Spiralni dug američke vlade očito je mnogo veći od službene cifre od 22 bilijuna dolara

Zaduženost američkog financijskog sustava sada je dostigla 72 bilijnuna dolara, prema brojkama koje je prikupio američki FED.

Puno veća procjena duga uključuje zaduživanje poduzeća, potrošačke kredite te dugove koje imaju savezne država i lokalne samouprave.

Tijekom proteklih 40 godina, američko ministarstvo financija ubrzano je zaduživalo državni dug koji je porastao s manje od 5 bilijuna dolara tijekom predsjedništva Ronalda Reagana, na 29 bilijuna dolara kada je George W. Bush preuzeo dužnost.

Brojka se gotovo udvostručila prije posljednje financijske krize, dosegnuvši 54 bilijuna dolara. Od tada se državni dug najvećeg svjetskog gospodarstva povećao za još 18 bilijuna dolara.

Sadašnja populacija u SAD-u iznosi 328.675.066 prema World Population Review.

Jednostavni izračuni pokazuju da prosječni Amerikanac duguje oko 220.000 dolara, dok se dug četveročlane obitelji kreće oko 880.000 dolara.

Prošlog mjeseca, SAD je službeno dosegao gornju granicu duga čije je ograničenja isteklo 1. ožujka ove godine.

Ministarstvo financija sada će morati poduzeti izvanredne korake kako bi spriječilo zemlju da prekorači sljedeću granicu duga do kraja rujna ili početkom listopada.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Bolivija je proglasila neovisnost od Svjetske banke i MMF-a, zbog “štetnog utjecaja” na naciju

Predsjednik Bolivije Evo Morales izjavio je kako njegova vlada više neće dozvoliti globalističkim organizacijama za posuđivanja novca da erodiraju suverenitet njegove nacije, prema Telesur TV-u .

“Na današnji dan 1944. godine, završila je konferencija u Bretton Woodsu u SAD-u na kojoj su osnovani MMF i Svjetska banka”, rekao je Morales na Twitteru.

“Te organizacije diktiraju ekonomsku sudbinu Bolivije i svijeta. Danas možemo reći da imamo potpunu neovisnost od njih.”

Morales je izjavio kako je bolivijska prošlost bila toliko ovisna o agencijama da je Međunarodni monetarni fond imao ured u sjedištu vlade i čak je sudjelovao na njihovim sastancima.

Bolivija je sada u procesu pridruživanja Južnom zajedničkom tržištu, Mercosur i Morales su prisustvovali summitu skupine u Argentini prošlog tjedna.

Bolivijanski pokret otpora poznat pod nazivom “The Cochabamba Water War” pokrenut je 2000. godine protiv korporacije Bechtel koja ima sjedište u Sjedinjenim Državama i koja je povezana uz privatizaciju vode i politikom Svjetske banke.

Neki od najvećih otpora naroda u Boliviji u posljednjih 60 godina usmjerili su se na gospodarsku politiku koju su proveli Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka.

Većina prosvjeda usmjerena je bila na suprotstavljanje politici privatizacije i mjerama štednje, smanjenju javnih usluga, odredbe o privatizaciji, smanjenju plaća, kao i slabljenju radnih prava.

Od 2006. godine, godinu dana nakon što je Morales došao na vlast, socijalna potrošnja na programe zdravstva, obrazovanje i siromaštvo povećala se za više od 45 posto.

Moralesova administracija je napravila ogromne transformacije u ovoj naciji na Andama.

Brojke govore same za sebe: nacionalizacija ugljikovodika, smanjenje siromaštva sa 60% na manje od 40%, smanjenje stope nepismenosti sa 13% na 3%, utrostručenje BDP-a s prosječnim rastom od 5% godišnje, učetverostručenje minimalne plaće, povećanje pokrivenosti države na svim frontama, te razvoj infrastrukture u komunikaciji, transportu, energiji i industriji.

A iznad svega, stabilnost, neuobičajena riječ u problematičnoj političkoj povijesti Bolivije, je danas s gospodarskim usporavanjem mnogih zemalja regije, postala pravi privilegij.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

U Norveškoj, makar je to bogata zemlja, mnogi su prezaduženi. Problem je da osobito mladi “ne znaju s novcem” pa tako dovode strane “stručnjake” da ih nauče, na primjer iz Poljske

Osobna i zaduženost kućanstava je u Norveškoj viša nego bilo gdje u Europi, konstatacija je organizacije OECD. Tome uvelike pridonose goleme cijene nekretnina, ali je i problem kako Norvežanima jednostavno teško pada razmišljati što će biti sutra.

Blagostanje Norveške nije tako očigledno kao Beverly Hillsa ili Dubaija, ali se ono ipak osjeća na svakom koraku. Svugdje oko središta Osla se mogu vidjeti skupi “terenci”, a luka je prepuna skupih i novih brodica. Gotovo svatko ima vikendicu, ili u brdima ili na obali.

Taj imutak Norvežani mogu zahvaliti svojoj zakladi u koju se slijeva dohodak od njihove nafte i plina. Već kad je nalazište otkriveno tamošnja je vlada osnovala takav fond kako bi od tog blaga imali koristi svi građani, ali i budući naraštaji Norveške. U njemu se trenutno nalazi preko 800 milijardi eura – na nešto manje od pet milijuna stanovnika te zemlje.
Usprkos tome, Norvežani su na samom vrhu ljestvice u Europi po svojim individualnim zaduženjima. Trond Bentestuen koji je na čelu odjela za poslovanje s građanima najveće norveške banke DnB se žali kako su Norvežani postali previše nemarni prema novcu i uvjereni su kako, ma što činili i koliko god potrošili, uvijek je tu država koja će im pomoći.

“Mi smo među najimućnijim zemljama na svijetu i mislim da nas je to bogatstvo učinilo pomalo lijenima. Mi Norvežani moramo učiti od drugih Europljana. Oni bolje razmišljaju i donose odluke tako da smo mi (u banci) odlučili regrutirati obitelji iz tih zemalja da nauče našu djecu kako da upravljaju s onim što imaju”, kaže nam bankar.

Stručnjaci iz nevolje

Početkom godine je Bentestuen poveo inicijativu svoje banke da pronađu takve “štedljivce” koji bi bili dio obrazovnog programa banke za osobne financije, osobito za školarce osnovnih škola u Norveškoj. Izbor je pao na poljsku obitelj četrdesetogodišnje Dorote Dzuiubalke.

Prvi dojam Poljakinje je jasan: “Norvežani ne razmišljaju o svojoj financijskoj budućnosti jer uvijek njihova država skrbi za njih. Nema ničeg lošeg u tome, ali ponekad je dobro kad imate osjećaj kako imate nadzor i punu odgovornost za svoj život”, objašnjava nam Dorota Dzuiubalka. “Mislim da je najvažnija stvar raditi mjesečno knjigovodstvo. Provjeriti na što vam odlazi novac i da si možete postaviti pitanje, trebam li doista trošiti toliko novca?”

Poljska obitelj Dziubalko sada i sama uživa u norveškom blagostanju – ali i dalje vode bilješke o “kućnoj blagajni”

Poljakinja tvrdi kako su njezini zemljaci, silom prilika, u tome postali pravi stručnjaci: “Mi imamo dugu povijest ekonomskih nedaća, a bilo je i doista teških vremena. Planiranje financija je bilo nužnost i postalo je normalan dio naših života. Tako se osjećamo sigurnijima.”

U svakom slučaju, čitavo mnoštvo Norvežana svakako može od nje nešto naučiti: po ispitivanjima OECD-a, u drugim zemljama Europe je prosječno 9,5% stanovništva opasno prezaduženo, u Norveškoj je ta stopa oko 30%!

“Ne razmišljam o budućnosti”

Ali ne čini se baš da to zabrinjava mnogo stanovnika te kraljevine. Pitamo skupinu mladih djevojaka koje sjede u kavani na pomodnoj obali Osla, štede li novac. Smiju se i priznaju da ne štede, a niti nemaju nekakav plan za budućnost.

“Potrošim sav svoj novac kad izađem van preko vikenda”, kaže nam jedna od njih. A što planiraju za budućnost? “Ne razmišljam o tome”, kaže nam druga i sve se smiju. “Kad dobijem novac, uvijek ga potrošim. Uvijek sam u minusu na kraju mjeseca.” Ne samo ove djevojke, takvo razmišljanje je široko rašireno i među ostalim mladima u Norveškoj.

S jedne strane, jedva da se netko od njih mora bojati za budućnost: nezaposlenost je niska – oko 4%, a plaće su odlične. Ali zašto usprkos tome mnogi od njih žive “u minusu” i zadužuju se “preko glave”?

Ellen Nyhus koja se bavi ekonomskim ponašanjem i predaje na sveučilištu Agder u Krisiansandu nam objašnjava: “Mislim da je mnogim mladima šok kad napuštaju domove svojih roditelja. Do tada su živjeli ugodnim životom u domu srednjeg sloja i onda im je vrlo teško prilagoditi svoje izdatke mnogo manjim prihodima kakve imaju kao mladi zaposlenici.”

Blagostanje nije tako upadljivo, ali je očito na svakom koraku. Ipak, nije loše i razmisliti o vlastitoj budućnosti.

Izgubljena i skandinavska promišljenost?

Ipak, čini se kako će blagostanje u Norveškoj potrajati. I za ovu godinu se u toj zemlji predviđa gospodarski rast od 2%, a već ionako skupe nekretnine postaju sve skuplje. Ali ta zemlja je uvelike ovisna o cijeni nafte i plina. Dramatičan pad cijene nafte je uznemirio norvešku industriju, a neki stručnjaci strahuju i da su tamošnje cijene nekretnina “mjehur od sapunice” koji bi lako mogao pući svakog trenutka.

