Da je Richard Nixon na mjestu Hillary Clinton, on bi se već odavno povukao. No današnji političari su sve samo ne humanisti, a kriminalnu prošlost ne mogu više sakriti

Ono što se saznalo s pronalaženjem novih elektroničkih pisama Hillary Clinton – njen suparnik, Donald Trump, nazvao je “najvećim skandalom nakon Watergatea”.

Samo tjedan i pol američkih predsjedničkih izbora – nova pisma, kako pišu američki mediji, bacaju novo svjetlo na činjenicu da je Clinton dok je bila na čelu State departmana za službenu prepisku koristila privatni server, a još su osvijetlila seks-aferu u njenom okruženju.

Trump je svojoj ocjeni dodao: “Ta pisma sadrže najužasnije prijestupe. Nadam se da će pravda trijumfirati. Jer, FBI nikada ne bi obnovio istragu, pogotovo tijekom izborne kampanje, da se ne radi o najužasnijim kaznenim prijestupima”.

Ove njegove riječi bile su popraćene oduševljenim povicima njegovih pristalica koje su se okupile u gradu Sidar-Repidsa u Iowi. Taj Trampov izborni nastup prenosile su i glavne američke televizije.

Uostalom, to je govorio predsjednički kandidat koji je za vrijeme drugo tv-duela zaprijetio Clintonovoj da će je strpati u zatvor ako pobijedi na predsjedničkim izborima.

Kako je objavio The Washington Post , direktor FBI, James Comey ne samo da je odlučio o obnavljanju istrage protiv Hillary Clinton obavijestiti Kongres SAD, nego je i objasnio da je nova istraga neophodna da Amerikanci ne bi bili dovedeni u zabludu.

Britanska novinska agencija Reuters tvrdi – pozivajući se na dva izvora “bliska istrazi” – da upravo otkrivena pisma nemaju veze s privatnim poslužiteljem koji je Clinton koristila kao državni tajnik. Navodno ta pisma nisu bila poslana Clintonovoj niti su kod nje pronađena, već kod Anthony Weinera – muža njene najbliže pomoćnice Hume Abedin.

Trump je, inače, za obnavljanje istrage i “nova pisma” saznao prije Clintonove, a on je taj udarac – slabo podnijela.

Njezina press-konferencija u Des Moinesu, u Iowi, trajala je svega četiri minute, a njen izraz lica je “govorio sve”.

Kako prenosi Tanjug, Weiner, u čijem su kompjuteru pronađeni e-mailovi demokratske kandidatkinje za predsjednika SAD Hillary Clinton zbog čega ja FBI najavio mogućnost ponovne istrage protiv nje, bivši je demokratski kongresnik iz New Yorka koji se kandidirao i za gradonačelnika “Velike jabuke”.

Mailovi Clintonove otkriveni su tijekom federalne istrage zbog SMS poruka seksualnog karaktera koje je Weiner slao 15-godišnjoj djevojci, saznaju američki mediji, pri čemu CBS izvještava da su njeni mailovi pronađeni u laptopu koji su zajedno koristili Weiner i njegova supruga Huma Abedin, dugogodišnja suradnica Clintonove, s kojom se Weiner u međuvremenu razišao.

Politička karijera Weinera (52) propala je prije nekoliko godina zbog njegovih “indiskretnih poruka putem interneta”, navodi “New York Times”.

Sunovrat bivšeg njujorškog kongresmena u očima javnosti počeo je, zapravo, u svibnju 2011, kada je sa njegovog Twitter naloga objavljena kompromitirajuća fotografija, za što je on prvotno odbacio odgovornost tvrdeći da je hakiran.

Skandal se, međutim, zahuktao kada su na svjetlost dana izbili i njegovi raskalašni razgovori putem interneta s drugim ženama, pa je on 16. lipnja 2011. najavio ostavku u Kongresu na konferenciji u Brooklynu izvinivši se za “osobne pogreške i neugodnost koju je izazvao” .

U proljeće 2013., dvije godine nakon što mu je karijera doživjela skoro fatalni krah, Weiner je priopćio da će se pridružiti utrci za gradonačelnika New Yorka i tada su, kako su pokazivale ankete, postojali neki ohrabrujući znaci da bi on mogao doživjeti politički preporod.

Međutim, izbijanje na površinu novih online poruka nepristojne sadržine primoralo ga je da prizna da je fotografije i tekstualne poruke seksualne prirode nastavio slati ženskim pristašama tijekom najmanje godinu nakon što je napustio Kongres, te je na izborima osvojio manje od pet posto glasova.

Weinerova supruga Abedin je u kolovozu ove godine izjavila da će se s njim rastati nakon još jedne objave, ovoga puta u “New York Postu”, koji je objavio razmjenu nedopuštenih online poruke s jednom ženom, a manje od mjesec dana kasnije “Daily Mail” je objavio da on takve razgovore ima i sa 15-godišnjom djevojčicom.

FBI je u petak priopćio da je, tijekom istrage o protuzakonitim razgovorima koje je Weiner vodio s djevojčicom, otkrio i nove mailove vezane za slučaj Hillary Clinton, što je uzdrmalo predsjedničku kampanju samo 11 dana uoči izbora, zaključuje njujorški dnevnik.
 
(fakti.org)

U Hrvatskoj smo vidjeli brojne slične primjere, samo što je etiketa ‘teoretičara zavjere’ promijenjena s ‘veleizdajnikom’ i sličnim kovanicama

Baš kao što kaže najpoznatiji banalni servis na planeti – Wikipedia – ‘Teorija zavjere je špekulacija ili hipoteza u kojoj tumač pretpostavlja kako dvije ili više osoba iza zatvorenih vrata kuju zavjeru koja ima utjecaj na osobe koje s istom nisu upoznate, a ta urota je ili protuzakonita ili štetna.’

Mnogi je uspoređuju s paranojom i kao ključni argument navode da velike igrače goni interes koji nije suprotstavljen dobrobiti naroda, te je teorija slučajnog slijeda događanja često zapravo i korisna za mase.

Iako brojni dokazi govore suprotno, teorija zavjere ostaje teorija najčešće zbog ‘službenih izvješća’ koja eksplicitno ne potvrđuju navode teoretičara.

Tako Nixon nije priznavao Watergate, NSA je diskvalificirala Snowdena dok su brojni hrvatski novinari smatrani ‘redikulima’ zbog istraživanja Sanadera i njegovih tadašnjih suradnika. Nećemo ići u dubinu same ‘teorije zavjere’ već ćemo se pozabaviti teoretičarima zavjere, koji najčešće sežu u istraživačko novinarstvo, te političkim napadima.

