Rusija je po svemu sudeći podigla svoju političku i financijsku nezavisnost na novu, višu razinu

Ruska je vlast odgovorila na zapadne sankcije i pad cijena nafte gomilanjem rezervi kojima može osigurati svoju financijsku stabilnost. Stroga dužnička disciplina dovela je do stanja u kojem je zaduženost zemlje “manja od nule”, javlja RBK Daily.

Službena statistika pokazuje da Kremlj sada lako može podmiriti sve dugove ako to iznenada bude potrebno.

Prvog kolovoza je ukupan dug zemlje (vanjski i unutarnji državni dug) iznosio 16,2 bilijuna rubalja (248 milijardi dolara) ili 15 % bruto domaćeg proizvoda (BDP), što je malo manje od 17,6 bilijuna rubalja (269 milijardi dolara) ili 16,2 % BDP, koliko Rusija ima na gotovinskim depozitima u Centralnoj banci i komercijalnim bankama.

Rusija ima manji dug od Kine i SAD-a

U ovim brojkama nije prikazan komercijalni dug, ali čak i ako se on uzme u obzir, rusko gospodarstvo opet izgleda bolje nego ostatak svijeta.

Uslijed globalne financijske krize 2008. godine mnoga svjetska gospodarstva su bile prinuđena uzeti velike zajmove kako bi izbjegli recesiju. Prema podacima MMF-a, najbogatije zemlje su ujedno i najzaduženije.

Ukupan svjetski dug je 2017. godine dostigao rekordna 184 bilijuna dolara (225% svjetskog BDP). Ako bi se taj dug podijelio na sve ljude na planeti, iznosio bi 86 000 dolara po glavi stanovnika.

Tri najveća dužnika na svijetu su SAD (256 % BDP), Kina (254 % BDP) i Japan (395 % BDP). Na ove tri zemlje otpada više od polovice svjetskog duga. Njihov dug je veći od njihovog udjela u svjetskoj proizvodnji.

“Što se tiče Rusije, njen dug je 2017. godine iznosio 84% BDP, s tim što je od toga 71,5 % komercijalni (ili privatni) dug, što iznosi 897 dolara po glavi stanovnika”, rekao je Gajdar Gasanov, stručnjak Međunarodnog financijskog centra u Moskvi.

“Rezerve Rusije su ove godine prvi put premašile 500 milijardi dolara. To znači da rusko gospodarstvo može osigurati stabilnost svoje nacionalne valute u slučaju opasnosti od novih potencijalnih sankcija u budućnosti”.

Je li ovo stanje bilo iznuđeno?

Pa ipak, takva politika ima svoju cijenu, kažu stručnjaci. Rezultat štednje sredstava, umjesto njihovog ulaganja u stimuliranje gospodarskog rasta, izazvao je daljnju stagnaciju, smatra Sergej Suverov, stariji analitičar financijske kompanije “BKS Premjer”.

“Rast bruto domaćeg proizvoda u prvom polugodištu 2019. godine iznosio je samo 0,7 %”, tvrdu. “To je dovelo do jedinstvene situacije koja ukazuje na visoku solventnost ruskih obveznica, ali ujedno i na manju privlačnost za investiranje u Rusiji. Investitori žele vidjeti gospodarski razvoj, a njega nema”.

S druge strane, takva ekonomska štednja je mogla biti iznuđeno rješenje, smatra Anton Bikov, stariji analitičar Centra za analitiku i financijske tehnologije.

“Takva politika je natjerala vlasti da reduciraju socijalna davanja i povećaju poreze, što ne ide u prilog popularnosti sadašnje vlasti”, kaže. “Što je moglo potaknuti vladu da provodi ovakvu politiku? Vjerojatno se u budućnosti očekuje smanjenje državnih prihoda zbog sve sporijeg tempa rasta svjetske ekonomije i to u situaciji kada je pristup Rusije zapadnom investicijskom tržištu zatvoren”.

(dnevno.hr)

Ruski predsjednik Vladimir Putin je konačno podmirio dugove svih bivših sovjetskih republika prema svjetskim središnjim bankama – što Rusiju čini jedinom zemljom koja se oslobodila od tiranije bankarskog sustava

„Dug prema Bosni i Hercegovini u iznosu od 125.200.000 dolara je riješen u skladu s dogovorom između Vlade Ruske Federacije i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine”, potvrdio je ruski ministar financija Aleksej Kudrin u utorak.

Kako je izvijestio RT, preostali dug je bio novac kojeg je Sovjetski Savez dugovao Jugoslaviji. Vanjski dug SSSR-a se nakupljao na različite načine. Obveze prema zapadnim zemljama pretvorile su se u dug nakon 1983. godine. Dug kojeg je Rusija dugovala bivšoj Jugoslaviji je nastao kao rezultat trgovine između te dvije zemlje.

Zašto je Rusija isplatila sovjetski dug sama

U početku, pretpostavljalo se da će vanjski SSSR-a biti plaćen od strane svih njezinih bivših republika. Dokument o tome je trebao biti potpisan u prosincu 1991. Najveći dio duga je bio od Rusije (61,34 posto). Ukrajina je dugovala 16.37 posto, a Bjelorusija 4,13 posto.

Međutim, Estonija, Latvija, Litva, Azerbajdžan, Moldavija, Turkmenistan i Uzbekistan nisu potpisali ugovor. Kao rezultat toga, 1994. godine Rusija je svima oprostila dug u zamjenu za imovinu diljem bivšeg Sovjetskog Saveza.

Kad su se odnosi s Rusijom pogoršali 2014., Kijev je zaprijetio da će nacionalizirati rusku imovinu u Ukrajini. U to vrijeme, rusko Ministarstvo vanjskih poslova je podsjetilo Ukrajinu da duguje 20 milijardi dolara još iz vremena sovjetskog doba, a ako Kijev bude povlačio pitanje imovine, Moskva može zatražiti isplatu duga.

Od 1994. godine, dug starog SSSR-a bio je gotovo 105 milijarde dolara. Najveći dio ovog iznosa (preko 47 milijardi dolara) bio je od strane vjerovnika Pariškog klubua. To je bila skupina od 19 vjerovnika, uglavnom sa Zapada, uključujući SAD i Veliku Britaniju.

Rusija je aktivno počela vraćati dugove pod predsjedanjem Vladimira Putina, koji se također podudaraju sa porastom cijena nafte, dajući zemlji dodatnu zaradu na devizama.

Jedan od posljednjih velikih dugova sovjetske ere je otplaćen prošle godine Kuvajtu. Rusija je platila 1,1 milijardu dolara i isporučila 620 milijuna dolara vrijedne high-tech proizvode toj zemlji.

Rusija oprostila dug prema SSSR-u

U isto vrijeme, Rusija je otpisana velik dio duga zemlja u razvoju koje su joj dugovale. U 2014. godini Rusija je oprostila više od 30 milijardi dolara duga Kubi, što je iznosilo 90 posto ukupne pasive. Preostali dug u iznosu od 3,5 milijardi dolara, bit će isplaćen u roku od deset godina u 20 jednakih obroka.

Rusija je također otpisala dug Iraku od 21,5 milijardi dolara, Mongoliji (11,1 milijardi dolara), Afganistanu (11 milijardi dolara) i Sjevernoj Koreji (10 milijardi dolara), kao i 20 milijardi dolara dugovanja nekoliko afričkih zemalja.

Ukupno, Rusija je oprostila više od 100 milijardi dolara duga zemljama u razvoju u proteklom desetljeću.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Od kada je počela libijska revolucija, većina medija Moamera el Gadafija predstavljala je kao zločinca i diktatora koji je ugnjetavao vlastiti narod

Istini za volju, i nije baš normalno da netko vlada jednom državom 42 godine. Danas znamo da nije baš sve bilo onako kako je to prikazivala zapadna medijska strojeva i da su neka postignuća Gadafijeve vladavine sve vrijeme prećutkivana.

Iako zapadni mediji i dalje blate bivšeg libijskog lidera Gadafija, ono što oni ne žele da se zna je da je ova afička zemlja imala najveći životni standard na ovom kontinentu.

