Sudionici su u velikom broju ocijenili da je njihov život daleko siromašniji od života njihovih poznanika

Pri usporedbi s drugima većina ljudi sklona je laskati si da su pametniji i moralniji, ali u kvaliteti društvenog života podcjenjivati se i vjerovati da se drugi više zabavljaju i imaju više poznanika od njih, pokazuje studija čiji autori zaključuju da je razlog tomu što smo skloniji uspoređivati se s hiperdruštvenim pojedincima.

Mi se stalno uspoređujemo s drugima, a ocjene koje donosimo često su u našu korist pri čemu si laskamo i zaključujemo da smo pametniji, moralniji, pouzdaniji ili čak sretniji od drugih ljudi, navode psiholozi Sebastain Deri, Shai Davidai i Thomas Gilovich, autori studije provedene na više od 3000 sudionika, a objavljene u francuskom časopisu Le Point.

Polazeći od pionirskog istraživanja američkog psihologa Leona Festingera, trojica psihologa ispitivala su kako ljudi procjenjuju vlastiti društveni život pri usporedbi s drugima i ustanovili su da su tu zaključci pesimističniji i na našu štetu.

Oko 3000 ispitanika trebalo je odgovoriti na pitanje kako ocjenjuju vlastiti, odnosno društveni život svojih poznanika.

Odgovarali su na pitanja o broju prijatelja, učestalosti sudjelovanja na zabavama, večernjim izlascima u restoran, o broju prijatelja na društvenoj mreži.

Sudionici su u velikom broju ocijenili da je njihov život daleko siromašniji od života njihovih poznanika. Primjerice, 82 posto od 3003 ispitanika tvrdilo je da sudjeluje u manje zabava nego ljudi iz njihov okoline.

Kada je taj test proveden na drugoj skupini, rezultati su bili isti s time da sudionici nisu trebali ocjenjivati društveni život svoje okoline, već prosječnih ljudi svojih godina i spola.

Druga ispitivanja provedena po istom modelu na više od 1200 osoba omogućila su psiholozima da zaključe kako rod, dob, stupanj obrazovanja i visina prihoda i politička orijentacija ne igraju nikakvu ulogu u takvom pesimističnom ocjenjivanju vlastita društvenog života.

Postavili su hipotezu da su ljudi spontano skloni uspoređivati razinu društvenog života s pojedincima koji su “hiperdruštveni” .

Ti hiperdruštveni pojedinci sudjeluju na svim zabavama, angažirani su u nizu aktivnosti i stalno u komunikaciji s velikim brojem ljudi.

Njihov društveni život cvate, pokazalo je ispitivanje, a takvu ocjenu pojačava i današnje sve veće korištenje društvenih mreža.

Kada su odgovarali na pitanja, ispitanicima su upravo ti hiperdrduštveni pojedinci padali na pamet jer su oni “izuzetno vidljivi”, navode autori.

Psiholozi su svoju hipotezu testirali stavivši ispitanike u tri različite situacije. U prvoj su ispitanici bili zamoljeni da razmisle o svojim poznanicima koji su društveno vrlo aktivni, a zatim da s njima usporede vlastiti društveni život.

U drugoj skupini bili su zamoljeni da se usporede s prijateljima i poznanicima koji su najmanje socijalni i pretežito introvertirani.

U trećoj, kontrolnoj situaciji, zatraženo je da se jednostavno usporede s drugima, bez ikakvih drugih naputaka.

Iz ove treće, kontrolne situacije, proizašlo je da se ljudi spontano uspoređuju s “hiperdruštvenim” pojedincima i u toj kontrolnoj skupini odgovori su bili malo pesimističniji od odgovora skupine koja se uspoređivala s ne baš društvenim poznanicima.

Rezultati su pokazali da smo skloni podcijeniti bogatstvo našeg društvenog života jer za usporedbu uzimamo društveno najaktivnije pojedince..

Stručnjaci ističu da je izuzetno važno za pojedinca ostvariti se u društvenom životu. Ako se osoba osjeća društveno integrirana manje je psihološki nesretna i smatra da njezin život ima smisla.

Sklonost podcjenjivanja bogatstva našeg društvenog života stoga nije bezopasna. U tom kontekstu pretjerano korištenje društvenih mreža može naštetiti osobama koje se osjećaju manje društveno integrirane i pružaju im iluziju da je njihov društveni život dramatično siromašan i razočaravajuć.
 