Možemo se tako prisjetiti govora Davida Camerona iz 2014. godine u kojem je ‘nenasilne ekstremiste poput grupacije ‘Istina o 9/11′ ili teoretičare zavjere’ proglasio ‘podjednako opasnima s ISIL-ovim teroristima’. Kako je tada u jeku bila istraga o pedofilskim prstenima BBC-Westminster-Buckingham koje je razotkrio bivši BBC-ev novinar David Icke još davne 1998. (što je smatrano ‘suludom teorijom zavjere’ no Icke se unatoč nabrajanju imena i situacija nikada nije suočio s tužbama), ovo je predstavljalo enorman pritisak na novinarsku profesiju, a brojni poznati novinari odlučili su se distancirati od slučaja zbog straha od etikete i agresije.

Nekidan se Cameron do kraja odlučio obračunati s Ickeom koji mu očigledno predstavlja ‘trn u oku’. Tijekom govora o ‘Brexitu’ iliti potencijalnom izlasku Velike Britanije van EU, Cameron se osvrnuo na svog starog poznanika. ‘Naravno, možete reći da je u pitanju neka velika zavjera, nešto u stilu Davida Ickea… No to je besmislica’, rekao je Cameron na što se zaključilo da političari ne bi radili nešto što je protiv interesa vlastitog naroda.

S druge strane Atlantika glavna tema svih novinara i političara je Donald Trump. Čovjek kojeg se odrekla vlastita stranka, a niti u medijima ne kotira najbolje – savezništvo je pronašao upravo kod etiketiranog teoretičara zavjere, Alex Jonesa.

U jednom od intervjua s kojim je njegovom alternativnom portalu ‘Infowars’ prilično digao popularnost, Trump je obećao da će ukoliko on pobjedi upravo ovakav tip novinarstva dobiti jednu novu dimenziju. Jones je poznat po istraživanju okultnih rituala elite, brojnim videima vezanim upravo uz 9/11, a u posljednje vrijeme odlučio se za nenadanu podršku upravo diskvalificiranom Trumpu.

Clintonica, isto tako poznata po brojnim sumnjivim radnjama i ratnoj praksi koja koketira s ‘ratnim zločinom’ (za koji se američke trupe ne može procesuirati) – uživa naklonost upravo tih istih novinara koji su u potpunosti zaboravili na istraživački sektor, osim ako u pitanju nije Donald Trump.

U Hrvatskoj smo vidjeli brojne slične primjere, samo što je etiketa ‘teoretičara zavjere’ promijenjena s ‘veleizdajnikom’ i sličnim kovanicama. Kako vješto pratimo svjetske trendove, ne bi čudilo da uskoro počnemo s Cameronovom praksom prokazivanja. Ickea se sustavno diskvalificira s ‘gmazovskom teorijom’, Jones je pak na piku zbog ‘False Flag 9/11′, europski novinari ismijavani su zbog bilo kakve teorije o pariškim napadima i imigrantima, u Australiji Max Igan ima problema zbog uočavanja totalitarističkih zakona, u Rusiji novinari nestaju zbog pisanja o Rothschild – Putin hobotnici…
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(blog.vecernji.hr/uredio:NSP)

Svaki predsjednički izbori u Sjedinjenim Američkim Državama imaju svoju romantičnu stranu

Novi početak, nada u bolje sutra i oživljavanje nacije koja je, kao po pravilu, pred smjenu u Ovalnom kabinetu nekako istrošena i umorna od razdoblja pod komandom odlazećeg predsjednika.

Pogled na svijet kroz ružičaste naočale u izbornoj godini nekako je postala tradicija Amerikanaca, koji svake četiri godine ispunjeni optimizmom i njihovim čuvenim, u holivudskim filmovima najbolje oličenim nacionalnim ponosom.

Povijest pokazuje da su se velike promjene na čelu SAD-a dešavale u poslijeratnim razdobljima. Tako je 1960 pobijedio možda i jedan od najboljih američkih predsjednika John Kennedy, koji je zemlju istrgao iz vojničkog stiska Dwight Eisenhowera i uveo je u novu, svjetliju budućnost.

Osamdesetih godina na čelo dolazi Ronald Reagan, koji svojom holivudskom karizmom briše sramnu Nixonovu ostavštinu u vidu besmislenog vijetnamskog rata i afere “Watergate”.

Kada je došla ta, za SAD povijesna 2008. godina, a sa njom i prvi crni predsjednik Barack Obama, Amerikanci su vjerovali u novu, ljepšu i čistiju stranicu života nakon rušenja nebodera blizanaca i sumanutog i profiterskog rata na Bliskom Istoku pod dirigentskom palicom George Busha.

Strah prije nade

Ipak, svi ti novi izbori pored već spomenute nade i optimizma, u pozadini su donosili pravu poruku – strah.

Jer, sjetimo se da je Kennedy maksimalno iskoristio hladnoratovsku tenziju i fobiju od SSSR-a, a predizborna kampanja obilovala mu je propagandom koja je ukazivala da “SAD već zaostaju za Sovjetima, i da je zato Americi potrebna promjena”.

Poseban efekt imala je sada već čuvena izmišljotina o “raketnom jazu” između SSSR-a i SAD-a.

Reagan je, s druge strane, kampanju bazirao na ljudskim pravima i prije svega izjednačavanju prava bijelaca i Afroamerikanaca.

I na kraju, Obama je svoju pobjedničku kampanju bazirao na ruševinama koje je ostavila svjetska ekonomska kriza, i pričom o “potpunom urušavanju gospodarstva koje prijeti SAD”.

Sva trojica gore spomenutih predsjednika prifitirala su na onome što je politički teoretičar Richard Hofstadter sredinom šezdesetih upečatljivo opisao kao “paranoični stil u američkoj politici”.

“Američka politika nerijetko je bila arena ljutitih umova”, pisao je Hofstadter još 1964. godine, a ta njegova mudra zabilješka potpuno se može primijeniti i danas.

Danas, kao i tada, američke izbore dobiva onaj tko bolje zaplaši stanovništvo. Kako se predsjednički izbori približavaju, neizbježno rastu strah i nervoza.

Jer, SAD su sve, samo ne u onoj idiličnoj situaciji kao nekada. Brojni vanjskopolitički promašaji, nekoliko ratova započetih nepostojećim, odnosno lažnim argumentima, kao i jalova borba protiv ISIS-a poprilično su narušile reputaciju “svjetskog policajca”, kako kritičari vole nazivati Ameriku.

Pored toga, tu je i ono najbolnije: Rusija je praktično preuzela dirigentsku palicu na Bliskom Istoku, a Vladimir Putin djeluje moćnije u odnosu na Barack Obamu.

Srednja klasa sve manja

SAD su status “zemlje snova” stekle jer je svatko imao priliku napredovati i zaradi za pristojan život. Međutim, danas situacija ne izgleda sjajno. Srednja klasa, glavni temelj američkog društva, poslije mnogo godina više ne čini većinu. Najnovije istraživanje Instituta “Pew” to i dokazuje.

