Charlottesville dokazuje koliko su američki građani blizu građanskog rata u SAD-u – i političari to žarko žele

Američki Federalni istražni ured (FBI) i savezni tužitelji pokrenuli su istragu o mogućem kršenju ljudskih prava tijekom nereda u suboti u Charlottesvilleu, američkoj saveznoj državi Virginija, čija je ukupni tragična bilanca troje poginulih i 35 ozlijeđenih.

Tijekom sukoba koji su izbili na skupu bijelih rasista, na grupu okupljenih naletio je automobil, poginula je jedna žena, a povrijeđeno 19 osoba. Policijski helikopter koji je pratio prosvjede i sukobe u Charlottesvilleu srušio se u šumskom području, i tom prilikom poginule su dvije osobe

Nekoliko američkih senatora-republikanaca nazvalo je sukobe u Charlottesvilleu “aktom unutarnjeg terorizma”.

Bivši predsjednički kandidat Ted Cruz objavio je preko Facebooka:

“Vidio sam kako automobil namjerno ulijeće u gomilu sudionika prosvjeda. Pozivam Ministarstvo pravosuđa da odmah otvori istragu. To je čudovišni akt unutarnjeg terorizma”.

Vozač tog automobila već je uhićen, a senator Marco Rubio za taj “teroristički akt” optužio je pobornike “superiornosti bijele rase”.

Sve je počelo od prosvjeda prtivnika uklanjanja spomenika komandntu vojske Konfederacije generalu Robertu Edwardu Leeju.

Bilo ih je između 3 i 5 tisuća, a među njima je bilo i neonacista i članova KKK-a.

U Charlottesvilleu je nakon nemilih događaj uvedeno izvanredno stanje. Strasti se, međutim, nisu smirile. A i teško da će do toga doći.

Gradske vlasti Lexingtona, u Kentuckyju, već su odlučile zbog “tragedije u Charlottesvilleu” ubrzati uklanjanje spomenika porženima u ratu američkog Juga i Sjevera. Ali, to je tempirana bomba.

Uklanjanju spomenika generalu Leeju i predsjedniku Konfederacije južnih država, Jeffersonu Davisu, ne protive se samo ultradesničari, već i obični ljudi koji se protive brisanju povijesnog nasljeđa južnih država. Na taj način brane važan dio svog regionalnog identiteta i kulturnog koda.

Prije dvije godine je u SAD počela borba protiv zastave Konfederacije, a sada su se na udaru našli spomenici koji nikome nisu smetali desetljećima.

Vladajuća američka elita stavila je unak jednakosti između konfederalista iz 19. stoljeća i današnjih neonacista i odlučila – koristeći se i medijskom propagandom – izbrisati dio nacionalne povijesti.

Mada skrivan od očiju čak i američke javnosti, vrhunac te borbe poklopio se s dva predsjednička mandata Baracka Obame.

U New Yorku raste pritisak da se daju nova imena ulicama Stonewall Jackson Drive i General Lee Avenue.

U Sjevernoj Karolini se ‘juriša’ na spomenik vojniku Konfederacije iako se nalazi u jednom unutarnjem dvorištu.

Charlottesville je pobuna protiv borbe elite sa poviješću i tradicijama Juga.

Clinton je u vrijeme predizborne kampanje za njih rekla: “To su otpaci. Na sreću, oni nisu Amerika!”.

Front nije samo u Charlottesvilleu.

U Richmondu, glavnom gradu Virginije, već je došlo do formiranja specijalne komisije od 500 ljudi koja se bavi spomenicima “herojima Konfederacije”.

Kako se i moglo očekivati, podijelila se u dva tabora. Jedni traže da se ukloni sve što slavi “robovlasnički Jug”, drugi žele biti uklonjni svi spomenici “poganima sa Sjevera koji su ubijali i silovali”.
 

 
Moderni “sjevernjaci” inzistiraju da bude uništeno “sve što podsjeća na Konfederaciju”.

Povjerenstvo se jedva nekako složila spomenici Jugu zasad ostanu, ali da im se dodaju “tablice sa objašnjenjima”. Za to je bila tijesna većina, ali su mnogima koji su za to glasali ubrzo bile izbušene gume na automobilima.

U Tampi, velikom gradu na Floridi, spomenik Konfederaciji zasad stoji jer njegovi zaštitnici imaju većinu u lokalnoj vlasti. Međutim, i njima buše gume.

Kako se i moglo očekivati, već su se pojavile manipulacije da iza pobune u Charlottesvilleu stoji – Rusija.

“Politički konzultant” Molly McCue, koja je bila konzultantica bivšeg predsjednika Gruzije Mihaila Sakašvilija, otvoreno tvrdi: “To je ruka Kremlja. To rezulatat informacijske operacije Rusije unutar Sjedinjenih Država”.
 

 
(fakti.org)

Soroš i ‘Udruženje’ izazivaju financijski kaos kako bi stvorili jednu banku, vojsku i vladu. Veliko zaprepaštenje u SAD-u je izazvalo otkriće masovnih koncentracijskih kampova opasanih s nekoliko redova žice, a izgrađenih u svim dijelovima SAD-a

Ti kampovi mogu primiti na milijune ljudi, zbog čega u vodu pada teza da su izgrađeni za prihvat par tisuća ilegalnih imigranata.

‘Zbog čega milijarderi Đerđ Soroš i John Paulson kupuju zlato?‘ Naslov je vrlo zanimljivog teksta kojeg je prije par dana objavio američki nezavisni portal Blacklisted News, iz pera novinara Michaela Snudera, koji na osnovu ponašanja moćnih multimilijardera, te dobro upućenih burzovnih mešetara, pokušava odgonetnuti što se u stvari događa u financijskom svijetu.

Nešto veliko uskoro bi se moglo dogoditi! – insajderi s Wall Streeta i vodeći bankari u zadnje vrijeme vuku vrlo neobične poteze iz kojih se da zaključiti da se spremaju za nešto ‘veliko’, što bi se uskoro moglo dogoditi – ističe u uvodu novinar portala, te potom dodaje da je sve više pokazatelja koji upućuju na zaključak da će se u SAD pa i šire, uskoro dogoditi veliki financijski kolaps.

Taj svoj ​​zaključak Snyder potkrepljuje, između ostalog, i podatkom da multimilijarder i financijski magnat George Soroš u zadnje vrijeme jeftino prodaje dionice najpoznatijih svjetskih banaka (JP Morgan, Goldman Sachs), i ostale svoje dionice, dok u isto vrijeme kupuje velike količine zlata. Zašto bi netko ispod cijene prodavao dionice i kupovao zlato, ako ne očekuje slom?

Zašto bi netko ispod cijene prodao desetine milijuna dolara vrijedne dionice vodećih banaka, te u isto vrijeme kupovao ogromne količine zlata, osim ako ne misli da će uskoro doći do velikog kolapsa svjetskog financijskog sustava – primjećuje novinar, koji tu svoju tezu potom podupire nekim ranijim Sorosevim izjavama.

Ne mogu vas razvedriti dobrim vijestima, jer je situacija vrlo ozbiljna i teška. Čeka nas ektremno teško vrijeme, nešto slično krizi kakva se dogodila tridesetih godina prošlog stoljeća, a moguć je i totalni kolaps cijelog financijskog sustava.

Nakon toga moglo bi doći do velikih nereda na ulicama Amerike, što bi moglo poslužiti kao ispriku za uporabu oružja od strane vlasti, te za uvođenje restriktivnog političkog sustava u kojem bi indivudualne slobode bile još više ograničene – kazao je Soros u nedavnom intervjuu za Newsweek.

U Americi se kupuje masovno municija koja nije namijenjena za vojsku!

Američka socijalna služba naoružava se kao da će u rat! Zlato u velikim količina, osim Soroša, kupuju i drugi milijarderi poput John Paulsona, ali i mnoge središnje banke. Dobro upućeni burzovni ‘insajderi’, osim toga, u zadnje vrijeme masovno rasprodaju dionice tvrtki, a velike količine novca (radi se o bilijunima dolara) u isto se vrijeme izvlače i iz investicijskih fondova, primjećuje autor koji potom konstatira da se osim zlata, u zadnje vrijeme u Americi intenzivno kupuje i municija.

Nedavno je otkriveno da američke socijalne službe kupuju 174.000 metaka koji će biti podijeljeni na 41 lokacija u Americi. Zbog čega, za ime Boga, socijalni radnici trebaju 174 tisuće metaka? – Pita se autor, pa dodaje da je ranije ove godine Ured državne sigurnosti SAD-a kupio preko bilijun metaka, od kojih mnogi probijaju zidove i razaraju unutarnje organe, a koji, važno je istaknuti, nisu naručeni za američku vojsku!

Očito je da se burzovni mešetari, američka vlada i središnje banke spremaju za nešto veliko, zbog čega ni vi ne bi trebali gurati glavu u pijesak – zaključuje autor teksta.

Multimilijarderi se klade u propast eura! Dodamo li svemu navedenom informaciju da se Jacob Rothschild, John Paulson i Đerđ- George Soros u stotine milijuna dolara ovih dana klade u propast eura, kao i podatak da je euro posljednje vrijeme zaista značajno pao, skori financijski slom u svijetu sve manje se čini nerealnim.

Tko u stvari izaziva najgori mogući rasplet, odnosno tko u pozadini vuče konce zbog kojih Europi i SAD-u prijeti još veća kriza, odnosno ekonomska katastrofa kakvu svijet nije video još od tridesetih godina prošlog stoljeća, a koja je prethodila najvećem sukobu u povijesti ratovanja?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(intermagazin.rs,youtube/uredio:nsp)

Ljudi gutaju sve što se plasira! Amerikanci su srušili Blattera jer to tako više odgovara geopolitičkoj slagalici svijeta

Prema svemu dosada viđenom daje se naslutiti da su ostavka Blattera te uhićenja funkcionera FIFE više politički nego pravno-antikorupcijski motivirana. Još prije koju godinu dodjela Svjetskog nogometnog prvenstva 2018. i 2020.

Rusiji odnosno Kataru nije predstavljala nikakav problem. Ali sad, u ovim izmijenjenim geostrateškim slagalicama to postaje prvorazredan skandal. Najnovijom smjenom čelnika FIFA-e Seppa Blattera i uhićenjima drugih visokih funkcionera mogle bi odluke o dodjeli Svjetskog prvenstva biti revidirane ili u najmanju ruku poslužiti kao platforma za medijski linč i bojkot kao što je to bilo u Sočiju.

Ukoliko se situacija u Ukrajini još pogorša moglo bi se dogoditi ono najgore od čega strepe ruski oligarsi. Zapadne TV i druge medijske kuće mogle bi bojkotirati prijenos utakmica, a svi svjetski zapadnjački sponzori kao Visa, Coca Cola, Mc Donalds i ostali što nešto znače na svjetskoj sceni, jednostavno bi se povukli.

Tko bi htio riskirati svoje ime i podržati sportske igre koje su organizirane na kriminalan način? Vrlo jednostavni plan kako kako eliminirati protivnika, tj. Rusiju i pritom još oprati sebe.