Stariji naraštaji Norvežana pamte i druga vremena i objašnjavaju nam kako je njihova glavna nacionalna osobina prava skandinavska promišljenost i mudrost gdje se svaka greška skupo plaća. Možda je vrijeme i da tu mudrost prenesu svojim mladima.

To je motiv i za Bentestuena da u ime svoje banke poziva takve strane “stručnjake” i vodi ih po norveškim školama. Uvjeren je da se to isplati: “Susrećemo te mališane kad počnu svoj odrasli život i kad žele ispuniti svoje snove, kupiti svoju kuću ili novi auto. I vidimo onu djecu koja nisu naučila osnove vlastitog računovodstva i koja tek onda shvaćaju da ne mogu ispuniti svoje želje zbog grešaka koji su načinili kad su bili mlađi.”
 
(dw.de/uredio:nsp)

Nedavno je u Grčkoj održan povijesni referendum na kojem je prema prebrojanim 95,63 posto glasova, 61,31 posto glasača je reklo “ne” novom prijedlogu međunarodnih kreditora, dok je 38,69 posto birača zaokružilo “da”

Problem grčke dužničke krize počeo se sve više pojavljivati u medijima i da bude interesantan ljudima kada je u siječnju na premijersko mjesto došao Alexis Tsipras. Čim je stupio na najbitniju političku funkciju u državi, počeo je s oštrom retorikom, govorio je da grčki narod ne smije biti ucjenjivane, a narod je u njemu vidio spas.

Međunarodni kreditori Grčke su vršili konstantan pritisak da se dugovi moraju vratiti, iako su i zemlje koje su to zahtijevale u još većem dužničkom “ropstvu”.

Predstavit vam “neslavnu” listu najzaduženijih zemalja na svijetu, a pretpostavljamo da nikada ne biste pogodili koja država se nalazi na prvom mjestu.

Da krenemo redom, na uvjerljivom prvom mjestu nalaze se Sjedinjene Države čiji dug, prema najnovijim podacima, iznosi 18,5 bilijuna dolara. Što znači da po stanovniku SAD duguje 58.437 dolara.

Na drugom mjestu je Velika Britanija, s dugom od 9,5 bilijuna dolara. Na trećem Francuska koja duguje 5,7 bilijuna dolara, a malo manje od nje ima Njemačka, 5,5 bilijuna.

Dugovi ostalih zemalja:
5. Luksemburg – 3,4 bilijuna dolara.
6. Kina – 3 bilijuna dolara.
7. Japan – 2,8 bilijuna dolara.
8. Italija – 2,6 bilijuna dolara.
9. Irska – 2,6 bilijuna dolara.
10. Nizozemska – 2,5 bilijuna dolara.

Mnogi bi pomislili da se Grčka nalazi na ovih prvih 10 mjesta, ali ona se nalazi tek na 27. sa ukupnim dugom od 360 milijardi dolara.

Na 52. mjestu se nalazi Hrvatska, koja ima dug od 67 milijardi dolara, dok je Slovenija odmah iza nje.

Srbija se nalazi na 65. mjestu i naša zemlja ima ukupan dug 32 milijarde dolara i duguje 4.178 dolara po stanovniku, prema podacima iz 2012. godine.

Bosna i Hercegovina se prema istim podacima nalazi na 94. mjestu i dugom od 9 milijardi dolara.
 
(kurir/uredio:nsp)

Predsjednik kaže da je kriza gotova! Sistematsko uništavanje američkog načina života se događa svuda oko nas, a ipak većina ljudi nema pojma što se događa. Ovo što ćete pročitati u narednim rečenicama, iznenadit će prosječnog građanina Europe i Svijeta o tome kako Amerikanci loše žive

Ako ste bili odgovorni i vrijedni, mogli ste dobiti dobro plaćen posao koji bi mogao podržati stil života srednje klase za cijelu obitelj, čak i ako ste samo imali srednju školu.

Stvari nisu bile savršene, ali generalno skoro svi u cijeloj zemlji, mogli su se brinuti o sebi bez vladine pomoći. Naporno smo radili, igrali smo naporno, naš naizgled bezgranični prosperitet je izazivao zavist cijele planete.

Ali u posljednjih nekoliko desetljeća stvari su se potpuno promijenile. Trošimo dobra daleko više nego što smo proizveli, lansirali smo milijune dobro plaćenih poslova u inozemstvo, nagomilali smo najveći dug u povijesti svijeta i držimo izabrane političare koji nemaju apsolutno nikakvu brigu za dugoročnu budućnost ovog naroda, uopće.

Tako su sada dobri poslovi u vrlo malom broju, srednja klasa se brzo osipa i ovisnost od vlade sve vrijeme je visoka.

Iako stojimo na litici sljedeće velike ekonomske krize, mi nastavljamo praviti iste greške. Na kraju, svi mi ćemo platiti vrlo veliku cijenu desetljećima zbog nevjerojatno glupih odluka. Naravno ogroman iznos štete je već učinjen.

Brojevi koje sam riješio podijeliti s vama su zapanjujući. Slijede 19 znakova da su američke obitelji ekonomski uništene …

1. Najsiromašniji, 40 posto svih Amerikanaca, sada troše više od 50 posto svojih prihoda samo na hranu i stanovanje.

2. Za one Amerikance koji ne posjeduju kuću, 50 posto njih troši više od trećine svojih prihoda samo na iznajmljivanje mjesta za stanovanje.

3. Cijena školskog obroka porasla na 3 dolara u mnogim javnim školama diljem zemlje.

4. McDonalds “Dolar Izbornik & More” sada obuhvaća proizvode koji koštaju i do 5 dolara.

5. Cijena uzgajane govedine je udvostručena od 2009. godine.

6. 1986 godine, troškovi za brigu o djeci za obitelji sa zaposlenim majkama porasli su za 6.3 posto od cijelog prihoda. Danas, ta brojka je skočila do 7,2 posto.

7. Prihod je pao na dno 80 posto svih prihoda koji zarađuju u SAD tijekom 12 mjeseci koji su prethodili lipnju 2014.

8. U ovom trenutku, više od 50 posto svih američkih radnika donijet će kući manje od 30.000 dolara godišnje u plaćama.

9. Nakon usklađivanja s inflacijom, srednji prihod kućanstva je opao za skoro 5000 $ od 2007.

10. Kako navodi New York Times, “tipično američko kućanstvo” sada vrijedi 36 posto manje nego što je bilo vrijedno prije jednog desetljeća.

11. 47 posto svih Amerikanaca ne stavi ni dolar od svoje plaće u štednju.

12. Jedno istraživanje je utvrdilo da 62 posto svih Amerikanaca trenutno živi od plaće do plaće.

13. Prema izvješću američkog ministarstva prosvjete, 33 posto svih Amerikanaca sa studentskim kreditima su trenutno u svojim studentskim otplatama duga kredita.

14. Prema jednom nedavnom izvješću, 43 milijuna Amerikanaca trenutno ima neplaćena liječnička dugovanja na svojim kreditnim izvješćima.

15. Stopa podizanja vlastitog kućanstva u SAD opada već sedam godina za redom, a sada je najniža u posljednjih 20 godina.

16. Za svaku od proteklih šest godina, više poduzeća u SAD zatvoreno nego što je otvoreno. Prije 2008. godine, ovako nešto nikada ranije se nije dogodilo u cijeloj povijesti SAD.

17. Prema popisu, 65 posto sve djece u SAD, žive u domu koji prima neki oblik pomoći od federalne vlade.

18. Ako nemate dug uopće, a imate i 10 dolara u novčaniku, bogatiji ste od 25 posto svih Amerikanaca.

19. Povrh svega, prosječan Amerikanac mora raditi od 1. siječnja do 24. travnja samo platiti sve federalne, državne i lokalne poreze.

Svi mi znamo da su ljudi nekada radili veoma dobro, ali da se sada samo bore za svoj opstanak iz mjeseca u mjesec.

Ovo se može dogoditi svakome

Ako ste ikada bili u toj poziciji, vjerojatno se sjećate kakav je osjećaj kada ljudi gledaju prema vama dolje. Nažalost, u našem društvu vrijednost koju imamo kao pojedinci ima ogromnu vezu s količinom novca kojim raspolažemo.

Dakle, ako nemate mnogo novca, dosta ljudi će vas tretirati kao prljavštinu. Sljedeći dokaz dolazi iz Washington Posta u članku pod naslovom “siromašni se tretiraju kao kriminalci posvuda, čak i u prodavaonici” …

Želite vidjeti pogled čiste mržnje? Izvucite EBT karticu u trgovini

Sada kada su moja djeca porasla i otišla, moja kartica socijalnog osiguranja je dovoljna da me kvalificira za vladine beneficije za hranu. Ali ja se dobro sjećam kad smo se kvalificirali za mjesečni EBT depozit, nevjerojatnih 22 $ – i to je bilo prije nego što će kongres smanjiti SNAP prednosti u studenom 2013.

Kao i 70 posto ljudi koji primaju SNAP naknadu, tim iznosom nisam mogao hraniti svoju obitelj. Ali ja se sjećam komentara srednje klase ljudi, pretpostavke o meni, mom invaliditetu i na što siromašni treba trošiti, a na što ne treba trošiti novac.

Ovih dana, većina ljudi na bonovima za hranu nije u toj situaciji jer želi tu biti. Umjesto toga, oni su žrtve našeg dugoročnog ekonomskog kolapsa.

I ovo je samo početak. Kada budemo pogođeni sljedećom velikom ekonomskom krizom, patnja u ovoj zemlji će ići do razine bez presedana.

Kako ulazimo u to vrijeme, mi ćemo trebati mnogo više ljubavi i suosjećanja nego što smo izlaženi sada.

Kao nacija, desetljećima donosimo nevjerojatno loše odluke. Kao rezultat toga, mi doživljavamo loše posljedice koje će postati sve ozbiljnije.

