Predstavljamo vam dokumentarac američke redateljice Irene Salina „Voda – esencija života“ (Flow: For Love of Water) iz 2008. koja tu problematiku propituje iz drugačijeg kuta.

Ratovi za vodu, koja je osnova života na Zemlji, već odavno traju – prvo su ih ekonomski pokrenule najmoćnije kompanije koje su u businessu s vodom, a kroz svoje ‘poslovanje’ su ugrozile na stotine tisuća života. Osim što je pohlepa i želja za profitom u pojedinim dijelovima svijeta ograničila ili u potpunosti onemogućila pristup izvorima vode, privatizacija vode dovodi do apsurdnih situacija kada se polaže pravo na kišnicu, odnosno sve vode u nekom području gdje je došlo do privatizacije ili je dodjeljena ‘koncesija’.

Uz sve to naš odnos prema vodama u svijetu donosi i stalno zagađenje i uništavanje izvora pitke vode, a sve to dodatno pogoduje businessu oko vode, koji sada prodaje nevjerojatne količne flaširane i navodno čiste i zdrave vode. No, film ‘VODA – Esencija života’ otkriva kako je tu riječ o zabludi te da flaširana voda nije ništa bolja ili zdravija od one iz one iz vodovoda.

Na takvu politiku kompanija i država, lokalne zajednice u različitim dijelovima svijeta odgovorile su svojim rješenjima, prikupljanjem i filtriranjem vode, izgradnjom komunalne infrastrukture i borbom za život. Odgovor države i kompanija je bio da to ne smiju raditi jer ‘voda nije njihovo vlasništvo’. Može li voda uopće biti nečije vlasništvo? Može li to sutra biti zrak?

O dokumentarnom filmu

Predstavljamo vam dokumentarac američke redateljice Irene Salina „Voda – esencija života“ (Flow: For Love of Water) iz 2008. koja tu problematiku propituje iz drugačijeg kuta.

Nagrađivani dokumentarac Irene Saline istražuje ono što stručnjaci smatraju najvažnijim političkim i ekološkim problemom 21. stoljeća – svjetskom krizom vode. Salina daje argumente protiv rastuće privatizacije pitke vode u svijetu, nepokolebljivo se usredotočujući na politiku, zagađenje, ljudska prava i sve dominantniji svjetski vodeni kartel. Razgovori sa znanstvenicima i aktivistima na inteligentan način razotkrivaju sve veću krizu, kako na globalnoj, tako i na individualnoj razini, a film prikazuje mnoge državne i korporacijske zločince koji stoje iza otimačine vode, pitajući se može li itko doista posjedovati vodu. Osim isticanja tog problema, ovaj uzbudljivi dokumentarac upoznaje gledatelje s ljudima i institucijama koje pronalaze praktična rješenja za krizu vode.

O redateljici: Irena Salina rođena je u Francuskoj, gdje je započela karijeru kao radijska novinarka u Parizu. Radila je kao producentica brojnih filmova u SAD-u, a zatim se fokusirala na prvi kratki film See You on Monday. Njezin dokumentarac Ghost Bird: The Life and Art of Judith Deim iz 2000. godine dobitnik je brojnih nagrada na filmskim festivalima širom svijeta, kao što su Sundance Film Festival, Fort Lauderdale Film Festival i Ajijic Film Festival.

Danas uvelike shvaćamo kako situacija s vodom nije blistava i da već predstavlja veliki problem diljem svijeta, no nismo niti približno svjesni koliko je to zaista velik i kompleksan problem. A brojke su već sada porazne.

Više od dva milijuna ljudi godišnje umire u svijetu zbog zagađenosti ili nedostatka vode, a većina njih su djeca mlađa od pet godina.

O bolestima se i ne vodi evidencija pa se tako u SAD-u smatra da godišnje od tih bolesti, povezanih s vodom, oboli između 500.000 i 7,000.000 ljudi. To nije problem samo nerazvijenih i siromašnih zemalja, jer voda predstavlja krvotok cjelokupnog planeta i u biti povezuje cijeli planet u jedan živi organizam. Zbog toga se zagađivanje vode bilo gdje u svijetu tiče i svih nas ostalih. A tu je situacija, nakon uvođenja kemije u poljoprivredu (tj. industrijalizacije iste) gotovo tragična.

