Peruanske vlasti pokušavaju otkriti što je uzrokovalo pomor 10 tisuća tzv. Tititaca žaba u rijeci Coata na jugu zemlje. Titicaca žabe su inače ugrožena vrsta

Titicaca žabe su ugrožena vrsta koja žive samo u velikom istoimenom jezeru te pritokama tog jezera, donosi Business Insider.

Žabe su karakteristične po naboranoj koži. Iako im broj rapidno opada, neki Peruanci ih dalje koriste u prehrani.

Ekološke udruge i konzervatori tog područja misle da je najvjerojatniji uzrok pomora zagađenje rijeke Coata.

Optužuju lokalne vlasti da su ignorirale pozive za izgradnju postrojenja za preradu otpadnih voda.

Čekaju se rezultati istrage

“Vlastima sam odnijeli mrtve žabe. Mislim da oni ne shvaćaju kako živimo. Nemaju pojma koliko se zagađenje proširilo. Situacija je nepodnošljiva”, rekao je Maruja Inquilla.

Nadležni tijela, koja se bavi zaštitom životne sredine u Peruu, tvrde da su uzeti uzorci vode i tla te da će istraga dokazati uzrok pomora žaba.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(telegram.hr)

Novi član Trilateralne komisije preuzima medijsko carstvo?

Franjo Luković dao je ostavku na mjesto predsjednika Nadzornog odbora EPH-a, samo godinu dana nakon imenovanja na tu poziciju. Postaje jasno da se kreće prema onom što smo već pisali, potpunom preuzimanju EPH-a iz ruku Hanžekovića i njegove kćeri Ane.

Na njegovo mjesto dolazi čovjek iz Izdavačkog savjeta EPH, bivši ministar znanosti i tehnologije Gvozden Flego.

Franjo Luković jedan je od najistaknutijih hrvatskih bankara koji je na čelu Zagrebačke banke bio 23 godine, do veljače 2015. godine, nakon čega se posvetio drugim poslovima, među ostalim privatnim ulaganjima i savjetničkim poslovima. Tri mjeseca nakon odlaska iz ZABE, na “iznenađenje” svih, ulazi u NO EPH-a.

Nakon što je odjeknula vijest da Marijan Hanžeković boluje od raka gušterače u EPH-u postalo je jasno da će Luković preuzeti vodstvo. Neovisno o ishodu Hanžekovićeve bolesti, Franjo Luković postat će novi predsjednik uprave i preuzet će sve konce iz ruku Hanžekovićeve kćeri Ane.

Cinici bi rekli kako je i vrijeme da stvarni gazda uzme sve u svoje ruke, jer se od trenutka preuzimanja EPH u javnosti spekulira kako je on uz Mamića i Bandića najveći tajni dioničar EPH, što se kao i u slučaju ‘Večernjaka’ vjerojatno nikada neće otkriti jer Luković ima strašno zaleđe, kako u politici tako i u pravnim i poslovnim krugovima.

Luković se zadnjih godina prometnuo u glavnog poslovnog partnera Marijana Hanžekovića. On je prije godinu dana neočekivano nakon 20 godina otišao s mjesta čelnog čovjeka Zagrebačke banke na mjesto šefa Nadzornog odbora EPH!? Prema riječima ljudi iz najvećeg medijskog koncerna u Hrvatskoj, sve najznačajnije strateške odluke u zadnje vrijeme donosi upravo on, a Hanžeković i njegova kći Ana samo su izvršitelji.

Nije nikakva tajna da je sadašnja uprava EPH nesposobna jer svi su im novi megalomanski projekti neslavno propali pa su Luković i Hanžeković zbog lošeg financijskog stanja nedavno morali na brzinu “upumpati” oko osam milijuna kuna privatnog novca da bi mogli isplatiti plaće zaposlenicima.
 
(dnevno.hr)

Tijekom više od pola stoljeća, sjevernoamerički poljoprivrednici su prskali herbicidom pod imenom atrazin svoje usjeve – poglavito po kukuruzu, u količinama od milijuna litara godišnje.

Ovaj raširena upotreba “ubojice” korova također je stvorila ne malu količinu te kemikalije koja je otišla u zemlju, osiguravajući da atrazi završi u jezerima, potocima i povremeno, no i sve češće, čak i pitkoj vode, prema nedavnom izvješću Global News-a.

“Atrazin je broj jedan onečišćavač kojeg ćete naći u vodi za piće u SAD-u, a vjerojatno i na globalnoj razini u cijelom svijetu” znanstvenik Tyrone Hayes sa Univerziteta Kalifornija-Berkeley, je izjavio za novinsku organizaciju.

Važnost štetnosti herbicida atrazinu je s vremenom dobila pozornost brojnih skupina – i nekih vladinih organizacija – što se tiče njegove uporabe i neki kažu, prekomjernog korištenja. Jedna takva organizacija je Kanadsko zdravstvo, koje je nedavno potvrdil da bi atrazin doista mogao napraviti svoj put u lokalne pitke vode i vodocrpilišta. Agencija navodi: “s obzirom da je atrazin klasificiran u skupini III (kancerogen za ljude),” ono je prihvatljiv u količini od 5 dijelova na milijardu (ppm) u pitkoj vodi, a u SAD-u, ta razina je 3 ppm.

No, problem je u tome da se razina atrazina u vodi za piće može razlikovati od mjesta do mjesta, uz poljoprivredne regije, očito ima više u opasnosti (iako ne i isključivo, atrazine je nađen u krugu od stotine kilometara daleko od poljoprivredne regije, tako da može putovati jako daleko).

‘Većina dobro studiranih pesticida na planetu’

“U područjima gdje se atrazine često koriste, on (ili njegovi dealkilirani metaboliti) je jedan od najčešćih otkrivenih pesticida u površinskim vodama i vodama pitkih izvora.  Kontaminacija Atrazinom je prijavljena u slijedećim područjima: Britanskoj Kolumbiji, Novoj Škotskoj, Otoku Princa Edward, Quebec, Ontario i Saskatchewan” izjavilo je Javno Zdravstvo Kanade.

Spoj je proizveden od strane Syngenta, vodećeg svjetskog poljoprivrednog diva. Europska unija je zabranila atrazin u 2004. No na Balkanu kao da se on koristi godinama. Nažalost, u Hrvatskoj atrazin nije zabranjen. Nalazi se na službenoj listi otrova koji se mogu stavljati u promet odobrenoj od Ministarstva zdravstva – ZAKON O OTROVIMA (NN 27/99).

Ipak, istraživanja o spoju i njezinim učincima se nastavio, i to ne samo na ljude: Učinci atrazina na vodozemace i druge životinje se također istražuju.

“Atrazin je vjerojatno najbolje studirani pesticida na planeti, možda bi se mogao usporediti sa spojem DDT”, izjavio je prof Jason Rohr sa Sveučilišta Južne Floride.

Postoji malo podataka, s obzirom na učinke herbicida na ljudima. Neke studije su otkrile moguću vezu između atrazina i jajnika, raka dojke i prostate, kao i urođene mane, uključujući male muške genitalije i gastroze, defekt kod rođenja u trbušnom zidu u kojem crijeva dojenčadi mogu biti izvan trbuha.

“Dakle, za ljude postoje studije koje pokazuju povezanost između izloženosti atrazinu i niskog broja spermija ili pada nataliteta, povećan rizik od raka dojke, povećan rizik od raka prostate, deformiteta genitalijama,” rekao je Hayes.

Sa svoje strane – a možda i očekivano – Syngenta kaže da takve studije koje sugeriraju da je atrazin kancerogen ili na neki drugi način štetan za ljude, su znanstveno manjkave i neprihvatljive.

Tvrtka kaže da su “drugi” stručnjaci pregledali istraživanja, te su ga smatraju nepouzdanima. Tvrtka tvrdi da je njihov herbicid siguran i odobren za uporabu od obje strane, kanadskog zdravstva i američke Agencije za zaštitu okoliša.

Syngenta plaća masne pare

“Što se tiče ostalih utjecaja atrazina, EPA - američke Agencije za zaštitu okoliša je vrlo jasno rekla u svojoj prezentaciji u srpanju 2011. na Naučnom Savjetodavnom Panelu da raspoloživi podaci ne podržavaju bilo kakvu povezanost između izloženosti atrazina i raka”, rekla je Ann Bryan, viši menadžer za Syngenta, u izjavi za javnost.

Isti Naučni Panel je kritizirao Agencije za zaštitu okoliša zbog popisa svih vrsta raka u jednu kategoriju u svojoj ocjeni atrazina.

“Bilo bi korisno i primjereno donositi zaključke za pojedine vrste raka, za razliku od određivanja raka u cjelini”, rečeno je na Panelu, dodajući popis vrste raka sa “sugestivnim dokazima kancerogenog potencijala”, kao što su rak jajnika, ne-Hodgkinov limfom, leukemija vlasastih stanica i rak štitne žlijezde.

Vijeće je također preporuča praćenje studija.

U 2012, kao dio skupne tužbe, Syngenta je platila 105$ milijuna dolara kazne prema više od 1.000 komunalnih vodnih sustava u SAD-u kao račun za uklanjanje atrazina iz vode za piće. Syngenta poriče bilo kakvu odgovornost.

Pesticid atrazin izaziva rak

Tyrone Hayes, profesor endokrinologije sa Sveučilišta Berkeley, održao je početkom ove godine predavanje na poznatoj Klinici Mayo u Minnesoti. Govorio je prisutnim liječnicima o patološkim promjenama koje kod životinja i ljudi izaziva pesticid atrazin. Iako su liječnici Klinike Mayo priznati stručnjaci i poznavatelji ljudskog zdravlja i bolesti, bili su iznenađeni informacijama profesora Hayesa na koje on upozorava, doduše, već godinama: pesticid atrazin, osim što uzrokuje teške malformacije organa kod žaba, izaziva i rak kod ljudi!

ŠTO JE ATRAZIN?

Atrazin – službeni otrov

Atrazin je selektivni triazinski herbicid koji se koristi pri kontroli širokolisnih (crna pomoćnica, čičak, štir) i uskolisnih korova. Ulazi u okoliš raspršivanjem na poljoprivrednim gospodarstvima. Iz tla se podiže rastom biljaka, dok se u njih apsorbira uglavnom kroz korijenje, ali i preko listova te se jednom apsorbiran akumulira u vršnim dijelovima biljke, listovima (novim i rastućim) i laticama itd. Kod tretiranih biljaka atrazin povećava unos arsena u biljke!
 

 
Atrazin je relativno postojano zagađivalo okoliša. Jedan je od najznačajnijih zagađivala površinskih i podzemnih voda, te mora. Njegova postojanost (vrijeme poluraspada je oko 125 dana u pjeskovitom tlu, a u hladnom, suhom tlu, može se zadržati i dulje od godinu dana) i pokretljivost u nekim vrstama tla, jer se ne apsorbira čvrsto niti lako na čestice tla, često uzrokuje zagađenja površinskih i podzemnih voda. Razvrstan je u takozvanu III. skupinu otrova uz oznake Xn (štetno) i N (opasno za okoliš).

Nedavna istraživanja pokazala su da atrazin ima ozbiljan utjecaj na spolni razvoj žaba. Istraživanje je pokazalo da atrazin u količini koja se često nalazi u okolišu demaskulinizira punoglavce i pretvara ih u hermafrodite, tako da mužjaci u svojim testisima imaju i ovarije, te razinu testosterona deset puta manju od uobičajene u muških žaba. Herbicid očigledno mijenja ravnotežu steroidnih hormona u osjetljivo vrijeme njihova razvoja.

Atrazin

Ovaj se herbicid koristi u uzgoju kukuruza, šećerne trske, ali i održavanja travnjaka te uništavanja korova. Brojne su studije dokazale kako on remeti hormonalnu ravnotežu i ugrožava populaciju vodozemaca. Tako su mužjaci žaba izloženi atrazinu postali potpuno feminizirani. Studije na ljudima dokazale su da atrazin remeti normalnu funkciju mitohondrija u stanicama i uzrokuje inzulinsku rezistenciju, te da ljudi postaju deblji. Dok je u zemljama EU atrazin zabranjen, u SAD-u i Hrvatskoj se normalno koristi kao herbicid. U Hrvatskoj se u prodaji nalaze brojni pesticidi koji sadrže atrazin te njegova prodaja nije zabranjena zakonom. Kako biste smanjili svoje izlaganje, što je češće moguće kupujte organsko voće i povrće, osobito kukuruz.

Kemijska kastracija

»Otkrili smo da atrazin uzrokuje kemijsku kastraciju muških žaba i drugih vodozemaca. Reducira koncentraciju muškog hormona, testosterona, što dovodi do pada broja spermija, smanjenih glasnica i smanjene sposobnosti privlačenja ženki« – tvrdi Hayes.

Takvi spolni poremećaji nasilne demaskulinizacije, odnosno feminizacije muških žaba dovodi do naglog pada broja tih vodozemaca. Hayes upozorava da, osim narušavanja bioraznolikosti, pesticid atrazin predstavlja opasnost i za ljudsko zdravlje: »Atrazin sudjeluje u razvoju raka kod laboratorijskih životinja, a epidemiološke studije pokazuju da je i rak dojki kod žena povezan s izlaganjem atrazinu.«

Iako svoje rezultate istraživanja objavljuje u prestižnim časopisima, poput »Science« ili »EHP«, već je godinama u znanstvenom sukobu s mnogim institucijama poput američke Agencije za zaštitu okoliša (EPA), čiji stručnjaci uporno ponavljaju da rezultati profesora Hayesa nisu uvjerljivi. U sukobu je također s konzultantskim firmama, npr. »EcoRisk« koja financijski podupire isključivo znanstvenike sa suprotnim stajalištima o atrazinu. U sukobu je, naravno, i s kompanijom »Syngenta« koja proizvodi taj pesticid. Upozorenja Hayesa su poput »glasa vapijućeg u pustinji«, a njegova »borba protiv vjetrenjača« u SAD-u nije urodila plodom – atrazin je najčešće korišten pesticid u SAD, svake godine se zemlja i podzemne vode kontaminiraju s više od 35 milijuna tona atrazina.

Hrvatski otpor europskom oprezu

Taj sukob oko vrijednosti i štetnosti atrazina nije posebno aktualan u Europi, jer je reakcija mjerodavnih institucija koje brinu o okolišu i zdravlju bila mnogo brža i »konzervativnija« od američkih – upotreba atrazina je zabranjena! U većini europskih zemalja atrazin je izbačen s liste dozvoljenih sredstava za zaštitu bilja, dok je u Velikoj Britaniji i Irskoj njegova upotreba strogo ograničena. Europska komisija prihvatila je 17. srpnja 2006. novu Direktivu za zaštitu površinskih voda od zagađenja (COM(2006)397 final). Prema tom prijedlogu atrazin se nalazi na listi prioritetnih supstancija (uz 40-ak drugih) koje ugrožavaju životinjski i biljni svijet te zdravlje ljudi.

Nažalost, u Hrvatskoj atrazin nije zabranjen. Nalazi se na službenoj listi otrova koji se mogu stavljati u promet odobrenoj od Ministarstva zdravstva (NN 27/99). Na tržištu se nalaze mnogi pesticidi s dozvolom slobodne prodaje koji sadrže atrazin: Primextra Gold 720 Sc, Gesaprim 50 WP, Bravo Radazin T, Clap, Radazin T-50 i Radazin WP-50. Konačno, prema hrvatskome Zakonu o vodama dozvoljena koncentracija atrazina u pitkoj vodi (0.1 mikrogram na litru) je točno ona »doza« atrazina kojom profesor Hayes u laboratorijskim uvjetima izaziva spolne malformacije u žaba.

