Čovjek koji je šokirao svijet! Od raka se može izliječiti u 3 minute sve što trebate učiniti je …

Prema Gregg Bradenu, američkom autoru poznatih teorija o liječenju raka, emocije imaju veliki utjecaj na naš DNK.

Ova moć se koristi kroz misli poput sugestija i molitve, što nam pomaže da izliječimo svaku fizičku bolest.

Rak može biti zaustavljen namjerom svijesti o sinergiji između naših misli i njihovih manifestacija. Postoji jedno istraživanje koji objedinjuje sve što je znanstveno dokazano i objašnjeno u časopisu vodeće znanosti Nature br. 332 (1996).

Kontrola emocija i misli

Oboje stvaraju elektromagnetska polja, dok njihovi valovi dosežu do 1m u naša tijela.

Mi govorimo o usmjerenim mislima, ili kolektivnim mislima koje stvaraju izuzetno snažno elektromagnetsko polje. Ono ima utjecaj na okoliš.

Jednom, kad se ustanovi da ova tehnika, više neće biti fikcija, nego ozbiljna tehnologija koja će pomoći u liječenju raznih bolesti.

Postoji realni dokaz zabilježen u kineskoj bolnici koji pokazuje eliminaciju raka koji je imao veličinu 3 × 2,5 cm, u samo 3 minute.

Cijeli proces je prikazan na ultrazvuku. Čovjek će morati naučiti kontrolirati emocije i osjećaje, te ih poboljšati sa praksom, ako želi proizvesti snažno elektromagnetsko zračenje.

Naši osjećaji su u stanju promijeniti naš DNK

Sve što radimo odražava se na okoliš, baš kao ogledalo, tako da primamo istu stvar koju imamo u sebi. Ako kažemo da ćemo biti sretni, izliječeni, pronaći novi posao, itd, onda će nam ogledalo biti u mogućnosti odgovoriti, i reći nam da li će se to obistiniti.

Međutim, ako osjećamo da se mijenjamo, kao da se nešto događa, tada će to biti promjena u našoj DNK, a mi ćemo se stvarno promijeniti.

Znanstvenici tvrde da naši osjećaji i vjera nisu povezani s našim životima, osobito sa bolestima, ali psiho-onkologija tvrdi suprotno.

Dakle, naše emocije, misli, vjera i osjećaji imaju moć da kontroliraju sve što se događa u našim životima. Emocije mogu promijeniti naš DNK. Krenite već danas…

Pogledajte video:
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
POVEZANI TEKST: ZAŠTO NA BALKANU POSLIJE RATA IMA PUNO OBOLJELIH OD RAKA? Tuga i mržnja izazivaju rak, potisnute emocije mogu dovesti do teških oboljenja!?
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)

Koliko ste puta vidjeli u crtićima i filmovima najavu za neku nesreću, meteorološku nepogodu ili teroristički čin, i na kraju se taj isti desi u stvarnosti?

Ovo je jedna od formi pranja mozga. Prediktivno programiranje.

Dozvolite da ljudi vide i čuju užasne stvari u filmu…

I onda se one dogode…

Ljudi su već nesvjesno pripremljeni na njih, “scena” i “događaj” su već u vašoj podsvijesti gdje sjedi svo vrijeme i osoba je tada otvorena za “sugestije”

Donosimo vam najjači transkript do sada o napadu 11. rujna 2001. iz hollywoodskog filma koji je snimljen u filmu 5 godina prije samog napada 9/11.

Radi se o filmu Dugi oproštaj (1996) “The Long Kiss Goodnight” (originalni naslov), sa glumcima u glavnim ulogama poput Geena Davis, Samuel L. Jackson, Brian Cox, David Morse.

Transkript dijaloga kadra iz filma u kojem se govori o napdu 11. rujna, 5 godina prije događaja (godine u filmu su izmjenjene):

“Leland Perkins: 1993. Bombaški napad na WTC, sjećate li se?

Tijekom suđenja, jedan od bombaša je tvrdio da je CIA sve organizirala i imala znanje o tome unaprijed.

Diplomat koji je izdao vizu teroristima je bio član CIA-e.

Nije nezamislivo da su popločili put za bombaški napad, čisto samo zato da bi opravdali povećanje proračuna.

Samuel L. Jackson: Želiš mi reći da smo lažirali neki teroristički napad samo da bi izvukli novac iz Kongresa?

Leland Perkins: Na žalost gosp. Henessey, nemam pojma kako lažirati smrt 4000 ljudi.

Zato ćemo to morati napraviti za stvarno.

Oh, da okrivljujući muslimane za to, naravno!”

VIDEO MOŽETE POGLEDATI U NASTAVKU:
 

 
(preveo:mag.A.B./uredio:nsp)

Nacionalizam ne treba brkati s patriotizmom. Obje riječi se koriste na tako neodređen način da je bilo koja definicija podložna osporavanju, ali čovjek mora napraviti razliku među njima, pošto su u pitanju dvije različite, pa čak i oprečne ideje.

Pod “nacionalizmom” prije svega podrazumijevam naviku po kojoj pretpostavljamo da se ljudska bića daju klasificirati poput insekata, i da se cijeli blokovi od nekoliko milijuna ili desetaka milijuna ljudi mogu sa sigurnošću označavati kao “dobri” ili “loši”. [1] Zatim – a to je puno važnije – podrazumjevam naviku da se identificiramo s pojedinom nacijom ili kojom drugom strukturom, da je stavljamo s onu stranu dobra i zla i ne prihvaćamo nikakvu drugu zadaću do unaprijeđivanja njenih interesa.

Byron na jednom mjestu koristi francusku riječ “longueur”, i usput napominje da iako u Engleskoj, igrom slučaja, nemamo riječ za to, te stvari imamo u znatnim količinama. Isto tako imamo jednu mentalnu naviku koja je sada tako široko rasprostranjena da utječe na naša razmišljanja o svim temama, ali joj još uvjek nismo dali ime. Kao najbliži postojeći ekvivalent odabrao sam riječ “nacionalizam”, ali vidjet ćemo uskoro da je ne koristim u uobičajenom smislu, ako ni zbog čega drugog, onda zato što se emocija o kojoj govorim ne veže uvijek za ono što se naziva nacijom – to jest za pojedinu rasu ili geografsko područje. Ona se može vezati za neku crkvu ili stalež, ili može funkcionirati u čisto negativnom smislu, biti uperena protiv ovog ili onog, bez potrebe za bilo kakavim pozitivnim objektom lojalnosti.

Nacionalizam ne treba brkati s patriotizmom. Obje riječi se koriste na tako neodređen način da je bilo koja definicija podložna osporavanju, ali čovjek mora napraviti razliku među njima, pošto su u pitanju dvije različite, pa čak i oprečne ideje.

Pod “patriotizmom” podrazumijevam privrženost određenom mjestu i određenom načinu života za koje neko vjeruje da su najbolji na svijetu, ali nema želju da ih nameće drugim ljudima. Patriotizam je po svojoj naravi defanzivan, kako u vojnom, tako i u kulturnom smislu. S druge strane, nacionalizam je neodvojiv od želje za moći. Trajni cilj svakog nacionaliste je da omogući više moći i više prestiža, ne za sebe već za naciju ili kakvu drugu strukturu u kojoj je odlučio utopiti svoj individualitet.

Sve je ovo očito dok se odnosi na prepoznatljive i ozloglašene nacionalističke pokrete u Njemačkoj, Japanu i drugim zemljama. Kad se suočimo sa fenomenom poput nacizma, kojeg možemo promatrati izvana, gotovo svi ćemo o njemu reći iste stvari. Ali ovdje moram ponoviti ono što sam već iznio, tj.. da riječ “nacionalizam” koristim samo zato što nemam nikakvu bolju. Nacionalizam, u proširenom smislu u kojem koristim tu riječ, obuhvaća pokrete i tendencije poput komunizma, političkog katolicizma, cionizma, antisemitizma, trockizma i pacifizma.

On ne znači nužno lojalnost nekoj vladi ili zemlji, a još manje svojoj vlastitoj zemlji, i čak nije niti neophodno da strukture kojima se on bavi zapravo postoje. Da navedemo par očiglednih primjera: židovska zajednica, islamski svijet, kršćanski svijet, proleterijat, te bijela rasa su predmeti strastvenih nacionalističkih osjećaja, ali u njihovo postojanje se može ozbiljno sumnjati, i ne postoji definicija za bilo koji od tih pojmova koja bi bila općeprihvaćena.

Također, vrijedi još jednom istaknuti da nacionalistički osjećaji mogu biti čisto negativni. Postoje, na primjer, trockisti koji su jednostavno postali neprijatelji SSSR-a, a da nisu razvili korenspondirajuću lojalnost nekoj drugoj strukturi. Kad čovjek shvati implikacije ovoga, narav onoga što podrazumijevam pod nacionalizmom postaje u dobroj mjeri jasnija.

Nacionalist je onaj koji razmišlja isključivo ili uglavnom u okvirima kompetitivnog prestiža. On može biti pozitivni ili negativni nacionalist – to jest, može koristiti svoju mentalnu energiju da hvali ili blati – ali u svakom slučaju njegove misli uvijek skrenu na pobjede, poraze, trijumfe i poniženja. On povijest, a naročito modernu povijest, vidi kao beskrajni niz uspona i padova velikih struktura moći, i sve što se dogodi, njemu se čini kao dokaz da je njegova stranica na višem stupnju, a omraženi rival na nižem. I konačno, bitno je da se nacionalizam ne brka s pukim obožavanjem uspjeha.

