Navodi se točna površina tvornice pod oznakom ‘stroga tajna’, agenti CIA-e opisuju sve tipove vojnih i školskih zrakoplova, helikoptera…

Među stotinama tisuća deklasificiranih dokumenata koje je na svojoj službenoj internetskoj stranici objavila američka Središnja obavještajna agencija (CIA), velika pozornost posvećena je izgradnji tvornice SOKO u Mostaru.

“Top secret”

Pod oznakom “top secret” (“strogo čuvana tajna”) CIA-ini obavještajci su do detalja opisali početak, namjenu i vrste oružja, vojnih letjelica koje će se proizvoditi u tvornici SOKO u Mostaru. Godinama su pratili razvoj te namjenske industrije i o tome u tančine izvješćivali svoje pretpostavljene u Pentagonu.

U dokumentima koji datiraju još s početka 50-ih godina prošloga stoljeća detaljno se navodi tko će i kako te zbog čega stajati iza projekta izgradnje tvornice SOKO.

Spominju se imena tadašnjih jugoslavenskih vojnih dužnosnika koji će sudjelovati u cijeloj operaciji.

Točno se navodi površina tvornice na nekoliko desetaka stranica pod oznakom “stroga tajna” na kojima CIA-ini agenti opisuju sve tipove vojnih i školskih zrakoplova, helikoptera koji su se u tvornici SOKO proizvodili, zajedno s vrstom naoružanja, koje će letjelice sa sobom nositi.

Napravljene su i skice tih zrakoplova, kao i skica zemljišta na kojem će se tvornica graditi s pomoćnim uzletištem.

U tajnim CIA-inim arhivama spominje se i tada mala siromašna općina Široki Brijeg u kojoj se, prema njihovim obavještajnim informacijama, trebala graditi, kako piše u dokumentu, zračna luka.

U dokumentu, koji pod oznakom “top secret” datira iz 1950. godine, se, osim izgradnje zračne luke u blizini općine Široki Brijeg, negdje oko MZ Knešpolje, spominje i njezina namjena.

Zračna luka je, prema informacijama CIA-e, trebala služiti za letove zrakoplova, obuku budućih pilota kadeta iz vojno-zrakoplovne škole u Mostaru, koja se tek trebala uspostaviti.

Prednosti, skice, važnost…

Napravljena je i skica izgleda te zračne luke koja se trebala prostirati na Mostarskom blatu, između MZ Knešoplje i MZ Žvatić. Iznad skice je nacrtana MZ Uzarići, a dokument koji su CIA-ini agenti posjedovali i koji je sad deklasificiran nosi nadnevak iz ožujka 1951.

Među CIA-inim istraživanjima također se spominju danas opće poznate činjenica kako je početni impuls za izgradnju tvornice SOKO bilo premještanje dijela pogona iz Zemuna, nikla je još 1948. godine te da je pod vodstvom tadašnje Vlade FNRJ-a donesena odluku da se u Mostaru izgradi tvornica zrakoplova. Spominju imena političkih povjerenika Nikole Bračića, majora Jerkovića.

Opće poznat je danas i podatak kako je razlog za izgradnju tvornice bio što će se ona nalaziti na području glavnih izvora električne energije i materijala za proizvodnju, ali i činjenica da je Mostar bio na zadovoljavajućoj udaljenosti od istočnih granica Jugoslavije u vrijeme turbulentnih odnosa sa SSSR-om.

Kolika je važnost tvornice SOKO bila još na početku, govori kako je uvjetovala preseljenje u Mostar tvornice zrakoplova Ikarus iz Zemuna, kao i vojno-građevinskog poduzeća Majevica iz Novog Sada, koje je trebalo izgraditi postrojenja i stanove za radnike.

CIA-ini agenti u svojim izvješćima precizno izvješćuju o planovima gradnje, koliko će biti hangara, proizvodnih linija, stambenih jedinica u kojima će stanovati tadašnji visoki dužnosnici iz JNA.

