice

ONI ĆE NAJVIŠE PROFITIRATI OD RATA U SIRIJI I IRAKU – Partneri Pentagona trljaju ruke

Kampanja zračnih udara u Iraku i Siriji, koju vodi koalicija na čelu s SAD-om, predstavlja odličan posao za američke proizvođače oružja i vojne opreme kojima posljednjih mjeseci raste vrijednost na burzi.

“To je savršen rat za tvrtke koje se bave oružjem i one koji žele povećanje sredstava odobrenih za obranu”, rekao je Richard Aboulafia, potpredsjednik konzultantske tvrtke Teal Group.

Kampanja udara na Islamsku državu predstavlja milijune dolara troškova za kupnju bombi, raketa, dijelova za avione te više argumenata u korist financiranja naprednih letjelica radilo se o borbenim zrakoplovima, špijunskim letjelicama ili letjelicama za opskrbu.

Lockheed Martin je najveća kompanija koja proizvodi oružje i pruža vojne usluge u svijetu

Vrijednost dionica velikih partnera Pentagona počela je rasti otkad je Barack Obama poslao vojne “konzultante” u Irak u lipnju, a rast je nastavljen s početkom zračnih udara u Iraku početkom kolovoza.

Tijekom zadnja tri mjeseca primjerice, vrijednost dionica Lockheed Martina porasla je za 9,3 posto, Raytheona i Northrup Grummana za 3,8 posto te General Dynamica za 4,3 posto. Tijekom istog razdoblja, indeks S&P 500 izgubio je 2,2 posto.

Lockheed Martin proizvodi rakete Hellfire koje se stavlja na bespilotne borbene letjelice Reaper i avione iračke vojske.

Nekoliko dana nakon širenja udara na Siriju prošlog mjeseca, Raytheon je dobio ugovor od 251 milijun dolara za isporuku krstarećih raketa Tomahawk američkoj mornarici.

Američki brodovi ispalili su 47 Tomahawka prve noći napada u Siriji 23. rujna, a svaka stoji oko 1,4 milijuna dolara.

Činjenica da su udari zasad imali samo ograničen utjecaj ne usporava apetit ulagača spram tvrtki u sektoru obrane, ističu analitičari.

Ugovorne velike tvrtke “posluju bolje nego što su očekivali stručnjaci prije tri godine”, rekao je Loren Thompson s Lexington Institute koji ima brojne veze s industrijom obrane.

S ratom te tvrtke sklapaju poslove ne samo zahvaljujući ugovorima s američkom vladom nego i s drugim europskim ili arapskim zemljama koje su dio koalicije protiv IS-a.

Uz tržište borbenih zrakoplova, sukob bi trebao omogućiti razvoj tržišta letjelica za opskrbu, nadzor ili bespilotnih letjelica koje trenutno izvode ključne misije iznad Iraka i Sirije.

Privatne tvrtke za sigurnost koje su profitirale američkom okupacijom u Iraku i Afganistanu zadnjih godina, također su optimistične. Sadašnji sukob trebao bi dovesti do novih ugovora za podršku iračkih postrojbi.

Ako se Pentagon prije godinu dana spremao na velike proračunske rezove s obzirom na završetak sukoba u Iraku i Afganistanu, kampanja protiv IS-a kao i tenzije nastale krizom u Ukrajini brzo su promijenile tu percepciju u Washingtonu i Wall Streetu.
 

 
 
(jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=13125"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Stvaranje klasne svijesti kroz samoupravljanje

Mari Trigona

Argentinske tvornice kojima upravljaju radnici predstavljaju radnicima širom svijeta dokaz da mogu bolje upravljati tvornicom bez šefa ili vlasnika. Novi fenomen zaposlenih koji preuzimaju svoja radna mjesta počeo je 2000. godine i postao snažniji dok se Argentina suočavala sa najgorom ekonomskom krizom 2001. godine.

Širom zemlje, tisuće tvornica je zatvoreno i milion ljudi tokom poslednjih godina ostalo je bez posla.

Kao najveća oporavljena tvornica u Argentini, okupirana još od 2001. godine, Zenon tvornica za keramiku u patagonijskoj oblasti Neuquén sada zapošljava 470 radnika. Približno 180 oporavljenih poduzeća koja sada posluju osigurava poslove za više od 10.000 argentinskih radnika.

Zenon iskustvo redefiniralo je osnovu proizvodnje: bez radnika gazde ne mogu upravljati poslom; bez gazde radnici to mogu bolje. Iako su ova iskustva primorana da egzistiraju unutar kapitalističkog tržišta, ona stvaraju viziju nove radničke kulture.

Dugoročni zahtev u Zenonu je nacionalna eksproprijacija pod radničkom kontrolom. Ipak, radnici su tamo vodili paralelnu borbu na saveznom sudu da pravno priznaju FASINPAT (’’Tvornica bez gazde’’) zadrugu. Sproveli su brojne političke akcije da pritisnu sudove da legaliziraju zadrugu. Vlada je odgovorila nasilno, koristeći različite taktike da istjera radnike iz tvornice.

Pet puta ih je pokušala izbaciti uz pomoć policije. 8. travnja 2003, tokom najskorijeg pokušaja izbacivanja, preko 5.000 članova zajednice iz Neuquéna došlo je da brani tvornicu.

U listopad 2005. godine, FASINPAT je dobio sudsku parnicu, vršeći pritisak na savezne sudove da ga priznaju kao legalno tijelo sa pravom na jednogodišnje upravljanje zadrugom. Kako se bližilo isticanje oktobarskog roka, radnička skupština izglasala je intenziviranje akcija i napora zajednice. 20. listopad 2006. radnici su zahtjevali dugotrajnu pravnu bitku za priznavanje FASINPAT-a na saveznom nivou.