Nacionalist se ne rukovodi načelom pukog pristajanja uz jaču stranu. Naprotiv, tek nakon što je odabrao svoju stranu on sebe uvjerava da je ona najjača, i u stanju je da se drži tog svog uvjerenja čak i kad su činjenice u ogromnoj mjeri protiv njega. Nacionalizam je glad za moći pomiješana sa samozavaravanjem. Svaki nacionalist zna biti flagrantno neiskren, ali on je također – budući svjestan da služi nečemu većem od njega samog – nepokolebljivo siguran da je u pravu.

Sad kad sam dao ovu opširnu definiciju, mislim da ćemo se složiti da je mentalna navika o kojoj govorim široko rasprostranjena među engleskom inteligencijom, i da je rasprostranjenija u tim krugovima nego u širokim narodnim masama. Određene teme su postale do te mjere okružene pitanjima prestiža da je onima kojima je jako stalo do aktualne politike postalo gotovo nemoguće pristupiti im na istinski racionalan način.

Od stotina primjera koje bismo mogli odabrati, uzmimo ovaj: koja je od velikih zemalja saveznica najviše doprinijela porazu Njemačke – SSSR, Britanija ili SAD? Teoretski trebalo bi biti moguće dati promišljen, pa možda čak i defanzivan odgovor na to pitanje. Međutim, u praksi se ne mogu izvršiti neophodne kalkulacije, zato što bi svatko tko je sklon razbijanju glave oko jednog takvog pitanja o njemu neizbježno razmišljao u okvirima kompetitivnog prestiža.

On bi dakle počeo tako što bi odlučio u korist Rusije, Britanije ili Amerike, ovisno o slučaju, i tek nakon toga bi počeo tragati za argumentima koji potkrepljuju njegovu tvrdnju. Zatim, tu su cijeli nizovi srodnih pitanja na koja se odgovor može dobiti samo od nekog tko je potpuno indiferentan prema cijeloj stvari, i čije je mišljenje ionako vjerovatno bezvrijedno. Otud djelomice potječe nevjerovatan neuspjeh političkog i vojnog prognoziranja u naše vrijeme. Čudno je kad čovjek pomisli da od silnih “eksperata” i škola niko nije uspio predvidjeti tako predvidiv događaj kao što je rusko-njemački pakt iz 1939. [2] A kad je vijest o paktu pukla, data su najrazličitija moguća objašnjenja i napravljena predviđanja koja su gotovo istog trena falsificirana, pošto u gotovo svim slučajevima nisu bila zasnovana ni na kakvoj studiji vjerojatnoće, već na želji da se SSSR prikaže kao dobar ili loš, jak ili slab.

Politički ili vojni komentatori mogu, poput astrologa, preživjeti gotovo svaku pogrešku, zato što njihovi vjerni sljedbenici od njih ne traže procjenu činjenica, već stimulaciju nacionalističke lojalnosti. [3] Estetske prosudbe, naročito književne, su često iskvarene na isti način kao i one političke. Teško da bi jedan indijski nacionalist uživao čitajući Kiplinga, ili da bi jedan konzervativac uvidio vrijednost Mayakovskog, i čovjek je uvijek u iskušenju da tvrdi da svaka knjiga sa čijim se političkim tendencijama on ne slaže mora biti loša sa književnog aspekta. Ljudi izraženih nacionalističkih nazora često izvode tu smicalicu, a da nisu niti svjesni koliko je ona nečasna.

U Engleskoj je, ako se jednostavno uzme u obzir broj ljudi o kojima se radi, dominantni oblik nacionalizma vjerovatno staromodni britanski džingoizam. Sigurno je da je on još uvijek rasprostranjen, i to u većoj mjeri nego što bi većina promatrača vjerovala prije desetak godina. Međutim, ja se u ovom eseju bavim uglavnom reakcijama inteligencije, u čijim krugovima su džingoizam pa čak i patriotizam starog kova gotovo zamrli, mada se čini da sad oživljavaju među manjinom. Među inteligencijom, to ne treba ni reći, dominantan oblik nacionalizma je komunizam – koristim tu riječ u vrlo širokom smislu tako da obuhvaća ne samo članove Komunističke partije, već i njene simpatizere i općenito rusofile.

Komunist je, za potrebe ovog eseja, netko tko na SSSR gleda kao na svoju domovinu, i osjeća da mu je dužnost da pravda rusku politiku i unaprijeđuje ruske interese po svaku cijenu. Očito je da danas u Engleskoj takvih ljudi ima u izobilju, a njihov izravni i neizravni utjecaj je velik. Ali, također cvjetaju i mnogi drugi oblici nacionalizma, i čovjek će tu stvar najbolje sagledati tako što će uočiti sličnosti između različitih, pa čak i naizgled oprečnih idejnih tokova.

Prije deset ili dvadeset godina oblik nacionalizma koji je najbliže odgovarao današnjem komunizmu je bio politički katolicizam. Njegov najistaknutiji eskponent – doduše on je vjerovatno bio ekstreman, a ne tipičan slučaj – je bio GK Chesterton. Chersterton je bio pisac znatnog talenta, koji je odlučio zatomiti svoj senzibilitet i intelektualnu čestitost za račun rimokatoličke propagande. Njegovo cjelokupno stvaralaštvo tijekom zadnjih dvadesetak godina njegovog života je zapravo bilo beskrajno ponavljanje jedne te iste stvari, zbog svoje nategnute dovitljivosti priglupo i dosadno kao Velika je Diana Efezijanska. Svaka knjiga koju je napisao, svaki paragraf, svaka rečenica, svaki događaj u svakoj priči, svaki djelić dijaloga su morali nepogrešivo demonstrirati superiornost katolika nad protestantom ili poganom.

Ali, Chesterton se nije zadovoljio time da o toj superiornosti razmišlja kao o intelektualnoj ili duhovnoj: ona je morala biti prenesena u okvire nacionalnog prestiža i vojne moći, što je zahtijevalo ignorantsko idealiziranje latinskih zemalja, naročito Francuske. On nije dugo živio u Francuskoj, i njegova slika o njoj – slika zemlje katoličkih seljaka koji neprestano pjevaju Marseljezu uz čaše crvenog vina – je imala otprilike onoliko veze sa stvarnošću koliko i Chu Chin Chow [4] sa svakodnevnim životom u Bagdadu. Uz to je išlo ne samo enormno precijenjivanje francuske vojne moći (i prije 1914. i poslije 1918. on je inzistirao da je Francuska, sama po sebi, bila jača od Njemačke), već i budalasto i vulgarno glorificiranje samog procesa ratovanja. Pored Chestertonovih borbenih pjesama, kao što su Leopanto ili Balada o Sv. Barbari, Juriš Lake Brigade izgleda kao pacifistički napis: one su možda najkičastiji primjeri bombastičnosti koji se mogu naći u našem jeziku.

Interesantno je to što bi Chesterton, u slučaju da je romantično smeće koje je on obično pisao o Francuskoj i njenoj vojsci netko drugi napisao o Britaniji i njenoj vojsci, bio prvi koji bi ga izviždali. Na planu unutarnje politike on je bio “mali Englez”, istinski mrzitelj džingoizma i imperijalizma, i u skaldu sa svojim razmišljanjima, istinski prijatelj demokracije. Pa ipak, kad je gledao van, na međunarodno polje, znao je napustiti svoje principe, a da to nitko ni ne primijeti.

Tako ga njegovo gotovo mistično vjerovanje u vrline demokracije nije spriječilo da se divi Mussoliniju. Mussolini je uništio izabranu vlast i slobodu tiska, a Chesterton se za oboje grčevito borio kod kuće. Ali, Mussolini je bio Italijan i učinio je Italiju jakom, i to je izgladilo stvar. Isto tako Chesterton nikad nije rekao niti jednu riječ protiv imperijalizma i pokoravanja obojenih rasa kad su to činili Italijani ili Francuzi. Njegov dodir sa stvarnošću, njegov književni ukus, pa čak do određenog stupnja i njegov smisao za moralno su bivali iščašeni čim bi se uplela njegova nacionalistička lojalnost.

Očigledno je da postoje značajne sličnosti između političkog katolicizma, čiji primjer predstavlja Chesterton, i komunizma. Isto tako postoje sličnosti između oba ta pojma i, na primjer, škotskog nacionalizma, cionizma, antisemitizma i trockizma.

Karakteristike nacionalističke misli

Izjaviti da su svi oblici nacionalizma isti, čak i po svojoj mentalnoj atmosferi, bi predstavljalo pretjerano pojednostavljivanje, ali postoje određena pravila koja vrijede u svim slučajevima. Glavne karakteristike nacionalističke misli su slijedeće:

Opsesivnost

Niti jedan nacionalist gotovo nikad ne razmišlja, govori ili piše o bilo čemu drugom osim o superiornosti svoje vlastite strukture moći. Svakom nacionalistu je teško, ako ne i nemoguće, da sakrije svoju odanost. Najmanja negativna opaska na račun njegove strukture, ili svako implicitno veličanje neke rivalske organizacije ga ispunjava tjeskobom koju može ublažiti jedino oštrim uzvraćanjem.

