Situacija je toliko loša da se uspoređuje sa filmom “Purge” – film u kojem idealno društvo ima 12 sati godišnje za pročišćavanje društva kroz ukupnu anarhiju, a građani mogu raditi što god žele

Iz Brazila preko društvenih mreža dopiru užasni prizori koji podsjećaju na horor The Purge.

U čak 30 gradova diljem ove južnoameričke zemlje vojna policija štrajka i odbija provoditi zakon i štititi građane. A posljedice ovog nenadanog bezvlašća zastrašujuće su i gotovo nestvarne za jednu civiliziranu zemlju u 21. stoljeću.

Iako se u svjetskim medijima na engleskom jeziku još uvijek teško mogu pronaći vijesti o ovoj izvanrednoj situaciji, društvene mreže pune su snimki i fotografija zločina i nasilja koje vlada na ulicama brazilskih gradova.

Stopa ubojstava skočila za 650% u tri dana

Iznimka je britanski Daily Mail, koji izvještava da je u tri dana od početka policijskog štrajka broj ubojstava skočio za nevjerojatnih 650%. Najmanje 52 ljudi ubijeno je, a banditi haraju ulicama naoružani mačetama i vatrenim oružjem, pljačkaju trgovine, pale autobuse i ostavljaju mrtva tijela za sobom na ulicama.
 

VIX/ES 07/02/17 #EspiritoSantoCaos #grevedaPMES #ESpedeSocorro #ESCaos #PrayForES pic.twitter.com/RHPxaxb3qD

— Entendedor  (@entendedor) 8. veljače 2017.

 
Nasilje je najgore u obalnoj saveznoj državi Esprito Santo, gdje su neredi i zločini natjerali bolnice i škole na zatvaranje. U glavnom gradu ove države, Victoriji, stopa ubojstava bila je 2015. dva dnevno. U zadnja tri dana prijavljeno je 17 ubojstava – samo u ovom gradu. Na zahtjev lokalnih vlasti, savezne vojne trupe počele su pristizati od ponedjeljka navečer i patrolirati ulicama. Ukupno je poslano 1000 vojnika i 200 pripadnika nacionalne garde. Zapovjednik vojne policije u međuvremenu je smijenjen.

Banditi nasumično pucaju po ulicama

Kao što je jedan svjedok rekao za Political Outsource: “Banditi nasumično pucaju na svakoga tko prolazi ulicom u Esprito Santou. Moj Bože, što se događa?”
 

#ESpedesocorro The Purge Brasil pic.twitter.com/Fk1HpHEVuC

— ALGUÉM DA SUA CLASSE (@dasuaclasse) 8. veljače 2017.

 
“Ne mislim niti izlaziti iz kuće. Stvari su apsolutno nenormalne, ljudi trče uokolo s oružjem u prilično gusto naseljenim područjima, ljudi pljačkaju trgovačke centre, ima čak i mrtvih tijela na ulicama”, kazao je drugi svjedok.

“Ovo što se događa je jebeni narod. Najgora stvar je što obični građanin ne može imati oružje kako bi se obranio”, rekao je treći.

Ipak, regularna policija zaustavlja barem dio kriminalaca. Barem jedan bandit je upucan u okršaju.

Od izbijanja krvavih nereda, savezne vlasti pristale su se naći s policijski dužnosnicima i pregovarati o većim plaćama, izvještava Estado Brasil.

Zatvorene bolnice i škole, poslana vojska

Najmanje 52 osobe su ubijene, a banditi haraju ulicama naoružani mačetama i vatrenim oružjem, pljačkaju prodavaonice, pale autobuse i ostavljaju mrtva tijela za sobom na ulicama.

Nasilje je najgore u priobalnoj saveznoj državi Espirito Santo, gdje su neredi i zločini prisilili vlasti da zatvore bolnice i škole.

U glavnom gradu ove države Vitoriji, stopa ubojstava iznosila je 2015. godine dva dnevno, dok je u zadnja tri dana prijavljeno 17 ubojstava.

Na zahtjev lokalnih vlasti, savezne vojne trupe počele su pristizati od ponedjeljka navečer i patroliraju ulicama.

Pregovori o većim plaćama

Ukupno je poslano 1.000 vojnika i 200 pripadnika nacionalne garde, a zapovjednik vojne policije u međuvremenu je smijenjen.

Ipak, regularna policija zaustavlja barem dio kriminalaca.

Od izbijanja krvavih nereda, savezne vlasti pristale su se naći s policijskim dužnosnicima i pregovaraju o većim plaćama, izvještava Estado Brasil.
 

Brazil’s southeastern state of Espirito Santo sees 90 murders since police strike pic.twitter.com/PAwJ0hVg0k

— China Xinhua News (@XHNews) 8. veljače 2017.

 
(index.hr,balkans.aljazeera.net)

Za horde djece diljem svijeta koja su odrastala gledajući Disneyeve crtiće, on je nasmijani, brkati animator koji je najmlađima podario neke od najomiljenijih likova

Međutim, otkriveno je da je Walt Disney bio i blizak povjerenik Federalnog istražnog biroa (FBI) koristivši svoje studije u cilju promocije agencija, dok je osoblje besplatno moglo boraviti u Disneylandu.

Papiri koji su objelodanjani pokazuju da je slavni animator obavještavao FBI o “komunistima” među njegovim zaposlenicima, dok je za jednog rekao da je simpatizer Rusije jer “nema religiju i često putuje u Moskvu u kazalište”.

Kako se navodi, odnos je započet 1947. godine, otprilike u isto vrijeme kada je Disney postao blizak prijatelj J. Edgar Hoovera. Te godine je Disney je ispričao američkom komitetu detalje štrajka u svom studiju 1941. za što je okrivio komunizam.

On je čak otišao toliko daleko da je jednog animatora idetifikciraopo imenu – David Hilbermana, za kojeg je rekao da je komunist i “mozak štrajka”.

Kako je veza s FBI postajala sve bliskija 1956. je otišao i korak dalje te agentima ponudio Disneyland na korištenje.

Prema FBI-u, “gospodin Disney je dobrovoljno dozvolio bespatan pristup svim objektima Disneylanda u službene i rekreativne svrhe”.

Dječji heroj se ni tu nije zaustavio već je ponudio i da na svojoj izložbi djeci i mladima predstavi rad agencija.

On (Disney) je pitao da bi bilo moguće pripremiti neku prezentaciju ili demonstraciju od strane FBI o tome kako agencija funkcionira – napisali su agenti.

Disneyjeve emisije promovirale FBI

Tvorac nekih od omiljenih dječjih likova također je ponudio i da sam napravi tri emisije koje su na kraju i emitirane 1958. godine, a promovirale su FBI kroz “Mickey Mouse Club”.

Emisija je uključivala dječaka reportera od 13 godina Dirka Metzegra, inače sina mornaričkog pukovnika, koji je napravio turu kroz FBI, a gledatelji su mogli vidjeti agente kako pucaju u mete, borilačke vještine, pa i da upoznaju Disneyevog bliskog prijatelja Edgar Hoovera.

Disney je prvotno htio prikazati kako dijete rukuje napunjenim pištoljem na mjestu zločina, ali su iz FBI tražili da se ta scena izbaci.

Možda i srećom, FBI je kasnije ipak odustao sudjelovati na izložbi, ali ne zbog toga što je Disney prestao inzistira. Walt Disney je inače mason 33. – najvišeg reda, studirao je studij manipulacije medijima, a u svojim animiranim filmovima je stalno prikazivao subliminarne skrivene poruke. Cinkao je ateiste i štrajkače koji nisu možda imali ni veze sa komunizmom, ail to njega nije bilo briga. Što reći nego… kakav lik, kao iz crtića!
 

 
(blic.rs)

Ukoliko ste nezadovoljni plaćama, životnim standardom ili Vladom, te bi htjeli prosvjedovati, uskoro bi vas mogli dočekati leteći policajci dronovi koji će smirivati, masu, rulju i nekontroliranu gomilu.

Orwelliansko korištenje nesmrtonosnog oružja koja mogu imati smrtonosne rezultate, upravo je dobilo još jedan poticaj.

Južnoafrička tvrtka Desert Wolf (“biti svugdje, vidjeti sve”) razvila je dron zvan Skunk Riot Control Copter (tvor-helikopter za kontrolu demonstracija) koji može biti opremljen sa papar sprejem i 4 paint ball cijevi visokog kapaciteta kojima će ciljati publiku prosvjednika.

Iako je ovo prva najava koja navodi namjeru da neposredno primijeni tu vrstu oružja, to nije prvo oružje takve vrste; nesmrtonosna oružja kojima se opremaju leteći dronovi (letjelice za različite namjene bez ljudske posade) su u fazi razvoja već neko vrijeme i ulaze polako u primjenu diljem planeta.

Rašireno mišljenje o suzavcu (papar sprej) – kemijsko oružje koje je tako prozvano od strane izumitelja proizvoda – je pronašlo svoj put u ruke policije i vojske u cijelom svijetu. Kako sve veći broj lokacija postaju centri za nemire tijekom pogoršanja gospodarskih uvjeta i izazvanih sukoba, evolucija nesmrtonosnih oružja se nastavlja krišom kao ljudskiji način rješavanja pobuna i demonstracija. Globalna utrka u proizvodnji dronova i njihovom naoružanju, te širenju nesmrtonosnog oružja stvara primamljivu integraciju obje tehnologije.

Najnoviji razvoj dronova je potaknut južnoafričkim najvećim štrajkom od razdoblja apartheida. Vlasnici Platinskih rudnika i sindikati su bili u sukobu mjesecima, što je rezultiralo gubicima od $ 1 milijarde, navodi se u izvješćima.

Izvješća iz obrambene industrije, međutim, jednostavno ignoriraju društveno-politička i gospodarska pitanja koja bi mogla biti uzrok legitimnom prosvjedu. Umjesto toga, radnici u tim sukobima su označeni samo kao “razuzdana gomila”, koja treba biti ušutkana u svrhu sigurnosti “sigurnosnog osoblja.”

Helikopter za Kontrolu Pobune, opis ne zvuči kao da je sigurnost njegov prvi prioritet; on zvuči kao kazna.

Dron “Tvor” je opremljen sa 4 “paint ball” cijevi visokog kapaciteta koje ispucavaju i do 20 metaka u sekundi, a paprene metke brzinom od 80 metaka u sekundi, zaustavljajući bilo koju “rulju” na svojem putu.

Trenutna zapremina spremnika je 4000 metaka i visokotlačni sustav “Carbon Fiber Air” omogućuje učinkovito zaustavljanje mase. Strobe svjetla visokog intenziteta, zasljepljujući laseri i ugrađeni zvučnici omogućuje komunikaciju sa ruljom i upozorenja koja će im se davati.

Novo oružje za management mase nekako je otkriven na sigurnosnoj izložbi. Web izvješća navode da će se ovaj model drona anti-prosvjednika vjerojatno koristiti iza trenutne zone sukoba.

Kamera i mikrofon na stanici operatera snimaju operatera (pilot), tako da se njihovo ponašanje može se pratiti. Hennie Keiser, direktor Desert Wolf, rekao je da ljudi imaju tendenciju da budu manje agresivni kada se prate.

Desert Wolf će uskoro dostaviti prvu pošiljku od 25 jedinica kupcima u industriji rudarstva u Južnoafričkoj Republici, koji će ući u službu i uporabu u lipnju / srpnju. Keiser rekao kako je žalosno da su nevolje sa rudnicima u tijeku, no i da su štrajkovi rudara trenutno najveće tržište za ovaj sustav. Cijeli sustav, uključujući fotoaparate, kontrolne stanice na Zemlji itd., stajat će oko 100.000 eura.

I BBC izvještava da će serija dronova biti raspoređena ovog mjeseca vlasnicima rudnika u Južnoj Africi, gdje su radnički štrajkovi i prosvjedi doveli do nasilja.

Keiser je izjavio da će Desert Wold definitivno izvoziti dronove u Afriku, no osjeća da najbolje tržište nije u Južnoj Africi zbog trenutnog zakona koji ograničava korištenje dronova.

Zapravo, kombinacija nesmrtonosnih oružja i dronova baš i nije nešto novo. Iako je došlo do nazadka uporabe, u 2012 je objavljena uporaba dronova u općini Montgomery u blizini Houston, Teksas. Šef policije Randy McDaniel je bio uzbuđen i drugim aplikacijama:

“U primjenama drona osim suzavca može se ugraditi i vatreno oružje koje će pucati nesmrtonosne gumene metke, kaže šerif McDaniel, ali da će na kraju odlučiti da li će se upotrijebiti takva ideja.

Noel Sharkey, predsjednik Međunarodnog odbora za kontrolu naoružanja robota, opisao je takvu tehnologiju kao olakšanje “puzajuće autoritarnosti i suzbijanje prosvjeda”.

“Ispaljivanje plastičnih kuglica ili metka iz zraka će osakatiti i ubiti”, rekao je Sharkey.

Za sada, takva provedba u SAD i Europskoj Uniji se ne planira, ali kad nabuja rastuću ogorčenje zbog trenutne krize koja spiralno prijeti, bi li dronove bilo lakše prihvatiti kao “rješenje”? Nakon presedana koji će biti postavljen u Južnoj Africi, postoji samo jedan smjer u kojem se to može odvesti.

Tehnologija dočarava sjećanja na leteći tanjur špijun dron iz 1988 distopijskog kultnog klasik filma “Oni žive” (They Live 1988). Film Minority Report također ima dronove robota koji mogu davati električne šokove osumnjičenima.

Otvaranje kultnog filma Georgea Orwella “1984″ također provodi ideju da policija leti u zraku i njuška u domove. S oružjem koji se mogu ugraditi u takve uređaje, kao što su ovi stručnjaci pokazali, ova vizija noćne more bi trebala postati šokantna stvarnost.
 
(infowars, activistpost, autor: mag. spec. A.B./uredio: nsp)

Pred vama je tekst iz redovne kolumne poznatog pisca David Icke-a koji o prosvjedima govori iz perspektive SAD-a i Velike Britanije, osnovnu filozofiju moguće je primijeniti bilo gdje, pa tako i u Hrvatskoj, jer poruka je univerzalna, globalna.

Ljudi nisu svjesni u kolikoj su mjeri izmanipulirani pa čak kada na ulice izlaze s punim pravom, kao ovih dana u Hrvatskoj, jer su rezignirani, nezadovoljni i imaju svako pravo protestirati, nažalost čak i tad su instrument viših ciljeva struktura za koje ljudi nisu svjesni niti da postoje, a kamoli da mogu proniknuti u njihove perverzne motive.

U doba velikih hrvatskih prosvjeda, ovaj tekst definitivno je korisno, poučno štivo koje svakako treba pročitati…

UVOD

Dok putujem po Americi jasno vidim da je ta zemlja na rubu ekonomske katastrofe kakvu još nikada nije doživjela. I, naravno, nije sama. Slična priča događa se širom svijeta. Broj ovrha penje se do fantastičnih razina dok obitelji i drugi gube svoje domove bez svoje krivnje u razmjerima koji će, prema trenutnim projekcijama, postati plimni val.

Eksplozija kredita bila je koordinirana kroz agente Iluminata i sotoniste poput Alan Greenspan-a, koji zastupa interese iluminatske grupe Bilderberg, Vijeća za vanjske odnose, Trilateralne komisije i drugih daleko ekskluzivnijih i mračnijih tajnih društava. Greenspan je dugo bio na čelu privatne ‘Središnje banke SAD-a’, Federalnih rezervi. Nakon što je njegova politika manipuliranjem stvorila koliko je god bilo moguće osobnih i komercijalnih dugova, ukinuta je podrška sustavu kako bi se potaknuo planirani globalni ekonomski raspad.