Dok je 1971. godine srednja klasa činila čak 61 postotak američkog stanovništva, danas blagu većinu imaju niža srednja klasa i najsiromašniji, dok je postotak milijardera porastao.

Jaz između bogatih i siromašnih postaje sve veći, a to je sve samo ne dobro za jednu državu. Srednja klasa polahko klizi prema dolje, u skupinu siromašnih. Svaki peti čovjek u Americi danas živi na granici egzistencije, u usporedbi s 16 posto 1970. godine.

Crna bilanca masovnih ubojstava u SAD-u premašio brojku od 12.000

Strah na kojem je najviše profitirala administracija George Busha postaje sve veći kako godine prolaze. Pored ISIS-a, tu su i pucnjava u kalifornijskom San Bernandinu, dva masakra u Parizu, kao i brojne prijetnje širom Europe.

Ugledni “New York Times” pravio je istraživanje koje je pokazalo neugodne rezultate: Amerikanci se danas više plaše terorizma nego 11. rujna. Čak 44 posto Amerikanaca reklo da je “očekuje teroristički napad na tlu svoje zemlje u narednih nekoliko mjeseci”.

Kontrola oružja je također jedno od gorućih pitanja, s obzirom da je broj masovnih ubojstava u 2014. premašio brojku od 350 incidenata.

U tim napadima ubijene su čak 12.223 osobe, a ranjeno 24.722. Zabrinjava činjenica da su se čak 62 incidenta dogodila u školama, kao i da je stradao veliki broj Afroamerikanaca.

Povjerenje u institucije je na rekordnom minimumu.

Institut “Galup” napravio je sveobuhvatno istraživanje administrativnog aparata SAD i povjerenja koje građani u njega imaju. Rezultati su poražavajući:

- Kongres: 4%

- Bijela kuća: 16%

- Vrhovni sud: 14%

- Državne škole: 12%

- Banke: 12%

- Sindikati: 12%

- Pravosudni sustav: 9%

- Tisak: 10%

- Televizija: 10%

Populizam cvjeta

Jedno ime: Donald Trump. Čovjek koji poziva na otimanje nafte od drugih država, zabranu ulaska muslimana u SAD kao i deportaciju “silovatelja Meksikanaca” slobodno se kandidira za predsjednika i što je najgore, ima veliku podršku.

Činjenica je da je je autsajder ukoliko se nađe u konkurenciji s Hillary Clinton, ali sama činjenica da je prvi favorit republikanaca, čiji je bivši predsjednik (Bush) razorio pola Bliskog Istoka, djeluje alarmantno.

Tko god da pobijedi, sve su prilike da će i ova predsjednička kampanja u SAD obilovati onim hofstadterovim “paranoičnim stilom” i propagandom straha.
 
(vestinet.rs/uredio:NSP)

Većina ljudi ne vjeruje u službenu 9/11 priču. Dokaz je tu i svi to mogu vidjeti

To je samo još jedan dokaz da su moć medija i manipulacija vlasti toliko jake da nije bilo masovnog prosvjeda na globalnoj razini.

Kada su nove vijesti o Siriji prikazale i Rusija objavila da Bijela kuća stoji iza terorizma, novi dokazi stižu o 11. rujna 2001.

Desetljeća terora protiv svojih građana za koji su okrivljavali ekstremiste, je zpravo bilo planirano i financirano od strane visokih dužnosnika Bijele kuće, a i CIA je potvrtila taj plan kao Operacija Gladio.

Bivši dužnosnik CIA-e je potvrdio plan u kojem su morali napasti civile, ljude, žene, djecu koji uopće ne sucjeluju u političkoj igri. To bi dalo vladi mogućnost da sprovede u društvu izvanredne mjere (poput onih trenutno u Francuskoj).

To u biti znači da se sa terorizmom može upravljati s ciljem manipulacije ljudi poput ovaca.

Strategija se temeljila na tome da bi domaća organizacija napravila bombaški masakr i za to okrivila neprijatelje.

Takva strategija tenzije se nastavlja već duže vrijeme, ona se ne zaustavlja.

Veći nego slučaj “Watergate”, pokazano je da je FBI štitio vođe Al-Kaide u listopadu 2001.

Ovo su samo neke stvari koji vam donosi vido u nastavku.

Kratki video s mnogobrojnim isječcima dokazuju da je 9/11 bio posao iznutra. Možete kopati još dublje ako želite, te otkriti još više dokaza koji upućuju na istu stvar, da je 9/11 bio iznutra.

To je potvrđeno i od strane vlade da su učinili nešto vrlo slično u prošlosti … sve što morate učiniti je Googlati riječ operacija “Northwoods” i sve ćete vidjeti.

Pogledajmo video:
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(conspiracyclub.co,youtube/uredio:nsp)

Agent CIA-e, Howard Hunt je na samrti priznao svom sinu da je sudjelovao u ubojstvu predsjednika J. F. Kennedyja

Hunt je bio jedan od članova tima koji je srušio Nixonovu administraciju tijekom afere Watergate.

Postao je poznat nakon što se desila provala u hotelu “Watergate”, pri čemu je on bio jedan od tajnih istražitelja.

Nakon ovog skandala, predsjednik Nixon je dao ostavku i time postao jedina osoba koja je dala ostavku na svoju predsjedničku funkciju.

U studenom 1963. predsjednik J. F. Kennedy je ubijen, a u periodu koji je prethodio tom događaju, provedene su odgovarajuće pripreme.

Hunt je priznao da je u tom razdoblju bio vrlo mobilan, nije živio trajno na istom mjestu, kako bi prikrio tragove svojih aktivnosti.

Hunt je bio zadužen za pripremu događaja, a u te svrhe je iskoristio ugled poštene osobe koji je tada uživao.

Detalji smrti predsjednika J. F Kennedyja nisu poznati ni desetljećima od njegovog ubojstva, ali sa ispovijestima poput ove, klupko misterije se počinje odmotavati.

S vremena na vrijeme, znatan broj ljudi i stranaka se spominje kao potencijalne sumnjivce za ubojstvo Kennedya, koji su imali i sredstva i motive:

• Fidel Castro, jer je postojala informacija da ga SAD planira likvidirati.

• Anti-Castro grupe, jer ih je Kennedy izdao za vrijeme fijaska u Zaljevu Svinja.

• Kremlin i KGB zbog raketne krize i drugih trvenja, oboje su imali motive i sredstva.

