Javno je rekao istinu koju su svi prešutjeli i izignorirali!

Vladimir Šeks nam opisuje kako se donose zakoni i tko ih donosi, ako ste mislili da su to sabor i vlada, varate se. Poslušajte!

Mnogo vremena zaista upozoravamo da je Hrvatska malim koracima pretvorena u kolonijalnu državu za koju se odluke uopće ne donose u Hrvatskoj.

Ali, mnogi kažu – to je teorija urote. A sada, Vladimir Šeks u izbornoj noći preko nacionalne televizije kaže: pa vi ste u zabludi i nemate pojma!

“Nije moć u Hrvatskom saboru ni parlamentu! To je jedna velika iluzija. Politička moć se u cijeloj Europi skriva u neformalnim grupama političkih gremija koji donose stvarne političke odluke koje se samo TEHNIČKI PROVODE preko izvršne vlasti i Vlade u svakoj državi.”

Na tu šokantnu rečenicu voditeljica Hrga pita:

‘Čemu sve ovo onda? (misli na izbore), a Šeks (inače i sam mason) odgovara: ‘Već dugo vremena u cijeloj Europi vlada sumrak demokracije!’

Pitanje je samo koje su to neformalne skupine koje Šeks spominje? Masoni? Bilderberg? Širite dalje ovu istinu, jer ljudi nisu svjesni zablude u kojoj sudjeluju.

Ljudi i dalje misle da su sami izabrali bivšu članicu Rockefellerove komisije za Predsjednicu i briselskog poslušnika za premijera!

To je već odlučeno, evo sad je to i javno rekao Vladimir Šeks, a ovce i dalje šute…

*gremij (lat. gremium: krilo, okrilje), skup glavara ili vodećih osoba u nekoj instituciji, radno tijelo koje donosi glavne odluke; vijeće, odbor, kolegij; zajednica osoba istog zvanja, staleška udruga (ljekarnički gremij).
 

 
(dnevno.hr)

Medicina je, nakon proizvodnje hrane, biznis o kojem ljudi najviše ovise. Nije ni čudno kako postoje sumnje o kontroli stanovništva lijekovima, ali i bolestima…

Farmaceutska industrija jedna je od najbrže rastućih na svijetu, a iako ljudi nikad prije nisu živjeli dulje, istina je da nikad prije ljudi nisu bili niti toliko bolesni – s kroničnim bolestima koje se pod kontrolom obično drže skupim lijekovima. Upravo to je najvažnija teza zagovaratelja teorije zavjere u medicini.

1. AIDS je umjetno stvoren

Ideja da je AIDS odnosno virus HIV-a koji uzrokuje samu bolest nastao mutacijom već postojećeg virusa koji je omogućio širenje s majmuna na ljude opće je prihvaćen u liječničkim krugovima. No, u to ne vjeruju svi – jedna je od teorija kako je virus uzgojen u laboratoriju u tajnom projektu američke vlade.

Cilj je dvojak – smanjiti populaciju homoseksualaca infiltriranjem virusa u njihove krugove, ali i smanjiti populaciju u Africi – u siromašnim i nerazvijenim zemljama koja za svjetsko gospodarstvo predstavljaju samo teret. Prema nekim tvrdnjama, bolest se u SAD-u širila cjepivom protiv hepatitisa B 1978. g .

S druge strane, tu je i farmaceutski lobij koji svake godine zarađuje milijarde na koktelu lijekova s kojima se AIDS stavlja pod kontrolu.

Pogledajte video koji proučava hipotezu da je CIA stvorila virus HIV-a:
 

 

2. Cjepiva uzrokuju bolesti

Činjenica je kako je uvođenje obaveznog cjepiva smanjilo prisutnost raznih bolest na svijetu, od tuberkuloze i dječje paralize sve do ospica i zaušnjaka, no pobornici teorija zavjere danas tvrde kako je to samo jedna strana medalje.

Naime, pozivaju se na razne studije kojima se povezuje primanje cjepiva kod djece i nastanka bolesti poput autizma i multiple skleroze.

Povijest cijepljenja seže u nacističku Njemačku i vrijeme u kojem je zloglasni dr. Mengele isprobavao koktele cjepiva u logorima, a njegovi zaključci – premda dobiveni na nehuman način, i danas se uzimaju kao vrijedni na polju medicine. Popularnost te teorije uzrokovala je veliku hajku u javnosti proteklih godina, ali imala i negativne posljedice – poput izbijanja mini epidemija donedavno iskorijenjenih bolesti.

Prema teoretičarima zavjere, jedan od sastojaka raznih cjepiva utječe na ljudsku plodnost, što objašnjava značajno smanjenje iste u proteklih 50 godina.

Cilj bi prema njima bio smanjenje svjetske populacije, osobito siromašnijih slojeva, dok oni imućniji mogu pribjegavati raznim, naravno i skupim, postupcima medicinski potpomognute oplodnje.

3. Lijek za rak postoji

Prema ovoj teoriji, lijek za rak odavno postoji, ali je pristup njemu gotovo nemoguć. U tome najveću ulogu igra farmaceutski lobi koji danas gotovo 30 posto svojih lijekova proizvodi za potrebe terapije liječenja raka, a oni su sami po sebi iznimno skupi.

Brojne studije preispituju djelotvornost skupih kemoterapija, koje prema tvrdnjama, tek neznatno produljuju život oboljelima u preko 70 posto slučajeva.

Pogledajte video o tome:
 

 
Ipak, oni koji odbacuju ovu teoriju zavjere služe se poprilično uvjerljivim argumentima – bi li, da postoji lijek za rak, umrli Steve Jobs i razni drugi ljudi koji bi definitivno bili među onima koji si ga mogu priuštiti?

4. Antibiotici

Ove se lijekove s pravom naziva stupom moderne medicine – antibiotici spašavaju živote u slučaju težih bakterijskih infekcija kod oslabljenog imuniteta.

Problem se javlja uslijed prekomjernog korištenja i propisivanja antibiotika, od kojeg opet profitiraju farmaceutski lobiji. Kao rezultat javlja se sve češća otpornost na antibiotike, ali i razvoj superbakterija koje haraju bolnicama.

Danas i liječnici priznaju kako je to izazvalo ozbiljnu zdravstvenu prijetnju, osobito u situaciju nepostojanja novih antibiotika, pa bi rezultat mogao biti oslabljen ljudski imunitet koji bi u budućnosti mogao biti ugrožen nekoć bezazlenom bakterijskom upalom koja se do prošlog stoljeća liječila većinom biljnim pripravcima.
 
(express.hr)

Od kraja prošlog stoljeća objavljeno je na stotine naslova o svjetskim urotama ili uroti, tako da je danas taj smjer razmišljanja praktički postao žanr za sebe.

Žito i kukolj dolaze zajedno i ponekad ih je teško razlučiti, pa da bi se dokazalo postojanje svjetske urote valjalo bi iznijeti činjenice koje se ne mogu zanijekati. Neizbježnost takve svjetske urote s jedne strane svakako proizlazi iz postojanja organizacija koje su višeg ranga od neovisnih država.

Netko je tu moć centralizirao, a potom i oblikovao određeni smjer razmišljanja i predstavio ga kao humani napredak. Također, ako je povijest išta pokazala onda je to bilo da će onaj tko ima moć nju i koristiti za svoj probitak, a i za centralizaciju još više moći.

No, čini se da iza postojećih, legalnih organizacija postoje organizacije koje djeluju iza kulisa službene svjetske politike. Zapravo je nemoguće razumjeti kako se i zašto donose političke odluke bez proučavanja takvih organizacija i njihove ciljeva. Pravi se odgovor ne može naći u okviru vlada ili nekih drugih političkih snaga u svijetu, jer u stvarnosti politike država ne određuju predstavnici izabrani demokratskim putem nego te moćne organizacije i nevidljiva elita.

Tajno Bratstvo iluminata utemeljeno je 1530.

Prije ili kasnije svatko tko se zanima za ovu temu naići će na tajno Bratstvo iluminata, organizaciju službeno utemeljenu 1530. u Španjolskoj. U dokumentu naziva „Pismo iz Konstantinopola“ od 22. prosinca 1489. zacrtani su planovi za osvajanjem vlasti u čitavome svijetu, o čemu je pisao Julian de Metrano u knjizi „La Silva Curiosa“ objavljenoj u Toledu 1583. i kasnije u Parizu 1608. godine. 1773. su planovi utvrđeni u „Pismu iz Konstantinopola“ obnovljeni, modernizirani i dalje razvijeni u konzultacijama s utemeljiteljem bankovne kompanije Rothschild, o čemu je pisao Des Griffin u knjizi „Fourth Reich of the Rich“ 1994. godine.

Cilj – svjetska diktatura s jednim ‘bogom’ na čelu

Na okupljanju članova najutjecajnijih obitelji, Mayer Amschel Rothschild rekao je: „Ako udružimo snage, možemo vladati svijetom.“ Taj je događaj dokumentirao i William Guy Carr u knjizi iz 1958. „Pawns in the Game“, na temelju tajnog izvješća najviših dužnosnika Britanske tajne službe, a na jednom drugom mjestu okupljanje u rezidenciji Rotschilda opisao je insider John Todd, koji bio uveden u najviše krugove moći Reda iluminata.

Krajnji cilj bio je uspostava svjetske diktature s jednim vladarom svijeta na čelu, no tko bi to bio je iz dostupnih izvora ostalo nejasno. No, pismo i sastanak pružili su strukturni plan kako kontrolirati sve aspekte života ljudi uskraćujući im informacije i ograničavajući im slobode.

Manipulacija medijima i cenzuriranje istine omogućit će ovim obiteljima da potežu konce u svijetu svodeći ljudski rod na igračku kojom upravlja nekoliko moćnih obitelji kroz dominaciju vrhovnom ekonomskom, financijskom i političkom razinom u svijetu.

Krajnji im je cilj bio stvoriti kod ljudi nezainteresiranost do te mjere da ljudi pristanu na bilo što, a nekoliko preostalih oponenata lako bi se moglo ukloniti.

Weishauptovi stupnjevi ‘Reda perfektibilista’

Rothschildi su elaboraciju i implementaciju planova temeljenih na „Pismu iz Konstantinopola“ prepustili Adamu Weishauptu, profesoru kanonskog prava.

Weishaupt je upravljao masonskim ložama u Münchenu, a bio je i važan član Velike lože (Grand Orient) u Parizu. 1. svibnja 1776., u dobi od dvadeset osam godina, Weishaupt je na Sveučilištu u Ingolstadtu (u Bavarskoj) osnovao tajno društvo „Red perfektibilista“ kojem je ubrzo promijenio ime u „Red iluminata“.

Osmislio je složenu hijerarhiju tajnih stupnjeva u nekoliko „razreda“ ili „stupnjeva“, ugrubo: niži ili tek inicirani iluminati; slobodni zidari obični, škotski i škotski vitezovi; tajanstveni razredi koji uključuju dva stupnja svećenika, namjesnika, vlastodržaca, velikih vlastodržaca, magnusa i kralja. Samo su tajanstvenim razredima bile dostupne spoznaje o zločinačkim ciljevima Reda iluminata.

Vodeća europska pera stupaju u Red

U Red je stupilo tisuće vodećih Europljana, kao i najučeniji ljudi iz područja gospodarstva, politike i kulture te brojni pisci koji su uvidjeli materijalne prednosti podrške tog društva. Među članovima Reda našli su se „enciklopedisti“ Voltaire i Rousseau, koji su odigrali značajnu ulogu u propagandi koja je utrla put Francuskoj revoluciji, koju je isplanirao Red.