Greenspan, koji je bio na čelu ‘Rezervi’ pod Reaganom, Bushom starijim, Clintonom i Bushom mlađim, djeluje na dubljoj razini unutar iluminatske mreže od većine njihovih javnih ličnosti. Jedan bivši sotonist, izvanbračni potomak obitelji Rothschild, rekao mi je da se sjeća Greenspana s obreda žrtvovanja kojima je prisustvovao:’Sjećam se da su Rockefelleri i Bushovi prisustvovali ritualima, ali nikada nisu imali toliki utjecaj da bi ih vodili. Još uvijek ih smatram lakejima, a ne pravim manipulatorima okultnom moći. S izuzetkom Alana Greenspana, većina tih ljudi bavila se okultizmom tek amaterski, prvenstveno zbog ekonomske moći i prestiža. Greenspan je, sjećam se, bio osoba sa strahovitom duhovnom, okultnom moći, od samo jednog njegovog pogleda Bushovi i mlađi Rockefelleri tresli su se od straha.

To je, dakle, čovjek koji je kontrolirao ekonomiju Sjedinjenih Država od 1987. do 2006. i koji je, kao što je bilo planirano, nadgledao suludu ekonomsku politiku (suludu ukoliko niste znali prave razloge koji stoje iza nje) koja je dovela do sadašnjeg globalnog kolapsa. Ekonomisti i dobitnici Nobelove nagrade Joseph E. Stiglitz i Paul Krugman Greenspana navode kao glavnog kreatora rastuće ekonomske katastrofe u Sjedinjenim Državama i drugdje. Stiglitz je rekao da Greenspan ‘zapravo nije vjerovao u regulaciju’, a ‘kad su primijećeni ekscesi financijskog sustava, [on i drugi] zahtijevali su samoregulaciju – što je oksimoron.’ Prijeđite na drugu razinu razumijevanja i bit će vam jasno da su Greenspan i drugi iluminatski agenti diljem svijeta točno znali što rade i kakav je planirani ishod.

Greenspan se povukao neposredno prije nego što su na svjetlo dana izbili pravi razmjeri i posljedice njegovog manipuliranja. Drugima, koje kontroliraju iste sile koje stoje iza Greenspana, prepušteno je da ponude ‘rješenja’ za probleme koje su stvorili on i njemu slični. To je razlog zašto je Obama u svoj ‘ekonomski tim’ postavio bezočne insajdere koji su najveći krivci za taj isti kolaps za čije su ‘rješavanje’ izabrani. Tim Geitner, Larry Summers, Paul Volcker i drugi, lojalni istoj mreži – Bilderberg grupa – Vijeće za vanjske odnose – Trilateralna komisija kao i Greenspan, nemaju namjeru pronaći ‘rješenje’ koje će ići u korist naroda u Americi ili bilo gdje drugdje. Njihova uloga u Zavjeri je da unište ekonomiju rasipajući zapanjujuće količine pozajmljenog novca – bilijune dolara – kako bi osigurali da više ne bude povratka.

U jednoj ovotjednoj američkoj televizijskoj reklami rekli su da kad biste trošili milijun dolara svaki dan od navodnog rođenja ‘Krista’ do danas, i dalje ne biste potrošili onoliko koliko Obama troši pozajmljenog novca u svom ’stimulacijskom’ paketu. Da i ne spominjemo ostale fantastične svote povrh toga u obliku ‘jamčevina’ za banke. Oni su radili izvanredno brzo, koristeći strah i Obaminu medijsku napuhanost kao svoja oružja, kako bi dolijevali ulje na vatru, potpuno svjesni da će to samo dodatno pogoršati stvari. Bushove ‘jamčevine’ za banke nestale su s radara ne dajući nikakve rezultate, i sada g. Promjena predvodi trošenje dodatna tri bilijuna.

Ideja je ne samo srušiti američku ekonomiju, nego i na taj problem (uglavnom banke) što je moguće brže utući toliko novca da vlada ostane bez mogućnosti za reakciju kad se ekonomija počne stvarno raspadati u razmjerima kao što je planirano. Ista stvar koordinira se širom svijeta, kao što vidimo u Britaniji, gdje premijer Gordon Brown također baca pozajmljen novac na bankarski sustav samo kako bi se situacija nastavila pogoršavati. Brown je bio britanski ministar trezora, zadužen za državne financije, za vrijeme Blairovih godina kada je slijedio politiku koja je bila odraz Greenspanove.

Sada čovjek koji je bio glavni uzrok bankarske krize u Ujedinjenom Kraljevstvu traži od nas da vjerujemo da je on ’spasitelj’ financijskog sustava. To je kao da tip koji nekoga prebije po glavi palicom za bejzbol tvrdi za sebe da je junak zato što ga je odvezao u bolnicu. Ali ti ljudi nemaju srama.

ZAŠTO VLADE ŽELE NEREDE?

Globalni ekonomski kolaps smišljen je kako bi potaknuo niz ‘koristi’ za plan Iluminata. Jedna je, kao što sam rekao u jednom svom nedavnom biltenu, njegovo iskorištavanje kao izgovora za nametanje globalne ekonomske diktature pod kontrolom središnje svjetske banke. Ali ima mnogo drugih ‘rješenja’ i s time povezanih ‘koristi’ koje oni planiraju upotrijebiti, stoga moramo biti na oprezu.

Ono što ovdje posebno želim naglasiti je potreba da ostanemo smireni i mirno reagiramo na to što se događa. To nije lako kada postoji toliko stresa i straha u pogledu ekonomske sadašnjosti i ‘budućnosti’, ali svejedno moramo tako postupati ili ćemo uletjeti ravno u golemu zamku koja nam je postavljena.

Da ne bude zabune: Oni žele da reagirate neredima na rastuću ekonomsku katastrofu i već vidimo kako ljudi nasjedaju na to.

Zašto bi vlasti htjele da ljudi izazivaju nerede?

Oni koji su posljednjih godina čitali moje knjige znat će odgovor. Vlastima treba izgovor da uvedu totalnu policijsku državu diljem svijeta, a ljudi koji u svom očaju sudjeluju u neredima (gotovo uvijek poticani od strane agenata provokatora) upravo su onaj izgovor koji traže.

Budite vrlo, vrlo oprezni prema svakome tko na mirnim prosvjedima počne izazivati nerede ili poticati druge na to. Tko su oni i zašto to rade kada to pruža sve adute sustavu da nametne Policijsku državu? Ili su glupi ili su agenti te Države.

Redovni čitatelji ovih biltena sjetit će se onog u kojem sam govorio o britanskom prometniku kojem su iznenada dali nove iskaznice i odobrenje da radi policijski posao i ulazi na tuđi posjed bez dopuštenja. Njegov posao trebao je biti samo da naplaćuje kazne za nepropisno parkiranje i tome slično. Njegov šef odbio je raspravljati o tome zašto se dijele nove iskaznice, ali jedan prijatelj policajac sve mu je objasnio. Policajac je rekao da se vlada daleko unaprijed priprema za predstojeći ‘rat’ tijekom kojeg očekuju masovne prosvjede i ulične nerede. Policija i vojska bit će toliko usredotočene na rješavanje toga da će druge neuniformirane struke, poput prometnika, privatnih zaštitara, operatera nadzornih kamera i mnogih drugih, biti dovedene da rade posao koji normalno radi policija.

Nedugo nakon što mi se javio taj prometnik vlada je objavila da će to zanimanje biti preimenovano u ‘civilni policajac’, čime će ih odvojiti od njihove jedine uloge, reguliranja prometa. Nekoliko mjeseci kasnije vlada je objavila planove za stvaranje nove skupine zvane ‘ovlaštene osobe’ – od privatnih zaštitara, operatera nadzornih kamera i mnogih drugih koji će dobiti ovlasti da obavljaju dio posla koji je trenutno ograničen na policiju.

Policajac je prometniku ispričao o ‘ratu’, kao i da je u planu da do njega svakako dođe u nekom trenutku. Ali izgovor rata također je mogao biti lažna priča za ljude koji su bili potrebni za rad oko priprema, ali nisu trebali znati pravi razlog koji iza toga stoji. Pravi razlog, kao što sada možemo vidjeti, mogli bi biti ekonomski nemiri nakon financijskog kolapsa za čiji su dolazak ljudi iz sjene odavno znali jer su ga i planirali izazvati.

Svakom prilikom naglašavam postojanje tog plana da se izazovu građanski nemir i neredi, kao što ste vidjeli u mom biltenu od prije dva tjedna, a sada insajderi počinju usađivati tu misao u um javnosti. ‘Moglo bi doći do nereda’ smišljeno je da subliminalno šalje poruku ‘izađite na ulice i pravite nerede’. To je jednostavna moć sugestije zamaskirana u ‘zabrinutost’.

A tko bi drugi radio upravo to ovaj tjedan nego Zbigniew Brzezinski, suosnivač iluminatske Trilateralne komisije i glavni mentor i kontrolor Barack Obama. Više ga neću zvati ‘predsjednik’ Obama sve dok ne pokaže rodni list kojim bi dokazao da ispunjava uvjete za taj položaj. Brzezinski je za MSNBC izjavio: ‘… bit će sve većih sukoba između klasa, a ako su ljudi nezaposleni i stvarno pate, k vragu, moglo bi biti čak i nereda!’

Ne, g. Brzezinski, vi znate da će biti nereda zato što će mreža koju zastupate učiniti sve što može da do njih dođe. Vidimo kako predstavnici Države sve više i više spominju tu temu. Ratni koledž američke vojske iznio je ista upozorenja u dokumentu zvanom Poznate nepoznanice: Nekonvencionalni ’strateški šokovi’ u razvoju obrambene strategije.

U njemu se kaže da vojska mora biti spremna za ‘nasilne, strateške razmještaje unutar Sjedinjenih Država’, u svjetlu ‘nepredviđenog ekonomskog kolapsa’. Nepredviđenog?? Sigurno se šalite. Dokument govori ‘promišljenom domaćem otporu’, ‘raširenim krizama javnog zdravlja’ ili ‘prestanku funkcioniranja političkog i pravnog poretka’. Dalje kaže: ‘Rašireno građansko nasilje… prisililo bi obrambeni establišment da u nuždi preusmjeri prioritete na obranu temeljnog domaćeg reda i ljudske sigurnosti. Američka vlada i obrambeni establišment uljuljkani u spokoj dugotrajnim sigurnim domaćim redom bili bi prisiljeni brzo napustiti neke ili većinu vanjskih sigurnosnih obaveza kako bi se posvetili brzo širećoj nesigurnosti ljudi kod kuće. Pod najekstremnijim okolnostima, to bi moglo uključivati upotrebu vojne sile protiv neprijateljskih skupina unutar Sjedinjenih Država.’

Kao što je prometnik, sadašnji ‘civilni policajac’, otkrio, to je točno ono što oni planiraju u Ujedinjenom Kraljevstvu, a isto će biti slučaj u svim zemljama zato što su sve one pod kontrolom svjetske mreže koja koordinira globalni plan. Dokument Ratnog koledža kaže da će Ministarstvo obrane biti ‘centar koji će omogućiti kontinuitet političke vlasti u multidržavnom ili nacionalnom građanskom sukobu ili nemiru’.

Kada to prevedete s orvelovskog jezika dobit ćete ‘vojska će kontrolirati zemlju’. To je sve još davno, davno isplanirano, kao što smo ja i drugi autori upozoravali sve ove godine, a ‘neprijateljske skupine’ o kojima govori dokument bit će svi oni koji se budu suprotstavljali političkoj/vojnoj diktaturi na bilo koji način, čak i verbalno. U svjetlu toga, neće vas iznenaditi kada saznate da vojska SAD-a trenutno želi potrošiti još 6 milijuna dolara na ‘opremu za kontrolu nereda’.

Dennis C. Blair (Trilateralna komisija), Obamin direktor nacionalnih obavještajnih službi, također je izjavio da bi ekonomska kriza mogla izazvati građanske nemire u Sjedinjenim Državama i širom svijeta. Rekao je da bi kriza mogla biti ‘prijetnja režimu’ bude li potrajala duže od jedne do dvije godine, a ova umjetna kriza isplanirana je da bude mnogo veća i dugotrajnija od toga. Rečeno jednostavnim riječima koje on, čini se, tako teško pronalazi, Blair kaže da postoji povećana vjerojatnost za rat u vrijeme ekonomskih previranja, a nema sumnje da oni planiraju da ovo što se sada događa dovede upravo do toga.

Ostale ličnosti iz establišmenta koje su upozorile na nemire i nerede uključuju direktore Svjetske trgovinske organizacije i Međunarodnog monetarnog fonda, organizacija koje su iluminatske do srži, stoga svatko tko je na njihovom čelu bit će, po definiciji, potrkalo tajnog udruženja.

LJETO GNJEVA

U Ujedinjenom Kraljevstvu, još jednom potvrđujući istinitost prometnikove priče, načelnik policijskog odjela zaduženog za javni red upozorio je na moguće ‘Ljeto gnjeva’ zbog rastuće nezaposlenosti i ekonomskog kraha. Viši policijski inspektor David Hartshorn iz londonske Metropolitanske policije rekao je da ‘poznati aktivisti’ planiraju iskoristiti situaciju i pokrenuti masovne prosvjede, upozorivši na sastanak G20 u Londonu u travnju kao vjerojatnu metu, zajedno s bankama.

Masovni prosvjedi širom svijeta više nisu samo predviđanje jer se već događaju i, uz globalnu ekonomiju koja tek treba propasti u planiranim razmjerima, nismo još vidjeli ništa. Oko 120.000 ljudi demonstriralo je u Dublinu prošli tjedan zbog načina rješavanja ekonomske krize u Irskoj, milijun prosvjednika bilo je na ulicama Francuske, radnici britanskih naftnih rafinerija i elektrana pokrenuli su niz štrajkova u znak prosvjeda zbog zapošljavanja stranih radnika, a i neredi širom Grčke koji su se odigrali krajem prošle godine dijelom su bili ekonomske prirode.

Ono što se ovdje događa mogu sažeto izraziti dijelom pisma koje je navodno 1871. Albert Pike, vrhovni zapovjednik Škotskog obreda slobodnih zidara u Americi, poslao Giuseppeu Mazziniju, iluminatskom ‘revolucionaru’ u Italiji. Tvrdi se da je u tom pismu Pike detaljno objasnio pozadinu triju svjetskih ratova koje Iluminati planiraju pokrenuti kako bi ostvarili svoju globalnu diktaturu. Prva dva dogodila su se kako je predvidio, a evo što je rekao o trećem:

Treći svjetski rat mora biti potaknut iskorištavanjem različitosti, uzrokovanih «agenturom» «Iluminata», između političkih cionista i vođa islamskog svijeta. Rat treba biti vođen na takav način da se Islam (muslimanski arapski svijet) i politički Cionizam (država Izrael) međusobno unište. U međuvremenu, ostale će nacije, još jednom podijeljene po tom pitanju, biti prisiljene boriti se do točke potpune fizičke, moralne, duhovne i ekonomske iscrpljenosti…
…nahuškat ćemo nihiliste i ateiste; isprovocirat ćemo ogromnu socijalnu kataklizmu koja će u svojim strahotama narodima jasno pokazati učinak potpunog ateizma, izvor divljaštva i najkrvavijeg previranja.

