S farmaceutskim lijekovima koje navodno liječe usamljenost – stanje koje se nekada smatralo dijelom normalnog ljudskog emocionalnog stanja, je sada uokvireno kao zdravstveni rizik

Ovim novim potezom farmaceutskih kompanija riskiramo da izgubimo sposobnost da budemo uopće sami.

Patologizacija emocija je desetljećima već u provedbi, pogotovo u SAD-u, gdje već šestina odrasle populacije uzima antidepresive ili druge psihijatrijske lijekove.

Sada industrija mentalnog zdravlja ima novi cilj – iskorjenjivanje usamljenosti.

Gotovo polovina Amerikanaca anketirana prošle godine od zdravstvenog osiguravatelja Cigna izjavila je da im nedostaje smislenih odnosa ili zajedništva sa drugim ljudima.

Društvo temeljeno na rješenjima moglo bi ispitati zašto se toliko ljudi osjeća otuđeno od svojih vršnjaka usprkos stalnoj povezanosti preko pametnih telefona i interneta.

Usamljenost je “gora od pretilosti”, navodi se u nizu studija koje su otkrile povezanost emocija s povećanim rizikom od prerane smrti, pa čak i jednako rizična kao i pušenje.

ZA TO NARAVNO POSTOJI TABLETA

Laboratorij University of Chicago’s Brain Dynamics Laboratory u Chicagu nedavno je započeo osmotjedno ispitivanje hormona pregnenolona te je uključio volontere sa značajnim pokazateljima psihološke samoće.

Na temelju studija na životinjama koje sugeriraju da kemikalija može smanjiti pretjerane reakcije prijetnje za koje istraživači kažu da karakteriziraju usamljenost, nadaju se da će normalizirati samoću usamljene osobe te ju natjerati da želi ljudsku povezanost i nosi se s njom.

Istraživači inzistiraju na namjeri da se ne izliječi samoća tabletama, već i da istraživanje postavi presedan za činjenje upravo toga – drugim psihijatrijskim lijekom, ako se pregnenolonom ne riješi usamljenost.

Primjerice, antidepresivi se godinama upotrebljavaju (i zloupotrebljavaju) za liječenje stanja koja nisu depresija, a najveće tužbe protiv farmaceutske industrije usmjerene su na prepisivanje i propisivanje lijekova izvan bolesti i stanja za koja se propisuju.

A za razliku od većine redovnih medicinskih pacijenata, pojedinci koji se smatraju psihički bolesnima skloni su da ostanu na lijekovima godinama, ako ne i cijeli život.

Stručnjaci za mentalno zdravlje koji pišu o epidemiji usamljenosti raspravljaju o intervencijama u ponašanju, programima u zajednici i terapiji, ali uvođenje farmaceutskog rješenja može se pokazati previše primamljivom za profesiju koja je naučila voljeti brzo djelujuću tabletu.

Poput depresije, usamljenost ima bezbroj mogućih uzroka, od kojih su neke prirodne i zdrave reakcije na velike životne promjene. Ostale vrste usamljenosti imaju jasne uzroke ponašanja koji će (barem prije čarobne tablete) zahtijevati jasna rješenja u ponašanju.

Bi li psihijatar posegnuo za liječenjem usamljenosti uz pomoć tableta osobe koja se samo putem Facebooka druži sa ljudima, a ne da ih potakne na razgovor sa stvarnim ljudima?

Studije su pokazale da samo tjedan dana udaljenosti od Facebook platforme može donijeti „značajna“ poboljšanja blagostanja, sugerirajući da u ovom slučaju barem korelacija može biti jednaka uzročno-posljedična povezanost. Ali zašto prisiljavati pacijenta da promijeni svoj život kad će tableta učiniti taj trik?

U društvu za brzo popravljanje bolesti koje preferira liječenje simptoma, a ignoriranje bolesti, tableta za usamljenost može biti prihvaćena sa svim žarom s kojim su se pozdravljali antidepresivi prije nego što su ljudi počeli shvaćati da izazivaju samoubilačko i nasilno ponašanje, seksualnu disfunkciju, debljanje i niz drugih problema – a zapravo niti ne liječe depresiju.

Tableta za usamljenost također se neće pozabaviti američkim emocionalno nezdravim načinima života digitalne ovisnosti.

Uostalom, ljudski kontakt, uključujući druženje u stvarnom životu, postao je luksuz – tako kaže New York Times, objašnjavajući da su ljudi skupi, ekrani i roboti jeftini.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Znanstveno je dokazano da ili nemaju nikakvih benefita, ili čak mogu biti štetni po zdravlje

Sve je više dokaza, pokazuje znanost, da konzumiranje vitamina u obliku suplemenata zapravo poprilično beskorisno.

Na vitamine i minerale u obliku pilula i tableta troše se milijarde eura godišnje, a konzumacija istih postala je kao održavanje osnovne higijene i zdravlja.

Usporedba podataka i istraživanja napravljenih između 2012. i 2017. pokazuje da multivitamini, vitamin C, vitamin D i kalcij imaju malen do nikakav utjecaj na cjelokupno zdravlje onih koji te suplemente konzumiraju, piše Business Insider.

Također nema pokazatelja da smanjuju opasnost od kardiovaskularnih bolesti, srčanog udara, moždanog udara ili drugih zdravstvenih boljki.

Studija je objavljena u znanstvenom časopisu Journal of the American College of Cardiology, a na čelu istraživanja je dr. David Jenkins.

“Bili smo nevjerojatno iznenađeni da ima tako malo pozitivnih efekata. Naše istraživanje pokazuje kako vam konzumacija suplemenata neće naškoditi, ali vam neće niti pomoći”, kaže Jenkins.

Folna kiselina ili vitamin B9 povezuje se sa smanjenjem kardiovaskularnih bolesti dok se vitamin B3 ili niacin čak dovodi u vezu s povećanjem zdravstvenih problema i preuranjene smrti.

Pokazatelj je to kako antioksidansi u pretjerano velikim količinama također nisu dobri. U istraživanje su uključeni vitamini A, B1, B2, B3 (niacin), B6, B9 (folna kiselina), C, D i E, te karoten, kalcij, željezo, cink, magnezij i selenij.

Vitamin C je, recimo, dokazano neefikasan protiv obične prehlade, dok u prebolijevanju iste može pomoći cink.

Konzumiranje multivitamina je, kažu autori studije, potpuno nepotrebno. Posve je dovoljna zdrava i raznolika prehrana, a “mitovi” poput dodatnog vitamina A za vid, vitamina B za energiju i vitamina C za imunitet su, kažu, gluposti.