(dnevno.hr)

Bivši premijer Crne Gore na ne baš kvalitetnoj slici vidi se u društvu slavljenika Nathaniela Philip Rothschilda i kanadskog milijardera i filantropa Peter Munka

Predsjednik Demokratske partije socijalista (DPS) Milo Đukanović snimljen je na rođendnskoj zabavi nasljednika bankarske imperije Nathaniel Rothschilda (40) u marini “Porto Montenegro”.

Bivši premijer Crne Gore na jednoj od mnogobrojnih usidrenih jahti u Tivtu na ne baš kvalitetnoj slici, koju je objavio “Daily Mail”, vidi se u društvu slavljenika Nathaniela i kanadskog milijardera Peter Munka, osnivača kompleksa Porto Montenegro.

Podsjetimo da prilaz britanskim i crnogorskim novinarima rođendanskoj zabavi je bio onemogućem, ali su fotografi atmosferu sa milijarderske zabave pokušavali uhvatiti sa mora.

Rođendanskoj zabavi, koja je počela u petak, prisustvuju između ostalih Lord Mendelson, bivši ministar u Blairovoj i Braunovoj vladi, Edi Georg, Sasha Volkova, ukrajinski supermodel, kao i više holivudskih zvijezda.

Podsjetimo da su britanski mediji ranije naveli da Nathaniel za višednevnu rođendansku zabavu planita potrošiti oko 1,1 milijuna eura.

Crna Gora, Terra Rothschildiana

Jacob Rothschild i Nathaniel Rothschild su na taj način dobili još jednu koloniju. Crna Gora je danas potpuno kupljena od hazarskih kompanija koje predvode Rothschildi. Obrazac je identičan. Kolonizaciju, kao i u regiji, predvode Rothschildi, pored njih su “ruski” biznismeni, Soros …

Treba prisvojiti luke, resurse, metalurške kombinate, turističke kapacitete …

Kao u Srbiji i ostalim državama regije, Soros je je prethodno izgradio mrežu nevladinih organizacija. CEDEM, Helsinški komitet za ljudska prava, “Human rights action” i “Hominem querum” su samo neke od njih.

Na to se nadovezuju kontrolirani mediji (ANEM), preko kojih je vodio, ispostavilo se, uspješno, antisrpsku kampanju. U suradnji sa Europskim organizacijama i venecijanskom komisijom (u kojoj je član i Vojin Dimitrijević) aktivno je pomogao projekt nezavisnosti.

>> Sve je pod kontrolom! Rothschildova hobotnica nad Balkanom
 
(vijesti.me)

Zamislimo situaciju u kojoj su ljudi masovno odbili gledati vijesti o Manchesterskom masakru. Uspkros njegovoj grozoti, terorizam (sijanje straha i uvlačenje emocija ljudi u situaciju) bi bio osujećen! Koja bi se teroristička organizacija upuštala u organiziranje događaja bez pravog PR učinka?!

Kako se nositi s događajima poput napada na civile u Manchesteru? Zapravo, kako se skinuti s te udice manipulacije bez zatomljivanja osjećajne strane nas kao cjelovitih bića? Ono čemu smo podvrgnuti jest emocionalna ucjena divovskih razmjera, kojoj se teško suprotstaviti čak i razumijevanjem načina kako se bernaysovskim tehnikama manipulira „javnim mnijenjem” u svrhu dobivanja pristanka za akcije koje prije toga nitko normalan ne bi htio vidjeti u svom dvorištu.

Bez razumijevanja širih planova, pravih mapa distribucije moći u svijetu (koja je sve samo ne nalik onome kako se predstavlja) te njenih ciljeva i metoda teško je prihvatiti da smo zapravo izloženi PR-u – „odnosima s javnošću” na način kako ih je shvaćao Edward Bernays, kojeg ne bez razloga zove „ocem spina”.

On je još 1920-ih objasnio da se stručnjak za odnose s javnošću ne bavi nekakvim tamo reklamiranjem ili uvjeravanjem, već stvaranjem događaja koji prekidaju rutinu života i kroz psihološki učinak navode ljude da razmišljaju u određenom smjeru ili prihvaćaju neke zamišljene smjerove i načine djeovanja. Preslikajte tu definiciju na najnovije događaje i vidjet ćete da im skladno pristaje.