Jer, prema pisanju Sunday Times-a britanske tajne službe već poodavno imaju dovoljno dokaza o financijskim sredstvima Putinovih oligarha kojima se potpomoglo dobivanje prvenstva. Osim toga, Katar postaje delikatan za Ameriku jer zna se da on potpomaže Hamas i druge ekstremiste dok istovremeno USA tamo ima svoju glavnu zračnu bazu al- Udeid, zaduženu za vojnu opskrbu Iraka i Afganistana. Osim toga nije tajna da je i američki sport korumpiran, ali ovaj put su u igri igre globalnih razmjera.

Sport, pogotovo nogomet je savršeni poligon za treniranje masovne hipnoze. Tu dolaze do izražaja sve vrste manipulacija, od nacionalnih, ideoligijskih, političkih, ekonomskih pa i okultnih samim tim što u njemu sudjeluje enormna masa uspaljenih glava. Preko utakmica bilo nacionalnih ili globalnih razmjera elita već odavno vježba rat protiv čovjeka u kontroliranim uvjetima.

Moć kotrole iz jednog centra svih poluga takozvanih suverenih država EU (zakonodavstvo, TV – kanali, public relation, banke, gospodarstvo) uskoro bi se moglo očitovati i u odnosu na ova predstojeća Svjetska prvenstva. Počelo je u Švicarskoj koja je kao neutralna zemlja, FIFA je švicarska organizacija ali – agenti FBI (dakle agenti izvršne vlasti druge suverene države, tj. USA,) nesmetano hodaju Švicarskom i uhićuju ljude!

U ovoj strci oko korupcije, jakih imena i drugih psiholoških spinova to je mnogima promaklo. Uzmimo da bosanski ili srpski policajci ili agenti njihovih tajnih službi kucaju na vrata hrvatskih građana, svejedno koliko krivi, i odvode ih. Tek naknadno bi saznali o nekim tajnim ingerencijama pojedinih država nad drugim državama, ( kao slučaj Veljka Marića).

U slučaju ovog najnovijeg skandala svjetskih razmjera očitovat će se još mnoge sile. Ekonomska šteta za Rusiju koja je i tako pogođena sadašnjim sankcijama samo se nastavlja. Malo njih vjeruje da će doći do istrage i ruskih funkcionera ili da će Rusiji i Kataru biti oduzeto svjetsko prvenstvo. Možda to i nije važno. Puno je važnije isprobati moć mobilizacije i spremnosti na podložnost u ovom novom ratu porobljavanja razuma. Jer upravo to je pravi cilj događanja u FIFA-i. Ne vjerujete? Da to su masonska eksperimentiranja masama.

Naime, kako se može pronaći na službenoj stranici FIFA-e, oni su nedavno objavili kako su nogometna pravila, ova koja mi danas poznajemo, i nogomet kakav mi danas igramo, osnovali tajno društvo Slobodnih zidara. U Londonu, prijestolnici masonerije, osnovan je nogomet, 1863. godine od strane Slobodnih zidara, u masonskoj gostionici, a tada je osnovan i prvi nogometni savez, postavljeni su čelni masonski ljudi, te su uobličena sva nogometna pravila.

Oko dvije trećine velebnog kompleksa FIFA-e nalazi se ispod zemlje. Kada je Sepp Blatter ugostio novinare na otvorenju u ceremonijalnoj dvorani, vani je pljuštala kiša, a on je došao pred novinare i rekao “Neka bude svjetlo” (luciferijanstvo).

Za razliku od te dvorane, dvorana u kojoj se donose sve važne odluke među moćnicima hermetički je zatvorena. U nju Sunce ne dopire. U njoj je pod prekriven poludragim kamenjem dok su zidovi obloženi aluminijem.

U FIFA-om podzemnom svijetu nalazi se i takozvana “Molitvena odaja”, u koju je Blatter, (FIFA-in prvi svećenik) svraćao nakon radnog vremena. S ulaza blješti neonsko svijetlo ali iznutra je prostorija u potpunosti ogoljela.

Nema oznaka koje ukazuju o kojoj je vjeroispovijesti riječ osim zelenih strelica koje pokazuju prema Meki (navodno za ljude islamske vjeroispovijesti).

U božićnom intervjuu za švicarski Aarguer Zeitung Sepp Blatter je otkrio kako ima izravnu vezu sa Stvoriteljem. Zapravo, rekao je kako sa Stvoriteljem razgovara i kako mu on daje upute o tome što da radi u FIFA-i-doslovno. No, tko je Blatterov Stvoritelj, s obzirom da je riječ o vrlo staroj masonskoj organizaciji? S obzirom da Blatter ne spominje Isusa već govori kako razgovara s Kreatorom Svemira.

To je lijepo objasnio Albert Pike, jedan od vodećih masona povijesti rekavši kako masoni, oni na posljednjem stupnju imaju direktnu i izravnu komunikaciju s bogom Baallom, Luciferom kojem smatraju kreatorom svemira. Shodno tome postaje jasnija duhovna dimenzija onoga što se trenutno događa u FIFA-i. Događaj u koji su uprte sve oči svijeta.

Nama je to predstavljeno kao sukob, dok u stvarnosti, đavao je došao po svoje, došao je po energiju, po razdor, a njegovi poslanici zaratili su sami među sobom. Nisu oni ni bitni, bitni su svi oni ljudi koji netremice prate zbivanja u FIFA-i, masonskoj i đavoljoj utvrdi i tako nesvjesno gutaju ono što im sam đavao plasira.
 

 
 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21339"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Ne zaboravite da je prije neku godinu iz Londona bivšem gradonačelniku Splita, Kerumu, upućen prijekor zato jer nije htio dopustiti homoseksualnu paradu na splitskoj rivi!

Publicist Emil Čić u razgovoru za portal dnevno.hr objasnio i razjasnio i neke druge naše nedoumice u svezi masona, kako bi lakše shvatili funkcioniranje svjetskih pomijeranja u društvu. Teme su uvijek aktualno inflitriranje masona u društvo i sve institucije.

Kako je masonerija ušla u Katoličku Crkvu i što joj je cilj u Crkvi?

To je višeslojno pitanje i ne zahvaća samo jedno razdoblje u povijesti Crkve. U jednom izlaganju je nemoguće izložiti cijeli historijat nastojanja tajnih društava da unište Katoličku Crkvu, ali je moguće upozoriti na bitne crte i pravce takvih kretanja. O toj temi su objavljene cijele biblioteke knjiga, kako iz pera katoličkih tako i iz pera antikatoličkih autora, i sve te knjige odanom katoliku intelektualcu, koji ima kritičku distancu i znanje – mogu odlično poslužiti, dok će malu odanu katoličku vjersku ovčicu, koja u sve vjeruje i samo se dobru nada ­ sasvim zbuniti.

Stoga o tome moram govoriti s određenim oprezom: već sam više puta uputio ne činjenicu da je masonsko učenje u cijelosti suprotno učenju katoličke Crkve. Tu se ne radi o djelomičnim herezama već o potpunom doktrinarnom neslaganju, na što su u svojim enciklikama upozorili brojni Pape. Još je papa Klement XII. u XVIII. st. uvidio što je to masonstvo i jasno ih je svrstao u najveće neprijatelje kršćanstva, poglavito Katoličke crkve.

Smatrao ih je također odgovornim za pojavu reformacije u Europi, odnosno za odvajanje anglikanske i luteranske protestantske zajednice od Katoličke crkve, a taj uvid odgovara i analizi suvremenog američkog povjesničara Webster Tarpleya koji je objavio knjigu “Protiv oligarhije”, niz eseja. Dakle, Papa Klement XII. i u protestantskoj reformaciji vidio je ulazak masonerije u Crkvu da bi se tako pocijepalo kršćanstvo!

Je li u pitanju hereza, neslaganje oko nekih učenja, kao u prošlim stoljećima? Prije renesanse Crkva je s hereticima i herezama imala direktan sukob, ali od renesanse heretici nastoje ući u Crkvu i razoriti je iznutra. To je stoljetni plan, koji se nastoji realizirati od početka Crkve.

U svakom slučaju, razdoblje renesanse u XV. i XVI. stoljeću bilo je vrijeme intenzivne infiltracije tajnih udruga u Crkvu i to se manifestiralo kroz nastojanje da se obnovi prisca theologia & magia, a to znači poganska obnova starogrčkih učenja pripisana Egipćaninu Hermesu Trismegistosu, a jedan od zastupnika takvih učenja bio je i renesansni katolički svećenik Marsillio Ficino, koji je kod plemstva i u Crkvi uživao znatan ugled. I Giordano Bruno bio je na takvoj liniji i osuđen je radi vjerske doktrinarne hereze poganstva, što je dokazao dr. R. Sungeris u svojoj knjizi, a ne radi heliocentričnog sustava, kako masonerija voli podmetati, a svi u to vjeruju.

Te tendencije podijelile su renesansu i Crkvu na dva tabora: za obnovu kršćanstva i za obnovu ili toleranciju poganstva. Cilj tadašnje masonerije, kao i svake, bio je razoriti učenje Kat. Crkve da bi se razorilo dotadašnje naučavanje kršćanstva, a taj cilj je trajno ostao isti. U XVIII. st. Papa Klement XII. ekskomunicirao je masone i masonstvo i proglasio ih neprijateljima kroz stoljeća, izdajući 1738. godine bulu In Eminenti Apostolatus Specula, a “…Benedikt XIV. obnovio je i nastavio svoju Konstituciju. Pio VII. slijedio je obojicu, a Leon XII. Ih je zauvijek potvrdio i odobrio svojom Apostolskom Konstitucijom – Quo Graviora ­ kojom obnavlja zakone i dekrete navedenih pontifeksa o toj stvari.

Na isti su način govorili Pio VII., Grgur XVI i vrlo često Pio IX. …” (kaže Papa Lav XIII.) A vrhunac u nizu antimasonskih enciklika ostvario je Papa Lav XIII. svojom enciklikom Humanum Genus, godine 1884. kada je u prvim rečenicama upozorio na to da masonerija navaljuje na Božje djelo od samog početka čovjekova nastanka i, na dalje, da masonerija nije ništa drugo doli djelo sotone i direktni neprijatelj Crkve, koji je nastoji poništiti.

Talijanska masonerija, koja se također zvala i karbonari, a koju je s Garibaldijem uzdignula i na vlast dovela britanska masonerija, u XIX. stoljeću sastavila je plan uništenja Katoličke Crkve pod naslovom “Alta Vendita” i taj je plan pao u ruke katolicima te su Pape Pio IX. i potom spomenuti Lav XIII. zahtijevali da se dokument objavi: naslov “Alta Vendita” znači “Visoka loža karbonara” i u ime Crkve objavljena je godine 1859. a objavio ju je Jacques Cretineau­Joly pod nasolovom “L’Eglise romaine en face de Revolution” a 1885. g. na engleskom je dokument objavio Monsignor George F. Dillon pod naslovom “The War of Anti­Christ with the Church and Christian Civilization”. Plan je bio zamišljen kao sustavno osvajanje masonskih pozicija u Crkvi sve dok jednoga dana na mjesto Pape ne stigne mason, odnosno njihov čovjek koji će reformirati Crkvu protiv svega što je ona bila te će u konačnici blagosloviti novi masonski svjetski poredak. Sve su to u svojoj knjizi “Petrus Romanus” naveli američki autori Horn i Putnam (str. 443­445).

Zanima nas što se dogodilo u novije vrijeme?