Argentinska radnička klasa proslavila je privremenu pobjedu radnika Zenona. Sa pravno riješenim statusom, FASINPAT se može koncentrirati na planiranje proizvodnje, poboljšanje radnih uvjeta i realiziranje projekta zajednice. Kao dio ove proslave, zadruga je pozvala druge radnike da posjete Zenon kako bi naučili da i oni, također, mogu funkcionirati bez šefa ili vlasnika. Radnička skupština došla je do zaključka da je sada u poziciji da pouči druge o svojim četiri i pol godina funkcioniranja prema samoupravnim principima.

Radnici u Zenonu izgrađuju nacionalnu mrežu solidarnosti koja održava pokret. Radnici Zenona obično putuju širom zemlje kako bi pružili podršku širokom poretku radničkih konflikata. Kao dio ove inicijative, nekoliko FASINPAT predstavnika proputovalo je kroz predgrađa Buenos Aires-a, držeći govore i sastajući se sa lokalnim radničkim organizacijama.

Za razliku od običnih političkih mitinga, ovi se sastanci fokusiraju na stvaranje klasne svjesti i uzajamne solidarnosti među organizacijama zasnovanim na klasnoj borbi.

Javni i tvornički radnici koji žive i organiziraju se u sjevernim predgrađima Buenos Aires-a posjećuju ove sastanke kako bi u Zenonu naučili samoupravljanje. Radnici Zenona ističu da nije samo njihova proizvodnja samoupravna, već da samoupravljaju i svojim lokalnim sindikatom keramičara.

Fraza “samoupravljanje“ koja je potekla iz španjolskog koncepta autogestion, znači da zajednica ili grupa donosi vlastite odluke, posebno odluke o planiranju i upravljanju. Radnici Zenona pokreću novi sustav organizacije, u poslu u kojem radnici učestvuju u donošenju svih odluka.

Borba u Zenonu nije počela preuzimanjem tvornice 2001. godine. Pokret pogonskih radnika kasne 1998. godine pobjedio je na sindikalnim predstavničkim izborima unutar tvornice, smjenjujući delegate starog sindikata koji je bio vezan za birokraciju i poslodavce. 2000. godine delegati iz pokreta običnih ljudi pobjedili su na regionalnim izborima neuquénskog sindikata keramičara. Nedavno, skupština sindikata neuquénskih keramičara izglasala je novi sindikalni statut, oživjevši demokratske principe i smjernice za sindikat.

Argentina je prisustvovala povratku borbe unutar radnog mjesta, koristeći za svoje oslobođenje povijesna sredstva radničke klase: direktnu demokraciju, štrajk, sabotažu, preuzimanje tvornica. Argentinske radničke borbe u podzemnoj željeznici Buenos Airesa, javnim bolnicama, javnim univerzitetima, bankarskom sektoru, i oporavljenim poduzećima rezultirale su novim vizijama i pobjedama radničke klase.

Danas su radnici organizirali unutarnje komisije koje funkcioniraju autonomno od tradicionalnih sindikata kako bi zahtjevali plaće od kojih se može živjeti i poboljšali društvene okolnosti.

Radničke organizacije širom Latinske Amerike dokazuju da se mogu organizirati efektno i demokratski. Argentinski radnici u podzemnoj željeznici zajedno sa zaposlenima u javnim medicinskim ustanovama, učiteljima u javnim školama, telekomunikacionim radnicima, željezničarima i nezaposlenim radničkim organizacijama, formirali su koaliciju grass-roots radničkih organizacija: Movimiento Intersindical Clasista (MIC, ili Pokret Koalicije Sindikata za Klasnu Borbu).

MIC radi na koordiniranju radnika koji se bore širom Argentine. 14. princip MIC-a objavljuje posvećenost demokratskom organiziranju i jedinstvu među radnicima koji se bore protiv eksploatacije. Radnici koji učestvuju u ovoj koaliciji definiraju sebe kao klasno zasnovane, suprotstavljene i kritičke prema sindikalnoj birokratiji. Ova koalicija ide i ka stvaranju dugoročne sindikalne škole u Buenos Aires-u. MIC-ov prvi edukacioni tečaj fokusirao se na strategije kompanije za fleksibilne radničke standarde i sindikate.

Tri Zenon radnika 12. kolovoza posetila su sindikalni prostor za organiziranje u regiji Buenos Aires-a po imenu San Miguel, 30 kilometara sjeverno od Buenos Aires-a. Radnici koji su bili otpušteni zbog svojih aktivnosti oko sindikalnog organiziranja u nekoliko različitih tvornica, uključujući i Pepsi kompaniju. Snacks i Jabon Federal (severnoamerička kemijska kompanija) prisustvovali su događaju. Predstavnici Zenona sa nekih 100 lokalnih radnika podjelili su svoje iskustvo u građenju klasne svjesti kroz samoupravljanje.

Omar Villablanca radio je u tvornici devet godina. Nedavno se prebacio iz tvorničkog pogona za proizvodnju keramičkih pločica u FASINPAT-ovu komisiju za tisak, gdje koordinira sve, od saopćnja za medije pa do učeničkih posjeta tvornici. Jedan od ključeva uspeha Zenona bio je uključivanje radničke borbe u zajednicu.

Pored proizvodnje keramike, tvornica se posvetila projektima kao što su doniranje keramike komunalnim centrima, gradnji kuća za porodice iz radničke klase, ugošćavanju studentskih putovanja i štampanju keramičkog alfabeta za škole.

Zenon je postao ono što je danas jer su radnici oporavili tvornički unutrašnji  trgovinski sindikat. Da nismo osvojili sindikat, Zenon ne bi funkcionirao pod radničkom kontrolom. Radnici Zenona naučili su iz lekcija unutrašnjeg sindikata i slušajući radnike iz drugih tvornica. Bilo je potrebno puno rada da bi se otklonili svi strahovi. Bilo je potrebno puno rada da bi se presjekla pupčana vrpca koja ih je spajala za šefove. Niti jedan radnik Zenona 2001. godine nije imao ideju o preuzimanju tvornice i pokretanju proizvodnje. Gradnja čvrstog oslonca, razmjenjivanje strategije i diskutiranje je ono što nam je omogućilo da dođemo do FASINPAT-ovih postignuća.