Fanatični eurofili i atlantista će reći da je to bilo lako zbog nafte. Danas “oslobođena” Libija predstavlja jednu od baza Islamske države …

Prije dolaska Gadafija na vlast, kada je Libija bila pod “protektoratom” Zapada, samo 25 posto stanovništva bilo je pismeno. Danas 83 posto Libijaca čita i piše, a 25 posto ima fakultetsku diplomu. Primjera radi, u Hrvatskoj fakultetsku diplomu ima svega devet posto stanovništva.

Malo je poznato da u Libiji nisu postojali računi za struju, a nisu postojale ni kamate na kredite u bankama, koje su bile državne. Take se ne zna da je Gadafi naredio da, dokle god svaki Libijac ne dobije kuću, ni jedan političar, pa ni članovi njegove obitelji neće moći imati svoju. Tako je Gadafijev otac umro, a da je još uvijek živio u šatoru.

Ukoliko bi se neki Libijac poželio školovati u inozemstvu ili bi mu bilo neophodno liječenje izvan granica zemlje, dobivao je novčanu pomoć države koja bi plaćala sve troškove i još bi davala po 2.300 dolara za smještaj i prijevoz.

ŽIVOT POD GADAFIJEM

Gadafi je znao da je voda najbitnija za pustinjsku zemlju, pa je napravio veliki vodovod kroz Saharu, koji je spojio Tripoli, Bengazi i Sirt. Tako je omogućio nesmetano opskrbu, ali i porast gradske populacije.

Nažalost, tijekom bombardiranja NATO-a dobrim dijelom je baš ovaj vodovod uništen. Kako je ironično govorio jedan moj prijatelj: “Bombardujte nas ponovo, vi najbolje znate što je dobro za nas”.

Gadafi je Libiju ostavio bez ikakvog vanjskog duga, s deviznim rezervama od 150 milijardi dolara, koje su ostale zamrznute u bankama diljem zapadnog svijeta. Dio novca zarađen prodajom nafte, glavnog izvoznog artikla zemlje, slivao se na račune svih građana Libije.

Pukovnik Moamer el Gadafi došao je na vlast vojnim udarom 1969. godine. Libija je bila jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Nakon 42 godine njegove tiranske vladavine, odnosno kada je zapala u vrtlog Arapskog proljeća, Libijci su spadali u narode s najvišim standardom u Africi i svijetu.

Pod Gadafijem su živjeli specifično, totalno različito od načina kako se živi u Europi. Propagandna mašinerija na čelu sa CNN je izračunala da je Gadafi za 42 godine vlasti ubio nekoliko tisuća ljudi. Od njegovog pada u građanskom ratu, kao i proteklih godina od “oslobođenja” do danas, u Libiji je stradalo više od 60.000 ljudi.

Kažu da je Gadafi, kao i svaki diktator pljačkao državu. To je vjerojatno istina – koliko je novca na njegovim (privatnim) računima nitko ne zna. Ali koliko je milijardi dolara Libija izgubila zbog rata i koliko sada gubi? Svi se sada prave da ne znaju i nitko ne spominje libijsku naftu.

Ona je pod upravom tvrtki euroatlantskih država. Danas je proizvodnja nafte u Libiji smanjena na 400.000 barela dnevno, dok je prije izbijanja sukoba proizvodnja bila na razini od 1,65 milijuna barela – ali i od tog dijela proizvodnje građani imaju malo koristi.

Gadafi je bez sumnje bio diktator. U njegovo vrijeme više od 20.000 ljudi bilo je u zatvoru, prema podacim Amnesty International, i to su sve bili osuđeni kriminalci. Sada u zatvorima leži više od 30.000 ljudi. Ipak, taj veliki diktator napravio je zavidnu infrastrukturu u toj velikoj i bogatoj zemlji.

Danas je sve u kaosu. Jedan dan ima struje, pa deset nema. Interneta nema, a telefoni rade povremeno. Sve komunalne usluge su stale i sve normalne servisne usluge su u kolapsu. U vrijeme Gadafija mogli ste napuniti spremnik goriva za tri eura, a sada je nekoliko mjeseci bila nestašica.

GENERAL KALIFA HAFTAR, MILJENIK CIA-e

Problem u Libiji je u tome što nitko ne može kontrolirati plemena. Sada postoji tisuće Gadafija u Libiji koji misle da im sve pripada i sve žele prisvoje za sebe. Libijski sukob ima i svoj međunarodni karakter.

Pod pokroviteljstvom zapadnih zemalja, skoro svakog tjedna odvijaju se pregovori dvije vlade oko ujedinjenja u jednu, no oni već skoro dvije godine ne daju rezultate. Predviđa se da će se ključna borba za vlast voditi između dva čovjeka – Seifa al Islam Gadafija, sina ubijenog libijskog lidera, i generala Kalifa Haftar, miljenika CIA.

Iako je bio Gadafijev čovjek i operativac CIA-e, imajući u vidu odnos snaga na terenu, general Kalifa Haftar je najvjerojatniji kandidat za kormilo ratom razorene sjevernoafričke zemlje. Sa druge strane, libijska plemena vide mlađeg Gadafija kao jedinog legitimnog spasitelja zemlje i spremna su da ga podrže kao de facto lidera u bilo kakvom političkom procesu.

U ožujku je Haftar oslobodio Bengazi i krenuo sa svojim vojnim snagama ka Sirtu – koji je Islamska država pretvorila u treću prijestolnicu u prethodne dvije godine, uz Raku u Siriji i Mosul u Iraku. Ali tko je zapravo taj general Haftar, koji je na libijskoj političkoj sceni već 40 godina?

Bio je Gadafijev lojalist i zatvaran je od njegovih zakletih neprijatelja, ali je odnedavno šef Libijske armije odane međunarodno priznatoj vladi u Tobruku. Haftar je pod Gadafijem postao pukovnik i zapovjednik libijskih snaga u građanskom ratu u Čadu.

Zarobljen je 1987. godine, nakon čega ga je Gadafi praktično “pustio niz vodu”, jer nije želio priznati umiješanost svojih snaga u Čadu. Zarobljenom pukovniku su tada pomogle SAD u nadi da će im pomoći u rušenju Gadafija.

Haftar se pridružio oporbenoj skupini Nacionalni front za spas Libije, koju je vojno i financijski pomagala vlada u Washingtonu. Pod pratnjom CIA, Haftar je prebačen u SAD, gdje je živio od početka 90-tih do 2011. godine.

Seif al Islam, sin ubijenog libijskog lidera, pušten je iz zatvora u Zintanu, gdje je proveo gotovo pet godina. U kolovozu prošle godine mladi Gadafi je u Tripoliju osuđen na smrt strijeljanjem, međutim, kazna nije izvršena na inzistiranje organizacije Human Rights Watch, koja je optužila samoproglašenu vladu za politiziranje sudskog procesa.

Seif nije bio prisutan na saslušanjima, jer kao zatvorenik u Zintanu kojim je upravljala vlada u Tobruku, nije bio u nadležnosti vlasti u Tripoliju. Napominjemo da Libija danas ima najmanje dvije vlade, koje jedna drugu ne priznaju i de facto tri države. Sada, kada je na slobodi, glavno pitanje je kakva će biti uloga Seifa Gadafija u budućnosti Libije?

VEĆINA PLEMENA ZA MLADOG GADAFIJA

Izvori bliski mladom Gadafiju rekli su, na užasavanje zapadnih političara, da je Seif već počeo kontaktirati ljude koji ga podržavaju i pravi plan za spašavanje zemlje. Naime, Seif je praktično predodređen da igra ulogu u plemenski struktuisan libijskom društvu.

Većina plemena koja su podržavala njegovog oca vide ga kao jedinog legitimnog spasioca i spremni su ga podržati kao de facto lidera u bilo kakvom političkom procesu nacionalnog pomirenja i ujedinjenja zemlje.

Stekao je doktorat na poznatom London School of Economics and Political Science, a njegov akademski kredibilitet je doveden u pitanje nakon svrgavanja s vlasti njegovog oca.