Brojevi koje sam upravo podijelio s vama nisu dobri. Ali u narednih nekoliko godina će oni biti mnogo gori.

Sve što može biti uzdrmano biće uzdrmano, a život u Americi će se drastično promijeniti.

Michael Snyder (Economic Collapse)
 
(vestinet/uredio i preveo:nsp)

Formalno, sve je počelo 16. siječnja 2015. godine. Sa iznenadnom odlukom švicarskih bankovnih mudraca da prekinu svaku vezu svog franka s europskom valutom – čak i po cijenu da odjednom izgube 415 milijardi eura

Zbog ovoga, veoma sam poželio shvatiti što su to Švicarci užasno saznali kad su odlučili u jednom momentu “spaliti” pola bilijuna eura. A još je istovremeno Europska središnja banka sve ošamutila objavom da počinje “kvantitativno omekšavanje” (upumpavanje) na sumu dvaput veću od one o kojoj su maštali čak najsmjeliji analitičari.

Jer, svi su očekivali 500 milijardi, a upumpavati će se 1,08 bilijuna eura. Za samo 18 mjeseci. Dakle: približno po 60 milijardi eura svakog mjeseca – sve do rujna 2016. godine.

Po mom mišljenju, ovo je početak globalnog ekonomskog rata između Europske unije i SAD. Da, upravo to. Ni manje ni više. Uostalom, takvi globalni ratovi se nikad ne završavaju, samo jedna bitka zamjenjuje drugu.

Znači, formalno je sve počelo 16. siječnja 2015. godine, ali faktički datum početka bitke ipak treba tražiti u 2012. godini. Doduše, s točnim datumom postoji određeni problemi. Nije sasvim jasno da li je to 9 siječnja – kada je državne obveznice s negativnom prinosom na tržište prvi put iznijela Njemačka, ili nešto ranije kada je svoje vrijednosne papire – i to s nultim prinosom – prodala Nizozemska.

“Nulti prinos” znači da se kamata na takve državne obveznice od samog početka određuje na razini ispod tekuće inflacije.

Kasnije je ovaj proces postao još otvoreniji. Države eurozone su počele investitorima nuditi da njihove obveznice kupe odmah pod uvjetom da kupac na toj transakciji čak izgubi dio novca.

A znate li zašto?

U slučaju Njemačke, potražnja obveznica pod tim uvjetima bila je dva puta veća od ponude. A Njemačka je tada prodala svoje dugove u vrijednosti 7 milijardi eura.

Netko će se upitati: kako je tako nešto moguće. Sve je vrlo jednostavno.

Vlasnici velikog novca – investicijski fondovi, investicijske banke, korporativni kapital i sl. – suočeni su s ozbiljnim problemom. Novac imaju, ali nema projekata u koje bi ga mogli uložiti.

Pri kraju je ekstenzivni rast svjetskih gospodarstava na račun zauzimanja novih tržišta. Planeta je već “zauzeta”. Osim toga, čak je i samo osvajanje tržišta je počelo donositi sve veću glavobolju – osobito je to bilo vidljivo 2001, 2004. i 2008. godine.

Naročito hladan tuš za investitore bila je hipotekarna kriza u SAD-u jer su se tada urušili financijski instituti koji su dotad izgledali vječnim.

Primjerice, banka Lehman Brothers je samo dan uoči svog kraha imala najveći mogući pozitivni kreditni rejting. A potom je došlo jutro i – 46 milijardi dolara je prestalo postojati.

Ne želeći da im se jednom dogodi sudbina klijenata LB, investitori su počeli za svoje kapitale tražiti tihe luke u kojima će preživjeti razdoblje neizvjesnosti.

Tradicionalno, najpouzdaniji instrumenti za to su upravo – državni dugovi. Država nije privatni biznis koji može bankrotirati i nestati. Europske države će u ovom svijetu uvijek postojati. A to znači da će i plaćati svoje dugove. U Velikoj Britaniji postoji izreka: “Od mnogo čega se u životu može pobjeći, jedino ne može od smrti i poreza”.

Zato su investitori – svaki put kada su za prioritet imali da svoj novac sačuvaju – počinjali kupovati državne obveznice. Makar im jamčile apsolutno šugav prihod. Jer, glavno je bilo to što države ne bankrotiraju.

Međutim, 9. siječnja 2012. godine se pokazalo da su kupci spremni državama dati novac na zajam i bez ikakvog prihoda. Čak i sa gubitkom. Računajući: bolje je izgubiti lipu nego cijelu kunu. A takvih se našlo veoma mnogo.

U Europi su ovu igru ​​počeli praktično igrati svi. Do ljeta 2014. godine – suma “negativnih” dugova unutar EU dosegnula je 500 milijardi eura. A do kraja prošle godine – kada su i istočnoeuropske vlade shvatile “gdje je zakopano blago” – suma je skočila do 1,2 bilijuna eura. Vjerojatno ne izgleda samo meni čudna podudarnost tih znamenki s odlukom Europske središnje banke o razmjerima “kvantitativnog omekšavanja” koje je najavljeno.

Uostalom, o tome nešto kasnije. A zasad treba ukazati da je ovakvo trošenje slobodnog novca na dugoročne dugove dovelo do njegovog ispumpavanja iz realne ekonomije. Nastao je začarani krug. Zato se u eurozoni usporava rast plaća i ostalih rashoda. Zajedno s njima prestaje rast proizvodnje, a to, opet za sobom povlači, rast nezaposlenosti. Jer, manjak novca i posla donosi smanjivanje platnosposobne potražnje, a to za sobom neizbježno povlači smanjivanje prodaje. Sa svim minusima koje to donosi. Uključujući i poskupljivanje samog novca – deflaciju.

Što je u opticaju ostajalo manje eura, to je euro postajao skuplji u odnosu prema drugim valutama. Uključujući i američki dolar. Zato je, u svjetlu svega ovoga, krajnje interesantno što pokazuje kretanje službenog tečaja dolara i eura.

Ispostavilo se da je SAD još 2009. godine radila ovo isto što je upravo objavila Europska središnja banka – upumpavali su u svoju ekonomiju novac iz čistog zraka.

Prvo “kvantitativno omekšavanje” (QE) Federalni rezervni sustav SAD (središnja banka) bilo je na razini 1,7 bilijuna dolara. Potom je u studenom 2010. uslijedilo QE2 na razini 0,6 bilijuna, a u rujnu 2012. QE3.

Ova posljednja intervencija Federalnih rezervi je najinteresantnija. Počela je s 40 milijardi dolara mjesečno, ali je ubrzo bila povećana do 85 milijardi dolara mjesečno. A pritom nije bila oročena.

Samo tijekom prvih 12 mjeseci funkcioniranja, kroz QE3 u američku (čitaj: svjetsku) ekonomiju bilo je upumpano još 1,7 bilijuna dolara. Američka tiskara novca se zaustavila tek krajem prošle godine. Dotle je upumpala najmanje 5 bilijuna dolara, a to je približno trećima ukupnog bruto proizvoda Europske unije za 2013. godinu.

Zahvaljujući tome, tečaj dolar / euro podigao se sa 1,25 (u veljači 2009.) do 1,5 (u studenom 2009.). Interesantna ljuljačka.

Do lipnja 2010. tečaj se ponovo spušta na 1,22, a u studenom te godine je opet 1,45.

Tijekom cijele 2011. godine među Europskom središnjom bankom i američkim Federalnim rezervnim sustavom trajalo je bezmalo sportsko nadmetanje. Tečajevi su skakali poput ping-pong loptica – između 1,47 i 1,37.

Međutim, krajem te godine tečaj je ponovno ispod 1,3 i dalje pada. Zakulisni metodi su slabo pomagali. Amerikanci su uspijevali tečaj podignuti do 1,35 i da ga na toj razini drže približno tri mjeseca. Nakon toga sve se opet ponovilo. U lipnju 2012, tečaj je već 1,25, a u srpnju – čak 1,2.

Koga onda može iznenaditi što Federalni rezervni sustav već u rujnu iste godine uključuje QE3?

Velikim pojeftinjavanjem dolara SAD rješavaju dva svoja strateška zadatka odjednom. Prvo: poboljšavaju (smanjuju minus) svog vanjskotrgovinske bilance. Jer, jeftin novac, s jedne strane, stimulira Amerikance da češće podržavaju svoje proizvođače, a sa druge – još više povećavaju profitabilnosti eksporta američkih usluga. Drugo: rast tečaja za 35 posto automatski otvara put američkoj robi na europska tržišta, što je SAD životno neophodno.

Prvo QE je pokazalo čudo. Bukvalno iz ničega, SAD su dobile porast konkurentnosti svoje ekonomije za 25-30%!

Međutim, čudo i jeste čudo zato što se događa samo jednom. Kada se ponovi, ono postaje dio interesantne svakodnevice, a već treći put postaje dosadno i prestaje funkcionirati. Zato, unatoč svojim čudovišnim razmjerima, QE3 nije Federalnom pričuvnom sustavu SAD donio očekivani rezultat.

Iznad 1,3 tečaj dolara prema euru nije bio podignut. Na primjer, u studenom 2013. je ponovno pao na 1,27, a potom se “šetao” u ožujku, svibnju i srpnju iste godine.

Tek nešto kasnije, tečaj se počeo pomicati naviše, pa je novogodišnji vatromet dočekao na razini 1,38. Potom je došla veljača 2014, Ukrajina i Majdan. “Berkut” koji je gorio u plamenu benzina. Plus zaoštravanje odnosa između “zapadnog svijeta” i Rusije. Na tom valu se tečaj nekako podiže čak do 1,4, ali samo na pola godine. Unatoč svim naporima, od svibnja je opet počeo “venuti”. Tiho i polako, ali nezaustavljivo. Sve do 1,25 u listopadu.