Vitamin D je, uz folnu kiselinu, jedini čije dodatno konzumiranje potiču jer se jako teško dobiva iz prehrane, a krucijalan je za apsorpciju kalcija za zdravlje i snagu kostiju.

Proizvodi se i izlaganjem suncu, no to je posebno komplicirano u zimskim mjesecima. Vitamini A, C i E, ili antioksidansi koji štite od raka prisutni su u voću i povrću, a posebno bobičastom voću.

Pretjerivanje s antioksidansima, pokazuje istraživanje, loše je za zdravlje te se čak povezuje s nekim oblicima raka, poput raka pluća. Vitamin C, dokazano je, ne podiže imunitet, a posebno ne kada ste već bolesni.

Umjesto toga pokušajte sa cinkom, jedinim dokazanim “pomoćnikom” protiv prehlade.

“Šopanje” vitaminom C ne znači ništa za prehlade i imunitet, a pomaže u stvaranju bubrežnih kamenaca. Najbolje je jesti puno citrusa i jagoda.

Umjesto B3 vitamina kroz tablete jedite tunu, lososa i ciklu i imati ćete dovoljnu količinu u organizmu.

Osobe koje piju suplement nemaju ništa manje šanse da obole od kardiovaskularnih bolesti, a povezuje ih se i sa dijagnozama unutarnjih krvarenja, problema s jetrom i infekcijama, od onih koji su konzumirali placebo.

Probiotici su također, kažu istraživanja, skupi i potpuno nepotrebni. Jedite jogurt i dobre bakterije će cvasti, umjesto da plaćate skoro deset kuna po tableti s manje rezultata.

Folnu kiselinu svakako pijte ako ste trudni ili planirate biti trudni, jer je to osnovni nutrijent koji pomaže pri stvaranju novih stanica što je trudnicama itekako potrebno.
 
(express.hr)

Najgora noćna mora svakog čovjeka koji zdravo i slobodno razmišlja je digitalna tableta

Unos rizičnih lijekova u kombinaciji sa mikročipovima za praćenje koji prenose biološke podatke iz vašeg tijela može zvučati kao nešto za što se nećemo morati brinuti još dugo vremena, ali istina je da je ta tehnologija već ovdje, i da je FDA čak dala upravo pečat odobrenja.

Lijek sadrži ugrađen senzor koji će reći liječnicima ako i kada pacijent uzima lijekove.

Veličine zrna pijeska, on sadrži magnezij, silikon i bakar, i stvara električni signal kada dođe u dodir sa želučanom kiselinom. Drugim riječima, pacijent u osnovi služi kao baterija.

Pacijent također mora nositi veliki flaster njegovoj lijevoj strani prsnog koša. Flaster se mora mijenjati jednom tjedno.

Ovaj flaster šalje pacijentovu razinu aktivnosti i datum i vrijeme uzimanja tableta uz pomoć Bluetootha i aplikacije na mobitelu.

Pacijenti također mogu dodati ocjenu raspoloženja i druge informacije u aplikaciji, koja se zatim prenosi u bazu podataka kako bi im liječnici mogli pristupiti. Tableta navodno traje samo oko tri minute.

Prva digitalna tableta je inačica antipsihotičkog lijeka Abilify, što je vrlo neobičan izbor. Lijek, čije je generičko ime aripiprazol, daje se ljudima koji imaju bipolarni poremećaj, depresivni poremećaj ili shizofreniju.

Drugim riječima, ova tehnologija, koja je dovoljna za izazivanje paranoje čak i kod najstabilnijih pojedinaca, daje se ljudima sa bolestima povezanim sa paranojom i zabludama. Što bi tada moglo poći po zlu?

Dr. Paul Appelbaum iz Odjela za psihijatriju Sveučilišta Columbia rekao je za New York Times da jedan od razloga zbog kojih ti pacijenti ne uzimaju svoje lijekove redovito je zbog paranoje vezane za njihovog liječnika liječniku ili njihove liječničke namjere.

Ovaj “biomedicinski Veliki brat”, kako ga je nazvao predsjednik Sveučilišta Columbia University, dr. Jeffrey Lieberman, nevjerojatno je uznemirujući koncept.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Znanstvenici u Japanu su razvili tabletu koja može ubiti virus gripe u roku od jednog dana, čineći potrebu za cjepivom zastarjelom

Prema kasnoj fazi ispitivanja na japanskim pacijenatima sa gripom, svatko tko bi uzeo tabletu bi izbrisao svoj virus gripe u roku od 24 sata.

Unatoč uspjehu pokusa, FDA kaže da tableta neće biti dostupna u Americi u skorije vrijeme.

Lijek također zahtijeva samo jednu dozu, a Tamiflu zahtijeva dvije doze dnevno, tijekom pet dana. Oba lijeka uzimaju otprilike istu količinu vremena da u potpunosti izbrišu simptome gripe, ali istraživanje je pokazalo da eksperimentalni spoj pruža trenutno olakšanje pacijentima, Daily Mail.

Shinogi, japanska farmaceutska tvrtka je izjavila da brzo djelovanje lijeka na ubijanje virusa je vrlo važno, jer smanjuje rizik od zaraze.

Svjetska zdravstvena organizacija je rekla sestrinjskoj kompaniji Shinogi & Co da taj spoj može promijeniti način na koji liječnici i medicinske sestre liječe ljude bolesne od gripe. „Podaci koje smo vidjeli izgledaju vrlo obećavajuće”, rekli su.

CEO kompanije Shinogai, Isao Teshirogi, je rekao da spoj djeluje tako da blokira virus gripe od preuzimanja drugih stanica u tijelu, i tako čuva organizam od širenja virusa gripe. Takeki Uehara, koji je vodio istraživački razvoj tog spoja, izjavio je za Wall Street Journal da je lijek za gripu razvijen od strane istraživača koji su istraživali lijek pritiv HIV-a koji radi istu stvar.

„Pa smo rekli: “Zašto ga ne bi proizveli na našem znaju lijekova protiv HIV-a, kako bi pronašli način za liječenje gripe? I to je što smo učinili„ – rekao je.

Shinoagi i Roche, tvrtka koja je proizela lijek Tamiflu, rekla je da su u procesu provođenja drugog stupnja globalnih pokusa. Lijek će tada vrijediti i biti odobren za SAD ovog ljeta. To bi moglo potrajati do iduće godine, da se donese odluka, rekla je kompanija Shinogai.

Gripa je bio posebno smrtonosna ove godine. Prema časopisu Fortune, nedavni podaci iz državne agencije CDC otkrili su da je virus odgovoran za 10 posto smrtnih slučajeva koji su se dogodili u prvih nekoliko tjedana epidemije gripe ove godine.