Tada će širom svijeta građani, prinuđeni braniti se od revolucionarnih svjetskih manjina, istrijebiti te uništavače civilizacije, i gomile, razočarane Kršćanstvom, čiji će deistički duh od tog trenutka biti bez smjera i cilja, žudeći za idealom, ali ne znajući na što bi usmjerili svoje obožavanje, primit će istinsko svjetlo kroz univerzalnu objavu čistog Luciferovog nauka koji će napokon biti iznesen pred javnost. Ta će objava biti rezultat općeg reakcionarnog pokreta koji će uslijediti nakon uništenja i Kršćanstva i ateizma, oba istovremeno pobijeđena i iskorijenjena.’

Mnogi to pismo odbacuju kao mit, ali u kontekstu u kojem ga koristim to nije važno. Ono što u njemu piše je ono što je planirano – ekonomska i socijalna katastrofa u kojoj će se ljudi okomiti jedni na druge u njihovom umjetno izazvanom očaju i svaki će moral biti pokopan u masovnoj borbi za prividno preživljavanje.

Izraz ‘nihilizam’, upotrijebljen u Pikeovom pismu, ovako je definiran u rječniku:

*Odbacivanje svih razlika u moralnoj ili religijskoj vrijednosti i spremnost na pobijanje svih ranijih teorija o moralnosti ili religijskim uvjerenjima.

*Vjerovanje da je razaranje postojećih političkih ili socijalnih institucija nužno za buduća poboljšanja.

U tome je zapravo sve rečeno, to je razlog zašto oni žele da ljudi sudjeluju u neredima širom svijeta kako bi uništili postojeći poredak koji su, istina, stvorili Iluminati, ali ga sada žele zamijeniti sljedećim stupnjem svoje tiranije – totalnom globalnom kontrolom. To znači da nacionalne vlade i nacionalne države treba uništiti kako bi se omogućilo svjetskoj vladi da preuzme diktaturu.

Pogledajmo, u svjetlu toga, još jednom definiciju ‘nihilizma’: ‘Vjerovanje da je razaranje postojećih političkih ili socijalnih institucija nužno za buduća poboljšanja.’

Svoju priliku već vrebaju agenti provokatori i korisni idioti programirani da započnu nerede i građanske nemire za koje vjeruju da će poljuljati postojeći poredak. Ali postojeći poredak stvorila je ista mreža iluminatskih obitelji koje nastoje stvoriti ‘novi poredak’ – Novi svjetski poredak – koji bi se, prema planovima, trebao roditi iz previranja i kaosa koje sada organiziraju. Kako bi to postigli, kao i uvijek, trebaju našu suradnju i neka nitko ne sumnja da oni koji izabiru nemire i pljačkanje kao odgovor na ovo što se događa idu ravno u zamku koja je za njih postavljena. Vladini i vojni agenti provokatori to će znati, korisni idioti neće, ali bilo bi vrijeme da saznaju.

Rijetko susrećem zatupljenije ili naivnije ljude od onih koje nazivaju ekstremnim krajem političke ‘ljevice’. Njima se već stotinama godina manipulira kako bi mijenjali svijet prema nacrtima Iluminata u nasilnim revolucijama kojima se ruši postojeći poredak. Sada ih još jednom okupljaju kako bi dovršili put u globalnu tiraniju i osigurali nasilje i kaos koji služe da otvore put svjetskoj vladi, svjetskoj vojsci, središnjoj svjetskoj banci, svjetskoj elektronskoj valuti i mikročipiranom stanovništvu povezanom sa satelitskim sustavom za globalno pozicioniranje, ili GPS-om, među mnogim drugim tehnologijama za nadzor i kontrolu.

Neredi i pljačkanje koje oni žele vidjeti, kaos, samo će dovesti do uvođenja Policijske države s policijskim satom, zatvorom bez suđenja, vojskom na ulicama i aktiviranjem koncentracijskih logora za ‘disidente’ na koje već dugo upozoravamo. Službeno ih zovu ‘vojnim objektima’, njima upravlja FEMA, krajnje opaka Federalna agencija za upravljanje kriznim situacijama, i naravno da nije nikakva slučajnost što se u Washingtonu u ovom trenutku usvaja prijedlog zakona pod brojem H.R. 645 kojim se ‘ministru domovinske sigurnosti nalaže osnivanje nacionalnih centara za krizne situacije u vojnim objektima’. Ne, koncentracijskih logora, a oni će biti spremni i u drugim zemljama.

Pogledajte što kaže dokument Ratnog koledža: ‘Pod najekstremnijim okolnostima, to bi moglo uključivati upotrebu vojne sile protiv neprijateljskih skupina unutar Sjedinjenih Država.’ Moglo? To je sigurna stvar jer postoji takav plan, i prihvaćeni su svi zakoni koji im dopuštaju da to učine. Vlade širom svijeta su ih odobrile u sklopu ‘protuterorističkih’ zakona, ali u njima se izrazi ‘terorizam’ i ‘terorist’ koriste na tako neodređen način da se svi ti zakoni mogu primijeniti na cjelokupno stanovništvo zemlje koju bi ‘zakoni’, prema njihovim zagovornicima, trebali štititi.

Sve je to divovska prijevara, i neki od nas umorili su se upozoravajući na to. To nije imalo nikakve veze s teroristima koji navodno postavljaju bombe itd. Svi ti zakoni implementirani su s jasnim ciljem kontroliranja masa kroz Policijsku državu kada oni pokrenu ekonomski kolaps, zajedno s novim ratovima.

Dodajte svemu tome niz predsjedničkih izvršnih odluka koje su potpisali uzastopni predsjednici bez nadzora od strane Zastupničkog doma ili Senata. One su neustavne i predsjednika praktično pretvaraju u diktatora. Pogledajte ovlasti koje Senat, zahvaljujući tim odlukama, može aktivirati kada bude proglašeno izvanredno stanje.

To je razlog zašto, kao što sam istaknuo u svom posljednjem biltenu, Obamin manipulator, šef osoblja Bijele kuće, Rahm Emanuel, nastoji ograničiti posjedovanje oružja – kako bi vojsci olakšao preuzimanje vlasti. U međuvremenu, sve više ljudi nastoji se naoružati, i samo je u Floridi u posljednjih 45 dana za 42 posto porastao broj zahtjeva za dozvolu za nošenje skrivenog oružja, zbog straha od posljedica ekonomskog previranja.

PRAVI ODGOVOR – NENASILJE I PRIJATELJSTVO

Jedini način da zaustavimo sve ovo je da ne reagiramo onako kako oni od nas to žele – nasiljem i neprijateljstvom prema Državi i međusobno. Koliko je nasilnih revolucija dovelo samo do uspostavljanja još jedne tiranije, službene ili neslužbene, koja je zamijenila srušenu? Tako mora biti zato što ono što je uništeno nasiljem biva zamijenjeno istom energijom. Kao što sam rekao u svojoj knjizi, postajete ono protiv čega se borite.

John Lennon to je savršeno izrazio kad je pjevao:

Kažeš da želiš revoluciju
Pa, znaš
Svi mi želimo promijeniti svijet
Kažeš mi da je to evolucija
Pa, znaš
Svi mi želimo promijeniti svijet
Ali kada govoriš o uništavanju
Zar ne znaš da ne možeš računati na mene…

…Kažeš da imaš pravo rješenje
Pa, znaš
Svi bismo htjeli vidjeti plan
Tražiš od mene doprinos
Pa, znaš
Radimo što možemo
Ali kada želiš novac
za ljude s umovima koji mrze
Sve što mogu reći je brate, pričekaj

Revolution (1968.)

Martin Luther King također je to briljantno objasnio kad je za izazivanje nereda rekao:

‘Ograničenje nereda, osim moralnih pitanja, u tome je što oni ne mogu pobijediti i njihovi sudionici to znaju. Zato izazivanje nereda nije revolucionarno, već je reakcionarno jer traži poraz. Oni uključuju emocionalnu katarzu, ali ju mora pratiti osjećaj uzaludnosti.’

To su riječi revolucionara koji je ostvario uspjeh kroz mirno odbijanje suradnje. Da, ubili su ga, ali ono što je stvorio nenasiljem i odlučnošću nastavilo je živjeti i okončalo segregaciju. Tjelesni život nije važan u usporedbi s onim što je ispravno, jer smo svi mi vječna Svijest koja ima iluzorna iskustva, a najveća je iluzija smrt. Mnogo bih radije umro ‘prerano’ radeći ono za što znam da je ispravno nego u strahu proživio još nekoliko iluzornih godina kao rob tiranije.

Ali ni to nije nužno da bi se okončala ova besmislica. Milijarde ljudi su u ropstvu, a relativno malen broj ih porobljava. Hm, mislim da vidim izlaz iz toga.

Moramo se udružiti u uzajamnoj podršci, ljubavi, ljubaznosti i empatiji. Moramo odbaciti izmišljene granice koje nas dijele – religiju, politiku, rasu, kulturu i platne razrede. To ne znači da ljudi trebaju odbaciti svoja uvjerenja: samo im nemojte dopustiti da budu oružja podjele.

Svi smo u ovome zajedno, zajedno se moramo suočiti s izazovom, a ne krasti jedni od drugih, pljačkati i praviti nerede, ili okretati glavu zato što nešto što se događa nekom drugom ‘nije moj problem’. Oni ne žele porobiti muslimane, Židove, crnce ili bijele Amerikance srednje klase i tako dalje. Oni to žele učiniti svima nama i biraju različite skupine jednu po jednu, baš kao što su nacisti radili u Njemačkoj. Sjetite se ovih slavnih riječi, jer tako dobro odgovaraju ovome danas:

Prvo su došli po Židove i ništa nisam rekao jer nisam Židov.
Onda su došli po komuniste i ništa nisam rekao jer nisam komunist.
Onda su došli po sindikaliste i ništa nisam rekao jer nisam sindikalist.
Onda su došli po mene i više nije bilo nikoga tko bi nešto rekao.
Ujedinimo se iza onoga što utječe na sve – gubitka naših najosnovnijih sloboda. A ako se to planira sada, u kakvom će svijetu živjeti naša djeca i unuci? Možete li živjeti s tom mišlju i ne činiti ništa ili sudjelovati u neredima kao što žele vlasti? Ja ne mogu.

Moramo se početi organizirati u zajednice i grupe kako bismo podržali jedni druge i kako bismo prestali surađivati sa sustavom – a ne kako bismo se protiv njega borili. Sustav može postojati samo uz našu suradnju i prepuštanje sudbini. Mi ga držimo na okupu. Oni imaju svoje muškarce i žene od nasilja, zvane vojska i ’specijalni’ timovi, za obračunavanje s nasilnim otporom. Ali njihova najgora noćna mora je naša nesuradnja – odbijanje plaćanja poreza, odbijanje napuštanja domova kada banke provedu ovrhe, odbijanje pristanka na naše porobljavanje u bilo kom obliku. Kad bismo to počeli masovno raditi sustav se s time ne bi mogao nositi. I u tome je bit: da bismo to postigli moramo to činiti masovno. I oni koji nisu trenutno pogođeni moraju podržati one koji jesu.

Umjesto suradnje, trebamo nesuradnju ljudi koji plešu po drugom ritmu i ne žele se pokoravati onome što je nepošteno, nepravedno ili predstavlja napad na njihove slobode i slobodu drugih. Taj pristup ne odbija suradnju u duhu neprijateljstva, bijesa ili nasilja, već s ljubavlju, radošću i smijehom – i strastvenom odlučnošću da ne surađuje s vlastitim porobljavanjem.
Potrebno nam je masovno odbijanje pristupanja vojsci, posebno ako budu pokušali uvesti novačenje; odbijanje obaveznog ’služenja zajednici’ za mlade ljude koje Obamini kontrolori žele uvesti (kao i vlada Ujedinjenog Kraljevstva); odbijanje priključivanja, ili priznavanja legitimnosti, Obaminim planiranim Civilnim sigurnosnim snagama, koje nisu ništa drugo nego prijevara da se navede ljude da kontroliraju druge ljude u ime Elite usred ekonomskog sloma.

Moramo početi organizirati lokalne valute koje mogu djelovati izvan sustava, kao što sam rekao u biltenu od 15. veljače, i da, ljudi bi također trebali sudjelovati u masovnim prosvjedima ako to žele, sve dok su oni mirni. Ali oni moraju biti dio kampanje nenasilja, nesuradnje, a ne njen fokus.

Koliko je tijekom godina bilo prosvjeda širom svijeta, pa ipak se sve i dalje odvija baš kao i prije, bilo da se radi o ratu ili globalizaciji. Trebamo prestati pozirati a zatim otići u kafić kako bismo bili zadovoljni sobom, trebamo početi činiti ono što će stvarno postići rezultate.

Prosvjedi moraju biti usmjereni na nesuradnju, odbijanje prihvaćanja zakona koji zabranjuju masovno okupljanje i izlaske na ulice, okruživanje domova susjeda kada bankovni ovrhovoditelji dođu kako bi ih izbacili na ulicu; i takva masovna okupljanja oko zgrada vlada i financijskih institucija da sustav ne može funkcionirati. A sve to mora biti u dobrom raspoloženju i strogo miroljubivo.

Također bih želio reći sljedeće onima koji su u uniformi. Možda mislite da imate moć, ali samo ste pijuni u igri kao i svi drugi. Vi nemate moć, ima ju vaša uniforma, jer je ona produžetak Države. Oni u njoj tu su samo kako bi animirali uniformu i izvršavali naređenja onih koje ona predstavlja. Kada ste korisni Tajnom udruženju hvalit će vas, a kada im postanete suvišni u sklopu šireg plana, pokazat će vam vrata.

I vi imate djecu i unuke koji će morati živjeti u svijetu koji svojim nadzorom stvarate, ‘izvršavajući naredbe’ i vjerujući manipulativnim besmislicama kojima vam vlade i Tajno udruženje pune glavu preko svojih paravana za ‘obuku’ kao što je Common Purpose. Probudite se iz transa i prestanite graditi policijsku državu za vašu djecu i unuke – i sve ostale. Razmislite kakve će biti posljedice toga što radite za one koje volite – i prestanite to raditi.

Prije svega, svi mi moramo osloboditi naše umove i postati svjesni. Iz toga će doći sve drugo, uključujući intuiciju, nadahnuće i znanje koje će nas voditi prema najdjelotvornijem rješavanju ovoga s čime se suočavamo. Ako ima mnogo stvari koje biste voljeli raditi u sobi, ali soba je mračna i ne možete vidjeti, koji je osnovni, prvi korak da bi se bilo što drugo dogodilo? Morate uključiti svjetlo i tada sve ostalo postaje moguće. Bez toga ćete posrtati okolo u mraku i padati preko namještaja.

To je ono što ‘ljudska bića’ rade danas i radila su odavna. Izmanipulirani smo da vjerujemo da smo mi naša tijela i naša imena, a to su samo iskustva onoga što u stvari jesmo – beskrajna Svijest. Kao što je rekao veliki američki komičar Bill Hicks: ‘…sva je materija samo energija zgusnuta do spore vibracije, svi smo mi jedna svijest koja sebe subjektivno doživljava. Ne postoji smrt, život je samo san, a mi smo maštanje o nama samima.’ Podjele između nas iluzorne su i postoje kako bi nam omogućile određene vrste iskustava, ali te se iluzije nemilosrdno iskorištavaju da nas podijele i zavladaju nama.

DOSTA!

Kada postanemo svjesni istine o tome tko smo svijet izgleda sasvim drugačije, pa tako i izazovi koji su stavljeni pred nas. Ili koje stavljamo pred sebe. Pomaknite svoju točku gledišta i sve se mijenja. Probajte. Pokušajte se prestati identificirati s vašim tijelom, vašim imenom i vašim odrazom u zrcalu. Pokušajte gledati na te stvari kao na iskustva, a ne ono što jeste. Pokušajte promatrati vaš život i svijet iz percepcije vašeg pravog ja – beskrajne Svijesti, Svega što jest, što je bilo i što bi ikada moglo biti u našoj iluziji zvanoj ‘vrijeme’.