Potom je Federalni rezervni sustav udario u granice vlastitih mogućnosti. Štampati papir i prodavati ga za novac do beskonačnosti – nije moguće. Zato su tiskarski strojevi morali biti zaustavljeni. A to se odrazilo na tečaju. Krajem prošle godine spustio se do 1,22, a sada je još niži – 1,14.

Kakve veze sve ovo ima sa “kvantitativnim omekšavanjem” koje je objavila Europska središnja banka? Evo kakve.

Početkom 2014. godine ukupni nacionalni dug 17 država članica Europske unije (EU17) bio je 8,841 bilijun eura ili 92,7 posto ukupnog nacionalnog duga cijele Europske unije (EU27). To je za 2,7 posto više nego 2013. godine. A ukupni dug svih zemalja EU u 2014. godini iznosio je nešto preko 11,3 bilijuna eura.

Prema službenom priopćenju, Europska središnja banka će u narednih godinu i pol u kupovanje tih dugova mjesečno usmjeravati 60 milijardi eura.

Državni proračuni članica EU neku posebnu razliku neće primijetiti. Osim što će držatelji državnih dužničkih papira – umjesto privatnih i korporativnih investitora postati pretežno središnje banke država članica. Prema planu, nacionalne banke će osiguravati 80 posto likvidnosti tog projekta. Zato će se svi investitori, koji su se krili po onim lukama, opet naći sa gomilama novca s kojim ne znaju što će usred ekonomskog nevremena.

Ekonomski rat SAD i EU

Riječ je o bezmalo deset posto ukupnog duga zemalja eurozone. Ta suma će neizbježno potisnuti tečaj dolara prema euru još jače naniže. Analitičari Goldman Sasch prognoziraju da će se dolar i euro izjednačiti (tj. Da će tečaj biti 1: 1) tijekom ove godine, čak najavljuju dalje snižavanje – do 0,9 dolara za euro do kraja 2017. godine.

Za Sjedinjene Države to je smrt, ili nešto njoj blisko. Sva američka roba i usluge sa svakim korakom tečaja “naniže” postajat sve skuplji. Razlika između 1,5 i 1,14 je 31 posto – upravo za toliko je sve američko postalo nekonkurentniji.

Prema različitim ocjenama, ukupni deficit vanjskotrgovinske bilance SAD za 2013. godinu bio je približno 450 milijardi dolara. U suštini bio je veći. Po realnim robnim ciframa, dostizao je 650-700 milijardi dolara. Naprosto, gubici na robi od 250-270 milijardi dolara bili su prikrivani pozitivnim saldom vanjske trgovine različitih usluga. Primjerice, dobit takvih internet-giganata, kakav je Google, koji sam ništa ne proizvodi, ali veoma dobro zarađuje sebi za “pljeskavicu s kečapom”.

Eto tako, poskupljivanje dolara za 31 posto donosi rizik pomicanja te bilance za 200 milijardi dolara u minus – za račun gubitka dijela izvoznih tržišta. Jer, Amerika već odavno ništa jeftino ne nudi. Sve samo skupo. Softver. Tehnologije. High-tech-oprema. A sve to, ako poskupi za trećinu, postaje jako neinteresantno za stranog potrošača.

Negativni saldo trgovinske bilance zato ima sve šanse skočiti na 1 bilijun dolara godišnje. Sva američka naftna privreda se zatvara. Njeni osnovni ekonomski stupovi, poput korporacije Boeing, suočavaju se sa znatnim problemima s prodajom i zadržavanjem tržišta koja s radošću počinje preuzima AIRBUS.

Sve u svemu, moglo bi se pomisliti da za Europu nastupaju “čokoladna vremena”. Ipak, ne treba žuriti sa zaključivanjem.

Bruxelles je zaista izabrao pogodno vrijeme za ekonomsku kontraofanzivu. Washington više ne može tiskati novac bez rizika da sam uruši nacionalnu ekonomiju. A Europska središnja banka ima dovoljno snage da se ne zaustavlja čak ni na objavljenoj sumi, odnosno može je podići i do 2-2,2 bilijuna eura.

Posebno je zato pitanje: hoće li to trpjeti džentlmeni u kaubojskim šeširima?

Nemojmo zaboravljati da se socijalni mir u SAD prvenstveno drži na visokoj razini potrošnje. Zato, čim proračun SAD izgubi mogućnost da besplatno dijeli “točkice” za hranu, i sam Ferguson može izgledati kao dječja igra u pijesku. Amerika će se braniti. Ona to umije raditi. A i stupanj njenog utjecaja u Europi ne treba podcjenjivati.

Ono što se dogodilo s francuskim tjedničićem “Charlie Hebdo” naočigledan način je pokazalo koliko mnogo Europska unija ima svojih bolnih točaka.

Amerikanci će po njima u narednom periodu sigurno tući. Jako. Bolno. Odlučno. Hoće li Europa koja se opustila izdržati te udare?

Povrh svega, slobodni novac stvara problem i sam po sebi. On je kao bomba bez osigurača: zahtjeva trenutno ulaganje. A slobodnih tržišta za ulaganje nema.

EU s Rusijom vodi rat sankcijama. Rusija za EU zato ostaje nedostižna čak i kao tržište. Ukinuti sankcije bilo bi za Bruxelles naravno razumno, ali je premnogo onih uključujući Amerikance, koji tome uspješno smetaju.

A jugoistočna Azija? Ne, ni to nije rješenje.

Teško je u Kini prodati europsku robu koja se proizvodi i u samoj Kini. A ostale zemlje te regije pod svoje je već uzeo Japan. Uostalom, Centralna banka Japana i sama se upustila u QE na razini 56 milijardi dolara mjesečno pa cijelu regija “pliva” u jeftinom jenu.

A zemlje BRIKS? To apsolutno nije taj opseg tržišta.

Ispostavlja se, dakle, da novac nema kuda. Ostaje samo da se probija u Ameriku. Na to, po svemu sudeći, Bruxelles i računa. Uostalom, ako se pogleda – onaj bilijun eura Europska središnja banka ima namjeru podijeliti između zemalja eurozone, a odatle slijedi jedan važan zaključak.

Tjednik Spiegel objavio je da će spominjani otkup dugova biti izveden u skladu s veličinom zemalja članica EU. Najviše novca (18 % posto) dobiti će Njemačka. Poslije nje: 14 % posto Francuska, 12 % posto Španjolska, 9 % posto Italija. Udio ostalih zemalja neće biti veći od 5 % posto, a za neke – čak ni iznad 0,5 % posto.

Grčkoj nije namijenjeno uopće ništa, pošto njeni pokazatelji ne zadovoljavaju zahtjeve.

Stvari ovako stoje unatoč tome što polovica svih suverenih dugova u EU regiji istočnoeuropskim državama. Iz ovoga slijedi zaključak da Njemačka i Francuska očito dobivaju previše novca. Ne samo zato što su najveće.

Očito se radi o prognoziranom mogućem izlasku Grčke iz eurozone. Samim tim, već u ovoj godini će im biti potrebno približno 200-300 milijardi eura za potporu vlastitom bankarskom sustavu.

Biti će da su sve ovo i shvatili švicarski bankarski mudraci. Zato su i požurili da odjednom posjeku sve konopce kojima je njihov franak vezan za euro. Ne obazirući se na gubitke.

Uostalom izgleda da je i ministar financija Rusije iz istih razloga 14. siječnja izjavio da će Centralna banka RF na tržištu prodati devize iz Rezervnog fonda, “vjerojatno čak do kraja ovoga mjeseca”. A u tom fondu se, pored ostalog, čuva 40,82 milijarde dolara, 31,39 milijardi eura i 5,76 milijardi britanskih funti.

S obzirom na sve, svi su izgledi da će tijekom ove godine doći do pravog financijsko-ekonomskog rata između Europe i SAD. I, neka da Bog da taj rat ostane samo u sferi financija i gospodarstva. Jer, prečesto su kataklizme takvih razmjera dovodile do razmjene raketno-topničkih udara.

Europa ipak ima i jednu dobru varijantu. Ne samo preživjeti, nego i da garantirano pobijedi.

Za to je potrebno jedino uspostaviti normalne, ravnopravne, prijateljske i obostrano korisne odnose i suradnju s Rusijom. Tada se i njena negativna ovisnost od SAD može prilično lako kupirati, a Europljani svom novcu mogu naći korisnu primjenu. Druga je stvar što je za to potrebna odgovarajuća politička volja.

Imaju li volje u Europskoj uniji – uskoro ćemo imati priliku vidjeti.
 

 
 
(web-tribune,youtube.com/uredio i preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19844"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Iako su Hrvati čak i u goroj situaciji nego Grčka, zabilježen je veliki pad auto-kredita, ali se i dalje, kupuju stanovi na dug. Scenario kakav je bio u Grčkoj prije par godina se preslikava na hrvatsku ekonomiju, no građani se zadužuju sve više, kao da nema krize.

Kreditna zaduženost stanovništva u Hrvatskoj ove je godine neznatno smanjena, pa su Hrvati krajem svibnja, kako pokazuju podaci Hrvatske narodne banke (HNB), dugovali bankama ukupno nešto manje od 117,7 milijardi kuna.

Popularni krediti

Hrvati, kako potvrđuju podaci središnje banke, najviše traže stambene kredite na koje otpada nešto manje od polovice svih kredita koje su građanima odobrile banke ili oko 53,3 milijarde kuna. Stambeni su krediti, tvrde analitičari, popularni i u vrijeme krize jer se radi o kreditima s dugim rokom povrata, kojima se rješava stambeno pitanje.