Ako je odabrana struktura zapravo neka zemlja, kao na primjer Irska ili Indija, on će uglavnom tvrditi da je ona superiorna ne samo po svojoj vojnoj moći i političkim vrlinama, već i u umjetnosti, književnosti, sportu, strukturi jezika, fizičkoj ljepoti stanovnika, možda čak i po klimi, krajoliku i u kulinarstvu. Pokazat će veliku osjetljivost kad su u pitanju stvari kao što su pravilno postavljanje zastava, odnos veličina naslova i redoslijed kojim se zemlje spominju. [5]

Nomenklatura igra važnu ulogu u nacionalističkoj misli. Zemlje koje dobiju neovisnost ili prođu kroz nacionalističku revoluciju obično promijene ime, i vjerojatno je da svaka zemlja ili kakva druga struktura oko koje se vrte jaki osjećaji ima po nekoliko imena, od kojih svako ima drukčije implikacije. Dvije strane u španjolskom građanskom ratu su ukupno imale devet ili deset imena koja su izražavala različite stupnjeve ljubavi i mržnje. Neka od tih imena (npr. “Patrioti” za Francove pristaše, ili “Lojalisti” za pristaše vlade) su, iskreno rečeno, bila čudna, i te dvije suparničke frakcije se nisu mogle usuglasiti oko korištenja bilo kojeg od njih.

Svi nacionalisti smatraju širenje svog jezika nauštrb rivalskih jezika svojom dužnošću, a ta borba se među govornicima engleskog jezika javlja kao borba među dijalektima. Anglofobični Amerikanci neće koristiti kolokvijalne izraze ako znaju da su ovi britanskog porijekla, a sukob između latinizatora i germanizatora često u pozadini ima nacionalističke motive. Škotski nacionalisti inzistiraju na superiornosti ravničarskog škotskog, socijalisti, čiji nacionalizam preuzima oblik klasne mržnje, se upuštaju u tirade protiv bbc akcenta, pa čak i otvorene varijante glasa “a”. Primjeri su brojni. Nacionalistička misao se često doima kao da je neznatno obojena vjerovanjem u sugestivnu magiju – vjerovanjem koje se otkriva u široko rasprostranjenom običaju spaljivanja političkih neprijatelja u vidu slamnatih lutaka, ili u korištenju njihovih slika kao mete u streljanama.

Nestabilnost

Nacionalističkoj lojalnosti intenzitet s kojim se gaji ne smeta da bude prenosiva. Za početak, ona može biti, a često i jest, fiksirana na neku stranu zemlju, kako sam već istaknuo. Često se sazna da velike nacionalne vođe ili utemeljitelji nacionalističkih pokreta čak niti ne pripadaju zemlji koju slave. Ponekad su potpuni stranci, a češće dolaze iz perifernih područja u kojima je nacionalnost upitna. Primjeri su Staljin, Hitler, de Valera, Disraeli, Poincaré, Beaverbrook.

Pan-germanski pokret je dijelom bio tvorevina jednog Engleza, Houston Chamberlain-a. U zadnjih pedeset ili sto godina preneseni je nacionalizam bio uobičajena pojava među književnicima. U slučaju Lafcadio Hearn nacionalizam je bio prenesen na Japan, u slučaju Carlylea i mnogih njegovih suvremenika na Njemačku, a u današnje vrijeme obično se prenosi na Rusiju. Ali posebno je zanimljiva činjenica da je također moguće ponovno prenošenje. Neka zemlja, ili kakva druga struktura, koja je godinama bila obožavana može odjednom postati predmet gađenja, a neki drugi objekt pažnje gotovo istog trena može zauzeti njeno mjesto.

U prvoj verziji pregleda povijesti HG Welsa i ostalih koji su pisali u to vrijeme, vidi se kako su Sjedinjene države bile na sva usta veličan kao što danas komunisti veličaju Rusiju: ​​međutim, kroz nekoliko godina to nekritičko divljenje se pretvorilo u netrpeljivost. Zadrti komunist koji se u roku od nekoliko tjedana pretvara u jednako zadrtog trockista je uobičajen prizor. Fašistički pokreti u Europi su u velikoj mjeri članstvo regrutirali iz redova komunista, a lako je moguće da se u nekoliko narednih godina desi obrnut proces. Ono što kod nacionalista ostaje konstanta jest njegovo stanje uma: objekt njegovih osjećaja je promjenjiv, i može biti imaginaran.

Ali za intelektualca, prijenos ima jednu važnu funkciju koju sam nakratko spomenuo u vezi sa Chestertona. Ono mu omogućuje da bude još veći nacionalist – vulgarniji, blesaviji, zlonamjerniji, nečasniji – nego što bi ikad mogao biti u ime svoje domovine, ili kakve druge strukture o kojoj nešto doista zna. Kada vidi da servilno ili nadmeno smeće koje o Staljinu, Crvenoj armiji i sl.. pišu prilično inteligentni i razumni ljudi, čovjek shvati da je tu moralo doći do nekog iščašenja.

U društvima poput našeg neobično je za nekog koga se može opisati kao intelektualca da osjeća duboku privrženost svojoj vlastitoj zemlji. Javno mnijenje – to jest onaj dio javnog mnijenja kojeg je on kao intelektualac svjestan – mu to neće dozvoliti. Većina ljudi koji ga okružuju su skeptični i razočarani, i on će možda zauzeti isti takav stav, iz sklonosti ka oponašanju ili iz čistog kukavičluka: u tom slučaju on napušta oblik nacionalizma koji mu je najbliži, a da se nimalo nije približio istinskom internacionalističkom nazoru. On i dalje osjeća potrebu za domovinom, i normalno je da će je potražiti negdje u inozemstvu. Kad je nađe može se nesputano valjati u upravo onim emocijama od kojih se, kako sam vjeruje, emancipirao.

Bog, Kralj, Imperij, britanska zastava – svi zbačeni idoli se mogu ponovo pojaviti pod novim imenima, i pošto ih on ne prepoznaje kao onakve kakvi oni doista jesu, može ih obožavati mirne savjesti. Preneseni nacionalizam, kao i upotreba žrtvenih jaraca, je način da se nađe spas bez promjene ponašanja.

Svi nacionalisti imaju sposobnost da ne opažaju sličnosti između sličnih skupina činjenica. Britanski torijevac će braniti pravo na samoopredjeljenje u Europi i protiviti mu se u Indiji, a da ne osjeća nekonzistentnost. Djela se smatraju dobrima ili lošima, ne na temelju vlastite meritornosti već na temelju toga tko ih je počinio, i gotovo da nema tog zlodjela – mučenja, uzimanja taloca, prisilnog rada, masovnih deportacija, zatvaranja bez suđenja, krivotvorenja, atentata, bombardiranja civila – koje ne mijenja svoju moralnu boju kada ga počini “naša” strana.

Liberalni list The News Chronicle je objavio, kao primjer šokantnog barbarstva, fotografije Rusa koje su objesili Nijemci, a zatim je godinu ili dvije kasnije uz toplo odobravanje objavio slične fotografije Nijemaca koje su objesili Rusi. [6] Isto je i sa povijesnim događajima. O povijesit se uveliko razmišlja u nacionalističkim okvirima, i stvari kao što su inkvizicija, mučenja kojima je pribjegavala Zvjezdana komora, poduhvati engleskih gusara (primjerice Sir Francis Drake-a, koji je španjolske zarobljenike derao žive), vladavina terora, ispaljivanje stotina Indijanaca iz topova od strane heroja Pobune [7] ili rezanje lica Irkinja žiletima od strane Cromwellovih vojnika, postaju moralno neutralne ili im se čak pripisuje određena vrijednost kada se smatra da su počinjene u ime “pravedne stvari”.

Ako se čovjek osvrne na zadnjih četvrt stoljeća vidjet će da nije bilo gotovo niti jedne jedine godine da priče o zvjerstvima nisu stizale iz nekog dijela svijeta: pa ipak, niti u jednom pojedinačnom slučaju – Španjolska, Rusija, Kina, Mađarska, Meksiko, Amritsar, Smirna – engleska inteligencija kao cjelina nije povjerovala u postojanje tih zvjerstava i osudila ih. Da li su ta djela bila za osudu, ili da li su se čak i dogodila, o tome se uvijek odlučivalo u skladu s političkim okolnostima.

Nacionalist ne samo da ne osuđuje zvjerstva koje počini njegova strana, već posjeduje i zavidnu sposobnost da za njih uopće ne čuje. Cijelih šest godina je engleskim obožavateljima Hitlera polazilo za rukom da ne saznaju za postojanje Dachaua i Buchenwalda. A oni koji su bili najglasniji u osudama njemačkih koncentracionih logora su često bili nesvjesni, ili tek neznatno svjesni, da su i u Rusiji postojali koncentracijski logori. Veliki događaji za koje se veže smrt milijuna ljudi, kao što su glad u Ukrajini 1933 su zapravo izmakli pažnji većine engleskih rusofila. Mnogi Englezi nisu čuli gotovo ništa o istrijebljenju njemačkih i poljskih Židova za vrijeme rata. Njihov vlastiti antisemitizam je doveo do toga da se taj ogromni zločin odbije o njihovu svijest. U nacionalističkoj misli postoje činjenice koje su istinite i neistinite, poznate i nepoznate.

Neka poznata činjenica može biti tako nepodnošljiva da je nacionalist obično gurne u stranu i ne dopusti joj da uđe u logički proces, ili obratno, može ući u sve kalkulacije, a da je nikad ne prizna kao činjenicu, čak ni u vlastitim mislima.