Vječna svijest svjesna sebe ne sudjeluje u neredima; nije nasilna i ne pljačka. Ali isto tako nikada ne radi, i ne prihvaća za sebe i druge, ono što nije pošteno, pravedno, iz ljubavi i ljubazno. Što je najvažnije, Svijest je bez straha. Kada djelujemo na toj razini, tada možemo stvarno tvrditi da smo Svjesni, a ne zarobljeni u iluziji zvanoj Um. Kao što je rekao Albert Einstein: ‘Ne možete rješavati probleme s istom razinom svijesti koja ih je stvorila.’

John Lennon je u pjesmi Revolution također istaknuo što se treba dogoditi kako bismo stvarno nešto postigli. Moramo osloboditi naše umove i postati Svjesni:

Kažeš da ćeš izmijeniti ustav
Pa, znaš
Svi želimo izmijeniti tvoju glavu
Kažeš mi da je kriva institucija
Pa, znaš
Bolje oslobodi svoj um
Ali budeš li nosio slike predsjednika Maoa
Nećeš nikako uspjeti ni sa kim

Sada se brzo krećemo prema središtu oluje koja je tako dugo planirana kako bi svjetsko stanovništvo postalo roblje centralizirane tiranije. Ali ne moramo to prihvatiti ili se s time pomiriti, krotko gledajući kako se zidovi kontrole svakoga dana sve više zatvaraju oko nas. A to je ono što se događa, i to mora prestati. Za dobrobit svih, mora prestati. Mi se možemo ujediniti, MORAMO se ujediniti, odbacujući granice rasa, religija, kultura i platnih razreda. To su samo iluzorne etikete pomoću kojih nas dijele i tako nama vladaju. Vjerujte u njih ako tako želite, i uživajte u njima ako vas to usrećuje, ali ne dajte im više da nas dijele.

Moramo se ujediniti u uzajamnoj podršci u ovom trenutku, jer se oni bolesnih umova i zatvorenih srca spremaju okomiti na nas svim silama kako bi dovršili svoj plan totalne kontrole. Hoće li njihova ludost pobijediti ne ovisi o njima nego o nama. Mi smo ti koji imamo moć, samo ako ju odlučimo upotrijebiti.

Mi smo Jedna Svijest, zavarana da misli kako smo ‘mali ja’. Kada shvatimo da smo svi Jedno – i počnemo djelovati prema tome s hrabrošću, ljubavlju, nježnošću, miroljubivošću i empatijom za sve kojima treba podrška – zidovi ugnjetavanja morat će pasti.

“Ali sjediti na guzici nadajući se da će sve samo od sebe nestati više nije opcija.

Nikada nije ni bila.”

 
(skriveno, val-znanje/uredio: nsp)

Švedska i Norveška su iskusile veliku promjenu moći tijekom 30-ih godina prošlog stoljeća, nakon duže nenasilne borbe. Oni su “otpustili” 1% ljudi koji su određivali pravac kretanja društva te su stvorili temelje za nešto drugačije.

Obje zemlje su imale povijest groznog siromaštva. Dok je 1% posto bio na vlasti, na stotine tisuća osoba je emigriralo kako bi pobjegli od gladi. Ali, pod vodstvom radničke klase, obje su države izgradile robusne i uspješne ekonomije koje su skoro u potpunosti eliminirale siromaštvo, proširile besplatno obrazovanje, ukinule sirotinjske četvrti, pružile odličnu zdravstvenu skrb dostupnu svima te stvorile sustav potpune zaposlenosti.

Za razliku od Norvežana, Šveđani nisu pronašli naftu ali to ih nije spriječilo da izgrade ono što se naziva “zavidan životni standard”.

Šveđani i Norvežani su platili cijenu za svoj standard življenja kroz nenasilnu borbu. Skandinavski radnici nekada nisu očekivali da izborna arena može donijeti promjenu u koju su vjerovali. Shvatili su da je, uz 1% na vlasti, izborna “demokracija” usmjerena protiv njih zbog čega je bila potrebna nenasilna akcija kako bi se provele promjene. U obje zemlje su pozvane obrambene snage kako bi zaštitile tih 1 posto, a ljudi su ginuli.

Norvežani su zbog malog broja stanovnika teže organizirali kohezijski pokret. Ljudi su bili podijeljeni planinama i fjordovima i govorili su regionalnim dijalektima u izoliranim područjima. Norveškom je u 19. stoljeću vladala Danska, a potom Švedska. Neovisnost je stekla tek 1905.

Kada su ranih 1900. radnici oformili sindikate, okrenuli su se marksizmu pri organiziranju revolucije kao i neposrednim dobicima. Bili su presretni zbog svrgavanja ruskog cara, a norveška Radnička stranka se pridružila Međunarodnim komunistima koje je organizirao Lenjin. Jedna od stavki s kojima se Norvežani nisu slagali s lenjinističkom strategijom je bila uloga nasilja: Norvežani su željeli provesti revoluciju nenasilnom borbom uz uspostavljanje zadruga i korištenje izbornog arene.

1920. – ih godina se povećao broj štrajkova. Grad Hammerfest je 1921. oformio komunu koju je predvodio radnički savjet. Vojska je intervenirala kako bi ga slomila. Radnici su odgovorili nacionalnim općim štrajkom. Poslodavci, potpomognuti državom su se borili protiv štrajka, ali radnici su ponovno ustali u štrajku radnika željezara koji je trajao od 1923. do 1924. godine.

Norveških 1% je odlučilo da se neće oslanjati samo na vojsku: 1926. su oformili društveni pokret nazvan Patriotska liga u koju su regrutirane uglavnom osobe iz srednjeg staleža. Do 1930. godina, Liga je uključivala čak 100.000 ljudi koji su djelovali kao oružana zaštita štrajkolomaca, i sve to u zemlji od samo 3.000.000 stanovnika.

U međuvremenu je Radnička stranka otvorila članstvo za sve, a pridružili su joj se srednjestaleški marksisti i poneki reformatori te mnogi seljaci i poneki zemljoposjednici. Stranačke vođe su uvidjele da su dugotrajna borba, konstantno dosezanje i organiziranje potrebni za provođenje nenasilne kampanje. Usred rastuće polarizacije, norveški radnici su pokrenuli još jedan val štrajkova i bojkota 1928.

Depresija je dostigla vrhunac 1931. Tada je bilo više nezaposlenih osoba nego u bilo kojoj drugoj nordijskoj zemlji. Norveški sindikati su zadržali članove koji su bili nezaposleni iako nisu mogli priuštiti plaćanje članarine. Ova odluka se isplatila masovnom mobilizacijom. Kada je udruga poslodavaca zaključala tvornice i radnike ostavila vani kako bi ih prisilili na smanjenje plaća, radnici su se borili masovnim demonstracijama.

Mnogi su ljudi tada otkrili da su njihove hipoteke ugrožene (zvuči poznato?). Depresija se nastavila, a seljaci više nisu mogli placatiu svoje dugove. Kako su turbulencije pogodile i ruralni sektor, mnoštvo se okupilo kako bi na nenasilan način spriječili iseljenje obitelji iz njihovih imanja. Agrarna se stranka, koja je uključivala veće poljoprivrednike i koja je ranije bila povezana s Konzervativnom strankom, počela distancirati od 1%; neki su uvidjeli da je upitna mogućnost vladavine nekolicine nad većinom.

Do 1935. Norveška se nalazila na samoj ivici. Vlada predvođena konzervativcima je svakog dana sve više gubila legitimitet: 1% je postajao sve više očajan kako je među radnicima i poljoprivrednicima rasla militantnost. Radikalni radnici su mislili da je potpuno svrgavanje blizu. Međutim, siromaštvo je također bilo u porastu, a radnička partija je osjećala povećan pritisak od strane svojih članova da razriješi njihove patnje, a to je bilo moguće samo preuzimanjem vlasti u kompromisnom dogovoru s drugom stranom.

To je i učinjeno. 1935. je u kompromisu, koji se vlasnicima omogućilo zadržavanje prava posjeda i upravljanja tvrtkama, Radničkoj partiji je omogućeno preuzimanje uzdi vlasti u koaliciji sa Agrarnom partijom. Proširili su ekonomiju i započeli javne radove što je vodilo politici punog zapošljavanja što je postalo kamen temeljac norveške ekonomske politike.

Radnički uspjeh i kontinuirana militantnost radnika su omogucili stalno miješanje usmjereno protiv povlastica koje ima 1% elite do točke u kojoj je većinsko vlasništvo svih velikih tvrtki doneseno u javnom interesu.

1% su stoga izgubili svoju povijesnu moć dominacije gospodarstvom i društvom. Tek su se tri desetljeća kasnije konzervativci vratili u vladajuću koaliciju prihvaćanjem novih pravila igre, uključujuci i visok stupanj javnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, izuzetno progresivno oporezivanje, snažne poslovne propise za javno dobro i virtualno ukidanje siromaštva. Kada su konzervativci na kraju pokušali ubaciti neoliberalnu politiku, gospodarstvo je generiralo balon i krenulo u katastrofu.

Radnici su istupili, zaplijenili tri najveće banke, otpustili upravljački menadžment, dioničare su ostavili bez novca i odbili su jamstvo za manje banke.

Norveški financijski sektor nije bio od onih koji su upali u krizu 2008.: uz pažljivo reguliranje i većinsko javno vlasništvo, sektor je ostao solidan.

Iako vam to Norvežani neće reći pri prvom susretu, ali ostaje činjenica da je u njihovom društvu visoku razinu slobode i široko zajedničko blagostanje započelo kada su radnici i poljoprivrednici, uz suradnju sa srednjim staležom, započeli nenasilnu borbu koja je ovlastila ljude da upravljaju za opće dobro .

Švedska je također stvorila uspješan model demokratskog socijalizma zbog jedinstvenog načina na koji su švedske radničke vođe, političari i staleži surađivali tijekom ranog razvoja švedske socijalne demokracije.

Zbog toga što su švedske socijalističke vođe odabrali umjeren, reformistički politički smjer zasnovan na potpori javnosti tijekom ranih faza švedske industrijalizacije i prije potpunog razvoja švedske međuklasne politike, ova je država izbjegla ozbiljne ekstremističke izazove, te političku i klasnu podjelu koja je poharala mnoge europske zemlje koje su nakon 1911. pokušale razviti socijalni demokratski sustav.

Rano se baveći izazovima industrijalizacije i njenog utjecaja na socijalnu, političku i ekonomsku strukturu, švedski socijaldemokrati su uspjeli stvoriti jedan od najuspješnijih socijalno-demokratskih sustava na svijetu, uključujući socijalnu državu i opsežnu zaštitu građanskih sloboda.

Kada je 1932. na vlast došla Socijaldemokratska stranka, njene su vođe predstavili novi politički proces odlučivanja koji je kasnije postao poznat kao “švedski model”. Stranka je igrala središnju ulogu ali pokušavala je u što većoj mjeri svoju politiku temeljiti na međusobnom razumijevanju i kompromisu. Različite interesne grupe su uvijek bile uključene u službene odbore koji su prethodili vladinim odlukama.

Današnja politika Švedske glasi: “sva snaga dolazi iz naroda.”

To je današnji temelj švedske parlamentarne demokracije. Svatko ima ista prava i priliku za izražavanje, a svatko može proučiti način na koji političari i javne agencije ostvaruju svoju moć. Švedsko upravljanje zemljom je u cjelini izgrađeno na decentralizaciji. Na lokalnoj i regionalnoj razini, općine i regionalna veća su autonomna politička tijela s jasno definiranim područjima odgovornosti.

Općine se bave urbanizmom i školama dok su kantonalne zadužene za zdravstvo i infrastrukturu.

Danas je Norveška jedna od najuspješnijih zemalja svijeta. Skandinavske zemlje dominiraju vrhom globalnog indeksa koji pri mjerenju uspješnosti uzima sledece čimbenike u obzir: gospodarstvo, obrazovanje, poduzetništvo i prilike, upravljanje, zdravstvo, osobnu slobodu, sigurnost i društveni kapital.

Norveška, Danska i Švedska se navedenim redoslijedom nalaze među prve tri države ove ljestvice.

Znate li gdje smo mi?

 
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)

banka, banke, krediti, kamata, zajam, otkup zlata, osiguranje, software

Prije četiri godine mnogi Amerikanci su se nadali da je moguće preokrenuti dvadesetpetogodišnji negativni trend. Umjesto toga, situacija se pogoršala. Danas je od ove nade, bez obzira na reizbor Barack Obame, ostalo malo toga.

U ožujku 2012. oko 25 milijuna Amerikanaca pokušavalo je naći posao s punim radnim vremenom. Milijuni ljudi su izbačeni iz svojih kuća. Na jednoj strani imamo prazne kuće, a na drugoj beskućnike. Svakako da je ovo jedna od posljedica ogromne i još uvijek prisutne financijske krize, ali i prije krize 2008. koja je započela kolapsom Lehman Brothers-a, američka ekonomija nije uspijevala ispuniti obećanja koja je sama davala.

Iako je BDP rastao, građani su morali prihvatiti pad životnog standarda. I prije početka recesije, zarade većine američkih obitelji, ukoliko se oduzmu prilagodbe inflaciji, postale su niže nego prije deset godina. Amerika je stvorila zadivljujuću ekonomsku mašinu, koja je očito funkcionirala samo za one koji se nalaze na vrhu piramide prihoda.

Zato je neophodno utvrditi što se dogodilo u SAD, kako smo postali društvo velike nejednakosti i sve manje socijalne mobilnosti, i koje su posljedice ovog stanja. Slika je mračna. Tek sada počinjemo mjeritimo koliko se naša zemlja udaljila od svojih ciljeva. Tijekom financijske krize 2007/2008. i naknadne velike recesije, kada se nasukala ova sve disfunkcionalnija forma kapitalizma, mnogi Amerikanci su doživjeli pravni brodolom. Pet godina kasnije, svaki peti Amerikanac ne može naći posao s punim radnim vremenom, oko 8 milijuna obitelji je izgubilo svoje kuće, dok mnogi očekuju da će im u ne tako dalekoj budućnosti stići rješenje o iseljenju. Još više njih je bespomoćno posmatralo kako im se nepovratno tope životne ušteđevine.

Čak i ako bi prvi znaci poboljšanja, koje optimisti uvijek vide, zaista bili nagovještaj pravog oporavka, ekonomija bi se tek u 2018. vratila na stanje pune zaposlenosti. Ali tijekom 2012. mnogi su izgubili nadu. Mladi, kojima nakon diplomiranja ostaju ogromni dugovi, uopće ne mogu naći posao. Ljudi koji su se poslije izbijanja krize smjestili kod svojih rođaka i prijatelja u međuvremenu su postali beskućnici. Kuće koje su kupljene tijekom buma tržišta nekretninama, prodaju se još uvijek ispod kupovne cijene ili su prosto prazne. Na ovaj način razobličen je krhki temelj financijskog buma proteklih desetljeća.

Jedna od najmračnijih stranica tržišne ekonomije koja je ovom prilikom izašla na vidjelo je velika i rastuća nejednakost. Njoj pripada najveća zasluga za raspad socijalnog tkiva i ugrožavanje gospodarske budućnosti ove zemlje. Bogati su sve bogatiji, dok drugi moraju se odriču najosnovnijih potreba, što se nekada smatralo nespojivim s američkim snom.