• Svaka lista, koja god bila, je gotovo beskonačna. Zbog ovog ili onog razloga također su bili spomenuti: CIA, FBI, Richard Nixon, Lyndon Johnson, H. L. Hunt, E. Howard Hunt, Howard Hughes, Aristotle Onasiss, David Rockefeller, čak i Jacquelline Kennedy.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
Nikad prije viđen snimak priznanja James E. Filesa iz 1987. o ubojstvu predsjednika John F. Kennedy

 
LBJ i Hoover raspravljaju o ZATAŠKAVANJU kennedyevog atentata:

 
(rense.com,conspiracyclub.co,webtribune.rs,youtube/uredio:nsp)

Do sredine 1990-ih, neoliberalizam se proširio na čitav svijet.

Najveći dio starog socijalističkog svijeta apsorbiran je u kapitalističku svjetsku ekonomiju, bilo kroz reforme “velikog praska” ili, u slučaju Kine i Vijetnama, postepenim ali konstantnim otvaranjem i deregulacijom. Do tada su otvaranje tržišta i liberalizacija dosta odmakli i u većini zemalja u razvoju. Ovo se najčešće odigravalo brzo, ali bilo je i drugih slučajeva gdje se odvijalo postupno kroz dobrovoljnu promjenu politike, primjerice u Indiji.

Otprilike u to vrijeme, potpisani su neki važni međunarodni sporazumi koji su označili novu eru globalnih integracija. Godine 1994, sporazum NAFTA (North American Free Trade Agreement) potpisali su SAD, Kanada i Meksiko. To je bio prvi veliki sporazum o slobodnoj trgovini između razvijenih zemalja i neke zemlje u razvoju. Godine 1995, zaključena je Urugvajska runda pregovora o GATT-u, što je dovelo do prerastanja GATT-a u WTO (Svjetsku trgovinsku organizaciju).

WTO obuhvaća mnogo više područja (npr. zaštitu intelektualnog vlasništva, kao što su patenti i žigovi i trgovina uslugama) i ima veće ovlasti nego GATT. U EU je napredovala ekonomska integracija, sa završetkom projekta “jedinstvenog tržišta” 1993. godine (s takozvane “četiri slobode kretanja” – roba, usluga, ljudi i novca) i 1995. pristupanjem Švedske, Finske i Austrije. Krajnji rezultat je bio stvaranje međunarodnog trgovinskog sustava koji je bio mnogo naklonjeniji slobodnijoj (iako ne potpuno slobodnoj) trgovini.

Također, ideja globalizacije bila je ključni koncept tog doba. Međunarodna ekonomska integracija se, naravno, odvijala od šesnaestog stoljeća, ali prema novom globalizacijskom narativu ovaj proces je sada ušao u potpuno novu fazu.

To je omogućila revolucija u komunikaciji (internet) i transportu (avio-promet, kontejnerski transport), koji su doveli do “odumiranja udaljenosti”.

Prema tvrdnjama globalizatora, države više nisu imale drugog izbora osim prihvatiti novu realnost i potpuno se otvore za međunarodnu trgovinu i investicije, istovremeno liberalizujući domaće gospodarstvo. Oni koji su se opirali ismijavani su kao “savremeni ludisti” koji misle da mogu vratiti davno prošlo vrijeme i preokrenu tehnološki napredak. Knjige s naslovima Svijet bez granica, Svijet je ravan i Jedan svijet, spremni ili ne odražavale su suštinu ovog novog diskursa.

Početak kraja: Azijska financijska kriza

Euforija s kraja osamdesetih i početka devedesetih nije potrajala. Prvi znak da u “vrlom novom svijetu” nije sve kako treba pojavio se s financijskom krizom u Meksiku 1995. Previše ljudi je investiralo u meksičke financijske vrijednosne papire očekujući da će ova zemlja, pošto je bezrezervno prihvatila tržišnu politiku i potpisala sporazum NAFTA, postati najnovije ekonomsko čudo. Meksiko su spasile vlade SAD i Kanade (koje nisu željele da se njihov novi slobodnotržišni partner sruši) kao i MMF.

Godine 1997, uslijedio je veći udar s azijskom financijskom krizom. Neke dotad uspješne azijske zemlje – takozvane “MIT ekonomije” (Malezija, Indonezija i Tajland) i Južna Koreja – zapale su u financijske nevolje. Uzrok je bilo pucanje mjehura aktive (cijene aktive porasle su iznad svog realnog razine, na temelju nerealnih očekivanja).

Iako su bile opreznije od drugih zemalja u razvoju u otvaranju svojih ekonomija, ove države su prilično drastično otvorile svoja financijska tržišta krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Pošto više nisu imale tolika ograničenja, njihove banke su se agresivno zaduživale kod bogatih zemalja s nižim kamatnim stopama. Banke bogatih zemalja smatrale su da nije rizično kreditirati države sa višedesetljetnim odličnim ekonomskim uspjehom.

Kako se prilivalo sve više stranog kapitala, cijene aktive su skočile, što je poduzećima i kućanstvima u azijskim zemljama omogućilo da se još više zaduže, koristeći svoju sada vredniju imovinu kao kolateralu. Ovaj proces se uskoro pretvorio u samo-ispunjeno proročanstvo, budući da su rastuće cijene aktive opravdavale dodatno zaduživanje i posuđivanje. Kada je postalo jasno da su takve cijene aktive neodržive, novac je povučen i uslijedila je financijska kriza.

Azijska kriza ozbiljno je pogodila ove države. U gospodarstvima gdje se rast od 5 posto (po glavi stanovnika) smatra recesijom, proizvodnja je 1998. pala za 16 posto u Indoneziji i 6-7 posto u ostalim zemljama. Desetine milijuna ljudi ostalo je bez posla u društvu gdje nezaposlenost podrazumijeva bijedu, imajući u vidu slabu socijalnu državu.

U zamjenu za novčanu pomoć MMF-a i bogatih zemalja, pogođene azijske zemlje morale su pristati na velike promjene – sve u pravcu liberalizacije svog tržišta, naročito financijskog. Iako je gurnula azijske ekonomije u smjeru tržišta, azijska kriza – poput brazilske i ruske koje su odmah za njom uslijedile – posijala je prvo sjeme nepovjerenja u posthladnoratovski tržišni trijumfalizam.

Počelo se ozbiljno govoriti o reformi globalnog financijskog sustava, a diskusije su bile vrlo slične onima poslije globalne financijske krize 2008. Čak su i mnogi vodeći zagovornici globalizacije, poput kolumniste lista Financial Times Martina Wolfa i tržišnog ekonomiste Jagdish Bagvatija, počeli preispitivati mudrost dozvoljavanja slobodnog međunarodnog protoka kapitala. Globalna ekonomija nije bila u sjajnom stanju.

Lažna zora: od internet buma do velikog stišavanja

Kada su krize zauzdane, razgovor o globalnoj financijskoj reformi je zamro. U Americi, velika Kontrareakcija nastupila je 1999. ukidanjem legendarnog njudilovskog Glass Steagall zakona, koji je strukturno razdvojio komercijalno i investicijsko bankarstvo.