Zbog velike uporabe pesticida plodnost tla je u padu diljem EU, a petogodišnje istraživanje Seine u Francuskoj pokazuje kako ribe mijenjaju spol tj. većinom su ženke. U Teksasu pak toksikolozi nalaze visoke razine Prozaca u tkivu svake ispitane ribe, a industrijski otrovi rasprostiru se kroz sve vodotoke i oceane te su nađeni u tuljanima, kitovima, polarnim medvjedima, pa čak i u majčinu mlijeku Inuita. Sve se to događa zato jer danas u industrijskoj poljoprivredi trošimo 5 do 10 puta više vode za istu količinu hrane nego prije industrijalizacije, a 70% ukupne potrošnje vode odnosi se na tu poljoprivredu, 20% na ostatak industrije, a 10% na osobnu uporabu.

Na cijelu tu količinu industrijskog zagađenja nadovezuje se nebriga vladinih organizacija prema tome koliko velike korporacije pretjerano iskorištavaju vodu i prema upravljanju vlastitim resursima u pojedinim zemljama. Uz to, čak i Svjetska banka ima svoju ulogu jer je, na primjer, bolivijsku vladu prisilila na privatizaciju vode zaprijetivši ukidanjem financijske pomoći 1997. godine, što je dovelo do demonstracija, pa čak i fizičkih obračuna u La Pazu i Cochabambi, što se smatra prvim ratom za vodu, koji su u ovom slučaju vodili bolivijska vojska i policija protiv vlastita naroda (2007. godine bolivijska vlada prekinula je ugovor s Bechtelom i vratila vodoprivredu ljudima).

Diljem svijeta, od Južne Afrike, Indije, Tajlanda pa sve do SAD-a zabilježeni su katastrofalni učinci privatizacije vodoprivrede te je svugdje došlo do istog rezultata – uskraćivanja slobodnog pristupa vodi, pretjeranog iscrpljivanja izvora i ostavljanja industrijskog otpada lokalnim zajednicama.

Istodobno, svjetska organizacija za upravljanje vodnim resursima – WWC (World Water Council), osnovan 1997. godine, nalazi se pod direktnom kontrolom istih korporacija koje diljem svijeta iskorištavaju i ostvaruju ogromne profite na pretjeranom iscrpljivanju vodnih resursa. Na taj način, nastoje vodu i politiku vodoprivrede svesti isključivo na tržišna načela te pretvoriti vodu u običnu robu.

U filmu se također prikazuje neprilično

U filmu se također prikazuje nepriličnost rješavanja problema zaliha vode putem velikih brana i akumulacijskih jezera, koje potiče Svjetska banka, jer stvaraju više problema nego što donose koristi. O raseljavanju lokalnih zajednica i da ne govorimo. Na kraju, ta ista voda ne dolazi do onih zbog kojih su te brane i jezera napravljena.
Iz filma se jasno vidi da se riješenje problema vode nalazi večinom u solidarnosti, razumijevanju i znanju lokalnih zajednica o upravljanju vodom.

Najviše od svega, bitno je shvaćanje vode kao javnog dobra, a privatizacija ne smije i ne može biti riješenje ni u jednom pogledu.

Mi u Hrvatskoj bi ovo morali ozbiljno shvatiti, kako ne bi morali izlaziti na ulice kao u nekim zemljama svijeta ( Tajland, Meksiko, Ekvador, Argentina itd). Ozbiljnost ovog upozorenja možemo podkrijepiti i činjenicom da je vodoprivreda u ovome trenutku, treća industrijska grana u svijetu iza nafte i elektroprivrede. Velike svjetske korporacije nemaju namjeru prepustiti upravljanje vodnim resursima narodu i vladama.
 
VODA – Esencija života (Flow: For Love of Water)

 
 
(mag. spec. Alfred Bošković,youtube.com/uredio:nsp)

Vjerujete li da preppersima nisu svi na broju? Da li pretpostavljate da bilo tko tko se “priprema za Sudnji dan“  baš i nije pri sebi? Pa, možda želite pročitati ovo prije nego što napravite konačnu odluku o tome da su svi preppersi ludi.