Pokušaji da se od toga stvori afera od strane nadobudnih blerističkih krugova u Britaniji rezultirali su 2011. godine ostavkom dekana ove prestižne institucije Howarda Davisa. Ali naknadna trijaža doktorata Seifa Gadafija nije pronašla nepravilnosti niti plagijat. Uslijedila je ostavka na poziciju i uglednog profesora Davida Helda, bez dokazane krivnje.

Prema saznanjima TV postaje RT, libijska plemena su već donijela odluku da će Seif Gadafija prihvatiti kao jedinog njihovog predstavnika. To znači da će Seif Gadafi biti zadužen za pregovore, prihvaćanje i odbijanje uvjeta nacionalnog pomirenja.

Plemena koja se protive Arapskom proljeću okupila su se u takozvani Vrhovni savjet libijskih plemena i jedino što im fali jeste politička koherentnost i jako vodstvo, koje prema njihovom mišljenju, može osigurati Seif al Islam Gadafi.

Imajući u vidu sve goru situaciju u Libiji, sve više ljudi okreće se Gadafiju kao potencijalnom spasitelju. Prema posljednjim izvještajima, pristaše Gadafija su sada u apsolutnoj većini u Libiji i predstavljaju glas koji se ne može ignorirati.

Pukovnik Gadafi je poražen krajem 2011. godine, a njegovo ubojstvo za međunarodnu zajednicu značilo je i službeni kraj rata u toj zemlji, ali i preuzimanje uprave nad institucijama i vrijednostima, prije svega nad naftnim poljima. No tek tada je počeo pravi rat.

Tko će pobijediti – odredit prije svega konačni ishod rata u Siriji. Jer treba podsjetiti da ni u jednom trenutku Libija nije postala predmet ozbiljnih pregovora, kao što je to u nekoliko serija urađeno sa Sirijom i ratom koji tamo traje već godinama.

Libijske zaraćene strane nikada nisu pozvane u Ženevu na međunarodne pregovore, kao što je to napravjeno sa sirijskim, a nikada se za njih nije zainteresirao dužnosnik kalibra američkog državnog tajnika John Kerrya, ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova ili europske šefice za vanjsku politiku Federike Mogerini.
 
(vestinet.rs,intermagazin)

Eskalacija dugoročnog zaduženja SFRJ nastala je osobito između 1975. i 1980. godine, kada je s oko šest milijardi dug porastao oko 16 milijardi američkih dolara

No, tada se za razliku od sada domaćinski trošilo i pametno investiralo. Jugoslavija je, za razliku od mnogih dužnika, na vrijeme ispunjavala svoje vanjske obveze.

Cijela Jugoslavija dugovala tek 15 milijardi dolara

Prema podacima NBJ, vanjski dugovi Jugoslavije su na kraju 1987. iznosili 21,3 milijarde dolara. Ako se od tog iznosa odbiju potraživanja, uglavnom od zemalja u razvoju, od oko 3,8 milijardi dolara, prečiste klirinška potraživanja i dugovanja, jugoslavenski neto dug je tada iznosio 17,5 milijardi dolara.

Uoči secesije pojedinih republika i dezintegracije SFRJ, vanjski dug (glavnica bez kamata) prema konvertibilnom valutnom području iznosio je na kraju 1990. godine više od 15 milijardi dolara (od čega je Federacija bila jamac za oko 11 milijardi).

Raspored dugovanja je bio sljedeći (u milijardama USD): Slovenija 1,7, BiH 1,5, Crna Gora 0,6, Hrvatska 2,7, Makedonija 0,7, Srbija 4,8 i Federacija 3,1.

Međunarodnim financijskim institucijama dugovali smo oko tri milijarde dolara, komercijalnim bankama (Londonskom klubu) 4,4 i vladama zapadnih zemalja (članicama Pariškog kluba) oko 6,5 milijardi dolara.

Nekadašnje republike nakon stjecanja neovisnosti sada su zadužene 145 milijardi dolara

Države nastale nakon raspada SFRJ danas imaju ukupan vanjski dug od oko 145 milijardi američkih dolara (oko 133 milijarde eura), što je devet puta više nego krajem 1990.

Hrvatska, Slovenija i Srbija imaju danas pojedinačno veći vanjski dug, nego što je bio za cijelu SFRJ.

Raspadom Jugoslavije sve republike koje su bile u njenom sastavu izgubile su značajnu ekonomsku bazu, veliko tržište, kadrovski potencijal, a rat devedesetih godina mnogima je razorio privredu i oslabio ekonomsku moć.

Kao rezultat toga došlo je do nekontroliranog rasta uvoza, javne potrošnje, vanjskotrgovinskog deficita, a bez rasta proizvodnje i produktivnosti.

Ako se po kriterijima međunarodnih financijskih institucija, zemlja smatra visoko zaduženom kada je odnos njenog vanjskog dugovanja i BDP prešao 80 posto, onda su Crna Gora, Hrvatska, Slovenija i Srbija visoko zadužene zemlje.

Najzaduženija zemlja bivše Jugoslavije je Hrvatska, čiji je vanjski dug ove godine dostigao oko 49 milijardi eura, zatim slijede Slovenija sa 45 milijardi eura, Srbija s 27 milijardi eura, Makedonija sa šest milijardi, a na začelju liste su BiH sa pet milijardi i Crna Gora s oko dvije milijarde eura. Vanjski dug svih šest država u posljednjih pet-šest godina zabilježio je veliki rast.

Pozivajući se na izvješće britanske organizacije JDC, britanski “Guardian” piše da su pored Grčke, dužničkom krizom zahvaćene Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Cipar, Irska, Portugal, Španjolska i Ukrajina, dok je “Srbija u opasnosti od krize vanjskog duga, jer njen neto dug prema svijetu iznosi 98 posto BDP, a oko 9,6 posto proračunskih izdataka odlazi na otplatu dugova”.

BiH se od rata samo zaduživala

Od kraja rata do danas ekonomska politika BiH svodi se na zaduživanje kod međunarodnih financijskih institucija kako bi financirala administraciju i ostale proračunske potrebe, zatim se ponovo zadužuje kako bi pokrila prethodni dug i finasirala obveze i sve tako.

Logično pitanje u ovakvoj situaciji je gdje BiH vodi ekonomska politika zasnovana na zaduživanju?

Ekonomistica Svetlana Cenić odgovara: “Vodi u propast i vječito ropstvo. Namjerno neću reći dužničko, jer je ta riječ već postala izlizana. Zadužujemo se u neproduktivne svrhe, za kupovinu vremena i plaće za administraciju.

Nema zaduživanja za istraživanje i razvoj. Radit ćemo koliko moramo vratimo dugove, tući će nas bičem ko robove, umjesto da ulažemo u istraživanje i razvoj “.

Dovoljno je samo pogledati strukturu nezapsolenih i sve će nam biti jasno, dodaje Cenić. BiH je, prema njenim riječima, posljednja od broja visokoškolovanih ljudi, na biroima je sedam posto nezapsolenih s visokom školskom spremom, a najviše je nekvalificiranih osoba.

Za njih je namijenjena miješalica i beton, oni će raditi za tuđu slast i tuđu vlast.

“Sad nam uvaljuju priču o terorizmu, taman kad su ljudi malo počeli misliti glavom, a ovamo se ponovo zadužuju”, kaže Cenić i dodaje kako su bh. predtavnici u Washingtonu obećali svih MMF-u na neviđeno samo da dobiju novac.

“Zašto se prvo traže izmjene zakona o radu kada je višak zaposlenih u administraciji? Najavljuju da će to biti poslije izmjena zakona o radu, ali neće, sve će pasti na leđa nejakih radnika, oni će biti topovsko meso, a administracija će i dalje uživati ​​”..

Ovaj tip ekonomske politike bez ozbiljnih reformi i rezova, stalno produžavanje agonije, zaduživanje za vraćanje starih dugova, vodi u siromašenje građana i države, te na kraju, kada se više ne bude imalo kud, rasprodaju državnog bogatstva, smatra ekonomist Damir Miljević.

Najavljene reforme, prema njegovim riječima, samo su kozmetika, nitko se ne usuđuje povući prave poteze – napraviti rez u zapošljavanju u administraciji i krenuti u uspostavu vladavine prava.
 