HRVATSKA I BALKAN
REAKCIJE NAKON STUDIJE: ‘ATRAZIN U CRPILIŠTIMA ZA VODU JE HERBICID ZABRANJEN U EU’ Doktor Marijan Ahel o zagađenosti vode u Zagrebu

Bandić (gradonačelnik Zagreba) štiti vodoopskrbni lobij – “Voda koju pije 800 tisuća Zagrepčana je ispravna za piće i jedna je od najkvalitetnijih u Europi”

Nedavno završena studija HEP-a, rađena za potrebe koncepcijskog rješenja “Zagreb na Savi”, upozorava da bi u idućih 5 do 10 godina opskrba Zagreba pitkom vodom mogla biti dovedena u pitanje . Sve više istraživanja pokazuje da raste razina onečišćenja podzemnih voda. O tome je li Zagreb ugrožen, kao i o toksičnim tvarima nađenim u podzemnim vodama i crpilištima porazgovarali smo s dr. Marijanom Ahelom, znanstvenim savjetnikom Instituta “Ruđer Bošković” (IRB) u Zagrebu.
 

Razlog za brigu? Kako komentirate HEP-ovu studiju?

Ne mogu komentirati rezultate tzv. HEP-ove studije jer ih nisam imao priliku vidjeti. Pitanje je ima li nekih novih elemenata koji ukazuju na pogoršanje nepovoljnih trendova u kvaliteti podzemnih voda koje se upotrebljavaju za vodoopskrbu ili je riječ o jednoj studiji koja je na jednom mjestu obradila sve dostupne rezultate. Ne smatram da postoji neposredan razlog za to da građani Zagreba žive u strahu za svoje zdravlje jer se putem ovlaštenih institucija osigurava stalna kontrola zdravstvene ispravnosti vode za piće. No, trebalo bi nas brinuti da smo tijekom proteklih nekoliko desetljeća neadekvatnim gospodarenjem prostorom i neprovođenjem mjera zaštite izgubili gotovo sva vodocrpilišta na lijevoj obali Save. Stoga ne smijemo dopustiti da se takav scenarij ponovi na glavnim vodocrpilištima koja sada opskrbljivaju grad Zagreb.
Propusti i zagađenja

Među onečišćivačima spominju se pesticidi i nitrati.

Svako prekoračenje maksimalno dopuštene koncentracije pesticida i nitrata treba smatrati ozbiljnim upozorenjem i poduzeti hitne mjere za njihovo smanjenje. No, moguće blago prekoračenje tih vrijednosti ne bi trebalo interpretirati kao akutnu ugrozu zdravlja.

U studiji se spominje da se u najvišim koncentracijama pojavljuje atrazin.

Atrazin je od 2004. godine zabranjen u EU. Treba, međutim, naglasiti da oko toga ne postoji potpuni konsenzus u svijetu, pa je tako u SAD-u atrazin jedan od najvažnijih herbicida.

Kako možemo zaštititi vodocrpilišta?

Ključno je da se mjere zaštite počnu provoditi prije nego što dođe do intenzivnijih zagađenja. Za uspješniju ranu detekciju utjecaja nekog od antropogenih izvora trebalo bi upotrebljavati dodatne parametre, što se kod nas, nažalost, ne čini u dovoljnoj mjeri.

Bandić: Zagrebačka voda je najkvalitetnija u Europi!

Voda koju pije 800 tisuća Zagrepčana i stanovnika Samobora apsolutno je ispravna za piće i jedna je od najkvalitetnijih u Europi. Poručio je to na konferenciji gradonačelnik Milan Bandić zajedno sa šefovima svih institucija koje se brinu o kvaliteti pitke vode u Zagrebu i najavio i kaznenu prijavu zbog lažnog uznemiravanja građana, nazvavši tekst o neispravnoj vodi za piće “goebbelsovskim lažima”.

Šefica zagrebačkog Zavoda za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar” Sanja Ožić u potpunosti je demantirala navode iz spomenutog teksta, rekavši da među 723 uzorka uzeta iz zagrebačkih crpilišta u protekle tri godine ni jedan nije sadržavao supstance i spojeve navedene u spornom tekstu.

***

Zavod za javno zdravstvo ima monopol na kemijske i ostale analize u Hrvatskoj, te je mjerodavno tijelo kojem se vjeruje. Ako gradonačelnik kaže da je voda čista, zavod za javno zdravstvo, će to potvrditi, makar lagali i trovali građane.
 
(preveo:mag.Alfred Bošković(dod.vecernji, glaskoncila)/uredio:nsp)

Analizom najčitanijih ovogodišnjih tekstova došli smo do zaključka da su mnogi naši sugovornici, koji su istraživali uzroke gospodarskog propadanja Hrvatske, neovisno jedan o drugome došli do istih zaključaka: da se Hrvatska već desetljećima uništava planski i da na tome profitiraju malobrojni pripadnici takozvane ‘elite’.

Pri kraju godine iz arhive portala Dnevno izvukli smo najčitanije ovogodišnje tekstove. Pregledavajući ih, zaključili smo da su ponajviše klikova i ‘likova’ skupile teme u kojima smo istraživali i analizirali pozadinu zbivanja, odnosno stvarne uzroke hrvatske gospodarske i demografske nizbrdice.

Prvi u nizu takvih tekstova bio je siječanjski intervju s Krešimirom Mišakom, urednikom i voditeljem HTV-ove emisije ‘Na rubu znanosti’. Tekst pod naslovom ‘Mesić je imao tek dva posto podrške, a Rockefeller je već znao da je on novi predsjednik!’, u kojem Mišak argumentima dokazuje da političari ne predstavljaju volju većine, već se ponašaju kao da oni bolje od građana znaju što je za narod dobro, da mediji u pravilu ne pišu istinu, već nameću čitateljima svoju stvarnost u skladu s onim što odgovara strukturama koje stoje iza tih medija, te da hrvatske predsjednike i premijere ne bira narod već strani centri moći, bio je daleko najčitaniji tekst na portalu Dnevno 2012. godine.

Mišak: Zašto Linić djeci ne ostavi Croatia osiguranje i HPB?

Nakon tog istinskog internetskog hita, u razgovoru s istim sugovornikom mjesec dana kasnije pokušali smo predvidjeti što bi se u skoroj budućnosti moglo događati u Hrvatskoj.

Bit ćemo još siromašniji, a izgubit ćemo i utjecaj na donošenje zakona. Svjedočit ćemo uništavanju svih javnih institucija koje nisu u privatnom vlasništvu. Za Hrvatske željeznice, brodogradnju, HEP… uskoro u javnosti neće biti puno dobrih riječi.

Novac od prodaje Croatia osiguranja i Hrvatske poštanske banke ogromna će crna rupa progutati u sekundi, a mi ćemo se opet morati zaduživati uz kamatu od osam posto. Smiješna je argumentacija kojom Linić pravda prodaju jedine preostale velike hrvatske banke i najstarije osiguravajuće kuće. Kaže da to Hrvatska prodaje da se ne bi morali dodatno zadužiti i djeci ostaviti ogromne dugove.

Pitam se zašto djeci ne ostave Croatia osiguranje i Hrvatsku poštansku banku, jer će se i ovako i onako morati dodatno zadužiti – primijetio je u veljači Mišak, a kasniji tijek zbivanja njegove je riječi itekako potvrdio.

Jedan od poznatijih hrvatskih analitičara pozadine zbivanja tada je još istaknuo da ćemo i u Hrvatskoj u budućnosti sve češće čuti prijedloge da vlast trebaju preuzeti stručnjaci, odnosno tehnokrati, da trebamo ‘tehničku vladu’, kakvu su u jeku krize dobili Grčka i Italija.

Mišak je pojasnio da se iza privlačnih fraza o vladi stručnjaka u stvari krije namjera postavljanje namjesnika bankarskih centara moći. Valja ovdje primijetiti da se u Hrvatskoj, nakon nedavnog rušenja kreditnoga rejtinga, doista sve češće spominje mogućnost postavljanja tehničke vlade!

Kačinari: Sada kradu dokumente kako bi sakrili trag pljačke Zagrebačke banke

Korak dalje u analizi sveopćeg kaosa, te naglog gospodarskog i financijskog propadanja nekad industrijski najrazvijenije republike bivše Jugoslavije, načinili smo kroz razgovor sa zagrebačkim zlatarom i zviždačem Pašk Kačinarijem.

U tekstu pod naslovom ‘Ako ja ‘odem’, za mnom će i pripadnici bankarskog lobija koji su pokrali Hrvatsku!, Kačinari je na osnovu opsežne dokumentacije i desetogodišnjeg istraživanja detaljno opisao kako je Hrvatska planski opljačkana, kako su banke i poduzeća nelegalno privatizirane, odnosno pokradene… I Kačinarijeve teze, objavljene u ožujku ove godine, i danas stoje jednako čvrsto kao i tada:

Hrvatska je pokradena za oko 47, 5 milijardi eura koliko otprilike iznosi hrvatski dug, što znači da Hrvatska nikome ne duguje ništa. Pljačka je počela još 1976. godine, kada su pojedinci osnovali banke u inozemstvu kako bi tamo, umjesto u Narodnu banku Jugoslavije, mogli pohranjivati devize. Zagrebačka banka tada je također osnovala kćeri banke izvan Hrvatske, uz pomoć kojih su kasnije pokrali Zagrebačku banku i poduzeća koja su osnovala tu banku.

Nakon što su ovladali Zagrebačkom bankom protuzakonito su izmijenili vlasničku strukturu brisanjem iz knjige dioničara dionice pravih vlasnika banke, i to njih preko tisuću i dvije stotine. Ljudi koji su nezakonito preuzeli Zagrebačku banku opljačkali su i Grad Zagreb.

Ta pljačka još traje. Sada kradu dokumente kako bi sakrili trag pljačke. Posjedujem dokumentaciju o tome. To je prijavljeno i DORH-u, no oni šute. Kaznenu prijavu protiv tada čelnih ljudi ZABE Ive Hanžeković – Živković, Marijana Hanžekovića, Jakše Barbića, Franje Lukovića i drugih podnio sam 6. svibnja 2008. zbog zlouporabe položaja i ovlasti.

Ta prijava od tada stoji u USKOK-u, a ista niti je odbačena niti se po njoj radi, što je dokaz da je zaštitnik sveukupnog kriminala u Hrvatskoj upravo Mladen Bajić – kazao je Kačinari te dodao da je otkrio da hrvatske banke nisu unijele svoje nekretnine u osnivački kapital, da ne bi uvukli državu u vlasničku strukturu banke. Upravo zato banke ni danas nisu uknjižene na većinu ‘svojih’ nekretnina – zaključio je zagrebački zlatar i nesuđeni dioničar ZABE.

Tabaković: U Hrvatskoj vlada kontrolirani kaos kojeg su organizirali oni koji su pokrenuli rat

Nakon Kačinarija, o sustavnoj pljački Hrvatske govorio je i Sulejman Tabaković, predsjednik udruge Kulin ban i pravni ekspert za pretvorbu i privatizaciju. U tekstu pod naslovom ‘Oporezivanjem Todorića, Mudrinića, Lukovića…, vlast želi legalizirati pljačku svih pljački’ Tabaković ističe da u Hrvatskoj vlada kontrolirani kaos kojeg su organizirali oni koji su pokrenuli rat kako bi opljačkali svu imovinu.

Rat je bio planiran, a povela ga je ekipa koja je opljačkala građane. Oni su i sada na vlasti, kao što su na vlasti na neki način Luković, Mudrinić i Todorić. Rohatinski je njihov računovođa koji ne štiti kunu, iako mu je to osnovna zadaća. Jer da štiti, Todorića bi zbog protuzakonitog izdavanja bonova isti tren prijavio USKOKU – napomenuo je u svibnju Tabaković, a i njegove tvrdnje i danas imaju težinu.

Hromin Sturm: U kapitalizmu moramo prodati sve što smo u socijalizmu stekli

U tekstu pod naslovom ‘Hrvatska mora prestati plaćati inozemne dugove, a onima koji su nas zadužili trebali bi suditi!’, objavljenom u kolovozu, propitivali smo mogućnost da Hrvatska svoje dugove proglasi ilegalnima i odbije ih otplaćivati baš kao što su narodi Islanda, Ekvadora i još nekih zemalja odbili otplaćivati svoje sumnjivo stvorene dugove.
 

 
U razgovoru s nekoliko hrvatskih i stranih stručnjaka došli smo do zaključka da Hrvatski sabor ni narod na referendumu nisu Vladi odobrili zaduživanje u inozemstvu, što znači da je hrvatski dug nelegitiman i da narod na referendumu može zatražiti prestanak otplate ilegalnih vanjskih dugova.

Glavna državna revizorica Šima Krasić je ustvrdila da je 98 posto hrvatskih tvrtki nezakonito privatizirano, što znači da je tu privatizaciju moguće poništiti, a te tvrtke vratiti narodu. No, umjesto da na taj način riješimo probleme, Slavko Linić nam iz dana u dan poručuje da moramo prodati vikendice, da moramo iseliti iz većih u manje stanove, da moramo napustiti gradove te otići na selo, jer će nam uskoro uvesti nove poreze na imovinu kako bi mogao plaćati kamate na inozemne dugove. Po tim njegovim riječima očito je da Linić već sada dosljedno provodi politiku MMF-a, odnosno da slijedi gotov projekt kojeg su mu dali.

Poznato je, naime, da međunarodna financijska oligarhija skupo plaća rad mnogih instituta, odnosno ljudi koji ni ne znaju za koga rade, a koji donose zaključke i odluke koje toj oligarhiji odgovaraju, a kojima se kasnije koristi Međunarodni monetarni fond. Slavko Linić koristi čak i iste termine poput MMF-a, odnosno ‘Udruženja’ koje je odgovorno za svjetsku krizu i kojem nije u interesu hrvatski gospodarski oporavak.

Perkins pojasnio kako financijska oligarhija uništava male države

A kako moćnici manipuliraju malim državama i narodima opisali smo u istom tekstu kroz autobiografsku priču John Perkinsa, ‘ekonomskog ubojice’ odnosno plaćenog profesionalca koji je države širom svijeta uništavao nagovarajući političare da se zaduže. Perkins je naveo konkretne primjere kad Svjetska banka posudi novac zemlji koju misli porobiti i kad državu žrtvu nakon ‘pomoći’ ostave u ogromnim dugovima koje je nemoguće otplatiti.

U tekstu pod naslovom ‘Srpske obavještajne službe preko ljudi oko Josipovića i danas upravljaju Hrvatskom’, objavljenom početkom rujna, Marko Lukić je opisao načine djelovanja udbaških struktura infiltriranih u Ured predsjednika, u hrvatske političke stranke i u važne institucije, te je otkrio kako su ga agenti bliski bivšem ministru Jarnjaku oblatili kod Tuđmana.

Lukić: Nesposobni hrvatski obavještajni sustav odgovoran je za pljačku i organizirani kaos

Udbaško kosovske strukture i danas vladaju pravosuđem, medijima i bankama. Čak 9000 mikrofilmovanih dokumenata UDBA je odnijela u Beograd i uz pomoću tih dokumenata srpske obavještajne službe upravljaju hrvatskom politikom.

Čine to preko određenih ljudi u Uredu predsjednika, kroz velike političke stranke i kroz druge najvažnije hrvatske institucije, preko ljudi koji su ucijenjeni tim dokumentima, a koji i danas obnašaju najviše javne funkcije.