Informacije koju će te upravo pročitati me jako potresla kad sam prvi put čitao ovaj tekst. Da budem iskren, nisam imao pojma kako je nevjerojatno ranjiv naš ekonomski sustav, i to sve od prekida prijevoza. Nadam se da ono što će te pročitati će vas motivirati i pripremiti kao nikad prije, i nadamo se da ćete dijeliti te informacije s drugima.

Istina je u tome kako je sustav zaliha i inventara za isporuku je nevjerojatno osjetljiv na nacionalnu katastrofu.

Vidite, vrlo je skupo održavanje i pohranjivanje zaliha, pa se većina proizvođača i trgovaca oslanjaju na trajni tijek isporuke prema rasporedu, tip isporuke “upravo na vrijeme”, i to znatno smanjuje operativne troškove.

To se smatra da je dobra praksa proizvođača i trgovaca, ali to također znači da ako je glavni nacionalni prijevoz poremećen, da bi tada naš ekonomski sustav totalno stao.

Nakon što bi se police u trgovinama skroz očistile, ne bi se mogle napuniti sve dok se kamioni ne vrate na cestu. U tom slučaju bi se desila velika katastrofa na državnoj razini, koja bi mogla biti prilično potrajati.

Dakle, što potencijalno može uzrokovati gašenje nacionalnog prijevoza?

Pa, lako je zamisliti mnogo potencijalnih scenarija: vulkanska erupcija, povijesni potres, EMP napad, solarna megaoluja, rat, veliki teroristički napad, udar asteroida, smrtonosna pandemija, masaovni neredi u gradovima, pa čak i izvanredno stanje – Militaristički zakon (Martial law zakon nametanje vojne vladavine od strane vojnih vlasti nad određenim regijama nuždi).

Ako nešto izazove prestanak kretanja kamiona, život u Americi bi se odmah početi mijenjati.

Dakle, kako bi taj scenario upravo izgledao?

Slijedi izvadak iz izvješća stavljenog od strane američkih udruga Kamiondžija pod nazivom “Kad Kamioni Stanu, Amerika se Zaustavlja”….

***** *****

Kronologija događaja degradacije glavnih industrija nakon zastoja transporta:

Prvih 24 sata

•  Dostava medicinske opreme prema ugroženim područjima,  prestaje.
•  Bolnicama neće ponestati osnovnih zaliha kao što su šprice i kateteri unutar par sati. Radiofarmaceuti će
   degradirati i postati neupotrebljivi.
•  Benzinske stanice će polako ostajati ​​bez goriva.
•  Proizvođači koji koriste  proizvodnju ”upravo na vrijeme” će razviti nestašicu komponenata.
•  Pošta i ostale službe za dostavu će prestati s radom.

U roku od jednog dana

• Nestašice hrane će se polako početi razvijati.
• Automobilska dostupnost za gorivom  i isporuka će nestati, što dovodi do brutalnog porasta cijena i dugih linija na benzinskim crpkama.
• Bez proizvodnje dijelova i kamiona za isporuku, proizvodne linije će se ugasiti, ostavljajući tisuće bez posla.

U roku od dva do tri dana

• Nestašica hrane će eskalirati, pogotovo u lice potrošačke panike.
• Osnovne zalihe, kao što su flaširana voda, mlijeko u prahu i konzervirano meso, kod glavnih trgovaca će nestati.
• Bankomati će ostati bez novca, a banke neće biti u mogućnosti vršiti isplate i transakcije.
• Benzinske crpke će potpuno ostati bez goriva za automobile i kamione.
• Otpad će se početi gomilatiu gradskim i prigradskim naseljima.
• Brodovi za kontejnere će sjediti besposleni u lukama i željeznički prijevoz bit će narušen, i na kraju će doći do
zastoja.

U roku od tjedan dana

• Automobilski promet će prestat će zbog nedostatka goriva. Bez automobila i autobusa, mnogi ljudi neće moći
doći na posao, prodavaonicama namirnica, ili pristup medicinskoj njezi.
• Bolnice će počet iscrpljivati svoje zalihe kisika.

U razdoblju od dva tjedna

• Državna opskrba vodom će početi presušivati.

U roku od četiri tjedna

• Nacija će iscrpiti zalihe čiste vode, a voda će biti sigurna za piće tek nakon prokuhavanja. Kao rezultat  toga, broj gastrointestinalnih bolesti će se povećati, dodatno oporezivanje će oslabiti već oslabljen zdravstveni sustav.

