Prema godišnjem poreznom izvještaju Europske komisije, Estonija, Hrvatska, Litva i Slovačka imaju najmanje porezno opterećenje imovine

Bilo kakvo daljnje smanjenje poreza trebalo bi kompenzirati uvođenjem suvremenog poreza na nekretnine, jedna je od poruka MMF-a hrvatskoj Vladi. MMF smatra da Hrvatska mora pojačano štedjeti u razdoblju gospodarskog rasta kako bi imala rezerve kad ekonomija uspori.

Vrijednosni porez na nekretnine preporučuje nam i Europska komisija i, kako stvari stoje, oporezivanje nekretnina prometnut će se u vječnu zadaću sve dok je ne poštuje jedna od hrvatskih vlada.

Visok porezni teret

Prema godišnjem poreznom izvještaju Europske komisije, Estonija, Hrvatska, Litva i Slovačka imaju najmanje porezno opterećenje imovine, mjereno udjelom tog poreza u BDP-u. Estonija porezom na imovinu prikupi 0,3 posto svog godišnjeg BDP-a, a ostale tri zemlje 0,4 posto.

Hrvatska je 2016. godine imovinu svojih građana oporezivala s 207 milijuna eura (Slovenija 254 milijuna eura), a kako nam je BDP rastao, a porezno opterećenje ostalo isto, udio tog poreza spustio se s 0,5 na 0,4 posto BDP-a u 2016. godini.

Kao porez na imovinu, za Hrvatsku se u spomenutom poreznom izvještaju Europske komisije vode porez na kuće za odmor te porez koji se plaća kod promjene vlasništva nad nekretninama, koji je lani smanjen s 5 na 4 posto.

Vlasnici nekretnina u Hrvatskoj godišnje plaćaju oko dvije milijarde kuna, odnosno 300 milijuna eura komunalne naknade, no to se davanje ne smatra porezom na imovinu iako komunalna naknada ima sve osobine poreza.

Kad bi se naknada pribrojila ostalim imovinskim porezima, tada bi hrvatski porezni prihodi od imovine bili oko jedan posto BDP-a, što bi Hrvatsku smjestilo u zlatnu sredinu, između starih i novih članica EU. Dvadeset osam članica EU u prosjeku od imovinskog poreza prikupe 2,6 posto BDP-a, najviše u Francuskoj – 4,7 posto, Velikoj Britaniji 4,3 posto, Belgiji 3,6 posto, a Njemačkoj recimo 1,1 posto BDP-a.

Nekadašnje socijalističke države blaže zahvaćaju u imovinu građana: Slovenija i Češka naplate 0,6 posto BDP-a, Poljska 0,5 posto, Mađarska 1 posto, Bugarska 0,9 posto, Rumunjska 0,6 posto.

Zajedno s komunalnom naknadom, koja se u obliku koji postoji u Hrvatskoj nigdje drugdje ne plaća, porezni teret na imovinu sličan je Mađarskome, odnosno natprosječno je visok u odnosu na ostale tranzicijske zemlje. Pitanje je zašto onda Europska komisija i MMF prozivaju samo Hrvatsku?

Dijele nam packe

Uglavnom zato što se drugdje stvari nazivaju pravim imenom! Mađari, na primjer, svoj porez nazivaju porezom na luksuz i plaćaju ga svi koji imaju vikendice ili stanove, uz početno oslobođenje za nekretnine u kojima ljudi žive.

Prihod je to lokalnih jedinica, a same stope uglavnom su vezane za vrijednost nekretnine. Sličan princip postoji i u drugim državama, a osnovno je pravilo da su stope poreza vezane za vrijednost nekretnine, s tim što nekretnine u kojima se živi imaju povlašten porezni tretman u odnosu na imovinu koja je u najmu ili u odnosu na zemljište.

Komunalni doprinos u Hrvatskoj plaćaju svi vlasnici nekretnina, manji je primjerice u Dubrovniku nego u pojedinim slavonskim gradićima i on uglavnom ne uzima u obzir vrijednost i starost nekretnina. Kod posljednje porezne reforme ministar financija Zdravko Marić pokušao je komunalnu naknadu, uz nekoliko kriterija ovisno o namjeni i starosti, podvesti pod porez, no zbog otpora građana premijer Plenković ga je stopirao uz obrazloženje da cijeli taj posao nije dobro pripremljen.

Neovisno o tome, lokalne su vlasti i nakon toga nastavile s poslovima vezanima uz masovnu procjenu nekretnina, čije će uvođenje čekati neku iduću vladu.

Dakle, porezni teret na imovinu u Hrvatskoj nije malen, no kriteriji po kojima se oporezuju kuće za odmor ili plaća komunalna naknada prilično su neujednačeni, što je dobrim dijelom i razlog zbog kojeg nam politički i financijski mentori dijele packe.
 