Financijska infuzija

S druge strane, krediti za kupnju automobila u prvih su pet mjeseci ove godine zabilježili velik pad. Naime, dok je krajem prošle godine vrijednost kredita za aute iznosila nešto više od 7,6 milijardi kuna, krajem svibnja ove godine smanjila se na 6,9 milijardi. U padu su, premda znatno manjem, i obveze građana po ostalim kreditima, uključujući i kredite po kreditnim karticama na ime kojih je građanima do kraja svibnja plasirano nešto više od 4,5 milijardi kuna ili oko 400 milijuna kuna manje nego krajem prošle godine.

Unatoč tome, kreditna omča i dalje snažno steže građane oko vrata. Statistički gledano, svaki Hrvat bankama u prosjeku duguje oko 26.700 kuna ili 3700 eura, što naše stanovništvo svrstava među najzaduženije iza nekadašnje željezne zavjese. Doduše, recesija i gašenje desetaka tisuća radnih mjesta smanjuju potražnju za kreditima, ali visok iznos odobrenih kredita pokazuje da i dalje, baš kao i država, živimo iznad mogućnosti – na financijskoj infuziji.

Depresija se širi masovno: U Hrvatskoj 300.000 depresivnih, ne čini se da će biti bolje

SVE VIŠE je novih pacijenata u psihijatrijskoj bolnici Vrapče, započela je svoj prilog novinarka u središnjem Dnevniku HTV-a. Tema je bila depresija, opća društvena i socijalna kriza unose u ljude nemir i strah od budućnosti. Stoga je sve više oboljelih od depresije, ne samo u Hrvatskoj već u cijelom svijetu. Stručnjaci smatraju kako će uskoro izbiti na drugo mjesto popisa svih oboljenja na svijetu.

“Ljudi su bespomoćni, ne mogu zbrinuti obitelji”

U dnevnu bolnicu svaki dan dolazi čak 40-ak pacijenata. “Ljudi se osjećaju bespomoćno, osjećaju krivnju, ne mogu zbrinuti djecu kako bi htjeli, ne mogu im kupiti knjige…” ispričao je za HTV Vlado Jukić iz bolnice  u Vrapču.

Njegov kolega s Rebra Miro Jakovljević iz Centra za krizna stanja kazao je kako ima mnogo onih koji su ostali bez posla ali i onih koji se štite bolovanjem da ne dobiju otkaz.

Telefon u Centru za krizna stanja na Rebru zvoni 24 sata, a tridesetak psihijatara je premalo za brojne pozive.

Samo 2012. je potrošeno oko 90 milijuna kuna na antidepresive, a sudeći prema trenutnoj situaciji, trošit će se još i više.

Prema podacima Centra za istraživanje tržišta, više od 80 posto građana smatra da iz krize nećemo izaći još najmanje tri godine. Što znači da će novih pokrivača u Vrapču biti – još više.

Recesiji nema kraja! Pad BDP-a će će biti najveći u zadnje dvije godine ?!

Kada Državni zavod za statistiku idućeg tjedna objavi kako se kretao BDP u drugom kvartalu 2012. godine, smjer kretanja hrvatskog gospodarstva postat će puno jasniji. Nema sumnje da će Hrvatska ove godine zabilježiti gospodarski pad – pitanje je samo koliko će taj pad iznositi.

Da nemamo šanse za gospodarski rast, nedavno su priznali i vodeći ljudi aktualne vlade – Zoran Milanović i Slavko Linić. Međutim, ekipa iz Banskih dvora i dalje je relativno optimistična. Nadaju se da BDP ove godine neće pasti za više od 0,5 posto.

Hrvatsko gospodarstvo tone

Nažalost, predviđanja makroekonomskih stručnjaka znatno su lošija. Prema procjenama osam makroekonomista koji su sudjelovali u anketi agencije Hina, BDP će ove godine pasti za 1,4 posto. Još veći pad očekuje Hrvatska narodna banka (HNB), koja vjeruje da možemo očekivati 1,6 posto pada.

To je okvir u kojem se kreću i ostale relevantne prognoze: Ekonomski institut vjeruje da će BDP pasti za 1,3 posto, a EBRD i Europska komisija očekuju 1,2 posto pada.

Čeka nas najveći pad u zadnje dvije godine?

Koliko su nadanja aktualne vlasti da će pad biti umjeren, pokazat će rezultati drugog kvartala. Prema ranije spomenutoj anketi hrvatske novinske agencije, moguće je da nas čeka najgori pad u zadnje dvije godine, još od drugog kvartala 2010. godine.

Anketirani makroekonomisti smatraju da će pad iznositi između 2 i 2,9 posto. U prosjeku, očekuju 2,3 posto pada. U drugom kvartalu 2010. godine BDP je pao za 2,5 posto. Podsjećamo, u prvom kvartalu ove godine BDP je pao za 1,3 posto, a Hrvatska je i službeno opet upala u recesiju. Već tada je bilo jasno da je Vladina prognoza o rastu od 0,8 posto, na kojoj je utemeljen i državni proračun za ovu godinu, pala u vodu.

Krađa i razbojstava sve više zbog moralne krize, a ne neimaštine

Potkraj svibnja u trgovačkom centru u Šibeniku žena je napunila kolica hranom i ne plativši ništa napustila trgovinu. Nikada prije nije učinila takvo što. Očajna, policiji je priznala da ju je na krađu natjerala neimaština i da nije imala izbora. Ako uopće dođe do suđenja, prijeti joj uvjetna kazna ili oslobađajuća presuda jer je počinila bagatelno djelo.

U Zagrebu je u svibnju uhićen obiteljski čovjek koji je, pritisnut dugovima kamatarima, tri puta opljačkao poslovnice Splitske banke. Do tada nije imao dosje. Prema podacima MUP-a, broj razbojstava i teških krađa raste! Tako je prvih sedam mjeseci 2012. bilo 818 razbojstava, dok su lani u istom razdoblju bila 723. Zabilježene su i 12.394 teške krađe, dok ih je 2011. bilo gotovo tristo manje, 12.102. Koliko moralna i ekonomska kriza utječu na rast krađa, razbojstava?

Strah za život

Koliko je bilo pojedinaca koji su prvi put u životu nešto opljačkali iz očaja, ne zna se. Korupcijskih kaznenih djela ove godine, barem prijavljenih, kojih je bilo 349, manje nego lani (431).

Kudikamo više na porast kriminala, krađa, razbojstava utječe moralna kriza koja potresa hrvatsko društvo već desetljeće nego ekonomska, koja je u nas više posljedica toga da smo pokradeno društvo. Moralna kriza je dovela do toga da su razlike između dobra i zla danas katkad nevidljive. Mlade generacije gledaju kako se bogate oni koji nisu ništa drugo nego zločinci i kriminalci iako nemaju takav status u društvu. Mlađi naraštaji, koji odrastaju bez osjećaja nade, ušli su u sustav vjerovanja da se marljivost i poštenje na isplati, za razliku od korupcije i nepoštenja, pa ne iznenađuje kad pojedinci na neprihvatljiv način pokušaju doći do onog što misle da im je potrebno. Iskustvo življenja u hrvatskom društvu ohrabruje porast kriminala, jer sve dok ne pokaže da se kriminal ne isplati, možemo očekivati sve više razbojstava i različitih oblika kriminala – smatra sociolog Renato Matić.

Objašnjava i slučajeve u kojima su pojedinci ukrali hranu jer je nisu imali čime kupiti ili u kojima su neki zbog duga počinili razbojstvo.

Neimaština može potaknuti ljude koji prije nisu činili kaznena djela da posegnu za neprihvatljivim načinom u stanju očaja, ali pojedinci koji su ukrali zbog neimaštine istodobno su žrtve zločina ekonomskih i političkih moćnika, koji su dopustili da im se oduzme pravo na rad i da budu bačeni na cestu. Ljude koji su se zadužili kod kamatara, pa opljačkali trgovinu ili banku, nije na pljačku natjerala ekonomska kriza, nego prije strah za život, jer su znali da kriminalci dug ne opraštaju. Ne postoje relevantna istraživanja da siromašni i oni koji žive u neimaštini imaju veću sklonost kriminalu nego bogati i tako zaključivati značilo bi nasjesti na raširenu podvalu kako su siromašni skloniji kriminalu nego bogati. Ne zaboravimo da su najveći zločini posljedica sklonosti nekritičkog gomilanja kapitala i da to ne čine oni koji nemaju, nego oni koji imaju previše – kaže Matić.

Zločin bijelih ovratnika

To što je korupcijskih nedjela manje objašnjava:

Korupcija je povezana s političkim kadroviranjem, sa zločinom tzv. bijelih ovratnika. Represivni organi dobili su odrješenije ruke i sve je manje nedodirljivih i dužnosnika koji će biti amnestirani za takva djela i ako se nešto pomaknulo nabolje, onda je to borba protiv korupcije.

Intervju tjedna – Guste Santini

Gost ovotjednog Intervjua tjedna bio je porezni ekspert, dr. Guste Santini. Govorio je o uvođenju poreza na imovinu, da li je realno njegovo provođenje i pravednost, ukupnoj poreznoj opterećenosti građana, privatizaciji, reformi poreznog sustava, oporezivanju financijskog sektora i drugim temama.

[mp3player width=300 height=120 config=fmp_jw_widget_config.xml playlist=intervju-tjedna-guste-santini.xml]

Santini je rekao kako je točno da sve države Europe imaju neki oblik poreza na imovinu, ali kako je ta Linićeva izjava zapravo “izraz bez sadržaja”. Smatra da se radi o potrebi vlasti za dodatnim izvorom prihoda, te da je to jedino što preostaje, dodaje kako Hrvatska ima i vrlo veliku poreznu presiju, a da se ukupni porezni prihodi moraju smanjivati ako želimo izaći iz ove užasne krize. Što se tiče etapnog uvođenja poreza te da će on prvo vrijeme biti gotovo identičan sadašnjoj komunalnoj naknadi, Santini kaže kako to nije ista stvar, te da tu postoje velike razlike. Komunalna naknada je naknada za komunalije i može se koristiti samo u te svrhe, dok je porez obveza poreznog obveznika i institucije koje donose proračun odlučuju  za što će se koristiti ta sredstva. Ističe kako poistovjećivanje tih pojmova nije stručno točno. S druge strane smatra kako se mora izbjeći dvostruko oporezivanje, te da se mora postaviti pitanje pravednosti jer se neke stvari u tom sustavu neće oporezivati, a imaju vrijednost te kaže kako bi se trebalo govoriti o oporezivanju bogatstva.