 
(vestinet.rs,Global CIR Team,youtube.com/uredio:NSP)

Iako predstavljen kao beskrupulozan diktator Muammar Abu Meniar el-Gaddafi je od Libije, koja je bila jedna od najsiromašnijih zemalja, stvorio naciju sa najvišim standardom u Africi

Od kada je počela libijska revolucija, većina medija Moamera el Gadafija predstavljala je kao zločinca i diktatora koji ugnjetava vlastiti narod.

Danas znamo da nije baš sve bilo onako kako je to prikazivala medijska mašinerija da su neka postignuća Gadafijeve vladavine sve vrijeme prešućivana.

Prema sustavu koji je Gadafi razvio dolaskom na vlast, obrazovanje i zdravstvena zaštita su bili besplatni u Libiji. Prije dolaska Gadafija na vlast, samo 25 posto stanovništva bilo je pismeno. Danas 83 posto Libijaca čita i piše, a 25 posto ima fakultetsku diplomu.

Ukoliko bi neki građanin odabrao baviti se zemljoradnjom, od države bi dobio kuću sa zemljom, poljoprivrednu opremu, sjeme i goveda, kako bi započeo biznis i sve to bespovratno.

Malo je poznato da u Libiji nisu postojali računi za struju, a nisu postojale ni kamate na kredite u bankama koje su sve bile državne.

Gadafiju je najviše zamjerano da krši ljudska prava u Libiji, a malo je poznato da je naredio da dok god svaki Libijac ne dobije kuću neće ni njegova obitelj. Tako je Gadafijev otac preminuo, a da je još uvijek živio u šatoru.

Gadafi je izlazio u susret mladencima. Tako je svaki mladi bračni par dobivao države po 50.000 američkih dolara kako bi kupio stan i zasnovao obitelj.

Ukoliko bi se Libijac poželo školovati u inozemstvu ili bi mu bilo neophodno liječenje izvan granica zemlje, imao bi novčanu pomoć države koja bi plaćala sve troškove i još bi davala po 2.300 američkih dolara za smještaj i prijevoz.

Država je čak participirala i u kupnji automobila, inače jeftinijih nego u Europi, pa je subvencionirala kupnju sa 50 posto učešća. A kad se već kupi automobil, s benzinom nema problema jer je gorivo u Libiji koštalo 0,14 dolara za litru, što je bilo jeftinije od vode. I kruh je bio praktično besplatan sa cijenom od 0,15 dolara za štrucu kruha.

Gadafi je znao da je za pustinjsku zemlju voda najbitnija pa je napravio veliki vodovod kroz Saharu koji je spojio Tripoli, Bengazi i Sirt i tako omogućio nesmetano opskrbu, ali i porast gradske populacije. Na žalost, tijekom bombardiranja NATO je dobrim dijelom ovaj vodovod uništio.

Libiju je ostavio bez ikakvog vanjskog duga s deviznim rezervama od 150 milijardi dolara, koje su, istina, s početkom revolucije zamrznute diljem svijeta.

Svaki Libijac koji nije mogao naći zaposlenje po završetku školovanja dobivao je novčanu pomoć u visini plaće predviđene za tu vrstu zanimanja. Dok su za svako rođeno dijete žene dobivale po 5.000 američkih dolara.

Dio novca zarađen prodajom nafte, glavnog izvoznog artikla zemlje, slivao se na račune svih građana Libije.

Kada je Gadafi došao na vlast, istina prevratom, 1969. godine, Libija je bila jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Prije nego je zapao u probleme s ustanicima, Libijci su spadali u narode sa najvišim standardom u Africi.

Libijac koji živi na Balkanu, Mohamed Alsakit Abdulgasem, smatra da je skoro sve što se u medijima govorilo o Gadafiju neistina i da stvari stoje potpuno suprotno.

“Libijci su pod Gadafijem živjeli normalno i slobodno kao što se živi ovdje u Europi. Kažu da je Gadafi za 42 godine vlasti ubio dvije do tri tisuće ljudi. U proteklih godinu dana u Libiji je stradalo preko 60.000 ljudi. Riječ je o samo jednoj godini!

Kažu da je Gadafi ukrao naš novac. On je živio u šatoru, a njegovi rođaci su živjeli kao i svi drugi. Čak i da je ukrao milijune, znate li koliko smo milijardi izgubili zbog rata koji nas je zadesio i koliko sada gubimo ?! Svi se sada prave da ne znaju i nitko ne spominje našu naftu. Govorili su da je Gadafi diktator.

U njegovo vrijeme 17.000 ljudi je ležalo u zatvoru. I to su sve bili osuđeni kriminalci. Sada u zatvorima leži najmanje 27.000 ljudi. Pritom, kriminalci su pušteni, a u zatvore su strpani oni čiji je jedini grijeh što su podržali Gadafija. Problem nije bila diktatura Gadafija, već to što velike zemlje i velike tvrtke imaju ekonomske interese u Libiji.”

Mohamed priznaje da je i u vrijeme Gadafija bilo pogrešaka, ali kaže i da je bilo kritičara koji su tražili da se stvari poprave.

“U Libiji nije bilo sve idealno i postojale su kritike. I sam sam pisao mnogo članaka za libijske novine o tome. Dakle, postojala je sloboda govora. One koji su bili protiv Gadafija podijelio bih u tri skupine. Prvu čine oni koji su željeli da se u Libiji živi još bolje i da imamo još bolje uvjete obrazovanja, rada i življenja. Sebe svrstavam u tu grupu. Drugu čine oni koji su došli izvana, s NATO-om. Treću skupinu čine islamisti. Oni su najjači jer imaju veliki utjecaj na lokalno stanovništvo. Veoma se plašim radikalnih islamista i mogućnosti da Libija postane novi Irak – da svaki dan budu bombaški napadi i ubojstva.”

Iako nije posjetio zemlju još prije rata, Mohamed kaže da se čuje s rođacima i prati što se tamo događa.

O tome kako je u Libiji danas, kaže:

“Sve je u kaosu. Jedan dan ima struje, pa deset nema. Interneta nema, a telefoni rade povremeno. Sve komunalne usluge su stale i sve je u kaosu. U vrijeme Gadafija mogli ste napuniti spremnik goriva za tri eura, a sada je nekoliko mjeseci bila nestašica ?! Problem u Libiji je u tome što nitko ne može kontrolirati plemena. Sada imate milijun Gadafija u Libiji koji misle da im sve pripada i sve žele prisvojiti za sebe! Volim Gadafija jer su u njegovo vrijeme svi imali sve! Gadafi je dao nadu Africi. Želio je da napraviti jednu banku za cijelu Afriku. E, tu je pogodio Zapad i njihove interese.”

Hrvatska je uvek predstavljana kao prijatelj Libije i tako smo učeni i u školi. Građani Hrvatske su 50 godina išli raditi kao inženjeri i radnici u Libiju i ona im je dala život i egzistenciju.
 
(telegraf.rs,intermagazin.rs/uredio:nsp)

SAD je svjetski lider u području financija, ali su Kinezi već prestigli Amerikance po obimu BDP. Broj dolarskih novčanica koje izlaze iz tiskarskog stroja višetruko premašuje sve što stvara ekonomija SAD. Njihove zlatne rezerve pokrivaju samo dio postotka ukupne mase “zelenih”

Pobjedom u trećem svjetskom ratu, SAD bi se oslobodile dugova: jednostavno bi iz svoje bilance otpisale kredite zemalja koje odrede kao krivce za otpočinjanje rata.

Štoviše, Amerika može okrivljene “oglobiti” reparacijama i kontribucijama. Postoje i drugi načini: emitiranje novih dolara i obvezivanje vlasnika starih dolara da dokažu njihovo legalno porijeklo

Postoji još jedna varijanta: pošto likvidiraju financijska tržišta – Amerikanci mogu devalvirati dolar i svu njegovu masu pustiti na tržišta robe.

Nastati će hiperinflacija, dolari će se pretvoriti u otpad koji će ostati u Kini, Japanu i kod drugih kreditora SAD, a oni će emitirati novu valutu, primjerice “amero” (njegovo uvođenje razmatra se već nekoliko godina)

Dolar formalno sada ima dobru poziciju. Udio američkog dolara u operacijama na deviznom tržištu iznosi oko 87 posto, dok je udio eura znatno manji.