Pozivaju se na neke tehničke podatke tvornica s kojima je SOKO imao ugovore, među kojima se u fusnotama navode Boeing, Douglas, British Aerospace, Airbus, Dassault Aviation…
 
(vecernji.hr)

U Australiji je pokrenuta istraga koja bi trebala otkriti kako su povjerljivi dokumenti tajne službe završili u „second hand“ trgovini, prenosi BBC

Najprije je australijska TV mreža ABC počela objavljivati seriju tajnih dokimenata, navodeći da su izvori dokumenti iz kabineta sadašnje, ali i prošlih vlada. Zatim je objavljeno i da su svi povjerljivi podaci u stvari nađeni u jednoj „second hand“ trgovini u Canberri.

Čim se saznalo za to, vlasti su naredile hitnu istragu.

Iz ABC-a kažu da je ovo najaveće “curenje” obavještajnoj sustava australske vlade i dodaju da je u pronađenom „paketu“ na stotine dokumenata, od kojih je većina klasificirana kao „službena tajna“.

Gdje su pronađeni dokumenti? ABC je objavio da su poverljivi dokumenti pronađeni u trgovini u kojoj se, po jeftinoj cijeni, prodaje rabljeni namještaj iz kancelarija australske vlade. Taj namještaj, kako kažu, postaje još jeftiniji ako je pretežak, ili ako je, na primer, na prodaju ormar za kojeg u trgovini ne postoji ključ.

Iz ABC-a nisu htjeli otkriti o kojoj se trgovini radi niti tko im je donio fascikle sa dokumentima, očigledno nakon što je provalio u jeftino kupljen ormarić.

BBC navodi da, prema australskom zakonu, vlada i tajne službe čuvaju sve povjerljive dokumente zapečaćene 20 godina, nakon čega imaju pravo da s njih skinu oznaku tajnosti.

Dokumenti koji su završili u ladici u „second hand“ trgovini „mlađi su“ od 20 godina, odnosno radi se o dokumentima, podacima, izveštajima iz posljednjih deset godina.
 

Top-secret Australian files 'left at second-hand shop' https://t.co/76dKs2rFlc

— BBC News (World) (@BBCWorld) January 31, 2018

 
(sputniknews.com)

CIA je u tajnom dokumentu koji je objavio Washington Post, nakon odluke Baracka Obame da se istraže navodi o hakerskim napadima tijekom predizborne kampanje, ocijenila da se Rusija uplela u američke predsjedničke izbore ne bi li pomogla Donaldu Trumpu da pobijedi.

Trumpovi suradnici odmah su odbili zaključke CIA-e.

Nekoliko sati nakon odluke Baracka Obame da obavještajne službe “temeljito istraže što se dogodilo u izbornom procesu 2016.”, list Washington Post otkrio je da je CIA u tajnom dokumentu zaključila da su osobe povezane s Moskvom poslale mrežnoj stranici WikiLeaksu, hakirane elektroničke poruke o računima bivšeg voditelja kampanje demokratske kandidatkinje Hillary Clinton, Johna Podeste i demokratske stranke.

Visoki dužnosnik upoznat s izvješćem koje su obavještajci podnijeli senatorima rekao je za Washington Post da je ruski cilj bio osigurati prednost jednom kandidatu, pomoći Trumpu da pobijedi.

Julian Assange, osnivač WikiLeaksa, odbija tvrdnje da je Rusija njime manipulirala u predizbornoj kampanji.

Po ovom dokumentu CIA-e, čini se da je Moskva djelovala preko “posrednika” kako se ne bi izravno miješala.

Predsjednik SAD-a Barack Obama zatražio je da se istraže tvrdnje o cyber napadu na proces predsjedničkih izbora, te da se rezultati dostave prije 20. siječnja 2017. godine.

Glasnogovornik Bijele kuće Eric Schultz izjavio je kako ovaj zahtjev Obame nikako ne predstavlja pokušaj podnošenja žalbe na izborne rezultate.

“Mi smo se izjasnili o tome tko je pobijedio na izborima. Ne ispitujemo točnost izbornih rezultata”, kazao je Schultz.

Donald Trump je u izbornoj utrci za predsjednika SAD-a, 8. studenog ove godine, pobijedio kandidatkinju Demokratske stranke Hillary Clinton.