Santini misli kako bi se trebalo pristupiti razmjernom oporezivanju, jer na ovaj način će doći do drastičnog pada vrijednosti te oporezovane imovine, a s druge strane će ljudi prebaciti tu imovinu u neke druge stvari koje se neće oporezivati, a to se slanjem ovakvih signala vidi i danas jer su ljudi već počeli rasprodavati svoju imovinu. Posebno ističe kako primjerice SAD imaju manju poreznu opterećenost građana po jedinici BDP-a od Hrvatske.

Osim u Hrvatskoj, porez na imovinu se uvodi i u Sloveniji. Tamo će porez plaćati samo oni koji imaju imovinu vrjedniju od milijun Eura, po stopi od 0,5%, i oni koji imaju više od dva milijuna Eura po stopi od 1%. Santini misli kako bi takav sistem bio uredu, ali i da Slovenija ima i manje porezno opterećenje, a da će se ovaj porez u Hrvatskoj samo povećavati i da je ovo gora priča od tzv. harača jer je on bio vremenski ograničen.

Smatra kako se ne govori o restrukturiranju države, a o tome bi se svakako trebalo. Osim toga drži da smo već prešli određenu granicu koju država može podnijeti, što se tiče poreznog opterećenja, a da se ta situacija najbolje može vidjeti u gospodarstvu. Ističe kako nije protiv poreza na imovinu, već da se zalaže za oporezivanje netto bogatstva. Ovako, misli da ulazimo u vrlo ozbiljno područje s nepoznatim posljedicama. Ističe kako se u RH imovina već oporezuje, npr. kuće za odmor koje se plaćaju 12-15kn po kvadratnom metru, porez na nasljedstvo, porez na kapitalne dobitke itd.

Na pitanje o oporezivanju financijskog sektora, Santini odgovara kako je takvih ideja već bilo. Smatra da je problem u tome što se zemlje ne mogu tek tako uspoređivati, pa da se onda ne mogu niti uvoditi isti porezi kao npr. u Mađarskoj. Dodaje kako Hrvatska ima negativnu štednju, što se vidi na deficitu platne bilance. Taj deficit znači uvoz štednje iz inozemstva, a ako se stvari ne promjene vrlo je izgledan grčki scenarij. Ističe kako je potreban rast od 7% BDP-a godišnje kako bi se servisirala samo kamata!

Santini je također govorio o mogućnosti uvođenja državnih obveznica koje bi bile dostupne građanima, bankarskom sustavu za koji kaže da je oligopolni i odgovarao na pitanja slušatelja.

Vrativši se na temu poreza na imovinu i njegove moguće stope (za koju se ne zna koliko će iznositi) gdje procjene variraju, Santini smatra kako bi stopa od 1% značila pad od otprilike 15% vrijednosti,  a to bi značilo ukupni pad od oko 25%. Dodajući tome da nam je građevinarstvo u velikim problemima, smatra da se građevinska grana mora kompletno restrukturirati i reformirati. Također je veliko pitanje tko će procjenjivati vrijednost nekretnina, smatra da je problem u toj tzv. “tržišnoj vrijednosti” koja ne odgovara situaciji.

Na kraju intervjua govorio je o neuspjeloj privatizaciji, lošim zakonima koje je donosio Sabor, da li postoje pretpostavke za uvođenje poreza s obzirom na stanje u katastrima, te o tome kako će o pokretanju gospodarskog razvoja ovisiti oporavak tržišta nekretnina, a da ovaj porez tome zasigurno neće pomoći jer će se usporiti oporavak građevinske industrije. Dodaje kako će država iz svega izaći u minusu, te da to cost-benefit analiza jasno pokazuje jer ljudi jednostavno više nemaju novca.

Na samom kraju ističe kako će se uspješnost ove vlasti ocjenjivati prema tome koliko su smanjili, a ne povećali poreznu presiju.

I Hrvatska može poput Ekvadora prestati vraćati dugove i ništa joj se neće dogoditi!

Ako nam MMF kao jedini spas bude nametao ‘vladu stručnjaka’, to će značiti da nam suspendiraju demokraciju. Isto su učinili Grčkoj i Italiji, gdje su bez pitanja naroda postavili svoje premijere koji sada služe isključivo njima – upozorava geopolitičar Davor Domazet Lošo.

U dane kada nas televizija i novine neprestano ‘napadaju’ crnim Linićevim prijetnjama i najavama još bešćutnijeg poreznog cijeđenja te sve katastrofičnijim prognozama gladne hrvatske jeseni, kroz rijetke neovisne portale i do Hrvatske se nekako probijaju informacije o zemljama koje su, unatoč krizi i zloslutnim prognozama MMF-a, hrabro krenule svojim putem, a potom financijski potpuno ozdravile.

Od potpuno slomljene zemlje, Ekvador se pretvorio u ‘svjetskog frajera’

Jedna od takvih zemalja je i Ekvador, koji se ovih dana, osim kao država koja se uspjela izvući iz dužničkog ropstva, potvrđuje i kao jak i odvažan politički igrač. Već danima, naime, ustrajno prkosi administracijama najmoćnijih zemalja svijeta, odbijajući izručiti najpoznatijeg svjetskog ‘zviždača’ Juliana Assangea koji je utočište, nimalo slučajno, potražio upravo u veleposlanstvu Ekvadora u Londonu.

Manje je, međutim, poznato da je Ekvador prije nekoliko godina jednako odvažno i samosvjesno na vlastitu ruku suspendirao povrat trećine vlastitog vanjskog duga (odlučili su prestati vraćati lihvarske kredite), nakon što je Predsjednička komisija za reviziju kredita napravila reviziju javnog duga te utvrdila da je ogroman dio ustvari ilegalan.

Odlučili da neće vraćati ilegalne dugove i – nikome ništa!

I kada su, nakon Vladine odluke da neće vratiti milijarde duga, mnogi očekivali neizdržive pritiske međunarodne javnosti, kreditora i MMF-a, odmazda je, baš kao i u slučaju Argentine i Islanda, gotovo posve izostala, pa se Ekvador relativno brzo izvukao iz krize.

Može li i Hrvatska učiniti što i Ekvador, te dijelu svojih kreditora i MMF-u kazati: ‘Dosta ste nas pljačkali, ne damo vam novac!’, upitali smo poznatog hrvatskog geostratega i geopolitičara, koji, između ostalog, istražuje i metode financijskog porobljavanja u svijetu.

Domazet: U Hrvatskoj tek treba sazrjeti svijest za slične odluke

- Naravno da i Hrvatska može učiniti isto što i Ekvador, Argentina ili Island, no proći će najvjerojatnije još mnogo godina dok se to ne dogodi, odnosno dok narod ne shvati da Međunarodni monetarni fond nije spasitelj, već da provodi politiku suvremenog robovlasništva. Pogledajte, primjerice, tko je nadzirao Argentinu, Ekvador i Island prije njihovog ekonomskog sloma? Činio je to upravo Međunarodni monetarni fond.

I u tim zemljama provodili su šok terapiju da bi izvukli preostali kapital, ali samo do trenutka dok ta priča nije pukla. Kad je puklo i kad su narodi i vlade tih zemalja shvatile da ih MMF pljačka, krenuo je oporavak tih država. Međunarodni monetarni fond, naime, u pravilu na vlast dovodi ljude koji provode njihovu ‘Dokrinu šoka’, osmišljenu u poznatoj ‘Čikaškoj školi‘. Ta dokrina već desetljećima omogućava predstavnicima međunarodnog kapitala da vrlo jeftino kupuju sve što vrijedi u nekoj zemlji, te da se, uza sve to, još predstavljaju i kao svojevrsni spasitelji! I Slavko Linić itekako govori jezikom MMF-a, iako Međunarodni monetarni fond formalno još nije stigao u Hrvatsku – napominje Davor Domazet Lošo, poznati hrvatski geostrateg i geopolitičar, koji potom primjećuje da su se MMF-u najprije suprotstavile zemlje Latinske Amerike, dakle upravo one zemlje u kojima se najduže provodi izrabljivanje od strane međunarodne financijske oligarhije.

‘Ako nam budu nametali tehničku vladu, loše nam se piše!’

Tridesetak godina tim je zemljama trebalo da se osvijeste, nakon čega su neke od njih krenule svojim putem. Slijedeći tu logiku, za očekivati je da će slična svijest u Hrvatskoj sazrjeti tek za desetak godina, osim ako politika suprotstavljanja MMF-u i prije toga ne postane dominantna u Europi i u svijetu – procjenjuje Davor Domazet, pa upozorava na ono što bi se Hrvatskoj uskoro moglo nuditi kao spasonosno rješenje.