Tvrdi se da je bilo 40.414 smrtnih slučajeva u SAD-u tijekom trećeg tjedna 2018. godine, a 4064 su bili od upale pluća i gripe.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Ispovijest događaja sa burze, i kako se traži posao, te kako naći posao u Hrvatskoj

Prije dvadesetak dana sam se prijavio na Hrvatski zavod za zapošljavanje, poznatiji kao Burza. I dok u drugim jezicima, koji su iz grčkog korijena preuzeli riječ izvornog značenja koža ili krzno, burza označava mjesto gdje se redovito sastaje poslovni i trgovački svijet radi zaključivanja poslova, osobito s mjenicama i vrijednosnim papirima, u Hrvatskoj koja svoju novčanu jedinicu duguje baš krznu krvoločne životinjice burza označava mjesto gdje nezaposleni svijet dolazi da bi državu redovito obavještavao da i dalje nema posao.

Vojislav Mazzocco, predmet

Dvadesetak dana od prijave dobio sam termin za prvu konzultaciju s referenticom zaduženom za likove koji su poput mene završili neku od humanističkih znanosti. Dan prije ugovorenog sastanka iz pravne službe Burze na znanje sam dobio dopis kojim HZZ traži od Porezne uprave “dokaz odnosno podatak o činjenici je li imenovani po prestanku radnog odnosa s danom 30.9. 2015. obveznik plaćanja poreza na dohodak odnosno da li je imenovani upisan u registar poreznih obveznika po osnovi navedenog osiguranja”.

Nije mi bilo jasno ni zašto Burza od Porezne traži dokaz o nečemu što bi samo po sebi trebalo biti razumljivo. Kako da budem obveznik plaćanja poreza na dohodak ako sam nezaposlen? Nisam se, međutim, puno uznemiravao. Ponio sam dopis, u kojem je neki bezobrazni birokrat kao naslov napisao “PREDMET: VOJISLAV MAZZOCCO” na sastanak s referenticom uvjeren da će mi sve objasniti.

Nagrađena službenica

U dogovoreno vrijeme bio sam na dogovorenom mjestu i ako sada očekujete da ćete čitati da sam beskrajno čekao da me primi, varate se. Točno u 8 sati ušao sam u ured i prvo što sam zamijetio je plaketa kojom se moja referentica nagrađuje za iznimne rezultate u radu. Drugo što sam zamijetio bila je vrućina u uredu. Termostat je pokazivao 26 stupnjeva. Počeo sam se znojiti.

Vrijedna i ljubazna referentica upisivala je moje podatke, iako ih je već imala u računalu. Nije mi prvi put da se prijavljujem na burzu. Često mijenjam poslodavce, a na burzi se najčešće zadržim po tri mjeseca. Dođe mi to kao produljeni i od države plaćeni godišnji odmor. Ovoga puta neke su stvari ipak drugačije.

Radno iskustvo: profesor filozofije zaposlen kod bravara

Računalni spis o mojem radnom iskustvu nema nikakvog smisla. Od svih poslodavaca za koje sam imao čast raditi samo je posljednji ispravno napisan. Umjesto prethodnih stoji da sam kod nekog obrtnika bravara radio kao profesor filozofije i sociologije, u poznatoj tvrtki za trgovinu automobilskim gumama navodno sam bio urednik, a neki limar je, čini se, oko šest mjeseci plaćao moje glasnogovorničke usluge. Datumi su ispravni, stoji i moje ime, ali za te tvrtke i obrtnike nikada nisam čuo.

“Nemate pojma kakve nam stvari dolaze. Nedavno je kolegica imala slučaj da je profesorici hrvatskog jezika kao radno iskustvo stajalo da je radila kao instruktorica letenja. U našim spisima sve ispravno piše, a ovo su podaci koji nam dolaze otkako smo se umrežili s Mirovinskim”, objasnila mi je referentica.

Brzo smo prolazili kroz formalnosti. Zapeli smo tek sastavljanja „Profesionalnog plana traženja posla“. Pravila zahtijevaju da se upišu tri vrste poslova i zanimanja za koja bih se mogao natjecati. S prva dva je bilo lako. Upisali smo novinar i urednik. To su poslovi koje znam raditi iako se za njih nisam školovao.

Tableta za smirenje. Na suho

“Vi ne biste nakon toliko godina željeli raditi u školi”. Nije to bilo pitanje. Iskusna referentica ocijenila me kao potpuno nesposobnog da mladim generacijama prenosim znanja iz filozofije i sociologije. No, što da upišemo u treće polje? Nemam pojma.

“Je li vam ikada palo na pamet da sami prikupljate informacije?”, pita me.

Teleće sam je pogledao.

“Ono, da sami idete vani, prikupljate informacije i javljate ih?”, nastavlja.

Uz teleći pogled sad je imala priliku ošacati i moje krajnike. Razjapljene vilice sam pokušavao doći do zraka. U uredu je odjednom postalo još toplije. Znoj mi je izbijao po čelu. Izvadio sam tabletu za smirenje iz džepa i progutao je na suho.

“Pa to već godinama radim. Idem na teren, doznajem informacije, razgovaram s ljudima i nakon toga pišem tekstove ili sastavljam televizijske priloge”, promucao sam.

“Onda ćemo napisati posrednik u prikupljanju informacija”, kliknula je mišem na izabrano zanimanje.

Posrednik informacija? Što je to? Birokratski naziv za doušnika? Profesionalni tračer? Cinkaroš? Doznat ću valjda ako se ikada otvori natječaj za to radno mjesto. Jedva čekam.

Bolje da sami radite naš posao

Što se tiče dopisa koji sam ponio nagrađena referentica mi je objasnila da mogu ili čekati da Porezna uprava odgovori sama, što se zna otegnuti, a znaju i odbiti odgovoriti jer neke Porezne uprave smatraju da u njihov posao ne spada izdavanje takvih potvrda, ili mogu sam otići i izvaditi tu potvrdu te je odmah vratiti Burzi i tako značajno ubrzati postupak.

“Bolje vam je da sami odete. Inače ćete dugo čekati na naknadu za nezaposlene”.

“Ali zašto vi sami ne provjerite u njihovim podacima kada već imate uvid da sam do 2011. plaćao sam sebi bio poslodavac?”, naivno pitam.

“Ne možemo, to bi bilo zadiranje u njihove poslovne tajne”, reče.

Lijepo se pozdravismo. Na izlasku iz ureda srećem Željka Matića, legendarnog urednika na Radiju 101, mog donedavnog šefa na televiziji i čovjeka predivnog uma, izuzetnog erudita. Došao je po istom poslu kao i ja. Predlaže da ga pričekam pa da odemo na kavu. Koliko god bilo primamljivo ostati i čuti što ima za reći kada dozna da je pod stare dane postao posrednik u prikupljanju informacija ipak ga moram odbiti. Žurim poreznicima.