CIA je optužila Rusiju da je namjestila izbore u Americi, ista ona CIA koja je imala prste u organiziranju i namještanju ratova u posljednjih 50 godina u čitavom svijetu. Kakva ironija.
 
(nacional.hr)

Joseph Stiglitz, autor ovog teksta, nije suludi teoretičar zavjera već visokopozicionirani njujorški bankar, najcitiraniji ekonomist na svijetu. (Svaka sličnost i usporedba s hrvatskim političarima u ovom tekstu je namjerna. Ovo jest priča o Republici Hrvatskoj i njezinoj novijoj povijesti.)

Joseph Stiglitz, profesor ekonomije na američkom sveučilištu Stanford, bivši savjetnik predsjedničkog vijeća Billa Clintona i bivši predsjednik Svjetske banke za obnovu i razvoj odlučio je [highlight color="yellow"] „progovoriti“ o tome kako moćne zapadne banke i Međunarodni monetarni fond u svojim tajnim dokumentima planiraju i hladnokrvno izazivaju socijalne nemire u mnogim siromašnim i tranzicijskim zemljama diljem svijeta koje „pomažu“ [/highlight].

Članak je izvorno objavljen u „The Observeru“, 29 travnja 2001. prije desetak godina. a mi ga prenosimu u prijevodu i obradi dr. Ivana Šimatovića. (Časopis „Svjetlost“)
Original možete pozvati na Googlu: Joseph Stiglitz Observer, četvrti red: IMF’s four steps to damnation.

ČETIRI KORAKA DO PROKLETSTVA

Perfidno smišljeni scenarij je slijedeći: Prvo se snimi i detaljno analizira gospodarsko i kadrovsko stanje svake države koja zatraži financijsku pomoć za svoj razvitak ili opstanak. Nakon toga Svjetska banka za obnovu i razvoj vladi dotične zemlje uručuje istovjetan tipizirani program koji sadrži četiri obavezna koraka.

PRVI KORAK – PRIVATIZACIJA

Prvo što vlada zemlje-žrtve treba neodlžno provesti je privatizacija gospodarstva, a posebice velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća koja čine kralježnicu privrede. Umjesto da se argumentirano usprotive zahtjevu za brzopletu prodaju javnih poduzeća mnogi su političari požurili u radosnu [highlight color="red"](ras)prodaju elektroprivrede, naftne industrije i vodoprivrede kao gospodarski imperativ. [/highlight]

Da bi ušutkali trezvene kritičare takvog nepromišljenog postupka s teškim dalekosežnim posljedicama oni se pozivaju na imperativne zahtjeve Svjetske banke za obnovu i razvoj. „Možete vidjeti kako im se rašire oči na mogućnost dobivanja provizije ako se u procjeni vrijednosti imovine velikih javnih poduzeća i ključnih industrijskih poduzeća skine koja milijarda ili barem nekoliko stotina milijuna dolara“ – kaže profesor Stiglitz.

DRUGI KORAK – LIBERALIZACIJA

Nakon kampanjski provedene privatizacije obavezno slijedi donošenje zakonske regulative o liberalizaciji tržišnog kapitala. Taj potez, teorijski gledano, omogučuje investicijskom kapitalu nesmetan ulazak i izlazak iz zemlje. Pri tome, kako pokazuje iskustvo, u zemlju-žrtvu, ulazi relativno malo kapitala, a kudikamo najveći dio raspoloživog kapitala na „zakonit“ način nesmetano izlazi iz zemlje.

Taj proces izvlačenja kapitala je u ekonomiji poznat podimenom „krug vručeg novca“. Novac ili, točnije rečeno pljačkaški kapital ulazi u zemlju-žrtvu prvenstveno radi špekulacija nekretninama i valutom, a zatim poput plašljive divljači, bježi glavom bez obzira već na prvi znak nadolazećih nevolja koje bi mogle bilo kako ugroziti njegovu sigurnost.