U novije vrijeme o prodoru masonerije u Katoličku Crkvu osvjedočio se i kat. nadbiskup Lefebvre, koji se izdvojio u “Svećeničku Družbu Pia X.”, nazvanu po Sv. Papi koji je prorekao prodor masonerije u Crkvu. Nadbiskup Lefebvre zbog toga je, zajedno sa svojom družbom bio u stanju raskola, a potom je Družba nastavila biti dio Crkve. Nadbiskup Lefebvre je osobno svjedočio kako su komunisti i masoni postupno izmijenili stav i ponašanje Crkve prema dotadašnjim učenjima, te je rekao: “…Postojali su izravni kontakti između kardinala Bea­e i masonske Lože ovdje u New Yorku i u Washingtonu, s B’nai – B’rithom (…)

Osobno sam donio 450 potpisa u tajništvo Koncila, sa svrhom da se osudi komunizam. Osobno sam ih donio! Četiri stotine i pedeset potpisa biskupa bilo je odloženo u ladicu i pokopano u tišini, dok se je katkad slušao zahtjev jednog jedinog biskupa. 450 biskupa bilo je ignorirano. Ladica je bila zaključana, ne, ne, rekli su nam, ne znamo ništa o tome, neće biti nikakve osude komunizma.

I smijenili su antikomunističke biskupe: kardinala Midszentyja su zamijenili kardinalom Lekai­jem, kardinala Berana u Čehoslovačkoj zamijenili su kardinalom Tomasecom. Isto se dogodilo u Litvi, i u Čehoslovačkoj: svi biskupi postali su svećenicima Pax ­ pokreta, suradnici komunističkoga režima. Možete to pročitati u knjizi ‘Moskva i Vatikan’ .. Iz toga je jasno da je u vrhu Crkve netko od masonerije postao moćan, i to pretejerano moćan te je vjetar počinjao puhati suprotno od očekivanja.

Tko su najpoznatiji masoni u crkvi?

Kada bih vam na to pitanje mogao konkretno odgovoriti onda bih u rukama morao imati finalni dokaz, osobno priznanje masona iz vrha Crkve ili neki njihov dokument iz njihove masonske lože. Ja takvo svjedočenje ili dokument nemam, ali Isusova formula “Po djelima ćete ih poznati”, ukazuje nam na neke osobe koje svojim ponašanjem vode popustljivu crkvenu politiku prema dekadentnim političkim strankama, ili čak navijaju za njih.

Crkva je npr. suspendirala don Ivana Grubišića radi neposluha u pitanjima politike, ali ta osoba svojim izjavama o crkvenu nauku i toleranciji prema homoseksualnosti daje simptomatične manifestacije koje “po djelu” naznačuju da je njegov stav i duh sasvim na liniji religijske ideologije masonerije. Ima i nekih drugih slučajeva, gdje se radio o članovima Zmajskog društva, koje ima vrlo spornu simboliku i sporno djelovanje

Za živuće masone u Crkvi najčešće ne ćete dobiti priznanje ili direktno otkriće da su masoni, ali masona ćete prepoznati po toleranciji prema homoseksualizmu, po toleranciji ili promicanju svetogrdnog sekularizma u Bogoslužju, masona ćete naslutiti u doktrinarnoj dvoličnosti po pitanjima vjere, masona ćete prepoznati po vjerskim izjavama koje su u suprotnosti sa dvije tisuće godina crkvenog nauka. Crkveni mason uvijek će doći u neki raskorak sa učenjima svetih otaca. Većina vjernika nema znanja o doktrinarnim finesama stoga ne prepoznaje igru koju vodi crkvena masonerija u ime Crkve, a protiv Crkve.

Koja je sprega homoseksualaca i masona?

Akademik Oleg Platonov, Rus, koji je u knjizi “Zašto će propasti Amerika?” jasno prikazao masonske korijene anglo­američkog svijeta, kaže: “…Poslije gotovo dvije tisuće godina trijumfa kršćanstva i duhovnih vrijednosti Novog zavjeta, ova zemlja postala je otvorena rana na tijelu kršćanskog svijeta simbolizirajući sve poroke i prijestupe koje je Isus Krist osudio kao smrtne grijehe ­ klanjanje Mamonu i bogatstvu, razvrat i homoseksualnost kao norme spolnih odnosa, kult moći i novca kojima se sve postiže. …”

No, već i prije Amerike masonerija je svoj osnovni korijen pustila u Engleskoj, i prije nego li je pederastija postala norma u pokvarenoj i propaloj Zapadnoj Europi i Americi, o Englezima se dugo s podsmjehom pričalo i pisalo da su im intelektualci i plemići homoseksualci!

A to je bilo vezano uz njihov odgoj u internatima, ali i uz englesku masoneriju, koja je do danas uspjela pokvariti svijet: ne zaboravite da je prije neku godinu iz Londona bivšem gradonačelniku Splita, Kerumu, upućen prijekor zato jer nije htio dopustiti homoseksualnu paradu na splitskoj rivi! Vrlo direktno, masonska centrala dala je Hrvatima do znanja da i oni moraju postati pederi, kao i “sav pristojan svijet”, koji su oni stvorili u zadnjoj epohi propadanja kršćanske civilizacije, nakon uništenja kršćanske kulture.

U nekim knjigama u kojima je opisivan ritual primanja u masoneriju ili možda neki viši stupanj, spomenuto je da članovi moraju ostalim članovima otkriti neku svoju mračnu tajnu, ali ponekad i počiniti neku gnjusobu kao što je homoseksualni čin. Kao što vidimo, “kultura” masona iz Britanije (“majka svih loža”) u ostatak svijeta nameće devijacije, koje vrijeđaju Boga ubijajući ljudske duše s ciljem udaljenja čovjeka od kršćanstva i Boga.

Koja je veza genetički modificirane hrane GMO i masonskih ideja?

To je u svojem djelu “Sjeme uništenja” solidno opisao William Engdahl, koji je revolucionarno objasnio tehniku manipulacije nad proizvodnjom hrane putem prodaje otrovanog sjemena. Gospodin Engdahl u svojim knjigama ne koristi se pojmovima kao što su “iluminati” ili “masonerija”, ali ako nam je jasno da britanska masonerija vlada svijetom, onda je jasno da je jedan projekata nadzora nad proizvodnjom hrane ide preko njihovih moćnih središnjica kao što je kompanija “Monsanto”, a da ne nabrajam brojne druge navedene u njegovoj knjizi.

Masonerija propagira ideju održivog razvoja stanovništva kao i redukciju stanovništva. Ta redukcija stanovništva ostvarit će umjetno proizvedenim trovanjima hrane, kao i umiranjem od gladi i ratova, što se već i događa. Zašto masoni mrze jačanje nacije i nacionalnih suvereniteta?

Načelno, jačanje nacionalnih suvereniteta ujedno je i jačanje samostalne proizvodnje hrane, industrije itd. Nacionalni suverenitet, koji čini bit nacionalizma, je stanje apsolutne stvaralačke slobode svih nacija, a stanje nacionalne slobode ugrožava kolonijalistički nadzor nad državama, njihovim bankama i njihovim resursima. Svijet se ne ujedinjuje zato da bi nacije bolje prosperirale, već zato da bi masonske sile Britanije i USA bolje nadzirale resurse i nametnule novu religiju, koje su oni predstavnici.

U svoj knjizi “Globalizacija i hrvatski nacionalizam” naveo sam da se bit nove britanske federalne ideologije, koja je i dovela do stvaranja Commonwealtha, te kasnijeg osamostaljenja Indije i potom stvaranja Europske Zajednice, sastoji u federalizaciji svijeta koji je ili pod britanskom upravom ili pod utjecajem britanskog liberalnog pogleda na svijet, a svaka država koja se nalazi izvan bilo koje federacije jest samostalna, dakle – nacionalistička, a kao takva ona u globaliziranome svijetu ne smije postojati: George Soros, predstavnik britanskog imperijalizma u USA (slika i prilika nove ideologije globalnog federalizma), tvrdi da je nacionalizam najopasniji neprijatelj NATO­ pakta. (vidi: “Vjesnik” 23. travnja 1998.). A najopasniji neprijatelj je sve ono što izmiče nadzoru nad stvaranjem nove svjetske države i nove svjetske religije.

U kojim porama Kraljevine Jugoslavije su bili masoni, a u kojim u NDH ? Dovoljno je da vam kažem da je sam srbijanski kralj Aleksandar bio mason, a u NDH je zaslužni vojskovođa, pogubljeni Slavko Kvaternik, također figurirao kao moćni hrvatski mason. Masonerija je u svakom trenutku dobivala informacije o stanju na terenu i to ne zato jer bi upravo ova dvojica dostavljala neke informacije, već zato jer su ovakve osobe bile u kontaktima s masonima koji su informacije lifrali dalje na višu distancu – u Britaniju. Tu se nalazi izvor propasti svake države.

Kako se boriti protiv masonerije danas, kada ona kontrolira vodeće političare svijeta?

Masonerija se nalazi pred privremenom pobjedom, te su stoga prirodni putovi borbe protiv njih znatno otežani. Sada se nalazimo u završnim operacijama u kojima ostvaruju svoj “divni svijet”. Stoga se protiv njih možemo boriti jedino vjerskim preporodom u Kristu, povratkom u Crkve i intenzivnijim molitvama. Kroz unutarnju intervenciju u dušama i društvenim pokretima Bog će dati rješenje za preokret. Sigurno je da će u jednom trenutku doći i do oružane borbe naroda. Narodi se nalaze na putu “Armagedona”, a posebno Hrvati.

U Hrvatskoj oni pokušavaju uništiti i podijeliti nacionalno biće, zašto?

Zbog čega toliko smeta Hrvatska masonima?

Hrvatska je tvrdi dijamant na kojem će puknuti cijela masonska priča: referendum o zaštiti tradicionalne obitelji na kojem su Hrvati nedavno pobijedili, ujedno je svjetonazorni trijumf zakona Božjeg nad zakonom sotone. Nacionalno biće nastoji se podijeliti i razoriti zato da masonerija zdrobi posljednju točku otpora u Europi i svijetu. Dok god postoji otpor svjetonazornim perverzijama, dotle sotona ne može nadzirati svijet. Masonerija mora slomiti Hrvatsku da ukloni svaku zapreku.

No, to im više ne može uspjeti, jer gdje je narod uz zakon Božji, tu je i Bog da porazi sotonu i njegove predstavnike. Sa geostrateške pozicije Hrvatska je važna točka, raskrižje ili Križ civilizacija, i tko nadzire križ najvažnijeg kontinenta, Europe, taj nadzire cijeli svijet. Moraju pokušati slomiti Hrvatsku da bi se nadzor nad cijelim svijetom uredno proveo: to moraju učini sredstvima progona, ucjene ili rata i pomora. Što god se dogodilo Bog će biti s Hrvatima i pobjeda će biti ­ Božja.
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=16146"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

U stvari SAD, s njihovim teškim nasljeđem robovlasništva i ugnjetavanja koje su starosjedilačkom indijanskom stanovništvu činili došljaci iz Europe, nikada nisu bile stvarno demokratsko društvo.

Priroda uopće nije čovjeku dala razum da bi se on okretao u moru laži i zabluda. Vječita težnja čovjeka ka istini na kraju je postala mina usporenog djelovanja koja je uništila veliki mit o Americi kao avangarde svjetske civilizacije i glavnom zaštitniku ljudskih prava na planeti.