U Njemačkoj su članovi društva postali Göthe, Engels i Karl Marx. Marxov „Manifest komunističke partije“ uznio je administrativne aspekte planova iluminata, a bio je izravan plagijat Weishauptovih predavanja i spisa, koji je pak korupcijom i ucjenama održavao kontrolu nad ljudima, ali po potrebi i špijunažom, mučenjem i terorizmom. Weishaupt je unutar Reda utemeljio terorističku špijunsku agenciju gestapovskog tipa koja je vršila likvidacije, a nazvao ju je „Bratstvo insinuacije“.

Njen je zadatak bio sprječavanje curenja tajnih informacija o planovima, uglavnom mučenjem i osvetama nad nepoćudnim građanima. Weishauptov cilj bio je privući Redu iluminata ljude iz svih zemalja putem brojnih insidera, a kao osnovno načelo svoga Reda uzeo je maksimu: „Cilj opravdava sredstva.“

Iskrenost, čast, poštenje… su slabost!

Omalovažavao je sve civilizacijske pojmove, kao što su iskrenost, čast, poštenje, moralnost, etičnost i ljudskost. Prezirao ih je kao slabosti i smatrao da će pomoću tih osobina iskoristiti čovječanstvo i prosvijećene protivnike gurnuti u ruke urotnika. Kao „vrline“ uzdizao je laganje, obmanu, prevrtljivost, neiskrenost, brutalnost, nemilosrdnost i nasilništvo.

Weishaupt se zalagao da se svim sredstvima obrazovanja, zabave i propagande te „vrline“ utuve u glave mladih naraštaja u razvoju te da nestane roditeljske discipline nad djecom, zbog čega će ona postati lak plijen za njegovo društvo. Knjiga „Dokazi urote protiv svih religija i vlada Europe“ sažima Weishauptov program ovim riječima: „U ložama, smrt je proglašena vječnim snom; patriotizam i lojalnost nazivali su se uskogrudnim predrasudama koje su nekompatibilne s dobronamjernošću.

Mislili su ukinuti zakone koji su štitili imovinu koju je akumulirala dugovječna i uspješna industrija; i spriječiti buduće akumulacije imovine… namjeravali su iskorijeniti svu religiju i običnu moralnost… slomiti veze obiteljskog života, uništavajući poštivanje bračnih zavjeta i otimajući odgoj i obrazovanje djece iz ruku njihovih roditelja.“

Postali tajnim vladarima Bavarske

Zahvaljujući organizacijskim vještinama baruna Adolpha Freiherra von Kniggea i uz pomoć nekoliko masona koji nisu pronašli ono čemu su se nadali unutar svojih loža, Weishauptovi iluminati postali su tajni vladari Bavarske i okolnih njemačkih država u manje od pet godina. Kasnije su direkciju preselili u Frankfurt. Uskoro su njemačku političku scenu infiltrirale istaknute ličnosti iz Reda iluminata koje su odmah počele reformirati državnu vladu, (vidi tekst u okviru).

Kada je 11. listopada 1785. bavarski vladar Karl Teodor naredio pretres kuće Weishauptova pomoćnika, pravnika Von Zwacka, postalo je jasno da urotnici teže ciljevima na svjetskoj razini. Velik broj Weishauptovih protokola, dokumenata i pisama, koji su se osnivali na „Pismu iz Konstantinopola“, pronađen je u njegovoj kući.

Navod iz jednoga Weishauptova pisma Von Zwecku glasi: „Prema ovom planu moći ćemo vladati čitavim čovječanstvom. Na taj način bit ćemo u stanju pokrenuti i usijati stvari pomoću najjednostavnijih sredstava. Naši sateliti moraju biti strateški raspoređeni i upućeni tako da možemo tajno utjecati na sve političke pregovore.“

130 službenih krivotvorenih državnih pečata

Sljedeće su godine u kućama drugih iluminata pronađene dodatne informacije o uroti. Među njima su bile i tablice s tajnim šiframa i simbolima, tajni kalendari, zemljopisne lokacije, značke, procedure inauguralnih ceremonija, popisi s imenima članova i oko 130 službenih državnih pečata koje su iluminati koristili kako bi krivotvorili državne dokumente.

Red je odmah raspušten. Službeno su iluminati istrijebljeni 1785., nakon samo devet godina postojanja. Međutim,navodna propast Reda bila je samo predodređena taktikaurotnika. Tako su stvorili iluziju da je Red iluminata stvar prošlosti.

Weishaupt je pobjegao, ali nastavio je svoj posao u tajnosti, što je označilo početak stvarne povijesti iluminata. Više od sto godina nakon zabrane,Red iluminata bio je rekonstituiran 1896. godine. Od obnavljanja Reda iluminati su službeno operirali iz Berlina, a 1926. Red je nestao iz knjiga gospodarske komore.

U Italiji djeluju pod imenom karbonari

U međuvremenu, nakon što je urota razotkrivena, vođe iluminata počeli su djelovati u Italiji pod drugim imenom: karbonari (Carbonarismus). Matičnu ložu nazvali su Alta Vendetta, a vodio ju je Carl Rothschild. Nakon navodnog istrjebljenja 1785. iluminati su se proširili po čitavoj Europi. 1788. je u Veneciji utemeljen Obred Misraïm, a sljedbenici Reda karbonara i Carl Rothschild bili su njegovi najvažniji pripadnici.

U službenim „Masonskim novinama“ od 24. prosinca 1864., koje su izlazile u Leipzigu, piše: „Svi prevrati u Italiji od godine 1790. pa sve do nedavnih slavnih događaja bili su djelo saveza iluminata. Naposljetku, nisu li karbonari njegovi sinovi?“ Red iluminata nije se raširio samo po Europi, nego i po čitavoj Americi.

Čak i prije nego što su se zasebne države ujedinile, dok ustav još nije bio napisan i SAD još nije bio utemeljen, petnaest loža iluminata nastanilo se na području trinaest kolonija. Kolumbijska loža utemeljena je 1785. u New Yorku. Godinu dana kasnije utemeljena je loža u Virginiji, a njen je član bio i

„Entuzijastični prijatelj čovječanstva“

Thomas Jefferson, glavni autor Deklaracije o neovisnosti. Kad su Weishauptovi đavolji planovi za uspostavljanje nove vlade razotkriveni u Bavarskoj, Jefferson ga je branio i nazivao ga „entuzijastičnim prijateljem čovječanstva“.

Utemeljenje SAD-a usko je povezano s Redom iluminata. George Washington, prvi američki predsjednik, pripadao je Redu i bio je mason, baš kao i mnogi njegovi generali. Tekst Američke deklaracije o neovisnosti osmislili su i potpisali, pod vodstvom Jeffersona, gotovo svi masoni. Može se bez pretjerivanja reći da bez iluminata ne bi bilo SAD-a.

No, to ne znači da su utemeljitelji SAD-a bili zlonamjerni. Tajnovitost unutar masonskih i iluminatskih loža bila je savršena krinka za njihove revolucionarne aktivnosti, samo je nekolicina utemeljitelja SAD-a znala za planove iluminata, a možda i nitko od njih nije do kraja bio upoznat sa svime. Većina ih je smatrala da teže neovisnosti od tiranije gospodara.

Kao i mnogo današnjih članova masona, smatrali su da je loža bratovština posvećena promociji socijalnih vještina i načina da se uspostavi i održi prijateljstvo i bratstvo. Većina članova bili su lakovjerni kršćani. Iluminati i masoni promijenili su svoje metode u Americi da bi privukli što je moguće više ljudi, što je Adam Weishaupt opisao ovako: „Dosjetio sam se učenja koje je privlačno svim kršćanima; oslobađa ih njihovih kršćanskih predrasuda i kultivira njihove socijalne vrijednosti. Moja sredstva su učinkovita i neodoljiva. Naše tajno društvo funkcionira tako da mu nitko ne može odoljeti.“

To je zapisao John Robinson u svojoj knjizi iz 1798. pod nazivom „Dokazi o uroti protiv svih religija i vlada Europe“. Koja je to proklamacija zavela velik broj najinteligentnijih i najpoštenijih idealista u pretežno kršćanskoj Americi?

Weishauptove točne riječi glasile su: „Isus iz Nazareta, Veliki majstor našega Reda, pojavio se u vrijeme kada je svijet bio u velikoj konfuziji i hodao je među ljudima koji su već dugo vremena bili potlačeni. Podučio ih je razumnim lekcijama.

Da bi učinkovitije širio svoje ideje poslužio se religijom, vjerovanjima koja su bila zajednička, i lukavo povezao svoje tajno učenje s narodnom religijom. Dragocjeni smisao i konzekvence svoga učenja držao je skrivenima. Na kraju ih je razotkrio samo malom broju sljedbenika.

Ova mala skupina ‘izabranika’ držala je to učenje u tajnosti da bi ga prenijela slobodnim zidarima.“ Ta je taktika dovela u zabludu velik dio elite Američke revolucije, baš kao što i danas obmanjuje mnoge masone kršćanske vjeroispovijedi. Masonstvo se smatralo nečim što će slomiti okove kršćanstva, obećavalo je slobodu i sreću ljudskoga roda.

Ali profesor John Robison, stručnjak za masonstvo i suvremenik Weishaupta, ovako je vidio stvari: „Ta takozvana sreća čovječanstva nije ništa drugo nego sredstvo za ostvarivanje interesa elite s čime regenti (vođe iluminata) zbijaju šale među sobom.“

Zanimljivo je primijetiti da je SAD bio prva zemlja u kojoj su „ljudska prava“ i „sloboda vjeroispovijedi“, čemu su težili iluminati, zajamčeni Ustavom. Što i ne čudi, ako su iluminati i masoni od početka upravljali SAD-om kao marionetom.

To je još više centraliziralo njihovu moć i proširilo je u svaku poru američkog društva. Do tog vremena oporba je već bila ušutkana pa su iluminati dalje koristili SAD kao odskočnu dasku za ovladavanje svijetom kako bi podjarmili druge zemlje i eliminirali preostale neovisne čelnike država.
 
(dnevno.hr)

I danas postoji engleski, francuski, švicarski i njemački ogranak obitelji Rotschild. Svaki od njih je kroz povijest posuđivao novac za ratove “svojim” zemljama, a kad bi pokolj završio sve zemlje dugove su vraćale toj obitelji…

U slavnoj knjizi iz šezdesetih “Jutro čarobnjaka” Louisa Pauwelsa Jacquesa Bergiera oni su, razmatrajući mnoge pojave koje su obuhvatili pojmom “fantastični realizam”, ukazujući da postoji dovoljno naznaka i podataka da naša slika svijeta nije baš točna, na jednom mjestu rekli da je povijest civilizacije povijest urote.

Ne ulazeći duboko u ono što su htjeli reći, tek ćemo parafrazirati tu misao pa se zapitati vrijedi li možda i za povijest 20. stoljeća slična formula i kakav se rezultat zapravo dobiva ako se dinamika tih zbivanja pogleda iz perspektive “teorije urote”.

Što je izraz koji sam po sebi ne znači baš ništa, a pogotovo ne znači da nije praćen i praksom. Sam izraz u promet je pustila CIA nakon ubojstva Kennedyja kako bi etiketirala sve one koji su se pitali kako je jedan metak mogao ići naprijed-natrag ili skretati te kroz tijelo ulaziti pod raznim kutovima.