Problem je u tome što SAD kao svjetski lider u području financija više nije lider u području realne ekonomije. Udio SAD u svjetskom BDP iznosi oko 20%. Kinezi su već prestigli Amerikance po obimu BDP, a pri tom u operacijama na deviznom tržištu juan sudjeluje nešto malo više od 2%.

Disproporcija bila je primjetna već krajem XIX – početkom XX stoljeća. Prema obimu industrijske i poljoprivredne proizvodnje, tada je SAD dospio na prvo mjesto i potisnuo Veliku Britaniju. Ali, funta sterlinga ostala je, kao i ranije, svjetska valuta i da bi je svrgnuli s prijestolja i na njega postavili dolar svjetski bankari su priredili dva svjetska rata.

Nije isključeno da će vlasnicima tiskarskih strojeve Sustava federalnih rezervi SAD radi očuvanja vladajućeg položaja “zelenog” biti potrebni i dioničari Sustava federalnih rezervi imaju nekoliko razloga za otpočinjanje rata.

Više nema racionalnih ekonomskih stimulansa za dobivanje američke valute. Broj dolarskih novčanica koje izlaze iz tiskarskog stroja višetruko premašuje sve što stvara ekonomija SAD. Njihove zlatne rezerve pokrivaju samo dio postotka ukupne mase “zelenih”.

Takva “roba” može se plasirati samo na jedan način – silom i glavno pokriće dolara postale su Oružane snage SAD

Libijski lider Moamer Gaddafi ubijen je samo zbog toga što je u obračunima za naftu prešao s dolara na euro i planirao prijeći na zlatni dinar. SAD se uopće nije okomio na Iran zbog nuklearnog programa, već zbog odustajanja od korištenja dolara.

Vlasnicima tiskarskih strojeva potrebne su operacije za destabilizaciju situacije u različitim dijelovima svjeta radi učvršćivanja tečaja dolara. Kada se i u Europi i u Aziji odvijaju ratna djelovanja onda se, bez obzira na ekonomsku degradaciju, Sjeverna Amerika pretvara u umjetni “otok stabilnosti”.

Novac iz čitavog svijeta “juri” u SAD povećavajući tečaj dolara. Skupi dolar osigurava Sjedinjenim Državama jeftin uvoz i omogućuje da po čitavom svijetu jeftino kupuju prirodne resurse, poduzeća, nekretnine.

Na kraju, veliki rat pomoći će SAD-u riješiti vlastite ekonomske probleme od kojih je jedan od najakutnijih – sve veći državni dug. U kolovozu 2014. taj dug je iznosio 107% BDP. Dok je u SAD punim kapacitetom radio tiskarskim strojem i kamatne stope bile niske, njegovo servisiranje nije stvaralo teškoće.

Međutim, emisija dolara se smanjuje, stope će rasti, a troškovi za servisiranje državnog duga mogu dostići polovicu proračuna te zemlje. U takvoj situaciji, vladajući krugovi SAD mogu se prisjetiti povijesti. Uoči Prvog svjetskog rata Amerika je imala gigantski vanjski dug.

Međutim, poslije rata SAD je postala najveći kreditor, a poslije Drugog svjetskog rata skoncentrirala su 70% svjetskih rezervi zlata. Pobjedom u trećem svjetskom ratu SAD se također može osloboditi dugova: jednostavno iz svog bilance otpiše kredite zemalja koje odrede da su krive zbog otpočinjanja rata.

Štoviše, Amerika može okrivljene “oglobiti” reparacijama i kontribucijama. Postoje i drugi načini za anuliranje dugova, na primjer, emitiranje novih dolara i obvezivanje vlasnika starih dokazati njihovo legalno porijeklo.

Postoji još jedna varijanta: pošto likvidiraju financijska tržišta – Amerikanci mogu devalvirati dolar i svu njegovu masu pustiti na tržišta robe.

Nastati će hiperinflacija, dolari će se pretvoriti u otpad koji će ostati u Kini, Japanu i kod drugih kreditora SAD, a oni će emitirati novu valutu, primjerice “amero” (njegovo uvođenje razmatra se već nekoliko godina). Ne treba zaboraviti da između dioničara nema SFR nema uzajamne suglasnosti.

Tu se bore dva moćna klana – Rockefelleri i Rothschildi, od kojih su prvi naftni magnati, upravo ona partija rata pomoću koje se želi na sve načine očuvati dominaciju dolara. Nasljeđe drugih je – zlato. Oni su izgubili dio svojih pozicija tijekom 1970-ih godina kada je nafta povezana s dolarom i žele se revanširati.

Rothschildi žele vratiti zlatni standard i da juan postane “zlatan”. Ali, njima bi sasvim odgovarala i varijanta multivalutnih zona koje su postojale do Drugog svjetskog rata. Kao jedinica za razmjenu između zona najvjerojatnije bi se koristilo zlato.
 
(vestinet.rs,/uredio:nsp)

Nakon raspada Jugoslavije, svaka država je krenula svojim putem. Ekonomski gledano, gdje se ona nalaze danas, i nakon usporedbe, koje su zemlje najviše napredovale, a koje najmanje. Da li se mit o boljem životu ostvario?

Najveća prosječna mjesečna plaća zaposlenih na Balkanu je u Sloveniji i iznosi 1002,75 eura, a najniža u Makedoniji – 352,47 eura.

Hrvatska je, uz Sloveniju, jedina zemlja s prostora bivše Jugoslavije u kojoj je prosječna plaća veća od 500 eura.

Prosječna plaća u Hrvatskoj u srpnju je bila 728,92 eura, navodi agencija.

U Crnoj Gori prosječna je plaća u srpnju bila 473 eura, u BiH 423,87, te u Srbiji 381,26.

Ovi podaci pokazuju da su među zemljama bivše Jugoslavije zadržane znatne ekonomske razlike.

U Sloveniji najveće plaće i BDP po stanovniku

Slovenija je najuspješnija i kada se pogledaju drugi pokazatelji. Slovenski BDP po stanovniku iznosi 22,7 tisuća dolara, odnosno ukupno 46,8 milijardi dolara. Nezaposlenost je relativno niska – 10,1%, a od ukupno 2,05 milijuna Slovenaca, čak ih 900 tisuća radi.

Hrvatska, koja je po kriteriju plaće druga među zemljama bivše Jugoslavije, ima znatno niži BDP po stanovniku u odnosu na Sloveniju te on iznosi 13,5 tisuća američkih dolara a njegova ukupna vrijednost je 58,0 milijardi dolara. Nezaposlenost se kreće oko 17% dok na ukupno 4,2 milijuna stanovnika radi samo 1,5 milijuna.

Crna Gora, koja je treća po visini plaća ima BDP po stanovniku od 7,02 tisuće dolara odnosno ukupno 4,3 milijarde dolara. Nezaposlenost u Crnoj Gori iznosi oko 15 posto, a ukupno stanovništvo je oko 600 tisuća ljudi.

U Makedoniji i BiH najviše nezaposlenih

Bruto društveni proizvod po stanovniku Bosne i Hercegovine iznosi 4,5 tisuća dolara, odnosno ukupno 17,8 milijardi dolara. Nezaposlenost iznosi visokih 27% radno aktivnog stanovništva, a ukupna populacija je 3,8 milijuna.

Srbija ima BDP po stanovniku u iznosu od 5,9 tisuća dolara što je ukupno 42,5 milijardi dolara. Nezaposlenost iznosi 21 posto radno aktivnog stanovništva, a ukupna populacija je 7,1 milijun stanovnika.

Makedonija u kojoj su plaće najniže ima BDP po stanovniku od 4,9 tisuća dolara ili ukupno 10,2 milijarde dolara. Na iznos plaća vjerojatno utječe i vrlo visoka nezaposlenost od čak 30% radno aktivnog stanovništva. Makedonija ima 2,07 milijuna stanovnika.