To se dogodilo zbog nesposobnog hrvatskog obavještajnog sustava, koji je te opasne pojave trebao zaustaviti, ucijenjene dužnosnike izolirati i udaljiti od bitnih položaja. Kroz ozbiljan specijalan rat kojeg srpske obavještajne službe vode u Hrvatskoj, uništava se hrvatsko gospodarstvo, razbija jedinstvo hrvatskih nacionalnih političkih stranaka, ali i stvaraju korumpirane i nesposobne državne institucije koje trebaju stvoriti sliku kriminalne države i nesposobnog naroda – kazao je Lukić, te dodao da političke elite i lijeve i desne imaju istog gazdu, a njemu nije u interesu da se to stanje mijenja.

Političke stranke služe samo za održavanje postojećeg stanja

-Govorim o centrima moći proizašlim iz bankarskih, medijskih i korporativnih lobija, kojima političke stranke služe samo za održavanje postojećeg stanja, odnosno za ugnjetavanje hrvatskog naroda u korist svojih, a ne hrvatskih nacionalnih interesa.

Bivše službe KOS-a i UDBE s umreženim tajnim službama drugih zemalja još prije 1990. su pripremili ovaj scenarij, u kojem je rat samo jedna etapa. Kao potvrdu ovog o čemu pričam preporučam da vidite svjedočenje generala JNA Ace Vasiljevića 2004. godine u Haagu.

U tom svjedočenju protiv Miloševića, Vasiljević kaže: ‘Slobodane bre, sve smo ti ’90. pripremili u Hrvatskoj: i banke i firme i medije, a sve si upropastio’. Nije li današnje stanje u Hrvatskoj, kada su u pitanju banke, mediji i korporacije, pokazatelj da se preko njih hrvatski narod drži podčinjenim, a u isto vrijeme se i dalje isisava hrvatsko nacionalno bogatstvo, odnosno sve ono što još vrijedi – ponovio je Lukić ono o čemu su za naš portal prije njega govorili Pašk Kačinar, Sulejman Tabaković i još neki sugovornici.

Bartulović: Nagodinu će stanovništvu za male novce uzeti svu imovinu

Valja na kraju izdvojiti i najčitaniji prosinački tekst, odnosno intervju s ekonomistom Dinkom Bartulovićem, osnivačem pokreta ‘Zajedno’, koji također tvrdi da je Hrvatska uništena i opljačkana planski i smišljeno.

U tekstu pod naslovom ‘Znamo da ‘elite’ 2013. kreću u akciju preuzimanja sve imovine hrvatskog stanovništva’ Bartulović ističe da po projekcijama stručnjaka u periodu od 2013. do 2019. godine kreće akcija da se stanovništvu za male novce preuzme sva njihova imovina, Na to ih, rekao je, upozoravaju kretanje kamata na obveznice, porezni zakon, ovršni zakon, broj nezaposlenih i broj blokiranih građana!

I što zaključiti kada više ljudi različitih struka na temelju različitih informacija dođu do istog ili sličnog zaključka, kada utvrde ‘da je rat u Hrvatskoj namjerno izazvan kako bi se planski opljačkala hrvatska poduzeća i banke, te da strukture koje su pljačku isplanirale i provele i danas preko svojih marioneta vladaju Hrvatskom’?

A to da su iste strukture tek kotačić bankarsko iluminatske ‘elite’ koja sve neskrivenije vlada svijetom može se zaključiti i iz analize pozadine globalnih događaja, o čemu smo ove godine također puno pisali.

No, jesu li naši zaključci doista točni, ili smo tek na putu da otkrijemo cjelovitu istinu, istraživat ćemo i dalje. Pogotovo stoga što se drugi mediji istraživanjem srži problema neprirodno naglog hrvatskog propadanja i vrtoglavo brzog osiromašenja, nimalo ne bave.
 

 

 
(dnevno.hr)

Kako bi ‘zakrpale’ gubitke u bankama-maticama, talijanski Unicredit i Intesa Sanpaolo samo su ove godine iz svojih banka kćeri Zagrebačke banke i Privredne banke Zagreb na ime dividende zajedno izvukle više od 141 milijuna eura.To je međutim sitnica u usporedbi sa susjednom Srbijom iz koje su od početka 2011. sve banke zajedno iznjele gotovo 1,5 milijardi eura.

Unatoč tome što su tvrdile kako neće povlačiti novac iz podružnica u regiji, europske banke pogođene krizom i padom kreditnog rejtinga pogazile su svoju riječ.

Kako bi ‘zakrpale’ gubitke u bankama-maticama, talijanski Unicredit i Intesa Sanpaolo samo su ove godine iz svojih banka kćeri Zagrebačke banke i Privredne banke Zagreb na ime dividende zajedno izvukle više od 141 milijuna eura. To je međutim sitnica u usporedbi sa susjednom Srbijom iz koje su od početka 2011. sve banke zajedno iznijele gotovo 1,5 milijardi eura, od čega samo u prvih šest mjeseci ove godine 484,4 milijuna eura, pokazuju podaci Narodne banke Srbije o platnoj bilanci. Tri četvrtine banaka u Srbiji ima osnivače u EU, a slična je situacija u Hrvatskoj, kao i u cijeloj regiji.

Spas od loših ulaganja u Grčku

- Od sredine prošle godine ‘zapadne banke’ intenzivno povlače novac iz istočne Europe jer im treba da bi se spašavale od gubitaka zbog ulaganja u Grčku. Zbog toga regiji prijeti još dublja kriza – upozorio je MMF u svom izvješću.

30.11.2011 godine: 6-8 kombija Sokol Marić za prijevoz novca u pratnji maskiranih specijalaca u akciji izvlačenja novca iza ZABA-ine centralne podružnice u pola bijelog dana. Čemu žurba?

Posljedično to znači da će u navedenim državama ostajati sve manje novca za financiranje razvojnih projekata, potreba građana i gospodarstva. Izlazak iz krize u takvim je uvjetima gotovo nemoguć.

Dok HNB krije, NBS otkriva podatke o bankama

Za razliku od HNB-a, Narodna banka Srbije transparentno je objavila koliko su novca strane banke iznijele iz zemlje. Na naš upit u Hrvatskoj narodnoj banci međutim nisu odgovorili. Bankarski lobi je u Hrvatskoj očito jači. (i neiskreniji)

Dodati problem je u tome što šest najvećih kreditora u istočnoj Europi (od kojih pet posluje i u Hrvatskoj), a riječ je o UniCreditu, koji je vlasnik Zagrebačke banke, Erste Group, Raiffeisen Bank International, Société Générale, u čijim je rukama Splitska banka i vlasniku Privredne banke Zagreb Intesa Sanpaolo, moraju prikupiti ‘svježi’ kapital kako bi ispunili nove zahtjeve o adekvatnosti kapitala koje je nametnuo europski reuglator European Banking Authority.

Zbog toga je analitičar Capital Economicsa William Jackson za Bloomberg upozorio kako u brojnim zemljama istočne Europe, među kojima su Bugarska, Hrvatska, Mađarska i Rumunjska, postoji ‘veliki rizik od bankarske krize’.

Poseban problem postoji kod austrijskih banaka budući da one uz europske propise moraju ispuniti i zahtjeve austrijskih vlasti prema kojima moraju osigurati da omjer novih kredita u lokalnom financiranju nije veći od 110 posto.

Novac promijenio smjer, vraća se u EU

Zbog svega toga, novac čini se počinje mijenjati smjer te za razliku od predkriznih godina, kada je masovno dotjecao iz EU, sada se počinje vraćati u matične države.

Talijanski vlasnici Zagrebačke i Privredne banke Zagreb, dviju najvećih financijskih institucija u Hrvatskoj, ove su se godine potrudili izvući ga prije 1. srpnja kada je zaživio porez na dividendu.

U PBZ-u ona je isplaćena u svibnju, a bila je čak 89 posto veća nego 2011. godine. Intesa Sanpaolo sebi je uzela čak 437 milijuna kuna, odnosno 58,5 milijuna eura. Talijanski UniCredit koji je u trećem kvartalu prošle godine objavio povijesni gubitak od čak 10,6 milijardi eura, iz Zagrebačke banke izvukao je još i više, 616.793.420 kuna, odnosno 82,5 milijuna eura.

Još prošle godine prvi čovjek PBZ-a, Božo Prka pokušao je smiriti situaciju obrazloženjem da je imovina koju bi talijanske banke-majke mogle povući iz svojih hrvatskih ‘kćeri’ samo ‘kap u moru’ te da njome ne bi mogle ‘pokriti’ goleme gubitke.

Iako je to po svoj prilici istina, ne smije se smetnuti s uma kako je primjerice talijanski UniCredit najveća bankarska grupacija u regiji (Slovenija, Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina), gdje drži ukupno više od 19,7 milijardi eura, gotovo dvostruko više od ostvarenog gubitka u trećem kvartalu 2011. Povlačenjem samo dijela tog novca iz Zagrebačke banke, ali i svih ostalih banaka-kćeri u regiji, UniCredit bi lako riješio svoje financijske probleme.

Da se podsjetimo činjenica od prije 4 mjeseca…

Grci iz banaka povlače milijardu eura dnevno i gomilaju zalihe hrane u kućama

Grci, suočeni s velikom neizvjesnošću koje donose ovotjedni izbori, rapidno povlače svoje novce iz banaka i slažu zalihe hrane u svojim ostavama, piše Reuters.

Mnogi građani strahuju kako bi, u slučaju da na izborima pobijedi Syriza, Grčka mogla napustiti eurozonu, što bi značilo povratak na drahmu i priličan kaos u državi, u kojoj je stanje ionako kaotično. Doduše, čelnik Syrize je jasno kazao kako nema namjeru Grčku izvlačiti iz eurozone, već samo poništiti zadnji bailout, ali strah kod građana i dalje postoji.

Tamošnji bankari javljaju kako iz većih banaka dnevno odlazi oko 800 milijuna eura. Manje banke dnevno gube i po  30 milijuna eura.  I dok banke muku muče s građanima koji podižu svoju štednju, trgovci trljaju ruke. Navodno je došlo do nevjerojatnog porasta prodaje osnovnih prehrambenih namirnica poput tjestenine, kao i konzervirane hrane. Grci se očito plaše da bi moglo doći do enormnog porasta cijena hrane usred nedostatka gotovine.
“Ljudi su uplašeni mogućnošću povratka na drahmu pa neki misle da bi bilo pametno napuniti ormare s hranom. To je pretjerano, ne treba paničariti. Gomilanje hrane ne znači da ćemo izbjeći posljedice krize”, kazao je Vassilis Korkidis iz udruženja trgovaca ESEE.
 
VIDEO: Španjolska je rekorder u izvlačenju novaca iz banaka. U samo mjesec dana je u travnju izvučeno oko 82.000.000.000 (milijarde) dolara iz banaka
 

 

Pitanje je…zašto HRVATI ne povlače svoje novce iz banaka ???

 

izvor: dnevno.hr, index.hr, 4dportal.com
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10469"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Ugasite sve račune u bankama ako ste u mogućnosti , nemojte nikada više ići u dozvoljeni minus na tekućem računu, nemojte nikada više uzimati kredite od banke, nemojte sudjelovati u fondovima, dionicama i ostalim špekulativno-financijskim podvalama. Nije li to ispravno gospodine Rothschild, Rockefeller, Soros?

Ovo društvo, bez obzira na to mislim li sad na ovaj mali i predivni dio zemaljske kugle u kojem živimo ili na čitav svijet, boluje od teške bolesti, koja je na sebe vezala 1000 simptoma. Njihovo otklanjanje ili tek prikrivanje ne će učiniti naše živote zdravijim, možda će ponekom od nas umiranje učiniti manje bolnim. Bolest koja se kao tumor u metastazi naizgled nezaustavljivo širi svijetom, nije nastala sama.

Stvorili su ju je umovi ljudi koji će zauvijek ostati u sjeni i koji se nikada ne će kandidirati za Nobelovu nagradu. Ne postoji takva nagrada za pohlepu. Bolest se zove – dug.

Ljudi koji su prigrabili moć razmnožavanja i upravljanja, postaju gospodari života i smrti, a predsjednici država, premijeri, ministri financija, guverneri narodnih banaka i slične birokrate samo su medij prenošenja i manipulacije uzročnikom. Bit će onih čitatelja koji će se razočarati što tekst ne posvećujem nekoj od tema koje sam nazvao znakovima bolesti ili temama koje ideolozima specijalnog rata koji bijesni svijetom služe za skretanje pozornost s pravog problema.

Ne podcjenjujem teme važne za zdravo društvo, za koje se još uvijek nadam da će jednom postati okruženje mojeg života. Svjestan sam njihove važnosti, ali one na red dolaze tek kad obračunamo s bolešću, ljudima koji su ju proizveli, a ljude koji ju svjesno ili nesvjesno prenose svijetom stavimo u karantenu. Novo prekopavanje kostiju i traženje krivca u pojedincu, grupama, narodima, ideologijama, povijesnim trenucima i spletovima okolnosti pojavljuje se kao tema uvijek kada pozornost treba skrenuti s nečeg važnog.

To smo prepoznali odavno, a prepoznali smo i ljude koji kao po zadatku uvijek u “pravom trenutku” iznova pokreću temu i stvaraju paravan za neko zlodjelo prema društvu u kojem živimo. Hoće li otvaranje tema Jasenovca, Bleiburga, mnogih jama u kojima počivaju naši preci i političkih suđenja u prošlosti riješiti bilo koji problem ili će samo skrenuti pozornost i dati gospodarima zla šansu da nastave sa svojim paklenim planom? Suđenja herojima u Den Haagu ili već započeta suđenja i ona koja će uskoro doći na sudove u Hrvatskoj i nekim drugim (susjednim) zemljama za mnoge od nas su životna egzistencijalna tema, no ona danas moderatorima javnog mijenja služi samo zato da održati pozornost izvan žarišta stvarnog problema.

Prečesto je upravo dug posljednji metak u cijevi koju ranjeni i posrnuli ratnik uperi u sebe. O tome postoje stotine svjedočanstava, ali se o njima šuti. Suđenja HDZ-u, bivšem premijeru, suradnicima, ministrima i mnoge senzacionalističke vijesti koje se uz njih vežu uporno skreću našu pažnju na sebe. Kada za to dođe vrijeme pokazat će se važnost razotkrivanja tih afera i ukazati na tragove koruptivnog lanca kojemu su oni bili karike, no danas se njima služe kako bi održali privid objektivne informiranosti, a u stvari prikrili problem koji su nam upravo ti kuriri zla donijeli.

Zavrijedila je ta korumpirana grupa i njihovi jataci, koji se nalaze i u drugim partijama i svim strukturama društva posebnu pažnju, no to ćemo drugom prilikom. Bit će još afera, pokretat će se suđenja, sex skandali, rastave, pisati o brakovima celebrytija…odvlačiti će našu pažnju od najvećeg egzistencijalnog problema današnjice, dužničke ovisnosti i bezperspektivnosti koju ona izaziva. Zašto nitko nema hrabrosti otvoreno i javno uprijeti prstom u pravi problem? Kad to netko spomene javnost zašuti, nestane, pobjegnu.. Obraćamo li se ljudima ili nojevima? Sve to me silno podsjeća na dane kad smo kretali u borbu protiv pristupanja u megakoorporaciju t.zv. EU, koja je samo predgrađe pakla koji nam spremaju kreatori bolesti o kojoj pišem.

Riječ je o velikoj prijevari čiji korijeni sežu u vremena daleko prije osamostaljenja Hrvatske. Po potrebi ista se naziva prigodnim imenima poput: recesija, kriza, revolucija, rat (građanski rat, međudržavni, svjetski), privatizacija, ujedinjenja ili razvrgavanja. Puno je imena, tehnike slične, a mijenjaju se samo izvršitelji: faraoni, carevi, sultani, diktatori, revolucionari, kancelari, premijeri, predsjednici, brookeri, guverneri banaka, a sjedili oni u senatima, parlamentima, predsjedništvima ili komisijama, dođe nam na isto.