A u stvari SAD, s njihovim teškim nasljeđem robovlasništva i ugnjetavanja koje su starosjedilačkom indijanskom stanovništvu činili došljaci iz Europe, nikada nisu bile stvarno demokratsko društvo. Konstitucionalne osnove SAD-a su pravljene prema interesima bijelaca, a preko genocida Indijanaca i segregacije crnaca, koja je službeno ukinuta tek 1964.godine, makar postoji i danas.

Još 2006. godine, u izvješću Harwardskog sveučilišta o Projektu građanskih prava, profesor Gary Orfield je konstatirao da se razina segregacije u zemlji popeo do razine kraja 1960-ih godina, da je Amerika izgubila sav napredak koji je bila postigla tijekom ukidanja segregacije u gradovima.

Danas veliki dio došljaka iz Azije, Afrike, Južne Amerike u SAD živi po dijasporama, u kojima je prosječan standard neusporedivo niži od standarda bijelih sugrađana.

Pravi domaćini Sjedinjenih Američkih Država su financijsko-oligarhijske skupine, koje se uglavnom oslanjaju na međusloj WASP (bijeli anglosaksonci-protestanti) čiji predstavnici koriste sve moguće prednosti u odnosu na mnogomilionsku masu.

Prema razini mistifikacije svojeg naroda i međunarodne javnosti, SAD svakako zauzimaju prvo mjesto na svijetu. Stvarna politika Sjedinjenih Država i mitovi koje su oni stvorili o sebi razlikuju se između sebe kao nebo i zemlja.

Bez obzira na tom propagandna mašinerija SAD je izvjesno vrijeme davala rezultate. Većina Amerikanaca je vjerovala da ništa bolje od njihove zemlje na svijetu ne može postojati, a stanovnici Zapadne Europe su se molili za SAD kao za svoju zaštitu od “crvene opasnosti”.

Bilo je mnogo američkih intelektualaca koji nisu vjerovali u te iluzije, i pri opisivanju neljudskog, u suštini, uređenja njihove zemlje, nisu ništa uljepšavali. Romani “Džungla” Upton Sinclaira, “Američka tragedija” Theodor Dreisera, “Željezna peta” Jack Londona i još mnogo drugih su predstavljali zaista istinita djela, ali je njihovo djelovanje na američku publiku bilo ograničeno.

Rušenje “velikog američkog mita” je počelo nastupanjem epohe informacijskog društva, pojavom svjetske mreže “internet”. Mit se po svim krajevima počeo topiti i sada je sličan ledenom brijegu pod sunčevim zrakama, koji se velikom brzinom topi i puca. Udarci koje mu nanose sve novije i novije tajne Imperije koje se sada otkrivaju, od tog ledenjaka odlamaju gigantske komade.

2001. godina je u svezi s tim postala prijelomna. Nakon rušenja njujorških blizanaca – WTC, pojavio se ogroman broj publikacija koje su ukazivale na to, da su Amerikanci prevareni jer nakon započete “globalne borbe s terorizmom” vođene pod zastavom rata u Afganistanu dolaze novi ratovi. Tragedija 11. rujna dovela je do formiranja ogromne pukotine u američkom mitu i stvorila po kvaliteti novu situaciju u svjetskom informacijskom prostoru.

Sada već malo tko vjeruje priči da Amerika predstavlja “barjak” nade čitavog svijeta. U raspoloženju Amerikanaca došlo je do ozbiljnog preokreta. Po različitim anketama, od jedne trećine do 40% posto Amerikanaca podržava vojnika Bradley Manninga koji je tajnu prepisku državnih ustanova dao sajtu “Wikileaks”. Otprilike isto toliko njih podržava osnivača tog sajta, Julian Assange-a, i još toliko – novog raskrinkavača američkih tajnih službi Eduard Snowden-a.

Odnosno, u najboljem slučaju – trećina Amerikanaca više ne vjeruje u službeno proglašene vrijednosti. Američko društvo je danas idejno raspolovljeno. Realno je očekivanje da će se u takvoj društvenoj klimi pojaviti novi Razotkrivači i da će još dosta ružnih tajni američke političke kuhinje isplivati na površinu.

Neobično je koliko jednostrano State Department na Capitolu reagira na ta nova otkrića. Tako ni u jednoj izjavi američkih službenih osoba se nije čula ni sjenka žaljenja zbog totalne špijunaže koju su organizirale tajne službe SAD ne samo za “svoje”, već i za “tuđe”, što je iskompromitiralo prije svega demokraciju.

Pri tom kažnjavanje razobličivača i lov na one koji su još uvijek na slobodi ukazuju da vlast SAD-a imaju namjeru da bez trunke sažaljenja najstrože moguće kažnjavati svakoga tko bi se ohrabrio progovoriti istinu.

Danas, žureći i prekidajući jedan drugog, američki političari i visoki dužnosnici zahtijevaju sud za Eduard Snowden-a. Moskvu pritišću zahtjevima da se Snowden preda radi suđenja. Pošto mu je dan privremeni boravak u Rusiji iz Washingtona su se začule i razumljive, i ne baš sasvim razumljive prijetnje, koje svjedoče – ne zna se da li o infantilnosti pojedinih američkih političara, da li o njihovoj nesposobnosti da u punoj mjeri shvati postojeću međunarodnu stvarnost .

Među prijetnjama se začulo čak i bojkot Olimpijskih igara u Sočiju 2014. kao da će odsustvo američke momčadi na tom događaju izazvati katastrofu u sportskom svijetu. A još “strašnije” – prijetnja da će proširiti “popis Magnitskog”, da će blokirati bankarske račune ruskih službenika. Boreći se s korupcijom, Moskva bi samo zahvalila Washingtonu ukoliko bi tako nešto zaista bilo napravljeno.

Dvostruki standardi američkih vlasti SAD u pitanju ljudskih prava odavno nisu ništa novo i o tome se ne bi trebalo pričati, da se nije iznenada nije pojavila sumnja: a da američka politička “elita” nije naumila da je ona jedina na svijetu, a da su svi ostali samo izdresirani liliputanci koji rade po njenoj naredbi? Jer ukoliko im tako nešto pada na pamet – neće biti teško da naprave i pravu grešku tako što će mirno, suzdržano ponašanje Moskve u “predmetu Snowdena” smatrati za slabost.

I nehotice se prisjećamo vremena koje je dovelo do raspada Rima. I tada je odnos prema kršćanima koji su odbijali se klanjati idolima Imperije bio vrlo grub. Rimski vlastodršci su se glupo i plitko nadali da će moći beskrajno vladati ukoliko ljude uporno budu držali u zabludi.

Ne vrijedi – nije im uspjelo.

 
 
(preveo:mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)

 
(vestinet.rs, youtube.com.com/uredio: nsp)

Karcinom je veliki posao. Industrija karcinoma ne troši gotovo ništa od svojih milijarde dolara teških sredstava za istraživanje na učinkovite strategije prevencije raka.

Umjesto toga, ulijeva taj novac u „tretiranje“ karcinoma, a ne njegovo spriječavanje ni izliječenje. Zašto bi pucali u svoju kravu muzaru? Zašto, ako mogu održati svoju dobro podmazanu Mašineriju karcinoma te dalje zarađivati goleme profite na lijekovima za kemoterapiju, radioterapiju, dijagnostičke postupke i operacije…”

Riječi su to Dr Joseph Mercole, poznatog američkog liječnika „zviždača“, kojeg mnogi nazivaju i guruom alternativne medicine.

Zamislite da se putnički zrakoplov srušio, a bilo je i smrtnih slučajeva. Možete biti sigurni da bi taj nesretni događaj bio naslov svake velike novine. Međutim, mi imamo ekvivalent od 8-10 nesreća zrakoplova SVAKI DAN u kojima svi umiru – od raka.

Gotovo dva milijuna amerikanaca dobivaju dijagnozu karcinoma svake godine – jedna od tri osobe će biti „pogođena“ dijagnozom raka u nekom periodu života, unatoč masivnom tehnološkom napretku tijekom posljednjih pola stoljeća.

Dok zapadna medicina nije bliže pronalaženju “lijeka za rak”, rak je narastao u svjetsku epidemiju nevjerojatnih razmjera. Statistički podaci govore sami za sebe:

• u ranim 1900-im, jedan od 20 ljudi je razvio karcinom
• u 1940-im, jedan od 16
• u 1970-im, jedan od 10
• danas, jedan od tri!

Prema statistikama, očekuje se dijagnosticiranje oko 1.66 milijuna novih slučajeva karcinoma u 2013. Ako ukupni postotak smrtnosti pada, zašto su stope incidencije još uvijek u porastu? Odgovor je jednostavan: 40-godišnji “Rat protiv raka” je bila farsa.

Epidemija karcinoma je san za farmaceute, a njihove kampanje kako bi utišali slučajeve izlječenja raka su bile oštre, što je priča dobro ispričana u dokumentarnom filmu „Rak: Zabranjeni lijekovi“.

Mašinerija karcinoma

Molimo Vas da razumijete da je karcinom veliki posao. Industrija karcinoma ne troši gotovo ništa od svojih milijarde dolara teških sredstava za istraživanje na učinkovite strategije prevencije, kao što su prehrambene smjernice, vježbanje i obrazovanje o pretilosti. Umjesto toga, ulijeva novac u „tretiranje“ karcinoma, ne njegovo spriječavanje ili izliječenje.

Zašto bi pucali u svoju kravu muzaru? Zašto, ako mogu održati svoju dobro podmazanu Mašineriju karcinoma i dalje zarađivati goleme profite na lijekovima za kemoterapiju, radioterapiju, dijagnostičke postupake i operacije.

Prosječni pacijent u USA, oboljeo od karcinoma, potroši oko 50.000 $ u borbi protiv te bolesti. Kemoterapijski lijekovi su među najskupljima, mnogi su u rasponu od 3000 $ do 7000 $ za mjesečnu opskrbu.

Ako industrija karcinoma pruži lijek, njihova baza pacijenata odlazi. Ima li više smisla držati stalni dotok pacijenata oboljelih od raka – živima, nego bolesnima i da dolaze po još?

Kako je ovo društveno čudovište nastalo?

Farmaceutska industrija je u partnerstvu s American Medical Association (AMA), a sve s genijalnim planom da preuzme zdravstveni sustav u tri brza, jednostavna koraka još od ranih 1900-ih. Ukratko, plan je išao nekako ovako:

1. Međunarodni bankari koji posjeduju farmaceutske i kemijske korporacije su zadobili kontrolu nad medicinskim sustavom obrazovanja prije 100 godina.
2. Dali su bespovratna sredstva AMA-i i vodećim medicinskim fakultetima u zamjenu za mjesta u njihovim upravama i mogućnost da kontroliraju politiku kompanija.
3. Konačno, pametno su implementirali svoju kontrolu nad gotovo svakom državnom kontrolnom agencijom koji ima veze s medicinom.

“Da se nisi USUDIO izliječiti ikoga!”