Svašta znamo, a na zdrav razum zaboravili

Bez obrzira na informacijski okoliš, potrebno je barem povremeno uključivati zdrav razum i stalno biti na oprezu. Jer sjetimo se misli Arthura Schopenhauera, da zdrav razum može nadomjestiti svako obrazovanje, ali obrazovanje ne može nadomjestiti zdrav razum. S obrazovanjima raznih vrsta nismo deficitarni, ali s korištenjem zdravog razuma često jesmo.

Ne samo svojom krivnjom – sustav i mediji se ponašaju kao da im je cilj ne dati predah dovoljno dug da čovjek može zastati i promisliti o svemu. Kad i dođe do takvog predaha prikladnog za razmišljanje, ljudima zavlada amnezija, sretni su što je sve prošlo i što su se nekako izvukli te se opet prepuštaju brojnim impulsima odvlačenja pažnje i „zabave” koje im sustav također neumorno servira.

Postavimo zato početnu radnu tezu o tome da je napad u Manchesteru još jedan od brojnih tzv. „false flag” napada kakvih smo se nagledali zadnjih desetljeća i razmotrimo je, ne naknadno nego baš u ovom trenutku dok je svuda oko nas sve prepuno emocionalnog naboja i sućuti.

Što se nas na Zapadu tiče, rekao bih da je ovoga puta posrijedi pravo suosjećanje, ne onakvo kada se sluša o krvavim zbivanjima u nekim dalekim zemljama koje si zapravo ne znamo niti predočiti kako spada (Pakistan, Sirija, Irak) pa za nas ostaju samo riječ iz novina. Ne, ovdje se radi o gradskim ulicama kakve dobro poznajemo u cijeloj Europi, o kafićima i koncertima kakvih su puni naši gradovi, o ljudima čiji su životni stil i razmišljanje sukladni našima.

Iznenadni smrtonosni prekid mirnodopske rutine

Ono što izaziva pravi užas jest činjenica tako iznenadnog i smrtonosnog prekida mirnodopske dnevne rutine. Netko se našao s prijateljem na kavi, netko je otišao na koncert, netko je tek žurio naći se s dečkom ili curom – i odjednom su postrijeljani usred opuštene jesenske večeri u petak prilikom opuštanja od radnog tjedna i očekivanja vikenda, pod gradskim svjetlima i neonskim reklamama. Na mjestu na kojem bi to svi najmanje očekivali.

S obzirom koliko opisani život nalikuje našim životima, takav će događaj kod Europljanina stvoriti pravi unutarnji užas. Njegova nepredvidljivost – zapravo činjenica da „razbija rutinu” – je zastrašujuća. Postoji li razuman način kako se postaviti u takvoj situaciji koju se može opisati kao „lose-lose” za prosječnog čovjeka? Ako ga te vijesti uvuku, bit će zastrašen i podoban materijal za davanje pogona stroju koji je generirao ovaj događaj i koji će generirati još takvih krvavih događaja.

Ako pak odluči ne zaplesati taj ples – kako to učiniti? Minorizirati tragediju? Ignorirati žrtve i činjenicu da se takva trauma širi i na sve ostale članove obitelji, na roditelje koji su besmisleno izgubili djecu i tome slično, da spomenem samo taj primjer gdje je veza među ljudima najdublja i stvara gubitak kojeg se ne može prežaliti cijeli život.

Kad smo već kod riječi „zastrašivanje”, to je ustvari hrvatski prijevod riječi „terorizam”. Podsjetimo se na trenutak biti tog pojma. S obzirom da je cilj terorizma širenje straha, neposredne žrtve nisu pravi cilj terorista. Njihov pravi cilj su svi oni koji će biti izloženi informacijama o nekom napadu i tako biti zastrašeni kako bi – tako se nadaju teroristi – djelovali ili razmišljali na određeni način. Kad se tako postave stvari, vidljivo je da je sam terostički čin tek početak, zapravo čak i manje važan dio slagalice, jer ga je nekad dovoljno i izmisliti. Puno važniji dio slagalice jest osiguravanje da informacije stignu do „ciljane publike”, da upotrijebimo još jedan PR pojam na posve neutralan način.

To u prijevodu znači da su sva medijska izvješćivanja i dani žalosti zapravo najvažniji dio terorizma. Sam događaj, koliko god grozan bio, ne bi imao nikakav učinak bez medija i sudjelovanja u medijskoj igri. Medije, naravno, nitko od nas ne može isključiti, ali ono nad čime je svatko od nas gospodar jest naša vlastita pažnja. Mi biramo na što ćemo usmjeriti pažnju, a ne što nećemo.