(vecernji.hr)

Veliki londonski stanodavci sada nude pregledavanje stanova za najam uz žene kao vodiče uslijed sve većeg broja slučajeva “sex-for-rent” (najma u zamjenu sa seks)

Broju od oko 250.000 žena je bilo ponuđen besplatni ili jeftini najam u zamjenu za seks u posljednjih pet godina, pokazuju brojke.

Razvojna kompanija za izgradnju i najam stanova UNCLE će ponuditi ženama priliku da pregledavaju stanove sa ženskim agentima. Ovim potezom se žele zaštititi potencijalni stanari od rastućeg trenda i slučajeva “neprimjerenog pristupa” od strane stanodavaca koji traže seksualne pogodnosti.

Taj potez dolazi nakon što je izvješće stambene zaklade Shelter otkrilo da je od 2013. godine ponuđeno 250.000 žena besplatan ili jeftiniji najam pod uvjetom da pristanu na neki oblik fizičkog kontakta s njihovim stanodavcem.

Ryan Prince, osnivač i izvršni direktor UNCLE-a, izjavio je kako je bio šokiran koliko se praksa proširila među “ljudima na položajima, te među moćnim i utjecajnim pojedincima”.

“Nisam mogao vjerovati koliko se puta ženama neprimjereno pristupilo u nekom obliku ili formi” – dodao je, prenosi Evening Standard. Razvojni stručnjak za najam nekretnina ima dva stambena bloka u New Crossu i Stockwellu, te završava 45-katni objekt u Elephant & Castleu. Najmanje polovica od 1000 njegovih stanara su žene, od kojih je većina između 20 i 30 godina.

“Imamo ženske menadžere koji iznajmljuju stanove, pa ako je ženi neugodno kada se radi o muškarcu, mogu tražiti ženu koja će im pomoći oko stana” – dodao je Prince. “Ako ste imali loše iskustvo u prošlosti, nikada ga nećete imati s nama.”

Kassy Essiet, rezident menadžer u UNCLE Elephant & Castleu je izjavio: “Vrsta ponašanja koje je istaknuta Shelterovim izvještajem je nevjerojatna i suprotno je načinu na koji radimo stvari u UNCLE-u.

Najmoprimci u Ujedinjenom Kraljevstvu tretiraju se kao građani druge klase, a ovo izvješće sugerira da žene imaju najgora iskustva u tome.”

Ovakva praksa ponude stana za seks predstavljati kršenje Zakona o seksualnim prekršajima iz 2003. godine, koja predviđa maksimalnu kaznu od sedam godina. Unatoč svojoj nezakonitosti, do sada nije bilo progona slučajeva “sex-for-rent”.

BBC-ova novinarka Ellie Flynn nedavno je provela “tajnu misiju” kako bi otkrila koliko često žene stanare u Velikoj Britaniji ciljaju zlonamjerni stanodavci.

Ponude na popularnoj internetskoj stranici za klasificirane oglase uključivale su “prostor za diskretnog bi/gay stanara” koji “mora biti u redu da ga prima analno”, dok je drugi oglašavao “besplatnu sobu u zamjenu za kuhanje, čišćenje i oralno jednom ili dvaput tjedno.”
 
NoviSvjetskiPoredak.com

“Google ima više informacija o ljudima na planetu i više utjecaja na ljude nego udružene snage svih vlada“.

Korporacije nisu tek izraz lova na profit, nego mehanizam stvaranja nadzora nad svim aspektima ljudskog života, od zdravlja, prehrane, politike, kuća i stanova… Jedan od glavnih mehanizama za to je svuda hvaljeni napredak tehnologije.

Poznati SF-roman Theodorea Sturgeona „Više nego ljudski“, a uostalom i mnogi drugi iz istog žanra, oslikavali su optimističnim tonovima neko buduće doba transhumanističkih tehnologija u kojem će ljudi nadvladati svoja ograničenja i pomoću tehnologije postati neka vrst kolektivnog uma.

Mračnu antitezu tom scenariju predstavlja kolektivni organizam iz Zvjezdanih staza zvan Borg, koji nalikuje mravinjaku u kojem je svaka individualnost poništena u korist superorganizma. Znanstvena fantastika može biti vrlo poučna literatura.

S jedne strane mentalnim literarnim eksperimentima istražuje izazove u novim okolnostima, ali s druge strane često predstavlja neku vrst prediktivnog programiranja. Kroz slike koje prikazuje navikava umove ljudi na nadolazeće promjene. Kad one dođu mogu se činiti povijesnom nužnošću i jedinim mogućim scenarijem razvoja – što one, naravno, nisu. Ali ako ih se zbog uvjetovanosti kao takve prihvati, one postaju samoostvarujuća proročanstva.

Ne treba biti veliki filozof da se uoči kako živimo upravo u doba kad tehnologija kao nikad prije mijenja samu prirodu ljudske komunikacije i općenito načina razmišljanja. Pogledajte samo klince na igralištima ili mlade u kafićima koji fizički sjede za istim stolom, ali pri tom svatko “kljuca” po svom pametnom telefonu niti ne primjećujući svoj prijatelje. Nije pretjerano reći da takve grupice prije nalikuju skupinama autista nego prijateljima koji su se okupili radi druženja.