Kolega na porti

Portu Porezne uprave u Draškovićevoj opslužuje dvoje službenika. Službenica upisuje podatke s osobne iskaznice, uniformirani službenik, valjda gradski zaštitar, upućuje stranke kamo trebaju otići. Valjda gospođa nema u radnoj knjižici upisano da je posrednica informacija pa ne smije reći u koju sobu da se javim. On mi je, valjda, kolega pa mu srdačno zahvaljujem.

Na vratima sobe u koju me uputio piše da se javim u drugu sobu. Tamo, pak, nema nikoga. Čekam pred vratima. Na sreću hodnikom je ubrzo prošla neka službenica i primijetivši me bez zaustavljanja mi dobacila: “Sad ću ja nazvati kolegicu”. Efikasno je obavila obećano. Učas stiže kolegica s polupraznom šalicom kave u ruci. Bila je kod šefice pa se malo zadržala.

Četrdeset kuna biljega

Pružam joj dopis Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Čita, vrti glavom, pali računalo. I u ovoj sobi je vruće. Još toplije nego na burzi. Termostat pokazuje 28 stupnjeva. Znojim se. Znoji se i službenica. Ja se premećem s noge na nogu. Ona kucka s dva prsta.

“Odite preko puta i donesite 40 kuna biljega”, govori mi ne dižući pogled s računala.
“Kamo preko puta?”, pitam.
“U trafiku, tamo se kupuju biljezi”, odgovara sa strpljenjem njegovateljice djeteta s poteškoćama u razvoju

Odlazim. Vraćam se. Kolegi posredniku informacija na porti samo mahnem. U našem zanimanju brzo se sklapaju prijateljstva.

Ulazim u ured. Službenica i dalje nabada po tastaturi slovkajući riječi koje prepisuje iz Burzinog dopisa. Pod pazusima su joj dvije ogromne znojne mrlje. Završava i odlazi do pisača. Iz njega izlazi dvadesetak kopija potvrde koju je nakucala.

Potvrda u 20 kopija

“Stalno se to događa. Ili ne radi ili izbacuje previše. Sto puta sam rekla da ću donijeti pisaču mašinu i na njoj raditi”, kaže pružajući mi dva lista papira. Ostale baca u smeće. Upućuje me da odem u susjednu sobu gdje će mi na moj primjerak udariti pečat. Obavljeno.

Istim putem kojim sam i došao vraćam se prema Burzi. Usput su mi redom: centrala SDP-a, zagrebačka ispostava Mosta i središnjica HDZ-a. Pred svakom od njih po televizijska ekipa. Čekaju da doznaju kakve reforme će buduća vlada morati provesti pa da o njima obavijeste građane.

Pozdravljam kolege koji još ne znaju da su posrednici u prikupljanju informacija. Misle da su reporteri. Tog zanimanja nema u bazi podataka zavoda za zapošljavanje.

Nakon samo sat i pol uspješno sam obavio posao državnog tekliča. Iz jedne institucije u drugu sam dostavio traženu potvrdu i to me koštalo samo 40 kuna. Uspješno jutro.

Živjet će 100 godina

Zove me supruga. Zna kojim se putem krećem pa me moli da u Narodnim novinama kupim bunt papira. Dijete ga treba odnijeti u školu da bi imali na čemu crtati poslije nastave. To je dužnost svakog redara. Uz papir treba donijeti i sapun, i plastične čaše, i papirnate ručnike. Škola nema novca za to.

Bunt papira košta 28.90 kuna. Manje od biljega koje sam ostavio službenici u Poreznoj. Kupujem i nekoliko olovaka, da se nađe. Na povratku kući zastajem na Dolcu. Kupio sam inćune, mladi kelj i mandarine. Ukupno 40 kuna. Koliko i biljezi. Službenica u Poreznoj je zaradila zdravi mediteranski ručak za tročlanu obitelj. Nastavi li se tako hraniti živjet će 100 godina. Ne ubije li je vrućina. A ja sam dobio razlog da vam posredujem informacije koje sam prikupio za jedno jutro. Ni na trenutak nemojte pomisliti da je ovo reportaža. Nju bi napisao reporter, a to ne postoji.
 
(index.hr/uredio:nsp)

Imao sam 25 godina kada sam se prvi put stvarno zaljubio. U toj sam vezi, nažalost, bio samo ljubavnik. Bila mi je kolegica s posla, znali smo se nekoliko godina i počeli smo se intenzivnije viđati

Tada je nastupila jedna od mojih povišenih faza. Znao sam sjesti u automobil i juriti Zagrebom 150 na sat da što prije dođem do nje. Ona je živjela na drugom kraju grada i kada bi me nazvala, došao bih za pet do deset minuta. Neki bi rekli da je to zaljubljenost. I ja sam to tada mislio. Danas znam da je to bio početak mog poremećaja.

Danas imam 41 godinu i bipolaran sam. Dijagnozu sam dobio prije dvije godine, ali kada pogledam unazad zapravo shvaćam da oduvijek imam velike promjene raspoloženja. No, one koje sam imao tijekom djetinjstva i puberteta nisu bile toliko velike da bi vodile psihozama. A one sa psihozama su najgore.

Kad sam bio s tom kolegicom s posla, trošio sam nekontrolirano puno na izlaske; znao sam u jednoj večeri u toj povišenoj fazi potrošiti nekoliko tisuća kuna. I mada je ona govorila da će prekinuti s dečkom, znao sam da se to neće dogoditi. Nakon šest mjeseci me ostavila.

Sve teže sam obavljao higijenu

Pao sam u depresiju koja je trajala godinu dana. Zatvorio sam se u sebe, odvojio od prijatelja, odbijao kontakte i sve teže funkcionirao. Jedina nužna konverzacija bila je ona s roditeljima; doslovno sam odgovarao samo s da ili ne, vukao sam se na posao. I higijenu samo obavljao jako teško. Sve mi je predstavljalo priličan napor. Kao da mi je netko stavio 100 kilograma na leđa s kojima sam morao svakodnevno funkcionirati.

Nikad nisam razmišljao o samoubojstvu, osjećao sam da će ta faza proći, ali nisam znao kada i kako. Uvijek sam pokušavao naći svjetlo na kraju tunela. Tada sam imao 26 godina i nekako sam se, ne znam ni sam kako, uspio izvući iz te loše faze i ušao sam u normalnu. Naravno, tada još nisam znao da se faze mijenjaju i s godišnijm dobima.