Izraz je to kojim se zamagljuju jednostavne činjenice o tome kako svijet funkcionira, kao i to da se događajima orkestrira iza sjene – i to na velikoj skali. Posve logično. Kako bi drukčije uopće i moglo biti? Uzmimo samo kao primjer notorne Rotschilde.

Rothschild, a pronevjerio golemu sumu novca?!

Nedavno se pojavila vijest da je barun David de Rothschild, jedan od najbogatijih članova obitelji Rothschild, optužen na zahtjev francuskih vlasti nakon što se otkrila financijska malverzacija i pronevjera goleme količine novca koje su britanski umirovljenici povjerili bankarskim institucijama ove obitelji.

Također, pokrenuta je velika međunarodna kriminalna istraga usmjerena na švicarsku podružnicu banke Edmond de Rothschilda „tešku“ 150 milijardi eura, a čije poslove vode barun Benjamin de Rothschild i njegova žena Ariane. U istom tekstu je pisalo da danas gotovo da nema države na svijetu u kojoj nisu osnovali svoju banku i koja je središnja banka zemlje.

Vijest je dobar pokazatelj principa koji je na snazi već dugo, a govori da i danas postoji engleski, francuski, švicarski i njemački ogranak obitelji Rotschild. Svaki od njih je kroz povijest imao praksu posuđivanja novca za ratove “svojim” zemljama, a kad bi pokolj završio i mrtvi bili pokopani, sve uključene zemlje zapravo bi dugovale jednoj jedinoj obitelji.

I danas je dio njihovog načina djelovanja financiranje svih strana, ali nekada su to radili otvoreno pa su tadašnji šefovi država znali pred kime treba kleknuti, ako im je išta trebalo. Ne bojte se, i dalje znaju, samo je sve “skriveno iza lažnih imena”, da citiramo stih grupe Haustor.

I što mislite, jesu li se ti, nekada javni, Rotschildi samo povukli? Umirovili? Ili su možda sve propili? Jednostavno zatvorili “butigu”?

Prije će biti da je ona i dalje otvorena.

Najprije uspavamo žrtvu, a onda ju šokiramo

U svrhu mentalnog eksperimenta krenimo, dakle, od pretpostavke – ili potpuno izmišljene priče, ako vam je tako draže – da financijska oligarhija orkestrira smjer zbivanja i time de facto svijet usmjerava prema nekom svom željenom cilju. Nećemo ići ni u daleku prošlost niti u metafiziku i teška pitanja prirode stvarnosti.

Umjesto toga, pogledajmo tim okom globalni vremenski slijed događaja u 20. stoljeću, koji je iz te perspektive potpuno u skladu s metodom koju je Naomi Klein nazvala “doktrinom šoka”. Osnovna ideja je jednostavna – prvo opusti žrtvu, a zatim je šokiraj. I to radi opetovano, dok ti ona, sva zbunjena, ne preda svoju sudbinu i misli u tvoje ruke. Dakle, dok joj ne bude slomljena volja.

Dvadeseto stoljeće izgleda upravo tako – desetljeće opuštanja i optimizma prekida neka globalno šokantna situacija. Nakon svakog nereda u kojem su napravljeni neki koraci prema okrupnjavanju moći slijedi desetljeće optimizma, a žrtvi (u ovom slučaju to je samo čovječanstvo) popuste pažnja i budnost stečeni u teškim vremenima. Ona se opusti i pomisli kako je najgore prošlo. I da ne može gore, jer toliko je grozno bilo. Tada slijedi novi udar.

Dvadeseto stoljeće započelo je mirno, još od kraja 19. stoljeća svijet (pogotovo europski i američki, gdje je glavna pozornica svih zbivanja) uživao je u neviđenih skoro četiri desetljeća mira. Više nego dovoljno da se svi opuste i preko noći nađu u svjetskom ratu, ispočetka potpuno nesvjesni razmjera njegove štete po ljudski duh. No, to ne znači da je oligarhija mirovala i tijekom ta četiri mirna desetljeća, osim iz naše europocentrične perspektive. Na drugom kraju svijetu, SAD je pokrenuo niz ponekad genocidnih ratova, šireći svoj imperij (Koreja, Samoa, Kuba, Filipini, Kina).

Svi smo happy, “lude godine” stvar su prošlosti?

Vratimo se u našu perspektivu i počnimo brojiti. Prvi šok: Prvi svjetski rat koji je završio 1918., ali zapravo je agonija završila oko 1920. sa završetkom epidemije španjolske gripe. Slijede “lude dvadesete”. Optimizam, charleston, moda, filmske zvijezde nijemog filma, lude frizure, ukratko – razvoj popkulture. Nakon desetak godina takvog životnog stila koji je širio optimizam i vjeru u budućnost slijedi drugi veliki šok – orkestrirana ekonomska kriza iz 1929. koja je katastrofalno, s epicentrom u SAD-u, pogodila svijet i kumovala nastanku totalitarizama na svjetskoj razini – istih po biti, ali različitih simbola i spremnih da odigraju igru zavade i novi rat.

Dok se osniva Liga naroda zemlje još bankarima vraćaju s kamatama dugove iz Prvoga svjetskog rata, novac koji im je financijska oligarhija posudila za vođenje rata kojeg su sami zakuhali.

Nakon šoka Velike depresije, kad je kriza prošla (ili su se tek svi na nju naviknuli), tijekom 1930-ih opet počinje razdoblje zabavne dekadencije, u Njemačkoj cabaret, u SAD-u jazz, zvučni film, svijet je već povezan zrakoplovima i telefonima… Redat ću asocijacije iz kolektivne svijesti jer o tome se kod doktrine šoka također radi – o djelovanju na podsvijest. I tako, točno deset godina nakon početka ekonomske krize, tog drugog velikog šoka 20. stoljeća, u Europi 1939. počinje novi svjetski rat, opet bez presedana u ljudskoj povijesti, ovog puta s golemim civilnim žrtvama i uništavanjem duboko iza linije bojišnice, pa sve do bacanja atomske bombe. Nakon njegova kraja organizira se UN kao začetak buduće svjetske vlade, dolazi do razvoja televizije, a komunizam je jači i rašireniji nego ikad, te također započinje osnivanje buduće Europske unije kroz Zajednicu za ugljen i čelik i EEZ.

Nakon ’45 globalni optimizam prožeo je i naše komuniste

I opet, nakon 1945., slijedi nekoliko globalnih godina optimizma i rasta, i opet s epicentrom u SAD-u. Nas isključujem iz tog globalnog optimizma (mada ga je bilo u političkom smislu) jer je tih godina komunizam u Jugoslaviji bio najnasilniji i rezutirao ubojstvima, protjerivanjima, zastrašivanjima, ali pokušajmo pred očima imati globalne trendove, ili pak njihove prikaze.

Što je bilo nakon desetljeća optimizma, rock’n’rolla i tehnicolora o budućnosti izvoženog u svijet iz SAD-a u vidu “američkog sna” (za kojeg doista morate duboko spavati da biste ga sanjali) koji je vladao do kraja 1950-ih? (Nije ga mogao uzdrmati čak ni krvavi Korejski rat, čija će kopija – Vijetnamski rat – nešto kasnije podići toliko buke, što govori o moći propagande: ako hoćeš neki rat učiniti nebitnim tako će i biti. I obrnuto).

Početkom 1960-ih, nakon više od desetljeća proklamirane pozitivne vjere u budućnost, ritam šokova kao da se ubrzava. Na samom početku desetljeća Kubanska kriza i slika svijeta na rubu nuklearnog rata. Razvoj “kontrakulture” ili kulture madih u skladu s tavistockovskom strategijom stvaranja što više podjela u društvu, po raznim frakturama.

No, sredina 1960-ih već je imala i nove aspekte eskapizma i optimizma – Beatles, Rolling Stonesi, hipi pokret i ideje ljubavi među ljudima, spuštanje na Mjesec. No, već krajem tog desetljeća eskalira pitanje Vijetnamskog rata, redaju se atentati na politčare s pozitivnim ugledom, društvom se širi trauma i osjećaj bliskosti smrti, kako je to opisao bubnjar grupe The Doors u svojoj biografiji pod stare dane. Sve to je početkom 1970-ih bilo podebljano umjetno stvorenim naftnim šokovima koje su učetverostručile cijenu nafte i eskalacijama arapsko-izraelskih ratova na Bliskom istoku.

Najvažnije je živjeti sa stilom, a tamo neki rat – fuj!

Kad je u drugoj polovici 1970-ih pamalo završilo to burno razdoblje koje je počelo oko sredine 1960-ih, pred kraj iznjedrivši pesimistični izdanak punk, opet slijedi desetljeće optimizma. Sjetimo se 1980-ih – šarena moda, disco-klubovi su svakidašnjica, eskapizam i zabava dominiraju, hitovi su Sunshine Reggae, Modern Love, When Tomorrow Comes, glazba je vedra i slavi uživanje u životu i bezbrižnost, u filmovima se putuje kroz vrijeme, osjećaju se naznake futurističke tehnološke budućnosti koja tek kuca na vrata, a koja će konačno dovesti do oslobođenja ljudi.

Ne zaboravimo da su mediji od samog nastanka u rukama financijske ologarhije koja ih koristi za političku propaganda, ali još važnije – za propaganda stilova života. Čak je i krvavi iransko-irački rat postao tek usputna vijest u novostima koja više nikoga nije uzbuđivala. Budućnost se nedvosmisleno smiješila i svi su se uzdali u nju. Vrhunac optimizma 1980-ih bilo je rušenje Beerlinskog ida i pad komunizma, događaji orkestriran kao i svi ostali. Na trenutak se činilo kao da će svijet konačno postati sretno mjesto. Kakva zabluda. Jer tek nešto više od desetak godina od prethodbog “klastera” kriza, počinju novi šokovi.

Prvo, ratovi u raspadajućoj Jugoslaviji, u srcu Europe, gdje ih nitko više nije očekivao, kao nastavak dirigiranog raspada te zemlje, a paralelno i jako reklamiran prvi irački rat. Nakon što je i to prošlo, opet, u drugoj polovici 1990-ih, dolaze godine optimizma, kako se čini – sve kraće i kraće. Optimizam širi globalni ekonomski rast, pojava interneta, biotehnologija i drugih tehnologija koje svoj eskapistički izraz u pop-kukturi imaju u pojavi nevjerojatno masovnih techno ili rave-partija koji su nudili trans plesa, neku vrst tehnološkog šamanizma. Činilo se da ovoga puta tehnologija konačno i u praksi postaje put u sretnu budućnost.

Triježnjenje nakon transa

I onda, nakon opuštanja, 2001. godina i rušenje “Blizanaca” u New Yorku, a potom i drugi irački rat, pa “rat protiv terorizma”. Paralelno se svijet straši mitom o utjecaju čovjeka na klimatske promjene, a svijet se zbog promocije mita o terorizmu i raznih “false flag” napada podvrgava dotad neviđenoj kontroli kroz tehnologiju nadzora koju je omogućila ista ona tehnologija koja je prije samo manje od deset godina bila izvor optimizma vezanog uz budućnost pa su je svi prigrlili.