Osnovno je pravilo da generacija ili dvije stvaraju, a zatim postrojbe plaćenika smišljaju problem i pokreću spiralu koja nas usisava, prožvače, otima nam vrijednosti. Preživjeli bivaju ispljunuti, a ostaci razbacani, na način i s namjerom da iz našeg sjemena izrastu žrtve novog budućeg pustošenja. Uzrok je uvijek isti, a to je pohlepa.

Sredstva ostvarenja su slična, a zajednička karakteristika je nasilje i međusobna sprega pohlepnika – nasilnika. Prijevara sadrži i naznaku “konačnog rješenja” koje će navodno zaustaviti ciklično ponavljanje uništenja. Zvijer pohlepe treba kontinuirano hraniti, prinositi žrtve svoga rada i svojom odanošću pohlepi možda ćemo kupiti trajni mir ili barem odgoditi tornado koji uvijek prijeti. Dakako da nije tako, zvijer treba sasjeći mačem, odrubiti joj glavu, zapravo sve glave koje su iz njezinog odurnog tijela izrasle. U inačici utopije, u kojoj trenutno živimo, postoji privatno vlasništvo i njegovi vlasnici, no oni su u zbilji najobičnija fikcija.

Vlasništvo postoji, no ono je prezaduženo, opterećeno hipotekom, porezima, dodatnim nametima i tako postaje indirektno vlasništvo banaka ili države. Država i nacionalne banke su opet dužne drugim bankama, koje su opet dužne trećim i tako u nedogled.

To praktično znači da nikad i nigdje ne postoje stvarni i neotuđivi vlasnici nekretnina, dragocjenosti, intelektualnih prava ili znanja. Vlasnici su nevažni, svijetom gospodari jedna druga skupina, posjednici dugova. Posjednicima dugova ne treba vlasništvo. Oni imaju sve što vlasništvo donosi. Imaju sredstva kojima otimaju plod tuđeg rada, a ostavljaju probleme, brige i nedaće. Posjednici dugova postaju posjednicima svih vrijednosti društva. Tko su oni, gdje sjede i kako se zovu gotovo da i nije važno. I oni imaju svoju spiralu međusobnih dugovanja, a povezuje ih opet ona jedina ista zajednička osobina – pohlepa. Posjednici dugova imaju ogroman motiv da putem svojih marioneta u političkom i javnom životu zaustave svaku naznaku promjene stanja.

Privremeno akumulirana bogatstva u rukama marioneta ciklično se oduzimaju, sprječavajući tako njihov utjecaj na budućnost društava koja im omogućavaju kratkoročno kraljevski život. Cijeli svijet, a time dakako i hrvatsko društvo, nalazi se u škarama međusobnih dugovanja. Tretira nas se kao jedinke i narod sklone prezaduživanju, neradu i lagodnom životu bez pokrića. Prešućuje se da se cijeli svijet nalazi u identičnoj situaciji neizdrživog prezaduženja. Dug se plasira kao način života pojedinca, obitelji i zajednice. Tamo gdje pojedinac nema uvjete individualnog zaduživanja u njegovo će to ime učiniti netko drugi.

Puno je primjera, nije ih potrebno nabrajati, a bolest nije od jučer, no danas je metastazirala i prijeti sveopćim uništenjem zaraženog organizma. Mehanizmima stvaranja međusobnog dugovanja, banke (lokalne, narodne, međunarodne) promovirane su u egzekutore naših života putem izmišljanja “proizvoda” u obliku kredita, jamstava, baza podataka dužnika, procjena vrijednosti nekretnina i boniteta, reprograma kredita te drugih oblika parakontrole poslovanja pravnih subjekata i života pojedinca.

U procesu stvaranja neodrživog dužničko-vjerovničkog odnosa pojedinca bitnu ulogu imaju i javna poduzeća, državni nameti te pojedinci i grupe koje se zloupotrebom zakonskih mogućnosti i općenito lošeg moralnog stanja društva (privremeno) bogate, a pri tom nemilosrdno generiraju dugovanje širokih društvenih slojeva i ne dozvoljavaju zajednici ni najmanju šansu da se dovede u stanje samoodrživosti. Dug je najmoćnije oružje današnjice, daleko moćnije od svog postojećeg i potencijalno postojećeg atomskog, kemijskog i biološkog naoružanja.

Dug s lakoćom postaje vlasnik znanja, vlasnik svake puške, granate, aviona i bojnog broda. Posjednik duga postaje posjednikom radnika, seljaka, profesora, inženjera, znanstvenika, književnika, ratnika, novinara, političara. Polaže prava na ideologije, crkvu, ideje i vjere. Preuzima kontrolu nad pojedincem, obitelji i društvom. Posjednik duga postaje gospodarom prosvjete, kulture, kreiranja i tokova informacija, on je gospodar hrane, zdravlja i energije.

Postaje gospodar sadašnjosti i kreator budućnosti. Teško je danas pronaći bilo koga tko neće sebe i svoje probleme prepoznati u navodima iznesenim u ovom tekstu. Pitanje je trenutka kada će neodrživa situacija eskalirati, a problemi doći do stanja neodrživosti, te kad će nova stihija krenuti. Ako ostanemo razjedinjeni, vrtlog će nas povući i samljeti, a samo nam sreća može pomoći da preživimo. Učinimo suprotno od njihove nakane i neka zajednički problem u koji smo dovedeni obmanama o neizbježnosti življenja u dugu, postane motiv okupljanja i koordiniranog otpora.

Promjena je moguća i u biti vrlo jednostavna. Prekinuti niti kojima upravljaju društvom u cjelini i strgnuti dužničke okove kojima nas drže kao roblje. Suprotstaviti se amoralnim i interesnim grupama koje zajednički i koordinirano vrše pritisak na sve nas. Jedino moguće rješenje nalazi se u nama. Mi smo ti koji trebamo promijeniti stav prema svijetu koji nas okružuje i sebi kao aktivnim čimbenicima društva, te stvaranjem svijesti o događanjima oko nas. Slijedi nam zajednička borba za poništenje umjetno stvorenih, a zatim napumpanih i praktično nepostojećih dugova i zaduženja. Jedini efikasni način otpora je udruživanje s ciljem zajedničke i koordinirane zaštite, te stvaranje održivih financijskih i društvenih odnosa.

Šansa za stvarni otpor je u zajedništvu. Potrebno je postati dijelom skupine spremne na otpor i zajedništvo, bez obzira na svjetonazorske, vjerske, nacionalne, stranačke ili druge podjele, kojima se “gospodari života i smrti” često služe kao metodologijom manipulacije i vladanja. Naša budućnost, ali i mirna starost ovise o generacijama koje dolaze. Vjerujmo u mlade i dajmo im šansu. Njihova rješenja su često najbolja.

Jedno od njih je nasmijati se problemu u lice, a nakon toga čvrstim korakom i odlučno krenuti naprijed. Kirurški zahvat može nas riješiti metastaze, ali samo ako dobro dijagnosticiramo bolest i prepoznamo zaražena mjesta. Tumor se rješava kirurški, a zatim slijede terapije. Rez je prvi korak, nakon njega slijedi terapija cijelog društva. Banke su zločinačke organizacije koje pljačkaju, kontroliraju i ugnjetavaju ljude i države, a za to koriste bezvrijedne papiriće koje danas poznajemo kao novac! Banka je jedina institucija na svijetu koja ima legalno pravo da STVARA novac iz ničega te da pomoću njega PLJAČKA stvarna materijalna dobra od ljudi praveći od njih dužnike.

99% ljudi na svijetu ne zna odakle dolazi novac i tko ga stvara, pogrešno misleći da je centralna banka države jedina institucija koja može ‘stvarati’ novac. Banke, odnosno cijeli monetarni sustav je glavni instrument ekonomske stagnacije, krize, siromaštva i gladi u svijetu. Ako banka ikada zapadne u krizu tada ucjenjuje državu jer bi kao propast banke značila i propast države, odnosno banke prebacuju rizike poslovanja na društvo, a istovremeno ubiru enormne profite kad posao cvjeta.

Danas smo svjedoci takve politike koja se stručnim terminom zove ‘bailout’: vlada SAD-a poklanja preko triljun dolara poreznih obveznika (tisuća miljardi) bankama kako bi ih spasila od propasti. Bankrot Grčke i Irske su slični primjeri, gdje je kriza umjetno izazvana.

Krize, recesije i inflacije se periodično ponavljaju jer je to očekivani i priželjkivani rezultat (‘greška’) ovakvog trulog monetarnog sistema koji danas vlada u svijetu. Ova ‘greška’ je namjerno ugrađena u sustav, kako bi pojedincima omogućila da se bogate na leđima većine ljudi, tako da danas pola svjetske populacije doslovno gladuje, ostatak jedva spaja kraj s krajem pod teretom dugova, a samo 5% populacije posjeduje većinu svjetskog bogatstva i zemljinih resursa i uživa u blagodatima, te kreditira one ostale, iako sama planeta Zemlja ima dovoljno resursa da prehrani i deset puta više stanovnika nego što nas danas ima (7 miljardi 2010.g.)

Nakon uzaludnih prosvjeda u listopadu/studenom 2010.g. u Francuskoj i Irskoj kada je bankarska oligarhija nametnula svoje uvjete u socijalnoj politici (mirovine tek od 65.g i ostale restriktivne mjere) u jednom neobaveznom intervjuu bivši nogometaš Eric Cantona u trenutku lucidnosti izlaže odličnu ideju: umjesto prosvjeda na ulicama, banke se mogu ‘uništiti’ zatvaranjem računa. Cantona predlaže da 07.12.2010.g. svi zatvorimo naše račune kod banaka.

Ovaj intervju izaziva pravu malu revoluciju obespravljenih, nezaposlenih i očajnih ljudi koji se organiziraju u pokret Stop Banque. Ovom prilikom pozivam sve slobodnoumne, nezaposlene, ugnjetavane i obespravljene ljude da se pridruže pokretu STOP BANKAMA i da napokon shvate da je međunarodna bankarska oligarhija jedan od glavnih uzročnika naše bijede. Mislim da ovim kriminalcima treba pokazati što znači volja malog čovjeka, pa vas pozivam da uradite ono na što još imamo pravo izbora: “Realno ne očekujem da ćemo im ugroziti poslovanje, ali dovoljno je da i jedan čovjek nešto pozitivno napravi i da za sobom pokrene lavinu događaja, ako ništa drugo onda je ovo prava stvar koju radimo za sebe i našu djecu, za našu braću i sestre koji su dovedeni do ruba egzistencije pod teretom dugova, rastućih kamata, fluktuacije tečaja i ostalih lihvarskih podvala koje svakodnevno gutamo. Nadam se da im nećemo više biti robovi i doživotni dužnici i da ćemo moći s ponosom pričati našim unucima da smo se borili za pravu stvar”.

Kako bi Goran Bare rekao: OSLOBODI SE!

Ovaj članak nije usmjeren protiv ljudi koji rade u bankama, dioničara, mešetara i općenito ekonomista, već protiv sistema u kojem smo svi mi žrtve kako god okrenuli. U daljnjem tekstu ću probati posložiti i analizirati obilje materijala koji govore o kriminalnoj prirodi bankarskog sustava. Novac se desecima tisuća godina koristio u robno-novčanoj razmjeni. Novac je imao univerzalnu robnu vrijednost, odnosno predstavljao je vrijednost onog materijala od kojeg je izrađen (zlato, srebro). Tadašnje kovanice je izdavao vladar (država). Karikirano rečeno, umjesto da čuva 30 bačvi vina, čovjek je mogao pohraniti 10 zlatnika i biti siguran da će i za 100 godina oni imati jednaku ili možda veću vrijednost jer je vrijednost bila u samom zlatu od kojeg je sačinjen zlatnik bez obzira hoće li kraljevstvo/država propasti koja ih je izdala.

Pohlepni gramzivci su shvatili da mogu puno više zaraditi od običnog radnika, seljaka ili trgovca ako posuđuju novac ili ga razmjenjuju za određenu naknadu. Posluju na tržnici na tzv. stolcima (banco na talijanski) od čega kasnije nastaje naziv BANKA koja označava instituciju koja se bavi posuđivanjem (kreditiranjem), čuvanjem (depoziti) i razmjenom novca. Prvi počeci ovakvog bankarskog sustava su bili u renesansnoj Italiji u 14-tom stoljeću. U tom razdoblju je Italijom vladalo tzv. Crno Plemstvo (‘Black Nobility’) odnosno skupina plemičkih familija koje su se udružile u zločinačku organizaciju s ciljem koncentracije moći, novca i bogatstva u svojim rukama. Smatraju se začetnicima/pretečama masonskog, iluminatskog pokreta, komiteta 300, mafije, Bilderberg družbe i ostalih polutajnih parapolitičkih kriminalnih organizacija koje danas vladaju svijetom.

Banka je u početku samo posuđivala zlatnike koje je posjedovala ili od depozita onih koji su kod nje čuvali svoje zlatnike. Nakon nekog vremena, shvatilo se da su zlatne ili srebrne kovanice nezgrapne u svakodnevnom platnom prometu, pa su bankari došli na ideju da klijentu umjesto samih zlatnika izdaju komad papira – potvrdu (novac) kojeg je mogao koristiti za plaćanje, a donosioc te potvrde je uvijek mogao doći u banku i na osnovu nje tražiti isplatu u zlatu. Ovaj sistem je poznatiji kao zlatni standard (Gold Standard) i vladao je skoro sve do početka 20-tog stoljeća.

U ovom periodu inflacija, deflacija, recesija i ostali nusprodukti financijskog sistema kakvog danas znamo nisu bili poznati. Na primjer srebrni US dolar je vrijedio isto kao i prije 100 godina. Na početku 20-tog stoljeća umjesto srebrnih i zlatnih kovanica u robno-novčanim transkacijama uglavnom je u optjecaju paprini novac, a onaj tko ima novac je obeshrabren da ga promijeni u zlato, već je izdavatelj novca (država) jamčila da iza papirnog novca postoje državne zlatne rezerve u ekvivalentnoj vrijednosti. 1913.g. izvršen je državni udar u SAD-u kada je bez kvoruma i protivno Ustavu, kongres SAD-a usvojio zakon o Federalnim rezervama kojim se privatnicima omogućuje da kontroliraju Federalne Rezerve SAD-a (centralnu banku) odnosno da sami štampaju novac bez ikakve odgovornosti (više o ovom sistemu koji je danas prisutan u svakoj državi na svijetu u sljedećem poglavlju).

Direktna posljedica ovog transferiranja monetarnih ovlasti iz ruku senata/kongresa i vlade u ruke privatnih bankara je umjetno izazvana velika depresija (Great Depression) 30-tih godina 20-tog stoljeća koja je pogodovala pojedinim bankarima u uništavanju konkurencije i dodatnom osnaživanju i bogaćenju na teret ionako siromašnih građana. Nakon Drugog svjetskog rata na Bretton Woods konferenciji, većina zemalja uvodi svoj vlastiti papirni novac koji nema nikakvog pokrića u zlatnim rezervama (‘fiat money’), ali ga vezuju za US dolar koji je vezan za zlatni standard.