Svakog nacionalistu progoni vjerovanje da se prošlost može mijenjati. On provodi jedan dio svog vremena u nekom svijetu fantazije u kojem se stvari događaju onako kako bi trebalo – u kojem je, na primjer Španjolska armada bila uspješna ili ruska revolucija iz 1918. ugušena – i on će prenijeti djeliće tog svijeta u povijesne knjige kad god je to moguće. Dobar dio propagandističkih napisa u današnje vrijeme se svodi na čisto krivotvorenje. Ključne činjenice se potiskuju, datumi mijenjaju, citati se vade iz konteksta i prepravljaju tako da im se promijeni značenje. Događaji za koje se drži da se nisu trebali dogoditi se ne spominju i na kraju poriču. [8] 1927. je Chang-Kai-Shek žive skuhao na stotine komunista, pa ipak je kroz deset godina postao jedan od heroja ljevice. Pomicanja u svjetskoj politici su ga dovela u antifašistički tabor, pa se stoga smatralo da se kuhanje komunista “ne računa”, ili da se možda nije niti dogodilo.

Primarni cilj propagande je dakako, da utječe na suvremeno javno mnijenje, ali oni koji iznova pišu povijest po svoj prilici djelimično vjeruju da stvarno uguravaju činjenice u prošlost. Kad čovjek uzme u obzir sva do u tančine razrađena krivotvorenja počinjena kako bi se pokazalo da Troicki nije igrao zapaženu ulogu u ruskom građanskom ratu, teško je povjerovati da ljudi koji su za njih odgovorni samo lažu. Vjerovatnije je da oni zaista vjeruju da je njihova verzija ono što se dogodilo na pravdi Boga, i da je prilagođavanje dokumentarne građe toj verziji opravdano.

Indiferentnost prema objektivnoj istini je potaknuta odvajanjem jednog dijela svijeta od drugog, jer to odvajanje otežava otkrivanje onog što se zaista događa. Često se može javiti istinska sumnja u vezi s događajima od ogromne važnosti. Na primjer, nemoguće je izračunati, u milijunima ili možda stotinama milijuna, broj smrti prozročenih ratom. Katastrofe o kojima je stalno izvještavano – bitke, masakri, glad, revolucije – su prosječnoj osobi često ulijevale osjećaj nestvarnosti.

Čovjek nije imao načina da provjeri navode, nije bio čak niti potpuno siguran da su se te katastrofe dogodile, a uvijek je dobivao potpuno različite interpretacije iz različitih izvora.

Što je bilo pravedno, a što nepravedno kod Varšavskog ustanka u kolovozu 1944.? Je li istina za njemačke plinske komore u Poljskoj? Tko je kriv za glad u Bengalu? Istina se vjerojatno dade otkriti, ali činjenice će u gotovo svim novinama biti na tako nečastan način iznesene da se običnom čitatelju može oprostiti što je ili progutao laži ili nije formirao vlastito mišljenje.

Zbog sveopće nesigurnosti u vezi s tim šta se zapravo dešava, lakše je držati se luđačkih vjerovanja.Pošto se nikad ništa u potpunosti ne dokaže ili ospori, najneospornija činjenica se može drsko poricati. Nadalje, iako neprestano razbija glavu pobjedom, moći, porazom, osvjetli, nacionalist je često pomalo nezainteresiran za ono što se događa u stvarnom svijetu.

Ono što on želi jest da osjeti da njegova struktura prolazi bolje nego neka druga, a to mu je lakše postići tako što će prekrižiti protivnika, nego tako što će razmotriti činjenice da vidi da li mu idu u prilog. Sve nacionalističke rasprave su na razini debatnog kluba. One uvijek završavaju neodlučeno, pošto svaki učesnik bez izuzetka vjeruje da je pobjedio. Neki nacionalisti nisu daleko od shizofrenije, žive sretno u snovima o moći i osvajanju koji nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom.

Tri oblika nacionalizma

Ispitivao sam najbolje što mogu mentalne navike koje su zajedničke svim oblicima nacionalizma. Sad je na redu klasificiranje tih oblika, ali je jasno je da se to ne može uraditi temeljito. Nacionalizam je ogromna tema. Svijet muče nebrojene zablude i mržnje koje se presijecaju na kompleksne načine, a neke od najzlokobnijih među njima se još nisu čak niti utisnule u europsku svijest. Ja se u ovom eseju bavim nacionalizmom koji se javlja kod engleske inteligencije. U tim krugovima on je, u puno većoj mjeri nego što je to slučaj kod običnog engleskog naroda, odvojen od patriotizma, pa ga se može proučavati u čistom obliku. Dolje su nabrojane vrste nacionalizma koje sada cvjetaju među engleskim intelektualcima, sa komentarima koji se čine neophodnima. Radi preglednosti koristim tri naslova, Pozitivni, Preneseni i Negativni, mada se neke vrste uklapaju u više kategorija.

Pozitivni nacionalizam
(I) Neotorijevstvo

Primjeri su ljudi poput Lord Eltona, AP Herberta, GM Younga, profesora Pickthornea, literatura torijevskog reforskog odbora i magazini poput The New English Review i Nineteenth Century and After. Pravi motiv neotorijevaca je želja da se ne prizna da su britanska moć i utjecaj opali. Čak su i oni koji su dovoljno realni da uvide da britanska pozicija u vojnom smislu više nije što je bila skloni tvrditi da “engleske ideje” (koje obično ostanu nedefinirane) treba da vladaju svijetom. Svi neotorijevci su antiruski nastrojeni, ali je ponekad težište na antiamerikanizmu. Znakovito je da je ovaj misaoni pravac, čini se, stječe poklonike među mlađim intelektualcima, ponekad bivšim komunistima, koji su prošli kroz uobičajeni proces razočaravanja i razočarali se u njega. Anglofob koji iznenada postaje žestoko probritanski orijentiran je prilično uobičajena figura. Pisci koji ilustriraju ovu tendenciju su FA Voigt, Malcolm Muggerige, Evelyn Waugh, Hugh Kingsmill, a u psihološkom smislu sličan razvoj se može vidjeti kod TS Elliota, Windham Lewisa i raznih njihovih sljedbenika.

(II) Keltski nacionalizam

Welški, irski i škotski nacionalizam se u nekim točkama razmimoilaze, ali su slični po svojoj anti-engleskoj orijentaciji. Članovi sva tri pokreta su se protivili ratu, a nastavili sebe opisivati ​​kao proruski orijentirane, i ta skupina luđaka je za sebe čak tvrdila da je istodobno proruska i pronacističke. Ali keltski nacionalizam nije isto što i anglofobija. Njegov glavni motiv je vjerovanje u prošlu i buduću veličinu keltskih naroda i jarko je obojen rasizmom. Kelt bi imao biti duhovno superioran u odnosu na Saksoncima – jednostavniji, kreativniji, manje vulgaran, manji snob itd.. – Ali uobičajena glad za moć je tu, ispod površine. Jedan njen simptom je zabluda da bi Irska, Škotska, pa čak i Wales mogli sačuvati svoju neovisnost bez pomoći sa strane, i da ništa ne duguju britanskoj zaštiti. Među piscima dobre primjere ovog misaonog pravca predstavljaju Hugh McDiarmid i Sean O’Casey. Niti jedan suvremeni irski pisac, čak niti veličine poput Yeatsa ili Joycea, nije potpuno oslobođen tragova nacionalizma.

(III) Cionizam

On ima sve uobičajene karakteristike jednog nacionalističkog pokreta, ali njegova američka varijanta se doima nasilniji i zloćudnije od britanske. Klasificiram ga kao izravni, a ne preneseni nacionalizam, zato što cvjeta gotovo isključivo među samim Židovima. U Engleskoj je inteligencija, iz nekoliko prilično nesuvislih razloga, na strani Židova u vezi s palestinskim pitanjem, ali im nije jako stalo do toga. Svi ljudi dobre volje u Engleskoj su također prožidovski orijentirani u smislu da osuđuju nacističko proganjanje Židova. Ali teško da se kod nežidova može sresti bilo kakva stvarna nacionalistička lojalnost, ili vjerovanje u urođenu superiornost Židova.

Preneseni nacionalizam

(I) Komunizam – (II) Politički katolicizam – (III) Rasni osjećaji
Staromodni prezrivi stav prema “urođenicima” je u Engleskoj znatno oslabljen, a razne pseudoznavstvene teorije koje potcrtavaju superiornost bijele rase su odbačene. [9] Među inteligencijom se rasni osjećaji javljaju samo u transponirani obliku, tj.. kao vjerovanje u urođenu superiornost obojenih rasa. To vjerovanje je sada sve više uobičajeno među engleskim intelektualcima, i vjerojatno je češće prouzročeno mazohizmom i seksualnim frustracijama nego kontaktom sa orijentalnim i crnačkim nacionalističkim pokretima. Snobizam i sklonost ka oponašanju imaju jak utjecaj čak i među onima kojima nije jako stalo do rasnih pitanja. Gotovo svaki engleski intelektualac bi se zgrozio nad tvrdnjom da su bijele rase superiornije u odnosu na obojene, dok mu suprotna tvrdnja ne bi bila za osudu, čak i ako se on sa njom ne slaže. Nacionalistička privrženost obojenim rasama je obično pomiješana sa vjerovanjem da su njihovi seksualni životi superiorni, i postoji široka podzemna mitologija o seksualnoj moći crnaca.