Činjenica da u Americi postoje bogati i siromašni svima je poznata. Iako ova nejednakost nije posljedica krize subprime kredita (hipotekarni krediti nepouzdanim dužnicima) i naknadne recesije, već prije svega 30-ogodišnjeg trenda, može se reći da ju je financijska kriza dodatno pogoršala. Srednji sloj je pod sve većim pritiskom, patnja socijalno slabih postala je opipljiva kada smo shvatili da su socijalne mreže vrlo porozne, a javni programi potpore dovedeni na rub bankrota. Jednom postotku na vrhu pošlo je za rukom da zadrži veliki dio nacionalnog dohotka, iako su superbogati imali određene gubitke u nekim investicijama.

Bez obzira koji dio skale dohotka promatramo, primijetit porast nejednakosti. Čak i unutar gornjeg jednog postotka postoji 0,1% onih koji dobivaju najveći dio kolača. Već u 2007., prije krize, gornjih 0,1% posto američkih kućanstava raspolagalo je dohotkom 220 puta većim od prosječnog dohotka donjih 90% posto kućanstava.

Kad je riječ o raspodjeli imovine tu primjećujemo još veću nejednakost, jer najimućniji postotku pripada dvije trećine ukupne nacionalne imovine. Točno je da podaci o raspodjeli dohotka predstavljaju samo trenutno stanje u nekoj ekonomiji. Baš to podatke o raspodjeli imovine čini pouzdanijima i veoma zabrinjavajuća, jer ova nejednakost ne uključuje varijacije godišnjeg dohotka. Uz to, imovina pruža pouzdane podatke o nejednakom pristupu resursima.

U Americi je u proteklom desetljeću došlo do sve bržeg raslojavanja različitih socioekonomskih grupa. U prvim godinama (2002-2007) poslije recesije na početku tisućljeća, gornji 1% kućanstava prigrabio je 65% porasta nacionalnog dohotka. Ovom postotku je išlo sjajno, dok je većini Amerikanaca bivalo sve gore.

Kada bi bogati postajali sve bogatiji, a od toga istovremeno i oni u sredini i oni na dnu imali neke koristi, slavili bismo uspjehe dobrostojećih i bili bismo im zahvalni za njihov doprinos. Ali to nije ono što se dogodilo. Pripadnici američkog srednjeg sloja već duže vrijeme imaju dojam da im je sve gore – i u pravu su. Dohodak tipičnog muškarca zaposlenog na puno radno vrijeme zaista stagnira u posljednjih trideset godina.

Kriza je višestruko uvećala ove nejednakosti, ne samo kroz porast nezaposlenosti, gubitak kuće ili stagnirajuće zarade. Bogatima doduše prijete veći gubici pri trgovini dionicama, ali se tržišta dionica oporavljaju relativno brzo. Zaista su najveću korist tijekom oporavka od recesije izvukli najbogatiji Amerikanci. Na gornji jedan postotak otpada 93% dodatnog dohotka ostvarenog u SAD tijekom 2010. u usporedbi sa 2009. Cjelokupna imovina donjeg i srednjeg sloja pretežno se nalazi u njihovim nekretninama. Budući da su u razdoblju između drugog kvartala 2006. i kraja 2011. cijene nekretnina pale u prosjeku za jednu trećinu, to je za većinu Amerikanaca, a posebno onih koji su uzeli velike hipotekarne kredite, značilo veliki gubitak vrijednosti imovine. Sa druge strane, top-menadžeri su bili vrlo uspješni u zaštiti svojih astronomskih primanja. Nakon blagog pada tijekom 2008. već u 2010. odnos između prosječnog godišnjeg dohotka menadžera i običnog radnika vratio na predkrizni razinu od 243:1.

Širom svijeta postoje zastrašujući primjeri o tome što se događa s društvima kada dosegnu razinu nejednakosti kome se Amerika trenutno približava. Primjeri nisu nimalo ugodni. To su zemlje u kojima bogati žive u ograđenim naseljima, gdje ih služe armije slabo plaćenih radnika. To su zemlje s nestabilnim političkim sustavima, u kojima populisti masama obećavaju bolji život, samo da bi ih kasnije razočarali. Međutim, najveći problem u ovim društvima je nedostatak nade. Oni bez sredstava znaju da su njihove šanse da pobjegnu iz siromaštva, da ne govorimo o usponu na vrh, zanemarivo male. Ne bi trebalo težiti ovome. Veliki stupanj nejednakosti i nedostatak šansi, karakterističnih ovih dana za SAD, niti su neizbježni, niti je njihov posljednji nagli porast, kako se često tvrdi, samo proizvod nemilosrdnih tržišnih sila.

Iako su SAD oduvijek bile kapitalistička zemlja, naša nejednakost je, makar u njezinim sadašnjim proporcijama, novi fenomen. Prije otprilike 30 godina, gornji jedan postotak kućanstava dobivao je samo 12% posto nacionalnog dohotka. I to je bilo neprihvatljivo, ali je od tada disparitet u drastičnom porastu, tako da je 2007. prosječni godišnji dohodak gornjeg postotka nakon poreza iznosio 1,3 milijuna dolara, dok se za donjih 20% posto kućanstava ova cifra kretala oko 17.800 dolara.

Gornji jedan postotak zarađivao je u jednom tjednu 40% više od cjelokupnog godišnjeg dohotka donje petine kućanstava , a najvišem 0,1% posto je bio potreban samo jedan dan da zaradi ono što donjih 90% stanovništva zaradi za cijelu godinu. Dohodak najbogatijih 20% nakon poreza jednak cjelokupnom dohotku donjih 80%. Poslije Drugog svjetskog rata Amerika je zajedno rasla 30 godina, dohodak je rastao u svim segmentima, ali više na nižim dijelovima ljestvice dohotka nego na vrhu. Ratno iskustvo iznjedrilo je Mi-osjećaj, tako da su političke mjere poput GI-zakona dodatno približile ljude.

Međutim, tijekom posljednjih 30 godina podjele u našem društvu su se produbile. Ne samo da je dohodak na vrhu eksponencijalno rastao, već je istovremeno za niže slojeve čak i padao. (To nije bio univerzalni obrazac, jer je tijekom devedestih nižim i srednjim slojevima išlo relativno bolje, ali otprilike od 2000. godine nejednakost je počela drastično se povećavati.)

Nešto slično današnjem zabrinjavajućem stupnju nejednake raspodjele vidjeli smo tijekom svjetske ekonomske krize 30-ih godina prošlog stoljeća. Ekonomska nestabilnost bila je tada, kao i danas, u bliskoj vezi s rastućom nejednakošću. Značajno približavanje razlika u dohocima između 1950. i 1970. može se djelomično pripisati razvoju na tržištima, ali su ipak odlučujući doprinos dale političke mjere, poput olakšan pristup visokom obrazovanju preko vojnog zakona ili visoko progresivni porezni sustav, uveden tijekom Drugog svjetskog rata.

Nasuprot ovome, u godinama poslije “Reganove revolucije” došlo je do produbljivanja jaza između dohodaka, uz istovremeno demontiranje državnih inicijativa uvedenih kako bi se ublažili nepravedni učinci tržišta, smanjivanje najviših poreznih stopa na dohodak i rezanje socijalnih programa.

Opće je poznato da tržišta zakonom ponude i potražnje imaju određeni utjecaj na stupanj ekonomske nejednakosti. Ali ove sile djeluju iu drugim industrijskim zemljama, u kojima u posljednjem desetljeću ipak nije došlo do takvog rasta nejednakosti kakav smo vidjeli u SAD. Ovdje prije svega mislim na europske zemlje, ali i na Kanadu i Australiju.

Trendovi nejednakosti mogu se preokrenuti. U nekim zemljama se to i dogodilo. Brazil je jedna od zemalja tipičnih za drastične nejednakosti, ali tijekom 90-ih brazilska vlada prepoznaje ove opasnosti i njihovu vezu sa socijalnom i političkom polarizacijom i ekonomskim rastom. U Brazilu se stvara široki društveno-politički konsenzus da se nešto povodom ovoga mora uraditi. Pod predsjednikom Enrique Cardozo-m dolazi do povećanja državnih ulaganja u obrazovanje, koji su obuhvatili i najsiromašnije slojeve stanovništva, a pod predsjednikom Lula da Silva-om uvode se socijalni programi za borbu protiv gladi i siromaštva. Nejednakost se smanjila, rast povećao, a društvo postalo stabilnije.

Stupanj nejednakosti u Brazilu još uvijek premašuje onaj u SAD, ali dok se Brazil žestoko bori kako bi smanjio siromaštvo i jaz između bogatih i siromašnih, Amerika je dopustila da se povećaju obje ove kategorije. Najgore je to što je politika u tome imala veliki udio. Danas je Amerika ekonomski najdublje podijeljena razvijena industrijska zemlja. Ukoliko želimo nešto uraditi povodom ovoga, moramo prvo poništiti političke mjere koje su ovome doprinijele, uz istovremeno donošenje inicijativa kako bi ublažili disparitete koji su posljedica tržišnih sila.

Veliki utjecaj na povećanje nejednakosti imale su osim tržišnih sila i politike i opće društvene promjene, koje su se ticale i normi i institucija. One su oblikovale politiku, a ona njih. Najupadljivija društvena promjena je slom sindikata. Dok je 1980. 20,1% posto radnika bio sindikalno organiziran, taj broj je do 2010. pao gotovo za polovicu, na 11,9%. Posljedice su bile gubitak ekonomskog utjecaja i politički vakuum. Bez zaštite sindikata radnicima je išlo sve lošije. Tržišne sile su ograničile utjecaj preostalih sindikata. Prijetnja prebacivanjem proizvodnje u inozemstvo dodatno je erodirala moć sindikata. Kako je tijekom administracije Franklin D. Roosevelt-a poticano sindikalno organiziranje, tako su republikanski političari na saveznoj i državnoj razinu u ime fleksibilizacije tržišta rada radili na slabljenju sindikata. Početak ovog procesa označava Ronald Reagan-ovo gušenje štrajka kontrolora leta 1981.

Prema popularnom ekonomskom učenju, fleksibilna tržišta rada potiču gospodarski rast. Ja tvrdim da snažna zaštita radničkih prava koriguje postojeći neravnopravni ekonomski položaj. Takva zaštita pozitivno utječe na lojalnost radnika svojoj tvrtki, na njihovu predanost i motivaciju. Osim toga, jača se društvena kohezija i poboljšava atmosfera na radnom mjestu. Činjenica da je razvoj na američkom tržištu rada tijekom Velike recesije bio tako nezadovoljavajući i da se položaj američkih radnika u posljednjih 30 godina konstantno pogoršava, trebalo bi pobuditi sumnju u mitske prednosti fleksibilnog tržišta rada. U SAD sindikati se još uvijek smatraju uporištem statičnosti, a otuda i uzrokom neučinkovitosti tržišta rada, što dugoročno šteti njihovoj reputaciji.

Do sredine 70-ih postojao je široki društveni konsenzus: menadžerski kadrovi su bili dobro plaćeni, ali ne basnoslovno; prihodi su ravnopravno dijeljeni između lojalnih radnika i menadžmenta. Dioničari nisu imali puno utjecaja. Američki zakon o privrednim društvima pogoduje menadžerima. Dioničarima vrlo teško dovesti u pitanje menadžerske odluke, ili spriječiti preuzimanje kompanije, ili pak da povećaju svoje pravo glasa u kompaniji. Mendžera su tijekom godina naučili da se zabarikadiraju i da štite svoje interese. Ovo se radi na više načina: zaogrtanja investicija u neprozirni veo, čime se vrijednost tvrtke čini netransparentnom, a borba oko preuzimanja riskantnije; “otrovnim pilulama” kojima se vrijednost kompanija smanjuje u slučaju preuzimanja; “zlatnim padobranima” kojima menadžeri sebi osiguravaju bezbrižan život u slučaju preuzimanja tvrtke.

Tijekom 80-ih i 90-ih, top-menadžeri postupno shvaćaju da im mjere za obranu od vanjskog preuzimanja zajedno sa slabljenjem sindikata omogućuju nekažnjeno bogaćenje. Čak je i nekoliko vodećih financijskih kapitalista priznalo “da je način određivanja plaća menadžera u našem krajnje manjkavom sustavu korporativnog upravljanja doveo do nenormalnih zarada izvršnih direktora i članova upravnih odbora”.

Promijenilo se i shvaćanje toga što se smatra “nepravednim”. Menadžeri ne oklijevaju prisvoje veliki dio tvrtkina kolača i time pribave pozamašne sume novca, dok istovremeno tvrde kako moraju otpuste radnike i smanjiti plaće ne bi li tvrtka preživjela.

U mnogim krugovima ova šizofrena predstava o “pravednosti” je tako doboko usađena da je jedan od članova Obamine vlade na početku velike recesije bez trunke stida mogao da kaže da zbog nepovredivosti ugovora osiguravajuća kuća AIG mora isplatiti bonuse čak i onim menadžerima koji su tvrtku doveli na rub propasti, te je država morala pomoći sa 130 milijardi dolara. Samo par minuta kasnije, isti čovjek je upozorio radnike u autoindustriji da moraju prihvatiti izmjene ugovora o radu koje uključuju veliko smanjenje zarada. Drugačiji zakoni o korporativnom upravljanju ili samo neznatne modifikacije, primjerice veće prisustvo dioničara u upravnom odboru, možda bi ukrotili razuzdanu želju za bogaćenjem top-menadžera, ali gornji 1% ne želi ove reforme, čak iako bi njihovim uvođenjem ekonomija postala učinkovitija. Oni koriste svoj politički utjecaj tako da nikada ne dođe do ovih reformi.

Slabljenje sindikata i društvene kohezije, zajedno sa zakonima o korporativnom upravljanju, nije dovelo samo do pada udjela plaća u ukupnom nacionalnom dohotku, već je promijenjen i način kako naša ekonomija reagira na recesiju. Ranije su tijekom recesije poslodavci nastojali zadržati radnike i time osiguraju njihovu lojalnost i stručnost. Posljedica je bila pad produktivnosti, dok je udio plaća u nacionalnom dohotku rastao. Dobit je snosila najveći teret ekonomskog usporavanja.

Po izlasku iz recesije udio zarada se smanjivao. Ali u ovoj i prethodnoj recesiji (2001) obrazac se promijenio: udio zarada je padao ibu recesiji i tijekom sljedećih nekoliko godina. Sa druge strane, tvrtke su se hvalisale svojom bezobzirnošću: otpuštale su radnike da bi produktivnost rasla. Paradoksalno je to što su porezne olakšice za bogate donijete u istom trenutku kada su tržišne sile počele povećavaju nejednakost. Najviši porez na dohodak Reagan je sa 70% posto smanjio na 28% posto, da bi ga Clintonova administracija povećala na 39,5%, ali ga je Bush ponovo smanjio na 35%, što je trebalo dovesti do povećanja štednje i otvaranja novih radnih mjesta. Međutim, to se nije dogodilo.

Reagan je čak tvrdio da će blagotvorni efekti smanjenja poreza za posljedicu imati porast državnih prihoda. Ali jedino što je poraslo bio je deficit. Iste učinke proizvela su i porezna umanjenja Bushove administracije. Povećanje štednje je izostalo, štednja privatnih kućanstava bila je rekordno mala. Međutim, najveći porezno-politički skandal bilo je smanjenje poreza na kapitalnu dobit. Ovaj proces započeo je Clinton, da bi se on još velikodušnije nastavio pod Bush-om, dovodeći na kraju do toga da je porez na dugoročnu kapitalnu dobit sada samo 15 posto. Ovaj potez je najviše pogodovao superbogati, jer veliki dio njihovog dohotka čine upravo prihodi od kapitalne dobiti. Pravi je apsurd to što se više oporezuju radnici nego investitori, a pogotovo špekulanti. Štoviše, kapitalna dobit se oporezuje tek onda kada se realizira (kada se otuđi vrijednosni papir). Ovo odlaganje naplate poreza ima velike prednosti, naročito kada su kamate visoke. Ukoliko se vrijednosni papiri nasljeđuju, kapitalna dobit ostvarena za života preminulog nasljeđuje se bez plaćanja poreza.