Virtualni svijet, u kombinaciji s naprednom robotikom, brzim tempom osvaja umove velikog broja ljudi, to je činjenica, a postupno i tijela kroz ideje čipiranja. Osvaja i društvo u cjelini kroz koncepte “pametnih mreža” i “pametnih gradova” koji su oživotvorenje totalitarne noćne more. Ono što je dvojbeno jest uvijek isto pitanje – je li to tek spontani rezultat razvoja tehnologije ili se može razmišljati o namjeri širem planu?

Neki će prst uprijet tek u težnju prema maksimizaciji profita, ali i površnom promatraču danas je jasno da korporacije nisu tek izraz lova na profit nego mehanizam stvaranja nadzora nad svim aspektima ljudskog života, od zdravlja, prehrane, politike, kuća i stanova… Jedan od glavnih mehanizama tih transformacija jest svuda hvaljen napredak tehnologije.

Razvijanje “mentaliteta roja”

No, pitanje jest koliki je tehnološki redizajn društva zapravo zamišljen da mijenja i “poboljšava” čovjeka u smjeru mentaliteta roja. U tom procesu čovjek postaje sve manje svjestan aspekata stvarnosti izvan ograničenja pet osjetila, a sve više postaje neosviješteni djelić stroja, neka vrst robota od krvi i mesa. Upravo to je bit transhumanističkih tehnologija koje se uvijek prave da žele ljudskom mozgu dati pristup računalu, ali zapravo je većina napora usmjerena na to da računala dobivaju pristup ljudskom mozgu koji se kroz vlastiti neuroplasticitet stalno preoblikuje.

I mi ga možemo preoblikovati vlastitom namjerom, ali ako odustanemo od te moći i predamo je vlasnicima i upravljačima tehnnološkog razvoja oni će činiti to isto – sve sa svrhom “prilagođavanja” ljudi i stvaranje pristanka za „više nego ljudske planove“ – ali zapravo neljudske. Jer ako si „više nego čovjek“, možda si “manje nego čovjek”, to je samo stvar perspektive. Savršen i cjelovit čovjek – kakav je svatko od nas kad se rodi – svakako više nisi.

Razvoj i prihvaćanje tih tehnologija ne bi bili mogući da ih se ne predstavlja kao napredak i nešto što će olakšati čovjeku život. Svakako, tisućljetni san upravljača jest uspostava kontrole nad umovima i oblikovanje raspoloženja poput gline. Pa bacimo kratki pogled na tehnologije kojima čovjek postaje fizičko sučelje računalu, ostavivši po strani čak i sveopću internetizaciju i njene posljedice po funkcioniranje čovjeka, njegovog uma i društva, o čemu nekom drugom prilikom.

Bežično, neinvazivno iščitavanje neuronskih aktivnosti građana

Jedan od projekata koje promovira poslušni pijun Barack Obama (čiji je baš svaki potez odraz Plana elite) zove se BRAIN, što je kratica za “Brain Research through Advancing Innovative Neurotechnologies” – Istraživanje mozga putem naprednih i inovativnih neurotehnologija.

Riječ je o „projektu mapiranja moždane aktivnosti i izazovu funkcionalne konektomike“, a jedan od tekstova kojima se promovirala ova tehnologija naglasio je će ova strategija u budućnosti omogućiti „razvijanje tehnika za bežično i neinvazivno iščitavanje neuronskih aktivnosti građana“. Posebno zanimljiv je navod da će ta tehnologija „samo omogućiti vraćanje moždanih aktivnosti u normalu“. Tko li će definirati što je „normalno“?

Obamina objava o planu „pokretanja revolucije u ljudskom poimanju i shvaćanju uma i mozga“, za koji će utrošiti oko 100 milijuna dolara, projekt simbolično nazvan BRAIN, zajednička je djelatnost Nacionalnog instituta za zdravlje, Nacionalne udruge za znanost, ali i zloglasne DARPA-e – Agencije za napredna istraživanja i projekte obrane, koja prije svega razvija vojne tehnologije. A to su one koje će se u bliskoj budućnosti koristiti i protiv vlastitog stanoovništva (njihovo “dijete” su, recimo, dronovi, ali i mnoštvo drugih oružja koja neodoljivo nalikuju onima kojima obiluje film „Terminator“).

„Zamislite da nema niti jedne obitelji koja je primorana bespomoćno gledati svoje voljene kako polako nestaju zbog Parkinsona ili se bore s epilepsijom. Zamislite da možemo ispraviti teške moždane ozljede ili PTSP ratnih vojnih veterana. Zamislite da netko s umjetnim udom svira klavir ili igra košarku. Što bi se dogodilo kada bi računala mogla putem naših misli odgovoriti na ove probleme, pri čemu bi i milijuni Amerikanaca dobili nove poslove u ovom polju“, dramatično je izjavio Obama ne objasnivši kako to da na tako humanim ciljevima radi i DARPA, kontroverzna vojna agencija čiji rad karakterizira veo tajnosti.