Jer sve bitno je sročeno na naslovnici jednih naših novina prije nekoliko dana, na kojom je velikim slovima pisalo: „Svijet tuguje i sprema se za rat”.

Treba li tome što dodati? U istoj rečenici je rečeno sve: opisane su emocije (stvorene ubijanjem i prenošenjem kroz medije), a u drugoj rečenici naveden je cilj zbog kojeg se sve to napravilo. Toliko je jednostavno.

Čemu će manchesterski napad uistinu poslužiti?

A rat bi možda trebao riješiti problem? A možda će ovaj događaj odvući pažnu od pregovora vezanih uz TIPP, kojima se ljude svijeta predaje u ruke korporacijama? Možda će napad poslužiti daljnoj destabilizaciji Europe jer se dogodio u isto vrijeme kad iz islamskih zemalja stižu milijuni ljudi, koji će sada biti okrivljavani zbog toga, pa će se braniti od napada i inercijom stvarati nove mlade teroriste, pijune spremna za samožrtvovanje, ali ne – kako oni to misle – za dobrobit svojih nacija, nego za dobrobit manipulotora zbog koji se i nalaze tisućama kilometara od svojih razrušenih domova?

Možda će se manje pažnje obratiti na pregovore o GMO-u, koji je dugoročno daleko pogubniji za živote ljudi, nego nekoliko napada strojnicama? Također, lako je predvidjeti „paljenje” sveopćeg nadzora u Europi, baš kao što se to zbilo nakon 2001. u SAD-u.

Pogotovo će ovaj događaj minornima učiniti, recimo, ionako nepriznate akcije poput „chemtrailova”. Na njihov spomen će svaki neupućen čovjek, pogotovo nakon ovog događaja, odmahnuti rukom jer, je li, postoje pravi problemi, sva ta ubojstva po ulicama, nije sad vrijeme za umišljaje i fantazmagorije.

U biti, ovo što gledamo je jedna divovska i užasna fantazmagorija, skoro halucinacija. Ili možda vrlo sofisticirani iluzionistički trik odvlačenja pažnje. Od čega, to se trebamo zapitati.

Zamislimo na trenutak utopističku situaciju u kojoj su ljudi masovno odbili gledati vijesti o manchesterskom napadu. Uspkros njegovo grozoti, terorizam (u smislu stvaranja straha i uvlačenja emocija ljudi u situaciju) bi bio osujećen. Upravo takva taktika jedina ima moć dugoročnog smanjenja terorizma. Koja će se teroristička organizacija upuštati u organiziranje događaja bez pravog PR-učinka?

Iz svega je očito da su mediji (i politika/političari, jer oni su u sprezi i jedno bez drugog ne postoji) glavna ruka terorizma. Oni imaju moć odabrati što će širiti, a što ne. I to i rade. Zato se tako malo čulo o mnogim masovnima antiratnim prosvjedima prošlih godina, a tako puno o raznim krivotvorenim izvješćima o navodnim oružjima masovnog uništavanja u vlasništvu država koje su bile meta globalne klike koja svoju bazu ima na vrhu nekih zapadnih zemalja.

Financijeri, organizatori i pokretači terorizma

Kaotične situacije su idealne da čovjek izgubi iz vida širu sliku, jer ga navode da se fokusira na određeni događaj, dok se prava slika stvari može uvidjeti samo defokusiranjem. Dakle, gledanjem ni-u-što-posebno i dopuštanjem da se detalji slike malo “zamute” kako bi se granice detalja izbrisale u maglici, pred očima promatrača spojile i time učinile prezentnom širu sliku događaja.

Ne zaboravimo stalno imati tu širu sliku pred očima: u korporatističko-državnim strukturama (te dvije stvari je nemoguće razdvojiti, kao što i pristoji svakom fašizmu, a o tome je ovdje riječ) zapadnih zemalja nalaze se financijeri, organizatori i pokretači tzv. “islamskog terorizma”.