Ako nam uskoro, kao jedini spas, budu nudili tehničku vladu tobožnjih stručnjaka, to će značiti da nam suspendiraju demokraciju. Isto su već učinili u Grčkoj i Italiji, gdje su bez ikakve provjere volje naroda, postavili svoje vlade i svoje premijere. To bi se kod nas, kroz neolibaralne medije, moglo gurati po principu: ‘HDZ je sve pokrao, SDP se pokazao nesposobnim, dajte nam bilo koga drugoga’. Takvoj politici Hrvatska se svakako treba suprotstaviti, te se ugledati na samosvjesne zemlje poput Ekvadora, Islanda i Argentine. Budemo li slijedili njihov put, i mi bi se mogli iznenaditi činjenicom da se, uz hrabro i samosvjesno političko vodstvo, sva vrata najednom otvaraju – zaključuje Davor Domazet Lošo

Da li ima krize u regiji ? – “Tabletomanija” u Srbiji

Kafetini, bensedini, bromazepami – čak milijun Srba svakodnevno pije neke lijekove. Prema procjenama stručnjaka, gotovo polovica njih čini to – bespotrebno. Građani lijekove uzimaju sami, a i liječnici su široke ruke.

Sredstva za smirenje, sedativi ili benzodiazepini, pripadaju grupi lijekova koji se najviše koriste u Srbiji. Vrhunac njihove “popularnosti” zabilježen je tijekom ratnih devedesetih godina, iako ih i danas veliki broj ljudi uzima i to bez konzultacija s liječnikom. Procjenjuje se da godišnje u Srbiji milijun ljudi podigne gotovo jedanaest milijuna kutija ovih lijekova, što na račun Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje, što bez liječničkog recepta.

Lijekovi poput hrane

Unatoč upozorenjima stručnjaka da uporaba lijekova na vlastitu ruku može izazvati nesagledive posljedice za zdravlje, veliki broj pacijenata u Srbiji određuje si sam terapiju lijekovima koji se u mnogim privatnim apotekama mogu nabaviti bez recepta. Osim antibiotika, čija svojstva mnogi pacijenti dobro poznaju, sedativi također relativno lako pronalaze put do ionako bogatih kućnih apoteka.

Kragujevčanka A. S. tako do lorazepama i antibiotika dolazi u privatnim apotekama bez liječničkog recepta. “Iako je trenutno nestašica lorazepama, u nekim apotekama može se pronaći još poneka kutija. Moj prijatelj je specijalist opće medicine i često mi ovjeri papir s kojim odem u apoteku po lijek. Mislim da će mi on prvi reći kad budem pretjerala i prestati mi izlaziti u susret, pa ne vidim ništa loše u tome što na ovaj način nabavljam lijekove”, kaže.

Poslije treba liječiti - ovisnost

Liječnici pak načelno savjetuju da bi stres i probleme trebalo rješavati bez lijekova za smirenje. Poslije duže uporabe sedativa ili hipnotika za rješavanje problema nesanice, lako može doći do krize koja donosi uznemirenost, što je potpuno suprotan efekat od željenog: “Pacijenti tu vrstu lijekova najčešće uzimaju dugo, po nekoliko mjeseci, pa čak i godinama. To, naravno, može izazvati određene ozbiljne probleme kao što je ovisnost od ove grupe lijekova koju kasnije treba liječiti“, kaže za DW Goran Mihajlović, direktor Psihijatrijske klinike u Kragujevcu.

U Republičkom zavodu za zdravstveno osiguranje smatraju da trenutna potrošnja lijekova za smirenje nema opravdanje. Direktor Zavoda Aleksandar Vuksanović upozorava da prekomjerno uzimanje sedativa poslije kratkog vremenskog perioda dovodi do stvaranja osjećaja ovisnosti kod pacijenata, a Zavod u situaciju da sve više financira tabletomaniju umjesto liječenja.

Polovina lijekova nepotrebno se uzima

Prema procjenama stručnjaka, preko pedeset posto lijekova koji se danas uzimaju bez recepta nema medicinsko opravdanje. Dodatni problem predstavlja veliki broj novih lijekova na tržištu o kojima često ni sami liječnici nisu točno i pravovremeno informirani. “Na tržištu je u opticaju preko tri tisuće lijekova, tako da se ni zdravstvenim radnicima često nije lako snaći u toj šumi, bez obzira što postoji puno informacija o njima. Sve informacije o lijekovima često, međutim, nisu potpuno točne, pa ih je potrebno dobro probrati kako bi se došlo do pravih podataka“, kaže za DW Slobodan Janković, klinički farmakolog i profesor na kragujevačkom medicinskom fakultetu.

Prošle godine, prema podacima Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje, najveći skok u potrošnji zabilježen je u grupi H gdje su lijekovi protiv gljivičnih oboljenja. Na drugom mjestu su lijekovi za kardiovaskularne bolesti, za kojima slijede medikamenti iz grupe A, gdje su sredstva za poremećaje metabolizma i inzulin.

U Kragujevcu je nedavno zabilježen i najdrastičniji primjer zlouporabe prilikom propisivanja lijekova. Naime, liječnik zaposlen u jednoj od ustanova primarne zdravstvene zaštite u tom gradu, pacijentu je za samo dva mjeseca propisao preko tisuću lijekova, između ostalog 27 kutija ranisana, 26 kutija sedativa bromazepama, 17 kutija lorazepama, 29 kutija različitih antibiotika, 24 kutije diklofena, čak osam kutija trodona, 18 kutija dovicina, 16 kutija eritromicina i 9 kutija raptena. Utvrđeno je da je ovaj liječnik propisivao i lijekove iz oblasti psihijatrije, bez specijalističkog izvještaja..
 
ČITAJ VIŠE:

MMF ulazi u HR: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 6.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 5.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 4.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 3.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 2.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI !
 
izvor: hrt.hr, jutarnji.hr, index.hr, dnevno.hr, dw.de, vecernji.hr
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10414"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Gospodarske crne brojke iz dana u dan preplavljuju Hrvatsku. Najnovija – 229 tisuća građana s 30. lipnja bilo je u blokadi. Istodobno pao je broj zaposlenih u industriji ali i potrošnja. Ima li nade za nas? Hrvatska zaduženost je u samo mjesec dana porasla 7.000.000.000 kuna !

 
[mp3player width=300 height=50 config=fmp_jw_widget_config.xml playlist=radui-101-treba-li-hrvatskoj-pomoc-mmf-a.xml]
 
“Ako se ovako nastavi, to bi značilo kolaps”

“Ako bi se ove crne brojke ovako slagale do kraja ljeta ili ne daj Bože do kraja godine, onda bi to značilo kolaps”, kaže nam ekonomski analitičar Žarko Primorac.

Iako smatra da je Vlada puno odgovornija od bivše i poduzima mjere, Primorac, barem za sada, ne vidi ogroman napredak pogotovo u investicijama.

“Ako se radi o tome da će najesen pokrenuti ove velike energetske objekte, kao što je Plomin ili Ombla ili nešto treće, ja još uvijek nisam siguran zato jer je stupanj pripremljenosti projekata vrlo nizak”, ističe Primorac.
 
[mp3player width=300 height=50 config=fmp_jw_widget_config.xml playlist=intervju-tjedna-nikica-gabric-radio-101.xml]
 
Santini: Sve ukazuje da će rejting pasti

Još slikovitije nam je to objasnio ekonomski analitičar Guste Santini.

“Kada kupujete auto razmišljate tjedan dana, kad kupujete kuću, razmišljate mjesec dana, kada se udajete morate promijeniti deset dečki da vidite koja vam je prava investicija, ne ide to baš tako”, kaže Santini.

Padu potrošnje, zaposlenih u industriji Santini dodaje i za njega ključnu brojku – pad produktivnosti rada za 2,7 posto. To nitko nije identificirao, a znači da se za toliko u prosjeku smanjila konkurentnost hrvatske države, objašnjava Santini i naglašava: nema nikakvih naznaka da se crne brojke neće nastaviti.

“Padne li nam rejting u devetom mjesecu, a sve pokazuje i ukazuje da će rejting pasti, drama je tu, ne treba je zvati i to je najgora priča u cijeloj priči”, zaključuje Santini.

Kupovna moć upola manja, a imamo duplo više kvadrata shopping centara po stanovniku nego Švicarska i Njemačka

Prema novom istraživanju GfK Centra za istraživanje tržišta i u razdoblju gospodarske krize skoro tri milijuna građana u Hrvatskoj redovito posjećuje shopping centre. Ako ste mlađi od 40 i živite u većem gradu gotovo sigurno pripadate u tu skupinu. Barem jednom mjesečno sjednete u auto i odvezete se tih desetak minuta do vašeg omiljenog shopping centra kako bi u miru birali u širokoj ponudi odjeće i obuće te usput obavili kupovinu svakodnevnih potrepština, a najčešće se nađe vremena barem još i za obaveznu kavicu.

Trgovački centri, “shopping“ centri, uobičajeni su u razvijenom svijetu i jasno je da ni Hrvatska nije iznimka. Takvi centri imaju bogatu tradiciju u SAD-u (dulju od 80 godina) dok u Hrvatskoj predstavljaju relativno novi, ali dobro prihvaćen, fenomen star svega oko desetak godina.

Kada su ti centri planirani sukladno ekonomskim, sociokulturnim i ekološkim parametrima oni investitorima zasigurno donose dobar profit, a potrošačima zadovoljstvo pruženom ponudom roba, usluga i zabavom. Kupcima naravno odgovara što veća konkurencija zbog nižih cijena i većeg prodajnog potencijala. Spoznaje se i da su upravo trgovački centri danas promijenili kupovne navike, pa čak i način korištenja slobodnog vremena kupaca. To nisu samo mjesta namijenjena kupovini, oni su postali javna okupljališta na kojima se isprepleće mnogo raznih sadržaja.

Kriza usporila izgradnju u Hrvatskoj, koja je ionako već blizu EU prosjeka

Kriza je ipak usporila iznimno velike planove izgradnje novih centara u Hrvatskoj, ali i sada smo već nadomak prosjeka EU po pokazatelju prodajne površine trgovačkih centara – oko 260 metara kvadratnih na 1000 stanovnika (što je 17. mjesto u Europi). Zagreb i okolica su prema koncentraciji trgovačkih centara daleko iznad tog prosjeka.