Svaka akcija koja se poduzima u Zenonu razmatrana je na skupštini. Činjenica da se ne oglušujemo na direktive izglasane na skupštini je ono što nas dovodi do onoga gde smo danas. Postoje radnici prijatelji koji su učestvovali u sindikatu keramičara koji smo oporavili 1998. godine. Ali danas oni više ne rade sa nama jer su se prodali šefovima i upravi. Za radnike koji su izdali svoje prijatelje radnike nema mjesta u našoj tvornici.

U tvornici imamo različite ideologije i načine razmišljanja, ali imamo zajednički cilj: braniti naše poslove i nastaviti sa radničkom kontrolom unutar tvornice. Ovo je primarni cilj za 260 radnika koji su okupirali tvornicu i 480 radnika koji sada rade u tvornici. Objašnjavamo svakom novom radniku kako smo zamislili radničko samoupravljanje u Zenonu. Orijentiramo ih u našim ciljevima i upoznajemo ih s činjenicom da rad u Zenonu nije običan posao. Rad u Zenonu nije ograničen samo na ulaganje osam sati svog radnog vremena i odlazak kući. Moramo se također i boriti. Nećemo stati dok ne ostvarimo svoj cilj: definitivnu eksproprijaciju i nacionalizaciju Zenona pod radničkom kontrolom.

Znamo ko su naši neprijatelji: vlada i sudstvo, jer su oni udarili na radnike. Jedini saveznici koje imamo su radnici, oporavljeno delegatsko tijelo i borbeni sindikati koji iskreno brane radnike kao npr. CGT [Nacionalna konfederacija rada, nacionalni sindikalni centar], a ne sindikati koji su nas izdali. Naši saveznici su radnici iz Jabon Federal, podzemne željeznice Buenos Airesa, BAUEN hotela, i ostalih oporavljenih preduzeća. Dio naše borbe je izgradnja saveza i promoviranje naših konflikata. U listopadu, imamo važnu borbu, a cilj je definitivna eksproprijacija za čije ostvarenje smo se borili pet godina.

Villablanca je izjavio da su radnici Zenona nedavno inaugurirali dom koji su izgradili za obitelj koja je svoj dom izgubila u požaru. Rekao je da su radnici, savladani emocijama, plakali na inauguraciji zbog osiguravanja rješenja za radničku klasu. Susedstvo ima samo jedan luksuz: crkvu. Nema popločanih ulica, plinovoda ili zdravstvenih klinika. Zaključio je rekavši da vlada ne želi riješiti nejednakost: radnici moraju riješiti svoj vlastiti problem nezavisno od države, političkih stranaka ili institucija.

Sindikalno organiziranje

Carlos Villamonte ima za sobom dugu povijest u Zenon tvornici, iako ima samo 35 godina. Sudjelovao je u naporima da se za obične radnike osvoji mjesto u sindikatu, organizirajući se tajno kasnih devedesetih. Iako ima dosta iskustva u organiziranju i participaciji u generalnim skupštinama u svojoj tvornici, prije govora u San Miguleu nije se obraćao grupama radnika na javnim događajima.

Radio sam u tvornici 17 godina u pogonu za peći. To je bio moj prvi posao. Bio sam tamo još od kad smo osvojili unutarnji sindikat i ponosan sam što mogu reći da sam ovdje od samog početka. Bilo je veoma teško osvojiti unutarnji sindikat u tvornici jer smo to morali raditi tajno. Kompanija je imala vrlo represivan sistem.

Nisu dozvoljavali da idete u druge sektore, da pričate sa kolegama radnicima ili da koristite toalet. Mnogo puta smo morali da komuniciramo razmjenjivanjem ceduljica pod stolom u kafiću ili idući kroz svaki sektor određujući tajno vrijeme i mjesto za susret. Našli smo način da izbjegnemo kontrolu od strane šefa i birokratskog sindikata.

Kada sam počeo da radim u Zenonu, nikada nisam pomislio da ću imati odgovornost zajedno sa grupom radnika koji vode tvornicu. Nismo nabrzaka donijeli odluku da preuzmemo tvornicu. Okolnosti su nas naterale da donesemo odluku. Dok smo mjesecima kampirali izvan tvornice, razvili smo veze sa zajednicom i drugim grupama radnika. Sudac je presudio da smo mogli prodati zalihe koje su preostale od zatvaranja. tvornice. Kada smo prodali sve zalihe nisu nam ostali nikakvi resursi. Traženje solidarnosti na ulici nas je zamaralo. Računi su samo pristizalia a nije bilo načina da ih platimo. Nisam mogao objasniti kćerki, koja je tada imala 10 godina, da je njezin otac ostao bez posla i da čeka šefa da se vrati.

Kada su zalihe bile iscrpene, održali smo skupštinu. Odlučili smo da jednoglasno okupiramo tvornicu i pokrenemo proizvodnju. Ušli smo unutra i lagano počeli s radom. Prvog mjeseca smo proizveli 20.000 kvadratnih metara crijepa. Danas, proizvodimo preko 400.000 kvadratnih metara. Oduvek smo imali podršku zajednice. Dok smo kampirali, ljudi iz zajednice su nam donosili hranu i donirali novac za naš štrajkački fond. Čak su i zatvorenici iz zatvora lociranog iza Zenona izrazili solidarnost s nama donirajući svoju hranu Zenon radnicima. Nakon ovog konflikta postao sam zreliji.

Kada završimo s eksproprijacijom tvornice, naša se borba tu neće završiti. Dan svakog radnika Zenona završava se borbom za naš glavni cilj: da radnici preuzmu kontrolu nad vlastitom sudbinom tako da nema isključenja ili marginalizacije. Svako bi trebalo imati pravo raditi i donosi kruh u svoj dom.