(IV) Klasni osjećaji

Među intelektualcima iz višeg i srednjeg staleža javljaju se samo u transponiranom obliku – tj.. kao vjerovanje u superiornost proleterijata. I u ovom slučaju je pritisak javnog mnijenja na inteligenciju ogroman. Nacionalistička lojalnost proleterijatu i najdublja teoretska mržnja prema buržoaziji mogu koegzistirati, a često koegzistiraju, s običnim snobizmom u svakodnevnom životu.

(V) Pacifizam

Većina pacifista ili regiji opskurnim vjerskim sektama, ili su jednostavno humanisti koji se protive oduzimanju života, i najradije ne razmišljaju dalje od toga. Ali postoji manjina pacifista intelektualaca čiji je stvarni, doduše skriveni, motiv izgleda mržnja prema zapadnoj demokraciji i divljenje koje osjećaju prema totalitarizmu.

Pacifistička propaganda se obično svodi na to da je jedna strana u sukobu jednako loša kao i ona druga, ali ako čovjek pažljivije promotri napise mlađih intelektualaca pacifista, vidjet će da oni nipošto ne sadrže nepristranu osudu, već su gotovo u potpunosti usmjereni protiv Britanije i Sjedinjenih država. Osim toga, oni u pravilu ne osuđuju nasilje samo po sebi, već samo nasilje koje se koristi u obrani zapadnih zemalja. Ruse, za razliku od Britanaca, ne osuđuju što se brane ratobornim sredstvima, i doista sva pacifistička propaganda ovog tipa izbjegava spominjanje Rusije i Kine. Ne tvrdi se, ponavljam, da bi se Indijci trebali odreći nasilja u svojoj borbi protiv Britanaca.

Pacifistička literatura obiluje dvosmislenim tvrdnjama koje, čini se, znače (ako uopće išta i znače) da su državnici tipa Hitlera poželjniji od onih Churchillovog tipa, i da je nasilje možda oprostivo ako je dovoljno nasilno. Nakon pada Francuske, njihovi pacifisti su se, suočeni s jednim stvarnim izborom koji njihove engleske kolege nisu morali napraviti, uglavnom priklonili nacistima, a u Engleskoj se čini da je bilo malog preklapanja članstva Unije zakletih na mir i crnokošuljaše. Pisci pacifisti su pisali hvalospjeve Carlylea, jednom od intelektualnih otaca fašizma.

Sve u svemu, teško je ne misliti da je pacifizam, onakav kakav se javlja kod jednog dijela inteligencije, potajno inspiriran divljenjem spram moći i uspješnoj okrutnosti. Pacifisti su pogriješili kad su tu emociju prikačili za Hitlera, ali ona se lako može ponovno prenijeti.

Negativni nacionalizam

(I) Anglofobija
Među inteligencijom je podrugljiv i blago neprijateljski stav prema Britaniji manje-više obavezan, ali on je u mnogim slučajevima neizvještačen emocija. Za vrijeme rata ona se manifestirala kroz defetizam inteligencije, koji je odolijevao dugo nakon što je postalo jasno da sile Osovine ne mogu pobijediti. Mnogi nisu skrivali zadovoljstvo kada je pao Singapur, ili kad su Britanci bili istjerani iz Grčke, i osobito nerado se vjerovalo dobrim vjestima kao što su El Alamein ili broj njemačkih aviona oborenih u bici za Britaniju. Dakako, engleski intelektualci-ljevičari nisu zapravo željeli da Nijemci ili Japanci dobiju rat, ali mnogi od njih nisu mogli da se ne uzbude gledajući svoju vlastitu zemlju poniženu, i željeli su osjetiti da je konačna pobjeda ostvarena zahvaljujući Rusiji, ili možda Americi, a ne Britaniji.

Mnogi intelektualci se na vanjskopolitičkom planu vode načelom da svaka frakcija koju podržava Kraljevstvo mora biti u krivu. Kao rezultat toga, mišljenje “prosvijetljenih” je u velikoj mjeri odraz konzervativne politike u ogledalu. Anglofobija je uvijek podložna obrtanju, i zbog toga je pacifist iz jednog rata, koji je postao belicist u slijedećem ratu, uobičajena pojava.

(II) Antisemitizam

Trenutno postoji malo tragova antisemitizma, pošto su nacistički progoni učinili da svatko tko razmišlja bude na strani Židova, a protiv njihovih tlačitelja. Svatko tko je dovoljno obrazovan da je čuo za riječ “antisemitizam” tvdi da je, naravna stvar, oslobođen istog, i antižidovske opaske se brižljivo eliminiraju iz svih vrsta literature.

U stvari se čini da je antisemitizam široko rasprostranjen, čak i među intelektualcima, i sveopća urota šutnje vjerojatno doprinosi njegovom rasplamsavanju. Osobe ljevičarskih razmišljanja nisu imune na njega, a na njihov stav ponekad utječe činjenica da su trockisti i anarhisti uglavnom Židovi. Ali antisemitizam prirodnije leži ljudima konzervativnih naginjanja, koji Židove sumnjiče za slabljenje nacionalnog morala i razvodnjavanje nacionalne kulture. Neotorijevci i politički katolici su uvijek skloni podlegnu antisemitizmu, makar na mahove.

(III) Trockizam

Ova riječ se koristi u tako širokom smislu da obuhvaća anarhiste, demokratske socijaliste, pa čak i liberale. Ja ovdje njome označavam doktrinarnog marksista čiji je glavni motiv neprijateljstvo spram Staljinovog režima. Trockizam je bolje proučavati u opskurnim pamfletima i listovima poput Socijalističkog apela nego u radovima samog Trockog koji nipošto nije bio čovjek sa samo jednom idejom.

Iako je trockizam u nekim mjestima, Sjedinjenim državama, na primjer, u stanju privući velik broj pristaša i razviti se u organiziran pokret sa svojim vlastitim malim Führerom, njegova inspiracija je u biti negativna. Trockist je protiv Staljina, baš kao što je komunist za njega, i poput većine komunista on ne želi mijenjati vanjski svijet koliko želi osjetiti da se bitka za prestiž odvija u njegovu korist.

U oba slučaja prisutna je ista opsesivna fiksacija na jednu jedinu temu, ista nesposobnost da se formira istinski racionalan stav baziran na vjerovatnoći. Činjenica da su trockisti svugdje progonjena manjina, i da je optužba koja se obično iznosi protiv njih, tj.. da kolaboriraju s fašistima očito neutemeljena, stvara dojam da je trockizam intelektualno i moralno superioran u odnosu na komunizam; ali upitno je da li postoji neka velika razlika. Najtipičniji trockisti su u svakom slučaju bivši komunisti, i svako do trockizma dolazi isključivo preko nekog od ljevičarskih pokreta. Niti jedan komunist nije siguran od iznenadnog skretanja u trockizam, osim ako ga za njegovu partiju ne veže dugogodišnja navika. Čini se da se obrnuti proces ne događa često, iako za to nema jasnog razloga.

U klasifikaciji koju sam gore pokušao napraviti, činit će se da sam često pretjerivao, previše pojednostavljivao, iznosio neosnovane pretpostavke i izostavljao postojanje običnih, časnih motiva.
To je bilo neizbježno, zato što u ovom eseju pokušavam izolirati tendencije koje postoje u mislima svih nas i pervertiraju naša razmišljanja, a da se ne javljaju u čistom stanju ili operiraju kontinuirano. Važno je na ovom mjestu popraviti previše pojednostavljenu sliku koju sam morao naslikati.

Za početak, nitko nema pravo pretpostaviti da je svako, ili čak svaki intelektualac inficiran nacionalizmom. Kao drugo, nacionalizam može biti povremen i oraničen. Inteligentan čovjek se može djelomice odati vjerovanju koje ga privlači i za koje on zna da je apsurdno, a može ga dugo držati izvan svog uma i vraćati mu se samo u trenucima bijesa ili sentimentalnosti, ili kad je siguran da se ne radi ni o kakvom važnom pitanju. Kao treće, nacionalistički kredo se može usvojiti iz dobrih namjera, s neonacionalističkim motivima. Kao četvrto, u istoj osobi mogu koegzistirati više vrsta nacionalizma, čak i vrste koje se međusobno poništavaju.

Sve vrijeme sam govorio “nacionalist ovo” ili “nacionalist ono”, koristeći u svrhu ilustracije ekstreman tip nacionalista koji jedva da je pri zdravoj pameti, i koji u svojoj glavi nema neutralnih područja niti interesa za bilo šta izuzev borbe za vlast. U biti, takvi ljudi su prilično uobičajeni, ali nisu vrijedni baruta i zrna. U stvarnom životu se mora boriti protiv Lord Eltona, DN Pritt, Lady Houston, Ezra Pound, Lord Vansittart, oca Coughlin i ostatka te sumorne bratije, ali njihovu intelektualnu deficitarnost ne vrijedi ni isticati. Monomanija je nezamisliva, a činjenica da niti nijedan nacionalist zadrtiji nije kadar napisati knjigu koja će, nakon što prođu godine, biti vrijedna čitanja ima određeni deodorirajući efekt.

Ali i kad čovjek prizna da nacionalizam nije svugdje trijumfirao, i da još uvijek postoje ljudi čija prosudba nije ostavljena njihovim željama na milost i nemilost, ostaje činjenica da je mentalna navika zvana nacionalizam rasprostranjena, i to toliko da se razni veliki i teški problemi – Indija , Poljska, Palestina, Španjolski građanski rat, moskovska suđenja, američki crnci, rusko-njemački pakt ili šta već – ne mogu razmatrati na razumnoj ravnini, ili to barem nikad nije slučaj.