No, neko vrijeme nakon 9/11 ljudi su se opustili ili tek naviknuli na novo stanje, a utjehu je pružao ekonomski rast za kojeg se činilo da mu nema kraja. Ali još brže nego prije, kao da se ritam ubrzava, na samo kraju desetljeća slijedio je novi šok – globalna ekonomska kriza nastala izdavanjem nenaplativih hipotekarnih kredita, stvorena namjernim snižavanjem kriterija za izdavanje kredita od strane… – pa sad već znate koga. Onih s početka priče. Tj. najvećih svjetskih banaka.

Nakon tog šoka nije se više dalo puno daha. Prvo dašak lažnog optimizma kroz operaciju propagandno zvanu “arapska proljeća”, koja su predstavljanja kao oslobođenje velikog dijela svijeta od tiranije, ali u to vrijeme je većina ljudi već “prokužila” da je riječ o namještaljci.

Već koju godinu nakon “arapskih proljeća”, kao logičan nastavak rušenja društvenih struktura u tim zemljama počinje tzv. “imigrantska kriza”. I dok ona tek uzima daha, u tišini se marljivo radi na potpisivanju transatlantskog ugovora kao temelja buduće euroameričke korporatističke države, a već je spremna i nova ekonomska kriza. Zapravo je to ona ista otprije desetek godina, kad su države natjerane na saniranje gubitaka banaka i tako troškove krize s banaka prebacili na svoje građane, ali su pritom “ispucali” sve što su mogle. Ovo njezino produbljenje zato se naziva “krizom s dvostrukom dnom”.

Iz čitave ove matematike proizlazi da se stroj ubacuje u šestu brzinu. Kad bi se pokušalo na temelju doktrine šoka tijekom 20. stooljeća izvesti kakvu projekciju, možda bi ona govorila da Europu u bliskoj budućnosti očekuju mnogobrojni oružani sukobi lokalnih razmjera, baš kao i SAD.

Bit će to dobar povod za još veće jačanje nadzora, ukidanje gotovog novca pod krinkom borbe protiv financiranja terorizma, jačanje europske policije (Europola) i europske vojske koja će uvoditti red, ali u konačnici će i i policijska i vojna organizacija biti korišteni protiv građana kojima njihove države neće moći pružiti pomoć jer će do tada sve ingerencije biti predate nadnacionalnim strukutrama izgrađenim na višestoljetnojj akumulaciji moći i novca te vlasništvu nad svim glavnim financijskim institucijama i najvećim bankama.

Ubrzo će transatlantski sporazum, osim ekonomske početi dobivati i političku dimenziju, s idejomm ujedinjena SAD-a i Europe u jednu državu, dio koje će tada možda već biti i Kanada i Meksiko. To će biti praćeno padom socijalne države i pauperizirnjem ljudi te njihovu držanju u stanju stalne ekonomske nesigurnosti i ovisnosti (vidi ‘outsourcing’ kao početak trenda).

Globalni stroj ubačen je u 6. brzinu

U isto vrijeme trebalo bi ih se početi još jače penalizirati za bilo kakav razvoj kroz karbonske bodove koji će vrlo brzo postati karbonski elektronski novac, s osobinama bez presedana u povijesti novca koje će zahtijevati cjelodnevnu kontrolu aktivnosti svakog pojedinca.

Pritom će temperatura na Zemlji opadati, djelomično zbog toga što se nalazimo u razdoblju zahlađenja koje bi trebalo trajati barem do 2037. ako se prati dinamika kruženja vode u Pacifiku zvana “pacifička dekadna oscilacija”, a klima će se dodatno hladiti (jeste li primijetili kako je zadnjih proljeća hladno čim zađe sunce?) intenzivnim stvaranjem lažne naoblake kroz program kemijskih tragova ili “chemtrailova”, koji odbijaju sunčevu svjetlost.

Istina je da je ovo viđenje pesimistično, ali je i realno, kad se sagleda dinamika šokova i njihov sve jasniji cilj – totalitarizam kroz spregnutost čovjeka i tehnologije (transhumanizam, čipovi, pametni gradovi, internet, umjetna inteligencija s robotima kao sučeljem…).

No, svaki sljedeći šok je nemoguć ako se zna da dolazi pa ga se očekuje. Izoštrena pažnja i nevezivanje uz bilo što na temelju spoznaje da se sve oko nas u hipu može promijeniti svakako može biti dobar nadomjestak za strah i osjećaj gubitka kontrole. Ako postoji spremnost i na najneugodnija iznenađenja, tada te akcije neće biti iznenađenja i izgubit će značajan dio učinka. Koliko se uopće puta može prodati isti štos?

Kako bi se kolokvijalno reklo: Možemo mi to. Pod “to” moglo bi se staviti, recimo, “zadržati ljudskost i razlog za život”. Možda iz toga izađe i štogod pametno? Uostalom, sve ovo drugo smo već probali i nikome se baš posebno ne sviđa.
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

U Hrvatskoj smo vidjeli brojne slične primjere, samo što je etiketa ‘teoretičara zavjere’ promijenjena s ‘veleizdajnikom’ i sličnim kovanicama

Baš kao što kaže najpoznatiji banalni servis na planeti – Wikipedia – ‘Teorija zavjere je špekulacija ili hipoteza u kojoj tumač pretpostavlja kako dvije ili više osoba iza zatvorenih vrata kuju zavjeru koja ima utjecaj na osobe koje s istom nisu upoznate, a ta urota je ili protuzakonita ili štetna.’

Mnogi je uspoređuju s paranojom i kao ključni argument navode da velike igrače goni interes koji nije suprotstavljen dobrobiti naroda, te je teorija slučajnog slijeda događanja često zapravo i korisna za mase.

Iako brojni dokazi govore suprotno, teorija zavjere ostaje teorija najčešće zbog ‘službenih izvješća’ koja eksplicitno ne potvrđuju navode teoretičara.

Tako Nixon nije priznavao Watergate, NSA je diskvalificirala Snowdena dok su brojni hrvatski novinari smatrani ‘redikulima’ zbog istraživanja Sanadera i njegovih tadašnjih suradnika. Nećemo ići u dubinu same ‘teorije zavjere’ već ćemo se pozabaviti teoretičarima zavjere, koji najčešće sežu u istraživačko novinarstvo, te političkim napadima.

Možemo se tako prisjetiti govora Davida Camerona iz 2014. godine u kojem je ‘nenasilne ekstremiste poput grupacije ‘Istina o 9/11′ ili teoretičare zavjere’ proglasio ‘podjednako opasnima s ISIL-ovim teroristima’. Kako je tada u jeku bila istraga o pedofilskim prstenima BBC-Westminster-Buckingham koje je razotkrio bivši BBC-ev novinar David Icke još davne 1998. (što je smatrano ‘suludom teorijom zavjere’ no Icke se unatoč nabrajanju imena i situacija nikada nije suočio s tužbama), ovo je predstavljalo enorman pritisak na novinarsku profesiju, a brojni poznati novinari odlučili su se distancirati od slučaja zbog straha od etikete i agresije.

Nekidan se Cameron do kraja odlučio obračunati s Ickeom koji mu očigledno predstavlja ‘trn u oku’. Tijekom govora o ‘Brexitu’ iliti potencijalnom izlasku Velike Britanije van EU, Cameron se osvrnuo na svog starog poznanika. ‘Naravno, možete reći da je u pitanju neka velika zavjera, nešto u stilu Davida Ickea… No to je besmislica’, rekao je Cameron na što se zaključilo da političari ne bi radili nešto što je protiv interesa vlastitog naroda.

S druge strane Atlantika glavna tema svih novinara i političara je Donald Trump. Čovjek kojeg se odrekla vlastita stranka, a niti u medijima ne kotira najbolje – savezništvo je pronašao upravo kod etiketiranog teoretičara zavjere, Alex Jonesa.

U jednom od intervjua s kojim je njegovom alternativnom portalu ‘Infowars’ prilično digao popularnost, Trump je obećao da će ukoliko on pobjedi upravo ovakav tip novinarstva dobiti jednu novu dimenziju. Jones je poznat po istraživanju okultnih rituala elite, brojnim videima vezanim upravo uz 9/11, a u posljednje vrijeme odlučio se za nenadanu podršku upravo diskvalificiranom Trumpu.

Clintonica, isto tako poznata po brojnim sumnjivim radnjama i ratnoj praksi koja koketira s ‘ratnim zločinom’ (za koji se američke trupe ne može procesuirati) – uživa naklonost upravo tih istih novinara koji su u potpunosti zaboravili na istraživački sektor, osim ako u pitanju nije Donald Trump.

U Hrvatskoj smo vidjeli brojne slične primjere, samo što je etiketa ‘teoretičara zavjere’ promijenjena s ‘veleizdajnikom’ i sličnim kovanicama. Kako vješto pratimo svjetske trendove, ne bi čudilo da uskoro počnemo s Cameronovom praksom prokazivanja. Ickea se sustavno diskvalificira s ‘gmazovskom teorijom’, Jones je pak na piku zbog ‘False Flag 9/11′, europski novinari ismijavani su zbog bilo kakve teorije o pariškim napadima i imigrantima, u Australiji Max Igan ima problema zbog uočavanja totalitarističkih zakona, u Rusiji novinari nestaju zbog pisanja o Rothschild – Putin hobotnici…
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(blog.vecernji.hr/uredio:NSP)

Kad ljudima uskratite istinu, prava objašnjenja i transparentne odgovore, oni će potražiti alternativna rješenja i otvorit ćete vrata teorijama zavjere

Teorije zavjere daju smisao nečemu što se može činiti besmislenim. Kažu vam da ste usamljeni jahač u borbi protiv zla koje susrećete samo u filmovima o superjunacima. Kreiranjem udobne nestvarnosti, ograđujete se od neudobne stvarnosti.

Optužbe su u Hrvatskoj nakon izbora pale, ali tko, što, gdje i kada se dogodilo, ako se dogodilo, glasači nisu zaslužili znati, pa mogu samo nagađati, izmišljati, pretpostavljati, konstruirati.

‘Kad ljudima uskratite istinu, prava objašnjenja i transparentne odgovore, potražit će alternativna rješenja i otvorit ćete vrata teorijama zavjere‘, kaže britanski psiholog Rob Brotherton, autor novoizašle knjige ‘Suspicious Minds’ (Sumnjičavi umovi) koja istražuje psihološke razloge našega vjerovanja u urote.

Mostovci su očito odbili izaći s istinom, jer istina obvezuje. Kad je javnosti nepoznati biznismen Tihomir Orešković pao s neba za mandatara, na društvenim mrežama su odmah osvanule teorije o tome čiji je igrač, tko ga šalje, zašto i koji su njegovi motivi da ‘s velike plaće padne na malu’, kako kaže Petrov. Stoje li iza njega masoni, Opus Dei, globalni kapital, farmaceutski lobi, veliki igrači Novog svjetskog poretka, koji orkestriraju sve, pa i budućnost male Hrvatske?

Naravno, teorije zavjere nisu naša specijalnost, a naša mučna postizborna sapunica tek je mali dio stresne svakodnevice u koju se umočio svijet te u strahu pred neizvjesnim i nepoznatim, neki nude svoja objašnjenja. ‘Takva objašnjenja daju smisao nečemu što se može činiti besmislenim. Ona vam kažu da ste među izabranima, svjesni velike sheme koju drugi ne žele ili ne mogu vidjeti. Kažu vam da ste usamljeni jahač u borbi protiv one vrste zla koju srećete samo u filmovima o superjunacima’, kaže Rob Brotherton.