Zenon: laboratorij za radničke snove

Mnogi radnici Zenona imali su priliku da putuju u inozemstvo i tamo prenesu svoje iskustvo. Radnici u Italiji, Njemačkoj i Španjolskoj eksperimentirajući u radničkim zadružnim modelima su se željno susreli sa radnicima Zenona da bi razmjenili informacije i strategije. Sindikati i društvene organizacije u Europi izrazili su solidarnost s nastavkom rada FASINPAT-a. U ožujku ove godine, Španjolska nacionalna konfederacija rada (CGT), anarhistički sindikat, tvornici je donirala autobus za prevoz radnika.

Alejandro Quiroga, radnik Zenona koji je prošle godine putovao u Italiju, istakao je da je statut demokratskog sindikata fundamentalan za radničku oslobodilačku borbe. Sindikat Neuquén keramičara je prošle godine glasao u korist novog statuta, kojeg Zenonove novine Nuestra Lucha smatraju zaslužnim za revolucioniranje sindikata. Pod novim statutom, sindikalni delegati i obični radnici plaćeni su istom plaćom, generalna skupština je vladajući organ, a pridruživanje je dobrovoljno, uz plaćanje članarine.

Radnički san se transformirao u ono što je FASINPAT danas (tvornica bez šefa). To je bila radikalna i značajna promjena za običnog radnika. Kasnih devedesetih nacionalne i provincijalne vlade provodile su politiku koja je otuđila radnike. Mnogo puta radnici nisu voljni da se bore, uče, osposobljavaju, razmišljaju o pravima koja imamo i razmjenjuju znanja. 1998. godine, kada je unutarnja komisija osvojila unutarnji sindikat, počeli smo da preispitujemo sindikalni statut za tvornicu.

Stari birokratski sindikat u tvornici nije razmjenjivao bilo kakve informacije sa radnicima. Počeli smo otkrivamti svoja prava za koja nismo ni znali da ih imamo. Otkrili smo statut koji je bio arhiviran i kojeg su šefovi uz pomoć delegata starog sindikata sakrili od radnika. Novi unutarnju sindikat podjelio je sve ove informacije sa radnicima.

Tako smo okupili radnike: postali su motiviraniji i počeli su preispitivati rad kompanije i razgovarali su o novim oblicima organiziranja. Imali smo puno uspjeha sa sindikalnim vodstvom koje je bilo jako, predstavničko i šaroliko. Ovaj sindikat običnih radnika u tvornici dao nam je snagu da pobjedimo na regionalnim sindikalnim izborima 2000. godine.

Još od 1998. godine borili smo se protiv plana Zenon preduzeća da zatvore tvornicu u skladu sa vladinom politikom. Plan Luisa Zenona je bio otpustiti radnike, zatvoriti tvornicu i ponovo je otvoriti sa novim radnicima i novim fleksibilnim radnim standardima. Nadao se da će kada  radnici  budu otpušteni, svaki radnik ili radnica otići svojim putem, i zaposliti se na drugom mjestu. A kada tvornica bude ponovo otvorena, on bi nametnuo nove radne uvjete sa manjim plaćama, nepouzdanim radnim statusom i većim brojem radnih obaveza.

U listopadu 2001.  suočili smo se sa odgođenim isplaćivanjima plaće, a zatim i sa masovnim otpuštanjima u studenom. Uvijek smo znali da borba nije laka. Imali smo snažno vodstvo i podršku radnika. Skoro svi originalni Zenon radnici okupirali su tvornicu, izuzimajuči 40 radnika iz vodstva starog birokratskog sindikata. Broj radnika je sa 256 narastao do današnju cifru od 480 aktivnih radnika: to je nešto na šta smo ponosni.

Mi nudimo ogromnu promjenu u načinu upravljanja tvornicom. Tvornica je u našim rukama, i moramo je održati u radu. Dokazujemo da je naš projekt radnika koji upravljaju tvornicom održiv i sklon poboljšanju. Mnoge činjenice dokazuju da smo u stanju postići ono što gazde nisu mogle: stvaranje poslova, povećanje proizvodnje i poboljšanje odnosa između radnika u tvornici i zajednici. Izgradili smo nove društvene odnose u tvornici Izgradili smo saveze sa univerzitetima, sindikatima i nezaposlenim radničkim organizacijama.

Ovo nije izdvojeno iskustvo ili luda ideja kojom se zanijela grupa ljudi. Zenon je konkretno iskustvo koje je grupa radnika pokrenula. Mnogi ljudi govore o Zenonu kao o laboratoriji za eksperimentiranje sa radničkim snovima. Nakon pet godina razvoja, Argentina nije samo laboratorij: ona je pokazala ekonomsku alternativu onoga što nam nudi kapitalistički model. To je nešto za šta sam ja mislio da neće funkcionirati, i ponosan sam što funkcionira.

Radnici širom svijeta gledaju na ono što su radnici u Patagoniji ostvarili. Gledaju na FASINPAT kao model koji bi kopirali u vlastitim zemljama. Očigledno, ovo je posljedica klasne solidarnosti, s obzirom na to da znamo tko su nam neprijatelji, kako da se organiziramo protiv njega i ojačamo našu borbu. Ne radi se samo o tome da znamo odakle naš neprijatelj dolazi, već i o stvaranju zajedničkih strategija za obranu radničke klase.

Mari Trigona (Marie Trigona) je autorica i prevoditeljica. Živi u Buenos Airesu. Dio je Grupo Alavio, video kolektiva. Možete joj pisati na mtrigona@msn.com. Za više informacija o Zenon tvornici posjetite www.obrerosdezanon.org i www.agoratv.org
 
 
(vestinet.rs/uredio i preveo: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10780"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Gospodarske crne brojke iz dana u dan preplavljuju Hrvatsku. Najnovija – 229 tisuća građana s 30. lipnja bilo je u blokadi. Istodobno pao je broj zaposlenih u industriji ali i potrošnja. Ima li nade za nas? Hrvatska zaduženost je u samo mjesec dana porasla 7.000.000.000 kuna !