Elton, Pritt i Coughlin, od kojih je svaki zapravo jedna velika usta koja iznova i iznova izvikuju jednu te istu laž, su očito ekstremni slučajevi, ali mi se zavaravamo ako ne shvaćamo da im možemo sličiti u trenucima nepažnje.

Dovoljno je udariti određenu žicu, dovoljno je nagaziti ovaj ili onaj žulj – a to može biti žulj čije se postojanje dotad nije niti slutilo – pa da se i najpravednija osoba fine naravi pretvori u okrutnog partijaša kojem je na umu samo da “zada udarac” protivniku , i kojem je svejedno koliko laži pri tome izgovori i koliko logičkih pogrešaka počini.

Kada je Lloyd George, koji je bio protivnik Burskog rata, u Donjem domu obznanio da britanski službeni izvještaji tvrde da je, kad se znamenke zbroje, ubijeno više Bura nego što cijela burska nacija broji, ostalo je zapisano da je Arthur Balfour skočio na noge i uzviknuo: “Gade!”. Vrlo malo ljudi je imuno na zastranjivanja tog tipa. Crnac kojeg odbije bijela žena, Englez koji čuje Amerikanca kako ignorantski kritizira Englesku, katolički apologet kad ga se podsjeti na Španjolsku armadu, svi će reagirati na isti način. Jedan ubod u nacionalistički nerv i intelektualna čestitost može nestati i najjasnije činjenice se mogu poricati.

Tipovi nacionalista

Ako čovjek bilo gdje u svojoj glavi gaji nacionalističku lojalnost ili mržnju, određene činjenice su mu neprihvatljive, iako na neki način zna da su istinite. Evo samo nekoliko primjera. Dolje sam naveo pet vrsta nacionalista, i uz svaki tip priložio po jednu činjenicu koju taj tip nacionalista nikako ne može prihvatiti, čak ni u svojim najskrivenijim mislima.

Britanski torijevac. Kraljevstvo je iz rata izašlo smanjene moći i prestiža.

Komunist. Rusija bi pretrpjela poraz od Njemačke da joj nisu pomogle Britanija i Amerika.

Irski nacionalist. Irska je u stanju sačuvati neovisnost samo zahvaljujući britanskoj zaštiti.

Trockist. Ruske mase prihvaćaju Staljinov režim.

Pacifist. Oni koji se “odriču” nasilja mogu to uraditi zato što drugi čine nasilje u njihovo ime.

Sve te činjenice su itekako očite ako je slučaj htio da se ne upetljaju emocije: ali tip osobe naveden u svakom od ovih slučajeva ih ne može trpjeti, pa ih mora poricati i na tom poricanju konstruirati lažne teorije. Vraćam se zapanjujućem neuspjehu vojnog predviđanja u ratu. Mislim da je istina da je inteligencija bila u krivu u većoj mjeri nego obični ljudi, i da je bila u krivu upravo zato što je bila pod većim utjecajem partijaških emocija. Prosječan intelektualac sa ljevice je na primjer, vjerovao da je rat bio izgubljen 1940., da će Nijemci sigurno pregaziti Egipat 1942., da Japanci nikad neće biti istjerani iz zemalja koje su osvojili, i da anglo-američka kampanja bombardiranja nije imala nikakvog efekta na Njemačku. On nije mogao vjerovati u te stvari zato što mu je njegova mržnja prema britanskom vladajućem staležu branila da prizna da britanski planovi mogu uspjeti. Nema kraja glupostima koje čovjek može progutati ako je pod utjecajem takvih osjećaja.

Na primjer, čuo sam izjavu, iznesenu sa sigurnošću, da su američke trupe dovedene u Europu ne da bi se borile protiv Nijemaca, već da bi ugušile englesku revoluciju. Čovjek mora pripadati inteligenciji da bi vjerovao u takve stvari: niti jedan običan čovjek ne bi mogao biti takva budala.

Kad je Hitler napao Rusiju, dužnosnici iz Ministarstva za obavještavanje su “kao popratnu informaciju” objavili upozorenje da bi Rusija mogla pasti za šest sedmica. Komunisti su, s druge strane, svaku fazu rata smatrali ruskom pobjedom, čak i kad su Rusi bili odbačeni gotovo do Kaspijskog mora i kad ih je bilo zarobljeno nekoliko milijuna. Nema potrebe za nabrajanjem primjera.

Poanta je da čim se umiješaju strah, mržnja, ljubomora i obožavanje moći, osjećaj za stvarnost postaje neuravnotežen. Kako sam već istakao, i osjećaj za pravedno također se poremeti. Nema tog zločina, apsolutno nema tog zločina koji se ne može oprostiti kada ga počini “naša” strana. Čak i kad ne poriče da se zločin dogodio, čak i kad zna da je to upravo onakav zločin kakav je u nekom drugom slučaju osudio, čak i kad prizna da je u intelektualnom smislu nepravedan – čovjek i dalje nije u stanju osjećati da je taj zločin pogrešan . Radi se o lojalnosti, stoga samilost prestaje funkcionirati.

Razlog porasta i širenja nacionalizma je preveliko pitanje da bi ga se ovdje postavilo. Dovoljno je reći da je on, u oblicima u kojima se javlja kod engleskih intelektualaca, iskrivljeni odraz zastrašujućih bitaka koje se zaista odvijaju u vanjskom svijetu, i da je njegove najgore besmislice omogućio slom patriotizma i religijskih uvjerenja. Ako čovjek slijedi ovu misao, u opasnosti je da ga ona odvede u neku vrstu konzervativizma ili u politički kvijetizam.

Može se uvjerljivo tvrditi – a to je vjerojatno čak i tačno – da je, na primjer, patriotizam cjepivo protiv nacionalizma, da monarhija štiti od diktature, a organizirana religija od praznovjerja. Ili još jednom, može se tvrditi da nikakav nepristran stav nije moguć, da sva kreda i ciljevi podrazumijevaju iste laži, besmislice i barbarstva, a to se često navodi kao razlog nemiješanja u politiku.

Ja ne prihvaćam taj argument, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što se u modernom svijetu nitko ko se može opisati kao intelektualac ne može ne miješati u politiku, u smislu da ga ona ne zanima. Mislim da se čovjek mora baviti politikom – koristim tu riječ u širokom smislu – i da mora imati preferencije: to jest, mora prepoznati da su neki ciljevi objektivno bolji od nekih drugih, čak i ako se za njih bori jednako lošim sredstvima.

Što se tiče nacionalističkih ljubavi i mržnji o kojima sam govorio, one su dio šminke većine nas, sviđalo se to nama ili ne. Ne znam da li je moguće riještiti ih se, ali vjerujem da je moguće boriti se protiv njih, i da je to u biti jedno moralno nastojanje.

To je prije svega pitanje otkrivanja šta smo zapravo, kakva su zaista naša osjećanja, i zatim ostavljanja prostora za neizbježnu pristranost. Ako mrzite Rusiju i bojati je se, ako ste ljubomorni na moć i bogatstvo Amerike, ako prezirete Židove, ako imate kompleks inferiornosti u odnosu na britanski vladajući stalež, ne možete se tih osjećaja riješiti pukim razmišljanjem.

Ali možete barem priznati da ih gajite, i spriječiti ih da kontaminiraju vaše mentalne procese. Emocionalni porivi od kojih se ne može pobjeći, i koji su možda čak i potrebni za političko djelovanje, bi trebali moći koegzistirati s prihvaćanjem realnosti. Ali za to je, ponavljam, potrebno moralno nastojanje, a suvremena engleska književnost, ukoliko je uopće svjesna važnih pitanja našeg doba, pokazuje kako je malo nas koji smo na to nastojanje spremni.

George Orwell, Svibanj 1945.

[1] O nacijama, pa čak i o neodređeniji entitetima kao što su Katolička crkva ili proleterijat, se često razmišlja kao o individuama i govori u ženskom rodu (u engleskom jeziku sve apstraktne imenice, te imenice koje označavaju predmete su srednjeg roda i one se upotrebljavaju u ženskom rodu kad se želi istaći privrženost – op.prev.) Očito apsurdne opaske, kao na primjer: “Njemačka je po svojoj naravi podmukla”, se mogu naći u bilo kojim novinama koje čovjek otvori, i gotovo svatko izgovara nesmotrene generalizacije o nacionalnom karakteru (“Španjolac je rođeni aristokrat” ili “Svaki Englez je licemjer”). Na mahove se ispostavi da su te generalizacije neutemeljene, ali navika da se one iznose ostaje i često su im skloni ljudi koji za sebe tvrde da imaju internacionalističke stavove, npr.. Tolstoj ili Bernard Shaw.

[2] Nekoliko pisaca sklonih konzervativizmu, kao Peter Drucker, su predvidjeli sporazum između Rusije i Njemačke, ali su očekivali stvarni savez ili ujedinjenje koje bi bilo trajno. Niti jedan marksistički ili kakav drugi ljevičarski pisac bilo koje vrste nije bio niti blizu predvidjeti pakt.