A korporatistička strana tih istih struktura ima vlasništvo nad medijima. Jednom svojom rukom – onom kojom iz pozadine upravlja “teroristima” dajući im infrastrukturu i organizacijsku pomoć – oni stvaraju terorističke napade. (Nije li neobično da se u svim zemljama građane sve više podvrgava svim mogućim nadziranjima, snimanjima, biometriji, navodno radi sprječavanja terorizma, a sve te metode potpuno zakažu kad dođe do pravog napada? Tko je doista pravi cilj tog nadzora: “teroristi” ili građani?) Svojom drugom rukom – onom koja upravlja medijima – stvaraju željenu sliku i emocionalni učinak na ljude.

Drugim riječima, teroristi su zapravo mediji, jer oni šire strah, što je bit terorizma.

Zloporaba najpozitivnije ljudske osobine

Ta je taktika besprijekorna i teško nadvladiva jer računa na urođenu osobinu svih ljudi, upravo onu koju upravljači sustava nikad ne pokazuju (može se samo zaključiti da je jednostavno nemaju jer su u njihovoj selekciji dominantne tražene psihopatske osobine), a to je empatija.

Mi, ljudi, suosjećamo i zato želimo dobro, pa ja paradoksalno, ili tek dijabolično, ali svakako taktički i strateški vrhunski izvedeno, da se upravo najpozitivnija osobina ljudi zlorabi protiv njih.

Ako mislite da je ovo pretjerivanje, zamislite kako bi se većina ljudi odnosila prema čovjeku koji bi izjavio da ne mari za manchesterske napade, da ne želi to gledati i da ga to uopće ne zanima. Jednoglasno bi ga proglasili bezosjećajnim tipom, samoživim i egoističnim, mada je upravo on učinio ono što jedino ima smisla ako se ne želi pridonositi širenju terorizma: uklonio je sebe iz kanala i uklonio je sebe kao primatelja.

Iz te formule slijedi da bi upravo iz pijeteta prema mrtvima, da njihove smrti ne bi bile (kako se to frazira) “uzaludne” (molim vas, koja se to žrtva na kraju priče ne pokaže uzaludnom?), upravo to bilo ono što bi svaka osoba trebala napraviti. Početi ignorirati vijesti i prestati davati pristanak da se manipulira njegovom empatijom kao i prestati pristajati da mu se usađuje krivnja i da se njome manipulira.

Nije li doista morbidno da smrt svih ovih ljudi postane gorivo za stroj koji stoji iza organiziranja njihovih ubojstava? Bi li oni to zaista željeli, kad bi ih se moglo pitati i kad bi imali razumijevanje o tome kako funkcioniraju stvari? Ili bi možda s one strane života poručili da ne nasjedamo, da se ne uključujemo u sveopće orkestrirano žaljenje za njima, jer time samo samo skrećemo vodu na mlin njihovima ubojicama.

Ako mrtve želimo obezvrijediti, onda ćemo se uključiti u medijsku histeriju, spuštati zastave na pola koplja i tome slično. Ako želimo konačno reći “ne” bešćutnim manipulatorima i ubojicama, onda ćemo se na te događaje obazirati što manje. Najbolje ih je što brže zaboraviti, kao da se nikad nisu dogodili. Tako će ukupna šteta biti manja.

Naravno, u postojećem emotivnom i neinformiranom okruženju takva je ideja neprihvatljiva i potpuno politički nekorektna, što najvjerojatnije znači da ima neke veze s istinom. Ali ne zaboravimo, riječ je o zlouporabi naše empatije. Mediji imaju iste vlasnike kao i ratovi pa je ignoriranje medija prava borba protiv terorizma jer su suvremeni veliki korporatistički ili državni nadzirani mediji najvažniji dio terorizma. Bez njih ne bi imalo smisla postavljati bombe i kalašnjikovima rešetati kafiće.

Sjećam se neke situacije o navodnoj bombi koja je bila postavljena ili eksplodirala prije koju godinu u Zagrebu, bez žrtava. Ako se taj događaj zbio, bio je minoran i trajao je sekundu. Ali je pisanje o njemu trajalo tjednima. Isto tako se sjećam američkog istraživanja količine straha u djeci u SAD-u u usporedbi s djecom iz ratnih zona Bliskog istoka. Ono je pokazalo da su djeca u opasnijim zonama u daleko manjem strahu, dok su djeca u sigurnijim državama u većem strahu jer, kao i svi Amerikanci, gledaju televiziu.