U 2000 uslijedila je nova panika, kada je internet mjehur – pošto su akcije internet kompanija, bez ikakvog izgleda da će u doglednoj budućnosti postati profitabilne, narasle do apsurdno visoke razine – pukao u SAD. Panika je ubrzo popustila, pošto su Federalne rezerve intervenirale i agresivno smanjile kamatne stope, što su ubrzo učinile i središnje banke drugih bogatih zemalja.

Od tada, činilo se da prve godine tisućljeća protiču glatko u bogatim zemljama, naročito u SAD. Rast je bio konstantan, iako ne baš spektakularan. Izgledalo je da će cijene aktive (cijene nekretnina, dionica itd..) Zauvijek rasti. Inflacija je i dalje bila niska.

Ekonomisti – uključujući Ben Bernankea, predsjednika upravnog odbora Federalnih rezervi od veljače 2006. do siječnja 2014. – govorili su o “velikom stišavanju”, jer je ekonomska znanost konačno savladala nagli rast i pad. Alan Greenspan, predsjednik upravnog odbora Federalnih rezervi od kolovoza 1987. do siječnja 2006, zvali su “maestro” (što je ovjekovječeno u naslovu njegove biografije autora Bob Woodward, poznatog po Watergate-u) jer je skoro kao alkemičar mogao upravljati permanentnim ekonomskim bumom, a da ne potakne inflaciju ili financijski potres.

Polovicom prvog desetljeća 2000-ih, ostatak svijeta je konačno počeo osjećati “čudesni” rast Kine iz prethodna dva desetljeća. Godine 1978, na početku ekonomskih reformi, kineska ekonomija činila je samo 2,5 posto svjetske ekonomije. Kina je imala minimalan utjecaj na ostatak svijeta – njen udio u svjetskom izvozu robe iznosio je samo 0,8 posto. Do 2007. ove brojke su porasle na 6 i 8,7 posto. Sa relativno malo prirodnih resursa a zaprepašćujuće brzim rastom, Kina je počela usisavati hranu, rude i gorivo iz ostatka svijeta, a efekt njenog značaja počeo se sve jače osjećati.

Ovo je pomoglo afričkim i latinoameričkim izvoznicima sirovina, omogućivši konačno ovim gospodarstvima da nadoknade vrijeme koje su izgubile 80-ih i 90-ih. Kina je pritom postala veliki vjerovnik i investitor u nekim afričkim zemljama, što je ovima dalo prostora u pregovorima s institucijama Breton Woodsa i tradicionalnim donatorima pomoći kao što su SAD i europske države. U slučaju latinoameričkih zemalja, ovaj period je obilježilo napuštanje neoliberalne politike koja je napravila toliku štetu u mnogim zemljama. Brazil (Lula), Bolivija (Morales), Venezuela (Chavez), Argentina (Kirchner), Ekvador (Korea) i Urugvaj (Vasquez) su najistaknutiji primjeri.

Pukotina u zidu: globalna financijska kriza 2008.

Početkom 2007. primjećuju se prvi znaci panike oko otplate hipotekarnih kredita koji se eufemistički nazivaju “drugorazrednim” (čitaj “s većom mogućnošću da ne budu vraćeni”). Ove kredite su davale američke financijske tvrtke u prethodnom razdoblju rasta nekretnina.

Ljudima bez stabilnog prihoda, sa sumnjivom kreditnom poviješću, pozajmljivan je novac koji nisu mogli priuštiti, pod pretpostavkom da će cijene nekretnina nastaviti rasti. Računalo se da će oni, ako se nešto dogodi, moći vrate kredit prodajom kuće. Pri tom, tisuće ili čak stotine tisuća ovih visokorizičnih hipotekarnih kredita spojeni su u “kompozitne” financijske proizvode, zvane MBS i CDO, koji su prodavani kao niskorizične hartije, pod pretpostavkom da su šanse da veliki broj dužnika istovremeno zapadne u nevolju sigurno mnogo manje nego s pojedinačnim dužnicima.

U početku, problematični stambeni krediti u SAD procjenjivani su na 50-100 milijardi dolara – što nije mala suma, ali sustav lako je apsorbira (kako su tada mnogi tvrdili). Međutim, kriza je izbila punom snagom u ljeto 2008, kolapsom investicijskih banaka Bear Stearns i Lehmann Brothers. Ogroman val financijske panike preplavio je svijet. Otkriveno je da su neka od najpoznatijih imena u financijskoj industriji u velikoj nevolji, jer su stvorila i kupovala ogromne količine sumnjivih kompozitnih financijskih proizvoda.

“Kejnzijansko proljeće” i povratak tržišne ortodoksije – s osvetom

Prvobitna reakcija velikih ekonomija bila je sasvim drugačija od reakcije poslije Velike depresije. Makroekonomske mjere bile su kejnzijanske utoliko što su dozvolile da se napravi veliki proračunski deficit – makar tako što nisu smanjivale potrošnju usporedo s padom poreznih prihoda i u nekim slučajevima povećavajući državnu potrošnju (Kina je to uradila najagresivnije).

Velike financijske institucije (npr. Kraljevska banka Škotske u Velikoj Britaniji) i industrijske tvrtke (npr. GM i Chrysler u SAD) spašene su društvenim novcem. Centralne banke spustile su kamatne stope na povijesni minimum – recimo, Banka Engleske smanjila je kamatnu stopu na najnižu razinu od svog osnutka 1694. Kada više nisu mogle spuštaju kamatne stope, upotrijebile su takozvano kvantitativno popuštanje – što praktično znači da centralna banka stvara novac ni iz čega i pušta ga u ekonomiju, najčešće kupujući državne obveznice.

Međutim, tržišna ortodoksija ubrzo se vratila s osvetom. Svibanj 2010. je bio prekretnica. Pobjeda konzervativaca u Velikoj Britaniji i nametanje programa pomoći Grčkoj signalizirali su povratak stare doktrine proračunske ravnoteže.

Štedljivi proračuni, gdje se potrošnja drastično kreše, nametnuti su u Velikoj Britaniji i takozvanim PIIGS gospodarstvima (Portugal, Italija, Irska, Grčka i Španjolska). U Americi, republikanci su uspjeli natjerati Obaminu vladu da prihvati ogroman program kresanja potrošnje 2011. Uz potvrdu antideficitarnog opredeljenja središnjih europskih zemalja u vidu europskog Sporazuma o fiskalnoj stabilnosti iz 2012, to je označilo nastavak kretanja u tom pravcu. U svim ovim zemljama, naročito u Velikoj Britaniji, politička desnica koristi argument uravnoteženja proračuna kao izgovor da ozbiljno razgradi socijalnu državu, što joj je oduvijek bio cilj.

Posljedica: Izgubljena desetljeća?