[3] Vojni komentatori u popularnoj štampi se uglavnom mogu klasificirati kao proruski ili antiruski, prokonzervativni ili antikonzervativni. Pogreške kao što su vjerovanje da je obrambena linija Mginot neprobojna, ili predviđanja da će Rusija pokoriti Njemačku za tri mjeseca im nisu uzdrmale reputaciju, zato što su uvjek govorili ono što je njihova publika željela čuti. Dva najomiljenija vojna kritičara u krugovima inteligencije su kapetan Liddell Hart i general-major Fuller; prvi tvrdi da je obrana jača od napada, a drugi da je napad jači od obrane. Ova kontradikcija niti jednom od njih dvojice nije zasmetala da bude prihvaćen kao autoritet od strane javnosti. Tajni razlog njihove popularnosti u ljevičarskim krugovima je taj da su obojica bili u sukobu s Ministarstvom rata.

[4] Popularni britanski mjuzikl iz Prvog svjetskog rata baziran na Ali Babi i četrdeset hajduka

[5] Neki Amerikanci su negodovali zbog redoslijeda riječi u polusloženice “anglo-američki”. Predložili su da se ta složenica zamijeni sa “američko-britanski”

[6] The News Chronicle je pozvao svoje čitateljstvo da pogleda informativni film u kojem se moglo vidjeti cijelo pogubljenje, sa uvećanim kadrovima. The Star je, s prividnim odobravanjem, objavio slike gotovo golih kolaboracionistica na koje nasrtala pariška rulja. Te su fotografije imale naglašenu sličnost sa fotografijama Židova na koje je nasrtala berlinska rulja.

[7] Pobuna protiv britanske kolonijalne vlasti (op.prev.)

[8] Primjer toga je rusko-njemački pakt, koji se briše iz kolektivnog sjećanja što je brže moguće. Jedan ruski korespondent me obavještava da se spominjanje pakta već izbacuje iz ruskih godišnjaka koji prikazuju skorašnje političke događaje.

[9] Dobra primjer je praznovjerje o sunčanici. Donedavno se vjerovalo da su bijele rase podložnije sunčanici od obojenih rasa, te da se bijelac ne može bezbjedno pomicati na tropskom suncu bez kape sa štitnikom. Nije bilo nikakvih dokaza za ovu teoriju, ali ona je služila da se naglase razlike između “urođenika” i Europljana. Ona je za vrijeme rata tiho odbačena, i cijele su armije manevrirale u tropima bez kapa sa štitnicima. Dok je praznovjerje o sunačnici još bilo živo, činilo se da su engleski doktori u Indiji u njega vjerovali jednako čvrsto kao i laici.
 
(6yka.com/uredio: nsp)

Vijesti na mainstream medijima, prepune su vremenskih prognoza, vrućine nadiru, čuvajte se!

Hrvatska, mala zemlja za veliku manipulaciju, kako gospodarski, tako i vremenski. Prošlog kolovoza su ljudi, ne znajući šta se događa, vjerovali HAARP antenama, koje su uzrkovale požare po čitavom Balkanu, i manipulacija vremena je bila očita. No ovog ljeta se već traži razlog viška za velike vrućine u koje su nakon kišovitog i prohladnog vremena upali građani Hrvatske, no i ostalih susjednih zemalja.

Potrošačko društvo postkomunističkih zemalja, kroz maglicu gleda svoju budućnost, no kada se uz to još doda i loša vremenska prognoza, stvari postaju još gore. Sigurno ste se susreli sa izmučenim i beživotnim pogledima građana na ulici, kako teturaju kroz vrućinu i u glavi ponavljaju “vrućina, vrućina…to su rekli mediji…”. No situacija je puno složenija.

Medijima na Balkanu upravljaju masoni, elita kojoj je najbitnije “ugrijati ručice na vatricu koja stalno tinja na Balkanu”. Kroz njihove medije na Balkanu, se prenose vijesti o vremenu u takvim razmjerima kao u niti jednoj zemlji svijeta. Vijesti o vremenu graniče sa ludilom. Ljudi svakih sat-dva gledaju i slušaju vijesti na radiju i televiziji, ne bi li slušali jedno te iste vijesti i ono što je nabitnije, vijesto o vremenu, kao da slušaju vijesti iz 1986. o radijaciji iz Černobila koja bi nas mogla zadesiti s prvom oblakom i vjetrom iz tog smjera. I naravno, na kraju krajeva 80% ljudi na Balkanu vjeruju više medijima nego svojoj tradiciji i običajima.

Manipulacija vremenom kroz masovne medije je samo još jedan korak prema ludilu nacije. Ove zime su govorili na vijestima: “Snijeg će padati. Oni koji su alergični na snijeg ili pate od alergija neka se zaštite od snijega?” Na koji način se to čovjek može zaštititi od snijega i kako on može djelovati negativno na vaše zdravlje? Panika o snijegu obično traje par dana, dok se ne odradi medijski spin. Nakon toga se snijeg otopi, i nitko više o njemu ne priča.

Ljeti je situacija puno dramatičnija. Paranoična ljetna vrućina za medijsko proglašavanje panike je iznad 33 stupnjeva celzijusa. Uz to slijedi hrpa reportaža o vrućinama. No kako živimo na bajkovitom Balkanu na kojem nema niti jednog problema osim vrućine, tu se radi o klasičnom skretanju s teme i pravih problema.

Kako mediji sugeriraju građanima da ne izlaze van ovih dana po najvećim vrućinama, jer se izlažu dobivanju moždanog udara, infarkta i sunčanice. Građani nakoj toga misle da će stvarno dobiti infarkt. Psihologija manipulacije je vrlo moćna stvar. MEDIJI SUGERIRAJU!

Ovo se već zove sugestija. Građani nakon ovakvih vijesti autosugestijom, vjeruju da im je stvarno vruće. Pričaju sa poznanicima, susjedima o vrućini, kao da nikada nije bilo tako, makar svakog ljeta postoji barem mjesec dana sa iznadprosječnim vrućinama. Znojenje se proglašava znakom opasnosti, da nešto nije u redu, i da ako se prekomjerno znojite morate potražiti liječničku pomoć.

Što sa ljudima koji rade? Ako itko radi u Hrvatskoj i na Balkanu. Da li oni misle na vrućinu?

Da li smo mi stvarno žrtve medijskog vremenskog terorizma? Da li ste čuli za placebo efekt? Prema njemu, potupno se može odstraniti efekat vrućine, ako osoba povjeruje da je primila tabletu koja joj snižava temperaturu tijela i otporna je na vrućinu, te se nakon toga osjeća ugodno i na “visokoj” temperaturi. Vjerujte, sve je u glavi. Tako i velika pompa vrućine, je samo u vašim glavama, jer vi vjerujete medijima, i autosugestijom sebi imputirate da vam je vruće.  Mediji manipuliraju vama, i vašim zdravljem.

Stotine puta dnevno prosječni građanin pomisli o vremenu, i o tome da li je dobro odjeven, da li je dobro da je izašao baš u tom trenutku van, da li puše vjetar, da li je temperatura optimalna. Pogled kroz prozor nije dovoljan, i on mora slušati vijesti svakih sat vremena, samo da čuje vijesti o vremenu, koje se stalno ponavljaju. A o biometeorološkoj prognozi da ne pričamo. To je prognoza za meteoropate. Zar moramo svi biti terorizirani prognozama za supersenzibilne ljude, što se tiče vremena. Opet, ljude koji su podložni sugestiji, medija. A tko je vlasnik medija na Balkanu?

Biometeorološka prognoza ne postoji u drugim zemljama u Europu, samo se kod nas ističe važnost utjecaja vremena na ljude. Toliko brige o vremenu, a toliko mali gospodarski rast i rast samog društva u globalu. A nitko se ne pita koliko na ljude utječe kriminal, korupcija, nepotizam i primitivizam. Sigurno više nego par stupnjeva topline iznad normale. Ne dopustite da mediji manipuliraju vama, i provode meteorološki terorizam. Slijedite svoj biološki sat.

A nitko ne pita kakvi su to bijeli tragovi na vedrom nebu !?

Meteoropatija je zapravo način manipulacije ljudi od strane medija. Izmišljotina koja uvelike djeluje na ljude. Pogledajmo u videu…
 

U zdravom tijelu – zdrav duh. Tako su govorili stari Rimljani, no, postoji i drugi, ništa manje istinit aforizam koji pripada istočnjačkim mudracima: “U zdravom duhu – zdravo tijelo”. Jačajući i usavršavajući svoj duh, čovjek jača i svoje tjelesno zdravlje. Uzajamno djelovanje i jedinstvo tijela i duha usavršava ne samo tjelesnu, već i duhovnu energiju čovjeka, čini ga harmoničnim, zdravim, stvaralačkim.

Zdrav živčani sustav pomaže čovjeku da se suprotstavi svim nezgodama i burama koje ga snalaze u životu. Kako bi postigao dobro zdravlje, neophodna je ogromna živčana snaga koja se sakuplja u živčanim stanicama organizma. Živčanim sustavom upravljaju tri vrste živčanih sila: mišićna živčana sila (1), koja stvara mišićne pokrete (napetost i opuštanje), živčana sila organa (2), koja stvara zdravlje i sposobnost da se suprotstavite i obranite od bolesti; duhovna živčana sila (3), koja stvara duhovnu izdržljivost i sposobnost da se suprotstavite stresovima i živčanim napetostima. Upravo ćemo toj, posljednjoj od nabrojanih živčanih sila ili, bolje rečeno, duševnoj snazi, obratiti veću pažnju.