Ta paralelna stvarnost je za njih prava stvarnost i kao kaugumu razvlači i prežvakuje svaki detalj. Za razliku od njih, klinac na Bliskom istoku lišen televizije, ako nije osobno nazočan, može niti ne saznati za neku eksploziju. Ili ako se to i dogodi, saznat će to kao informaciju koju me je netko ispričao, bez dodatnih patetikom i emocijama obojenih okolnih sadržaja, koji zapravo ne nose informaciju nego joj samo daju emocionalnu snagu i boju.

U nadahnutom i za svoje vrijeme politički pomalo nekorektnom filmu Antuna Vrdoljaka „Kad čuješ zvona” u jednom trenutku Pavle Vujisić, stanovnik zabačenog sela koji je „partizan” (srpske nacionalnosti), nađe se u sukobu sa susjednim skoro istoimenim selom u kojem su na vlasti „ustaše” (muslimani). Objašnjavajući svoje viđenje te za njega apsurdne situacije, on neprilagođenom političkom komesaru Borisu Buzančići kaže da bi najradije razrušio sve ceste jer „sve zlo stiže cestama”.

Sve zlo stiže cestama, a mediji su suvremene ceste

Zapravo je bio u pravu, a suvremene ceste su mediji. Parafaraziranjem možemo reći da sve zlo stiže kroz velike medije. Oni nas izlažu emocionalnoj ucjeni, zbog koje si ne možemo pomoći nego postajemo srednji dio glavne manipulatorske formule koja glasi: „problem – reakcija – rješenje”. Mi smo „reakcija”, mi tražimo daljnje akcije ili dajemo pristanak za njih.

Sve je to bullshit. Ako ne vjerujete, napravite eksperiment. Pokušajte se potpuno isključiti iz čitanja novina i praćenja bilo kakvih vijesti. Brzo ćete uočiti kako se vaš svijet odjednom smanjuje na ugodnu razinu. Sastoji se od ulica kojima prolazite, članova vaše obitelji, susjeda, kolega s posla, prijatelja, glazbe, knjiga ili filmova po vašem izboru. To je ono što doživljavate i osjećate iz prve ruke, to je stvarni svijet oko vas. Ugodno je malen, blizak i nekako zaštićujuć. Drugi za vas niti ne postoji.

A takvih stvarnih svjetova ima milijarde, baš koliko i ljudi. Ne postoje bombe koje mogu istovremeno eksplodirati u svima njima, osim kroz medije. Koji su teroristički po definiciji jer šire strah, a na kraju krajeva doista i pripadaju pravim teroristima ovog svijeta. Kroz njih dobivate „second hand” robu ili čak i krivotvorine, kao one lažne „markirane” komade odjeće koji stižu iz Kine.

Taj će svijet, koji se sastoji od namještenih ili izmišljenih „događaja”, na žalost, utjecati na vaš stvarni svijet. Ali ne koliko mislite jer se taj utjecaj može smanjiti ako mu ne dopustimo ulaz u naš stvarni svijet, prepun druženja, humora i ljepote, jer to je naša prava priroda.

Možda bi od svih ovih pretragičnih događaja bilo neke svrhe kad bi nas trgnuli da se konačno skinemo s te udice na kojoj se bacakamo kao netom uhvaćena riba. Neučinkovito i besmisleno, dok nas ribolovac ubacuje u svoju kantu i nosi prema roštilju.
 
(dnevno.hr)

Svatko zna da televizija nije zdrava, ali nakon čitanja onog što su znanstvenici otkrili o tome koliko je stvarno loše gledanje televizije, vi ćete biti šokirani i ogorčeni zbog informacije da je to skrivano od nas već desetljećima.

Nerijetko se spominju štetni utjecaji televizije na ljudski um i svima je više manje jasno kako umjesto gledanja novog reality showa mogu raditi tisuće drugih korisnijih stvari, ipak većina ljudi određeno vrijeme provodi ‘zakačena’ na male ekrane. No, najbolji dio tek dolazi, jer televizija na još neke itekako zabrinjavajuće načine šteti našem organizmu.

Tako nas među ostalim umrtvljuje. Naime, australski su istraživači otkrili kako bez obzira na to koliko vremena provedete u teretani, svaki sat koji provedete ispred ekrana povećava rizik od srčanih oboljenja, objavljeno je u časopisu American Heart Association.

Prema njihovim rezultatima ljudi koji su gledali televiziju više od četiri sata dnevno imaju 46 posto veće šanse za umiranjem od bilo koje bolesti i 80% posto veće šanse za umiranje od neke kardiovaskularne bolesti bez obzira na to što nisu pušili, pili i jeli su zdravo.