 
[mp3player width=300 height=50 config=fmp_jw_widget_config.xml playlist=radui-101-treba-li-hrvatskoj-pomoc-mmf-a.xml]
 
“Ako se ovako nastavi, to bi značilo kolaps”

“Ako bi se ove crne brojke ovako slagale do kraja ljeta ili ne daj Bože do kraja godine, onda bi to značilo kolaps”, kaže nam ekonomski analitičar Žarko Primorac.

Iako smatra da je Vlada puno odgovornija od bivše i poduzima mjere, Primorac, barem za sada, ne vidi ogroman napredak pogotovo u investicijama.

“Ako se radi o tome da će najesen pokrenuti ove velike energetske objekte, kao što je Plomin ili Ombla ili nešto treće, ja još uvijek nisam siguran zato jer je stupanj pripremljenosti projekata vrlo nizak”, ističe Primorac.
 
[mp3player width=300 height=50 config=fmp_jw_widget_config.xml playlist=intervju-tjedna-nikica-gabric-radio-101.xml]
 
Santini: Sve ukazuje da će rejting pasti

Još slikovitije nam je to objasnio ekonomski analitičar Guste Santini.

“Kada kupujete auto razmišljate tjedan dana, kad kupujete kuću, razmišljate mjesec dana, kada se udajete morate promijeniti deset dečki da vidite koja vam je prava investicija, ne ide to baš tako”, kaže Santini.

Padu potrošnje, zaposlenih u industriji Santini dodaje i za njega ključnu brojku – pad produktivnosti rada za 2,7 posto. To nitko nije identificirao, a znači da se za toliko u prosjeku smanjila konkurentnost hrvatske države, objašnjava Santini i naglašava: nema nikakvih naznaka da se crne brojke neće nastaviti.

“Padne li nam rejting u devetom mjesecu, a sve pokazuje i ukazuje da će rejting pasti, drama je tu, ne treba je zvati i to je najgora priča u cijeloj priči”, zaključuje Santini.

Kupovna moć upola manja, a imamo duplo više kvadrata shopping centara po stanovniku nego Švicarska i Njemačka

Prema novom istraživanju GfK Centra za istraživanje tržišta i u razdoblju gospodarske krize skoro tri milijuna građana u Hrvatskoj redovito posjećuje shopping centre. Ako ste mlađi od 40 i živite u većem gradu gotovo sigurno pripadate u tu skupinu. Barem jednom mjesečno sjednete u auto i odvezete se tih desetak minuta do vašeg omiljenog shopping centra kako bi u miru birali u širokoj ponudi odjeće i obuće te usput obavili kupovinu svakodnevnih potrepština, a najčešće se nađe vremena barem još i za obaveznu kavicu.

Trgovački centri, “shopping“ centri, uobičajeni su u razvijenom svijetu i jasno je da ni Hrvatska nije iznimka. Takvi centri imaju bogatu tradiciju u SAD-u (dulju od 80 godina) dok u Hrvatskoj predstavljaju relativno novi, ali dobro prihvaćen, fenomen star svega oko desetak godina.

Kada su ti centri planirani sukladno ekonomskim, sociokulturnim i ekološkim parametrima oni investitorima zasigurno donose dobar profit, a potrošačima zadovoljstvo pruženom ponudom roba, usluga i zabavom. Kupcima naravno odgovara što veća konkurencija zbog nižih cijena i većeg prodajnog potencijala. Spoznaje se i da su upravo trgovački centri danas promijenili kupovne navike, pa čak i način korištenja slobodnog vremena kupaca. To nisu samo mjesta namijenjena kupovini, oni su postali javna okupljališta na kojima se isprepleće mnogo raznih sadržaja.

Kriza usporila izgradnju u Hrvatskoj, koja je ionako već blizu EU prosjeka

Kriza je ipak usporila iznimno velike planove izgradnje novih centara u Hrvatskoj, ali i sada smo već nadomak prosjeka EU po pokazatelju prodajne površine trgovačkih centara – oko 260 metara kvadratnih na 1000 stanovnika (što je 17. mjesto u Europi). Zagreb i okolica su prema koncentraciji trgovačkih centara daleko iznad tog prosjeka.

Podaci za 2011. godinu pokazuju da se Hrvatska nalazi u sredini (oko 260 metra kvadratnih) europske ljestvice i ima sličan broj četvornih metara prodajnog prostora trgovačkih centara kao Španjolska ili Italija, zemlje koje imaju veću kupovnu moć po stanovniku od Hrvatske. Prosječna kupovna moć građanina EU je 12.000 eura, dok ona u Hrvatskoj iznosi oko 5.000 eura.

Švicarska, Češka, Slovačka, Poljska, Njemačka imaju manje kvadrata trgovačkih centara na tisuću stanovnika od Hrvatske

S druge strane, na primjer, jedna Švicarska, Češka, Slovačka, Poljska, Njemačka imaju manje kvadrata trgovačkih centara na tisuću stanovnika od Hrvatske. Površina trgovačkih centara na tisuću stanovnika daleko je najveća u Norveškoj (gotovo 700 kvadrata), zatim u Švedskoj (blizu 400 kvadrata) te Estoniji i Islandu (oko 380 kvadrata). Visoko su pozicionirani i naši susjedi Slovenci i Austrijanci (preko 300 kvadrata). Na dnu ljestvice (ispod 100 kvadrata) nalaze se Rusija, Turska, Bugarska, Ukrajina, Grčka, Srbija i BiH.

90 posto kućanstava s visokim prihodima svakodnevno u je u shopping centrima

No, kako kriza/recesija i dalje ozbiljno kreše krila našoj potrošnji to se lako može dogoditi da će trgovački centri ostati stvarno dostupni i povoljni samo bogatijoj klijenteli.

Ostali će preživljavati uz ograničenu ponudu s povoljnijim cijenama u manje reprezentativnim trgovinama bliže mjestu stanovanja. Na to svakako ukazuje činjenica da je u Hrvatskoj kupovna moć na razini od svega 41 posto one u EU. Dalje, visina prihoda potrošača znatno utječe na posjet trgovačkom centru.