Čovjek koji posjeduje visoku duhovnu snagu, neprekidno se nalazi u stanju duševne harmonije, živi mudro i osmišljeno. Život teče kroz naše živce. Kada posjedujemo duševnu snagu tj. kada je naša živčana sila snažna, prepuni smo entuzijazma i sreće, zdravlja i častoljublja, mi prevazilazimo sve teškoće i spremni smo prihvatiti svaki sudbinski izazov. Ne bojimo se problema, mi ih pozdravljamo, jer se naš živčani sustav može s njima izboriti a mi smo u to uvjereni u cijelosti.

Veliki mozak – glavni centar organizma

Šta je nužno da bi se stvorila moćna duševna snaga? Za savršeno zdravlje, uključujući snažan živčani sustav, moramo imati snažan um u snažnom tijelu. A imati jak um – znači znati kontrolirati svoju svijest. Snažan um pomaže da se misli i utisci drže pod kontrolom. Zašto je to tako važno?

Veliki mozak je centar koji koordinira radom cijelog organizma. Drugi organi i sustavi rade za njega, opskrbljujući ga svim neophodnim, i njihovo blagostanje umnogome zavisi od toga kako funkcionira mozak. Život liči na ogromnu rijeku koja se račva u dva toka. Jedan nosi sve ka zdravlju, sreći, snazi, mudrosti.

Drugi teče u suprotnom smjeru i nosi one koji su u njega upali zbog bolesti, prerane starosti, nesreća, slabosti i neuspjeha. Ta rijeka – fantazija, postoji isto kao što postoji i bilo koja rijeka na Zemlji, ali ona teče u ljudskom mozgu i ne sastoji se iz vode, već iz naših misli. Prvi tok je predstavljen pozitivnim mislima, a drugi – negativnim.

Naše misli i emocije ne fomniraju samo događaje u našem životu, već utječu i na stanje organizma. Mozak je moćan energetski izvor, a da bi ga natjerali da “radi na sebi” neophodno je svakodnevno ulagati napor.

Metode opuštanja

Isto kao što svakodnevnim vježbama (gimnastika, aerobic, fitness) održavamo i gradimo zdravo tijelo, tako i naš um može postati jak zahvaljujući posebnim “duševnim treninzima”.
Koliko često uhvatimo sebe kako nismo u stanju zaustaviti negativan tok misli koji nas ponese i baca u provaliju negativnih emocija?

Koliko smo često bez snage pred osjećanjima straha koja nas sve više zahvaćaju, pred uvređenošću, mržnjom, beznadnosti. Milijuni ljudi se danas osjećaju potpuno bespomoćno, pokušavajući na neki način popraviti svoje životne prilike. Oni imaju malo nade u budućnost – kako na vlastitu, tako i na sutrašnjicu cijelog čovječanstva.

Ljudi koji boluju od depresije često su skloni razmišljanju da ništa na svijetu ne zaslužuje njihov napor, počinju osećati umor, opustošenost, gube interes za život. Kako se s time boriti? Najvažnije i ono što je neophodno u tom slučaju su volja i znanje. Volja da svoj život promijene na bolje, i znanje kako da to postignu.

Pozitivna samosugestija

Svoj mozak moramo puniti pozitivnim emocijama. Umjesto da svaki put iznova preživljavamo svoje bijede i neuspjehe, moramo se okrenuti ka svjetlosti, nadi i radosnim mislima. Pozitivne misli moramo kultivirati i na njih navikavati svoj mozak.

Svaka sugestivna afirmacija na kraju prelazi sve granice i snažno se ukorjenjuje u velikom mozgu. Svi načini sugestije se grade prema jednom načelu: podsvijest prihvaća za istinitu svaku više puta uvjerljivo ponovljenu afirmaciju. Zašto ne bismo u svoju podsvijest položili misli o zdravlju, uspjehu, sreći, umjesto da se beskonačno predajemo tužnim uspomenama i tonemo u samosažaljenje?

Možemo sve to formulirati u jednu kratku frazu i ponavljati je svake slobodne minute, a obavezno prije spavanja i nakon buđenja – jer je u to vrijeme podsvijest najprijemčljivija, zato što je svijest prigušena i nije više u stanju negirati sugestivnu afirmaciju ili sumnjati u njenu ispravnost.

Umjesto starih i neperspektivnih misli, moraju doći nove, pozitivne, snažne. Zapamtite da svaka konstruktivna misao ispunjava živčani sustav životom i snagom. Vaš život se nalazi u vašim rukama. Naš mozak može ovladati kako stvaralačkom, tako i uništavajućom silom, i naš zadatak je da ga potčinimo sebi i usmjerimo njegov rad u stvaralački tok.

Razmislimo samo o tome koliko smo se godina predavali tužnim mislima. Sve što nas okružuje rezultat je naše misaone djelatnosti; to što nas predstavlja također je rezultat naših misli o sebi samima. Bolesni smo zato što razmišljamo o bolestima i njihovim uzrocima. Dugo godina smo uništavali sebe samosažaljenjem, uvredama, živčanim napetostima. Jednom, neka to bude već danas, kada posjedujete i volju i znanje, sposobni ste mnogo toga postići.

Svaki dan otvoreno izjavljujte šta želite od života, ali to govorite u potvrdnoj formi, kao da ste već postigli to o čemu maštate: “Ja se osjećam odlično. Imam dobro zdravlje”. Naše tijelo, kao i sve što nas okružuje – nije ništa drugo do odraz naših uvjerenja. Svaka stanica našega tijela reagira na svaku našu misao i na svaku riječ.

Ali, ne treba zaboraviti da samosugestija ne može donijeti trenutne rezultate. Sjetite se koliko ste vremena izgubili na negativne misli, kako ste dugo sebe uvjeravali da ste baš vi najnesretnija osoba na svijetu. Sada je potrebno sve pokrenuti u suprotnom smjeru – u stranu zdravlja. Korak po korak, vi mu se približavate svakodnevno se pridržavajući pravila za dobro zdravlje, hraneći se prirodnom hranom i jačajući svoj um.

Misaone slike

Osim samosugestije, korisno je upotrebljavati i metod poput stvaranja misaonih slika. Modelujte u mašti one promjene u organizmu koje želite dostići u stvarnosti. Misaona slika koja se treba zapečatiti u podsvijesti mora biti izuzetno jarka i oštra – tada podsvijest može dati naredbu odgovarajućim organima i tkivima. Što češće budete zamišljali željenu sliku, tim brze će početi proces obnavljanja. A dobijeni rezultat vas može više nego ugodno iznenaditi!

Pridržavajući se zdravog načina života, vrlo lako ćete povjerovati da se organizam obnavlja, zdravlje poboljšava, vraća se mladost i životna snaga. Ponavljajte u sebi što je moguće češće da postajete mlađi, da se zdravlje poboljšalo, i svakom danom ćete se približavati toj zamišljenoj slici koju ste stvorili sami za sebe. Sposobnost stvaranja misaonih slika će vam pomoći da ubrzate postizanje željenih rezultata u svakom području: zdravlju, obitelji, poslu, uzajamnim odnosima s ljudima, i dr.

Relaksacija

Ne treba ni napominjati kako je i relaksacija vrlo važna za naše tjelesno i duševno zdravlje. Relaksirajte se, zabavite se, odmarajte i opuštajte se kadgod je to moguće: na poslu, u autobusu, tramvaju, doma… To možete činiti i dodatno prakticirajući neku od posebnih vježbi koje se danas nude gotovo na svakom koraku u medijima, časopisima, knjigama, TV-u…

Također, vrlo je važno da sve teškoće i neprijatnosti morate ostaviti noću, iza vrata spavaće sobe. Ne pokušavajte izlaz iz složene situacije tražiti ležeći u postelji. Zaspati u uzbuđenom stanju je isto kao staviti sebi u hranu otrov.

Zdrav, potpun san je još jedan korak ka stvaranju moćne duševne snage.

Ovladavši mehanizmom relaksacije, možete lako uspostaviti kontrolu nad svojim mislima. Svi su prirodni procesi zasnovani na međusobnoj izmjeni pojava: iza dana nastupa noć, zima smje-njuje proljeće. Isto je tako ljudskom organizmu poslije napetosti potrebno opuštanje.

Suvremen život od nas zahtjeva neprekidnu napetost duševnih i fizičkih snaga. Pojam “stres” postaje dio svakodnevice. Utjecaj stresa negativno utječe na cjelokupan rad organizma: napetost narušava intelektualni rad, otežava cirkulaciju. U slučaju produženog stresa, krvne žile se skupljaju, što izaziva povišen tlak. Učestali stres vodi ka depresiji, riziku od dijabetesa, čirevima, sniženju razine spolnih hormona i općem smanjenju sposobnosti imunološkog sustava da se bori s bolestima. Trombociti zbog stresa mogu postati ljepljiviji nego što bi trebali biti, izlažući tako čovjeka velikom riziku od srčanih poremećaja. Kada stres prođe, ravnoteža kemijskih materija organizma se obično uravnotežuje. Ali, kada je stresova jako mnogo, stupanj sadržaja tih materija i u periodima bez stresa može ostati na visokoj razini, u skladu s velikom brzinom rada organizma.

Relaksacija je stoga neophodna. Ona pomaže da se otkloni emocionalna napetost, normalizira rad krvožilnog i probavnog sustava, otklanjaju se smetnje iz podsvijesti i jača centralni živčani sustav. Ovladavši nekom od tehnika relaksacije, ili se samo naučiti pravilno opuštati i zabaviti, možete otkloniti nastalu napetost u bilo kojoj životnoj situaciji.
 
(alternativa/uredio: nsp)