Mračne teorije urota omiljena su tema krimi-romana, filmova (što bi bez njih James Bond) i TV-serija, od kojih je najnovija – izuzetno hvaljena BBC-ijeva ‘London Spy’ autora Toma Roba Smitha (sporednu ulogu igra i naša Zrinka Cvitešić) – prema mišljenju nekih kritičara, ‘spektakularan primjer paranoidnog stila’. No stvarne teorije zavjere nerijetko su spektakularnije od fikcije. Iako je ISIL preuzeo odgovornost za suludi pokolj u kalifornijskom San Bernardinu početkom prosinca, u kojem je muslimanski bračni par ubio četrnaestoro građana, odvjetnik obitelji ubojice Sayeda Farooka odmah se požurio s izjavom o ‘namjernom incidentu koji će ubrzati donošenje zakona o kontroli oružja ili potaknuti predrasude i mržnju prema muslimanskoj zajednici’.

Nakon nestanka zrakoplova Malaysia Airlinesa, medijima su kružili različiti scenariji: srušili su ga Rusi, bila je to neka vrst pokusa, zrakoplov zapravo nije postojao, a CNN je pitao nije li završio u crnoj rupi. Teorija chemtrailsa po kojoj zrakoplovi, osim uobičajenih nusprodukata izgaranja mlaznog goriva, ispuštaju i kemijske, a možda i biološke agense u svrhu podčinjavanja ili trovanja ljudi, stigla je i do nas, pa su neki objavili detaljne studije o ‘trovanju naroda preko neba u Hrvatskoj’, na bazi analize snimki prelijetanja aviona iznad Splita. Jedna teorija kaže da su vlade nekih svjetskih sila namjerno proširile ebolu i AIDS zbog kontrole populacije, a druga da je američka Agencija za hranu i lijekove odbila jeftinu supstancu laetrile, dobivenu iz marelica, kao učinkovit lijek protiv raka, zbog zaštite interesa velikih farmaceutskih kompanija…

Prema jednoj ‘dokazanoj’ teoriji, tornjevi njujorškog World Trade Centera nisu srušeni zrakoplovima, nego kontroliranom eksplozijom, a Pentagon je pogođen navođenom raketom. Po drugoj su teoriji oteti zrakoplovi bili nakrcani eksplozivom i usmjereni na ciljeve daljinskim upravljanjem. Po trećoj su putnici otetih letjelica ubijeni ranije i bačeni u ocean, po četvrtoj su bili dio planirane zavjere i nakon katastrofe nastavili živjeti pod novim identitetom, a iza napada je stajao Izrael, želeći time natjerati SAD u konflikt s Arapima. Sve to zvuči blesavo, no jedno ispitivanje iz 2006. pokazalo je da je svaki treći Amerikanac vjerovao da je prste u napadu 9/11 imala Busheva administracija kao izliku za invaziju na Irak.

Ali takve nas reakcije ne trebaju iznenaditi, piše urednik Guardiana, David Shariatmadari, jer se one ponavljaju nakon svake velike, uznemirujuće i zbunjujuće tragedije. Uz povrijeđenost i tugu, javlja se sumnja da iza nje stoji neki veliki, tajanstveni razlog, kao u slučaju pariškog masakra, kada je na blogovima odmah iskrsnula teorija o tzv. ‘false flag’, operaciji pod krivom zastavom, koja počiva na ideji da su napad organizirale zapadne sile, da pokažu do kuda može ići ISIL.

‘Kad god se dogodi nešto neuobičajeno, skloniji smo vjerovanju da se to zbilo s nekom (višom) namjerom i da je to netko planirao, nego da je bila riječ o običnoj nesreći, kaosu ili kakvoj neželjenoj posljedici. Teško je povjerovati da se neki usamljeni vuk, Lee Harvey Oswald jednoga jutra jednostavno probudio, ubio najmoćniju osobu svijeta i američku povijest okrenuo u nekom drugom smjeru’, kaže Rob Brotherton.

Potreba za takvim objašnjenjima je prirodna posljedica načina na koji se razvijao naš mozak – objašnjava on – tvrdeći da se korijeni toga mogu nazrijeti u ranom djetinjstvu: upitate li dijete zašto netko kiše, odgovorit će da to čini zato što mu se sviđa. Tek nakon četvrte ili pete godine počinje učiti da sve što netko čini, ne čini namjerno. Odrastanjem smo u stanju premostiti takav automatski zaključak, ali istraživanja pokazuju da on u nama ipak ostaje u manjoj ili većoj mjeri. Kao kod pijanca: ako ga trijeznog netko gurne i prolije mu piće, primit će to kao običnu nespretnost. Dogodi li se to nakon četvrtog-petog pića, pijanac je spreman na svađu, neki čak na obračun oružjem.

Zašto se teorije zavjere šire brže no ikada? Budući da globalne događaje danas pratimo 24 sata, u realnom vremenu, pred nama stalno raste brdo kriza i kaosa koje moramo prožvakati, a u slučaju da ne vjerujemo službenoj verziji događaja, svoje sumnje možemo odmah s drugima podijeliti na društvenim mrežama. Teorija zavjere bilo je oduvijek i njihova je raširenost ostala ista do danas, tvrdi britanski psiholog Viren Swami, a zahvaljujući internetu, promijenila se samo brzina nastajanja. Promijenila se brzina nastajanja, ali i nestajanja, jer je internet danas inkubator konspirativnih teorija, ali i njihov protulijek, budući da je većina informacija dostupna odmah i svakome.

Iako su teorije zavjere odavna dio političke kulture, ozbiljnija istraživanja o njihovoj prirodi počela su tek devedesetih godina prošloga stoljeća. Tako su američki istraživači J. Eric Oliver i Thomas J. Wood u istraživanju naslovljenom ‘Konspirativne teorije i paranoidni stilovi masovnog mišljenja’, došli do saznanja da svaki drugi Amerikanac vjeruje u barem jednu teoriju urote te da se mnoge od njih razlikuju po ideologiji i utemeljenosti. Za razliku od mnogih teoretskih nagađanja, oni su zaključili da potreba za zavjereništvom nije posljedica autoritarnosti, neznanja ili političkog konzervativizma, nego psihološka spremnost da se vjeruje u neviđeno. Tražeći vezu između genetike i temeljnih političkih stavova, istraživači također propitkuju vezu između konspirativnog razmišljanja i gena. Istraživači Jan-Willem van Prooijen i Michele Acker pak sklonost vjerovanju u teorije zavjere povezuju s ljudskom potrebom za kontrolom.

Vjerovanje u teorije zavjere ima i mnoge loše strane. Loše su ako vjerujete da su klimatske promjene obmana znanstvenika, koji time gnjave zagađivače dodatnim troškovima. Ali ima i dobre, jer ‘kada bismo prihvatili zdravo za gotovo sve što nam kažu naše vlade ili farmaceutske kompanije, bili bismo stado ovaca’, kaže psihologinja Karen Douglas.

Ima još nešto. Izmišljanjem zavjera oslobađamo sebe odgovornosti. Ako je kreator problema netko izvan našeg dosega i moći, neka mračna organizacija, neka golema korporacija, neki strašni moćnik, mi mali, obični, ne možemo ništa učiniti. Kako netko reče, kreirajući udobnu nestvarnost, ograđujemo se od neudobne stvarnosti, ili je bolje ipak živjeti kao OVCA, biti prevaren i misliti da vlada čini ono što je ipak najbolje za nas?!
 
(tportal.hr/uredio:NSP)

Sve vijesti su ispred naših očiju, a opet skriveno, programiranjem i zavođenjem uma i pažnje, prikazuju i same sudjeluju u gradnji orvelovske totalitarističke države sa svjetskom vladom, vojskom, elektronskom valutom i stanovništvom spojenim na svjetski kompjuterski sustav i mrežu satelitske navigacije tj. globalnog pozicioniranja

Danas se često spominje sintagma “teorija urote”. Još češće ćete od sasvim običnih ljudi u usputnim razgovorima, na spomen tog pojma, čuti kako kažu da se radi o “praksi urote”, a svaki od njih misli da se sam dosjetio te doskočice.

Možda je to posljedica toga da su mnoge činjenice već godinama “na stolu”, predstavljene u knjigama, na istraživačkim neovisnim web-siteovima ili youtubeu (zbog kojih je Barack Obama nedavno rekao da je “internet prijetnja demokraciji”; mo’š mislit’ kako sve puca od “demokracije”).

Bez obzira na kaos koji vlada na tom području, jednom kad se počne informirati izvan uobičajenih kanala, teško je ne uočiti oko sebe mnogobrojne potvrde i male korake tkanja te divovske psihološke igre koja zadire do naših najdubljih predodžbi o prirodi svijeta oko nas.

Sve vijesti su ispred naših očiju, a opet skriveno, programiranjem i zavođenjem uma i pažnje, prikazuju i same sudjeluju u gradnji orvelovske totalitarističke države sa svjetskom vladom, vojskom, elektronskom ugljičnom valutom i stanovništvom spojenim na svjetski kompjutorski sustav i svjetsku mrežu satelitske navigacije tj. globalnog pozicioniranja. To se sve zbiva u ovom trenutku i do detalja je dokumentirano, samo si treba dopustiti uočavanje tih detalja i povezati ih u smislenu cjelinu.

Paradigma manipulacije na naslovnici novina

Za potvrdu samo treba pogledati naslovnice novina. Prije nekoliko dana u prijelomu naslovnice jednih novina mogla se vidjeti paradigma manipulacije. Sredinom stranice dominirala je slika Karamarka i Milanovića, koji su za svjetske manipulatore prilično nebitni, ali su korisni za odvlačenje pažnje domaćeg čitatelja koje njihov odnos jako uzbuđuje.

No, iznad te slike bio je naslov koji nas je obavještavao o iznimno bitnoj temi. Pisalo je “EU formira vojsku”, uz dodatna objašnjenja da će ta vojska imati ovlasti ući u svaku državu u kojoj procijeni da joj granice nisu dobro čuvane, bez obzira želi li to ta zemlja, te da će trebati veto od tri četvrtine glasova država članica da se to spriječi. Takav široki mandat i zadiranje u suverenitet države članice i kontrole granica dosad nije imala nijedna europska agencija.

I eto još jednog odgovora čemu (još) služi projekt organizirane migracije. Opet je riječ tek o staroj, ali djelotvornoj formuli “problem-reakcija-rješenje”. Kreiraj problem, i kad stvoriš reakciju ljudi tada kao rješenje ponudi mjeru koja u pravilu vodi prema sve većem profiliranju diktatorskih ovlasti Europske komisije i rastu europskounijskog fašizma i totalitarizma. Prozirno, ali i dalje učinkovito.

Mnogi su ismijali ljude poput Davida Ickea i druge autore, ne razumjevši u potpunosti što njihove “teorije urota” govore. Svakako, treba se potruditi i razdvojiti žito od kukolja, ali možda vrijedi uložiti trud u opstruiranje nastanka svjetske elektronički nadzirane totalitarne države koja ljudskom rodu želi nametnuti nehumani mentalitet roja bez ikakve trunke empatije i suosjećanja, koja želi vladati svakim segmentom svakog pojedinca od rođenja do smrti?

Kako je rekao Brock Chisolm, bivši direktor zlokobne Svjetske zdravstvene organizacije: “Da bi se uspostavila jedna svjetska vlada neophodno je ukloniti individualnost iz ljudskih umova”. Zato je dr. John Rawling Reese, jedan od osnivača instituta Tavistock, rekao: “Trebamo se pobrinuti da kontrola uma prožme svaku obrazovnu aktivnost u životu ljudi.”