Tako, oko 60 posto kupaca iz kućanstva s prihodima ispod prosjeka za Hrvatsku (do 5.500 kuna) odlaze do trgovačkih centara dok to redovito čini preko 90 posto potrošača iz kućanstava s  višim i visokim primanjima.

Zbog čega se obično najčešće odlazi u posjet trgovačkom centru? Na prvom je mjestu kupovina odjeće (za oko 70 posto posjetitelja), slijede supermarketi (za oko 65 posto posjetitelja),  te obuća (za oko 60 posto posjetitelja). Osim toga, izbor određenog trgovačkog centra najčešće određuje njegova blizina te ponuđeni asortiman trgovina/proizvoda (za približno oko 50 posto posjetitelja) a tek na trećem su mjestu akcije. Način plaćanja se svodi na tri uobičajena: prvenstveno je to gotovina  (oko 90 posto) ili u kombinaciji s debitnim i kreditnim karticama (preko 50 posto, odnosno oko 20 posto).

Hrvatski građani uporno prodaju zlato i ne dižu štednju iz stranih banaka u Hrvatskoj. Tko ih je to naučio?

Talijanske banke u Hrvatskoj, vječno pitanje propasti ! Italija friško u dubokoj recesiji.

Talijanska ekonomija je u drugom tromjesečju pala za 0,7 posto što će povećati pritisak na vladu Maria Montija da počne bolje balansirati između mjera štednje i onih za rast u trenucima dok je država skliznula duboko u recesiju.

Loši rezultati će vjerojatno dovesti u pitanje može li Monti vratiti na pravi put Italiju sa ruba dužničke krize. “Unicredit je očekivao pad od 0,5 posto u prvom tromjesečju”, kazala je Chiara Corsa iz Unicredita te dodala da su očekivali “jasnije usporavanje recesije”.

U prva tri mjeseca ove godine talijanski BDP je pao za 0,8 posto, a današnji rezultati pokazuju da se država još uvijek bori za spas. Uspoređujući sa drugim tromjesečjem 2011. godine talijanska ekonomija je pala za 2,5 posto, objavio je Nacionalni institut za statistiku.

U borbi za spas talijanske ekonomija Montijeva tehnokratska vlada je već uvela niz paketa mjera štednje, povećala poreze i uvela reforme, no očito one još ne pokazuju rezultate. Dok vlada procjenjuje da će ekonomija ove godine pasti za 1,2 posto, Bank of Italy smatra da će to biti 2 posto, a udruga poslodavaca Confindustrija čak 2,4 posto.

[highlight color="yellow"] Sve je više depozita što se tiče štednje u bankama u Hrvatskoj! To je vječna LAŽ! Vaši depoziti su već transportirani u obliku papira, u svoje matične banke u Italiji. Vaši depoziti su sada  samo brojke na ekranu. [/highlight]

Rohatinski koji je donedavno bio najpopularniji političar, radi u službi krupnog kapitala i masonerije, te je sa fiksnim tečajem kune podržao početak kraja hrvatske ekonomije.

“Slavko Kulić upozorava već 12 godina i više ne vidi problem u Rohatisnskom koji je direktni pijun politike bankarske obitelji Rothschild. Hrvatska Narodna Banka nije niti hrvatska, niti središnja, ali problem ne leži u Rohatisnom, već u Saboru i Vladi koji su prihvaćali lažna izvješća.

Hrvatska je vlast prodala banke, a i s njom predala HRVATSKU AKUMULACIJU (čitaj štednju)  koja danas doseže i do 330 milijardi kuna. Strane banke raspolažu našim novcem u smislu da mogu činiti što hoće, davali su skupe kredite hrvatskim gospodarstvenicima i na taj način uništavali hrvatsko gospodarstvo, i preferirali konzumerizam.

Narodna banka je mogla i trebao oduzeti davno licencu bankama koje su vodile takvu politiku.

Sasvim je sigurno da će nam se u toku jedne noći priopćiti da te talijanske banke, koje čine većina banaka u Hrvatskoj, ne mogu više obavljati onu ulogu koju su do sada imale, i pratiti potreba hrvatskog gospodarstva i hrvatskog društva. I to nije daleko, brzo će doći.

U Hrvatsku ne treba dolaziti MMF, jer se on već nalazi u Hrvatskoj od 1947. godine. On je tu već, u Narodnoj Banci.  Novi guverner Narodne Banke ne misli ništa napraviti što se tiče mjenjanje politike.”

Hrvatskoj ekonomiji ne piše se dobro. Zaključak!

Uza sve ambiciozne poduhvate nove Vlade, prije svega financijskog ministra Linića, nešto manje najprvog Čačića, trendovi koji su započeli godinama prije, u mandatu HDZ-a, nemilosrdno sipaju crne brojke. Najnoviji podatak koji oslikava nemoć hrvatske ekonomije je onaj o porastu javnog duga, koji je u veljači narastao na 48 i pol posto bruto domaćeg proizvoda.

Iako je to još uvijek za 10-tak posto manje no što dopuštaju «Maastriški kriteriji», i značajno manje no što to bilježe zemlje eurozone, zabrinjava brzina njegova rasta; 7 milijardi kuna u samo mjesec dana. Na jesen, prognoziraju analitičari, mogao bi se popeti do razina koje se neće svidjeti, prije svega, agencijama za procjenu kreditnog rejtinga. A tada smo u prilično velikoj banani.

Financ ministar Linić netom prije operacije o svemu se oglasio, kako on to voli, u stranim medijima. Za američki Bloomberg izjavio je kako se država do kraja godine više neće zaduživati, ali je isto tako priznao da će, padne li nam na jesen kreditni rejting, u pomoć pozvati Međunarodni monetarni fond. To je već druga takva najava ministra Linića u samo mjesec dana, dana nekom američkom mediju.

Linić je Bloombergu priznao i da je najveći Vladin neuspjeh bio u poticanju javnih investicija u prvih 6 mjeseci, što govori nešto i o usmjerenju Vladine ekonomske politike, koja očito vidi državu kao pokretača uspavane ekonomije. Mnogi analitičari već godinama upozoravaju kako država na svojim leđima ne može nositi teret rasta BDP-a, nego da se u taj proces mora uključiti  privatni sektor, a to se, pak, neće dogoditi sve dok banke ne odustanu od previsokih kamata za poduzetničke kredite.