Bolje poznavanje ljudskog mozga pomaže nacionalnoj sigurnosti

Na svojoj web stranici DARPA je objasnila svoje sudjelovanje u projektu ovakvim odgovorom: „Bolje poznavanje ljudskog mozga pomaže nacionalnoj sigurnosti“. To svakako, ako se ima u vidu da pod isprikom nacionalne sigurnosti totalitarni sustavi tradicionalno maltretiraju i porobljuju vlastite građane.

Zašto je mapiranje mozga toliko bitno za nacionalnu sigurnost? Da je upotrijebljen pojam „masovna kontrola“ stvari bi bile puno jasnije. Jer sintagmu „razvijanja tehnika za bežično i neinvazivno iščitavanje neuronskih aktivnosti građana“ može se lako prevesti s novoorvelovskog. Pravo značenje jest: „Bežični upad i kontrola misli populacije“, što se danas čini primitivnim putem, kroz osjetila i pomoću propagandnih alata i subliminalne tehnologije.

DARPA se (prema New Scientistu iz travnja 2011.) bavi i drugim humanim područjima, recimo protezama koje se kontroliraju umom, navodno s primrnim ciljem da budu od pomoći ljudima amputiranih udova. No, modularni protetički ud (MPL), bionički ud izrađen od kombinacije lakih karbonskih vlakana i legura visoke čvrstoće koji vjerno oponaša oblik i spretnost ljudske ruke i šake, stvoren je u sklopu Programa za revolucionarnu protetiku te Agencije za napredne projekte iz područja obrane. Gledali smo dovoljno SF-filmova u kojima vojnici ratuju upravo obučenu u lagane mehaničke egzoskelete koji praktički predstavljaju produžetak njihova tijela jer su spojeni na mozak.

Danas već postoji sučelje dva mozga, koje omogućuje ljudima da upravljaju životinjama. Kako je objašnnjavao tekst na Extremetech.com iz srpnja 2013, „posljednjih se godina mnogo postiglo na polju sučelja mozga i računala, gdje vaše misli detektira i ‘razumije’ senzor spojen na računalo, ali razmjerno je malo urađeno u suprotnom smjeru (kod sučelja računala i mozga). Razlog je u tome što je jedna stvar kada računalo pronikne u ono što čovjek razmišlja, ali je sasvim druga stvar kada treba usaditi nove misli u ljudski mozak“. Unaprijed se veselim.

“Opremljeni štakori u novoj ulozi”

Stoga su istraživači s Harvardskog sveučilišta kreirali prvo neinvazivno sučelje dva mozga (BBI), između čovjeka i štakora, koje omogućuje ljudima da vlastitim mislima upravljaju štakorovim repom. Štakora su opremili fokusiranim ultrazvučnim (FUS) sučeljem računala i mozga, relativno novom tehnologijom koja omogućuje pobuđivanje (za razliku od većine tehnika za stimuliranje mozga, neinvazivno) vrlo konkretnog područjA neurona u mozgu štakora pomoću ultrazvučnog signala.

Ali tehnologija ide i dalje jer je razvijeno i prvo sučelje dva ljudska mozga.

Znanstvenici Rajesh Rao i Andrea Stocco sa Sveučilišta Washington su prvi demonstrirali komunikaciju dva ljudska mozga (izvijestio CNet.com u kolovozu 2013.). Rao je poslao signal u Stoccov mozak preko interneta, što je potonjeg natjeralo da pomakne svoju desnu ruku. „Sada imamo tehnologiju da reverznim inženjeringom obradimo moždani signal i pošaljemo ga od jednog mozga drugome preko računala”, rekla je Chantel Prat, izvanredna profesorica psihologije koja je radila na tom projektu. Kada softver uoči pravi signal šalje ga preko interneta ka uređaju za transkranijalnu magnetsku stimulaciju, koji je postavljen upravo na onu točku mozga koja upravlja desnom rukom.

U veljači 2013. AFP je objavio vijest nasova „Znanstvenici povezali dva mozga na dva različita kontinenta“: „Stvorivši ‘supermozak’ međusobno povezanih mozgova znanstvenici su omogućili da jedan štakor pomogne svom kolegi glodavcu, iako su se životinje nalazile na dva različita kontinenta, ali spojene moždanim elektrodama. S elektrodama u svom korteksu štakor u jednom istraživačkom institutu u Natalu u Brazilu poslao je signale internetom drugom štakoru u laboratoriju Sveučilišta Duke u Durhamu u Sjevernoj Karolini i pomogao mu zaraditi nagradu. ‘Ovaj uspjeh otvara mogućnost povezivanja mozgova među životinjama kako bi se stvorilo ‘organsko računalo.’ – rekao je brazilski neurobiolog Miguel Nicolelis. ‘Uspostavili smo funkcionalnu vezu između dvaju mozgova.