Pao sam u depresiju koja je trajala godinu dana. Zatvorio sam se u sebe, odvojio od prijatelja, odbijao kontakte i sve teže funkcionirao. Jedina nužna konverzacija bila je ona s roditeljima; doslovno sam odgovarao samo s da ili ne, vukao sam se na posao

Tada sam upoznao djevojku koju sam oženio. U tu vezu sam već ušao s velikim minusom i kreditom. Zaljubio sam se, opet me pukla povišena faza i kupio sam automobil. Nisam ga uopće planirao kupiti, on je jednostavno bio rezultat povišene faze, mjesečno sam sedam godina plaćao 1700 kuna. Automobil je najskuplja stvar koju sam kupio u tim povišenim fazama, ali ne i jedina. Servisirao sam ga u najskupljim servisima u gradu, odlazio sam u najskuplje restorane, kupovao luksuzne stvari, trošio na internetu velike količine novca.

Povišene faze su fenomenalne

Jednostavno sam se u tim povišenim fazama u početku osjećao fenomenalno. Bio sam pun samopouzdanja, imao sam gomilu ideja, ništa mi nije bilo nemoguće i neostvarivo. Nema stvari koju nisam mogao napraviti ili problema koji nisam mogao riješiti. Imao sam izuzetno povišenu energiju. Dobro sam se osjećao i prštao od zadovoljstva.

U depresivnoj fazi povlačio sam se u sebe, nisam izražavao emocije i manje sam govorio. No, te te oscilacije u raspoloženju još nisu dotakle one krajnje granice. To se dogodilo nekoliko godina kasnije.

Bio sam pun samopouzdanja, imao sam gomilu ideja, ništa mi nije bilo nemoguće i neostvarivo. Nema stvari koju nisam mogao napraviti ili problema koji nisam mogao riješiti. Imao sam izuzetno povišenu energiju.

Djevojka i ja smo bili četiri godine u vezi i odlučili smo se vjenčati. Bila je 2006. godina i ona se preselila k meni. U sljedeće tri godine oboje smo iskusili kako je to živjeti s nekim. A ona je doživjela sve moje blaže faze – povišene i snižene, koje su polagano uzimale maha. Nikada to nisu bile nagle promjene raspoloženja. Obično se jednom godišnje događa povišena faza, a ostatak godine je normalna ili spuštena faza.

Svađali smo se sve češće, ja nisam izražavao osjećaje, zatvarao sam se sve više u sebe. Razveli smo se u 2009. i to ljeto sam proveo utapajući se u alkoholu. Osjećao sam totalnu grižnju savjesti. Smatrao sam da sam prvenstveno ja kriv. Bio sam razočaran u sebe i u brak, suprugu nikada nisam krivio, ali sam bio jako ljut na nju. Tada sam mislio da je olako dignula ruke od nas. Danas znam da nismo mogli spasiti brak, jednostavno nismo odgovarali jedno drugome.

Dijagnosticiranje i hospitalizacija

To tada nisam vidio. Prvo sam pao u depresiju, nekoliko mjeseci se nisam trijeznio, otišao sam na godišnji na more s ljudima koje zapravo nisam ni poznavao. U Zagreb sam se vratio u totalno povišenoj fazi u kojoj sam upoznao djevojku. Bilo je to iste godine i opet sam se zaljubio. Ona je kasnije sa mnom prošla sve najgore faze mog bipolarnog poremećaja, dijagnosticiranje i hospitalizaciju.

Upoznali smo se u gradu u jednom kafiću. Kako sam bio u povišenoj fazi, nije mi bilo problem nikome prići. Bio sam izuzetno elokventan, prilagodljiv, otvoren, vrlo dobronamjeran. Počeli smo izlaziti. I sve je bilo super, čak sam tu povišenu fazu uspio prenijeti preko zime, a to je vrlo rijetko. Promjene u bipolarnom poremećaju povezane su i s godišnjim dobima. Tijekom ljeta svi se osjećamo mnogo bolje, a dolaskom zime padamo u sniženu fazu. No ja sam bio zaljubljen i ovoga puta dolazak jeseni nije utjecao na mene.

Naučio sam da je kod mene jedan od okidača bipolarnog poremećaja zaljubljivanje, ono je povezano s pojačanom fazom. Svaki put kad bih se zaljubio nastupila bi povišena faza.

Je li me danas strah zaljubiti se? Nije, strah me je samo kako će se to odraziti na moje zdravlje, odnosno život. Jer u toj povišenoj fazi sve je u početku divno i super. Vjerujte mi, svijet je ljepši, barem u početku.

Kao da ti netko da tableticu koju popiješ i sve vidiš, čuješ, pojmiš i osjećaš se ljepše. Vidiš žarulju i osjećaš njenu toplinu koja te grije. Sve je puno opipljivije i uzbudljivije. Boje su jasnije i toplije, ljudi su jednostavniji. Cijeli svijet je ljepši. I nema tog problema koji ne mogu riješiti. U glavi se sve misli povezuju na tisuće raznih načina i sve ima smisla. I najmanje sitnice se uklapaju u veliki mozaik svijeta.

Nevjerojatan nalet energije

Međutim, kada krene ta progresivna faza to bih opisao kao nevjerojatan nalet energije. Osjećaj euforije koji se penje od kralježnice prema glavi i zalijeva mozak valom energije. Kao da te netko zalije vodom i da ti energiju, međutim toliko te zalijeva vodom da se topiš u njoj. Nalaziš se u oblaku energije i ne znaš što bi prije izabrao, gdje god se okreneš sve je lijepo. Čista euforija. U povišenim fazama uvijek sam pio. U krajnjim fazama znao bih popiti nekoliko piva i dosta žestica. Drugi bi padali na pod, ja bih ostajao na nogama. S tim da u tim krajnjim fazama skoro ništa nisam jeo.

No, vratimo se na vezu. Već na samom početku, djevojka je primijetila da imam nekih problema i da se povlačim u sebe. Pokušavala je doprijeti do mene na sve moguće načine, ali ja nisam razgovarao. Nakon nekog vremena je i uspjela, otvorio sam se i rekao joj sve što me muči. I dalje sam imao osjećaje prema bivšoj supruzi, što je moju djevojku povrijedilo, ali tada sam napokon zaključio da se supruga neće vratiti, da moram zatvoriti ta vrata i krenuti dalje.

Kao da te netko zalije vodom i da ti energiju, međutim toliko te zalijeva vodom da se topiš u njoj. Nalaziš se u oblaku energije i ne znaš što bi prije izabrao, gdje god se okreneš sve je lijepo. Čista euforija.