Unatoč golemim količinama novca koji se slijevaju u istraživanja raka danas, dva od tri bolesnika s rakom će biti mrtvi u roku od pet godina nakon što dobiju sve ili dio standardnog paketa odnosno svetog trojstva liječenja raka: operaciju, radioterapiju i kemoterapiju. To ne iznenađuje kada uzmete u obzir da su dva od ova tri tretmana kancerogeni sami po sebi! Jedna studija je pokazala da kemoterapija pomaže tek jednom od svakih 20 ljudi koji je prima.

Tijekom posljednjih stotinu godina, broj prirodnih tretmana liječenja raka su razvijeni i uspješno se koriste za liječenje pacijenata u SAD-u i drugim zemljama. Svi se oni žestoko diskreditiraju, ušutkavaju i guraju pod tepih od strane medicinskog monopola, s ishodima da su neki liječnici i istraživači napadnuti, diskreditirani, poslani u zatvor i profesionalno uništeni jer su se usudili prkositi medicinskom establišmentu.

U cilju zaštite liječničkog monopola, svako održivo prirodno liječenje se susreće s masivnim protivljenjem farmaceutske i medicinske industrije. Farmaceutske tvrtke nemaju interesa za prirodne lijekove koje ne mogu patentirati – jer ometaju njihov dotok prihoda. Oni će ići – a i otišli su – na ekstremne mjere, kako bi se spriječila istina o učinkovitim prirodnim tretmanima (jer su konkurentske prijetnje) i da oni prodru u javnost.

FDA (Food and Drug Administration) je sada, zahvaljujući PDUFA (Prescription Drug User Fee Act), prvenstveno financirana od strane farmaceutskih tvrtki i saučesnik je u tom procesu. Oni ograničavaju tržišno natjecanje s prirodnim tretmanima i lijekovima pod krinkom zaštite javnosti, a stvarnost je da samo žele zaštiti profit farmaceutskih tvrtki.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(atma.hr, youtube.com/uredio: nsp)

Američki HAARP program, koji već godinama fascinira teoretičare zavjere širom svijeta, je zatvoren zbog financijskih problema.

Menadžer programa HAARP James Keeney kaže da je objekat koji se nalazi na Aljasci zatvoren još od početka svibnja. “Trenutno je lokacija napuštena jer sve se svodi na novac, a mi ga nemamo” izjavio je Keeney dodajući da su svi pristupni putevi blokriani, a da su zgrade zaključene i struja isključena. Takođe je ugašena u web stranica programa HAARP http://www.haarp.alaska.edu/haarp

Keeney kaže da će program sigurno biti zatvoren slijedeća dva meseca.

Međutim, razlog za zatvaranje programa je dijelom i ekološke prirode jer dizel generatori nisu prošli atest kojim potvrđuje da ne zagađuje okolinu. Popravka generatora košta 800.000 dolara, a njihovo mesečno održavanje 300.000 dolara. Za 10-dnevni rad postrojenja potrebno je čak 500.000 dolara.

Ipak, izgleda da je glavni razlog za krah projekta pronevjera novca.

Naime, kako je objavila stranica Wired, glavni istraživač Alfred Wong pronevjerio je više od 1,7 milijuna dolara koji su bili namijenjeni istraživanjima.

Američki HAARP program se inače bavio istraživanjem ionosfere ali teoretičari zavjere tvrde da se sustav bavi proučavanjem ionosfere, “koja sadrži veliku količinu iona nastalih djelovanjem sunčevog vjetra i ima veliki utjecaj na proširivanje elektromagnetskih valova.

Tako, HAARP antenski sustav osim mnoštva utjecaja na okoliš ali i mentalnu svijest, ima utjecaja i na klimu i klimatske promjene. Ove antene raspoređene su po cijeloj planeti radi “jake kontrole i nadgledanje stanovništva”, pa se u bližoj budućnosti elektronskim zračenjima može razviti sustav koji slabi moždane funkcije ljudi u određenim regijama u duljem razdoblju, pa će se ljudski rod dijeliti na gospodare i korisne idiote” .

Na Balkanu je u srpnju prošle godine uključen IHY sustav u Barajevu, koji je dio HAARP sustava, a prema teoretičarima zavjere velike vrućine i jake zime koje su pogodile čitav Balkan koje je od tada upravo je prouzročio sustav HAARP.

Zatvaranje je objavljeno u medijima trenutno, kako navodi alaskadispatch.com, a postrojenje je zatvoreno krajem svibnja do sredine lipnja.
 

 
 
izvor: prisonplanet.com, vestinet.rs/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=14640"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Amerikanci su “pozitivan” narod. Takva nam je reputacija a tako i sami sebe zamišljamo. Mnogo se smiješimo i često se zbunimo kad nam ljudi iz drugih kultura ne uzvrate tu uslugu. Prema starom stereotipu, mi smo poletni, veseli, optimistični i plitki, dok su stranci najčešće prepametni, umorni a možda i dekadentni.

Američki pisci u egzilu kao što su Henry James i James Baldwin borili su se s ovim stereotipom i povremeno ga jačali, s čime sam se i sama susrela osamdesetih godina u jednoj opasci sovjetskog emigrantskog pjesnika Josifa Brodskog, da je problem s Amerikancima to što “nikada nisu iskusili patnju “. (Očito nije znao tko je izmislio blues.)

Tko može biti toliko čangrizav ili toliko nezadovoljan dovesti u pitanje ove vesele crte američkog karaktera. Uzmimo na primjer pozitivni “afekt”, to jest raspoloženje koje pokazujemo drugima kroz osmijehe, pozdrave, ispoljavanje samopouzdanja i optimizma. Znanstvenici tvrde da pukim činom smješkanja možemo generirati pozitivna osjećaje u sebi.

Pritom, dobro raspoloženje, izraženo kroz naše riječi i osmijehe, po svemu sudeći je zarazno: “Smij se i svijet će se smijati s tobom”. Svijet bi sigurno bio bolje i veselije mjesto kada bismo se svi srdačno pozdravljali i zaustavljali se da izmamimo osmijehe od beba – poznatim psihološkim mehanizmom “zaraznog raspoloženja”. Novija istraživanja su pokazala da je dobro raspoloženje lako prenosivo kroz socijalne mreže, tako da nečija sreća može uljepšati dan čak i nekim sasvim dalekim ljudima.

Također, psiholozi se danas slažu da pozitivni osjećaji zahvalnosti, zadovoljstva i samopouzdanja nam mogu produžiti život i da pozitivno djeluju na zdravlje. Neke od ovih tvrdnji su pretjerane, kao što ćemo vidjeti, ali pozitivno raspoloženje nije upitan faktor zdravog života, kao ni vježbe i vitaminski suplementi.

Ljudi koji tvrde da su pozitivno raspoloženi češće imaju bogat društveni život, i obrnuto, a društvena povezanost je važna u obrani protiv depresije, koja je poznati faktor rizika mnogih psihičkih bolesti. Rizikujući ponavljanje ili čak tautologiju, može se reći da je na mnogo razina, individualnih i društvenih, dobro biti “pozitivan”, i sigurno je bolje biti to nego povučen, nezadovoljan ili kronično tužan.

Zato je za mene znak napretka to što su u posljednjem desetljeću ekonomisti pokazali zanimanje za sreću, umjesto isključivo za bruto nacionalni proizvod kao mjeru uspjeha jedne privrede. Sreća je, naravno, nepodesna za mjerenje ili definiranje. Filozofi su stoljećima raspravljali o sreći; čak i ako je prosto definiramo kao veću učestalost pozitivnih nego negativnih osjećaja, kada pitamo ljude da li su sretni, od njih zapravo tražimo da izračunaju prosjek mnogih raspoloženja i trenutaka.

Možda sam bila neraspoložena jutros, ali me je neka dobra vijest obradovala, i kakva sam onda zapravo?

U jednom poznatom psihološkom eksperimentu, od ispitanika je traženo da odgovore na upitnik o životnom zadovoljstvu – ali ih je ispitivač prije toga navodno slučajno poslao da fotokopiraju jedan papir. Za nasumično odabranu polovicu, na kopirnom aparatu je ostavljen novčić od deset centi. I evo kako dvoje ekonomista opisuje rezultat: “Životno zadovoljstvo je znatno povećano pronalaženjem novčića na aparatu – što očito nije efekt zarade.”

Uz problem mjerenja, postoje i kulturne razlike u tome kako se sreća doživljava i da li je shvaćamo kao vrlinu. Neke kulture poput naše vrednuju pozitivan stav, koji po svemu sudeći odaje unutarnje zadovoljstvo; druge su više impresionirane ozbiljnošću, požrtvovanjem ili tihom spremnošću na suradnju. Koliko god da je teška za određivanje, sreća je nekako prikladnija za mjerenje dobrobiti, iz humanističke perspektive, od brujanja transakcija koje čine BDP.

Samim tim je iznenađujuće da psiholozi, kada se prihvate mjerenja relativnog zadovoljstva naroda, po pravilu otkrivaju da Amerikanci, čak ni u najbolja vremena i unatoč našoj razmetljivoj pozitivnosti, uopće nisu sretni. Nedavna meta-analiza stotine istraživanja individualnog osjećaja sreće diljem svijeta pokazala je da su Amerikanci tek na 22. mjestu, iza Nizozemaca, Danaca, Malezijaca, Bahamaca, Austrijanaca, pa čak i navodno pokislih Finaca.

Po drugom mogućem pokazatelju relativnog nezadovoljstva, dvije trećine svjetskih potrošača antidepresiva su amerikanci, a to su uzgred i najčešće prepisivani lijekovi u SAD. Koliko mi je poznato, nitko ne zna kako upotreba antidepresiva utječe na odgovore ljudi u anketama: da li ispitanici kažu da su sretni jer ih lijekovi razveseljavaju ili kažu da su nesretni jer znaju da se oslanjaju na lijekove da bi se osjećali bolje? Da nije naše masovne upotrebe antidepresiva, Amerikanci bi se vjerojatno rangirali mnogo niže na popisu zadovoljstva nego što je sada slučaj.

Kada ekonomisti pokušaju objektivnije klasificirati narode u smislu “blagostanja”, imajući u vidu takve čimbenike kao što su zdravlje, ekološka održivost i mogućnost uzlazne pokretljivosti, SAD je još neuspešnija nego kada se mjeri samo subjektivni osjet “sreće”. Na Happy Planet Indexu, da navedemo samo jedan primjer, amerikanci se nalaze na 150. mjestu među narodima svijeta.

Kako možemo biti tako iznenađujuće “pozitivni” u vlastitim očima i stereotipima, a da nismo najsretniji i najzadovoljniji narod na svijetu? Odgovor je, čini mi se, u tome što pozitivnost nije toliko dio nas ili našeg raspoloženja koliko je dio naše ideologije – načina na koji tumačimo svijet i kako mislimo da u njemu treba mo funkcionirati. To je ideologija “pozitivnog razmišljanja”, pod kojom obično podrazumijevamo dvije stvari. Jedna je generički sadržaj pozitivnog razmišljanja – to jest sama pozitivna misao – koja se može sažeti ovako: sada ti ide prilično dobro, ako si spreman da u svakom zlu vidiš nešto dobro, da uzmeš sve od života itd., a situacija će biti sve bolja i bolja. To je optimizam, i razlikuje se od nade. Nada je emocija, čežnja, iskustvo koje nije u potpunosti pod našom kontrolom. Optimizam je kognitivni stav, svjesno očekivanje, kojim vjerojatno svatko može ovladati kroz vježbu.