Stvorili smo supermozak koji obuhvaća dva mozga’. Ovo povezivanje ‘sugerira da bismo mogli stvoriti mrežu mozgova sastavljenu od međusobno povezanih mozgova u svekolikoj međusobnoj interakciji’”, rekao je Nicolelis.

Elektronička tetovaža – što sve može fleksibilna bežična elektronika?

Nadalje, dok su do sad moždani implantati bili invazivna tehnologija korištena samo od strane ljudi s medicinskim potrebama, inženjer elektrotehnike Todd Coleman sa Sveučilišta California u San Diegu radi na neinvazivnom načinu upravljanja strojeva putem mozga, tehnici koju bi gotovo svi mogli koristiti (Txchnologist.com, veljača 2013).

Riječ je o privremenim elektroničkim tetovažama koje bi „mogle uskoro pomagati ljudima da upravljaju bespilotnim letjelicama isključivo uz pomoć misli te da putem pametnih mobilnih telefona razgovaraju naizgled telepatski, bez govora“. Tu fleksibilnu bežičnu elektroniku može se staviti na čelo, baš poput privremenih tetovaža, i očitavati moždanu aktivnost. Uređaji su debljine manje od 100 mikrona i promjera ljudske vlasi, a sastoje se od elektroničkog sklopa uklopljenog u sloj gumastog poliestera koji im omogućuje da se rastežu, savijaju i gužvaju. Gotovo su nevidljivi kad ih se stavi na kožu, a mogu detektirati električne signale povezane s moždanim valovima.

Pritom sadrže solarne ćelije za opskrbu energijom, kao i antene koje im omogućuju bežičnu komunikaciju i primanje energije te druge elementi poput toplinskih senzora za kontrolu temperature kože ili svjetlosnih detektora za analizu razine kisika u krvi. Osim za daljinsko upravljati zrakoplovima i bespilotnim letjelicama, uređaji se mogu se staviti i na druge dijelove tijela, primjerice na grlo, gdje bi te elektroničke tetovaže funkcionirale kao subvokalni mikrofoni preko kojih bi ljudi mogli komunicirati bezglasno i bežično.

Nadalje, radi se i na udruživanju umova radi upravljanja svemirskim brodovima. Prema New Scientistu, dvoje ljudi uspješno je upravljalo virtualnim svemirskim brodom, udruživši snagu svojih misli, i u tome su bili mnogo precizniji od samo jedne osobe koja to radi samostalno. To je istraživače sa Sveučilišta Essex navelo na projekciju budućnosti u kojoj će skupine ljudi priključeni na sučelja mozak-računalo (BCI – sustav koji bilježi električnu aktivnost mozga koristeći EEG signale) zajednički upravljati složenim robotičkim sustavima i sustavima teleprisutnosti, možda čak i u svemiru.

“Pametne kuće za sve”

Slična tehnologija razvija se unutar paneuropskog projekta zvanog Smart Homes for All (Pametne kuće za sve). Riječ je o kućama kojima se upravlja mislima. Najnovija BCI tehnologija kombinira se s tehnologijom pametnih kuća i internetskim igrama, a koristi elektroencefalogramske (EEG) kape za registriranje moždanih signala koje prevodi u zapovijedi koje se šalju kontrolorima u zgradi ili služe za kretanje. Riječ je o tehnologiji koja se testirala na komunikaciji unutar Second Lifea, internetskog okruženja kod kojeg je preko pedeset ljudi s teškom invalidnošću isprobavalo sofisticirano novo sučelje između mozga i računala (BCI) upravljajući svojim avatarom u virtualnom svijetu.

Ista tehnologija primjenjuje se i sad i u stvarnom svijetu, omogućujući kontrolu nad okruženjem invalida u stvarnom svijetu poput otvaranja i zatvaranja vrata, upotrebe televizora, paljenja svjetala, termostata i interfona, odgovaranje na telefon ili čak objavljivanje poruka na Twitteru. Čime zapravo nestaju prave granice virtualnog i stvarnog svijeta.

U potrazi za stvaranjem kolektivnog tehnološkog uma ne treba ići u svemir. U radijskoj emisiji Georga Nooryja predsjednik Vizzeca i Gooogleov insajder Andrew Greig, stručnjak za futurističke tehnologije, usporedio je Google upravo s Borgom iz Star Treka rekavši da mnoge tvrtke otkrivaju da je „uzaludan otpor“ (geslo Borga) tvrtki koja omogućava da se uštedi 70 posto cijene računanja i komunikacije.

Pričao je i o Googleovoj kupnji tvrtki koje se bave umjetnom inteligencijom, kvantnim računanjem i robotikom te je rekao: “Google ima više informacija o ljudima na planetu i više utjecaja na ljude nego udružene snage svih vlada“. Također je vodstvu Googlea pripisao orkestriranje egipatske revolucije i rušenje Mubarakovog režima te posljedični kaos, a komentirao je i utrku tog tehnološkog giganta da preuzme Grčku i objasnio kako su Googleove platforme „oblaka“ prethodnica najvećeg transfera bogatstva u ljudskoj povijesti.