Kronologija događaja predstavlja samo primarne učinke totalnog zaustavljanja transporta. Sekundarni učinci se moraju uzeti  također u obzir, kao što su nesposobnost održavanja telekomunikacijske usluge, smanjenu primjenu zakona zbog povećanja kriminala, povećana bolesti i ozljeda, povišene stope smrtnosti, a vjerojatno, građansku nemire.

***** *****

Ranije navedeno u izvješću, razlozi zašto će američke zalihe vode biti u takvoj opasnosti kako je opisano ovdje ….

Prema Američkoj Vodoprivredi, Amerikanci piju više od jedne milijarde čaša vode iz slavine po danu. Iz osiguravajućih i sigurnosnih razloga, većina postrojenja za opskrbu vode održava veće zalihe vode za svaki slučaj. Međutim, količina skladištenih kemikalija značajno varira i specifična je od mjesta do mjesta. Prema Institutu za klor, većina postrojenja za preradu vode dobiva klor u cilindrima (cilindri od 70 kg i jedne tone) koji se dostavljaju od strane motornih prijevoznika. U prosjeku, kamioni dostavljaju kemikalije za  pročišćavanje u vodoopskrbu, svakih sedam do 14 dana. Bez tih kemikalija, voda ne može biti pročišćena i sigurna za piće. Bez kamiona, isporuka kemikalija za pročišćavanje, postrojenju za opskrbu vode će ostati bez pitke vode u roku od 14 do 28 dana. Nakon što je voda je iscrpljena, voda će se smatrati sigurnom za piće samo kad se prokuha. Nedostatak čiste pitke vode će dovesti do povećanja probavnih i drugih bolesti.

Možete li vidjeti zašto se uvijek preporuča da vi i vaša obitelj imate siguran pristup pitkoj vodi i način kako pročititi tu vodu?

Što bi vi i vaša obitelj učinili ako nemate ni hrane, ni čiste vode,a trgovine su zatvorene jer su im zalihe nestale?

Tekst pod nazivom “Hitna Stavke: Što će prvo nestati” sadrži popis 100 stvari koje će vjerojatno prve nestati s polica trgovina.

Evo prvih 10 stvari koje su na tom popisu :

1. Generatori (Dobri koštaju dosta. Boce plina, rizično. Bučni … cilj krađe lopova, održavanje i sl.)
2. Filteri za vodu / Pročistači
3. Prijenosni WC
4. Zrela Drva za potpalu. Drvetu treba oko 6 – 12 mjeseci da postane suho, za korištenje u domu.
5. Uljne svjetiljke, gaze, svjetiljke (prvi izbor: Kupite čisto ulje, ali ako nema, skladištite ga od prije)
6. Coleman gorivo. Nemoguće ga je skladištiti previše.
7. Oružje, streljivo, papar sprej, noževi, palice i praćke.
8. Ručni otvarači za konzerve, whiski.
9. Med / sirupi / bijeli, smeđi šećer
10.Riža – Grah – Pšenica

Možete pronaći ostatak popisa OVDJE .

Većina Amerikanaca samo pretpostavlja da će uvijek biti u mogućnosti utrčati u supermarket ili Wal-Mart i kupiti sve što im je potrebno.

Ali, ako kamioni prestanu pristizati ​​to će se promijeniti gotovo preko noći.

Nakon ovog čitanja podataka, da li još netko izvana još uvijek vjeruje da preppers su ludi?

Istina je da postoje dobri, solidni razlozi zbog kojih milijuni Amerikanaca pohranjuju hranu, filtere za vodu i ostale potrepštine. Naš svijet postaje sve nestabilan, i svatko od nas trebada biti obrazovan o tome kako se pripremiti za teške godine koje dolaze.

Jedan događaj noćne more može promijeniti sve što uzimamo zdravo za gotovo u jednom trenutku.

Dovoljno je sjetiti se što se dogodilo nakon što je uragan Katrina poharao Ameriku. Iako je to je bila samo regionalna katastrofa, milijunima ljudi se tom tragedijom život potpuno okrenuo naglavačke.

Nemojte napraviti pogrešku pretpostavljajući  samo zato što je SAD oduvijek poznat po velikom miru i prosperitetu još od Drugog svjetskog rata, da će stvari uvijek ostati tako.

