Pregledali smo police supermarketa i pronašli nevjerojatne primjere jela koji svoje osnovne sirovine, bilo da se radi o mesu, ribi ili voću, imaju tek u tragovima

U Hrvatskoj se na hranu troši nešto više od trećine kućnog budžeta, što je znatno više od prosjeka Europske unije. Prema podacima oprosječnoj potrošačkoj košarici, većina ljudi hrani se industrijskim proizvodima i najčešće kupuju namirnice u supermarketima.

Like! je odlučio istražiti što zapravo sadrže industrijski proizvodi koje jedemo. Pregledali smo police supermarketa i pronašli nevjerojatne primjere jela koji svoje osnovne sirovine, bilo da se radi o mesu, ribi ili voću, imaju tek u tragovima.

Stručnjaci za prehrambenu industriju objašnjavaju kako mi danas jedemo 75% posto hrane koja je industrijski proizvedena, a samo 25 posto dolazi od poljoprivrednih proizvođača. Kako je u interesu industrije da uz što manje ulaganja dobije što veću količinu proizvoda, smanjuje se udio osnovne sirovine, i proizvod je na kraju jeftiniji.

Međutim, naglašavaju stručnjaci, proizvodi domaće industrije u trgovačkim lancima su solidne kvalitete, i zato kod nas gotovo da i nema slučajeva trovanja hranom. Situacija u Europi, smatra, nije ništa bolja, kod nekih je proizvoda još lošija. Nekad su postojali propisi, nastavlja, o tome koliko, primjerice, mora lješnjaka sadržavati čokolada s lješnjacima da bi se tako zvala, no cijela je europska industrija još davno počela mijenjati taj sustav zbog skupog procesa kontrole. Sada je cijeli nadzor prepušten samim proizvođačima.

Stručnjaci napominju kako postoji razlika između udjela mesa i udjela bjelančevina iz mesa. Primjerice, čista svinjetina ima 16 posto bjelančevina iz mesa, pa ako na deklaraciji piše udio u bjelančevinama, njihova količina nije jednaka količini mesa. Nadalje, u trajnim, suhim mesnim proizvodima nema vode, i u njima bi udio mesa trebao biti viši, dok u salamama većinu udjela čini voda pa ne čudi što je udio mesa tu manji.

Razlika između one minimalne i neke srednje, optimalne, razine sastojaka u proizvodima u nekim je slučajevima i više nego očita. Tako se, primjerice, prosječni postotak ribe u ribljim štapićima koji se mogu pronaći na hrvatskom tržištu, kreće od 55-60% posto. Međutim, na policama ima i proizvoda s besramno niskim postotkom od 22 posto.

Kako naglašavaju nutricionisti, pri kupnji ribljih štapića preporuka je birati one kvalitetne, proizvedene od ribljih fileta. Riblji štapići niže kvalitete proizvedeni su od mljevene ribe.

Međutim, idemo li još dalje, riblji štapići nekih proizvođača, u svom sastavu imaju bjelančevine graška. Bjelančevine biljnog porijekla su, u usporedbi s bjelančevinama ribe, lošije biološke kvalitete jer oskudijevaju određenim esencijalnim aminokiselinama.

Riblji štapići sa 22% posto ribe spadaju među jeftinije proizvode ove vrste, a oni najkvalitetniji sadrže oko 70 posto ribe. Nutricionisti nam dalje otkrivaju kako je slična situacija i s purećim medaljonima koje smo kupili za potrebe istraživanja. Obično se za njihovu proizvodnju koristi mljeveno pureće meso koje je niže kvalitete u odnosu na pureća prsa. Kilogram purećih medaljona koji sadrže 35 posto mljevene puretine, stoji 29.99 kune. To znači da je kilogram puretine u medaljonima oko 85 kuna.

S obzirom na to da kilogram purećih prsa stoji oko 70 kn, isplati se kupiti čisto meso i time dobiti bolju kvalitetu za nižu cijenu. Nadalje, i meso u kobasicama plaćamo daleko skuplje nego čisto meso. Kupujemo li kobasice čija je cijena 17 kuna, za pakiranje od 400 grama, a sadrže 67 posto svinjskog mesa, meso plaćamo oko 64 kn, što je daleko više od svinjskog buta, čija je cijena oko 40 kn.

Kranjske kobasice, primjerice, trebale bi imati postotak mesa od 85 posto naviše, a zapravo dosta preko 90 posto. A u našim supermarketima mogu se naći i proizvodi sa 67 posto mesa, koji teško mogu opravdati naziv kobasice koji nose.

Znajući da visokoprerađeni mesni proizvodi nedvojbeno sadrže aditive, ne bi trebali često biti na našem jelovniku. Zlatno je pravilo: Što je hrana manje prerađena, to sadrži manje aditiva – kažu nutricionisti.

Što se, pak, tiče voćnih sirupa, upravo je nevjerojatno koliko nekvalitetni proizvodi dominiraju policama naših supermarketa, a zapanjujuće je, kažu nutricionisti, koliko ih puno plaćamo.

Ako pogledamo da, primjerice, litra sirupa koja stoji 17 kn, ima samo 10 grama voćnog soka, daleko je isplativije kupiti voće u njegovom prirodnom obliku. Kilogram mandarina, primjerice, trenutno stoji 4 kune, što znači da za novac koji smo potrošili na sok možemo kupiti četiri kile voća.

Interes svake industrije je staviti u proizvod što manje kvalitetnih sirovina. Ostatak proizvoda se napuni vodom, škrobom i umjetnim dodacima za pojačavanje okusa – objašnjavaju nutricionisti. Izbor kvalitetne hrane u Hrvatskoj bolji je nego u razvijenim zemljama EU, kaže ona, samo što se ta hrana ne nalazi na policama trgovačkih lanaca, kaže ona, već kod malih proizvođača.

Iako je na prvi pogled kod njih hrana skuplja, u konačnici je ekonomski isplativa. Nutricionisti objašnjavaju zašto: – Industrijski proizvodi s umjetnim pojačivačima okusa pojačavaju apetit jer u njima nema hranjivih tvari, pa tijelo traži još, i na kraju se potroši i više novca jer se kupuju proizvodi koji su nutritivno prazni, poput čipsa, slatkiša, sokova… Tako da je zapravo ekonomski isplativo jesti zdravo.
 
(jutarnji/uredio: nsp)