Kriza 2008. donijela je katastrofalne posljedice, a kraj se još uvijek ne vidi. Četiri godine nakon izbijanja krize, krajem 2012, proizvodnja po glavi stanovnika ostala je niža nego 2007. u dvadeset dvije od trideset četiri članice OECD-a (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj), kluba bogatih zemalja (i šačice zemalja u razvoju) sa sjedištem u Parizu.

BDP po glavi stanovnika 2012 kada se izuzme efekt inflacije, bio je 26 posto niži nego 2007. u Grčkoj 12 posto niži u Irskoj 7 posto niži u Španjolskoj i 6 posto niži u Velikoj Britaniji. Čak i u Americi, koja se uspješnije oporavila od krize nego druge zemlje, prihod po glavi stanovnika 2012. bio je 1,4 posto niži nego 2007.

Sa štedljivim proračunom, izgledi za gospodarski oporavak u mnogim ovim zemljama su slabi. Problem je u tome što radikalno kresanje državne potrošnje u stagnantnoj (ili čak opadajućoj) ekonomiji koči oporavak. To smo već vidjeli tijekom Velike depresije. Posljedica je da će najvjerojatnije proći dobar dio desetljeća prije nego što se mnoge od ovih zemalja vrate na razinu iz 2007. One se trenutno vjerojatno nalaze na polovici “izgubljene desetljeća”, kakvu su imali Japan (devedesetih) i Latinska Amerika (osamdesetih).

Procjenjuje se da je kriza ukupno proizvela 80 milijuna novih nezaposlenih ljudi diljem svijeta. U Španjolskoj i Grčkoj, nezaposlenost je skočila s oko 8 posto prije krize na 26 posto i 28 posto u ljeto 2013. Nezaposlenost mladih premašuje 55 posto. Hrvatska ih slijedi u korak. Čak i u zemljama s “blažom” nazaposlenošću, kao što su SAD i Velika Britanija, službena stopa nezaposlenosti dostigla je 8-10 posto.

Premalo i prekasno? Izgledi za reformu

Unatoč razmjerima krize, reforme su bile spore. Unatoč činjenici da se uzrok krize krije u pretjeranoj liberalizaciji financijskog tržišta, financijske reforme su bile prilično blage i uvodile su se vrlo sporo (tijekom nekoliko godina, dok su američke banke u vrijeme New Deal-a imale rok od godinu dana da svoje poslovanje usklade sa mnogo oštrijim reformama). U nekim financijskim područjima, poput trgovine kompleksinim financijskim proizvodima, nije bilo nikakvih reformi.

Naravno, ovaj trend bi se mogao preokrenuti. Uostalom, u SAD i Švedskoj poslije Velike depresije, reforme su uvedene tek nekoliko godina nakon ekonomske krize i poteškoća. Birači u Nizozemskoj, Francuskoj i Grčkoj otjerali su s vlasti zagovornike štednje u proljeće 2012; talijanski birači su to isto učinili 2013. EU je uvela neke financijske propise, ozbiljnije nego što su mnogi vjerovali da je moguće (npr. porez na financijske transakcije, ograničenje na bonuse u financijskom sektoru).

Švicarska, koja se često smatra utočištem superbogatih, usvojila je 2013. zakon koji zabranjuje visoke nagrade za najviše rukovodioce sa osrednjim performansama. Iako još mnogo toga ostaje da se napravi u vezi s financijskom reformom, ovakvi propisi bi se smatrali nemogućim prije krize.
 
(pescanik/uredio: nsp)

‘Ako vjerujete kako Bush stoji iza 11/9 mislite da imate veću kontrolu nad situacijom, ali zapravo nemate’, smatra novinarka. Karen Douglas, psihologinja sa Sveučilišta Kent, tako je provela istraživanje nad studentima s ‘teorijama zavjere’ o smrti princeze Diane i klimatskim promjenama.

Oni koji su vjerovali u laž oko oba događaja daleko manje sudjeluju u politici ili borbi protiv ugljičnih emisija, pa ‘na taj način otežavaju djelovanje establishmenta’.

NY Times je prije nekoliko dana objavio članak o globalnom fenomenu ‘teorija zavjere’ povodom fotografija i ideja vezanih uz Bostonski maraton. Novinarka Maggie Koerth-Baker smatra kako je posrijedi to što ovakve teorije čitaju neinformirani i nepripremljeni čitatelji, a plasiraju ih inteligentni manipulatori s argumentima iz određene perspektive.

Glavni znak paranoje – Manipulira se svjetskim događajima, nisu slučajni

‘Čak i kada su braća Tsarnaev identificirana i uhićena, te je potjera završena – špekulacije su samo preuzele nove oblike. Možda su braća Tsarnaev samo figure koje prikrivaju nestanak prvooptuženog Saudijca s visokorangiranim terorističkim vezama? Možda je stvarni krivac taj Arap? Što ako su Tsarnaevi samo radili za neku organizaciju? To su samo neki od upita’, naglašava novinarka.

Daljnju analizu započinje s tezom ‘Zašto racionalni ljudi ‘puše’ teorije zavjere’, te na nju odgovara. ‘Koliko god sulude bile takve teorije, oni koji ih propagiraju nisu – oni su posve normalni. Znanstvene studije su u ovom slučaju prilično jasne: ukoliko vjerujete u jednu teoriju zavjere, vjerujete i u ostale makar one bile međusobno kontradiktorne. I ovo vjerojatno nije prva vijest koja vas uvjerava da iza globalnih događanja stoje neki manipulatori.’

Teoretičari zavjere stvaraju ‘alternativnu stvarnost’

‘Najbolja pretpostavka za pojedinu teoriju zavjere je vjerovanje u ostale teorije zavjere’, smatra Viren Swami, profesor psihologije koji predaje ‘Vjerovanje u zavjere’ na Westminsteru u Engleskoj. Dodaje kako ‘teorije zavjere nisu striktno povezane s pojedinim događajem, već su gotovo po pravilu samo izraz nekog šireg globalnog pogleda’. Richard Hofstadter je u svojoj knjizi iz 1965. ‘Paranoidni stil američke politike’ teorije zavjere nazvao omiljenom zabavom nacije.

‘Amerikanci su uvijek gajili sumnje da će nas netko zgrabiti – bili to masoni, katolici ili komunisti. No, posljednjih godina se čini kako je svaka tragedija povezana s prijevarom, punom priča o ‘false flag’ napadima i ‘glumcima’. Ovo više nije puko teoretiziranje već stvaranje posve nove i alternativne verzije stvarnosti’, smatra Hofstadter.