Nijedne sekunde ne smijemo smetnuti s uma da ta nadnacionalna struktura, koja je i sama tek operativna razina, ljude gleda isključivo kao, Rockefellerovim riječima, “kmetove”, niža bića. Nek’ to bude dovoljno, bez odlaženja u daleku prošlost, duboki svemir ili druge dimenzije, ali i to su sve smjerovi u kojima se može pratiti korijen današnjih zbivanja. U novije vrijeme možemo ići do 1770. kad je Mayer Amschel Bauer (alias Rotschild) osmislio i stvorio Iluminate, promičući misiju globalne dominacije putem mreže središnjih banaka kojima su upravljali njegova obitelj i njihovi skriveni partneri. Njima mnogi autori pripisuju današnje degenerativne socioekonomske trendove.

Sustav ne bi funkcionirao bez – vodećih medija!

Da ne budemo pesimisti, zamislimo čovječanstvo kao uspavanog diva koji se počeo meškoljiti. Možda baš zato danas svjedočimo potpuno otvorenim napadima na ljudsku privatnost, um, tijelo, zdravlje, duh, vlasništvo. Ako obratite pažnju primijetit ćete i slijedeće: istovremeno dok se sve više ljudi budi iz kolektivnog transa, drugi u nj tonu još dublje.

Jaz je sve veći, a oni koji zapadaju u sve dublji trans dobivaju poslove koji opslužuju sustav te rade kao namještenici državnih tijela i raznih agencija, kao znanstvenici, općinski službenici, čuvari parkirališta ili policajci. Na svu sreću, i među njima su brojni pojedinci koji nisu isključili iz sebe zdrav razum i humanost. Kad sustav nastoji nametnuti svoju volju, ma što on učinio, ne može slomiti informirane i svjesne ljude, koji se dignu i idu dalje nakon svake konstruirane krize. Zato mora to preduhitriti te ih zavesti, hipnotizirati, navući trikovima, lagati, programirati…

Dobra početna točka razumijevanja uvijek su mediji, tj. ono što oblikuje našu stvarnost. Treba imati na umu da su neki od najzadrtijih umova često baš novinari, programirani nevjerojatno ograničenim smislom za stvarnost koju potom prenose u obliku vijesti. Općenito su mnogi od njih neinformirani o svijetu o kojem tvrde da izvješćuju, a neznanje i bahatost su ubojita kombinacija. Većina novinarskih stavotvoritelja svoje “istraživanje” ograničava na čitanje raznih svjetskih medija.

Svjetske medije pak posjeduje i kontrolira sve manji broj korporacija koje su na kraju jedna te ista korporacija. To je kao da se informirate gledajući reklame. Kontrola medija ne znači da će postavljeni šefovi viriti svakom novinaru preko ramena. To nije niti ostvarivo niti potrebno, dovoljno je odrediti parametre i “norme” kroz koje mediji sve filtriraju. Da se danas smatra da je Zemlja ravna, suvremeni bi mediji ismijavali svakoga tko bi tvrdio suprotno. Nitko im ne bi morao reći da to čine, radili bi to pukim refleksom zbog načina na koji su programirani da vide svijet.

Stih jedne pjesme grupe Jinx glasi: “Svijet se manje-više istim tempom kvari”. To je doista tako, a zapravo je čudno samo po sebi, kad se pogleda oko sebe i vidi silna količina pozitivnih napora i stremljenja svih ljudi. Razlog tome je što netko stalno njiše brod i namjerno izbacuje ljude iz ravnoteže, a glavni mediji u toj operaciji predstavljaju glavno sučelje.

Napredak i rad ljudi neprestani su minirani umjetno stvorenim krizama i svjetskim diktatorskim institucijama, ili pak marionetama na čelu vlastitih izvršnih ili monetarnih vlasti. No, čak i kada stvari imaju pozitivan hod, i dalje se posvuda u medijima nastavlja isti refren koji ima namjeru srušiti ljudima vjeru u vlastite sposobnosti i tako ih navesti da prihvate “rješenja”, koja su istoga tipa kakva su i dovela do raznih “kriza”.

Ljudi kao baterije koje pokreće samo strah

Ali vrč ide na vodu dok se ne razbije. Na globalnoj, kao i na našoj lokalnoj razini, u tijeku je informacijski rat. Na jednoj strani su glavni mediji, kao glasnogovornici onoga što ću nazvati Kontrolni sustav, a na drugoj usmena predaja između ljudi, njihova vlastita iskustva i zdravi razum. I dok ljudi imaju samo jedni druge, nadnacionalna struktura u vlasništvu ima naftu, banke, medije, nalazi se iza svih naizgled suprotstavljenih strana i neprekidno, kroz mrežu više ili manje tajnih društava, stvara kaos iz kojeg potom gradi sve veću centralizaciju svjetskog sustava. U prijevodu, zatvor za ljude.

Njihov je cilj je razvlastiti ljude, oteti im zemlju, vodu, egzistenciju, učiniti ih baterijama koje emaniraju samo strah i kojima je to jedino što ih pokreće, a glavno sredstvo pri postizanju tog cilja jest masovna hipnoza. Vanjski događaji su mogući samo zbog toga što su umovi ljudi isprogramirani lažnom slikom stvarnosti na mnogo načina. Recimo, jedan od glavnih stupova te laži je povijest. Uglavnom netočna, tendenciozno i selektivno predstavljena, koja najvažnije stvari iz naše daleke, a i one bliže prošlosti, prešućuje.

Uostalom, i danas se neprekidno stvara, kroz lažnu interpretaciju suvremenih događaja koji već sutra takvi ulaze u povijest – pogledajte samo 9/11. Kod sadašnjosti koja se ovog trenutka krivotvori, a uskoro će postati povijest, danas još, kao suvremenici, možemo uočiti pozadinu zbivanja, ali što je bilo s događajima od prije nekoliko desetljeća, stoljeća ili tisućljeća, bolje je niti ne razmišljati.

Povijest kao zatvor za “hakirani um”

Kao i drugi koncepti, i povijest je zatvor za um, i posve je moguće da ljudi u plemenima bez povijesti žive puno zdravije i da im se ne mogu tako lako prodavati “štosevi” i sumanuta objašnjenja. Pretpostavljam da bi, neopterećeni konceptima povijesti, i na našem mjestu puno lakše uviđali bit zbivanja i donosili razumne zaključke. I uopće, konceptima svih vrsta.

Ukusi, ideologije, norme, sve su to programi, oni su međusobno sukobljeni, a ne mi u koje su “instalirani”. Može se reći i da su programi sve razine onih “ja” kakvim se smatramo i tako sve do najdubljih razina stvarnosti koje oblikuju privid vanjskog svijeta u našem umu. Većinu tih programa imamo s razlogom, kako bismo mogli doživljavati ikakva iskustva. Kako možeš znati što je uživanje u glazbi, ako nemaš ugrađen program ukusa i sklonosti barem prema nekoj vrsti glazbe? Isto vrijedi za mirise, okuse, fizička iskustva, kao i emocionalna.

Nije loše pokušati osvijestiti da naš “ja” zapravo nismo mi, da smo mi nešto drugo od sklopa uvjerenja i koncepata. To pruža distancu od zbivanja kojih smo dio i može nam sačuvati poprilično živaca i zdravlja. Ali dok se to ne napravi, bilo bi dobro barem razlučiti naše izvorne programe od potprograma koji su nam ciljano ubačeni (mada se oni vrlo dobro spajaju na izvorni program i ponekad mu nalikuju).

Cijela civilizacija tek je jedan program u ljudskom umu

Ti potprogrami su danas najveći problem. Koliko duboko idu programi? Vjerojatno beskonačno, sve do one razine na kojoj nestaje svaka misao ili stav o bilo čemu. Iz toga slijedi da je cijela civilizacija tek jedan program u ljudskom umu (s uključenim potprogramima, koji predstavljaju razne varijacije kultura), a također i sve što mislimo da vidimo, čujemo ili možemo opipati.

Dok nam programi generalno trebaju da bismo mogli imati iskustvo “stvarnosti”, ne trebaju nam baš svi potprogrami. Nekim se potprogramima mogu hakirati naši programi, a to se i radi. Osim ako se nositelj programa ne pokaže jačim od programa budnošću svoje svijesti. U tom slučaju, potprogram čak može i postojati u nositelju, ali biti benigan. Jer u konačnici, ipak je vlasnik uma taj koji ima svu moć da odredi koji će mu programi vladati umom.

Zahvaljujući programima nastaju sve podjele, kojima se toliko manipulira. Programi su smješteni u našem umu, računalu koje bi trebalo služiti samo za tehničke poslove. Kako sagraditi kuću, sjetiti se što sutra treba kupiti u dućanu, napisati filozofski traktat – to su zadaci za um pokretan programima. No, kad um kroz svoje programe počne interpretirati velika pitanja poput morala (koju su neuhvatljiva u norme, a opet svakome samorazumljiva, kolikogod to zvuči apsurdno), tada nastaje nered.

Tada, kad su programi ti koji su pokušali dokučiti što je dobro. Kad pomisle da su uspjeli, da su shvatili što je dobro, onda zaključe da je ovo što je preostalo – zlo. I da to treba ukloniti, da bi samo dobro preživjelo. Izgleda da je put do pakla uvijek popločan dobrim namjerama,

Pogledajmo recimo rat. Kao ljudi, svatko od nas iznutra zna da ne treba ubiti drugoga čovjeka. Možda bi u nekim drugim okolnostima bili dobri prijatelji koji dijele iste interese? Pa što ne “štima”, zašto se kolju? Ne “štima” to što su razni programi smislili kako bi mogli napraviti idealno društvo, ali da bi se to postiglo treba ukloniti neprijatelja koji stoji na putu jer je njegov program zamislio drukčiji oblik idealnog društva. Na kraju se ljudi poubijaju, a programi i dalje žive netaknuti.

Nije li i to apsurdno? Programi zaposjednu ljude, navedu ih da se poubijaju, a oni sami netaknuti i dalje žive, gdje god postoji netko u čije su se životne programe ugradili. Ubojstvo može biti radi cilja koji u sebi sigurno sadrži djelić neke izvorne težnje za pravednošću i dobrobiti, ali kad ta težnja bude provučena kroz programe koji matematičkim ili logičkim putem žele doći do rješenja… tada “drek udari u ventilator”, da upotrijebimo taj slikoviti američki izraz.

Sami programi nisu niti loši niti dobri, čak niti oni koji uzrokuju zlo. Oni samo pokušavaju umovanjem stići do dobra, pa načine štetu. Zato ih treba spriječiti da vladaju nama.

Svjetonazori su varka, košulja a ne koža

Svijet će se popraviti onog trenutka kad shvatimo da je sve što smatramo svjetonazorom, i na što smo jako ponosni, obična varka. Što ne znači da se zato moramo odreći svjetonazora – dovoljno je samo znati da su oni poput košulje, ugodne ili lijepe, ali ipak za košulju nikad ne pomislimo da nam predstavlja kožu.