Univerzum su informacije u međusobnoj interakciji putem kodiranih i dekodiranih informacija, pa zbog toga globalne mreže tiranije i kontrole u informacijama oduvijek vide glavno sredstvo za zavaravanje percepcije. A postoji li bolji način zavaravanja percepcije od neposredne kontrole uma putem tehnoloških i inih sredstava?
 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)

Ugradnjom razdjelnika topline je još jedna stvar koju nam je nametnula EU, a time se ostvaruje se obračun grijanja po stvarnoj potrošnji, čime se stanara motiviraju na racionalno korištenje toplinske energije i postizanje energetskih i financijskih ušteda. Da li je to prava istina?

U poslijednje vrijeme više sam puta, i na više mjesta, pisao o problemima koje je izmjenom formule za obračun grijanja prouzročilo Ministarstvo gospodarstva (i nadležna regulatorna agencija, HERA). Iskreno, tema je iz perspektive prosječnog čitatelja prilično složena i nerazumljiva – pogotovo ako se detaljnije uđe u matematičko objašnjavanje što službenu formulu čini lošom, odnosno po čemu bi formula koju ja nudim trebala biti bolja. Lako je reći, „moja je formula pravednija“, no što to zapravo znači prosječnom čitatelju? Kako argumentirati da je jedan izračun loš ili nepošten, a drugi nije?

Najbolji, i najrazumljiviji način je prezentirati učinke formula na jednostavnom i svima razumljivom primjeru. Primjeru, na kojemu će svima biti jasno što bi formula trebala dati kao rezultat, i što rezultat, tj. raspodjelu računa čini nepravednom. Zato ću danas prezentirati jedan takav jednostavan primjer.

Usporedit ću četiri izračuna. Prvo, prikazati ću kakav bi trebao biti izračun da je mjerenje potpuno, tj. koliki bi bili računi da se svakom stanu mjeri točna količina potrošnje. To će nam biti referentna točka – za sve ćemo ostale izračune promotriti koliko odstupaju od ovoga.

Drugo, prikazat ću koliki su računi prema formuli Ministarstva gospodarstva koja je bila u upotrebi do ožujka ove godine. Treće, prikazati ću kako račune na istom primjeru raspoređuje posljednja formula Ministarstva koja je na snazi od ožujka. Konačno, četvrto, prikazati ću kakve bi račune za grijanje raspodijelila formula koju ja predlažem.

Promotrimo sljedeću situaciju. U zgradi imamo deset (10) stanova jednakih površina. Od njih, jedan (1) nema razdjelnike, a ostalih devet (imaju). Stan bez razdjelnika i jedan od stanova sa razdjelnicima troše maksimum energije, dok ostalih 8 stanova imaju u potpunosti zatvorene radijatore. Također, neka je ukupni mjesečni trošak za grijanje u toj zgradi tisuću (1000) kuna.

Čemu zapravo služe razdjelnici?

Da vidimo kako sada koja od formula raspoređuje račune za grijanje?

Prvo, što bi bila potpuno pravedna raspodjela? Svi bi stanovi trebali jednim dijelom sudjelovati u podjeli troškova, budući se dio energije gubi u sustavu, cijevi grijanja prolaze kroz sve stanove i jedan dio topline uistinu treba rasporediti na sve stanove. Recimo da se tako rasporedi 10% ukupne energije (taj postotak inače ovisi o odluci suvlasnika zgrade, no prema formuli na snazi me može biti manji od 10%). Ostatak cijene grijanja pak jednako rasporedimo između dva stana koja jedina troše energiju. Tako dobivamo da bi stan bez razdjelnika (u grafičkom prikazu označen s 1) i stan sa razdjelnicima (u prikazu označen s 2) koji troše svu raspoloživu energiju trebali platiti račune od 460 kn, dok svi ostali stanovi sa razdjelnicima i zatvorenim radijatorima (označeni sa 3-10) trebaju platiti po 10 kn. To je raspodjela s kojom ćemo usporediti rezultate svih ostalih formula.

Pogledajmo sada na koji način su se računi za grijanje raspoređivali proteklih godina, tj. prema formuli HERA-e (odnosno Ministarstva gospodarstva) koja je bila na snazi do ožujka 2015. godine. Prema toj formuli, stan bez razdjelnika dobiva račun od 150 kuna, stan sa razdjelnicima koji troši jednaku količinu energije plaća račun od 775 kuna, dok ostali stanovi sa razdjelnicima plaćaju po devet i pol kuna.

Jasno da je raspodjela izrazito nepravedna prema stanu sa razdjelnicima koji, iako troši istu količinu energije kao i stan bez razdjelnika, plaća čak pet puta veći račun! I pri tome, upravo taj stan sa razdjelnicima plaća cijelu svoju potrošnju, i većinu potrošnje stana bez razdjelnika!