‘Oni koji vjeruju u teorije zavjere nemaju samopoštovanja’

Autorica dalje govori kako je vjerovala da će ova knjiga zapravo razbiti teorije zavjere, no ‘danas je sve samo evoluiralo u puno uvjerljivije teorije’. ‘Ovakve pretpostavke više nisu rezervirane za pojedince na marginama, već čak i one najluđe teorije dospijevaju na naslovnice putem savršeno svjesnih umova novinara. 63% svih američkih glasača tako vjeruje u barem jednu teoriju zavjere, ako je vjerovati anketi Sveučilišta Fairleigh Dickinson’, dodaje Koerth-Baker.

Swami je tako u svojoj studiji u ‘The Psychologist’ magazinu došla do ‘iznenađujućeg zaključka’ kako su autori takvih konspirativnih članaka često cinični po pitanju svijeta i politike općenito. Oni koji pak vjeruju u njihove tekstove imaju nisko samopouzdanje, naročito kada je u pitanju svijest o svijetu oko njih. Teorije zavjere su tako po Swami ‘reakcija na nesigurnost i bespomoćnost’.

‘Što više nešto pobijate, ljudi više vjeruju u to’

‘Lijepo je biti mudra stara koza u stadu ovaca, makar znali da je vaše istraživanje pogrešno’, zaključuje Swami. Kao konačnu misao povezuje teorije zavjere i demokratsko načelo SAD-a. Kathryn Olmsted, povjesničarka sa Sveučilišta Kalifornija, smatra da teorije zavjera ipak ne bi postojale u svijetu gdje pravih zavjera nema. ‘Manipuliranje demokratskog procesa poput Watergatea ili Iran-Kontra afere stvaraju ovakve teorije, no čak i oni koji Sandy Hook smatraju odglumljenim, skrivaju argumente zbog Drugog amandmana’.

Profesorica završava s ‘činjenicom da je širina informacija stvar pogoršala, pri čemu su internet i kruženje informacija zapravo otežali povjerenje u službene dokaze, te su ukrutili već ranije stvorene stavove’. ‘Ljudi zapravo ne žele priznati pogrešku’, dodaje Olmsted. Brendan Nyhan i Jason Reifler to nazivaju ‘efekt ispušne vatre’. Smatraju kako trud oko objašnjavanja zapravo vjernike još više uvjerava u istinitost njihove teorije.

Oni koji vjeruju u ‘teorije zavjere’ trebaju na liječenje

Teoretičari u članku smatraju kako je internet glavni krivac za rapidno širenje vjerovanja u teorije zavjere. ‘Ako vjerujete kako Bush stoji iza 11/9 mislite da imate veću kontrolu nad situacijom, ali zapravo nemate’, smatra novinarka. Karen Douglas, psihologinja sa Sveučilišta Kent, tako je provela istraživanje nad studentima s ‘teorijama zavjere’ o smrti princeze Diane i klimatskim promjenama. Oni koji su vjerovali u laž oko oba događaja daleko manje sudjeluju u politici ili borbi protiv ugljičnih emisija, pa ‘na taj način otežavaju djelovanje establishmenta’.

Alex Jones je naravno kasnije etiketiran, a vjerovanje u ‘teorije zavjere’ je tako po autorici razlog zašto ljudi pokazuju sve veću malodušnost prema sustavu. Tako prema njoj ljudi ne cijepe djecu, ne prakticiraju sigurni seks, bježe od glasanja, cinični su prema sustavu i odbijaju pokornost zakonima. Naravno, za kraj malo propagande – novinarka se očito slaže s novom dijagnozom već spominjanog DSM 5 priručnika gdje se za ovakve stvari ljude liječi zbog ‘Oporbenog prkosnog poremećaja’ – pa vi slobodno vjerujte u ‘teorije zavjere’…
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet, youtube.com/uredio:nsp)

Svakog dana smo od strane brojnih teoretičara ‘bombardirani’  teorijama zavjere. Iako su neke nerealne, prenapuhane, ne znači da se one ne dešavaju. Baš suprotno, povijest je prepuna zavjera i skandala.

Afera eksploatacije nafte

Dolaskom Varrena G. Hardinga u Bijelu kuću dogodio se skandal s prodajom naftnih rezervi. Naime, on je u svoju administraciju postavio prijatelje s kojima je igrao golf i poker. Iako sam nije bio nepošten utvrdilo se da su njegovi podređeni skloni korupciji.

Njegov ministar unutarnjih poslova Albert Fall potajno je dozvolio naftnoj kompaniji eksploataciju nafte u Wyomingu i Kaliforniji u zamjenu za nekoliko stotina tisuća dolara mita.

Nakon što je Wall Street Journal 1922. objavio da je nafta prodana bez tendera, organiziran je senatorski komitet pod vodstvom senatora iz Wisconsina, Robert La Follett.

Hardingov državni tužitelj je tražio od FBI-a da istraži La Folletteov ured kako bi pronašli nešto čime bi ga mogli ucjenjivati.

Ipak, time su samo učvrstili njegovu upornost da sve otkrije. Na kraju je Albert Fall postao prvi čovjek američkog kabineta koji je zbog korupcije završio u zatvoru.

Tuskegee, eksperiment o sifilisu

Jedan od skandala koji je poznat kao jedno od najvećih kršenja medicinske etike je studija Tuskegee o sifilisu koju je provodila zdravstvena američka javna služba u suradnji s institutom Tuskegee od 1932. do 1972.

U studiji je sudjelovalo 600 ljudi, uključujući i 399 koji su imali sifilis. Istraživači im nisu rekli da imaju sifilis te da je svrha istraživanja bila dokumentiranje kako bolest uništava ljudsko tijelo. Čak im ni 1947. nisu otkrili da je penicilin učinkovit u liječenju sifilisa. Između 28 i 100 ispitanika umrlo je od sifilisa iako bi broj mogao biti i znatno veći.

Sredinom 1960-ih, Pete Bukton, socijalni radnik došao je do izvješća o studiji, te je predao dokaze prijatelju iz Associated Pressa. Sve je rezultiralo gašenjem studije 1972.

Vlada se sledeće godine nagodila na sudu da žrtvama i njihovim obiteljima pruži doživotnu medicinsku skrb.

Duhanska industrija opovrgava zdravstvene posljedice pušenja

1950., liječnik i epidemiolog Ernst Vinder, objavio je studiju u časopisu Journal of American Medical Association, ističući da je pušenje jedan od uzroka raka pluća. Nakon toga je šest velikih proizvođača duhana odlučilo financirati vlastito istraživanje.

1954. Duhanski institut za istraživanje koji je kasnije promijenio ime u Vijeće za istraživanje duhana objavio je oglase u 400 novina u kojima su doveli u pitanje istraživanja eminentnih liječnika i znanstvenika.

Znanstvenici u duhanskoj industriji su već znali da je moguce pušenje povezati s karcinomom. Kemičar Claude Teague, primjerice, je zaključio da istraživanja kliničkih podataka imaju tendenciju potvrđivanja veze između pušenja i raka pluća.