Zanimljivo je da bogatije zemlje imaju i veći javni dug u odnosu na BDP (podaci za 2013) pa je tako slovenski javni dug iznosio 73% BDP-a, javni dug Srbije 65,7% BDP-a, Crne Gore 56,8%, Hrvatske 59,7%, BiH 42,7% dok je taj omjer najniži kod Makedonije te iznosi samo 35,7% BDP-a.

Države bivše Jugoslavije dužne 130 milijardi eura

Prema izračunu ekonomskih stručnjaka iz BiH, kako piše portal Indikator, države nastale nakon raspada Jugoslavije danas imaju vanjski dug veći od 130 milijardi eura (180 milijardi dolara) dok je prije rata, odnosno 1991. godine, dug Jugoslavije iznosio 11 milijardi eura (15,6 milijardi dolara).

Ekonomski stručnjaci u BiH naglašavaju da to ne oslikava pravo stanje jer vrijednost američkog dolara danas nije ista kao prije 25 godina. Ali slažu se da je javni dug zemalja bivše Jugoslavije danas više od pet puta veći nego što je bio pred raspad zemlje, piše portal Indikator.ba.

BDP šest država bivše Jugoslavije na sličnoj razini kao i 1991.

Također, ekonomisti upozoravaju da je ukupan iznos BDP-a svih šest novih država, odnosno Slovenije, Hrvatske, Srbije, Makedonije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, realno približno isti ili nešto manji nego što je to bio 1991. godine.

Vanjski dug bivše Jugoslavije od oko 11 milijardi eura raspoređen je tako da je Srbija naslijedila 36,5 posto ili oko četiri milijarde eura, Hrvatska je preuzela 28,5 posto ili oko tri milijarde eura, zatim Slovenija oko 16,4 posto ili 1,8 milijardi eura, dok je BiH imala obavezu vratiti milijardu i pol eura ili 13,2 posto. Najmanje duga preuzela je Makedonija, svega 621 milijun eura.

Uvjerljivo najzaduženija zemlja bivše Jugoslavije u apsolutnom iznosu je Hrvatska, čiji vanjski dug iznosi 54 milijarde eura. Slijedi Slovenija s 42 milijarde eura, Srbija s 26 milijardi eura, Makedonija sa 5,5 milijardi eura, a na začelju liste su Bosna i Hercegovina sa 3,9 milijardi eura i Crna Gora sa 1,6 milijardi eura.
 

 
(index, youtube.com/uredio: nsp)

Intervju koji do detalja secira korake koji jednu zemlju vode u dužničko ropstvo, te pojašnjava zašto je neophodno da se zemlja što prije izvuče iz kandži MMF-a, Svjetske banke i drugih vanjskih izvora financijske pomoći

Na početku iscrpnog intervjua koji je poznati ekonomski analitičar dao za DEPO Portal, profesor Aleksa Milojević citira Johna Adamsa, predsjednika SAD-a od 1797. do 1801. godine, kao šlagvort na priču o ekonomskom porobljavanju “malih” od strane “velikih” i putu u tzv. dužničko ropstvo.

Stoga naš sugovornik u nastavku intervjua detaljnije pojašnjava kako se vrši kolonijalno porobljavanje zemalja koje su “osuđene” na tuđu pomoć:

Prvi put u ljudskoj povijesti zarobljavanje se vrši pomoću bezvrijednog novca. Prirast novca je devet puta veći od prirasta bogatstva i taj novac uglavnom odlazi u dugove i deficite. Svjetski prodavači novca, uglavnom MMF i Svjetska banka, da bi što više prodali novca, odnosno da bi na vlasti što duže zadržavali slabe, nesposobne vlade koje ne znaju proizvoditi nego se zaduživati, izmislili su potpuno neosnovane, neekonomske kriterije mjerenja stupnja zaduženosti.

Rekli su da zaduženost ide ovako: do 40% duga u bruto društvenom proizvodu – niska zaduženost, 40-80% srednja zaduženost, a preko 80% prezaduženost. Naravno da nema ni riječi o kvaliteti bruto društvenog proizvoda i njegovoj strukturi, obujmu izvoza, deficitima i slično.

Umjesto toga, što je, po Vama, stvarno mjerilo stupnja zaduženosti jedne države?

Umjesto ovog krajnje neekonomskog, ekonomsko mjerilo stupnja inozemne zaduženosti je u obimu pritjecanja deviza, odnosno izvoza. Iz izvoza je potrebno podmiriti i inozemni dug i platni deficit.

Kakvi su primjeri drugih zemalja u svijetu koje su se zaduživale i borile sa istim problemima?

Ekonomija je iskustvena znanost, a iskustvo govori da sve zemlje koje su u inozemni dug ušle s većim iznosom od trećine svog izvoza – da su zapale u trajni dug iz kojeg nisu mogle izaći. HRVATSKI JAVNI DUG ĆE DO KRAJA 2014. PREMAŠITI 85 POSTO BDP-a. Zadužili smo svako dijete za 265.000 kuna, a tek do prije par godina je dug po osobi bio 64.000 kuna! Kako to? Kako je Hrvatska uopće došla do 213 milijardi kuna javnog duga koji čini 64 posto BDP-a? Prije nego što rekapituliramo gomilanje duga, podsjetimo da je 60% posto BDP-a svojevrsna crvena linija: kada javni dug preskoči tu liniju, smatra se da država ulazi u dužničke probleme. U posljednjih pet kriznih godina povećan je javni dug u svim članicama EU, osim u Mađarskoj i Švedskoj. Podaci Eurostata govore da je ukupni javni dug zemalja EU povećan sa 74 posto na preko 85 posto BDP-a.

„Postoje samo dva načina da se pokori neka nacija.
Jedan je pomoću mača, a drugi pomoću duga.”
- John Adams –

I sve ovo pod posebnim uvjetima … Da zemlja ima vlastitu centralnu banku i vlastitu monetarnu politiku, kada ima mogućnost da upravljanjem deviznim tečajem upravlja svojim vanjskim dugom. Da postupno devalvacijom potiče izvoz, a ograničava uvoz i tako stječe devize za otplatu. Mi sve to nemamo, tako da je naš položaj znatno teži. Mi nemamo svoju centralnu banku koja ima monetarne nadležnosti. Visoko precijenjena valuta prijeti da se naš inozemni dug uveća i za dva puta koliko je približna precijenjenost valute.

U takvoj, pa skoro mat poziciji, kakva je uloga MMF-a i drugih izvora inozemnih kredita?

Potrebno je primjetiti da MMF u postupku zarobljavanja putem duga ima ulogu završnog udarca. Vrlo moćni narodi su pokleknuli pod tim udarcima. Krene se s humanitarnim pomoćima, savjetima, agencijama za investicije i malim kreditima dugog roka odgode i otplate. Vlast i narod se navikavaju živjeti bez rada. Na tuđem novcu. Kako potreba za stranim novcem raste, humanitarna pomoć se smanjuje, a uvećavaju se iznosi kredita, raznih kreditora.

A onda dolazi MMF sa svojim završnim udarcem. Daju se veliki iznosi kredita s vrlo dugim rokom odgode i vrlo kratkim rokom otplate. Visoke otplatne rate pritišću do nepodnošljivosti. To uglavnom ne preživi ni jedna zemlja. Neće ni naša, ako se ne zaustavimo u zaduživanju.

Pa neke su se, ipak spasile …

Spasile su se samo one zemlje koje su se zahvalile uslugama MMF-a i okrenule se vlastitim izvorima investicija – Koreja, Tajvan, Singapur i slično.

Međutim, BiH, Hrvatska i Srbija nisu usamljene u zaduživanju među zemljama regije; štoviše, njeni susjedi su daleko više zaduženi kod međunarodnih kreditnih institucija i također se nalaze na rubu dužničkog ropstva … Možete li napraviti usporedba zaduženja BiH i onih koje imaju njeni susjedi?

Bosna i Hercegovina je zadužena oko sedam milijardi KM, Srbija oko 60 milijardi KM, Hrvatska oko 100 milijardi KM, a Slovenija oko 120 milijardi KM. Sa ovog stanovišta mi još možemo dišemo. Mogli bismo se osloboditi duga i krenuti u razvoj.