Naši životi će samo  i dalje ostati “normalni” dokle kamioni nastavljaju svoj transport. Kada kamioni prestanu prevoziti ​​po Americi, tada će to biti masovni kaos.

Jeste li spremni za to?

 
Kako se ljudi ponašaju kada se desi katastrofa, pogledajte ovdje:

 
 
autor: mag. spec. Alfred Bošković / uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9183"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Joseph Stiglitz, autor ovog teksta, nije suludi teoretičar zavjera već visokopozicionirani njujorški bankar, najcitiraniji ekonomist na svijetu. (Svaka sličnost i usporedba s hrvatskim političarima u ovom tekstu je namjerna. Ovo jest priča o Republici Hrvatskoj i njezinoj novijoj povijesti.)

Joseph Stiglitz, profesor ekonomije na američkom sveučilištu Stanford, bivši savjetnik predsjedničkog vijeća Billa Clintona i bivši predsjednik Svjetske banke za obnovu i razvoj odlučio je [highlight color="yellow"] „progovoriti“ o tome kako moćne zapadne banke i Međunarodni monetarni fond u svojim tajnim dokumentima planiraju i hladnokrvno izazivaju socijalne nemire u mnogim siromašnim i tranzicijskim zemljama diljem svijeta koje „pomažu“ [/highlight].

Članak je izvorno objavljen u „The Observeru“, 29 travnja 2001. prije desetak godina. a mi ga prenosimu u prijevodu i obradi dr. Ivana Šimatovića. (Časopis „Svjetlost“)
Original možete pozvati na Googlu: Joseph Stiglitz Observer, četvrti red: IMF’s four steps to damnation.

ČETIRI KORAKA DO PROKLETSTVA

Perfidno smišljeni scenarij je slijedeći: Prvo se snimi i detaljno analizira gospodarsko i kadrovsko stanje svake države koja zatraži financijsku pomoć za svoj razvitak ili opstanak. Nakon toga Svjetska banka za obnovu i razvoj vladi dotične zemlje uručuje istovjetan tipizirani program koji sadrži četiri obavezna koraka.

PRVI KORAK – PRIVATIZACIJA

Prvo što vlada zemlje-žrtve treba neodlžno provesti je privatizacija gospodarstva, a posebice velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća koja čine kralježnicu privrede. Umjesto da se argumentirano usprotive zahtjevu za brzopletu prodaju javnih poduzeća mnogi su političari požurili u radosnu [highlight color="red"](ras)prodaju elektroprivrede, naftne industrije i vodoprivrede kao gospodarski imperativ. [/highlight]

Da bi ušutkali trezvene kritičare takvog nepromišljenog postupka s teškim dalekosežnim posljedicama oni se pozivaju na imperativne zahtjeve Svjetske banke za obnovu i razvoj. „Možete vidjeti kako im se rašire oči na mogućnost dobivanja provizije ako se u procjeni vrijednosti imovine velikih javnih poduzeća i ključnih industrijskih poduzeća skine koja milijarda ili barem nekoliko stotina milijuna dolara“ – kaže profesor Stiglitz.

DRUGI KORAK – LIBERALIZACIJA

Nakon kampanjski provedene privatizacije obavezno slijedi donošenje zakonske regulative o liberalizaciji tržišnog kapitala. Taj potez, teorijski gledano, omogučuje investicijskom kapitalu nesmetan ulazak i izlazak iz zemlje. Pri tome, kako pokazuje iskustvo, u zemlju-žrtvu, ulazi relativno malo kapitala, a kudikamo najveći dio raspoloživog kapitala na „zakonit“ način nesmetano izlazi iz zemlje.

Taj proces izvlačenja kapitala je u ekonomiji poznat podimenom „krug vručeg novca“. Novac ili, točnije rečeno pljačkaški kapital ulazi u zemlju-žrtvu prvenstveno radi špekulacija nekretninama i valutom, a zatim poput plašljive divljači, bježi glavom bez obzira već na prvi znak nadolazećih nevolja koje bi mogle bilo kako ugroziti njegovu sigurnost.