Onaj tko razumije da je čovjek na jednoj razini biološki kompjuter sa sklopom svakojakih programa koji su mu neophodni za manifestaciju “stvarnosti” i ako ima neke ciljeve koje želi ostvariti, sve što treba napraviti jest hakirati te programe tj. na programe čija je svrha doživljavanje iskustva nalijepiti svoje potprograme. Nakon toga dobar programer više nema puno posla. Instalirani potprogrami rade sami i stvaraju nove potprograme.

Jedan paket potprograma neka se zove “Religija 2.0”, a u padajućem meniju nalazi se sve, od hinduizma i kršćanstva do new agea. Za hakiranje bi bio koristan i paket “Ideologija 2.0”, s jednako bogatim padajućim menijem punim potprograma koji vrte neke svoje algoritme.

Neki potprogrami su površni, jasno vidljivi, percepcija nametnuta kroz medije, poput programa “Migracije su spontane 2.0” ili programa “Mi smo nesposobni sami upravljati svojom imovinom pa je zato trebamo dati strancima 2.0”, dok su drugi potprogrami suptilniji i teško uočljiviji. No, svi oni, instalirani u domaćina, navode na određene radnje. Ako u tim radnjama domaćin strada, ili uzrokuje stradanje drugih domaćina potprograma, tim gore po domaćina. Jer program ostaje netaknut.

Ako se prevelikim zalogajem čini razlučiti sebe od svih programa, možda bi za početak bilo dobro razlučiti izvorne programe ove “stvarnosti”, našeg svijeta, od hakerskih potprograma. To “hakiranje” temeljni je alat urote protiv čovječanstva koja nas svakodnevno dohvaća u našim životima, kuhinjama, na poslu, u školama, pa i na našem kauču u dnevnoj sobi. To je zahvat širokih razmjera, konstruiran tako da mu se ne može izbjeći na ovoj razini shvaćanja i promatranja svijeta. Ipak, ima načina, ali tek kad se shvati ono temeljno – da je središnja točka urote okupacija ljudskih stavova i uvjerenja. To je prije svega psihološka igra, tj. igra uma.
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

OTKRIVENA JOŠ JEDNA PRIJEVARA! Od svih stotina tisuća znanstvenika u svijetu, samo 75 od njih, većinom iz Amerike je odabrano za “broj” koji će nam reći da li su klimatske promjene stvarne i oni čine 97% znanstvenog mišljenja

Mozak mrtav medijskih novinarskih zombija više ne funkcionira. Njihov posao je zapravo kontrola zombija …

Ako ste ikada ima nesreću slušati liberalne medije, vjerojatno ste čuli tvrdnju – koja se ponovlja poput mantre – da “97% znanstvenika vjeruje u umjetno stvorene klimatske promjene” (ili neku sličnu parafrazu verzije ovog lažne tvrdnje).

Srećom, postoji knjiga Mark Steyna koji nam pomaže odvojiti istinu od fikcije. To se zove “Sramota profesije” i ima kratke eseje i članke znanstvenika koji govore protiv zavjere globalnog zatopljenja / klimatskih promjena koji se preko medija šire po svijetu.

Ono što slijedi je šokantno objašnjenje iza takozvane statistike “97% konsenzusa” koja je navodno došla iz usta tih znanstvenika znanstvenika.

“97%-tni konsenzus” tvrdnja je totalna znanostvena PRIJEVARA koja se temelji na selektivnom uređivanju podataka ankete

Iz knjige “Sramotna profesija”:

Anketna mišljenja znanstvenika o globalnoj klimatskoj su proveli Margaret RK Zimmerman, MS i objavljena su od strane University of Illinois u 2008.

Osim njegove potpore od strane dr Pantsdoumi, Mann često tvrdi o odobrenju “ustaljene znanosti” za tisak i medije: “97 posto svjetskih znanstvenika navodno vjeruje u katastrofalno antropogeno globalno zatopljenje koje zahtijeva masivne državne intervencije.”

Taj postotak proizlazi iz istraživanja provedenog za znanstveni rad Dr. Zimmermana.

“Istraživanje” se sastojalo od dva pitanja, online upitnika poslanog 10,257 znanstvenika, od kojih je 3.146 odgovorilo. Od ispitanih znanstvenika, 96,2 posto je došlo iz Sjeverne Amerike. Samo 6,2 posto dolazi iz Kanade.

Dakle, Sjedinjene Države su prekomjerno zastupljene u tom sjevernoameričkom uzorku. Devet posto ispitanika u SAD su iz Kalifornije. Dakle, Kalifornija je prekomjerno zastupljena ne samo u uzorku iz SAD-a: dva puta veći udio uzorka nego u Europi, Aziji, Australiji, na Pacifiku, Latinskoj Americi i Africi u kombinaciji. Od deset posto ispitanika koji nisu bili iz SAD-a, Kanada ima 62 posto.

Tko bi bio zadovoljan sa sa takvom krivom anketom punih iskrivljenih uzoraka, no istraživači su potom birli 79 njihovih uzorka i proglasili ih “stručnim”.

Od tih 79 znanstvenika, dvojica su isključena iz odgovora na drugo dopunsko pitanje. Dakle, 75 od 77 je došlo u završni krug istraživanja, a 97,4 posto je odgovorilo da se slaže sa “konsenzusom”, od tuda dolazi tih 97 posto…

Dakle, ovo je vrlo “rekonstrukcija” Michael Manna: kako par kalifornijskih znanstvenih hohštaplera može odrediti klimu za slijedeće tisućljeće? Kako par desetaka kalifornijskih znanstvenika može odrediti konsenzus svijeta.

Ipak, kompilator istraživanja je također pozvao na komentare ispitanika i objavio ih u dodacima u smislu posebnih znanstvenih materijala, i tu su privukla pažnju tri komentara. – jedan bezizražajno pozitivan, a druga dva ne toliko.

Misliš li da broj znanstvenika od 97% dolazi samo od 75 znanstvenika koji su ručno birani u anketi?

Da. Od svih stotina tisuća znanstvenika u svijetu, samo 75 od njih, većinom iz Amerike su odabrani za “broj” koji će nam reći da li su klimatske promjene stvarne.

Nije sasvim “istinita znanost” kako su vam govorili, je li?

Pa, ako pošaljete email anketu na 1000 znanstvenika, a onda na svoju ruku odaberete 75 odgovora koji vam se čine najboljim, onda možemo i proglasiti te rezultate također “lažnom znanošću!

Hoće li Al Gore, šampion laganja u globalnom zagrijavanju zahtijevati milijarde od vodećih nacija na svijetu na osnovu ovog istraživanja? Nadajmo se da ne.
 
(preveo:mag.A.B./uredio:nsp)

Trajat će sve dok na zemaljskim satelitima ne budu fotografirali tragove “Apolovaca”

Početkom prosinca, znanstvenici su koristeći američku svemirsku letjelicu “Lunarni orbitalni izviđač» (Lunar Reconnaissance Orbiter – LRO), koja kruži oko Mjeseca, otkrili mjesto pada iskorištenog raketnog nosača, koji je upotrijebljen na Mjesecu u ekspediciji “Apollo 16″.

Na taj način se došlo do još jednog dokaza da program “Apollo” – nije fikcija. Ali, bez obzira na ovaj i ostale dokaze, debate o tome jesu li se Amerikanci spustili na Mjesec ili ne – ne stišavaju se ni danas.

Ne postoji ništa tajno, što neće postati javno. Jednom će objavljivanje dokumenata rasvijetliti tragediju u Dallasu i pomoći da se konačno stavi točka na raspave o atentatu na John Kennedyja, a ljudi koji se budu vratili na Mjesec će (nadam se) naći će na površini tragove prvih astronauta, zajedno s trgovima lunarnog modula i “bagija”, u kojima su se posade “Apolla” 15, 16 i 17 vozile po našem prirodnom satelitu.

Međutim, prvi koraci u tom pravcu su već učinjeni uz pomoć spomenutog LRO. Od 2009. do 2013. godine on je fotografirao mjesta slijetanja svih “Apolla” – počevši od 11-og do 17-og (s izuzetkom, naravno, “Apolla 13″, koji nije sletio na Mjesec).

Kamere LRO uočile su također i američki svemirski brod Surveyor 3, koji “sjedi” na Mjesecu od 1967. godine. Na svim slikama je jasno vidljiva ostavljena oprema na sivim mjesečevim ravnicama.

Detaljnija analiza fotografija dobivenih uz pomoć LRO, omogućila je da se na Mjesecu vide mjesta pada najmanje tri iskorištena nosača raketa “Saturn 5″, koji su služili za pokretanje “Apolla” 13, 14 i 16.

NASA je namjerno “bacila” ove nosače na Mjesec, kako bi – promatrajući kretanje seizmičkih valova od mjesta pada – analizirala strukturu njegovog tla. Mjerenja su vršena uz pomoć seizmičkih senzora, koje je na Mjesecu ostavila prethodna ekspedicija.

Međutim, skeptici mogu sve ovo tretirati kao samo “neizravne” dokaze, jer NASA je mogla i “ostaviti” nekakvu tehniku ​​na Mjesecu, ali gdje su nepobitni dokazi da su ljudi hodali po njemu?

Zato, sve dok profesionalni astronauti, kozmonauti ili kosmički turisti ne fotografiraju na Mjesecu tragove “Apolovaca” – morat ćemo iznositi argumente za i protiv toga, da li su Amerikanci tamo uopće i bili.

I odlučivati ​​- koji od njih su vjerodostojni, a koje možemo odbaciti kao pokušaj nekih ljudi sa bolno neispunjenim ambicijama da privuku pažnju na sebe.

Glasine o tome da je “Apollo” – prijevara, u kojoj je realno, u najboljem slučaju, bilo samo lansiranje nosača-rakete “Saturn 5″, krenule su se još prosinca 1968. godine, u vrijeme ljeta “Apolla 8″ oko Mjeseca.

Nizanje kampanja za demaskiranje “Apolla” počinje 1974. godine, sa izlaskom prve knjige na ovu temu pod nazivom “Mi nikada nismo letjeli na Mjesec: Troškovi prijevare iznose trideset milijardi”, koju su napisali Bill Kaysing i Randy Reid.

Pri čemu je Kaysing radio u tvrtki “Rocketdime”, gdje su proizvedeni motori za “Saturn 5″. Ova činjenica je davala posebnu težinu njegovom mišljenju.

Teorija krivotvorenja lunarnog programa SAD dobila je najživopisniji izraz u umjetničkom filmu “Kozorog-1″, snimljenom u istim tim Sjedinjenim Američkim Državama 1978. godine. On je govorio o tome kako je NASA uz pomoću specijalnih efekata falsificirala let. Istina, ne na Mjesec, već na Mars, ali aluzija je bila očita.

Stanley Kubrick

Malo ulja na vatru ovih pretpostavki dosuo je čuveni američki redatelj Stanley Kubrick – autor “Svemirske Odiseje – 2001″.

On je priznao da je po nalogu NASA imitirao u filmskom studiju neke potencijalne epizode aktivnosti astronauta na Mjesecu. Međutim, ovdje nije bilo nikakve zle namjere: NASA nije bila sigurna da će emisijati s površine Mjeseca imati dovoljno visoku kvalitetu, da bi gledatelji imali čistu predodžbu o tome što zapravo rade astronauti. Zato je agencija snimila na Zemlji ono što bi se trebalo dogoditi na Mjesecu.