Drugi zabrinjavajući podatak je onaj o padu potrošnje. Prema Državnom zavodu za statistiku, građani u lipnju troše čak 5 posto manje nego godinu ranije, što se nije očekivalo, ako ništa, onda zbog dobrog starta turističke pred sezone i sezone. Iz istog razloga očekivao se i pad nezaposlenosti, no čini se da ove godine turizam nije uspio preuzeti značajniji broj ljudi sa burzi rada.

Sve je gore i u industrijskoj proizvodnji, koja bi trebala biti jedan od pokretača rasta pa i izvoza. Njen se pad bilježi već 5 mjeseci za redom, a na godišnjoj razini on iznosi 5 i pol posto, što je rezultiralo smanjenjem broja zaposlenih u tom sektoru od čak 4,6 posto.

Raste i broj dužnika, usprkos krajnje strogim mjerama naplate i sramoćenja koje će, uvjeren je Linić, u državnu kasu spremiti barem pola vrtoglavog poreznog duga od kojih 50 milijardi kuna. Naime, friški podaci Fine govore kako je do kraja lipnja bilo blokirano novih 230 tisuća građana, ili 2,3 posto više nego krajem svibnja.

Jedina svijetla točka domaće ekonomije je – još uvijek turizam – koji, prema danas iznesenim podacima, u prvih 5 mjeseci bilježi prihode od 6,1 milijardu kuna, što će, procjenjuju u ministarstvu turizma, biti 3 ili 5 posto više nego lani.
 
ČITAJ VIŠE:
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 5.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 4.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 3.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 2.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI !
 
izvor: index.hr, radio 101.hr
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10077"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Državna služba - nerad, spavanje, pušenje, lijenost, velike plaće...

Nove mjere premijera Zorana Milanovića za oporavak gospodarstva i kuna ponovno će ‘udariti’ po onome što bi trebao biti srednji sloj jer ga se proglašava bogatim. No analitičari smatraju da je najveći problem raslojavanje društva na one koji rade u privatnom i na one koji rade u državnom sektoru

Mjere koje je za sada najavio premijer Zoran Milanović neće biti dovoljne da se srede javne financije i osigura kreditni rejting te pokrene gospodarstvo koje već godinama tone. U to su uvjereni hrvatski analitičari i gospodarstvenici.

Dvije kaste

– Ako se provedu najavljene promjene u poreznom sustavu, one neće dati doprinos glavnom cilju, a to je stabilizacija na međunarodnom tržištu i očuvanje kreditnog rejtinga te pokretanje gospodarske aktivnosti jačanjem domaće potrošnje u kućanstvima i poduzećima – kazao je neovisni analitičar Damir Novotny.

Istodobno, građani sve više vjeruju da se naše društvo počelo opasno raslojavati u dvije kaste – jednu koja uvijek dobiva “mrkve” i drugu koja uvijek dobiva “batine”.

[highlight color="yellow"] Prvu kastu čini većina od 466 tisuća zaposlenih u državnim i lokalnim službama, javnim i državnim tvrtkama, [/highlight] a drugu čine ostali – oko 700 tisuća zaposlenih u realnom sektoru.

[highlight color="yellow"] Prvi imaju prosječnu plaću od 6000 kuna i maksimalnu sigurnost radnog mjesta [/highlight] , a [highlight color="green"] drugi imaju prosječnu plaću od 4269 kuna [/highlight] i malu ili nikakvu sigurnost radnog mjesta.

Prvi su financijsku krizu “platili” s novih pet tisuća radnih mjesta, a drugi su ceh platili gubitkom 150 tisuća radnih mjesta.

Malo više od prosjeka

Najupitniji su veći PDV, preraspodjela novca iz državnog proračuna i veći pritisak na prosječne plaće.

Srednji sloj koji je gotovo nestao pokušava se novim mjerama proglasiti višom klasom. Tako će oni koji zarađuju više od 6000 kuna, a to je tek malo više od prosječne hrvatske plaće (5729 kuna), najviše pridonijeti pokušaju ispravljanja negativne socijalne slike.

– Porezni pritisak na plaće mora se smanjiti. Oni sa 6000 kuna postali su izgleda bogati jer ne moraju kopati po smeću – kazao je Vladimir Ferdelji, bivši direktor Elektrokontakta, a danas pomoćnik ministra mora, prometa i infrastrukture. Ferdelji smatra da ideja o višem PDV-u “nije dobro pripremljena” i da je treba doraditi.

I Novotny smatra da se plaće trebaju rasteretiti, jer cilj mora biti jačanje srednjeg sloja – kategorije koja najviše troši i mora biti generator domaće potrošnje, a samim tim i proizvodnje. Također, zalaže se i za povećanje mirovina, jer umirovljenici troše za osnovne potrebe, i to većinom hrvatsku robu.

– Nije točna izjava ministra financija da Hrvatska s tri tisuće eura godišnje ima najveći neoporezivi dio na plaće. U Europi ima država u kojima je neoporezivo 5000 eura, a u Sloveniji je to 8000 eura. Treba povećati i mirovine, jer smo najveću ekonomsku aktivnost imali kada smo umirovljenicima vratili dug. Tada smo imali fantastičan rast jer umirovljenici ne kupuju automobile već ono nužno za dnevnu potrošnju – kazao je Novotny.

Danima se već raspravlja o procjeni Vlade da bi u javnim poduzećima oko 5.000 ljudi trebalo završiti na cesti jer su, smatraju u Banskim dvorima, višak. Sindikati će se teško složiti s tom ocjenom, no podaci o broju zaposlenih u tim tvrtkama, kao i njihovim prosječnim plaćama govore da će promjene biti nužne.