Nakon ožujka promijenjena je formula. Cilj je očigledno bio eliminirati ovakve anomalije. No da vidimo čime je promjena rezultirala. Nakon ožujka, stan bez razdjelnika dobiva račun od 200 kuna, a stan sa razdjelnicima koji troši istu količinu energije, račun od 168 kuna. No oba stana sada dobivaju dva do tri puta manji račun od onoga koji bi uistinu trebali platiti. Tu razliku sada pokrivaju svi ostali stanovi sa razdjelnicima – koji usprkos zatvorenim radijatorima dobivaju račune od 80 kuna! Je li to pravedno? I čemu onda zapravo služe razdjelnici?

Konačno, pogledajmo kako bi račune raspodijelila formula čiju upotrebu ja predlažem. Prema njoj, stan bez razdjelnika bi platio račun od 480 kuna, stan sa razdjelnicima koji se grije 440 kuna, dok svi ostali stanovi dobivaju račune od 10 kuna.

Istina, ni ta formula ne daje potpuno točnu (i pravednu) raspodjelu troškova – stan bez razdjelnika plaća određeni iznos više nego što bi trebao, a stan sa razdjelnicima nešto manje. No mislim da je jasno da je od tri uspoređene raspodjele troškova, upravo ta najbliža pravednoj. Štoviše, na neki je način ipak pravedno da stanovi bez razdjelnika budu i novčano stimulirani (u razumnoj mjeri) na uvođenje razdjelnika.

Mislim da ova mala prezentacija obračuna grijanja jasno pokazuje što rade službeno propisane formule, i da je taj rezultat – na ovaj ili onaj način – duboko nepravedan. Utoliko više čudi birokratska tvrdoglavost kojom nadležna tijela (HERA i Ministarstvo gospodarstva) godinama forsiraju nepravedne i neracionalne obračune raspodijele troškova grijanja, po kojima se uvijek netko grije na – tuđi račun.

Dokle tako?
 

 
(index.hr,youtube/uredio:nsp)

Popularni novokomponirani mitovi kažu da je Jugoslavija bila radnički raj, u kom su svi imali posao i plaću, besplatne stanove, dobro živjeli. Industrija je u njoj cvjetala, i sve je bilo kao u pjesmi Branka Kockice “Na svetu ima jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo”.

Jugoslavija je izvozila, gradila tvornice, bolnice, škole, auto ceste, pruge. Svi su bili srednja klasa. Svima je bilo dobro. Potom je došao Tuđman, sve nam oteo, privatizirao, opljačkao, i danas nemamo ništa svoje, nemamo industriju, nemamo svoje banke, goli smo i bosi.

Naravno, ti mitovi su sustavno usađivani u svijest stanovništva već preko dvadeset godina. Bez namjere da idemo u temeljitu analizu, jer za to na internetu nema prostora i zahtijeva bar poveći esej ako ne znanstveni rad, pogledajmo što kažu gole brojke i lako provjerive činjenice.

U Jugoslaviji su svi bili zaposleni

Jesu, ako su kupili kartu za München u jednom smjeru. Takvih je bilo preko pola milijuna samo u prvih pet godina nakon što je Tito otvorio granice, u periodu 1968 – 1973., a kasnije im se pridružilo još oko milijun ljudi. Pad nezaposlenosti u tim godinama upravo odgovara broju ljudi koji su – odselili. Službeni podaci o nezaposlenosti u SFRJ kažu: ona se osamdesetih uglavnom kretala oko 15-16%, dakle bila je osjetno veća nego u Hrvatskoj prije krize, i nešto malo manja nego što je to danas. Problem je međutim što je ona eksponencijalno rasla iz godine u godinu, naročito među visokoobrazovanima. Trend rasta nezaposlenosti se jasno vidi iz grafikona.

No nezaposlenost je jako varirala među republikama. Tako je u Sloveniji bila na razini tzv. prirodne nezaposlenosti, oko 4-5%, u Hrvatskoj se uglavnom kretala između 8 i 9%, dok je na Kosovu dosizala nevjerojatnih 57%, a u Bosni i Hercegovini se nakon 1983. nije spuštala ispod 20%!

Nekoliko konkretnih brojki: u Hrvatskoj je službena nezaposlenost 1988 iznosila razmjerno niskih 8,5%, a dvije godine kasnije, u posljednjoj godini prije rata, 8,6%. U Sloveniji je te godine iznosila, opet po podacima SFRJ, 4,8%, a u Srbiji oko 16,8%, dok je u BiH dosezala 20,6%. To su brojke koje je Susan Woodward iznijela u svojoj knjizi, bazirane na statističkom godišnjaku Jugoslavije.