Nekoliko mjeseci kasnije počeli smo živjeti zajedno, a ja sam krenuo psihologu zbog problema s izražavanjem osjećaja. Kada se danas osvrnem unazad za kraj svih mojih veza problem je bilo moje zatvaranje i neizražavanje emocija, ni lijepih ni ružnih, u kombinaciji s bipolarnim poremećajem.

Djevojci nisam govorio da je lijepa, da mi je super s njom. Sve one emocije koje grade vezu ja nisam izražavao i još sam se mučio s osjećajem manjka samopouzdanja. Dugo vremena sam išao psihologici, ali ona nije primijetila da imam bipolarni poremećaj. No, u tih nekoliko godina mi je pomogla.

Početak halucinacija

Onda sam se u ljeto 2013. ponovo više okrenuo alkoholu. Dogodila se velika tragedija u mome životu, ocu moje djevojke dijagnosticiran je rak pluća. Tada sam već bio u povišenoj fazi, želio sam mu pomoći, ali nisam znao kako.

Krenule su i prve halucinacije potaknute alkoholom i bipolarnim poremećajem, zapravo alkohol je bio samo okidač.

Zamišljao sam da ja imam rak, da sam bolestan, da će doktori mene izliječiti, a ja onda njega. Bilo je to iznimno turbulentno razdoblje koje je završilo mojom halucinacijom susreta s Bogom. Najgoru halucinaciju sam doživio na poslu gdje su svi oko mene bili totalno drukčiji, izobličenih lica i mislio sam da mogu upravljati sa svima. Više nisam razlikovao realnost od halucinacije i odjurio sam kući. Kada je došla djevojka inzistirao sam na razgovor sa svećenikom i roditelji su mi dogovorili susret. Naravno da je svećenik zaključio da najprije riješim zdravstveno stanje. Halucinacije bih opisao kao paralelnu stvarnost, gledaš realan svijet oko sebe i u glavi vrtiš film koji nadograđuješ irealnim svijetom.

U bolnici su mi odmah dijagnosticirali bipolaran poremećaj. Znao sam o čemu je riječ, ali nisam znao na koji će se način ta dijagnoza odraziti na moj život.

Nisam spavao tjedan dana, dali su mi nešto za smirenje i prospavao sam cijeli sljedeći dan. Kada sam se probudio, bio sam i dalje u povišenoj fazi, ali smirenijoj. U bolnici sam proveo mjesec dana u zaštićenoj okolini okružen ljudima sa sličnim problemima, koji su se došli liječiti i nemaju predrasude.

Vrijeme u bolnici

U sobi sam bio s dvojicom muškaraca, jedan je bio na odvikavanju od droga, a drugi se borio s depresijom. Ja sam tada još bio u povišenoj fazi i uporno sam pokušavao riješiti njihove probleme. Bio sam pun ideja i rješenja za druge. Ali ne za sebe. Meni pomoć nije bila potrebna, mislio sam, bilo mi je super.

Privremena dijagnoza bipolarnog poremećaja postavljena mi je čim sam došao u bolnicu, a obrada je počela nakon nekoliko dana. Razgovarao sam s psihijatrom, prošao brojna testiranja. Morao sam rješavati test od 500 pitanja, tijekom kojeg sam zaspao. Bio samo toliko omamljen tabletama za smirenje. Cijelo vrijeme vam daju lijekove. Prijem u bolnicu je uvijek isti, ili vas spuštaju ili podižu i tek onda mogu raditi s vama. Posjećivali su me djevojka i roditelji, koji su se također tada prvi puta suočili s mojoj dijagnozom. Rekao im je liječnik.

Cijelo to vrijeme, u toj povišenoj fazi, i dalje nisam doživljavao svoju dijagnozu. Za mene je sve to bio dio nekakve scenografije koja se odvija oko mene, vjerovao sam da će se to razriješiti, da ću izaći iz bolnice i nastaviti živjeti svoj život.

I izašao sam iz bolnice nakon mjesec dana i započeo je taj moj stvaran život. Vratio sam se na posao. Poslali su me na zdravstveni pregled gdje zbog dijagnoze bipolarnog poremećaja nisam mogao nastaviti raditi posao koji sam radio 20 godina.

To je bilo prvo suočavanje s osuđujućom stvarnošću.
Dva desetljeća sam radio na održavanju i popravljanju strojeva, a sada to nisam smio.

Šok od gubitka posla

Doktorica mi je rekla da se za posao traži psihofizički stabilna osoba, a ja sam po njezinim rječima labilna osoba i tko zna što bih napravio u blizini 400 volti. Bih li ubio sebe ili nekog drugog.

Nikada nisam, kako sam već rekao, razmišljao o samoubojstvu. Kao što nikada nisam bio fizički agresivan. Nisam takva osoba.

Za mene je to bio strašan šok i prva osuda koju sam doživio, još u fazi kad sam svježe dijagnosticiran izašao iz bolnice. Tada sam prvi put shvatio što znači kada kažete da ste psihički bolesna osoba i koliko je to osuđujuće od društva. Započeo sam borbu sa sustavom i samim sobom, na kraju sam shvatio da mi je bitno da ostanem u firmi. Pogazio sam svoj ponos i potražio bilo koji drugi posao i odlučio ostati u firmi.

U međuvremenu mi je umro svekar. Sve je to rezultiralo ponovnim padom u depresivnu fazu. Osam mjeseci trajala je njegova bolest. Pred kraj odustao je od svega, nije se želio liječiti, prepustio se bolesti i to me je dotuklo.

Novi pad

Stres zbog posla i svekrova smrt rezultirali su time da sam ponovo počeo piti. Bio sam na terapiji, ali lijekovi djelomično djeluju. Danas znam da su oni samo dio procesa te da, kako bi osoba s bipolarnim poremećajem bila u normalnoj fazi, treba obuhvatiti cjelokupni život. Treba paziti na ritam spavanja, izlagati se suncu, održavati kontakte s prijateljima, redovito se hraniti. Tek kada je sve to u ravnoteži, lijekovi djeluju.

Tih godinu dana koliko nisam radio, vrijeme sam provodio ispred kompjutora i televizora, sa smanjenim higijenskim navikama. Djevojka me trpila takvog, i ona je pala u depresivnu fazu. Bila je u žalosti zbog svog oca i zbog mene. U jednom trenutku posjećivala je oca u jednoj bolnici, a mene u drugoj. Osjećao sam neopisivu grižnju savjesti jer joj nisam bio podrška, ali nisam mogao pomoći ni sebi, a kamoli drugima.

Počeo sam razmišljati o vanzemaljcima koji nama upravljaju i napajuju se našom energijom. Zamišljao sam kako iznad svakog od nas stoji avet koja nas vodi. Za bilo kakav grafit na zidu bio sam uvjeren da je namijenjen baš meni. Slušao bih radio i mislio da se netko direktno obraća meni.