Porezne olakšice na kapitalnu dobit i na prihode od dividendi su u stvari samo porezne olakšice za bogate. Donjim 90% posto kućanstava pripada manje od 10 posto svih prihoda od kapitalne dobiti. Manje od 7% posto kućanstava s godišnjim dohotkom manjim od 100.000 dolara ostvaruje kapitalnu dobit ili prihode od dividendi. Kada je riječ o bogatašima zarade čine samo 8,8% njihovog dohotka, ali zato kapitalna dobit sa 57% posto i prihodi od dividendi sa 16% posto sudjeluju u njihovom ukupnom dohotku. To znači da se 73% njihovog dohotka oporezuje po nižim poreznim stopama. U SAD 400 poreznih obveznika ostvaruje 5% ukupnog prihoda od dividendi, za što su u 2008. platili 153,7 milijuna dolara poreza na kapitalnu dobiti u iznosu od 61,5 milijardi dolara. Smanjivanje poreza na kapitalnu dobit sa uobičajenih 35% na 15% predstavljalo je za svakog od ovih poreznih obveznika poklon od oko 30 milijuna dolara u 2008, što je za državu značilo gubitak od 12 milijuna dolara poreznih prihoda. Ovo je dovelo do toga da bogati prosječno plaćaju manje porezne stope, a to je imalo za posljedicu da se njihova imovina brzo uvećavala. Prosječna porezna stopa u 2007. za 400 najbogatijih iznosila je 16,6%, što je značajno manje od 20,4% za ostale porezne obveznike. (U 2008, posljednjoj godini za koju imamo podatke, ova stopa je blago porasla na 18,1% posto.)

Dok je prosječna porezna stopa od 1979. neznatno smanjena, sa 22,2% na 20,4%, za gornji 1% kućanstava pala je za gotovo jednu trećinu, sa 37% na 29,5%.

Mnoge zemlje su uvele porez na nasljedstvo ne samo da bi povećale svoje prihode, već da bi spriječile nastanak nasljednih dinastija. Kada jedna generacija prenosi svoju nesmanjenu imovinu na drugu generaciju, time ugrožava jednakost šansi u cijelom društvu. Kada bogati izbjegavaju porez (što se sve češće događa) i kada se istovremeno smanjuje porez na nasljedstvo (što se dogodilo za vrijeme predsjednika Busha, koji je praktički ukinuo ovaj porez, iako samo na jednu godinu), onda raste značaj naslijeđene imovine. U ovakvim okolnostima i uz sve veću koncentraciju imovine kod gornjih 1% (ili gornjih 0,1%), postoji opasnost da se naposljetku SAD pretvore u nasljednu oligarhiju.

Bogati i superbogati često upotrebljavaju dionička društva da bi zaštitili svoju imovinu od fiskusa i učinili sve u njihovoj moći ne bi li zadržali što nižim porez na korporacije i unijeli što više rupa u porezne zakone. Neka dionička društva tako vješto koriste manevarski prostor unutar zakonskih odredbi da uopće ne plaćaju porez.

Iako je porez na korporacije u SAD navodno veći nego u mnogim drugim zemljama, zakonska stopa iznosi 35%, stvarno porezno opterećenje je isto kao  u drugim zemljama s nižim porezom. U stvari, porez od korporacija čini daleko manji dio BDP-a nego što je to slučaj u drugim razvijenim industrijskim zemljama. Rupama u zakonu i posebnim odredbama ovaj porez je do te mjere obesmišljen da danas čini samo 9% posto saveznih poreznih prihoda; sredinom 50-ih udio ovog poreza iznosio je 30% posto saveznih poreznih prihoda. Kada neka američka tvrtka investira u inozemstvu preko svoje inozemne tvrtke kćeri, tada se dobit oporezuje tek kada se novac prenese u SAD. Dok je to za tvrtke fantastična opcija (kada se primjerice investira u zemlji s niskim porezima poput Irske), poticanje reinvestiranja u inozemstvo proizvodi perverznu posljedicu, jer se radna mjesta otvaraju van, a ne u SAD.

Na razini saveznih država stanje je još gore. Mnoge od njih čak ni deklarativno ne zagovaraju oporezivanje građana prema ekonomskoj moći, dakle progresivno, već koriste porez na promet kao najveći izvor prihoda, a pošto siromašni najveći dio svog dohotka izdvajaju za potrošnju ovaj porez je često regresivan.

Dok porezna politika može ili dopustiti bogatima da se još više bogate ili upravljati preraspodjelom, dotle daleko važniji ekonomski efekt imaju državni rashodi, a posebice kad je riječ o tome kako zaštiti siromašne od daljnjeg osiromašenja. Jedan od uspješnih programa za borbu protiv siromaštva bio je državno mirovinsko osiguranje. Nova istraživanja su pokazala koliko su veliki ovi efekti: samo je porezni kredit na zarade, kojim je najviše uvećan dohodak siromašnih obitelji, pridonio smanjivanju siromaštva za 2% posto. Uloga novca za stanovanje, bonova za hranu i besplatnih školskih obroka također je veoma značajna u borbi protiv siromaštva.

Od zdravstvenog osiguranja za siromašnu djecu mogu profitirati milijuni, jer on umanjuje rizik da će ova djeca uslijed neke bolesti ili nekog zdravstvenog problema snositi posljedice čitavog života, što stoji u jasnom kontrastu sa potporom kompanija, koje daleko više koštaju i od kojih daleko manje ljudi ima koristi. Međutim, SAD su izdvojile više novca za spašavanje banaka, kako bi one nastavile isplaćuju bonuse svojim menadžerima, nego za pomoć onima koji su ostali bez posla tijekom ove recesije, koju su prouzročile banke. Konačan rezultat politike zadnjih 25 godina je taj da smo za banke (i ostale koncerne poput AIG) stvorili daleko otporniju sigurnosnu mrežu, nego što smo to učinili za druge Amerikance. To je slika SAD-a u 2012.

Plaćamo visoku cijenu za našu veliku i još uvijek rastuću nejednakost, a pošto će se ovaj trend vjerojatno nastaviti, ukoliko ništa ne poduzmemo, cijena koju plaćamo će vjerojatno rasti. Ljudi u srednjim, a posebno Niżna skupinama dohotka biće najteže pogođeni, mada će i naša zemlja u cjelini, naše društvo i naša demokracija platiti visoku cijenu. Društva s velikim nejednakostima nisu učinkovita, njihove ekonomije su nestabilne i dugoročno neodržive. Kada jedna interesna skupina stekne previše moći, ona počinje prilagođavati politiku svojim interesima, tako da više ne služi općem interesu. Ukoliko bogati koriste svoju političku moć da bi svojim tvrtkama osigurali ogromne prednosti, tada preko potrebna sredstva odlaze u ruke malobrojnih, umjesto da od njih svi imaju koristi.

Unatoč uvriježenom mišljenju da Amerikanci imaju daleko veće šanse za uspjeh od Europljana, Amerika već dugo nije zemlja neograničenih mogućnosti. Točno je da se nešto slično dogodilo i u drugim zemljama. Međutim, ovo ni u kom slučaju nije neizbježno, što pokazuju primjeri društava u kojima je nejednakost bila daleko veća nego u SAD, a koja su uspjela smanjiti jaz između bogatih i siromašnih, pomognu siromašnima i učine obrazovanje dostupnijim širim društvenim slojevima. Dakle, drugačiji svijet je moguć.

Ukoliko želimo očuvati sustav u kojem svaki građanin, a ne svaki dolar, ima pravo glasa, neizbježna je reforma našeg političkog sustava. Stvaranje fer i otvorenog političkog sustava će biti teško izvodivo unutar ekonomskog sustava sa tako velikim jazom između bogatih i siromašnih. Nedavno smo vidjeli da naš politički sustav prestaje funkcionirati ukoliko u društvu izostaje osjećaj zajedništva. Ali kako stvoriti ovaj osjećaj kada je zemlja duboko podijeljena? Imajući u vidu rastući jaz u našoj ekonomiji možemo samo postaviti pitanje: Što vama znači budućnost naše politike?

Dva scenarija za narednih 50 godina. Prema jednom, jaz između siromašnih i bogatih je veći nego ikada. SAD su zemlja u kojoj bogati žive u ograđenim naseljima, njihova djeca pohađaju skupe privatne škole i imaju pristup prvoklasnoj medicinskoj zaštiti. Ostali žive u nesigurnosti, u najboljem slučaju imaju loše obrazovanje i nadaju se da se neće teže razboljeti, jer imaju de facto ograničenu zdravstvenu zašititu. Na samom dnu su milijuni mladih koji se osjećaju izopćen iz društva i koji su izgubili svaku nadu.

Ovo sam već imao prilike vidjeti u zemljama u razvoju. Ekonomisti su ovom fenomenu dali naziv “dualna ekonomija”, gdje dva društva žive jedno pored drugog, ali ne znaju ništa jedno o drugom i ne mogu ni zamisliti kako izgleda život u onom drugom. Da li ćemo zaista tako nisko pasti kao neke druge zemlje, gdje zidovi postaju sve viši, a socijalni sukobi sve intenzivniji? To stvarno ne znam, ali ni u kom slučaju ne smijemo isključiti ovaj zastrašujući scenarij.

Prema drugom scenariju, riječ je o društvu u kome se smanjio jaz između bogatih i siromašnih, u kome vlada osjećanje da svi dijelimo istu sudbinu, u kome činimo zajednički napor za stvaranjem jednakih životnih prilika, u kome riječi “sloboda i pravda za sve” opisuju stvarno stanje, u kome se poštuje Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima koja jamči ne samo građanska i politička prava i pravo vlasništva, već i ekonomska prava običnih građana.

U ovoj viziji imamo živ politički sustav, koji se suštinski razlikuje od onog u kome 80% mladih ne izlazi na izbore jer su frustrirani politikom. Vjerujem da je samo ovaj drugi scenarij u skladu s našim povijesnim nasljeđem. Još uvijek nije kasno za promjenu tečaja i povratak temeljnim načelima pravednosti i jednakosti šansi na kojima je ova zemlja izgrađena. Ali nemamo još puno vremena.
 
 
(pescanik.net/uredio:nsp)

TOM-INTER d.o.o. za usluge, Ivana Visina 5, Zagreb, OIB:76103060734

kojeg zastupa direktorica Neda Smotalić

DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO

ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta

Gajeva 30 a,  10 000 Zagreb

PREDMET:  PO ZAKONU O PRAVU NA PRISTUP INFORMACIJAMA, TRAŽI SE OČITOVANJE PO PREDMETU : KR-US-1230/11

Obrazloženje:

Trgovačko društvo u naslovu je podnositelj ovoga Zahtijeva, te  moli očitovanje o postupanju po predmetu  navedenom pod  brojem u naslovu, odnosno po Kaznenoj prijavi u tome predmetu.

Pošto podnositelj zahtjeva trpi nepopravljivu materijalnu i nematerijalnu štetu, kao što je šteta učinjena i čini se i spram cjelokupnog gospodarstva Republike Hrvatske, spriječavanje otvaranja novih radnih mjesta  , a u svrhe stjecanja imovinske koristi, kaznenim djelima državnih službenika i državnih dužnosnika, te pošto je prošlo  16 mjeseci od zaprimanja Kaznene prijave, molimo vaše očitovanje, na ovu adresu.

Unaprijed zahvaljujemo

Spoštovanjem   

                                                                                      DIREKTOR TOM-INTER-a D.O.O.

Neda Smotalić

***************************************************************

Poštovana redakcijo,

Ja sam Neda Smotalić, direktorica trgovačkog društva TOM-INTER d.o.o., kojeg je osnivač moj sin, Tomislav Smotalić ,  te sam također potpredsjednica Udruge Partnerstvo za napredak mladih. Na prijedlog moje drage prijateljice, predsjednice udruge Veronika Vere, Nade Landeka, vaš novinar D. Kramarić napisao je članak u dobroj namjeri, a za koji je moj sin, tražio povlačenje.

I ako nisam bila u mogućnosti pročitati članak, moj sin je imao pravo zatražiti njegovo povlačenje, obzirom da je osnivač tvrtke o kojoj se radi te tvrdi da su iznesene stavke privatnog pisma, (oproštajnog pisma) koje je davalo naznake mojeg pokušaja suicida a što njemu znači narušavanje ugleda i časti te emocionalno narušavanje osobnog mira,  privatnoga života. Dakle u objavi članka sporno je samo podnesak “privatnog pisma, dok je sadržaj novinara Kramarića za svaku pohvalu hrabrosti, za podršku protiv kriminala u Republici Hrvatskoj.

S tim u svezi, pošto je dio javnosti upoznat sa sadržajem, koji ste objavili,  dajem javno priopćenje za koje nitko nije nadležan na povlačenje, te stojim osobno za odgovornost svake slijedeće stavke:

Zahvaljujem se novinaru D. Kramariću koji je nakon mojega upozorenja, pristupio objavi članka., te njegova objava nije prekršila moju dozvolu za objavom.

Zahvaljujem se prijateljici Nadi Landeka, predsjednici Udruge Veronika Vere, koja je u strahu za moj život, objavila dijelove mojega privatnoga pisma, koje sam joj kao prijateljici proslijedila, no dijelovi pisma koje je objavila nisu bili namjenjeni za javnost, osim u slučaju moje smrti..

Iznosim zbog toga istinite stavke, koje opravdavaju članak., koji ste na prijedlog mojeg sina povukli,.

Dostavljam Vam proslijeđeni upit, po pravu na pristup informacijama,USKOK-u,  a koja me je problematika, beznađa i bespomoćnosti dovela do trećeg po redu štrajka glađu ( duhovni post) u kojemu se nalazim  osmi dan bez objave ikome,te  nakon razgovora sa općinskom državnom odvjetnicom Tanjom Šušak, koja zastupa Fond za razvoj i zapošljavanje u ovršnim postupcima.

A  ovaj puta štrajk glađu, ima vrlo male šanse za moje preživljavanje. Nakon slijeda opisa, želim da se shvati  da je moje oproštajno pismo, trebalo biti pročitano u slučaju moje nepredviđene smrti, obzirom na moje narušeno zdravlje koje više ne može podnijeti izgladnjivanje, i beznadno  čekanje odgovora na moje zahtjeve a koje  sam podnesla Ministarstvima RH, kao i USKOK-u:

1. Po zakonu  prava na pristup informacijama, tražim Mnistarstvo gospodarstva javnu objavu svih 210 kreditnih Odluka, Fonda za razvoj i zapošljavanje, sredstava državnih obveznika., od 2003 godine do 2010 godine.

2. Po zakonu prava na pristup informacijama tražim javnu objavu SVIH Ugovora o kreditima Fonda za razvoj i zapošljavanje, koji su nakon zatvaranja rada Fonda 2010/11 predani u reprogramiranje Credo banci, po javno dostupnim informacijama državne revizije, 41 predmet.

3. Po zakonu prava na pristup informacijama, tražim od Ministarstva financija, objavu svih nositelja kredita Fonda za razvoj i zapošljavanje,, koji su dostavljeni u Upravu za javni dug, nakon zatvaranja rada Fonda za razvoj i zapošljavanje.2012.godine.