Studije su potvrdile i kako ljudi uz televizor više piju, objavljeno je u izvještaju udruge Alkohol i alkoholizam. Pokazalo se kako muškarci uz filmove i reklame u kojima se prikazuje alkohol gotovo odmah posežu za čašom pice ili vina.

I možda za roditelje najzabrinjavajuće – sati pred malim ekranima u djetinjstvu mogu dovesti do problema s kostima, objavljeno je u časopisu Pediatrics.

Skrivena od vas uz pomoć televizijskih tvrtki, postoje stotine znanstvenih studija koje pokazuju  razorne učinke televizora na vaše zdravlje, inteligenciju, sreću, pa čak i vaš životni vijek. Izdvojeno iz knjiga Remotely Controlled i The Plug-in Drug, ovdje su neke od posljedica gledanja televizije, i svaki od njih je potkrijepljen uz pomoć nekoliko dokumentiranih znanstvenih studija:

ISPRINTAJTE OVU LISTU I NALIJEPITE POKRAJ SVOJEG TELEVIZORA

Nalazi znanstvenih studija o zdravstvenom učinku TV-a na vas pokazuju da:

TV…

• Je glavni uzrok depresije
• Smanjuje akademsko postignuće
• Smanjuje libido kod muškaraca i žena
• Je vodeći uzrok polovice svih krivičnih djela vezanih za nasilje
• Zaustavlja razvoj dječjeg mozga
• Oštećuje mozak djece i odraslih
• Spriječava razvoj govora
• Smanjuje čitanje s razumijevanjem
• Povećava vjerojatnost djece za razvoj ADHD
• Smanjuje kreativnost i maštu
• Smanjuje sposobnost za uspjehom
• Uzrokuje probleme s vidom
• Čini vas manje zaiteresiranim za fizičku vježbu i sport
  
• Uzroci emocionalnih problema, uključujući PTSP
• Jedan od mnogih uzroka autizma
• Uzrokuje pretjerano jedenje
  
• Stvara žudnju za slatkom hranuom
• Uzrokuje pretilost
• Povećava dječje promjene kojima će postati alkoholičari kasnije u životu
• Čini da muškarci osjećaju manje ljubavi sa svojim partnerima
• Čini da se žene osjećaju manje zaslužne da bidu voljene
• Čini da obitelji manje vremena provodi zajedno
• Povećava stopu razvoda
• Povećava negativno raspoloženje
• Povećava “copycat” samoubojstva
• Smanjuje samopoštovanje i povjerenje
• Povećava želju za kozmetičkim kirurškim zahvatima (plastične operacije)
  
• Smanjuje vaš životni vijek
• Smanjuje sportske performanse
  
• Uzrokuje Alzheimerovu bolest
• Napreže tijelo
• Uzrokuje neispavanost

 ISPRINTAJTE GORNJU LISTU I NALIJEPITE POKRAJ SVOJEG TELEVIZORA

Smjernice “sigurne” izloženosti televiziji:

Budući da količina vremena provedene pred televizijom je izravno proporcionalna s tim koliko ste sretni u životu, što manje gledate to bolje. Međutim, na EndAllDisease.com smo shvatili da eliminirajući televiziju u potpunosti iz vašeg života može ili ne mora biti realistično, a vlade svijeta nisu dovoljno odgovorni za stvaranje sigurnosnih smjernica o izloženosti gledanju televizije, i mi ćemo dati te smjernice koje su izvedene iz harvardskih istraživanja i drugih činjenica na temelju  postojeće znanosti. Ovdje je preporučeni dnevni unos (RDA) za gledanje televizije:

• Djeca mlađa od tri godine ne bi trebala gledati nikakav zabavni ekran.
• Nakon ove dobi, gledanje televizijskih kvalitetnih programa trebao biti ograničeno na jedan sat dnevno.
• Tinejdžeri bi trebali biti ograničeni na jedan i pol sat dnevno.
• I za odrasle, dva sata dnevno.

“Oslobađanje od televizije ne treba smatrati ekstremnim. Vi će te odmah udvostručiti količinu slobodnog vremena kojeg imate, a nakon kratkog vremena, malo vjerojatno da će vam TV faliti. ”
– Dr. Aric Sigman
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)