U 2014. vratio sam se na posao, na novo radno mjesto. Kako je riječ o većoj firmi, na novom mjestu nitko nije znao za moju borbu s bipolarnim poremećajem. Bivši kolege iz drugog odjela su znale. Većina me prihvatila takvim kakav jesam i dan danas se družimo.

Počeo sam raditi na novom poslu, stres zbog nove sredine, novog posla i alkohol u velikim količinama rezultirali su da situacija opet izmakne kontroli. Došle su iluzije.

Tu zadnju večer prije odlaska u bolnicu razmontirao sam lavabo i kadu u kupaonici, skinuo sve kupaonske elemente. Zamislio sam da ću svoju djevojku iznenaditi ujutro s posve novom kupaonicom.

Ona je prespavala tu moju histeriju. Kad sam je probudio, u tri sata ujutro me odvezla u Vinogradsku.

Morao sam potražiti pomoć

Znao sam da to nije u redu. Ili ću poludjeti do kraja ili ću potražiti pomoć. Više nisam znao što se događa, nisam razlikovao realno od irealnog.
Bio je to jedan veliki košmar, u kojem sam ponovno završio na hitnoj.

Završio sam u izolaciji, u tih sedam dana doživio sam vrhunac svog bipolarnog poremaćaja. Demolirao sam im cijelu sobu, rastavio sve što se dalo rastaviti. Bio sam opsjednut vodokotlićem, osam do deset puta na dan sam ga rastavljao i sastavljao. Rastavio sam sve lampe u sobi. Podizao i spuštao uzglavlja kreveta na određene razine. Imao sam opsesiju da sve rastavim u sastavne dijelove, što sam zbog svojeg iskustva većinom i napravio.

U sobi sam bio s dvojicom muškaraca. Jednim starijim gospodinom koji je bio u deperesivnoj fazi pa se jako teško nosio s mojom energijom. Molio je da ga maknu iz sobe. Drugi gospodin je isto bio u depresivnoj fazi, ali ne toliko. S njime sam vodio baš lijepe razgovore, pričali smo o zdravoj prehrani i životu, kako treba jesti med. Zaključio sam da je on došao u bolnicu jer su u njegovoj firmi svi klimatizacijski uređaji zagađeni, te da ima legionarsku bolest. Svima sam ponovo htio pomoći i dijelio savjete. Doživljavao sam da svi oko mene imaju problema, pogotovo oni koji su depresivni, samo ja nemam.

Opet sam prošao cijeli proces liječenja, nakon mjesec i pol dana provedenih u bolnici zatražio sam drugo mišljenje. Ne zato što sam se nadao drugačijoj dijagnozi, nego sam želio liječnika koji je specijaliziran za bipolarni poremećaj.

Došao sam do liječnice Slađane Štrkalj Ivezić iz Klinike za psihijatriju Vrapče i kod nje sam krenuo u dnevnu bonicu. U ta dva mjeseca liječenja u dnevnoj bolnici pomogla mi je mnogo više nego svi ranije. Tamo sam napokon prihvatio sebe kao osobu koja boluje od bipolarnog poremećaja. A to je ono najteže.

Prihvaćanje bolesti

Pravi prijatelji su ostali uz mene, ali svaki put kad sam to nekome dragome trebao otkriti bilo mi je užasno teško. Osjećao sam trnce u nogama, znojio sam se, glas mi je podrhtavao. Ali shvatio sam da iz svoje kože ne mogu pobjeći. Svaki susret s nekim kome sam htio objasniti bipolarni poremećaj je bio susret sa samim sobom i svojim slabostima.

Jako mi se promijenio pogled na život. Još 2013. godine krenuo sam u udrugu Putokaz, na nagovor sestre iz Vinogradske. U početku mi je to bilo jako teško, ne znaš na što dolaziš, ali ubrzo shvatiš da te grupa prihvaća i dođe trenutak kada i sam poželiš nešto reći.

Trebalo mi je dva, tri mjeseca, ali još tada nisam prihvaćao sebe kao nekog tko će morati piti lijekove do kraja života. Još sam uvijek te 2013. vjerovao da ću se na neki način izliječiti, da mora postojati neka alternativa i da će to jednog dana biti samo mala mrlja u mojoj prošlosti.

Kada sam drugi put završio u bolnici, shvatio sam da to neće biti tako. Shvatio sam da ću morati naučiti živjeti s time i krenuo sam na još jednu grupu u sklopu udruge Svitanje, koja okuplja ljude oboljele od bipolarnog poremećaja. Tamo sam doživio taj klik i stvarno postao svjestan da sam osoba s bipolarnim poremećajem i da tamo pripadam.

Te grupe su jako intenzivne, svi smo preživjeli iste ili slične faze. Jako sam mnogo naučio o sebi, otkrio koji su mi okidači, jedan od njih je alkohol. Sad već godinu dana ne pijem. Naravno, neke druge okidače ne možeš ukloniti iz života, poput stresa na poslu, ali trudim se držati ga pod kotrolom i neutralizirati ga zdravim životom, jogom, vježbanjem i druženjem s prijateljima.

Nedavno sam završio i fakultet koji sam upisao 2005. godine, smjer računarstvo. Tada sam ga upisao jer sam želio napredovati na poslu. Do 2008. sam dao sve ispite, ali tada je krenula faza razvoda s bivšom ženom i sve veće promjene raspoloženja pa se do ove godine nisam stigao time baviti. Ali sad sam diplomirao. Pao mi je golemi kamen sa srca i vjerujem da će mi to otvoriti nove mogućnosti na poslu.

Posebno me razveselilo kad sam došao na zdravstveni pregled koji svake godine organizira moja firma. Liječnica koja me proglasila nesposobnim za prijašnji posao me pitala što je s fakultetom. Rekao sam joj da sam diplomirao. Ostala je zatečena, a ja sretan jer sam na neki način pokazao zube, da ja to mogu.

Kraj veze

A veza? Okončana je u svibnju. Sve je to još jako svježe. Ona je danas moj najbolji prijatelj i sa mnom je prošla one najteže faze, ali zaključili smo da više ne možemo pomoći jedno drugome. Početak kraja naše priče započeo je u ljeto 2013. godine kada sam prvi put izašao iz bolnice. To ljeto nismo išli na more, ostali smo u Zagrebu i u jednom trentku sam joj rekao – što misliš je li ovo kraj ili nije. Ona se rasplakala i prešli smo preko toga. Ona me uvijek podržavala, ali mi nije mogla pomoći drugačije, nego samo da me podupire, a sve ostalo je bilo na meni. Ja sam se zatvorio, veza je bila na izdisaju i nakon druge hospitalizacije zajedno smo došli do zaključka da je kraj.