46 država u SAD-u se pridružilo tužbi protiv duhanske industrije. Duhanske kompanije su 1998. prihvatile platiti 10 milijardi dolara godišnje za štetu koju su učinili.

Zavjera protiv Castra

Ubojstvo predsjednika John F. Kennedyja 1963. povezano je s atentatom na kubanskog predsjednika Fidel Castro-a. Naime Varren komisija koju je oformio Kennedy-jev nasljednik Lindon Johnson zaključila je da je Lee Oswald sam ubio Kennedyja. Nakon toga je, dva dana poslije na njega iz zasjede pucao Jack Ruby. Skeptici su napali Varren-ovo izvješće i bili su u pravu.

1967. godine kolumnisti Drew Pearson i Jack Anderson iznijeli su teoriju da atentat na Kennedy-a nije bilo djelo pojedinca već odmazda za pokušaj atentata na Fidela Castra od strane CIA-e koja je zataškala svoje aktivnosti na Kubi.

Osvald i njegov ubojica Jack Ruby bili su povezani s Kubom. Oswald je u jednom trenutku kontaktirao kubansku ambasadu.

1979. zaključeno je da je Kennedy “vjerojatno ubijen kao rezultat zavjere”, iako se nije moglo točno utvrditi tko je sve bio uključen.

Afera Watergate

Jedan je od najpoznatijih skandala je onaj u koji je bio upleten i tadašnji predsjednik SAD-a Richard Nixon. 1972. godine je policija uhvatila petoricu provalnika u hotelu Watergate i uredskom kompleksu u Washingtonu koji su pokušali postaviti ozvučenja u uredima demokrata. Vrlo brzo je postalo jasno da je u taj pokušaj špijunaže bio umiješan predsjednik Nixon.

Istražitelji FBI-a utvrdili su da je pokušaj političkog špijuniranja i sabotaže stigao od predsjednika Nixona. Istražna komisija Kongresa zatražila je tonske zapise razgovora iz Bijele kuće. Iako je Nixon to odbijao, bio ih je prisiljen predati. Utvrđeno je da na tonskim zapisima nedostaje 18 minuta snimka, što je još više potaknulo sumnju u njega.

1974. nakon što je u Zastupničkom domu započeo proces opoziva Nixon je sam dao ostavku.

Ford Pinto model

Ovaj Fordov model započeo se proizvoditi 1971. Iako se dobro prodavao proizvođač ga je nastavio proizvoditi iako je znao za njegove sigurnosne nedostatke.

Problem je bio u spremniku goriva koji je u slučaju sudara mogao izazvati zapaljenje vozila. Iako bi taj popravak Ford koštao 11 $, oni su ga nastavili proizvoditi. Računali su da im je jeftinije platiti odštetu vlasnicima automobila kojima se dogodi ovakav slučaj da im se auto zapali.

Istraživački novinar Mark Dovie iz magazina Mother Jones istražio je papirologiju u američkom odjelu za transport u kojem su se nalazili sporni podaci. Saznao je da je Fordu bilo isplativije plaćati odštetu umjesto da se upusti u izmjenu.

Nakon Doviejeve objave porota iz Kalifornije je čovjeku koji je ozlijeđen u zapaljenom autu dodijelila 125.000.000 USD odštete, to je kasnije smanjena na 3.000.000 $, ali je to bio i kraj Fordovog modela Pinto.

Černobilska katastrofa

Rutinski test u nuklearnoj elektrani u Černobilu 1986. doveo je do katastrofe širokih razmjera. Kombinacijom nesigurnog dizajna sovjetskog nuklearnog reaktora i ljudskom pogreškom, uzrokovana je eksplozija koja je uništila jedan od četiri reaktora.

Nakon manje eksplozije reaktora otpuštene su velike količine radioaktivne prašine.

Dva radnika umrla su odmah od eksplozije. Više od 28 ljudi, uključujući i šest vatrogasaca koji su se borili da ugase požar na jednom od postrojenja umrli su kasnije od radijacije. Vjetrom se radijacija proširila diljem SSSR-a pa i na europske zemlje.

Sovjeti su dva dana šutjeli o ovoj velikoj nuklearnoj katastrofi, dok Šveđani nisu otkrili velike količine radijacije u zraku. Sovjetski vođa Mihail Gorbačov čekao je čak tri tjedna prije nego što je javno progovorio o nesreći.

Svećenik pedofil

1973. rimokatolički svećenik iz Massachusettsa James R. Porter poslao je uznemirujuću poruku Papi Pavlu VI. u kojem je priznao da je godinama seksualno zlostavljao djecu. Tražio je od njega da ga smijeni kako ne bi više ponavljao ove zločine.

1992. Boston Globe otkrio je da je Porter imao pomoć u prikrivanju svojih zločina nad stotinu dječaka i djevojčica. Tijekom svoje 14-godišnje karijere skinut je s dužnosti osam puta te je bio poslan na liječenje od pedofilije.

Dodajmo da je već desetljećima, katolička crkva u svim dijelovima svijeta sudjelovala u prikrivanju zločina svojih svećenika. Stvari su se počele mijenjati kada su žrtve svećeničkog zlostavljanja konačno izašle u javnost 1980.

Studija koja je naručena od strane crkvenih dužnosnika u SAD-u otkrila je da su između 1950. i 2002. 4392 svećenika optuženo za seksualno zlostavljanje. Neki, poput Portera, su osuđeni i poslani u zatvor.

Hakiranje telefona javnih osoba

Veliki skandal izbio je u Velikoj Britaniji kada je otkriveno da su pojedini novinari hakirali mobitele poznatih osoba. Skandal je otkriven 2005. kada je Clive Goodman urednik News of the World napisao priču o povredi koljena princa Williama.

Kraljevska obitelj vrlo brzo je posumnjala da je netko provalio u prinčev telefon i saznao informacije. Scotland Iard je uhitio Goodmana i Glenna Mulcairea, privatnog istražitelja unajmljenog od tabloida.

Osuđeni su na zatvor 2007. kada je otkriveno da su putem šifri koje koriste telefonski operateri prisluškivali govornu poštu.

The Guardian objavio je da je tvrtka News Group International u čijem je sastavu News of the World platila 1.000.000 $ britanskih funti za mirno rješavanje tužbi koje bi mogle otkriti da se koristilo hakiranje telefona javnih osoba kako bi se došlo do njihovih osobnih podataka.

U 2011. Guardian je izvijestio da je policija otkrila da su telefoni više od 5.800 ljudi, uključujući i slavne ličnosti kao što su glumac Hugh Grant bili hakirani od strane Mulcairea.

Sve je završilo gašenjem tabloida News of the World i isprikom medijskog magnata Rupert Murdocha.
 
(vestinet.rs/uredio:nsp)