Odnosno US dolar se mogao promijeniti u fiksnom odnosu za istu količinu zlata. US dolar je postao svjetska rezervna valuta. 1971.g. vlada SAD-a na čelu s Nixonom i pod operativnom paskom Henry-a Kissingera ukida zlatni standard što tjera većinu država da ukinu fiksnu vezu domaće valute s US dolarom. Danas je papirni novac svake države u biti potvrda s kojim se omogućuje plaćanje robe i ostalih usluga, a čiju vrijednost garantira država. Onaj tko posjeduje papirni novac (euro, dolar, kuna) nikada ne zna da li će taj novac vrijediti isto i za mjesec dana, a kamoli i za 100 godina.

Vrijednost novca garantira država, što znači da u slučaju propasti iste, novac postaje bezvrijedan papirić. Kako papirni novac nije podržan niti jednom ekvivalentnom robnom vrijednošću (zlatom), ovo omogućava ogromne mogućnosti manipulacije novcem (i ljudima) od strane države, banaka i ostalih financijskih institucija, a onaj tko posjeduje novac je izložen hirovima (mračnim planovima) bogatih bankara i financijera.

Današnji monetarni sistem svake moderne države je prepušten privatnim bankama. Izabrana vlada i sabor ne mogu kontrolirati emisiju i raspodjelu novca odnosno nemaju nikakav ili vrlo mali utjecaj na monetarnu politiku. Samim tim, možemo izvesti zaključak da za koga glasovali na izborima, STVARNA vlast nikada nije ugrožena. Citat: “Dozvoli mi da izdajem i kontroliram nacionalni novac i onda me neće brinuti tko pravi zakone” – Mayer Amschel Rothschild.

Svaka država ima centralnu banku (Hrvatska Narodna Banka u Hrvatskoj) koja vodi monetarnu politiku neovisno o trenutnoj vladi, ali je pod kontrolom sabora. Centralna banka je odgovorna za štampanje papirnog novca i kovanica za čiju vrijednost jamči država, a može se upotrijebiti kao platežno sredstvo. Ovo se zove primarna emisija novca i ona sudjeluje s oko 5% u ukupnoj masi novca. Svaka privatna banka ima pravo na osnovu kredita koji izdaje, STVORITI na svom računu 70% novca od vrijednosti kredita.

Ovaj novac ne postoji u fizičkom obliku, već se zavodi u knjige i dodaje na račun banke odnosno na račun korisnika kredita. Ovo se zove tzv. sekundarna emisija novca i ona čini ogromni udio u ukupnoj količini novca u optjecaju (preko 95%). Pojednostavljeno rečeno, ako netko zatraži kredit od banke, od recimo 1000 US dolara, banka na svome računu mora imati samo 300 US dolara (obvezne rezerve), dok ostatak može jednostavno ‘ukucati’ na račun klijenta. Napomena: postoci su prozvoljni i različiti od države do države. Nažalost, danas je sistem još podliji jer se ne koriste apsolutni postoci obvezne rezervi, već komplicirani sistem, koji efektivno omogućava da se od 1000US dolara stvarnog depozita u banci, stvori 100.000 US dolara novog novca (100 puta više).

Ovo je nečuveno i neshvatljivo: institucija (banka) koja nije državna ima mogućnost da KREIRA novac iz NIČEGA što se ne tretira kao KRIMINALNO DJELO! Pitam se da li mogu i obični građani primjeniti isti recept: recimo kupiti auto i platiti samo trećinu ili pak stotinu cijene? Ljudi po čitav život mukotrpno rade da stvore materijalnu vrijednost, a ovdje imamo KRIMINALNE udruge (banke) koje jednim klikom kreiraju novac iz ničega. Ono što je najgore je da je to potpuno legalno (po zakonu), ali svakako nije legitimno ni pošteno.Centralna banka NEMA NIKAKVA utjecaja kome će, kada i koliko kredita banke davati.

Jedini utjecaj koji centralna banka ima na privatne banke je iznos obveznih rezervi, odnosno novca koji banke STVARNO moraju imati na svome računu, taj iznos se obično kreće oko 20-30% od ukupnog kreditnog plasmana. Banke određuju ukupnu količinu novca u optjecaju: više kredita, više novca = gospodarski rast, manje kredita, manje novca = kriza. Defacto, banke drže prst na okidaču kada treba početi ili prestati recesija. Normalno, da onaj tko zna kada dolazi kriza može vrlo dobro zaraditi na tome. U nastavku teksta ću ukazati na par primjera kako određeni pojedinci uvijek zarađuju, bez obzira jeli trenutno recesija ili ekonomski rast. Kada građanin vrati prvu ratu kredita, to se zbraja na postojeće rezerve banke te povećava kreditnu sposobnost banke Kada dužnik nije u stanju vratiti kredit od koga je 70% virtualni novac, odnosno kojega banka NIKADA nije posjedovala, tada banka PLIJENI (čitaj: pljačka) materijalna dobra dužnika u punom iznosu kredita zajedno s pripadajućim kamatama.

Monetarni sustav svake države je koncipiran da u opticaju (primarne i sekundarne emisije novca) jednostavno nema dovoljne količine novca da SVI ONI KOJI SU UZELI KREDIT imaju mogućnost da i otplate kredit zajedno s kamatama. Jednostavno je matematički nemoguće. Procjena je da jedan od četiri dužnika neće biti u stanju vratiti kredit. Što znači da svakim uzimanjem kredita imate 25% šansi da ga nikada ne vratite, odnosno da vam banka zaplijeni ono što ste stavili pod jamstvo. Ovo je vrlo izraženo kod dugoročnih kredita (stambeni) u kojima ukupne kamate možda čak dostižu i iznos glavnice.

Banke samostalno odlučuju o visini kamatnih stopa bez ikakva upliva države. Postoji zakon koji propisuje maksimalnu kamatu koja se može odrediti (14% godišnje u Hrvatskoj). Kako bi i ovaj propis zaobišli, banke uvode tzv. posebne troškove obrade kredita, interkalarne kamate i ko zna kakve mehanizme, tako da nitko nikada ne zna koja je u biti realna kamatna stopa, tako da u zadnje vrijeme koriste pojam efektivna kamatna stopa ili EKS koja je u pravilu za par postotnih poena veća od one ‘nominalne’ koja se reklamira. Kamatne stope bi trebale biti određene tržištem, ali nema zakona koji spriječava banke da se ne dogovore, iskoriste svoj monopolistički položaj i zajednički nametnu visine kamatnih stopa. To se upravo događa u Hrvatskoj gdje je prosječna kamata oko 8-10%, dok te iste banke koje su uglavnom u stranom vlasništvu na svojim domicilnim tržištima rade s duplo ili čak troduplo manjim kamatama.

Kamatne stope su uglavnom promjenjive, što znači da prilikom potpisivanja ugovora o kreditu možete pristati na jednu kamatu, a ovisno o volji banke na kraju možete plačati puno veću kamatu. Dužnik koji uzima kredit vezan za stranu valutu (CHF) je isto izložen tečajnim fluktuacijama koje su u domeni financijskih institucija odnosno banaka i njihovih vlasnika. Nažalost, dosta ljudi u Hrvatskoj je osjetilo svu moć bankarske batine na svojim leđima u obliku povećanja kamata na kredite te na sada prenapuhanom tečaju švicarskog franka (01.01.2010. CHF=4.91Kn – 01.12.2010. CHF=5.70Kn).

Dužnik je doveden u situaciju da osim glavnice mora na kraju isplatiti i kamate u skoro istom iznosu kao i glavnica. Banke mogu usmjeravati kredite u onaj smjer koji im odgovara odnosno prema gospodarstvu zemlje iz koje banka potjeće. Primjer je Hrvatska gdje su najmanje kamatne stope i najprivlačniji krediti za strane automobile dok je najteže ili čak nemoguće dobiti kredit za pokretanje vlastite proizvodnje.

Ovo je naročito izraženo u zemljama tzv. Trećeg svijeta u kojem je bankarski sustav u 90% ili 100% postotnom vlasništvu stranih banaka koji nemaju interesa podržavati domaću ekonomiju i poticati eventualnu konkurenciju stranim korporacijama u kojima i same banke imaju vlastite interese. Najbolji primjer ovakvog banakarskog neo-imperijalizma je hrvatski primjer gdje je 90% banaka u stranom vlasništvu. Kartično poslovanje i takozvani dozvoljeni minusi su zlatni rudnik za banke jer svakom kunom kojom idete u dozvoljeni minus podižete kreditnu sposobnost banke odnosno mogućnost stvaranja novca, a i sebe izlažate maksimalnim kamatama koja vam banka naplaćuje (11.99% u ZABA).

Sigurno bih mogao nabrajati cijeli dan nelogičnosti i nepoštenje ovog monetarnog sistema, ali po meni su najbitnija dva elementa: “Ovo je nepravedan sistem koji omogućuje bogaćenje bez rada pojedincima (vlasnicima banaka), stjecanje stvarnog materijalnog bogastva preko nepostojećeg virtualnog novca i stvarnu moć u pojedinoj državi bez izlaska na izbore”.

Kreditiranjem s virtualnim novcem koji nema nikakvu realnu vrijednost iza sebe, se stvara neravnoteža, odnosno dužničko ropstvo koje tjera dužnike (pojedince, poduzeća, države) da u utrci za otplatom kredita i kamata neprestano moraju povećavati svoj rad, vršiti ekspanziju odnosno ostvarivati rast koji bi pokrio dug i ostvario neku novu vrijednost. U svijetu s limitiranim resursima ovakvo što je neodrživo na duže staze, stoga čovjek čovjeku postaje neprijatelj (u potrazi za bolje plaćenim poslom), država državi postaje neprijaljatelj (u potrazi za novim resursima) i neminovno je da u ovoj ‘utrci’ samo rijetki pobjeđuju, te da je danas rezultat da je pola svjetske populacije na rubu gladi, ostatak spaja kraj s krajem, a samo 5% ljudi uživa u bogatstvu i izdaje nove kredite.

Banke i njihov virtualni bezvrijedni novac se može smatrati i kao ‘tiho oružje’ kojim se cijele nacije i države mogu pokoriti bez ispaljenog metka. Taktika je sljedeća: država se natjera ili namami da uzme ogromne kredite koje ne može vraćati, a koji se ne ulažu u proizvodnju i stvaranje novih vrijednosti, već otplatu starih dugova, krpanje proračunskih rupa ili za ulaganje u ogromne infrastrukturne projekte od kojih domaće stranovništvo ima male koristi, a na kojima rade izabrane strane kompanije odnosno one kompanije čiji su vlasnici isti kao i banka koja daje kredit. Rezultat je da novac ‘ostaje u kući’ tj. samo mijenja uknjižbu, a kreira se tzv. ‘problem država’ koja ne može vračati zastrašujuće kamate i kredit jer dobiveni novac večim dijelom nikada nije ni vidila pa nije ni imala šanse da isti uloži u proizvodnju odnosno stvaranje neke nove vrijednosti.

U ovom trenutku država je praktično kapitulirala i bez ispaljenog metka predala suverenitet kriminalnoj organizaciji odnosno stranoj banci koja u zamjenu za otpis duga traži prirodne resurse dotične zemlje na korištenje ili bilo kakve druge materijalne ili političke ustupke (koncesije, vojne baze i slično). Ukoliko predsjednik države ili vlade odbije kooperaciju, biva eliminiran. Primjer je ubojstvo predsjednika Ekvadora Jaime Roldós Aguilera i predsjednika Paname Omar Torrijosa 1981.g. koji su se ispriječili na putu bankarskoj mafiji Ovo je detaljno dokumentirano u knjizi Johna Perkinsa “Confessions of an Economic Hit Man”. Međunarodni monetarni fond MMF (International Monetary Fund) i Svjetska Banka (World Bank) su dvije krovne svjetske organizacije koje okupljaju banke koje se bave iznudom, kamataranjem, ucjenom i direktnom represijom svih država, a naročito država Trećeg svijeta odnosno država u razvoju.

Glavni cilj ovih banaka nije pomoći rastu gospodarstva i blagostanja u tim zemljama što im je kao deklarativni cilj, već uništenje bilo kakve šanse za industrijski i tehnološki razvoj, odnosno očuvanja tehnološkog i industrijskog monopola i koncentracije moći koje pojedine države (korporacije) danas imaju. Kao dokaz ove moje tvrdnje samo ću iznijeti podatak da ove dvije udruge banaka postoje od završetka Drugog Svjetskog rata, znači nekih 65 godina (danas je 2010.g.), a da NE POSTOJI NITI JEDNA DRŽAVA NA SVIJETU KOJOJ SU KREDITI OVIH BANAKA POMOGLI, odnosno u kojoj danas vlada gospodarski rast, blagostanje i prosperitet, a siromaštvo je iskorijenjeno.

Dapače, svaka država koja je primila ‘pomoć’ ovih udruga banaka je doživjela rast siromaštva, deindustralizaciju, raspad poljioprivrede, a stanovništvo je dovedeno na rub gladi. Stariji primjer je intervencija MMF-a u Argentini (Argentina’s Economic Collapse), a noviji primjeri je bankrot Grčke i Irske u kojima domicilne vlade više ne kroje nikakvu politiku, već strani bankari određuju tko će, što će i kada će proizvoditi, po kojim cijenama prodavati, kada će se ići u penziju, a tko će imati pravo na zdravstvenu skrb, a tko neće, odnosno drugim riječima vlast u ovim državama ne obnašaju demokratski izabrani predstavnici već strani bankari kojima je prvi cilj zaštitii i osigurati svoje interese, a nije im ni na kraj pameti pomoći običnom čovjeku.

Najgora stvar koja se podvaljuje ljudima je da ove institucije dolaze u ulozi spasitelja, a u stvarnosti imaju ulogu osvajača. Najbolje se to vidi na primjeru Irske: u svim medijima se navodi da će MMF i EU POMOĆI Irsku s 100 miljardi eura. Čovjek bi pomislio iz medijskih natpisa da banke možda daju nepovratnu humanitarnu pomoć, ali normalno to nije istina, oni samo daju kredite koje će kasnije masno naplatiti i to ne samo kamatama nego i politički unovčiti.

Duga je povijest tlačenja naroda u svijetu s prenapuhanim kamatama, umjetnim igrama na tržištu (naftne krize iz 70-tih) u kojem je dozovljeno da kreditor proizvoljno mijenja kamate, obračunava ogromne zatezne kamate na kašnjenje isplate duga ili prisili dužnika na tzv. reprogramiranje duga i dovede dužnika u bezizalaznu situaciju. Ogromna moć koja je koncentrirana u bankarskim krugovima, omogućava im da manipuliraju cijenom nafte, tečajem dolara, eura i ostalih važnih valuta te i na taj način umjetno napušu zaduženja svojih dužnika. Najpoznatije otimanje strateškog resursa države od iznimne važnosti je Britansko preuzimanje vlasništva nad Sueskim kanalom 1875.g. kada Isma’il Pasha pritisnut ogromnim vanjskim dugom Egipta prodaje (daje) udio u vlasništvu nad Sueskim kanalom Britancima (Suez Canal Company).

Interesantno je da se kao financijer iz sjene koji je pomogao ovaj poduhvat Britanije opet pojavljuje mafijaško-bankarska familija Rothschildovih. Povijest bilježi nekoliko uzaludnih pokušaja otpora potlačenih naroda Trećeg svijeta (u kojem živi preko 80% svjetske populacije) ovim bankarskim zločincima. Pokret nesvrstanih (Non-Aligned Movement – 85 zemalja) 1976. objavljuje Deklaraciju iz Kolomba(Šri Lanka) u kojoj se jasno ukazuje na problem prezaduženosti najnerazvijenih i najjače pogođenih država.