Druga stvar koju podrazumijevamo pod “pozitivnim razmišljanjem” jeste praksa ili disciplina pokušaja da misliš pozitivno. Govore nam da postoje praktični razlozi za takav trud: pozitivno razmišljanje ne samo što nas navodno primorava da budemo optimisti nego zapravo i povećava izglede na dobar ishod. Ako očekuješ da će se stvari popraviti, onda i hoće.

Kako se ovo ostvaruje pukim procesom razmišljanja? Po racionalnom objašnjenju koje danas nude mnogi psiholozi, optimizam jača zdravlje, popravlja osobnu učinkovitost, samopouzdanje i izdržljivost, pa nam tako olakšava postignemo cilj. Jedna mnogo manje racionalna teorija također hara američkom ideologijom – ideja da naše misli mogu, na neki misteriozan način, izravno utjecati na fizički svijet.

Negativne misli mogu nekako proizvesti negativne ishode, dok se pozitivne misli ostvaruju u obliku zdravlja, prosperiteta i uspjeha. Kako iz racionalnih tako i iz mističnih razloga, tvrdi se da svjesno pozitivno razmišljanje zaslužuje naše vrijeme i pažnju, bilo da to podrazumijeva čitanje odgovarajućih knjiga, posjećivanje seminara i predavanja na kojima se nude savjeti za uspješni mentalni trening, ili prosto osobnu koncentraciju na željene ciljeve – bolji posao, atraktivnog partnera, mir u svijetu.

Postoji određena nelagoda, kao što možete vidjeti, u samom srcu američkog pozitivnog razmišljanja. Ako je generički “pozitivan stav” ispravan i ako se stvari zaista popravljaju, ako univerzum naginje ka sreći i blagostanju, zašto onda da ulažemo mentalni napor u pozitivno razmišljanje? Očito, zato što nismo baš uvjereni da će se stvari popraviti same od sebe.

Upražnjavanje pozitivnog razmišljanja predstavlja napor da se napumpa ovo uvjerenje, unatoč brojnim dokazima koji mu ne idu u prilog. Oni koji sebe proglašavaju instruktorima u disciplini pozitivnog razmišljanja – treneri, propovjednici i gurui raznih vrsta – opisuju ovaj napor izrazima kao što su “autohipnoza”, “kontrola uma” i “kontrola misli”. Drugim riječima, potrebno je svjesno samozavaravanje, kao i neprekidni trud da se potisnu ili blokiraju neugodne mogućnosti i “negativne” misli. Oni zaista samouvjereni, ili oni koji su se na neki način pomirili sa svijetom i svojom sudbinom u svijetu, ne treba da pojačavaju taj trud cenzurirajući ili na drugi način kontrolirajući svoje misli. Pozitivno razmišljanje možda je isključivo američka aktivnost, koju u sebi povezujemo i sa individualnim i sa nacionalnum uspjehom, ali iza njega stoji užasna nesigurnost.

Amerikanci nisu oduvijek pozitivni mislioci – ili je makar promocija neopravdanog optimizma i metoda za njegovo postizanje pronašla artikulaciju i organiziranu formu tek nekoliko desetljeća poslije osnivanja republike. U Deklaraciji neovisnosti, osnivači države su jedni drugima zavjetovali “naše živote, naš imetak i našu svijetu čast”. Znali su da pobjeda u ratu za neovisnost nije zajamčena i da preuzimaju smrtonosni rizik. Samim činom potpisivanja Deklaracije postali su izdajnici krune, a veleizdaja je zločin za koji je zaprijećena smrtna kazna. Mnogi od njih su u ratu izgubili život, obitelj ili imetak. Poanta je u tome što su se ipak borili. Postoji ogromna razlika između pozitivnog razmišljanja i egzistencijalne hrabrosti.

Sustavno pozitivnog razmišljanja otpočelo je u devetnaestom stoljeću, među zanimljivom i raznovrsnom skupinom filozofa, mistika, narodnih čekara i žena iz srednje klase. Međutim, do dvadesetog stoljeća se proširilo i ušlo u sklop takvih snažnih sustava vjerovanja kao što je nacionalizam, i postalo neodvojivi dio kapitalizma. Američki nacionalizam se ne spominje previše, ali dovoljan pokazatelj njegove duboke ukorijenjenosti je činjenica da riječ “nacionalizam” primjenjujemo na Hrvate, Srbe, Bosance, Balkance ostale, dok za sebe vjerujemo da nas krasi superiorna verzija tog stava, zvana “patriotizam”.

Centralna karakteristika američkog nacionalizma jeste uvjerenje da je SAD “najbolja zemlja na svijetu” – dinamičnija, demokratičnija i prosperitetnija od bilo koje druge zemlje, kao i tehnološki naprednija. Vjerske vođe, naročito na kršćanskoj desnici, raspiruju ovu taštinu idejom da su Amerikanci božji izabranici i da je Amerika predodređena za svjetskog predvodnika – a tu ideju je ojačala i propast komunizma i naš uspon do statusa “jedine svjetske velesile”. Mudri britanski promatrač Godfrey Hodgson napisao je da je američki osjećaj izuzetnosti, koji je nekada bilo “idealističko i velikodušno, iako pomalo solipsistički”, postalo “tvrđe, arogantnije”. Paul Krugman je na ovu opću uobraženost reagirao 1998. u eseju “Američki hvalisavac”, upozoravajući da “ako gordost dolazi prije pada, SAD čeka žestoko stropoštavanje.”

Ali naravno da je potrebno svjesno pozitivno razmišljanje da povjerujemo da je Amerika “najbolja” ili “najveća”. U vojnom smislu, točno, mi smo najmoćnija država svijeta. Ali u mnogim drugim područjima, američki uspjeh je žalostan, i bio je žalostan čak i prije ekonomskog posrnuća koje je počelo 2007. Naša su djeca po pravilu neznalice u osnovnim predmetima poput matematike i zemljopisa u usporedbi sa svojim vršnjacima iz drugih razvijenih zemalja. Također imaju veće šanse da umru kao bebe ili da odrastu u siromaštvu. Gotovo svi priznaju da je naš američki zdravstveni sustav “pokvaren” i da nam je fizička infrastruktura ruinirana. Toliko smo izgubili prednost u znanosti i tehnologiji da američke tvrtke sada angažiraju strane firme za istraživačke i razvojne projekte. Što je još gore, neka mjerenja po kojima vodimo u svijetu treba da nas postide: imamo najveći postotak stanovništva u zatvorima i najveću nejednakost u imovini i prihodima.

Našom zemljom haraju oružano nasilje i privatna zaduženost.

I dok je pozitivno razmišljanje osnažilo američki nacionalni ponos, pa i samo bilo njime ojačano, istovremeno je ušlo u svojevrsnu simbiozu s američkim kapitalizmom. Ne postoji prirodna, urođena bliskost kapitalizma i pozitivnog razmišljanja. U stvari, jedno od klasičnih socioloških djela Protestantska etika i duh kapitalizma Max Webera uvjerljivo pronalazi korijene kapitalizma u mračnom i kaznenom svjetonazoru kalvinističkog protestantizma, koji je od ljudi zahtijevao odricanje od zadovoljstva i odupiranje svim ugodnim iskušenjima u korist mukotrpnog rada i akumulacije bogatstva.

Ali ako rani kapitalizam nije blagonaklono gledao na pozitivno razmišljanje, “pozni” ili potrošački kapitalizam mu je mnogo bliži, jer i sam ovisi od gladi pojedinca za još i imperativom poduzeća za rastom. Potrošačka kultura potiče pojedinca da želi više – auto, veću kuću, televizor, mobilini telefon, raznih elektroničkih uređaja – a pozitivno razmišljanje je tu da mu kaže da on zaslužuje više i da može to i dobiti ako stvarno želi i ako je spreman se potruditi. Istovremeno, u konkurentskom poslovnom svijetu, tvrtke koje proizvode ovu robu i isplaćuju plaće radnicima koji je kupuju, nemaju drugog rješenja nego da rastu. Ako ravnomjerno ne povećavate tržišni udio i profit, riskirate da vas izguraju iz posla ili da vas proguta veća tvrtka. Vječiti rast, bilo pojedinačne tvrtke ili čitave privrede, naravno predstavlja apsurdnu ideju, ali pozitivno razmišljanje je čini mogućom, ako ne i obaveznom.

Pritom, pozitivno razmišljanje se uspostavilo kao apologija za okrutne aspekte tržišne privrede. Ako je optimizam ključan za materijalni uspjeh i ako možete postići optimističan pogled na svijet putem discipline pozitivnog razmišljanja, onda nema izgovora za neuspjeh. Stoga je druga strana pozitivnosti oštro inzistiranje na osobnoj odgovornosti: ako vaša tvrtka propadne ili je vaše radno mjesto eliminirano, onda je to sigurno zato što se niste dovoljno potrudili, niste dovoljno čvrsto vjerovali u neminovnost svog uspjeha. Kako je ekonomija dovela do većih otpuštanja i financijskih potresa u srednjoj klasi, promotori pozitivnog razmišljanja sve više ističu ovaj negativni zaključak: biti razočaran, ogorčen ili potišten znači da ste samoproglašena “žrtva” i “cmizdravac”.

Ali pozitivno razmišljanje nije samo pomagač poslovnog svijeta koji pravda njegove prijestupe i prikriva njegove budalaštine. Promocija pozitivnog razmišljanja postala je zasebna mala industrija koja štanca beskrajan niz knjiga, DVD-ova i drugih proizvoda; zapošljava desetke tisuća “životnih instruktora” i motivacijskih govornika, kao i sve brojniji kadar profesionalnih psihologa koji ih obučavaju. Nema sumnje da rastuća financijska nesigurnost srednje klase doprinosi potražnji ovih proizvoda i usluga, ali ne želim pripisati komercijalni uspjeh pozitivnog razmišljanja nijednoj konkretnoj tendenciji ili zaokretu poslovnog ciklusa. Amerika je kroz povijest bila otvorena za razne sekte, kultove, vidare i nadriliječnika, pa takvi profitabilni izumi kao što je pozitivno razmišljanje obično uspijevaju.

Na prelasku u 21. stoljeće, američki optimizam je po svemu sudeći dosegao manični crescendo. U svom posljednjem govoru o stanju nacije 2000. godine, Bill Clinton je trijumfalno izjavio da “nikada ranije naša država nije istovremeno uživala toliki prosperitet i društveni napredak, uz tako neznatnu unutarnju krizu i tako malo vanjskih prijetnji”. Ali u usporedbi sa svojim nasljednikom, Clinton je djelovao gotovo mrzovoljno. George Bush Jr. je kao srednjoškolac bio navijač, a navijanje – taj karakteristično američki izum – može se smatrati sportskom pretečom onog silnog obučavanja i motiviranja koje ulazi u promociju pozitivnog razmišljanja. On je svoj predsjednički mandat shvatio kao priliku da nastavi ovu karijeru, definirajući svoj posao kao poticanje samouvjerenosti, razvijavanje sumnji i pumpanje nacionalnog samoljublja.