4. Po zakonu prava na pristup informacijama, od Vlade Republike Hrvatske TRAŽIM  JAVNU OBJAVU uz odgovor na moje pitanje:  ” KOJE JE DRŽAVNO TIJELO JAVNE VLASTI, OVRHOVODITELJ INVESTICIJSKOG PROJEKTA HOSTEL, U VLASNIŠTVU trgovačkog društva TOM-INTER d.o.o?

Pošto odgovorno tvrdim, da su narušena ustavna prava  mnogih poduzetnika, po Članku 49. Ustava RH, a koji su vjerovali u odgovornost naziva Fonda kao i u sve ostale prateće institucije.

Sva kreditna financijska sredstva sa kojima je Fond za razvoj i zapošljavanje raspolagao od osnivanja 2002 godine do zatvaranja 2010 godine, te ulagao u kreditne plasmane raznih poduzetnika, JESU SREDSTVA POREZNIH OBVEZNIKA REPUBLIKE HRVATSKE, namjenjena za investicijske projekte u svrhe otvaranja novih radnih mjesta.

Građani Republike Hrvatske imaju pravo znati, kako su potrošene milijarde njihovih financijskih sredstava, a koja sredstva  svi moramo vraćati. Svaki kreditni plasman, dakle nije poklon bon neke lutrije, kojim su samovoljno raspolagali čelnici Fonda, već su to sredstva nas, poreznih obveznika.

KAO KORISNIK KREDITA  04/04/06 FONDA ZA RAZVOJ I ZAPOŠLJAVANJE, a koja su financijska sredstva iz državnog proračuna, sredstva poreznih obveznika, iznosim javnosti način realizacije, ulaganja I, svrhe TE DETALJAN PRIKAZ PREVARE, U SVRHE STJECANJA IMOVINSKE KORISTI KAZNENIM DJELIMA ODGOVORNIH DRŽAVNIH SLUŽBENIKA I DUŽNOSNIKA U FONDU, , NAČINOM OVRHE, a sve potv rđujem dokazima i dokumentacijom.:

Bila sam vlasnica obrta Praonica rublja Tomislav, u garaži obiteljske kuće. Zbog potrebe proširenja djelatnosti, obratila sam se Fondu za razvoj i zapošljavanje za financijska sredstva po programu “žena poduzetnik” u iznosu od 300.000 kuna, 2004 godine.

PRVA PREVARA:

Usmena konzultacija u Fondu glasila je:  “ne financiramo obrte,, otvorite d.o.o., nađite prikladnu nekretninu, urednih papira, otvorite poslovni račun u Credo banci, te nam se tada obratite sa Pismom namjere za financiranje Ulaganje u investicije za povećanje radnih mjesta., TE OBZIROM DA VEĆ POSJEDUJETE OSNOVNA SREDSTVA ZA PRAONICU RUBLJA, neka firma i glasi na to kao početnu djelatnost, a poslije ćemo investiciju privesti namjeni i učiniti aneks ugovora o kreditu.

Učinjeno je sve kako su predložili.

Osnovano je trgovačko društvo TOM-INTER d.o.o. , pronađena je povoljna nekretnina te uz suglasnost kreditora Fonda, data je privatna kapara, na rok od tri mjeseca, te potpisan Zahtjev za kredit u iznosu od 2.000.000 kuna uz Pismo namjere praonice rublja Tomislav. ( sve prilažem na uvid)

DRUGA  PREVARA:

No nakon tri mjeseca,30.10.2005 g.  Fond izjavljuje da nema novac  za uplatu nekretnine do slijedeće godine, ali da se ne izgubi predložena nekretnina, “sređuje”  kratkoročni kredit Credo banke u iznosu od 1.000.000,00 kuna da se uplati predložena nekretnina. Tom-inter d.o.o. dakle na taj način postaje vlasnik sadašnje ovršne nekretnine. Nakon dva mjeseca, Credo banka (posrednik)Fonda,  poziva me na potpis Ugovora o kreditu Fonda. Bila sam šokirana. Kredit je bio ograničen po start-up programu, umanjenog iznosa za 500.000 kuna.

Smatrala sam se prevarenom u nemogućnosti privesti namjeni investiciju od 270 m2, za usluge noćenja, prehrane i pranja odjeće, kako smo naveli u Pismu namjere i potpisali Zahtjev za financijsko ulaganje.

No, uvjerljivi komentar čelnika Fonda uz ponovljenu frazu: “nismo imali dovoljno sredstava, te ćemo slijedeće godine izvršiti doplatu i privesti investiciju namjeni.

TREĆA  PREVARA:

Slijedeće godine ( 2007 g.) komentar Fonda, glasio je: “snalazite se kako znadete”.

Uložili smo tada  vlastita sredstva PO PRIVATNIM KREDITIMA, i priveli prostor namjeni za usluge noćenja (30 kreveta )  i prehrane uz praonicu rublja koja nije imala tehničke uvjete za rad. Ishodovali smo sve atestove za minimalno-tehničke uvjete te zatražili suglasnost Fonda za korist nekretnine za dodatne djelatnosti, za koje smo uredili prostor.

KATASTROFALAN ODGOVOR: Pisani odgovor : ”pridržavajte se elaborata na osnovu kojega ste dobili kredit”,. telefonski savjet: “ ako želite da ta investicija služi u svrhe usluga noćenja, ishodujte građevinsko-pravnu dokumentaciju za hostel a mi ćemo je privesti namjeni.

ČETVRTA PREVARA:

Podižemo kratkoročni kredit ( 2008) u iznosu 300.000 kuna od poslovne Credo banke, te pristupamo ishodovanju lokacijske dozvole za hostel, koji je već 80 % uređen 2007/08 .

Nakon ishodovane lokacijske dozvole 2009 godine u sedmom mjesecu, tražili smo prolongat kredita Fonda, koje su rate trebale početi sa otplatom 30.09. 2009 godine uz zahtjev za suglasnost prenamjene djelatnosti, u svrhe usluga noćenja u hostelu.

Pisani prolongat nismo dobili, no Fond je dao pisanu suglasnost 20.10.2009 godine, za prenamjenu djelatnosti u svrhe usluga noćenja u hostelu.

Pristupili smo tada ishodovanju Potvrde glavnog projekta, te je sva potrebita dokumentacija bila gotova 20.01.2010. godine, te smo dostavili Fondu uz zahtjev za završetak investicije:

- Potvrdu glavnog projekta za hostel (40 ležaja, 230 m2) te zaseban poslovni

prostor, 48 m2.

- Tržišna procjena nekretnine ( 3.000.000 kuna)

- Troškovnik za privođenje namjeni hostela (300.000 kuna)

- Investicijski projekt, hostel ( kojim je sve opravdano

(sve dostavljamo na uvid)

USLIJEDILA JE TOTALNA OGLUHA FONDA, UZ ZGRAŽANJE BIVŠEG ČELNIKA FONDA: ” Nede što vam bi da ulažete svoja sredstva, Petar će ti to sve oduzeti,,,spašavaj se kako znadeš.

Konačno sam shvatila da je Fond za razvoj i zapošljavanje od prvoga dana imao jedinstvenu namjeru, da postane vlasnik nekretnine, držeći poduzetnika u zabludi i obećanju, u konstantnom radu sa gubitkom, spriječavajući proširenje rada 2007 godine, uređujući nekretninu i ishodujući svu pravno-tehničku dokumentaciju te zabranom da itko pomogne, dođe do cilja stjecanja nekretnine ovršnim postupkom..

Poslovna Credo banka bila je voljna izvršiti zatraženu dokapitalizaciju u iznosu od 1.000.000 kuna, kako bi se vratila istoj pozajmnica, prostor priveo namjeni, te otplata rata kredita Fonda. Fond kao upisnik hipoteke nije odobrio, bez obrazloženja..

Zatraženo je financijsko restrukturiranje poduzetnika u teškoćama, te na treći zahtjev, koji je u potpunosti u skladu sa svim propisima, nikada nismo dobili odgovor.

Pokušana je prodaja nekretnine, no neki nepoznati utjecaj, odvratio bi kupca.

Pošto sam potpuno postala svjesna, da je Fond ostvario svoj cilj strateške prevare, držeći me u zabludi i dugovima od samog početka do kraja privođenja prostora namjeni , zadužene obitelji privatnim kreditima koji su uloženi u opstanak firme i uređenje investicije, pristupila sam štrajku glađu na Markovu trgu,   sa osnovnim ciljem, razgovora sa predsjednicom vlade prikazujući problematiku i prihvaćajući svaku mogućnost za realizaciju investicijskog projekta hostel, koju je institucija Vlade, Fond, zapostavila i ostavila u bezizlaznom položaju.

Boraveći na Markovu trgu, pisala sam dopise, a iz ureda Vlade stizala su lažna telefonska obećanja : “vaš predmet se rješava”.

Rezultat moga štrajka glađu 55 dana: 10.08.2010. Vlada je zatvorila Fond po hitnom postupku a 4.rujna 2010 godine, ugrožen mi je život , izvršen je pokušaj likvidacije, smrtonosnim plinom, za vrijeme spavanja.

Službeno zatvaranje Fonda, polovicom studenoga 2010 godine, uzrokuje potragu za predmetom. Držali su me mjesecima u zabludi. Početkom 2011 godine podnosim poslovnoj banci zahtjev za financijsko restrukturiranje.

No odgovor je bio šokantan, izjava Credo banke; dobili smo 41 predmet Fonda za reprogramiranje ali ne i vaš.

Na portalu državne revizije bila je izjava: FOND JE PREDAO 41 PREDMET NA REPROGRAMIRANJE A KOJI SUBJEKTI NEMAJU UVJETE NITI OPRAVDANOST, DOK SU PREDMETI PROLAZNE OCJENE ZANEMARENI I ZADRŽANI.

NAŠ PREDMET ZA FINANCIJSKO RESTRUKTURIRANJE, koji vam dostavljam, prikazuje slijedeću opravdanost:

2.500.000 kuna je bio opravdan Elaboratom,  za povrat kredita Fonda u cjelosti sa kamatama, povrat pozajmnice Credo banci, sredstva za privođenje namjeni, te višak poslovnog prostora za mjere konsolidacije (25 %) .

U namjeri pronalaženja suglasnosti i rješenja stupam u kontakt sa bivšim djelatnicima Fonda za razvoj i zapošljavanje, te je državni službenik Mario Meštrović zakazao razgovor 02.03.2011 godine, a koji je izjjavio: ” mi nemamo više ovlasti za donošenje bilo kakovih odluka, pa ako ne platite dospjele rate pokrenut ćemo ovrhu. Držao je ponosno predmet pred sobom, te na moj upit zašto naš predmet nije predan Credo banci zajedno sa ostalih 41, ili u nadležnost Ministarstva gospodarstva, ponosno je izjavio: to je naša stvar.

Pošto smo predali zahtjev za financijsko restrukturiranje, za povrat obveza spram Fonda, kako smo opisali, on se samo nasmijao uz izjavu “ništa od toga”. Na moj upit, tko mi odgovara na dopise pod naslovom Ministarstva, uz potpis državne tajnice Tihane Kraljić, ponosno je izjavio: “ sve ja pišem, a državna tajnica samo potpiše” .

Dostavila sam kompletan predmet Udruzi Partnerstvo za društveni razvoj, te nakon njihove Ekskluzivne reportaže, uslijedio je fizički napad na mene.

13.05.2011. predan je prijedlog za ovrhu, na osnovu kojeg je napisano Rješenje o ovrsi.

Podnijela sam kaznenu prijavu USKOK-u sa detaljnim opisom kompletne situacije uz dokumentirane dokaze, a koja stoji već 16 mjeseci.

Nakon rasformiranja Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, nadležnost predmeta Fonda preuzima Ministarstvo gospodarstva, te je na moj upit pred sudom, zamjenica državne odvjetnice Kosjenka Krapac također potvrdila da zastupa Ministarstvo gospodarstva u mome predmetu. Pisala sam na osnovu toga podneske, vjerujući njenoj izjavi, i ako sam joj dokazala da to nije točno ona je uporno tvrdila.

Na moje e-mail upite, Ministarstvo gospodarstva me obavještava da su svi moji dopisi proslijeđeni u Ministarstvo malog poduzetništva i obrta ( gdje je smješten bivši Fond, kao Samostalna služba za razvoj i zapošljavanje) te na moj upit tome Ministarstvu o dogovoru o obustavi ovrhe, gospodin Mario Meštrović odgovara: “vaš predmet je predan u upravi za javni dug” Ministarstvo financija. Kontaktirajući navedeno Ministarstvo, te pišući zamolbe, ne dobivam odgovor.

Podnesak ovrhovoditelja glasi: REPUBLIKA HRVATSKA, u potpisu zamjenica državne odvjetnice Kosjenka Krapac, a sadržaj je sukladan izvješću g. Maria Meštrović. Kao što se može zaključiti, Fond je neovlašteno podnesao Prijedlog za ovrhu, te ga predao u Ministarstvo financija.

Taj protuzakonit čin,pojedinca bivšeg Fonda g. Marija Meštrović, potpomognut je, potpisom državne tajnice Tihane Kraljić, uz suglasnost zastupanja zamjenice općinske državne odvjetnice, Kosjenke Krapac, dok Uprava za javni dug u Ministarstvu financija pokorno šuti.

Kao što se može zaključiti, ne postoji podnesak određenog Ministarstva, da bi se onemogućilo podnošenje tužbe Upravnome sudu, kao što nema očitovanja na žalbu Županijskoga suda, te se nemože podnijeti tužba Ustavnome sudu, i ako su uz kompletne dokaze narušena ustavna prava po čl.49. Ustava RH.

NA TEMELJU SVEGA IZNESENOGA, UKRATKO SROČENOGA:

INSTITUCIJA VLADE REPUBLIKE HRVATSKE, FOND ZA RAZVOJ I ZAPOŠLJAVANJE, NA NAČIN PREVARE KREDITIRANJA U CILJU STJECANJA IMOVINSKE KORISTI, ZAŠTIĆENA OD MINISTARSTAVA I DRŽAVNOG ODVJETNIŠTVA, ČINI I DANAS NEZAKONITA DJELOVANJA NA ŠTETU GOSPODARSTVA I POREZNIH OBVEZNIKA.

Pošto sam detaljno iznijela a dokazima potvrđujem, načine okrutnog postupanja spram mene, u cilju oduzimanja imovine smatram da je naslov, od jučer,u potpunosti opravdan.

Ukratko rečeno; dobili su kredit, nisu ga vraćali, želimo ovrhu, uz lažne predstavke; poduzeli smo sve da pomognemo da do toga ne dođe”.

Na moj telefonski upit prije 5 dana, državna odvjetnica ponovo tvrdi da zastupa po mome predmetu, Ministarstvo gospodarstva.

Odvjetnici kojima sam predmet predočila, tražeći zastupanje izjavljuju: ” u pravu ste, ali slučaj je beznadan iz razloga što je u ovome slučaju državno odvjetništvo ;  tuženi i tužitelj, a bivši Fond za razvoj i zapošljavanje je kriminalna organizacija,,”krava muzara” sredstava poreznih obveznika, pod okriljem i zaštitom općinskog državnog odvjetništva.

Pošto smo uložili vlastita sredstva, privatnih kredita, koje nemamo odakle vraćati, vjerujući u ostvarenje rada, ostajemo prevareni i izmanipulirani, suočeni sa zaštićenim gospodarskim kriminalom bez nade u pozitivan ishod.

Moja zalaganja za pravo saznanja građana Republike Hrvatske, kako su utrošene milijarde kuna poreznih obveznika, biti će ustrajna do kada izdržim.
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11351"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Ako 500 smrtnih slučajeva i bezbroj zloupotreba u rukama ELEKTROŠOKER-prijateljske policije nije dovoljno za prikupljanje bilo kakve zabrinutosti prosječnog Amerikanca, onda će možda to odraditi novi “Nano-Drugi Električni Puls” mega elektrošoker pištolj kojeg trenutno uvodi Ministarstvo obrane.