Cilj ove deklaracije je bio da se problem duga zemalja Trećeg svijeta podigne na političku razinu kako bi siromašne zemlje imale priliku šansu za pošteni i ravnopravan gospodarski razvoj bez tereta ogromnih dugova koji su umjetno prenapuhani tzv. naftnim šokom iz 70-ih. Predlaže se osnivanje Međunarodne banke za razvoj koja bi provodila poštenu politiku raspodjele prihoda kao alternativa MMF-u i Svjetskoj Banci.

U esenciji, ova deklaracija je predstavljala političku volju večine stanovnika Zemlje da se ukine postojeći monetarni sustav i uvede novi i pošteniji sustav na obostranu korist kako najsiromašnijih nacija, tako i u korist bogatih industrijskih zemalja.

Deklaracija je izazvala nevjerovatan šok u zapadnim bankarskim krugovima, dolar je izgubio na vrijednosti, što je izazvalo reakciju bankarskih krugova koji su pomoću glavnog operativca za ‘mračne poslove’ Henry Kissingera izvršili državne udare u tri zemlje, glavne predvodnice ove političke inicijative: u Indiji je nakon 6 mjeseci od iznošenja ove Deklaracije s vlasti ‘svrgnuta’ Indira Ghandi (raspala se njena stranka), u Šri Lanci se organiziraju masovni štrajkovi pod patronatom stranke koja je izravno financirana od strane anglo-američkih tajnih službi te premijarka Bandaranaike (drugi incijator Deklaracije i prva žena premijer na svijetu) napušta vladu 1977.g., a gvajanski ministar Frederick Wills koji je bio treći najjači nositelj ove Deklaracije mora podnijeti ostavku na svoj položaj. Na ovaj način su s scene maknuti glavni protagonisti Deklaracije i sama prijetnja bankarskom sustavu odnosno MMF-u.

Ovdje moram istaknuti da pokret nesvrstanih danas predstavlja jedinu svijetlu političku organizaciju na ovoj planeti, ukazujući na mnoge probleme koji su uzrok ratova, gladi i siromaštva na svijetu: nepravedna struktura UN-a u kojem par najvećih zemalja kroje sudbinu ostatka svijeta, nepravedan monetarni sustav koji štiti interese bogatih, a siromašne čini još siromašnijim, kršenje ljudskih prava SAD-a ratom u Afganistanu i Iraku te tzv. ratom protiv terorista. 1982.g. izbija tzv. kreditna kriza Trećeg svijeta (Third World Debt Crisis): zemlje dužnice Trećeg svijeta uhvaćene su u nemilosrdne škare sve gorih trgovinskih uvjeta za njihovu izvoznu robu, sve manjih prihoda od izvoza i strahovito većih iznosa sredstava potrebnih za servisiranje njihovih dugova.

Ova kriza je umjetno izazvana naftnim šokovima koje su prisilile zemlje da ogromne količine dolara utroše u naftni deficit. Kad je postalo jasno da će zemlje dužnice Latinske Amerike ubrzo puknuti pod nepodnošljivim novim opterećenjem otplate duga, utjecajni krugovi oko Margaret Thatcher i Reaganove vlade su počeli pripremati jedan ‘primjer’ koji će zemlje dužnice odvratiti od pomisli nevraćanja svojih dugova velikim bankama SAD-a i UK-a. Primjer je bio vojna intervencija Britanije na beznačajnim Falklandskim otocima (Falklandski rat 1982.g.).

Argentina je pod utjecajem SAD-a nakon dugogodišnjih neuspješnih pregovora s UK, proglasila svoj suverenitet nad otocima, misleći da ima punu potporu SAD-a. Međutim, ovo je samo bio izgovor za vojni pohod Ujedinjenog Kraljevstva i stvaranje od Argentine primjera za druge zemlje dužnice koje bi se eventualno pobunile i odbile vraćati dug.

Naime, Argentina je u tom razdobilju bila treći dužnik u svijetu s vanjskim dugom od oko 38 miljardi dolara i zemlja koja je bila najbliže nemogućnosti vraćanja duga.

Fascinantno je da cijele armije, tajne službe i ostala infrastruktura stoji na raspolaganju bankama kako bi zaštitile njihov interes. U očajničkom pokušaju da spasi Meksičko gospodarstvo i izbaci strani bankarski utjecaj predsjednik Meksika Lopez Portillo, 1. rujna 1982.g. objavljuje da se privatne banke u Meksiku nacionaliziraju uz plaćanje odštete vlasnicima kao dio mjera za spas nacionalne ekonomije. Ovo je bio presedan u svjetskoj povijesti, koji se naravno nikad nije ponovio. Nažalost Lopez Portillo je bio na kraju mandata tako da je ova njegova inicijativa u startu bila osuđena na propast, ali je vrijedi zabilježiti kao jedan od rijetkih pravih primjera borbe protiv banaka.

Dana 1.10.1982.g. Lopez drži povijesni govor u skupštini Ujedinjenih naroda kojim je precizno oslikao situaciju u svijetu u svezi prenapuhanih dugova zemalja Trećeg svijeta, a koja je i danas prisutna u još ekstremnijoj formi: “Postoje jedne škare koje prijete da će prerezati zamah razvitka postignut u nekim zemljama i presjeći mogućnost razvitka u ostalim zemljama.

Obustava vraćanja kredita nije ni na čiju korist i nitko je ne želi. Ali, hoće li do nje doći ili ne, to je izvan odgovornosti zemalja dužnika. Zajedničke situacije stvaraju zajedničke pozicije kojima nije potrebna konspiracija ni intriga. Meksiko i mnoge druge zemlje Trećeg svijeta ne mogu udovoljiti dogovorenom roku otplate pod jako drukčijim uvjetima koji sada prevladavaju.

Mi zemlje u razvoju ne želimo postati vazali. Mi ne možemo paralizirati svoja gospodarstva ni gurnuti svoje narode u još veću bijedu kako bismo vraćali dug čije se servisiranje utrostručilo bez našeg sudjelovanja i odgovornosti, a pod uvjetima koji su nam nametnuti.

Naša nastojanja da se razvijamo kako bismo pobijedili glad, bolest, nepismenost i ovisnost, nisu prouzročila ovu međunarodnu krizu.” Uplašeni mogućnošću bojkota i nevraćanja dugova od strane zemalja Trećeg svijeta privatne banke prvi puta u povijesti koriste propagadni spin u kojima svoje privatne kredite i rizike stavljaju na leđa društva odnosno državnih institucija izjavama da bi nevraćanje dugova moglo ugroziti međunarodni bankarski sustav. Uplašeni ovakvom mogućnošću SAD, UK i ostale države nameću MMF-u ulogu svjetskog policajca u procesu utjerivanja dugova koji je postao najusklađenija operacija organizirane pljačke u modernoj povijesti.

Danas smo svjedoci istog scenarija kada države novcem poreznih obveznika moraju pokrivati gubitke privatnih banaka pod prijetnjom da bi alternativa bio kolaps svih financijskih institucija. Danas se ovo zove Bailout. Točne brojke se ne znaju, ali procjenjuje se da je samo SAD utrošio preko trilijun dolara (tisuću miljardu) za spas privatnih banaka.

Nevjerovatno, ali istinito. 1982.g. suprotno brižljivom njegovanom dojmu u zapadnoeuropskim i američkim medijima, zemlje dužnici plaćale su svoj dug mnogostruko, doslovno krvlju i poslovičnu posljednju paru davale lihvarima modernog doba iz New Yorka i Londona. Nije bilo točno da su nakon kolovoza 1982. veliki dužnici Trećeg svijeta odbili plaćati dugove. Pištolj im je bio prislonjen na glavu pod pritsikom MMF-a da potpišu ono što su banke eufemistički nazvale reprogramiranje duga s vodećim privatnim bankama među kojima su prednjačile Citicorp i Chase Manhattan iz New Yorka. Krajnji rezultat je bilo ogromno povećanje iznosa duga, usprkos činjenici da iz tih banaka ni jedan peni novog zajma nije stigao u Latinsku Ameriku.

Ukupni se vanjski dug svih zemalja u razvoju , dugoročni i kratkoročni, stalno povećavao nakon 1982., s nešto iznad 839 miljardi dokara na skoro 1300 miljardi dolara 1987. godine. Cijelo to povećanje praktički proizlazi iz dodatnog opterećenja prouzročenog uvjetima ‘refinanciranja’ neplativog starog duga. Pod režimom MMF-a Meksiko je bio prisiljen srezati svome narodu vitalne lijekove, prehrambene namirnice, gorivo i druge potrepštine. Ljudi, a vrlo često i novorođenčad, bespotrebno su umirali zbog nedostataka najosnovnijih lijekova iz uvoza. Jednaki se proces odvijao u Argentini, Brazilu, Peruu, Venezueli i u večini zemalja Afrike, uključujući Zambiju, Zair, Egipat i velike dijelove Azije.

Prema podacima Svjetske banke, u razdoblju između 1980. i 1986. skupina od 109 zemalja dužnika platila je kreditorima samo na ime kamata na svoj inozemni dug ukupno 326 miljardi dolara. Na ime glavnice toga istoga duga otplaćeno je 332 miljarde dolara, što je ukupno s uplatama na ime kamata iznosilo 658 miljardi dolara, a sve to na ime otplate početnog iznosa duga od 430 miljardi dolara. Ali usprkos tim ogromnim otplaćenim iznosima, tih je 109 zemalja 1986. godine još uvijek dugovalo kreditorima svotu od 882 miljarde dolara. Tako je djelovala magija združenih kamata i fluktuirajučih tečajava.

Još je šokantniji aspekt ukupne dužničke krize iz 1980-ih godina bila činjenica da večina toga novca nije uopće napuštala njujorške i londonske banke. Po riječima jednog izravnog sudionika u tim procedurama, bivšeg peruanskog ministra za energiju Pedra Pabla Kuczinskog, koji je preuzeo unosan položaj u njujorško-švicarskoj banci Credit Suisse First Boston: “večina novca nikada nije vidjela Latinsku Ameriku. Od 270 miljardi dolara kredita koje je Latinska Amerika uzela između 1976. i 1981., ustanovili smo da je Latinska Amerika stvarno dobila samo 8.4% toga iznosa i to su bila jedina sredstva koja je Latinska Amerika mogla utrošiti na proizvodne investicije.

Sav je preostali novac ostao u bankama, nikad nije ni stigao u Latinsku Ameriku, samo je promjenio knjige.” Prethodni tekst je dovoljno jasan, brojke govore same za sebe, bitno je istaći da se ovakve dužničke krize i općenito ekonomski šokovi ponavljaju periodično, danas (2010.g.) upravo živimo u tzv. recesijskom periodu ili još jednoj dužničkoj krizi. Zaključak: banke su glavni instrument ekonomske stagnacije, krize, siromaštva i gladi u svijetu. Vidljivo je da one ne ugrožavaju samo ekonomije drugih zemalja (Trećeg svijeta) već svoje rizike prebacuju na leđa građana svoje domicilne zemlje koji moraju svojim novcem pokriti gubitke privatnih banaka pod prijetnjom općeg kolapsa. KRAH SE BLIŽI, A NA JEDNOJ RAZINI TO TREBA POZDRAVIT JER SADAŠNJI JE SUSTAV ZATVORSKA ĆELIJA SA SEDEM MILIJARDI LJUDI. POSTAVLJA SE PITANJE ŠTO UČINITI KADA DO TOGA DOĐE. HOČEMO LI SLIJEDITI SCENARIJ “PROBLEM – REAKCIJA – RJEŠENJE” KOJI ĆE POKUŠAVATI NAMETNUTU ROTHSCHILDI? ILI ĆEMO SE UGLEDATI NA ISLAND?

Jedna od glavnih tehnika masovne manipulacije pri pokušaju uvođenja orvelovske države može se opisati kao “nema drugog izbora” “nemamo nikakvog izbora” “jedino rješenje je …” i tome slično. Ono što želite da se dogodi, prikazujete kao jedini mogući odgovor na dana (umjetno izazvana) zbivanja. Kada je u rujunu 2008. bankovni slom opustošio svjetsko gospodarstvo vlade raznih država govorile su da “nemaju izbora” te da moraju sanirati banke i financijske institucije koje su krah i izazvale.

Nisu vođene nikakve rasprave ili razgovori o drugim načinima reagiranja, a budući da su bankarski agenti bili postavljeni na financijske položaje u pojedinoj vladi, interesi naroda nisu imali baš nikakvih izgleda. Uslijedilo je najveće prebacivanje bogatstva u poznatoj ljudskoj povijesti: od naroda bankarima, od mnoštva šačici – a nije bilo “nikakvog drugog izbora?” Posljedice tog “jedinog rješenja” mogu se vidjeti u Sjevernoj Americi i Europi gdje se tamošnja gospodarstva koprcaju u živom blatu, tražeći slamku spasa.

U osnovi isti plan ostvaruje se s obje strane Antlantika i diljem svijeta, s neznatnim razlikama, a isti projicirani ishod planiran je za svakog. Problem su sustavno osmišljavali oni koji kontroliraju bankovni i financijski sustav preko rothšildskih agenata poput Alana Greenspana, predsjednika Američkih Federalnih rezervi od 1987. do 1006., koji nastavlja provoditi takvu politiku u “Fedu” preko svog kao pas poslušnog nasljednika, posve beskorisnog Bena Bernankea. Ta proračunata pljačka javnog balaga sasvim je očita i jasna. U Europi to ide ovako: Srušiš bankovni sustav kako bi pokrenuo željeni slijed zbivanja.

Ubaciš trilijune eura u banke “da ih spasiš” i prihvatiš njihove toksične dugove kao jamstvo. Tako si u tren oka , privatni dug pretvorio u državni (javni) dug. Vlade vrtoglavo jure prema bankrotu zbog svih dugova uključenih u saniranje banaka i zato što MMF i Središnja europska banka, inače u vlasništvu istih ljudi koji i te banke posjeduju, stupaju na scenu kako bi izbavili države pomoću dodatnih zajmova (dugova). MMF i ECB primoravaju vlade da svojim građanima nametnu opake programe štednje i rasprodaju državna dobra privatnim korporacijama u vlasništvu istih ljudi koji su u vlasništvu MMF-a, ECB-a i banaka.

Europska unija zahtjeva kontrolu privreda svih svojih članica i stvaranje središnje kontroliranih “Sjedinjenih Europskih Država” kako bi riješile problem kojeg su i stvorili oni što kontroliraju Europsku uniju (isti ljudi koji posjeduju MMF, ECB i banke). Sve se to dogodilo a stotine milijuna života ozbiljno je ugroženo zbog tvrdnje da nema “drugog izbora” osim saniranja banaka koje su problem i proizvele. Ali narod Islanda je pokazao da su to besmislice.

O Islandu ste dosta slušali 2008. kada je njegov bankovni sustav pretrpio neviđen i nevjerojatan krah. Bilo je to razmjerno veličini islandskog gospodarstva, najveći bankovni slom u ekonomskoj povijesti. Danas se o islandu vrlo malo čuje zbog načina na koji se njegovo stanovništvo koje broji 320.000 ljudi pozabavilo s ogromnim izazovima s kojima se odjednom suočilo. Ne spominjite Island – Pssst! Stav o tome kako “nema drugog izbora” najviše ugrožava neka alternativa koja djeluje… prijetnja u vidu dobrog primjera. Razmjeri islandskog kraha bili su šokantni. U godinama koje su prethodile 2008.

Island je prihvatio “Greenspanovu doktrinu” privatizacije bankarskog sustava i uklanjanja sustava kočnica i ravnoteža koji se odupirao nesputanoj , raspojasanoj pohlepi. Inozemne ulagače privukle su više stope povrata u računima znanim kao “IceSave”, ali time je Islandski strani dug porastao do strahovitih , očito neodrživih razina. Godine 2003. dug je bio 200 puta veći od nacionalnog dohotka, a u 2007. je bio veći za 900 posto.