U pokušaju da dokažu da je “Apollo” – velika laž, zagovornici ove teorije često prelaze sve granice. Tako je u rujnu 2002. godine neki Amerikanac Bart Sibrel nazvao Buzz Aldrina, drugog čovjeka koji je 21. srpnja 1969. kročio na Mjesecu odmah iza Neil Armstronga, “kukavicom” i “lažovom” u lice, zahtijevajući da se zakune na Bibliju da je zaista bio na Mjesecu. Sibrel je dobio odgovor u obliku izravnog udarac u vilicu, koji mu je kaubojski nanio sedamdesetdvogodišlji astronaut.

Usput budi rečeno, tužiteljstvo u Los Angelesu je odbilo podnijeti protiv Aldrina bilo kakvu optužnicu.

O reprezentativnosti argumenata raskrinkavanja “Apolla” najbolje govore ličnosti “Razotkrivači”. Jedan od njih je – Charles Johnson – predsjednik Međunarodnog istraživačkog društva ravne Zemlje.

Članovi ovog društva, koje postoji u Engleskoj i u Sjedinjenim Državama, ozbiljno tvrde da je naša planeta ravna, i temelje svoje znanstvene i filozofske teorije na ovoj “činjenici”. Svoj doprinos “opovrgavanju” “Apolla” su dali i ruski autori. Od njih je, možda, najpoznatiji Jurij Muhin, koji je napisao knjigu “Anti-Apollo: mjesečeva prijevara SAD”.

Jurij Muhin

U srpnju 2009. godine – u danima kada se obilježavalo četrdeset godina slijetanja “Apolla 11″ na Mjesec – NASA je bila primorana objaviti tužni rezultat trogodišnje potrage za originalnim video-materijalima. Navodno su slučajno izbrisani, kada je NASA reciklirala stare filmove i preko njih snimila telemetrijske podatke koji dolaze sa satelita. Štednja se u ovom slučaju agenciji nije isplatila.

NASA je uspjela samo malo “zasladiti tabletu”, rekavši da je predala na raspolaganje tvrtki koja se bavi restauracijom videozapisa, najbolju kopiju originalnih snimaka prvih koraka Armstronga i Aldrina po površini Mjeseca, kako bi ta tvrtka maksimalno približila ovu kopiju originalu.

Problem primjene ovih teorija na “Apollo” sigurno nije samo retorički. Kao što je primijetio američki povjesničar astronautike Craig Nelson, samo u pokretanju “Apolla” je sudjelovalo 300 stručnjaka, a unutar pilotskog programa NASA 1965. godine – na vrhuncu lunarnog programa – 400.000 ljudi, uključujući i izvođače radova. I to ne računajući 32 astronauta koji su se pripremali za program “Apollo”.

Od tog broja, 24 su letjela na Mjesec, a 12 od njih je izravno izašlo na njegovu površinu.

Istina, 1973. godine, već sljedeće godine, nakon što se na Zemlju s Mjeseca vratila posljednja posada – “Apolla 17″, broj zaposlenih u NASA se spustio na 200.000, ali ovo je i dalje bila vrlo impresivna brojka.

Da bi de tada sakrilo nešto, a onda se nastavilo skrivati do danas – bilo je neophodno natjerati sve te ljude na “zavjet šutnje”, istaknuo je Nelson.

Osim toga, bilo je neophodno “zatvoriti usta” milijunima ljudi, koji su gledali lansiranje. U zemlji kakva je SAD, gdje društvo, s jedne strane, vrši dovoljno strogu kontrolu nad vladom, a sa druge – na prvom mjestu na listi vrijednosti stavlja slobodu, u prvom redu slobodu govora (podsjećam da je upravo tisak faktički prisilio na ostavku predsjednika Richarda Nixona), tako nešto je u principu nemoguće.

Da li je Američka svemirska agencija nekad pokušala opovrgnuti nametljive glasine da je program “Apollo” – fikcija? Izravno – ne, ali je 1977. godine izdala neku vrstu “bijele knjige”, koja je sadržavala sve činjenice u vezi sa “Apolom”, uključujući i opis i analizu uzoraka tla i stijena donesenih s Mjeseca. 2000. godine.

NASA je također objavila statistički zbornik Richarda Orlofa pod nazivom “Apollo u brojkama”. 2004. godine, zbirka je dopunjena i reizdana.

A 2002. godine, agencija je dala čuvenom američkom povjesničaru osvajanja kosmosa Jamesu Öbergu, avans od 15 000 dolara za pisanje knjige – za opovrgavanje svih “antiapolovskih” teorija i spekulacija. Međutim, godinu dana kasnije agencija je povukla avans natrag, jer bi sama priprema takvog demantija značila da se NASA ozbiljno odnosi prema svakakvim apsurdnim fikcijama o programu “Apollo”. Međutim, Oberg je izjavio da će on svakako tu knjigu napisati.

Pobijati tvrdnje da Amerikanci nisu bili na Mjesecu, može se beskonačno dugo i potpuno besplodno. Jer, mnogi od onih koji “razotkrivaju” američki lunarni program, ne rade to zbog ljubavi prema istini, već iz želje da po svaku cijenu privući pažnju.

Da bi to postigli, koriste iskustvo Moskve iz poznate Krilovljeve basne. Stoga će svi argumenti koji idu u prilog realnosti “Apolla” jednostavno proći mimo njihovih ušiju.

Teško da bi takvi čuli i riječi astronauta Alekseja Leonova, koji se pripremao za let na Mjesec unutar sovjetskog lunarnog programa: “Jedan od najvažnijih neosprnih dokaza da su Amerikanci zaista bili na Mjesecu je čestitka koju je sovjetsko rukovodstvo uputilo rukovodstvu SAD povodom ove velike pobjede”.

Jer, da je Kremlj imao i najmanju sumnju da su astronauti NASA zaista sletjeli na Mjesec (a letove “Apolla” je pratio čitav kompleks sovjetskih promatračkih sustava), nema sumnje da bi SSSR učinio sve što je moguće da razotkrije “lažnu prirodu američkog imperijalizma” i na taj način u očima svijeta ostane neprikosnoveni kozmički lider.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(fakti.org/uredio:nsp)

Detalje o planu povjesničari su otkrili u brojnim pismima mletačkog generala Lunard Foscola. Salamonova ideja je bila da se kugom zaraze predmeti koje Turci masovno kupuju, poput šešira

Jedna od ranih ideja u korištenju kuge kao biološkog oružja potječe iz Hrvatske, a njezin je tvorac bio liječnik Michiel Angelo Salamon, koji je živio u Zadru u 17. stoljeću, pokazala je studija grčkih znanstvenika nedavno objavljena u časopisu Historical Review.

Opsada Herakliona

Povjesničari znanosti pod vodstvom dr. Eleni Thalassionou sa Sveučilišta Atena otkrili su dosad nepoznatu zavjeru na osnovi šest pisama poslanih između 1649. i 1651. godine koja se danas čuvaju u arhivu Mletačke Republike.

Cilj te urote bio je je prekinuti 21 godina dugu tursku opsadu grada Herakliona na Kreti koji je, pak, kontrolirala Venecija. Venecijanska zavjera počela je 5. veljače 1649. godine, kad su tri voditelja mletačke tajne službe dobili konspirativno pismo Lunarda Foscola, mletačkoga generala i zapovjednika Dalmacije i Albanije čije je sjedište bilo u Zadru.

U pismu Foscolo izlaže plan da se fesovi, među Osmanlijama popularne crvene kape od čohe, premažu tekućim otrovom koji on naziva “esencijom kuge”. Riječ je o bolesti koja prvenstveno napada glodavce i prenosi se s jednog štakora na drugog posredstvom buha koje na njima parazitiraju.

Brojne epidemije

Uzročnik bolesti, pak, jest bakterija Yersinia pestis. Ona se brzo umnožava u krvotoku domaćina te izaziva povišenje temperature i smrt zbog septikemije (trovanja krvi). Ta je bakterija tijekom povijesti bila odgovorna za barem tri pandemije visoke smrtnosti.

Prva, Justinijanova pandemija izbila je u vrijeme istočnorimskog cara Justinijana i trajala je od 549. do 590. godine. Druga pandemija kuge pogodila je Europu te je između 1348. godine i 1361. godine odnijela živote 25 milijuna ljudi na Starom kontinentu. Tada je kuga nazvana Crnom smrću. Kako je od 1348. godine do 1645. godine na Kreti zabilježeno čak 20 epidemija kuge, Lunardo Foscolo je smatrao da plan njezina korištenja kao biološkog oružja ima velike šanse za uspjeh, a da pritom Turci ne posumnjaju na zavjeru.

U središtu Foscolova plana bio je jedan liječnik u Zadru, poznat po svojim iscjeliteljskim sposobnostima.

Njegovo ime je Michiel Angelo Salomon. Željan je da se dokaže tko je on zapravo, vjeran sluga Vaših Visosti – napisao je Foscolo vodstvu mletačke tajne službe.

Prihvatili prijedlog

Iz njegova se pisma dalje razabire da je Salomon planirao upotrijebiti organe žrtava bakterije Yersinia pestis te iz slezene, limfnih čvorova i gnoja oboljelih destilirati tekućinu kojom bi se premazali fesovi ili neki drugi odjevni predmeti koje su Turci često kupovali.

I mletačka tajna služba i vlast u Veneciji s oduševljenjem su prihvatili Foscolov prijedlog. No, njihova je zamisao bila da Salomon nadgleda cijelu operaciju, što se zadarskom liječniku nije svidjelo. No, na naredbu mletačkih vlasti, koje su ga nedavno primile u liječničku službu, Salomon je pristao sudjelovati u operaciji. Kako bi se grad Zadar zaštitio od moguće epidemije, bilo je predviđeno da Salomon “esenciju kuge” u staklenci donese na brod na putu prema Kreti. Zatim bi fesove i ostalu odjeću namijenjenu Turcima namazali opasnom tekućinom. U slučaju da se staklenka tijekom plovidbe razbije, posada bi je bacila u more.

Grčki su povjesničari spoznali da je liječnik Salomon krajem 1649. godine Foscolu na brod donio staklenku opasnog sadržaja. No, Foscolo, koji se na brod sklonio od oštre zadarske zime, odbio je držati “esenciju kuge” sa sobom. Stoga se Salomon sa staklenkom opasnog sadržaja vratio u grad. Iz sigurnosnih razloga, mletačka ga je tajna služba zatim, zajedno s njegovim biološkim otrovom, strpala u zatvorsku karantenu.

Tijekom 1650. godine Lunardo Foscolo planirao je mletačkom flotom napasti Turke na Kreti te je tražio da se Salomona odmah pusti kako bi mu mogao donijeti ubojitu staklenku. Liječnik je zatim oslobođen, ali je prethodno iz sigurnosnih razloga morao dati 200 dukata kao kauciju. No, što se dalje događalo, nije poznato jer se nakon pisma što ga je Foscolo uputio u Veneciju 3. kolovoza 1651. godine urota više nije spominjala.

Neuspješan napad

Stoga nije poznato je li mletačka flota napala Turke na Kreti biološkim oružjem. Ako i jest, napad nije bio uspješan jer se opsada Herakliona nastavila još 18 godina. No, Eleni Thalassinou i njezini kolege zaključuju da prema današnjim spoznajama Salomonovo biološko oružje nije ni moglo biti učinkovito. Naime, on je uzorke otrova čuvao zatvorene u posudi više godina. Za to vrijeme bakterije su u uvjetima opisanima u pismima, bez tkiva kojima bi se hranile, naprosto morale uginuti.
 
(jutarnji.hr/uredio:nsp)