Ovdje je značajno primijetiti i izvore zaduživanja. U povećani dug se ulazi onda kada se ulazi u Europsku uniju ili kada se u nju uđe. Prilikom ulaska u povećani dug se ulazi ispunjavajući onih 35 uvjeta. Zahtijevajući njihovo rješavanje (zaštita okoliša i slično) uglavnom se završi u potrebi novog zaduživanja da bi se problemi riješili.

I onda se završi kao Slovenija ili Grčka …?

Slovenija je imala moćnu ekonomiju s minimalnim vanjskim zaduženjem prije ulaska u EU. A onda, kada je ušla, naglo je upala u ogroman dug, a gospodarstvo joj je oslabilo.

Zanimljivo je da je u Grčkoj dug porastao za 60% posto upravo u vremenu kada su svi “skočili na noge” da joj pomognu, da riješe problem duga Grčke. Rješavanje problema dugova se završilo u povećanju duga. U Grčkoj je objavljena kriza onda kada je dug bio nešto veći od bruto domaćeg proizvoda. A onda su “spasioci” povećali dug za još 60% posto. Izlazi da je cilj ulaska u EU u povećanom zaduživanju.

Slažete li se s tvrdnjama poznatog američkog ekonimist Johna Perkinsa, koje je iznio u knjizi “Prikriveni ekonomski ubojica”, da krediti s Zapada “imaju veliku razornu moć, veću čak i od oružja, upravo za zemlje koje se postave kao potencijalna i poželjna žrtva koju treba odvesti u visoku zaduženost “?

Zarobljavanje putem duga se pokazalo najučinkovitijim i neprekidno se usavršava. Svoj najsavršeniji oblik je dobilo u globalizmu, gdje je gotovo cjelokupan teret zarobljavanja prenesen na domaću vlast. Samo je dovoljno upumpavati neograničenu količinu bezvrijednog novca (bezvrijednog u primanju, a vrlo vrijednog u vraćanju), njime hraniti i održavati slabe vlade na vlasti, a one su onda spremne zbog ostanka na vlasti u potpunosti uništiti vlastiti narod. I nemaju grižnje savjesti. Nemaju moralnog pritiska.

To nije slučaj s Johnom Perkinskom, nekadašnjim djelatnikom MMF-a. Kao zapaženi student Bostonskog sveučilišta brzo se našao u MMF-u, da bi nakon kratke obuke krenuo u misiju zarobljavanja putem duga. Svatko je morao izabrati određenu zemlju koja je po nečemu ekonomski zanimljiva – šume, voda, rude i slično. Kreće se u nerazvijena seoska područja. Oblači se skromno, kao seoski učitelj. Riječnik se spusti, pojednostaviti. Pruža se sitna humanitarna pomoć (popravka krova na školi, WC i slično). Postupno se nastoji približiti vlasti, posebno vladi. To je prvi korak.

Ako se u tome uspije, stvar se iz temelja mijenja. Oblače se najbolja odijela, odlazi “ekipa stručnjaka”, riječnik se diže na najvišu razinu do nerazumljivosti, na stolovima u vladi se šire karte, projekti, komplicirane formule i izračuni o izuzetnom napretku koji se očekuje. Ako se u tome uspije, to je kraj misije. To je Drugi korak.

U Trećem koraku nastupaju financijeri, banke, MMF. Uglavnom to završi u nemogućnosti vraćanja kredita i općem ekonomskom bankrotu. Ako vlada pruži otpor zaduživanju, kreću sljedeće ekipe zadužene za namještanje izbora i svrgavanje postojeće vlasti. Ako se iu tome ne uspije, pokrene se proces uvlačenja u kriminal, posebno drogu. Ako se i u tome ne uspije, kreću “šakali” koji vrše likvidaciju onih koji pružaju otpor.

Dok je John Perkins bio u misiji MMF-a, ubijeni su predsjednici Allende, Arbenz, Che, Roldes, Torilioni, Masadega. Nije više mogao izdržati. Osjećao je silan moralan pritisak. Dao je ostavku. Osjećao je silnu krivnju za stanje u kojem su se našle zemlje nakon njegove misije u njima. Na početku sasvim solidno ekonomsko i društveno stanje, a na kraju, poslije misije MMF-a, silnih dugova – jad, siromaštvo i beznađe.

Povukao se u sobu da piše “Ispovijesti ekonomskog ubojice”. Ni supruzi ni kćerki nije rekao što radi. Bio je siguran da će ga ubiti. Rukopis je poslao na objavljivanje diljem svijeta. Kada je knjiga izašla, nisu ga ubili. Vjerovatno je, kako sam kaže, da bi šteta bila veća od koristi. Svijet je već ugledao istinu o tolikim prevarama koje se kriju iza projekata o razvoju na osnovi dugova.

I kada sve to sumirati i pogledamo situaciju u kojoj se nalazi naša država, dolazimo do ključnog pitanja – je li uopće moguć gospodarski oporavak u zamljama bivše Jugoslavije?

Naše siromaštvo ne potječe iz oskudnosti prirodnih i radom stvorenih bogatstava. Naše siromaštvo potječe od nesposobne, pogrešne vlade koja neće ili ne zna da ta silna posebno prirodna bogatstva spoji s čestitim, vrijednim i sposobnim ljudima, da ih zaposli i da iz toga ostvari silna materijalna bogatstva.

Siromaštvo potječe od pogrešnog gospodarskog i političkog sustava, prije svega od pogrešnog vlasništva. Ako bi se putem reprivatizacije došlo do masovnog dioničkog vlasništva građana i radnika, prirodna bogatstva, umjesto koncesije, prešla u državne ruke, stvorilo miješano vlasništvo, odnosno u nadzornim odborima u podjednakom broju sudjelovali radnici i vlasnici, te ako bi država bila najveći pojedinačni investitor ( investicijski fondovi) – razvoj bi buknuo.

Sve to zvuči obećavajuće, ali koji je prvi i konkretan korak na putu ka izlazu iz dužničkog ropstva?

Potrebno je zahvaliti se uslugama MMF-a i zaustaviti inozemna investiranja. Kada su nešto slično učinili “Južnoazijski tigrovi”, za dvadeset godina povećali su svoj bruto društveni proizvod za četiri puta. Približno takav razvoj imali smo i mi u prethodnoj Jugoslaviji. U vremenu od 37 godina (1952-1989) društveni proizvod je uvećan za blizu sedam puta (7X). U vremenu od 1952. do 1972. godine razvoj je bio brži od sadašnjih “južnoazijskih tigrova”. A za ovih dvadeset poratnih godina mi idemo silaznom linijom. Sada smo siromašniji nego neposredno poslije rata. Naravno, kada bi se izvršio realan obračun bruto društvenog proizvoda.

Dakle, mogućnosti za razvoj su izuzetne. Samo je potrebno ukloniti sustavna ograničenja. Da bi se izašlo iz krize, potrebno je promijeniti gospodarski i politički sustav.

Na kraju, ekonomisti i političari pričaju godinama o oporavku i boljoj ekonomskoj slici, ali se ništa ne događa, i sve je gore i gore. Izlaz leži u ovome: Promjena razmišljanja građana kao pojedinca! Građanin mora početi štediti na osobnoj razini. Time bi se svijest prenijela na zajednicu u globalu. Kapitalizam živi na potrošnji i rasipništvu, koje vodi ka uništenju društva, ekonomije i čovjeka.
 

 
(depo,youtube.com/uredio:nsp)

Ulazak u Europsku uniju našim susjedima Mađarskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj, kao i državama iz okruženja, poput Slovenije, nije donio – bolji život.

Ekonomski pokazatelji govore da se stanje u ovim zemljama, od momenta ulaska u odrabrano europsko društvo do danas, stalno i bitno pogoršavalo. Pogoršanje je trend. Vanjski dug vrtoglavo je rastao, povećala se nezaposlenost i raslo je siromaštvo …

Kada je riječ o vanjskom dugu, najgore je prošla Rumunjska, gdje je taj dug s 18 milijardi dolara koliko je iznosio 2003. prije ulaska u EU, dostigao nevjerojatnih 136 milijardi.