Podaci za 2011. godinu pokazuju da se Hrvatska nalazi u sredini (oko 260 metra kvadratnih) europske ljestvice i ima sličan broj četvornih metara prodajnog prostora trgovačkih centara kao Španjolska ili Italija, zemlje koje imaju veću kupovnu moć po stanovniku od Hrvatske. Prosječna kupovna moć građanina EU je 12.000 eura, dok ona u Hrvatskoj iznosi oko 5.000 eura.

Švicarska, Češka, Slovačka, Poljska, Njemačka imaju manje kvadrata trgovačkih centara na tisuću stanovnika od Hrvatske

S druge strane, na primjer, jedna Švicarska, Češka, Slovačka, Poljska, Njemačka imaju manje kvadrata trgovačkih centara na tisuću stanovnika od Hrvatske. Površina trgovačkih centara na tisuću stanovnika daleko je najveća u Norveškoj (gotovo 700 kvadrata), zatim u Švedskoj (blizu 400 kvadrata) te Estoniji i Islandu (oko 380 kvadrata). Visoko su pozicionirani i naši susjedi Slovenci i Austrijanci (preko 300 kvadrata). Na dnu ljestvice (ispod 100 kvadrata) nalaze se Rusija, Turska, Bugarska, Ukrajina, Grčka, Srbija i BiH.

90 posto kućanstava s visokim prihodima svakodnevno u je u shopping centrima

No, kako kriza/recesija i dalje ozbiljno kreše krila našoj potrošnji to se lako može dogoditi da će trgovački centri ostati stvarno dostupni i povoljni samo bogatijoj klijenteli.

Ostali će preživljavati uz ograničenu ponudu s povoljnijim cijenama u manje reprezentativnim trgovinama bliže mjestu stanovanja. Na to svakako ukazuje činjenica da je u Hrvatskoj kupovna moć na razini od svega 41 posto one u EU. Dalje, visina prihoda potrošača znatno utječe na posjet trgovačkom centru.

Tako, oko 60 posto kupaca iz kućanstva s prihodima ispod prosjeka za Hrvatsku (do 5.500 kuna) odlaze do trgovačkih centara dok to redovito čini preko 90 posto potrošača iz kućanstava s  višim i visokim primanjima.

Zbog čega se obično najčešće odlazi u posjet trgovačkom centru? Na prvom je mjestu kupovina odjeće (za oko 70 posto posjetitelja), slijede supermarketi (za oko 65 posto posjetitelja),  te obuća (za oko 60 posto posjetitelja). Osim toga, izbor određenog trgovačkog centra najčešće određuje njegova blizina te ponuđeni asortiman trgovina/proizvoda (za približno oko 50 posto posjetitelja) a tek na trećem su mjestu akcije. Način plaćanja se svodi na tri uobičajena: prvenstveno je to gotovina  (oko 90 posto) ili u kombinaciji s debitnim i kreditnim karticama (preko 50 posto, odnosno oko 20 posto).

Hrvatski građani uporno prodaju zlato i ne dižu štednju iz stranih banaka u Hrvatskoj. Tko ih je to naučio?

Talijanske banke u Hrvatskoj, vječno pitanje propasti ! Italija friško u dubokoj recesiji.

Talijanska ekonomija je u drugom tromjesečju pala za 0,7 posto što će povećati pritisak na vladu Maria Montija da počne bolje balansirati između mjera štednje i onih za rast u trenucima dok je država skliznula duboko u recesiju.

Loši rezultati će vjerojatno dovesti u pitanje može li Monti vratiti na pravi put Italiju sa ruba dužničke krize. “Unicredit je očekivao pad od 0,5 posto u prvom tromjesečju”, kazala je Chiara Corsa iz Unicredita te dodala da su očekivali “jasnije usporavanje recesije”.

U prva tri mjeseca ove godine talijanski BDP je pao za 0,8 posto, a današnji rezultati pokazuju da se država još uvijek bori za spas. Uspoređujući sa drugim tromjesečjem 2011. godine talijanska ekonomija je pala za 2,5 posto, objavio je Nacionalni institut za statistiku.

U borbi za spas talijanske ekonomija Montijeva tehnokratska vlada je već uvela niz paketa mjera štednje, povećala poreze i uvela reforme, no očito one još ne pokazuju rezultate. Dok vlada procjenjuje da će ekonomija ove godine pasti za 1,2 posto, Bank of Italy smatra da će to biti 2 posto, a udruga poslodavaca Confindustrija čak 2,4 posto.

[highlight color="yellow"] Sve je više depozita što se tiče štednje u bankama u Hrvatskoj! To je vječna LAŽ! Vaši depoziti su već transportirani u obliku papira, u svoje matične banke u Italiji. Vaši depoziti su sada  samo brojke na ekranu. [/highlight]

Rohatinski koji je donedavno bio najpopularniji političar, radi u službi krupnog kapitala i masonerije, te je sa fiksnim tečajem kune podržao početak kraja hrvatske ekonomije.

“Slavko Kulić upozorava već 12 godina i više ne vidi problem u Rohatisnskom koji je direktni pijun politike bankarske obitelji Rothschild. Hrvatska Narodna Banka nije niti hrvatska, niti središnja, ali problem ne leži u Rohatisnom, već u Saboru i Vladi koji su prihvaćali lažna izvješća.

Hrvatska je vlast prodala banke, a i s njom predala HRVATSKU AKUMULACIJU (čitaj štednju)  koja danas doseže i do 330 milijardi kuna. Strane banke raspolažu našim novcem u smislu da mogu činiti što hoće, davali su skupe kredite hrvatskim gospodarstvenicima i na taj način uništavali hrvatsko gospodarstvo, i preferirali konzumerizam.

Narodna banka je mogla i trebao oduzeti davno licencu bankama koje su vodile takvu politiku.

Sasvim je sigurno da će nam se u toku jedne noći priopćiti da te talijanske banke, koje čine većina banaka u Hrvatskoj, ne mogu više obavljati onu ulogu koju su do sada imale, i pratiti potreba hrvatskog gospodarstva i hrvatskog društva. I to nije daleko, brzo će doći.

U Hrvatsku ne treba dolaziti MMF, jer se on već nalazi u Hrvatskoj od 1947. godine. On je tu već, u Narodnoj Banci.  Novi guverner Narodne Banke ne misli ništa napraviti što se tiče mjenjanje politike.”

Hrvatskoj ekonomiji ne piše se dobro. Zaključak!

Uza sve ambiciozne poduhvate nove Vlade, prije svega financijskog ministra Linića, nešto manje najprvog Čačića, trendovi koji su započeli godinama prije, u mandatu HDZ-a, nemilosrdno sipaju crne brojke. Najnoviji podatak koji oslikava nemoć hrvatske ekonomije je onaj o porastu javnog duga, koji je u veljači narastao na 48 i pol posto bruto domaćeg proizvoda.

Iako je to još uvijek za 10-tak posto manje no što dopuštaju «Maastriški kriteriji», i značajno manje no što to bilježe zemlje eurozone, zabrinjava brzina njegova rasta; 7 milijardi kuna u samo mjesec dana. Na jesen, prognoziraju analitičari, mogao bi se popeti do razina koje se neće svidjeti, prije svega, agencijama za procjenu kreditnog rejtinga. A tada smo u prilično velikoj banani.

Financ ministar Linić netom prije operacije o svemu se oglasio, kako on to voli, u stranim medijima. Za američki Bloomberg izjavio je kako se država do kraja godine više neće zaduživati, ali je isto tako priznao da će, padne li nam na jesen kreditni rejting, u pomoć pozvati Međunarodni monetarni fond. To je već druga takva najava ministra Linića u samo mjesec dana, dana nekom američkom mediju.

Linić je Bloombergu priznao i da je najveći Vladin neuspjeh bio u poticanju javnih investicija u prvih 6 mjeseci, što govori nešto i o usmjerenju Vladine ekonomske politike, koja očito vidi državu kao pokretača uspavane ekonomije. Mnogi analitičari već godinama upozoravaju kako država na svojim leđima ne može nositi teret rasta BDP-a, nego da se u taj proces mora uključiti  privatni sektor, a to se, pak, neće dogoditi sve dok banke ne odustanu od previsokih kamata za poduzetničke kredite.

Drugi zabrinjavajući podatak je onaj o padu potrošnje. Prema Državnom zavodu za statistiku, građani u lipnju troše čak 5 posto manje nego godinu ranije, što se nije očekivalo, ako ništa, onda zbog dobrog starta turističke pred sezone i sezone. Iz istog razloga očekivao se i pad nezaposlenosti, no čini se da ove godine turizam nije uspio preuzeti značajniji broj ljudi sa burzi rada.

Sve je gore i u industrijskoj proizvodnji, koja bi trebala biti jedan od pokretača rasta pa i izvoza. Njen se pad bilježi već 5 mjeseci za redom, a na godišnjoj razini on iznosi 5 i pol posto, što je rezultiralo smanjenjem broja zaposlenih u tom sektoru od čak 4,6 posto.

Raste i broj dužnika, usprkos krajnje strogim mjerama naplate i sramoćenja koje će, uvjeren je Linić, u državnu kasu spremiti barem pola vrtoglavog poreznog duga od kojih 50 milijardi kuna. Naime, friški podaci Fine govore kako je do kraja lipnja bilo blokirano novih 230 tisuća građana, ili 2,3 posto više nego krajem svibnja.

Jedina svijetla točka domaće ekonomije je – još uvijek turizam – koji, prema danas iznesenim podacima, u prvih 5 mjeseci bilježi prihode od 6,1 milijardu kuna, što će, procjenjuju u ministarstvu turizma, biti 3 ili 5 posto više nego lani.
 
ČITAJ VIŠE:
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 5.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 4.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 3.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 2.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI !
 
izvor: index.hr, radio 101.hr
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10077"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]