U tom paničnom bijegu kapitala državne pričuve mogu „presušiti“  za samo nekoliko dana. Nakon takvog vješto insceniranog bijega kapitala MMF obavezno traži od vlade zemlje-žrtve da odmah drastično poveća kamatne stope na 30, 50 ili čak 80% kako bi velike svjetske špekulante privukla na povrat isisanog državnog kapitala. „Rezultat takvog poteza vlade, koja najčešće nema drugog izlaza, je predvidljiv“ – kaže profesor Stiglitz. Astronomske kamatne stope, dakako, brzo privuku odbjegli kapital, dok s druge strane one sustavno razaraju industrijsku prizvodnju i definitivno isušuju nacionalnu riznicu zemlje-žrtve.

TREĆI KORAK – TRŽIŠNO ODREĐIVANJE CIJENA

Tada MMF zemlju-žrtvu koja je na izdisaju hladnokrvno uvlači u treči korak – tako zvano „tržišno određivanje cijena“. To je lijep izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode i ostalih komunalnih usluga. To, dakako, ne vrijedi za cijenu rada (plaće) i mirovine. Time se, u prvom redu, drastično ruši već ionako nizak životni standard stanovništva te osjetno podižu poslovni troškovi u već dobrano posustaloj privredi. Ubrzo nakon toga, prema već dobro uigranom scenariju, slijedi završni četvrti korak.

ČETVRTI KORAK – MMF-ov PROSVJED

Tim prosvjedom je zemlja-žrtva doslovce bačena „na koljena“ i „de facto“ se nalazi pred posvemašnjim gospodarskim uništenjem. U tim dramatičnim okolnostima MMF iz nje zločinačkom hladnokrvnošću izvlači i posljednje kapi krvi. Programirano pojačava „vatru“ i podiže socijalnu temperaturu dok napokon cijeli kotao ne eksplodira. Time je otvoreno samo predvorje pakla. Eklatantan primjer za to je Indonezija 1998. kojoj je MMF bezobzirno ukinuo subvencije za hranu i gorivo za siromašno pučanstvo, nakon čega su posvuda buknuli žestoki prosvjedi i nemiri.

U tom pogledu je također poučan primjer Bolivije u kojoj su prošle godine izbili veliki nemiri zbog drastičnog povečanja cijene vode. Vješto programirani i precizno tempirani MMF-ovi prosvjedi, kao svojevrstan znak uzbune, uzrokuju novi masovni bijeg kapitala iz zemlje-žrtve, a nerijetko dovode i do stečaja vlade. Taj posvemašnji gospodarski palež ima i svoju svijetlu stranu  – dakako, samo za bezobzirne strane vlasnike kapitala.

U takvoj bezizlaznoj situaciji oni mogu po smiješnim cijenama otkupiti preostalu imovinu zemlje-žrtve u paničnoj rasprodaji. Po tom perfidnom obrascu već je u posljednjim desetlječima u Trećem svijetu stvoreno mnogo zemalja-gubitnica. Pri tome su jedini pobjednici uvijek bile moćne zapadne banke koje u bezdušnom lovu za kapitalom ni pred čim ne prezaju.

Prema profesoru Stiglitzu u planovima MMF-a i Svjetske banke za obnovu i razvoj ponajviše zabrinjavaju dvije bitne stvari:

1. Da se planovi stvaraju u tajnosti i da ih uvijek vodi apsolutistička ideologija kojoj je strana svaka humanost i altruizam.  Uz to, oni nikada nisu otvoreni za stručnu raspravu  i primjedbe te su tako razrađeni da programirano urušavaju demokraciju u zemlji koja ih nekritički primjenjuje.

2. Da nisu uspješni!

Postoji li zemlja koja je izbjegla ovakvu nesretnu sudbinu? „Da“ – kaže profesor Stiglitz: „Bocvana!“ Njihov trik? „Odlučno su rekli managerima MMF-a i Svjetske banke: Go home!

Ako je to moćnim predstavnicima svjetskog kapitala mogla reći Bocvana, zar to isto nebi mogla i Hrvatska prije nego bude kasno?

Jeste li zapamtili tko sve zaziva MMF u Hrvatsku, zapamtite ih i sjetite se na izborima: to su neprijatelji Hrvatske i Vaši osobni neprijatelji. njihove maske nisu bitne.
 
Kako MMF i Svjetska banka dovode države u dužničko ropstvo

 
MMF kao (je) sudbina

 
(amac.hrvati-amac.com)