I mađarski dug je porastao za 100 milijardi dolara, pa je s 42 milijarde dolara 2003. godine, porastao na čak 146 milijardi.

U Bugarskoj se dug povećao sa 12 na 39 milijardi dolara, a ni u Sloveniji nije bilo bolje. Ova nekadašnja članica SFRJ od 11 milijardi, koliko je dugovala prije ulaska u EU, danas dostiže dug od 61 milijardu dolara.

Hrvatska se može također pohvaliti velikim dugom, prilikom ulaska u EU. Slično će se dešavati u Hrvatskoj, jer uništano gospodarstvo ne privređuje, a dugovi i kamate, te manjak u proračunu se gomila.

Usporedni podaci pokazuju da je ulazak tih država u EU, pored rasta vanjskog duga, doveo i do rasta nezaposlenosti. Tako je u Mađarskoj nezaposlenost skoro duplirana. Slična situacija je i u Rumunjskoj, ali je masovan odlazak radnika iz ove zemlje u zapadne države EU formalno ublažio rast stope nezaposlenosti.

Podaci govore da je nezaposlenost u Mađarskoj u razdoblju od 2004. do 2011. porasla s 5,9 posto na 10,9 posto, u Rumunjskoj je od 2007. do 2011. nezaposlenost s 4,5 posto porasla na sedam posto, a u Sloveniji s 6,4 posto na 10,8 posto.

Ipak, podaci koji najviše zabrinjavaju odnose se na rast siromaštva.

U Mađarskoj je broj građana koji žive ispod granice siromaštva s 8,6 posto, koliko je iznosio 1993. porastao na 13,9 koliki je bio 2010. godine.

U Rumunjskoj je broj siromašnih sa 14,1 posto 2003. godine povećan na 21,1 posto 2011. godine, a u Bugarskoj sa 14,1 posto koliki je bio 2003. podigao na 21,8 posto 2008. godine.

Pridruživanje ovih zemalja, vrlo loše je utjecalo i na jednu od najvažnijih gospodarskih grana – poljoprivredu, koja je pretrpjela velike gubitke.

Prije svega, novim članicama iz istočne Europe je u prosincu 2002. godine u Kopenhagenu zabranjeno imati više od 25 posto subvencija u odnosu na subvencije koje EU daje starim članicama. Ovakav, gotovo robovlasnički, odnos između bogatih i siromašnih članica EU će trajati sve do 2013. godine.

Nakon ulaska u EU obradiva zemlja u Mađarskoj smanjila se sa 4.500.000 hektara na 3.487.792 hektara.

U Bugarskoj su kvote, ukidanje carina, smanjenje subvencija, dovele do toga da ova država, koja je bila najpoznatiji istočnoeuropski proizvođač povrća, uvozi krastavce i krumpir iz EU.

Također, industrija šećera u Rumunjskoj i Bugarskoj je gotovo uništena.

U Rumunjskoj je hektar vinograda 25 puta jeftiniji nego u zapadnoj Europi, a cijela oblast Banata u okolici Temišvara je u rukama stranaca. Dovoljno je da stranac registrira tvrtku u Rumunjskoj i može kupiti zemljište. Istovremeno, u području Transilvanije nadničarenje je jedan od načina preživljavanja, a isti ljudi rade po dva posla, u rudnicima i na njivi za svoje potrebe.

U Sloveniji je 1991. godine prehrambena industrija zapošljavala 36.000 radnika, a nakon ulaska u EU -19.000 radnika.

Podaci iz ovih istočnovropskih članica EU pokazuju što čeka našu zemlju ukoliko postane članica EU.

“U realnosti,”europski put” za Srbiju donosi novo zaduživanje, siromaštvo, nezaposlenost i urušavanje poljoprivrede. Osim toga, bio bi urušen i pravni sustav. “Kaže nam dr. Dejan Mirović, koji je doktorirao na primjeni prava EU u Srbiji na beogradskom Pravnom fakultetu.

“Osim toga, primjena eura kao službene valute bila bi katastrofalna, jer to ne pogoduje malim državama kao što su Hrvatska, ili Grčka. Euro kao službena valuta dobar je za velike izvoznike poput Njemačke, ali nije pogodan za velike uvoznike, male države “.

“Vanjski dug bi narastao nekoliko puta, a kamate bi bile među najvećim u Europi. Sve to bi dovelo do povećanja siromaštava, ali izvjesno i do socijalnih nereda u kojima se, kao što je to slučaj u Bugarskoj, ljudi spaljuju zbog siromaštva. “

Miodrag Zec, profesor ekonomije na Filozofskom fakultetu, ima drugačiji pogled. On kaže da su te države mislile da će dobiti novce i uvećavati potrošnju, a da će proizvodnja ostati ista.

“Europa je to podržavala u prvoj fazi pridruživanja, ali sada je rekla – uzmite malo i radite. A onda se pokazalo da je sustav razoren. Pravila koja nameće EU su teška, ali dobra “, uvjeren je Zec.

On naglašava da bi ulazak u Uniju donio određene proizvodne standarde, kao i socijalno-političke stndard koji su dobri.

“Ali ako netko misli da ćemo ulaskom u EU moći manje raditi, a bolje živjeti, to je iluzija. Tu priču šire političari. Ulazak u Uniju znači da ste izloženi jačoj i civiliziranoj konkurenciji “, kaže naš sugovornik.

Prijetnja za poljoprivredu

Ulazak u EU bi donio i rasprodaju državne imovine, jer je u pregovorima dogovorena liberalizacija tržišta i usluga, pa bi tako bile prodane i one naše banke koje još nisu prešle u ruke stranaca.

Nije teško predvidjeti što će primjena značiti za hrvatsku poljoprivredu:

“Hrvatski poljoprivrednici će morati i da ispunjavaju besmislene standarde iza kojih se kriju necarinske barijere. Na primjer, patke i guske moraju dobiti mogućnost da povremeno zarone glavu u vodu (?!). Ili banana u EU mora biti 13,97 centimetara dugačka i 2,69 debela, bez nenormalnih devijacija. Breskve moraju imati promjer od 5,6 cm, krastavci duljinu od 10 cm. Ove besmislice, ili prikrivene necarinske barijere, dodatno će otežati poslovanje seljaka koji neće moći izdržati subvencioniranu konkurenciju iz zapadne Europe. Da bi situacija bila još teža, zbog primjene carine na uvoz poljoprivrednih proizvoda će biti ukinute ili smanjene na minimalnu razinu do 2014. godine. “

Kako ublažiti negativne posljedice poslije pristupanja Hrvatske EU

Poseban režim za protok robe

Europska komisija, zajedno s vlastima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, radi na pronalaženju rješenja kako bi se ublažile negativne ekonomske posljedice ulaska Hrvatske u EU na BiH, tvrdi glasnogovornik europskog povjerenika za proširenje Peter Stano.

“Da bi se ublažile moguće negativne posljedice na BiH i njene građane … radi se na pronalaženju načina za olakšavanje protoka ljudi i dobara između dvije zemlje nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji”, rekao je Stano.

Europska komisija sada radi na uspostavljanju posebnog režima protoka robe iz BiH kroz hrvatsku luku Ploče nakon 1. srpnja – ulaska Hrvatske u Uniju. Stano je objasnio da složeni mehanizam nadzora u BiH ne doprinosi sigurnosti hrane biljnog i životinjskog podrijetla.

“Što se tiče izvoza osjetljivih životinjskih proizvoda u EU, važno je imati pouzdan lanac nadzora prehrambenih proizvoda. Koordinacija zadataka državnih ureda za veterinarstvo i sigurnost hrane s inspektoratima i laboratorijima na razini entiteta nije dovoljno jasna da bi osigurala uspjeh. Ukoliko se otkrije virus u mesu, mora se omogućiti da se otkrije i uzrok “, objasnio je glasnogovornik Fülea.

Pristupanje Hrvatske uniji imat će pozitivan učinak za BiH ukoliko se ta zemlja fokusira na reforme, smatra Stano, koji je potaknuo vlasti u BiH na reformu zakonodavstva i usklađivanje s Unijom, što će, tvrdi on, donijeti politički i ekonomski napredak.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)