[highlight color="yellow"]U hrvatskim javnim tvrtkama radi oko 67.000 ljudi, [/highlight] a toj kategoriji, prema klasifikaciji Instituta za javne financije, pripada 25 tvrtki. [highlight color="red"] U tim tvrtkama, prema podacima iz 2010. godine, prosječna plaća iznosi 7.630 kuna, što je čak 1.600 kuna više od prosječne hrvatske plaće. [/highlight] Prema najavama iz Vlade, broj zaposlenih u javnim poduzećima trebao bi se smanjiti za oko 5.000 ljudi.

[highlight color="red"] U javnim poduzećima, među kojima su i Hrvatske željeznice, Hrvatska elektroprivreda, Hrvatska pošta, Narodne novine, Hrvatska radiotelevizija, Croatia osiguranje, Hrvatske ceste i Hrvatske vode, prema podacima iz 2010. godine, prosječna plaća iznosi 7.630 kuna, što je čak 1.600 kuna više od prosječne hrvatske plaće, piše Večernji list. [/highlight]

Najveći iznos prosječne plaće je u Središnjem klirinškom depozitnom društvu i iznosi čak 11.152 kune! Druga javna tvrtka na listi najvećih plaća je Hrvatska narodna banka, u kojoj je prosječna plaća 9.500 kuna. Zanimljivo je da je prosječna plaća 9.054 kune i u velikom gubitašu Croatia Airlinesu. Slično je i u Hrvatskim cestama, Janafu, Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak, Odašiljačima i vezama te Plinacru.

Pitanje je da li  je Grčka gora od nas?

[highlight color="orange"]U Hrvatskim vodama prosječna plaća iznosila je oko 11.000 kuna, ali sada tvrde da je ona smanjena i da iznosi 7.336 kuna. [/highlight]U HŽ-u je prosječna plaća oko 7.500 kuna. No, u toj su tvrtki najavili rezanje broja radnika. HŽ je, primjerice, u 2010. godini samo za plaće svojih radnika potrošio oko 2,3 milijarde kuna, a godišnje ta tvrtka zaradi oko 1,19 milijardi kuna! Dakle, ni polovicu iznosa potrebnog za isplatu plaća. Tu razliku, naravno, pokriva državni proračun.

U Hrvatskoj je udio zaposlenih u javnim tvrtkama u ukupnoj zaposlenosti čak 13,4 posto, pa tako svaki sedmi zaposleni u Hrvatskoj radi u javnom poduzeću. Od Hrvatske su po tome gore samo Grčka i Poljska.

Prosječne plaće u javnim tvrtkama

HŽ Holding 7.486 kuna
HEP 7.869 kuna
Hrvatske šume 5.554 kuna
Jadrolinija 4.852 kuna
Hrvatska pošta 5.975 kuna
Narodne novine 5.975 kuna
HRT 6.883 kuna
Croatia Airlines 9.054 kuna
HAC 7.141 kuna
Hrvatske ceste 8.692 kuna
Autocesta Rijeka Zagreb 7.806 kuna
Hrvatske vode 7.336 kuna
JANAF 8.072 kuna
Hrvatska lutrija 5.598 kuna
Fina 5.724 kuna
HNB 9.528 kuna
HPB 8.862 kuna
Croatia osiguranje 6.292 kuna

 

Ostat će bez stotinjak kn

Povišenje PDV-a nije mjera oporavka, jer tri milijarde kuna, drži Novotny, neće ništa pomoći, a poslat će loš signal potrošačima i izazvati negativan psihološki efekt pa će se smanjiti potrošnja.

– Socijalna politika ne može se voditi preko PDV-a i nije mi jasno što vlada time želi postići. To je više prorecesijska mjera jer prijeti smanjenjem potrošnje – smatra analitičar Damir Novotny.

Ekonomisti upozoravaju Vladu da se ne igra još većom poreznom presijom i nepravednom preraspodjelom poreza na dohodak tako što će oni koji zarađuju šest tisuća kuna ostati bez stotinjak kuna koje će potom završiti u džepu onih koji zarađuju, primjerice, četiri tisuće ili manje.

Za to što netko zarađuje tri tisuće kuna nije kriv onaj tko zarađuje šest ili sedam tisuća kuna, upozoravaju ekonomisti i savjetuju Vladi da se usredotoči na smanjenje neodržive proračunske potrošnje.

– Na prihodovnoj strani ne bih dirao ništa. Zemlje koje su, kao sada Hrvatska, pokušavale povećanjem poreznih prihoda riješiti problem nisu uspjele. Štoviše, došlo je do daljeg smanjenja osobne potrošnje. U takvoj situaciji jedini amortizer mogu biti investicije javnih poduzeća, ali kod nas javne tvrtke nisu rješenje nego generator problema, uništene korupcijom i viškom radnika kao posljedicom političkog uhljebljivanja – kaže Željko Lovrinčević, ekonomski stručnjak i bivši savjetnik premijerke Jadranke Kosor. Bez imalo okolišanja, upro je prstom u, kako kaže, središte problema – neučinkovite i preskupe javne tvrtke.

Konkretna rješenja

– Vlada mora smanjiti potrošnju u javnom sektoru, a umjesto toga Vlada će, čini se, pokušati očuvati neodrživa radna mjesta, a cijenu će opet platiti građani i privatni sektor – tvrdi Lovrinčević.

Na pitanje hoće li građani moći još jednom platiti neodrživu javnu potrošnju, Lovrinčević kaže: – To je dobro pitanje. Kako god bilo, morat će! Iznio je i konkretne prijedloge.

– U javnim poduzećima treba promijeniti neodržive kolektivne ugovore, a to se ne može bez promjene Zakona o radu. U javnim tvrtkama treba otpustiti između 20.000 i 25.000 ljudi koji su višak. Ali Vlada, nažalost, ide linijom manjeg otpora, nema političke volje, a to je opasno. Nema se više što čekati. Referendum je prošao, Vlada je na početku mandata, ima većinu u Saboru i veliku potporu javnosti. Može činiti što joj je volja. Bolje ići s tim stvarima nego “roštati” poreze – smatra Lovrinčević.