Novi elektrošoker pištolj je nedavno predstavljen na DOD-ovim (DOD – Ministarstvo Obrane) Danima industrije ne-ubojitih oružja i radi na principu udarca ciljanog pojedinca s alarmantno visokim naponom u vrlo kratko vrijeme, tj. u milijarditim dijelovima sekunde.
Međutim, količina električne energije koja ulazi u tijelu čovjeka, nisu spomenuti u smislu točnog napona. Napon će biti dovoljan ne samo za omamljivanje pojedinca, već će ga bacati u nesvijest.

Žrtva bi trebala biti u mogućnosti povratiti svijest čim protok električne energije prestane. Međutim, Pentagon očekivano radi na još jednoj verziji elektrošoker pištolja od ove “poboljšane” da koja će održati žrtvu bez svijesti nekoliko minuta.

Etička pitanja se postavljaju oko izuma i implementacije takve tehnologije, posebno na ulici u Sjedinjenim Državama. Kao Lorenzo Franceschi-Bicchierai piše za Wired;

Elektrošokeri pištolji za omamljivanje imaju dugu i dobro dokumentiranu povijest zlostavljanja – čak i kod studenata i penzionera koje su bile su žrtve oduševljanih i omamljeno-sretnih policijskih službenika. I njihovo korištenje, unatoč tome što su označeni kao “ne-smrtonosni”, može biti smrtonosno. Prema Amnesty Internationalu, najmanje 500 ljudi je umrlo nakon što su bili omamljeni ovim pištoljima. U 2008, sud u San Joseu je zaključio da je tvrtka “Taser International” koja proizvodi elektrošoker pištolj, odgovorna za smrt Roberta Heston-a , 40-godišnjeg muškarca koji je pucao na policajce više puta. Ocjenjivački sud je utvrdio da tvrtka nije upozorila policiju da ponavljano pražnjenja može imati smrtonosni učinak na cilj.

Naravno, dok je sama tehnologija očito opasna, sami uređaji nisu toliko odgovorni za smrt, dok je očita činjenica da se nalaze u rukama osoba koje uopće ne mogu djelovati na odgovoran način.

Ipak, dok je novi pištolj elektrošoker za omamljivanje samo u “konceptualnoj” fazi, nema greške da će njegova uloga biti očita protiv američkog naroda u vrlo bliskoj budućnosti. Imajte na umu sve što se objavljuje javnosti u bilo kojem obliku od strane Pentagona i DARPA-e, ili neke druge “znanstvene” Agencije je odavno shvaćeno, prostudirano i usavršeno. Samo je jedan korak ostao do uvođenja tehnologije za građanstvo u tolikoj skali dovoljnoj, da ga prihvati vrlo skoro kao normalno.

Dakle, ova tehnologija je mnogo više od “konceptualne faze” – ona je u “uvodnoj” fazi.

Ipak, sama činjenica da su elektrošokeri distribuirani u gotovo svakoj policijskoj postaji u zemlji, te policiji sama je potaknuta za nekažnjeno korištenje tih uređaja bez obzira na sigurnost žrtve, već pokazuje da je postoji ogromna neravnoteža u društvu.

Pentagon-ova Direkcija za provedbu zajedničkog ne-smtonosnog oružja, DOD agencija odgovorna za takve projekte koji se već duže vrijeme istražuju. Predlaganjem takvih uređaja kao što su; oružje ljepljive pjene, akustični topovi, te strojevi koji proizvode glasove unutar žrtvine glave, reproducirajući učinke shizofrenije.

Ostale tehnologije uključuju korištenje laserske zrake za zasljepljivanje žrtava ili učiniti da osjećaju nepodnošljivu toplinu. Oba uređaja ili tehnologije su predstavljene ili su u uporabi već danas, samo malo različite i koriste nešto različite tehnološke mehanizme.

“Zasljepljujući laser” spomenut gore je dizajniran za rad na više od 500 metara (0,3 milja) daleko.

Ne-smrtonosni Toplinski Laser, koji je dizajniran da proizvodi snažan osjećaj topline u žrtvinom tijelu je sličan Aktivnom Sustavu Otkazivanja (ADS) koji je već dovršen i koristi mikrovalove kako bi postigao isti učinak.

Pentagon također radi na tehnologijama koje bi mogle utjecati na strojeve, plovila i druga vozila. Ove tehnologije “će koristiti radio frekvencije, visoko-energetske mikrovalove ili visoki napon valnih oblika kojim bi se ometale ili oštećivale kontrole ciljnog motora, potencijalno ih isključujući. Ove imobilizirajuće zrake čak mogli biti dostavljene iz zraka od strane dron-ova. “

Bilo kako bilo, amričkim kršiteljima zakona i prosvjednicima slijedi još žešća borba sa policijom koja se nastoji riješiti kršitelja zakona na najlakši i najbrži mogući način.
 

Active Denial System (ADS)

Long Range Acoustic Device (LRAD)

 
izvor: activistpost.com
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9823"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Tumor nezaposlenosti i krize mogao bi se proširiti na cijelu eurozonu, strahuju stručnjaci. Informacije koje dolaze iz te zemlje nisu nimalo ohrabrujuće, nezaposlenost raste, građani štrajkaju, a ministri financija eurozone već su povećali krizni fond u strahu da će Španjolsku zadesiti “grčka tragedija”.

Najveći svjetski trgovac dionicama Bill Gross nedavno je na svom Twitter profilu vrlo slikovito opisao situaciju u Španjolskoj, kao i svoja predviđanja kako bi drastični rezovi tamošnje vlade mogli utjecati na tržište dionicama.

“Grčka je bila prišt, Portugal je čir, a Španjolska tumor. Ne možete zaustaviti dužničku krizu s dodatnim rezovima i još većim dugovima”, napisao je Gross.

Gross tvrdi da će novi rezovi u španjolskom gospodarstvu samo dodatno produbiti postojeću krizu, a tvrdi da je samo pitanje vremena kada će “tumor” zahvatiti i druge zemlje eurozone.

S njime se slažu i ostali stručnjaci. Mike Shedlock, jedan od vodećih svjetskih ekonomskih stručnjaka, otkrio je da je čak 57 posto španjolskog budžeta namijenjeno za mirovine i poticaje zaposlenima i to u situaciji kada u Španjolskoj ima čak 24 posto nezaposlenih. U takvoj situaciji, tvrdi Shedlock, investitori neće biti spremni na nova ulaganja, jer zemlja i dalje klizi prema recesiji.

U Europi Hrvatska peta najsiromašnija zemlja: Sve više mladih i visokoobrazovanih siromaha!

U Europskoj Uniji trenutno su od Hrvatske siromašnije samo četiri zemlje: Bugarska, Rumunjska, Litva i Letonija. Naime, prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku [highlight color="yellow"] stopa relativnog siromaštva u 2010. godini u Hrvatskoj iznosila je 20,6 posto! [/highlight]

Drugim riječima petina građana ne može podmirivati osnovne životne troškove. Kako piše Banka magazin u novom broju, prema statistici to je samac s 2100 kuna neto mjesečno te četveročlana obitelj s 4400 kuna neto primanja mjesečno.

U Europskoj Uniji prosječna je stopa siromaštva 16,4 posto, a tek Bugarska s 20,7, Letonija s 21,3, Rumunjska s 21,2 te Litva su siromašnije od Hrvatske.

Stopa materijalne deprivacije iznosi 32,2 posto i ona pokazuje da je trećina stanovnika isključena iz društva. To su svi oni koji si ne mogu priuštiti najmanje tri od devet stavki materijalnog oskudijevanja – jesti meso, piletinu i ribu, održati stan toplim, zamijeniti stari namještaj, kupiti novu odjeću, platiti tjedan dana godišnjeg odmora, pozvati prijatelje na večeru, jednom mjesečno počastiti prijatelje pićem u kafiću.

Kako piše Banka u novom broju novi hrvatski siromasi su mladi, visokoobrazovani i ekonomski aktivni. Kazao je to profesor Zoran Šućur s Pravnog fakulteta te upozorio i na porast dječjeg siromaštva.  U većoj mjeri novi siromasi su muškarci zbog toga što je više žena uglavnom zaposleno u javnom sektoru te su kao zaposlenice zaštićenije.

Trećina građana s kreditima u ‘švicarcima’ očekuje ovrhu

Premda je švicarska središnja banka ljetos zaustavila divljanje valute, franak je i dalje top-tema među nezadovoljnim klijentima koji otplaćuju kredite indeksirane uz tu valutu. Anketa udruge Franak pokazala je da više od trećine ispitanika na otplatu izdvaja između 50 i 75 posto kućnog proračuna te u bankama znaju da neki od klijenta nemaju od čega živjeti.

Rezultati ankete pokazuju da neki troše i puno više: gotovo 22 posto na otplatu duga banci platit će više od tri četvrtine mjesečnih primanja, a desetak posto ispitanih za otplate dugova nema dostatna primanja. Čak 34 posto ispitanih izjasnilo se da im je barem jednom iznos rate bio veći od mjesečnih primanja. ‘S obzirom na to da je temeljni uvjet procjene kreditne sposobnosti prilikom podizanja kredita bio da rate ne prelaze trećinu mjesečnih primanja, podaci ukazuju da je većina ispitanika prema istim kriterijima danas kreditno nesposobna’, ističu u udruzi Franak. Budući da je za izmjenu ugovornih uvjeta (poput promjene valute) nužna ponovna ocjena kreditne sposobnosti, zaključuju da ‘ljudima jedino preostaje do daljnjega plaćati kredite prema sadašnjim uvjetima’.

Prodaja nekretnine, zatvaranje kredita i pakiranje u podstanarstvo nije rješenje, objašnjava voditeljica istraživanja Petra Rodik sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta. ‘Zahvaljujući rastu kamatnih stopa i tečaja, glavnica kredita je veća nego što je bila na početku otplate (u prosjeku 1.675 kuna mjesečno) pa kredit nije moguće prebaciti u drugu valutu ili promijeniti banku. Čak i da klijent proda nekretninu, ne bi imao dovoljno za zatvaranje cjelokupnoga kredita, što je dužan učiniti, jer prodajom nekretnine banka za kredit više nema hipotekarno pokriće’, kaže Rodik.

U 29 posto slučajeva anketirani nisu imali mogućnost izbora banke, jer ju je uvjetovao poslodavac ili investitor. Također trećina ispitanih (31 posto) nije mogla birati valutu jer je uvjet da najviše trećina plaće može poslužiti za otplatu kredita zadovoljavao jedino zajam u francima koje su banke 2005. i 2006. plasirale uz najnižu cijenu.

‘Zato je bilo moguće da kreditno nesposobna osoba u eurima bude kreditno sposobna za kredit u franku, što ukazuje da su banke svjesno velikom broju građana plasirale iznimno rizične kreditne proizvode’, stoji u istraživanju.

Anketa Udruge ponovno je ukazala koliko je ugovorni odnos banke i klijenta pomaknut u korist kreditora. Samo šest posto dužnika uspjelo je u pregovorima s bankom izmijeniti neki od ugovornih uvjeta u svoju korist, uglavnom poček ili smanjenje kamate.

‘Očekujemo da će se ovim istraživanjem povećati svijest o razmjerima problema te da će konačno reagirati HNB, a Vlada napraviti bolji zakonodavni okvir poput Zakona o bankrotu, koji bi omogućio da građani više ne budu taoci banaka’, poručila je.

Sto tisuća Hrvata radi bez plaće

Zaposlene u nas zakon ne štiti, odluče li ne doći na posao jer nisu plaćeni – dobili bi otkaz !

Šest mjeseci nisu primili plaću, ali bez obzira na to, radnici Diokija ili osoblje dječjeg vrtića u Kostajnici dolazili su na posao svaki dan, kao što su to činili i čine i tisuće drugih. Od naših se radnika očekuje i traži da rade bez obzira na kašnjenje plaća.

Divlji štrajk

U listopadu prošle godine Porezna je uprava izračunala da od 15.000 do 16.000 radnika u Hrvatskoj u tom trenutku nije primilo plaću jedan ili više mjeseci, a nova vlast sada spominje brojku i od 100.000. Točnih evidencija još nemaju, ali ministar rada Mirando Mrsić tvrdi da tvrtke nisu dostavile obrasce o plaćenim doprinosima za približno sto tisuća radnika. Jesu li im isplaćene barem plaće ako već nisu doprinosi, ne zna se.

Deutsche Welle navodi da se i u Njemačkoj dogodi, istina rijetko, da radnici ne prime plaću, ali njihovi su propisi predvidjeli rješenja i za takve situacije. Ako radnik ne dobije najmanje dvije mjesečne plaće, mora pismeno upozoriti poslodavca da će prestati raditi ako mu ovaj ne isplati dug. Poslodavac mu ne smije dati otkaz jer odbija besplatno raditi, a plaća se sudskim putem naplati za tri tjedna do najviše četiri mjeseca. Kod nas stvari nisu tako jednostavne.

Sindikat ne može organizirati štrajk dok ne prođe 30 dana od dana kašnjenja, a i tada mora poštovati proceduru, najaviti štrajk, organizirati mirenje tako da do legalnog štrajka ne može doći prije mjesec i pol dana od dana kašnjenja. Krene li pak radnik u naplatu plaće sudskim putem, za to će mu trebati najmanje šest mjeseci do godine dana. Radnik jedino može dati izvanredni otkaz i prijaviti se na burzu rada, a ako dokaže da je to učinio zato što mu nije isplaćena plaća, država će mu priznati pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti. Rijetki su koji to čine.

Ovršna isprava

– Ljudi su bez posla, teško je naći drugi. Poneki uruče izvanredni otkaz i ode raditi na crno kako bi preživjeli i prehranili obitelj, snalaze se kako mogu, ali većina ostaje na poslu i čeka neki povoljni ishod – kaže Jasenka Vukšić, pravna savjetnica Sindikata graditeljstva.

Kada kojim slučajem ne bi došli na posao, doveli bi se u situaciju da ih poslodavac otpusti zbog razloga koji su sami skrivili.

– Radnici mogu dobiti otkaz i zbog stupanja u divlji štrajk, zbog čega mi u sindikatima jako pazimo da ljudi ne krenu u štrajk prije nego što prođu zakonom predviđeni rokovi i ispoštuje se procedura. Vezane su nam ruke i ne možemo takvim radnicima efikasno i pravodobno pomoći – kaže J. Vukšić.

U zakonima istina postoji odredba o neispunjenju obveza, na temelju koje bi se moglo ići u sudski spor, ali sve to dugo traje. Radniku je na raspolaganju i mogućnost naplate neisplaćene plaće u ovršnom postupku jer poslodavac mora izdati potvrdu o plaći s naznakom da ona nije isplaćena.

– Potvrda služi kao ovršna isprava, ali u praksi postupak naplate traje od najmanje šest mjeseci pa i do godinu dana ako tvrtka uloži prigovor – objašnjava pravnica Vukšić. Ovršna isprava ne znači ništa ako je tvrtka u blokadi i nema novca na računu, što je i najčešći slučaj kod problematičnih poduzeća. Sindikati su tražili od države da se osnuje poseban fond za takve slučajeve iz kojega bi se radnicima isplaćivale plaće, ali prijedlog nije prošao, jer bi to bio velik financijski teret za državu.

 

 

 
preneseno i uređeno – jutarnji.hr, večernji.hr, dnevno.hr, index.hr
 
Čitaj također:
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 2.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 1.dio
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8095"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]