Bila je to katastrofa koja se nadvila nad Island, čije nastupanje nije trebalo dugo čekati. Pa pogledajmo što se zbilo sa Islandskim bankama. Nije bilo šanse da ta fiskalna fantazija preživi svjetski slom iz 2008. Tako su tri glavne Islandske banke: Glitnir, Landbanki i Kapthing nacionalizirane kada su propale, a vrijednost islandske krune naspram eura pala je za 85%. Ali danas, svega tri godine kasnije, islandska privreda oporavlja se od razmjerno najvećeg kraha u povijesti zato što …Islanđani te banke nisu sanirali, pustili su ih da propadnu. Oni koji su problem uzrokovali snosili su i posljedice. Do takvog je ishoda došlo zbog toga što je islandski narod odbio preuzeti odgovornost za ono što su prouzročile banke. Zbog žestokih javnih prosvjeda tadašnji premijer Geir Hilmer morao je odstupiti, a ostavku je dao 2009. postavši prvi islandski koji je optužen i kojemu se sudilo zbog nesavjesnog rada. Ovo su na prvi pogled uočljive tri temeljne razlike između onoga što se dogodilo na Islandu i država koje su provele saniranje ugroženih banaka.

Kada su na primjer, irske banke doživjele slom, zbog njihove pohlepe i korupcije, Irska vlada smiješnoga premijera sanirala ih je u tako zapanjujućem stupnju da je Irska sada u stisku oštrih mjera “štednje”, zapavši u dugove prema MMF-u i Središnjoj europskoj banci preko grla, a Irska je privreda uništena što će i ostati za mnoga nadolazeća pokoljenja. Nasuprot tome, Island je jednostavno pustio banke da propadnu. Cowen je rekao da će on odstupiti s mjesta irskog vođe, ali tek nakon što dogovori ogroman zajmovni paket s MMF-om i ECB-om sa svim popratnim uvjetima i odredbama.

Dakle, onima koji su problem i izazvali dopušteno je da nametnu “rješenje” dovodeći od još većih problema golemim povećanjem javnog duga preko vlade. Nasuprot tome, Islanđani su svrgnuli s vlasti političare koji su nadzirali financijski debakl prije nego li su uspjeli učiniti isto što i Cowen. Vođi čija je nesposobnost bilo zbog korupcije ili pak kriminala, nasukala Irsku omogućeno je da slobodno ode i nastavi sa svojim ne sumljivo lagodnim životom, dok je irskom narodu prepušteno da se nosi s posljedicama. Nasuprot tome, Islandskoj verziji Cowena sudi se zbog onoga što je učinio. I novodošla ljevičarska vlada na islandu je 2009. isprva krenula rutom “pa, nemamo izbor” ali narod ni ovaj put za tako nešto nije htio niti čuti, ključni su upornost i neprihvaćanje “ne” kao odgovora.

Nova je vlada predlagala usred prijetnji iz Britanije i drugih zemalja, da će otplatiti 3,5 milijuna eura duga privatnih banaka, plus kamate, što je ekvivalent 100 eura mjesečno po svakom Islanđaninu u sljedećih 15. godina. Prosvjedi su pojačani a šef države, predsjednik Olafur Ragnar Grimsson, odbio je svojim potpisem ozakoniti plan otplate te prihvatio zahtjeve javnosti za referendumom o tom prijedlogu. S obzirom na puls javnosti referendum se nije mogao izbjeći, pa je u proljeće 2010. otprilike 93 posto Islanđana glasalo za odbacivanje prijedloga da javnost otplaćuje dugove privatnih banaka.

Vlada je morala udovoljiti željama stanovništva te su pokrenuti kazneni procesi protiv osoba u pozadini bankarskog sloma, uključujući i bivšeg premijera. Islanđani su također tražili da Ustav zaštiti zemlju od međunarodne strukture moći te je izabrano 25 ljudi, nepovezanih s političkim strukturama, da takav dokument i sastave.

Eto što se sve može postići u koliko ljudi ne odustaju sve dok se pravda ne zadovolji. Iskod: Islandska se privreda budi iz svoje noćne more, dok one zemlje (sve ostale) koje su sanirale banke i učinile javnost odgovornom za privatne dugove upadaju u sve dublji glib. Island bi sada trebao povući svoju molbu za pristupanje Europskoj uniji jer bi pridruživanjem EU poništio sve dobro što je dosad postigao.

Zadnje ispitivanje javnog mnijenja pokazuje da 64 posto Islanđana želi pocijepati tu molbu, ali pritom moraju biti nepokolebljivi kao što su bili i kod saniranja banaka. Islandski predsjednik Olafur Ragner Grimsson također je naglasio ono na što u ovim biltenima ukazujem posljednjih nekoliko mjeseci – agencije za procjenu kreditnih sposobnosti su prava sramota i čisti hohštapleraj. Na polju kreditnog rejtinga kompanija i država vladaju tri agencije – Moodys Investors Service i Standard and Poors (koji zajedno nadziru 80% tržišta) te Fitch Investors Services (15 posto).

To su agencije koje su prije 2008. najobičnijem smeću davale trostruki A rejting., a Islandskim su bankama davale besprijekoran “zdravstveni list” netom prije negoli su propale. I svemu tome unatoč, iste te agencije sada odlučuju o sudbini čitavih naroda putem kreditnog rejtinga kojeg daju pojedinoj zemlji. One rade u dosluhu s dinastijom Rothschild tako što snižavaju rejting ciljanih zemalja, a insajderi se naveliko bogate kladeći se na sniženje kreditnog rejtinga neke države kada znaju da se to sprema.

Svjetski financijski sustav nije tek obična kockarnica koja se igra s ljudskim životima iz minute u minutu, stolovi su namješteni da ne mogu bolje, jer rotšildske mreže ne samo da kontroliraju sustav, one su ga osmislile. Za njih, sustav je kibernetička stvarnost koja određuje energetske tokove onoga što nazivamo novcem. Oni osiguravaju da rijeke novca neprestano pritječu u njihovom smjeru, i što dalje od ogromne većine ljudi. Njihovo glavno sredstvo za postizanje tog cilja je dostupnost ne postojećeg teoretskog novca pod nazivom “kredit”. Metodologija je zbilja jednostavna. Prazne državne blagajne i presahli kreditni tokovi zbog saniranja bankarskog sustava multi – trilijunskim iznosima.

Ponovni krah gospodarstva , uz nemoć vladajućih struktura da išta poduzmu. Potom se rotšildski kartel i njegova potrkala u vladi dogovore o tome kako je “jedini izbor” za rješenje problema restrukturiranje cjelokupnog bankarskog i financijskog sustava, uz uspostavu središnje svjetske banke s nadležnošću nad čitavim globalnim financijama. KRAH SE BLIŽI, A NA JEDNOJ RAZINI TO TREBA POZDRAVIT JER SADAŠNJI JE SUSTAV ZATVORSKA ĆELIJA SA SEDEM MILIJARDI LJUDI. POSTAVLJA SE PITANJE ŠTO UČINITI KADA DO TOGA DOĐE. HOČEMO LI SLIJEDITI SCENARIJ “PROBLEM-REAKCIJA-RJEŠENJE” KOJI ĆE POKUŠAVATI NAMETNUTU ROTHSCHILDI? ILI ĆEMO SE UGLEDATI NA ISLAND?

Svaki prosvjed, ili promjena, ili revolucija, u koliko nije utemeljena na popisu ispod, nema nikakve šanse da išta promijeni. Ovi stupovi sistema moraju pasti, ili će u suprotnom blokirati bilo kakvu vrstu ljudske transformacije. Kraj stvaranju novca na zaslonu računala i naplaćivanju kamata. Kraj zaduživanju vlada kod privatnih banaka nepostojećim novcem zvanim “kredit” , kraj plaćanju kamata ljudi na taj novac “koji nikada nije, niti neće postojati”. Vlade ( a taj se koncept mora radikalno promijeniti) mogu izraditi vlastitu valutu – beskamatnu Kraj privatnim bankama i izdavanju nepostojećeg novca pod nazivom “kredit” jer jedino što stvaraju je “novac” kao dug od samoga početka.

Kraj kasinima kao što je Wall Street i City of London, nemilosrdnom kockanjem sa financijskim i robnim tržištem kao i sa životima milijardama ljudi diljem svijeta. Kraj sve profesionalnijim lobističkim skupinama koje zarađuju za život kao i njihovi klijenti živjeci od korupcije. Kraj vladama bez ugovora, u kojima lažljivi političari mogu obećati ljudima da će učiniti ovo, a kada dobiju potporu i nakon što se smjeste u urede, čine upravo suprotno. Kraj centraliziranoj moći u svim područjima našeg života i početak diverifikacije moći na zajednice kako bi mogle odlučivati o vlastitom životu. Koje će dobro doći iz preraspodjele ležaljka na Titanicu? Nikakvo.

Bankovni sustav kojeg poznajemo nema potrebe da bude mijenjan, on mora u potpunosti nestati. To je kazneno djelo temeljeno na prijevari i iznudi. O njegovoj zamjeni treba biti odlučeno od strane stanovništva – ne od onih koji su ga stvorili i koji potajno žele izmanipulirati, stvoriti nove globalne strukture financijske kontrole utemeljene na “Svjetskoj Centralnoj Banci”
 
(koca111.blogspot.com/ uredio:NSP)

Je li slučaj “Pašk Kačinari” iskra koja će U Hrvatskoj zapaliti revoluciju protiv bankarske mafije? Kačinari naime tvrdi da banke građane kamatare novcem čije je porijeklo više nego zapanjujuće, vjerovali ili ne – novcem kojeg su prethodno ukrale od tih istih građana.

Pašk Kačinarij uspio se probiti i do samog predsjednika ove zemlje – na sastanku ‘zviždača’ s Ivom Josipovićem, iznio je dokaze da Republika Hrvatska nikome ni lipu nije dužna. Posljedice pljačke Hrvatske tijekom pretvorbe i privatizacije u velikoj mjeri utječu na današnju financijsku impotenciju zemlje. Nije teško pretpostaviti, cijela ova priča navodi na to da su Hrvatska narodna banka i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske generatori kako ekonomske krize, tako i one moralnog karaktera, no koliko je i kakvih dokaza o kriminalnim aktivnostima bankstera uopće moguće prikupiti?

Inače, pljačka svih pljački u kojoj je sudjelovao i on – Marijan Hanžeković, tvrdnja je zbog koje je potonji podigao tužbu protiv Pašk Kačinarija. U sudnici u kojoj će na kraju pravdu proglasiti sudac Zorislav Kaleb, konačno ćemo ugledati rasplet velike bankarske pljačke Hrvatske, ili će bankarski lobi pljačku nad pljačkama uspjeti još dublje zataškati?

Po Kačinariju, istina je ta da su Marijan Hanžeković, Franjo Luković i Jakša Barbić dio same vrhuške bankarskog lobija koja umjesto pravne države i neovisnog sudstva iz sjene u potaji vlada Lijepom našom. Svoje tumačenje da su rat u bivšoj Jugoslaviji namjestili bankari kako bi pokrali narodnu imovinu, te da su Marijan Hanžeković, Franjo Luković i Jakša Barbić sastavni dio bande kojoj je ta pljačka nažalost i pošla za rukom – Kačinari potkrepljuje brojnim dokumentima.

Jurica Žitko, osnivač organizacije “Inicijativa 9″, jedan je od onih koji se trudi Pašku Kačinariju pružiti što veću potporu, između ostalog i pokretanjem prosvjeda. Uvjeren da velika pljačka Balkana i Hrvatske nije teorija zavjere već afera u kojoj za sve ono što tvrdi da se dogodilo Kačinari ima i pismeni dokaz, Jurica Žitko je izjavio da se ne boji Hanžekovića te da će i on osobno na sudu ponoviti Paškove tvrdnje da je taj čovjek učestvovao u pljački nad svim pljačkama Hrvatske.

No tko je uopće Pašk Kačinari? Opširnije u intervjuu na temu “pretvorba – privatizacija – bankarska mafija” kojeg je taj zagrebački zlatar dao za medij Dnevno.hr.

Vaša tvrdnja da Hrvatska nikome ne duguje ni kune, već da je lopovi kamatare ukradenim novcem, izazvala je dosta pozornosti. Možete li tu tezu pojasniti?

Već jedanaest godina istražujem način na koji su ‘privatizirane’ hrvatske banke i hrvatska poduzeća. Za to vrijeme prikupio sam cjelovitu dokumentaciju iz koje se vidi da je Hrvatska doista pokradena za oko 47, 5 milijardi eura koliko otprilike iznosi hrvatski dug, što znači da Hrvatska nikome ne duguje ništa. Hrvatska se počela pljačkati još 1976. godine, kada su pojedinci osnovali banke u inozemstvu kako bi tamo, umjesto u Narodnu banku Jugoslavije, mogli pohranjivati devize. Zagrebačka banka tada je također osnovala kćeri banke (LHB International Handelsbank AG Frankfurt; Banque Franco Yugoslavie, Paris; Adria Bank AG, Wien; Anglo Yugoslav Ltd., London; The Development Bank of Zambia, Lusaka) izvan Hrvatske, uz pomoć kojih su kasnije pokrali Zagrebačku banku i poduzeća koja su osnovala tu banku. Nakon što su ovladali Zagrebačkom bankom protuzakonito su izmijenili vlasničku strukturu brisanjem iz knjige dioničara dionice pravih vlasnika banke, i to njih preko tisuću i dvije stotine. Ljudi koji su nezakonito preuzeli Zagrebačku banku opljačkali su i Grad Zagreb. Ta pljačka još traje. Sada kradu dokumente kako bi sakrili trag pljačke. Posjedujem dokumentaciju o tome. Pokraden je i spis koji je držala Ninoslava Zeković, koja je zadužena za imovinu Grada Zagreba. Pred Gradskim uredom za imovinsko-pravne poslove sam pokrenuo postupak ukazavši na činjenice da je Grad Zagreb temeljni osnivač Zagrebačke banke, jer je osnivač Gradske Štedionice od 1914. god., pa samim tim Gradu pripadaju dionice ZABE. To je prijavljeno i DORH-u, no oni šute. Kaznenu prijavu protiv tada čelnih ljudi ZABE Ive Hanžeković – Živković, Marijana Hanžekovića, Jakše Barbića, Franje Lukovića i drugih podnio sam 6. svibnja 2008. zbog zlouporabe položaja i ovlasti. Ta prijava od tada stoji u USKOK-u, a ista niti je odbačena niti se po njoj radi, što je dokaz da je zaštitnik sveukupnog kriminala u Hrvatskoj upravo Mladen Bajić, zajedno s Dinkom Cvitanom.

Govorite li o slučaju u kojem je sud presudio da je Zagrebačka banka u vlasništvu države Hrvatske, da bi se DORH, suprotno svakoj logici i zdravom razumu, kasnije žalio na tu presudu?

Točno. Pričamo, dakle, o državi koja će ući u EU, a u kojoj se događaju ovakvi skandali. Primjerice sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu Amira Hadžić presudila je da je Republika Hrvatska suvlasnik ZABE, a sve na osnovu dokumentacije koju je imala u spisu. Međutim DORH protivno svojoj osnovnoj zadaći da zastupa interese Republike Hrvatske, protiv spomenute presude ulaže žalbu i time šteti nacionalnim i državnim interesima Republike Hrvatske, a što je dokaz da Hrvatskom ne vlada pravna država i neovisnost sudstva, već bankarski lobi na čelu kojeg su Franjo Luković, Marijan Hanžeković, Jakša Barbić i ljudi koji su pokrali 1300 poduzeća koja su bila osnivači Zagrebačke banke, no kojima su dionice ukradene. Kako? Oni su bili čelni ljudi u tim poduzećima i oni su prikrili dionice. Zato govorim da se Hrvatska kamatari novcem koji je ukraden i koji se sada nalazi u Deutsche trust bank u Albanian street u New Yorku. Ta je banka kupovala dionice Zagrebačke banke za nekoga odavde, a sve to imam dokumentirano.