Pridjev koji je redovito koristio bio je “optimistično”. Na svoj šezdeseti rođendan rekao je novinarima da je “optimističan” po pitanju raznih vanjskopolitičkih problema: “Optimistično vjerujem da će svi problemi biti riješeni”. Nije trpio nikakve sumnje ili oklijevanje svojih bliskih savjetnika. Kako tvrdi Bob Woodward, Condoleezza Rice često nije smjela izraziti zabrinutost jer, kako je rekla, “predsjednik je praktično zahtijevao optimizam. Nije volio pesimizam, dvoumljenje niti sumnju. “

Zatim su stvari krenule naopako, što je pojava koja sama po sebi nije neobična, ali je bila isključena iz službenog američkog stava da situacija postaje sve bolja i bolja. Pucanje internet mjehura dogodilo se nekoliko mjeseci nakon Clintonove objave nezapamćenog prosperiteta u posljednjem govoru o stanju nacije, za zatim je uslijedio teroristički napad 11. rujna. Pritom, razvoj događaja je nagovijestio da pozitivno razmišljanje možda ipak nije garancija uspjeha, nego da možda čak može nas omete u sprečavanju pravih prijetnji. U svojoj sjajnoj knjizi Never Saw It Coming: Cultural Challenges to Envisioning the Worst, sociologinja Karen Serulo navodi brojne načine na koje je navika pozitivnog razmišljanja, ili kako je ona zove, optimističnog preduvjerenja, narušavala spremnost i prizivala katastrofu. Ona primjerice citira reportere Newsweeka Michaela Hirsi i Michaela Isikofa, koji zaključuju da je “čitavo ljeto propuštenih upozorenja bilo uvod u užasni 11 rujna 2001″.

Već se dogodio jedan teroristički napad na Svjetski Trgovački centar 1993; bilo je dovoljno upozorenja u ljeto 2001. o mogućem avionskom napadu, a škole letenja su prijavljivale sumnjive učenike poput onog koji je htio “naučiti upravljati avionom, ali ga nije zanimalo polijetanje i slijetanje”. Činjenica da nitko – ni FBI, ni INS, ni Bush, niRice – nije pridavao pozornost ovim uznemiravajućim upozorenjima, kasnije je pripisana “neuspjehu zamišljanja”. Ali zapravo je bilo puno zamišljanja – zamišljanja nedodirive nacije i vječito uspješne privrede – prosto nije bilo sposobnosti ili inklinacije za zamišljanje najgoreg scenarija.

Sličan lakomisleni optimizam karakterizirao je i američku invaziju na Irak. Upozorenja na mogući otpor Iračana ignorirana su od strane lidera koji su obećavali “lakoću” i zamišljali veselo stanovništvo koje dočekuje naše vojnike sa cvijećem. Isto tako, uragan Katrina nije bio baš nepredviđena katastrofa. New Orlean-ski Times-Picayune objavio je 2002. feljton koji je dobio Pulitzerovu nagradu o tome kako brane ne mogu zaštititi grad od poplave koju bi izazvao uragan 4. ili 5. kategorije. Scientific American je 2001. objavio slično upozorenje.

Čak i kad je uragan udario, a brane popustile, nikakva uzbuna se nije začula u Washingtonu, a kada je službenik FEMA-e iz New Orleansa poslao paničan email direktoru FEMA Michaelu Braunu, upozoravajući ga na sve veći broj žrtava i nestašicu hrane u potopljenom gradu, rečeno mu je da će Brown biti zauzet narednih sat vremena, jer večera u jednom restoranu u Baton Rougeu.

Kriminalni nehat ili još jedan “neuspjeh zamišljanja”? Istina je da su Amerikanci desetljećima vrijedno radili na svladavanju tehnika pozitivnog razmišljanja, u koje spada i automatska sposobnost ignoriranja loših vijesti.

Najveće “stropoštavanje”, da upotrijebimo Krugmanov termin, do sada bila je financijska havarija 2007. i potonja ekonomska kriza. Do kraja prog desetljeća 21. stoljeća, kao što ćemo vidjeti u narednim poglavljima, pozitivno razmišljanje je postalo sveprisutno i praktično neupitno u američkoj kulturi. Ono je promovirano u nekim od najgledanijih TV emisija, kao što su Larry King Live i Oprah Winfrey Show; bilo je tema bestselera poput knjige The Secret 2006; prihvaćeno je kao teologija najuspješnijih američkih propovjednika; pronašlo je mjesto u medicini kao potencijalno dopunsko sredstvo u liječenju skoro svake bolesti. Čak je ušlo i u visoko obrazovanje u obliku nove dicipline “pozitivne psihologije”, na tečajevima gdje se studenti uče da napumpaju svoj optimizam i njeguju svoja pozitivna osjećanja. I njegov domet postao je globalan, prvo u anglofonim zemljama a zatim i u državama u razvoju poput Kine, Južne Koreje i Indije.

Ali nigdje nije toliko toplo dočekano kao u američkom poduzetništvu, koje je naravno i globalno poduzetništvo. Ako je pozitivno razmišljanje postalo biznis za sebe, biznis je bio njegov najvažniji klijent, spremno gutajući radosnu vijest da se sve može snagom volje. Ovo je bila korisna poruka za zaposlenike, koji su do prijelaza u 21. vijek bili prisiljeni raditi duže za manje beneficije i manju radnu sigurnost. Ali bila je to i oslobađajuća ideologija za rukovodeće kadrove. Koliko smisla ima mučiti se s bilancama i napornim analizama rizika – i zašto brinuti o zaprepašćujućem dugu i potencijalnom bankrotu – kada samo dobre stvari slijede onima koji su dovoljno optimistični da ih očekuju?

Ovo ne pišem u duhu mrzovolje ili nekakvog osobnog razočaranja, niti sam na bilo koji način romantično vezana za patnju kao osnov znanja ili moralnosti. Naprotiv, voljela bih vidjeti više osmijeha, više smijeha, više zagrljaja, više sreće i, još bolje, radosti. U mojoj viziji utopije, ne samo što postoji utjeha i sigurnost za sve – bolji poslovi, zdravstvena njega i tako dalje – nego u njoj ima i više zabava, proslava i prilika za igranje na ulici. Kada jednom naše materijalne potrebe budu ispunjene – barem u mojoj utopiji – život će postati vječita proslava kojoj svatko može doprinijeti. Ali do tog blaženog stanja se ne možemo uzdići time što ga prosto želimo. Treba da se pripremimo za borbu sa zastrašujućim preprekama, onima koje smo sami stvorili i onima koje nam nameće priroda. A prvi korak je oporavljanje od masovne zablude pozitivnog razmišljanja. Budimo realni!

Uvodno poglavlje knjige Barbare Ehrenreich: Bright-Sided: How Positive Thinking Is Undermining America
 
(pescanik.net/uredio:nsp)

Južno od Velikog slanog jezera u saveznoj državi Utah, Nacionalna sigurnosna agencija (NSA), američka obavještajna agencija, čuva jednu od svojih najskupljih tajni. Ovdje na 100.000 četvornih metara, nadomak vojnog kampa Williams, NSA gradi ogromne zgrade za superbrza računala.

Ovaj projekt je ukupno koštao oko dvije milijarde dolara (1,5 milijardi eura), a kompjuteri će moći pohraniti gigantsku količinu podataka, najmanje 5 milijardi gigabajta. Samo struja neophodna za napajanje rashlade za servere koštati će 40 milijuna dolara godišnje.

Bivši službenici NSA Tomas Drake i Bill Binney rekli su za Spiegel da će ovo postrojenje skladištiti osobne podatke ljudi diljem svijeta, koje će se čuvati desetljećima. U njih spadaju mailovi, razgovori na Skype-u, pretraživanja na Google-u, recenzije na YouTube-u, postovi na Facebook-u, bankarski transferi – elektronski podaci svake vrste.

“U Utahu imaju sve o vama”, kaže Drake, “Tko donosi odluku da li će se ti podaci pregledati? Tko odlučuje što s njima činiti? “Binney, matematičar i bivši utjecajni analitičar u NSA, računa da su poslužitelji dovoljno veliki da uskladište čitavu elektroničku komunikaciju čovječanstva u narednih 100 godina – što njegovim bivšim kolegama daje mogućnost da čitaju i slušaju u zaista laganom tempu.

James Klaper, direktor nacinalne sigurnosne službe, potvrdio je postojanje obimnog nadzornog programa. Predsjednik Barack Obama je objasnio da je kongres odobrio ovaj program – ali da su iz njega izuzeti američki građani.
Strogo povjerljivi dokument koje su objavili Washington Post i britanski Guardian pokazuje odakle NSA dobiva većinu svojih podataka. Prema ovom dokumentu, koji je navodno objelodanio bivši službenik CIA-e Edward Snowden, ova obavještajna služba je počela zahtijevati izravan pristup poslužiteljima od američkih internet kompanija 2007.

Programu je prvo pristupila tvrtka Microsoft dajući sve svoje podatke. Yahoo je ušao godinu i po dana kasnije, zatim Google, Facebook, PalTalk, YouTube, Skype (vlasnik Microsoft) i AOL. Zadnja tvrtka koja je izrazila spremnost surađivati je Apple, u listopadu 2012. U ovom povjerljivom državnom dokumentu agencija ponosno navodi da podatke prikuplja “izravno s poslužitelja” ovih kompanija.

Navedene tvrtke su naravno negirale ove tvrdnje. Ali ako je ono što piše u dokumentu istina, NSA može znati što radi svaka osoba na svijetu koja koristi usluge tih tvrtki, što uključuje i milijune Nijemaca.

Njemačka ministrica za zaštitu prava potrošača Ilse Aigner zatražila je “jasne odgovore” od tvrtki navedenih u dokumentu, a njemačka stranka Zelenih zahtijevala je da vlada smjesta provede istragu o programu PRIZMA (Prism).

“Totalno nadziranje svih njemačkih građana od strane NSA potpuno je neprimjereno”, rekao je tajnik skupine Zeleni Volker Beck. Ova stranka je predložila da se o toj temi raspravlja na skupštinskom zasjedanju sljedećeg tjedna.

***

Postrojenje u Utahu okruženo je sigurnosnim ogradama, psima čuvarima i sigurnosnim kamerama, i opremljeno biometrijskim sustavom identifikacije. Dva izvora kažu da lokacija ovog postrojenja nije slučajnost. U Utahu živi najveći broj mormona na svijetu.

Ova izrazito patriotska vjerska zajednica šalje svoje mlade članove svuda po svijetu kao misionare – a mnogi su kasnije regrutirani u Nacionalnu gardu Utah, u čijoj 300. vojno-obavještajnoj brigadi služi 1.600 lingvista. NSA ima pristup ovim lingvistima u svako doba, a jedan insajder vjeruje da se oni koriste za “analizu međunarodnih telekomunikacija”.
 

Prikaz veće karte
 

Prikaz veće karte
 
U tajnom dokumentu, špijunski program NSA naziva se Prism (Prizma). Prizma je također oblik koji reflektira svjetlost u optičkim kablovima – dakle kablovima koji čine osnovu svjetskog internet prometa. Ovaj dokument, odobren za interne prezentacije u NSA, pokazuje da podaci koji putuju iz Europe u Aziju, pacifička regija ili Južnu Ameriku, često prolaze kroz servere u SAD. “Telefonski poziv praćene osobe, njegova elektronska pošta ili poruka na chatu proći će najjeftinijim, a ne fizički najdirektnijim putem”, navodi se u dokumentu.