Teško mi je bilo zbog toga, ne samo zbog prekida nego sam se i bojao kako će se to odraziti na moje zdravlje. Hoće li to biti triger koji će me odvesti u neku novu lošu fazu. Za sada se dobro držim, iako su opet počele noćne more. Ponovo sanjam vanzemaljce. No, trudim se da sve ostalo držim pod kontrolom. I lakše mi je otkad sam na grupnoj potpori vidio da postoji osoba koja već nekoliko desetaka godina nije imala ni jedan okidač, a prije toga je bila pet puta hospitalizirana. Ta osoba je dokaz da se može kontrolirati bipolarni poremećaj.

Bojao sam se kako će se novi prekid odraziti na moje zdravlje. Hoće li to biti triger koji će me odvesti u neku novu lošu fazu. Za sada se dobro držim, iako su opet počele noćne more. Ponovo sanjam vanzemaljce. No, trudim se da sve ostalo držim pod kontrolom.

Za pet godina volio bih da se mogu osloboditi. Sada sam jako sputan, sve radim u rukavicama. Jako sam oprezan. Nadam se da ću za pet godina moći skinuti tu masku i otvoreno razgovarati sa svima. Znam da nikad neću svima moći objasniti sve o mom poremećaju, ali volio bih, onako kako to može osoba koja boluje od šećerne bolesti, pričati o bipolarnom bez da me ljudi osuđuju. Volio bih da se skine stigma s mog poremećaja. On nije zarazan, ja nikoga ne mogu razboliti, niti ga mogu dovesti do ludila.

Jednom prilikom smo u udruzi Svitanje razgovarali o tome bismo li, kada bismo se mogli vratiti u prošlost i nešto promijeniti, odabrali bipolarni i opet proživjeli svoj život s njim ili bez njega. Bili smo podijeljeni, a ja sam rekao da bih izabrao bipolarni. Zato što jednostavno ne znam kako je živjeti bez njega.
 
(telegram.hr/uredio:nsp)

Regina Dugan, bivša direktorica obrane Advanced Research Projects Agency (DARPA) i aktualna ravnateljica istraživačkog odjela Motorolinog dijela u vlasništvu Google-a, predstavila je prototip “vitamin autentičnosti” tableta koji pretvara vaše cijelo tijelo u hodajući autentifikacijski token.

“Učinjeno je puno epskog sranja otkada sam bila u tvrtki DARPA“, rekla je Dugan. Doista, DARPA je bila uključena u sve, od oružanih halucinacija do sitnih špijunskih računala do vojnih ljudskih poboljšanja pa do automatiziranih sustava temeljenih na ciljanju i praćenju uz pomoć dronova do povezivanje mozga štakora preko Interneta i još mnogo toga.

Zaboravite na tradicionalna korisnička imena i lozinke, ova tehnologija koja je predstavljena na D11 koristi malene teblete koje su pokretane od strane želučane kiseline koje proizvode 18-bitni signal koji može biti otkriven u vanjskin uređajima i koristi se za provjeru autentičnosti.

Dugan je također pokazala nosive elektroničke tetovaže koje proizvodi tvrtka MC10, u partnerstvu s Motorolom, koja ima sličnu funkciju.

Logika iza ove tehnologije, prema Duganovoj, su smetnje uzrokovane tradicionalnom autentifikacijom.

“Standardna autentifikacija je iritantna” rekla je Dugan. “Nakon 40 godina napretka u proračunima, mi smo još uvijek na istoj autentičnosti, u osnovi ona se obavlja na isti način na koji se činila godinama prije.”

Tableta, koje je proizveo Proteus Digital Health, je već odobren od strane FDA, prema Popular Science.

“Tableta sadrže mali čip s prekidačem i nešto s čime se zakači “krumpirova” baterija”, Wired UK objašnjava. “Nakon gutanja teblete kiselina u želucu se ponaša kao elektrolit koji daje energiju bateriji i pokreće prekidač i isključuje ga u posebnom u nizu.”

To stvara 18-bitni signal koji liči na EKG, i pretvara cijelu osobu u “autentičnu lozinku”, kako to Dugan zove “vitamin autentičnosti”, prema The Verge .

“To nije stvar koja će uploviti uskoro u naše živote. Ali, to je znak nove smjelosti unutar Motorole” rekao je Dennis Woodside, predsjednik Uprave tvrtke Motorola.

Međutim, Woodside je uspješno uspio završiti demonstraciju tablete za autentikaciju telefona.

“Autentičnosti može biti aktivirana dodirom, jer ljudsko tijelo provodi struju – dodirnite svoj telefon ili prijenosno računalo i već ste unutra”, prema Discoveryu.

“Google vas neće silom hraniti ovim tabletama kao da je to neka vrsta uvrnutog, znanstveno-fantastičnog filma” izvještava Tech2.

Ipak privlačnost je očita. Ako ljudi mogu zaštititi svoja računala, telefone, kuće, poduzeća, itd… bez da stalno upisuju duge, složene lozinke, nije teško vidjeti da žele tu tabletu.

To je osobito istinito kada se zna da će taj isti korisnik uzimati tabletu redovito i na taj način će osigurati način provjere autentičnosti koji je sigurniji nego se moglo zamisliti u prošlim vremenima. Wired UK navodi da razvoj ove vrste tehnologije pokazuje “da je hakiranje sve više i više naša glavna briga kako provodimo online poslovanje”.

S obzirom na jasne prednosti tehnologije kao što je ova, nije teško vidjeti tvrtke koje će zahtijevati za njihovi zaposlenici koriste tablete kao što je ova, posebno među tvrtkama koje su posebno zabrinute za sigurnost.

Baš kao i neke tvrtke kod kojih je potreban skener otiska prsta, skener irisa oka ili druge identifikacije  na bazi biometrijskih metoda, nije teško zamisliti neke tvrtke kako navaljuju na ovu tehnologiju “autentičnosti” u tableti.

Dok ljudi žive sve više u neljudskim uvjetima, očito da se kompanijama poput DARPA-e bave autentifikacijama iz žaluca. Da li je to potrebno?! Nešto se puno opasnije krije iza ovakvih tehnoloških “napredaka”. Tableta koja će nam uštediti par sekundi logiranja na vaš mobilni telefon ili prijenosno računalo, ili je žig zvijeri uz pomoću kojeg će vaš identitet biti na vjetrometini, na vama je da prosudite.

Šta ako netko jednog dana stisne prekidač?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(activistpost.com, youtube.com/uredio:nsp)