Tko sprječava raspetljavanje tog slučaja?

Kada se netko u Hrvatskoj počne raspitivati o tome, onda se pojavljuje Franjo Luković, predsjednik Uprave Zagrebačke banke, s najavom da će kupiti državne obveznice koje se prodaju po enormnoj cijeni. Na taj način on kontrolira i drži u šaci hrvatsku državu. Imam ovdje potpise ljudi koji su tražili raščišćavanje te situacije. To je Stjepan Mesić koji je to činio kontinuirano od 2002. godine, to je Luka Bebić, a to je i Ivo Sanader. On je nastradao upravo zato jer je tražio da se ispita kriminal u Zagrebačkoj banci i zato se tako zamjerio Franji Lukoviću i ljudima koji su opljačkali Hrvatsku. Ne kažem da Sanader nema učešća u pljački, jer to nisam istraživao. No dokumenti koje posjedujem potvrđuju da je u dva navrata 2004. godine poslao DORH-u i na druge adrese zahtjev da se ispitaju nezakonitosti u Zagrebačkoj banci i da se pokrenu kazneni postupci protiv pojedinih djelatnika ZABE, no nitko nije reagirao. Sanader je zbog toga postao smetnja.

Zašto hrvatska javnost o tome vrlo malo zna?

Bankari su zakupili medijske prostore, pa su građani koji plaćaju RTV pretplatu osuđeni na ono što im se servira. A servira im se ZABA devedeset sekundi. Zagrebačka banka je zakupila medijski prostor, vjerojatno uz pomoć odvjetnika Hanžekovića koji ujedno nad tisućama građana pokreće ovrhe radi neplaćanja HRT pretplate. Zbog te silne nepravde hrvatski građani ne mogu čuti istinu na javnoj televizi koja se tiče ZABE i kriminalnih radnji unutar bankarskog lobija. Ovdje živim od 1959. godine pa sve to shvaćam i vidim jer gledam s druge pozicije – pomalo sa strane. Hrvatskom je građaninu najteže jer se počeo razočaravati u naciju i u domoljublje. Kada bude progledao, bojim se da će biti kasno, jer ja i meni slični ne mogu doprijeti do medijskog prostora na HRT-u.

Koliko dugo već upozoravate na mutne radnje oko privatizacije Zagrebačke i ostalih banaka?

Jedanaest godina to istražujem, a prvi je o tome pisao Gordan Malić u Globusu, no on je tada bio spriječen da napiše objektivan tekst. U to vrijeme bio sam u Italiji i predavao papire u Unicreditu. Zagrebačka banka nije u vlasništvu Unicredita. Jer da jest, onda bi Unicredito dao garanciju za ZABU da podupre gradnju autoceste u Crnoj Gori. S obzirom da nisu mogli dati tu garanciju te da Jadranka Kosor također nije pristala dati garanciju, propao je posao od tri milijarde, a što nitko u medijima do danas ne problematizira.

Je li moguće danas poništiti pretvorbu i privatizaciju Zagrebačke banke kao i 95 posto protuzakonito privatiziranih hrvatskih tvrtki? Kako bi se to moglo učiniti?

Naravno da je moguće, ali uz odgovornu i savjesnu vlast i vladavinu prava, koja neće štititi bankarski lobi i voditi se ciljevima interesnih skupina. Važno je otvoriti medije jer medijski prostor ne smije biti blokiran zbog istine i ljudi koji žele ovom društvu dobro.

Zašto glavni državni odvjetnik, prema vašem mišljenju, štiti pretvorbenu pljačku? Ima li i on svoje prste u tome?

Mladen Bajić ima sve poluge kojima može razriješiti kriminal, a ja i drugi koji imamo dokumentaciju i želimo pripomoći smo marginalizirani. U više navrata osobno sam i preko odvjetnika podnosio prijave Državnom odvjetništvu, no na žalost po njima nije postupano. Na Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, u predmetu K-DO-2303/04 koji je adaktiran još 8. lipnja 2004. godine, u njega i nadalje ulažu sve novopristigle kaznene prijave u vezi sa Zagrebačkom bankom d. d., te se ne donose nikakve državnoodvjetničke odluke koje je to tijelo dužno donijeti, već se po predmetima ne radi ništa.

Kaznena prijava protiv Franje Lukovića, Jakše Barbića, Ive Hanžeković – Živković, Igora Tepšića i drugih zbog više kaznenih djela podnesena je 6. svibnja 2008. godine, a zavedena je u USKOK–ovom predmetu pod poslovnim brojem UKR-759/08, da bi iz potpuno nepoznatih razloga 15. svibnja 2008. predmet bio ustupljen Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku pod poslovnim brojem KR-DO- 326/08, a u kojem do danas nije ništa učinjeno usprkos mnogobrojnim požurnicama i traženjima. Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, u predmetu KR-DO- 909/09, povodom prijave da je pronađena neuknjižena imovina Republike Hrvatske, odnosno da je protupravno prisvojena imovina Republike Hrvatske u kapital Zagrebačke banke d.d. prilikom usklađivanja banke iz društvenog vlasništva u dioničko društvo, do danas nije učinjeno ništa! Sami onda zaključite kakva je uloga Bajića u svemu tome! Moram ovdje istaknuti da sam njemu osobno dostavljao požurnice i molbe da se po tim predmetima radi, no on očito ne misli da su ti predmeti važni ili iz nekih drugih pobuda ništa ne čini.

Zbog čega Bajića onda podržavaju baš sve političke opcije?

Zato što on podržava sve opcije i štiti ih, jer je očito osoba koja se ne želi uhvatiti u koštac sa spornim situacijama. Čini mi se da jedino Ranko Ostojić ide na sve opcije i treba ga pustiti da radi. Policija je tražila od Državnog odvjetništva da im odobri da idu istraživati pronađenu imovinu Zagrebačke banke, no DORH nije dao suglasnost. Ništa se ne može raditi bez suglasnosti Mladena Bajića. Nakon svega, pitam se štiti li ga bankarski lobi.

Štiti li bankarski lobi i Ivu Josipovića?

Njega ne štiti jer im je on glavna smetnja. Josipović je inicirao donošenje promjena Ustava koje ne idu na ruku bankarskom lobiju. Donio je Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela iz pretvorbe i privatizacije te o oduzimanju nezakonito stečene imovine. Zbog toga je postao smetnja tom lobiju. Prisjetit ću vas na televizijsku emisiju u kojoj su se oštro sukobili Josipović i Hanžeković, a u kojoj je na vidjelo izašlo da upravo Josipović želi problematizirati krupni kriminal i nezastarijevanje istog, dok se Hanžeković tome oštro protivio.

Kakva je u svemu tome uloga guvernera Rohatinskog?

Mislim da je pod snažnim utjecajem bankarskog lobija koji vlada Hrvatskom te da je Hrvatsku narodnu banku pretvorio u instituciju koja ne izvršava svoje zakonske ovlasti. To govorim zato jer o tome posjedujem dokumente, a tiču se upravo HNB-a koji nije izvršio nadzor nad Zagrebačkom bankom iako je to od njega traženo. Kad su početkom devedesetih tiskani prvi hrvatski dinari, nisu dovezeni i deponirani u Hrvatsku narodnu banku, već u Zagrebačku banku. Hrvatska narodna banka nije se ni razdužila kod Jugoslavije s jugo dinarima, zbog čega nije teško zaključiti da je bankarski lobi Jugoslavije, odnosno jugo-tehno menadžerski sloj, zajedno s hrvatskim tehno menadžerima itekako umiješan u brojne kriminalne radnje.

Tvrdite da su rat izazvali bankari i tehnokrati kako bi mogli opljačkati bivšu društvenu imovinu. Možete li tu tvrdnju rastumačiti?

Poznato je da je Tito htio napraviti radničko dioničarstvo, no to nije svidjelo Rusima, zbog čega je napravio kompromis pa je dao tvornice radnicima. A to što oni nisu znali to iskoristiti, već su usmjereni u nacionalizam, drugo je pitanje. Ciljano usmjeravanje na nacionalizam počelo je još 1981. godine. Velik natalitet Albanaca smetao je nekom i netko je to iskoristio kao povod za dogovoreni rat iza kojeg se dogodila pljačka društvenog bogatstva o kojoj govorim. Ni mnogi Albanci nisu svjesni da i među njima ima učesnika u ovoj dogovorenoj pljački. Do danas nisu raščišćeni svi računi. Jugobanka je nestala u čitavoj Jugoslaviji i van Europe postoji samo jedno njezino sjedište koje se nalazi u New Yorku, gdje je prema procjenama skriveno četiri milijarde dolara. Rat su, dakle, izazvale tehnomenadžerske strukture. Jer nije jednako voditi politiku ili biti navođen da vodiš takvu politiku. Žalosno je da su ljudi koji su krvarili i patili danas opljačkani i obespravljeni.

Što ste vi sve, u kratkim crtama, pronašli istražujući kriminal oko Zagrebačke banke?

Otkrio sam da hrvatske banke nisu unijele svoje nekretnine u osnivački kapital i prikazale to da ne bi uvukli državu u vlasničku strukturu. To je najvažnije otkriće, a mislim da su to napravile sve banke u Jugoslaviji. Drugo, kad su usklađivali banke, nisu unijeli dopunu osnivačkog kapitala koju su trebali prijaviti Trgovačkom sudu. U Hrvatskoj je osim Zagrebačke banke na taj način pokradena i Pliva, T-mobile, Tvornice duhana, jer su oni sjedili u povezanim društvima. Zagrebačka banka, osim toga, ima vlasništvo nad zgradama i stanovima koji su imali hipoteke od Gradske štedionice do 1958. godine, ali je Sabor 2008. godine donio odluku da sve to ne postoji i da se briše…

Kakav je konkretno vaš interes oko ZABE?

Dioničar sam kojemu nisu dali pripadajuće dionice već su ih uništili, a ja sam im ušao u trag kroz cjelovitu dokumentaciju koju posjedujem i koja je dokaz da mi duguju preko stotinu milijuna eura. Pitanje nalaznine tih dionica se tiče i Srbije i Kosova, no najviše Hrvatske i Grada Zagreba. Hrvatska s tom nalazninom i procesuiranjem te nalaznine dolazi do situacije da više nije dužna nikome ništa! Ali Hrvatska se još krade. To vam je kao kad netko provali u ogroman prostor pa mu treba dugo vremena da sve ukrade. Plijen se još uvijek iznosi van.

Hoćete li ostati aktivni u politici te kako objašnjavate slab rezultat Saveza za promjene na proteklim izborima?

Marinko Filipović, koji poznaje Ivana Pernara, zamolio me da se uključim u Savez za promjene. U posljednja tri tjedna kampanje uključio sam se ispred nacionalnih manjina. Na moju odluku utjecalo je i to što je u Italiji pao Berlusconi, koji je bio vanjski čep koji nije dozvoljavao raščišćavanje kriminala oko Zagrebačke banke, dok je unutarnji čep svo vrijeme Mladen Bajić. Kad ga hrvatski narod smijeni, kriminal će se moći istražiti i tada će se vidjeti da Hrvatska nikome ništa ne duguje. Spreman sam odgovarati ako mi netko dokaže suprotno. Podastrijet ću dokumente koji to dokazuju. Kroz politiku ću pokušati iznjedriti ove interese.

Zašto vas, Ivana Pernara, Sulejmana Tabakovića, profesora Slavka Kulića, kao i sve ostale koji govore o pogrešnoj monetarnoj politici i velikoj bankarskoj pljački, mediji baš i ne vole?

Bankarski lobi kontrolira medije jer se boji revolta i bunta naroda. Zato svaku od spomenutih osoba pokušavaju u javnosti diskreditirati i prema svakom destruktivno djeluju. Prema Pernaru su nastupili vrlo agresivno. Meni ne mogu ništa jer sa 62 godine i s iskustvom koje imam u trgovini, bankarstvu i ekonomiji, ne nasjedam na provokacije i ne obazirem se na diskreditacije.

Je li moguće bez podrške medija preokrenuti stvari u Hrvatskoj?

Nije moguće jer su sindikati kao i braniteljske udruge razjedinjeni. Spremam se, stoga, nazvati Ninoslava Pavića, vlasnika Europa press holdinga i pitati ga hoće li otvarati prave teme, a pritom mislim hoće li otvoriti prostor u kojem će se čuti i druga strana koja će prozvati kriminal i kriminalce.

Je li opasno govoriti to što vi govorite, odnosno upirati prstom u ljude u koje vi upirete?

Naravno da je opasno. Ali govoriti istinu ili ogovarati nekoga nije jedno te isto. Vjernik sam (rimokatolik) i radi istine sam spreman i umrijeti. No, za one koji bi eventualno naručili moju likvidaciju, takav rasplet ne bi bio dobar. Zna se tko bi imao prste u tome…

Na što ste mislili kada ste rekli da postoji spisak onih koji trebaju ‘otići’ ako vi ‘odete’?

Neće valjda morati ‘otići’ ovaj što čisti ulicu, ako ja ‘odem’. Znam tko stoji iza svega i tko je imao prste u krađi koju želim rasvijetliti jer je svatko ostavio svoj otisak u tome. Odvjetnik Marijan Hanžeković je ostavio otisak, njegova bivša supruga Iva Hanžeković – Živković je ostavila otisak, akademik Jakša Barbić je ostavio otisak, Franjo Luković također. Nisam napao Crkvu ni Hrvatsku, već ljude koji su ukrali. Da sam Hrvat i s ovakvom glavom i sa svojim stavom, to bih riješio u roku od dva tjedna. Onda ne bih bio etiketiran. Za sve što govorim imam argumente i pisane dokumente. Ako kažem da je Sanader tražio da se raščisti pitanje Zagrebačke banke, onda znači da imam argumente za tu tvrdnju. Je li on igrao dvostruku igru, to ne znam, ali znam da se drugi put sukobio s Lukovićem kada ga je tijekom 2008. godine pozvao da smanji kamatu te kada je zaprijetio da će u suprotnom u Zagrebačku banku poslati inspekciju. Imam razloga vjerovati da ga je to stajalo političke karijere. Uvjeren sam da je progon protiv njega inicirao bankarski lobi. Nije isto je li netko ukrao deset milijuna ili 47 milijardi. Pitam vas, stoga, što je tu veći problem i koga bi prvo trebalo istražiti?

Tko stoji iza vas, odnosno tko vas podupire i štiti, kada se usuđujete ovakve stvari javno govoriti?

Štiti me najprije Bog, a ima i drugih koji me štite. Bilo bi suludo kada bih javno rekao tko me sve štiti. Za mene se zna da nisam lopov niti prevarant, da sam poduzetnik i obrtnik od 1972. godine, da imam 62 godine, da sam tvrdoglav i da se ne bojim reći istinu. Ali kad nešto pričam, uvijek za to imam argumente. Svjestan sam da činjenice koje iznosim otvaraju mnoge probleme. No Hrvatska se mora suočiti s istinom, a ova istina će mnoge zaboljeti.
 

 
izvor:cromalternativemoney.org
 
povezani članci: Luković i ZABA na tajne račune prebacili milijarde maraka stare devizne štednje
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9579"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]