Bushova administracija je legalizirala ovu novu dimenziju državnog špijuniranja, ali je Obamina administracija obnovila taj zakon u prosincu 2012. Ovaj zakon omogućuje, primjerice, nadgledanje svih korisnika Google-a koji žive izvan SAD, kao i komunikacije između američkih građana i ljudi u drugim zemljama.

Dokument također otkriva da pomoću programa kao što je Prism, NSA reinterpretira pravnu osnovu za svoje djelovanje u jednom ključnom aspektu. Desetljećima su sigurnosnim službama bili neophodni nalozi specijalnog suda sa preciznim specifikacijama o osumnjičenicima, ukoliko su na primjer željele nadgledati račun elektroničke pošte. Sada je dovoljno da NSA ima uvjerljive dokaze da ta osoba ili živi u inozemstvu ili komunicirati s nekim tko živi izvan SAD. Ovim se proširuje krug potencijalnih osumnjičenih, preskaču se birokratske prepreke i snižava se razina međusobne kontrole, čime se olakšava i ubrzava prikupljanje podataka o još većem broju ljudi.

Mogućnosti NSA za prikupljanje podataka daleko nadilaze okvir američkih internet poslužitelja. Ova agencija također vrši prismotru diljem planeta, na primjer pomoću satelita. Pritom je instalirala moćne antene u raznim zemljama, koje presreću razgovore vođene preko mobitela. Nijedna država nikada nije sakupljala podatke u tom obimu.

NSA je koristan partner njemačkih vlasti. Dirktor NSA, general Keith B. Alexander, redovito prima delegacije iz Njemačke u svom stožeru u Fort Mid-u. Ovi sastanci su obično konstruktivni, djelomično zato što su odnosi jasni: NSA skoro uvijek zna mnogo više, dok se Nijemci ponašaju kao njezini asistenti. Njemačka obavještajna služba BND provodi razne tajne operacije u suradnji s NSA, od kojih se većina odnosi na masovno prikupljanje podataka. Njemačke vlasti su također pomagale ovoj američkoj sigurnosnoj agenciji, naročito u kriznim regijama.

Što se tiče NSA, ona redovito sa njemačkim sigurnosnim službama dijeli svoja saznanja o osumnjičenima. Plan o postavljanju bombe islamističke terorističke grupe u Njemačkoj, takozvane skupine Zauerland, otkriven je 2007. tako što je NSA presretnula mailove i telefonske razgovore i proslijedila ih njemačkim kolegama.

Prema bivšem službeniku NSA, američki programi su korišteni i u Njemačkoj, iako jedan bivši visoki njemački sigurnjak kaže da njemačke vlasti nisu sudjelovale u programu Prism.

Sada je jasno da su višegodišnje sumnje stručnjaka bile opravdane – da NSA nadgleda svaku vrstu eletronske komunikacije diljem planeta. Postavlja se jedno važno pitanje: kako jedna sigurnosna agencija, čak i kada je toliko velika kao NSA sa 40.000 zaposlenih, može smisleno raditi s takvim morem informacija?

Odgovor na ovo pitanje krije se u pojavi o kojoj poslovna zajednica trenutno dosta razgovara, a koja se naziva “big data”. Zahvaljujući novim tehnologijama obrade podataka, sada je moguće povezati potpuno različite oblike informacija i analizirati ih automatski.

Jedan od rijetkih uvida u to što sigurnosne agencije mogu učiniti pomoću ovog pristupa pružio je prošle godine David Patreus. Taj novi vid analize podataka podrazumijeva otkrivanje “veza koje nisu očite”, kako je u to vrijeme novi direktor CIA-e objasnio na jednoj konferenciji. U to spada, na primjer, “pronalaženje veza između ove kupnje, onog telefonskog poziva, mutne video snimke, carinske i imigracijske informacije.”

Cilj je, prema Patreusu, da veliki podaci “dovedu do automatskog otkrivanja, umjesto da se oslanjamo na to da će pravi analitičar postaviti pravo pitanje”. Algoritmi automatski pronalaze veze u amorfnom moru podataka koje pročešljavaju. “CIA i naši partneri iz sigurnosne zajednice moraju znati plivati ​​u oceanu “velikih podataka”. Moramo biti prvorazredni plivači – zapravo, najbolji”, nastavio je direktor CIA-e.

Važnost “big data” analize za američke obavještajne agencije može se vidjeti iz novca koji NSA i CIA u nju ulažu. Ona ne samo što obuhvaća višemilijunske ugovore s tvrtkama specijaliziranim za dubinsku analizu podataka, nego CIA pritom izravno investira, kroz svoju tvrtku In-Q-Tel, u nekoliko “big data” startup tvrtki.

Poanta je da se ljudi i njihovo ponašanje učine predvidljivim. Istraživački projekti NSA usmjereni su na predviđanje, na temelju telefonskih podataka i postova na Twitteru i Facebooku, kada će se dogoditi pobuna, društveni protest ili drugi događaj. Ova agencija također istražuje nove metode analize sigurnosnih videa u nadi da će prepoznati sumnjivo ponašanje prije nego što se napad izvrši.

Gas Hunt, glavni tehnološki direktor CIA, je izravno priznao:

“U suštini, mi pokušavamo sakupiti sve i da to vječno sačuvati”. Hunt je objasnio na što točno misli kad kaže “sve”: “Vrlo smo blizu toga da možemo prikupimo sve ljudski generirane informacije”, rekao je on.

Ovu izjavu je teško pomiriti s četvrtim amandmanom američkog ustava, koji jamči pravo na privatnost. Vjerojatno je Hunt zato dodao, skoro izvinjavajućim glasom: “Tehnologija napreduje brže nego što je država ili zakon mogu pratiti.”
 

 
 
(pescanik.net, nsa.gov1.info, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=14268"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Administracija Barack Obame nalazi se pred još jednim skandalom nakon što je otkriveno da je kroz tajni program praćeno na milijune ljudi na društvenim mrežama.

“Washington Post” je prije par dana otkrio detalje tajnog programa “PRIZMA”, kojim su praćeni svi podaci i komunikacije milijuna ljudi na društvenim internet mrežama. Praćeni Microsoft, Yahoo, Google, Facebook……

Ta vijest pojavila se 24 sata nakon one koju je objavio britanski “Guardian” koji je iznio podatke da Nacionalna agencija za sigurnost (NSA) tajno prikuplja informacije i telefonske ispise američkih građana koji koriste usluge mobilnog operatera “Verizon“

“Washington Post” piše da NSA već šest godina provodi program “PRIZMA”, koji ima oznaku najveće tajnosti. Vladina obavještajna agencija preko servera velikih internet kompanija ima potpuni pristup ogromnom broju podataka.

Prisluškivano je i praćeno sve – Microsoft i sve što nudi na internetu od 2007. godine, Yahoo i AOL od 2008, Google i Facebook od 2009, Youtube od 2010, i Apple od prošle godine.

Sve što ste pisali na Google pošti, vaše poruke na Facebooku, kao i stavovi koje iznosite na Twitteru, sve promatra “Veliki Brat”, piše “Washington post”. A da je pisanje uglednog prestoničkog dnevnika točno, potvrdio je kasno sinoć James Klaper, direktor Državne obavještajne službe, koja objedinjuje sve sigurnosne agencije SAD, rekavši da je objavljivanje programa “PRIZMA” “za žaljenje” i da predstavlja opasnost po nacionalnu sigurnost Amerike.

“Objavljivanje dokumenata koji nose oznaku najveće tajnosti prijeti dovesti do dugotrajnih i neotklonivih posljedica za identifikaciju i odgovor na mnogobrojne prijetnje s kojima se naša nacija suočava”, navodi se u priopćenju.

Klaper je dodao i da postoje “brojne netočnosti” u izvješćima medija, ali nije precizirao o čemu se radi. “Washington Post” piše, pozivajući se na “razočaranog dužnosnika službi sigurnosti”, koji je listu otkrio cijelu priču, da je program “PRIZMA” odobrio američki federalni sud, i da su o njemu su bili upoznati članovi Komiteta za obavještajne poslove Kongresa, koji su bili obavezani čuvanjem državne tajne.

“PRIZMA” omogućuje američkim tajnim službama da prate stotine milijuna ljudi na internetu u cijelom svijetu, u stvarnom vremenu. Prema podacima do kojih je “Post” došao, prati se ogroman broj ljudi u inozemstvu, a pod nadzorom mogu biti i svi Amerikanci koji ostvaruju kontakt s ljudima u inozemstvu preko interneta.

Glasnogovornik Bijele kuće Josh Erners rekao je sinoć novinarima da je nadgledanje “odlučujuće oruđe u zaštiti nacije od terorističkih prijetnji” i da “omogućuje službama da otkriju da li su neke osobe u SAD uključene u terorističke aktivnosti s ljudima koji se nalaze izvan Amerike”.

“Wall Street Journal” je sinoć objavio da je NSA preko programa “PRIZMA” pratila i sve transakcije ostvarene putem kreditnih kartica. Najveći broj tvrtki koje se spominju u programu demantiralo je da zna bilo što o njemu, ističući da su sve vrijeme postupale u skladu sa zakonom.

“Google se brine o sigurnosti podataka svojih korisnika. Mi otkrivamo podatke o našim korisnicima državnim službama u skladu sa zakonom i provjeravamo svaki takav zahtjev vrlo pažljivo “, priopćila je kompanija.

Iz Apple-a poručuju da “nikada nisu čuli za program PRIZMA”. “Nikada nismo omogućili bilo kojoj vladinoj agenciji pristup našim serverima i svaka institucija koja zahtijeva podatke o korisnicima za to mora imati odluku suda”, dodaje se u priopćenju.

Slično kažu i u Facebook-u, demantirajući u izjavi za AFP da bilo tko od vladinih agencija može pristupiti njihovim serverima. Microsoft i Yahoo su saopćili da nisu omogućili pristup sigurnosnim službama u njihove datoteke.

Organizacije za zaštitu ljudskih prava u SAD šokirane su saznanjem o postojanju ovakvog programa. “Potvrđeni su naši najgori strahovi. Ako država može pratiti koga mi zovemo, naše pravo na privatnost nije samo ugroženo, ono više ne postoji “, rekao je odvjetnik Američke Unije za gradjanske slobode Alexander Abdo.

Do novog skandala došlo je u vrlo nezgodno vrijeme po Obamu, čija administracija još uvijek objašnjava zašto su skidani listinzi telefonskih poziva novinara Associated Presa i Fox Newsa, u okviru istrage tko medijima dostavlja podatke o borbi protiv terorizma.

Samo nekoliko dana nakon što je preuzeo funkciju u siječnju 2009. godine, Obama je rekao: “Transparentnost i vladavina prava biće mjerila moje vlasti”, ali “New York Times” u uvodniku sada zaključuje – Obama je pokazao istinitim tvrdnju da će izvršna vlast iskoristiti svaku vlast koju dobije, i da će je najvjerojatnije i zloupotrijebiti.

Mediji skreću pažnju da je do velike afere je došlo upravo pred susret Obame s kineskim predsjednikom Xi Jinping u Kaliforniji, na kome je, između ostalog, trebalo biti riječi o zamjerkama Kini za cyber špijunažu.
 

 

 
 
izvor: vestinet.rs, washingtonpost.com, youtube.com/uredio:nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=14186"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]