U tom paničnom bijegu kapitala državne pričuve mogu „presušiti“  za samo nekoliko dana. Nakon takvog vješto insceniranog bijega kapitala MMF obavezno traži od vlade zemlje-žrtve da odmah drastično poveća kamatne stope na 30, 50 ili čak 80% kako bi velike svjetske špekulante privukla na povrat isisanog državnog kapitala. „Rezultat takvog poteza vlade, koja najčešće nema drugog izlaza, je predvidljiv“ – kaže profesor Stiglitz. Astronomske kamatne stope, dakako, brzo privuku odbjegli kapital, dok s druge strane one sustavno razaraju industrijsku prizvodnju i definitivno isušuju nacionalnu riznicu zemlje-žrtve.

TREĆI KORAK – TRŽIŠNO ODREĐIVANJE CIJENA

Tada MMF zemlju-žrtvu koja je na izdisaju hladnokrvno uvlači u treči korak – tako zvano „tržišno određivanje cijena“. To je lijep izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode i ostalih komunalnih usluga. To, dakako, ne vrijedi za cijenu rada (plaće) i mirovine. Time se, u prvom redu, drastično ruši već ionako nizak životni standard stanovništva te osjetno podižu poslovni troškovi u već dobrano posustaloj privredi. Ubrzo nakon toga, prema već dobro uigranom scenariju, slijedi završni četvrti korak.

ČETVRTI KORAK – MMF-ov PROSVJED

Tim prosvjedom je zemlja-žrtva doslovce bačena „na koljena“ i „de facto“ se nalazi pred posvemašnjim gospodarskim uništenjem. U tim dramatičnim okolnostima MMF iz nje zločinačkom hladnokrvnošću izvlači i posljednje kapi krvi. Programirano pojačava „vatru“ i podiže socijalnu temperaturu dok napokon cijeli kotao ne eksplodira. Time je otvoreno samo predvorje pakla. Eklatantan primjer za to je Indonezija 1998. kojoj je MMF bezobzirno ukinuo subvencije za hranu i gorivo za siromašno pučanstvo, nakon čega su posvuda buknuli žestoki prosvjedi i nemiri.

U tom pogledu je također poučan primjer Bolivije u kojoj su prošle godine izbili veliki nemiri zbog drastičnog povečanja cijene vode. Vješto programirani i precizno tempirani MMF-ovi prosvjedi, kao svojevrstan znak uzbune, uzrokuju novi masovni bijeg kapitala iz zemlje-žrtve, a nerijetko dovode i do stečaja vlade. Taj posvemašnji gospodarski palež ima i svoju svijetlu stranu  – dakako, samo za bezobzirne strane vlasnike kapitala.

U takvoj bezizlaznoj situaciji oni mogu po smiješnim cijenama otkupiti preostalu imovinu zemlje-žrtve u paničnoj rasprodaji. Po tom perfidnom obrascu već je u posljednjim desetlječima u Trećem svijetu stvoreno mnogo zemalja-gubitnica. Pri tome su jedini pobjednici uvijek bile moćne zapadne banke koje u bezdušnom lovu za kapitalom ni pred čim ne prezaju.

Prema profesoru Stiglitzu u planovima MMF-a i Svjetske banke za obnovu i razvoj ponajviše zabrinjavaju dvije bitne stvari:

1. Da se planovi stvaraju u tajnosti i da ih uvijek vodi apsolutistička ideologija kojoj je strana svaka humanost i altruizam.  Uz to, oni nikada nisu otvoreni za stručnu raspravu  i primjedbe te su tako razrađeni da programirano urušavaju demokraciju u zemlji koja ih nekritički primjenjuje.

2. Da nisu uspješni!

Postoji li zemlja koja je izbjegla ovakvu nesretnu sudbinu? „Da“ – kaže profesor Stiglitz: „Bocvana!“ Njihov trik? „Odlučno su rekli managerima MMF-a i Svjetske banke: Go home!

Ako je to moćnim predstavnicima svjetskog kapitala mogla reći Bocvana, zar to isto nebi mogla i Hrvatska prije nego bude kasno?

Jeste li zapamtili tko sve zaziva MMF u Hrvatsku, zapamtite ih i sjetite se na izborima: to su neprijatelji Hrvatske i Vaši osobni neprijatelji. njihove maske nisu bitne.
 
Kako MMF i Svjetska banka dovode države u dužničko ropstvo

 
MMF kao (je) sudbina

 
(amac.hrvati-amac.com)