Reklo bi se, dosta bolje nego danas, bar što se Hrvatske tiče. Međutim, postoje nezgodne činjenice koje malo mijenjaju te brojke. Posljedica je to fenomena na koje se osvrnula Woodward, ali i Mencinger u knjizi “Otvorena nezaposlenost i zaposleni bez posla”. Kao prvo, oni su došli do podatka da je, pored 268.000 službeno nezaposlenih 1968. godine, kad je nezaposlenost službeno iznosila samo 7,2%, postojalo još bar 135.000 osoba koje su aktivno tražile posao ali nisu bile zavedene na birou. Do sredine osamdesetih, broj službeno nezaposlenih se popeo na preko milijun, a uz to je postojalo još oko 400.000 osoba koje nisu bile zavedene na zavodu. Da stvar bude još gora, latentna nezaposlenost u poljoprivredi je iznosila nevjerojatnih 1.400.000 ljudi, jer je Jugoslavija članove obitelji seoskih gospodarstava vodila pod zaposlene.

No, to je manji problem. Sve studije, domaće i strane, su upućivale da u Jugoslaviji postoji ogromna skrivena nezaposlenost, kao posljedica “političkog zapošljavanja”. Naime, postojao je, prema svim istraživanjima, višak zaposlenih koji je iznosio 20-30% radne snage, zavisno od autora studije i godine kad je istraživanje vršeno. Radilo se o ljudima koji su samo na papiru imali radno mjesto, ali su zapravo bili čisti “tehnološki višak”, balast. To je bilo naročito izraženo u velikim državnim sistemima koji su služili i kao socijalni amortizer. Mnogi su bili zaposleni samo statistički, a u stvarnosti nisu dolazili na posao, ili su jednostavno sjedili na radnom mjestu, ne radeći ništa. Osamdesetih su sve češći postali “prinudni godišnji” neplaćeni odmori, koji su znali potrajati po godinu i više dana.

Kao posljedica toga, nezaposlenost među mladima i visokoobrazovanima do 25 godina je bila u svjetskom vrhu – 1985 godine je čak 59,6% nezaposlenih bilo mlađe od 25. godina starosti! Naime, u Jugoslaviji niste mogli ostati bez posla ma kako ste loši bili, ili podkvalificirani. Ali posljedica je bila ta da mladi nisu mogli naći posao. To jest, jesu, ako su bili spremni iskeširati desetak tisuća maraka za radno mjesto na Ininoj crpki, što bi se krađom goriva vratilo za manje od godinu dana. Ili jednostavo otići van. Znalo se: bez dobre veze je bilo gotovo dobiti naći posao, naročito u velikim firmama. Jednom kad ste ga našli, niste morali ništa raditi.

U konačnici, puna zaposlenost u Jugoslaviji je mit. Nezaposlenost je bila među većima u svijetu, a prikrivala se masovnim odlaskom na bauštele u Njemačku i, ponajviše, zapošljavanjem preko veze na fiktivna i nepostojeća radna mjesta (“direktore, imam jednog malog, ekonomiju je završio, stavi mu negdje jedan stol nek nešto radi”), dok je plaća u mnogim firmama do sredine osamdesetih spala na razinu socijale: prosječna radnička plaća je tih godina bila stotinjak dolara, što su zaposleni nadoknađivali krađom i velikim socijalnim povlasticama. Stvarna nezaposlenost je bila otprilike na sadašnjoj razini – i mnogo veća nego u godinama prije krize.

Jugoslavija je imala samo 20 milijardi dolara duga, mi danas imamo mnogo više

Da, samo je tih 20 milijardi, koliko je dug iznosio krajem sedamdesetih, iznosilo preračunato u kupovnu moć otprilike kao današnjih stotinu milijardi. Tada ste naime u Americi kuću mogli kupiti za nekoliko desetaka tisuća dolara, a novi VW Golf za 7.995 dolara.

No problem duga Jugoslavije je bio u nečem drugom: dolar je, kad je Jugoslavija uzimala kredite, vrijedio oko 1,7 maraka – dugi niz godina je bio zacementiran na tom tečaju. Dolaskom Reagana na vlast, dolar naglo skače na tri, u jednom trenutku čak četiri marke! A kamate su istovremeno drastično rasle. Jugoslaviji se doslovce dogodio scenarij onih koji su uzimali kredite u “švicarcima”. Glavni izvor deviza Jugoslaviji su bile marke od turizma, i devizne doznake gastarbajtera – također u markama. A dug je bio denominiran – u dolarima. Dug se u markama uvišestručio za nekoliko godina, iako je na papiru, u dolarima, ostao isti.

Kako je to izgledalo u brojkama? Jugoslavija je sedamdesetih krenula u snažan razvojni ciklus, i krenula se zaduživati. Na početku velikoga zaduženja Jugoslavije cijena kapitala bila je povoljna. Na svjetskomu tržištu novca kamatna se stopa kretala: 1975. – 5,8%, 1976. – 5,1%, 1977. – 5,5%. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara.

No, potkraj 1978. godine zbio se radikalni preokret na tržištu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadržavši i dalje kontrolu nad emisijom novca, a ispustivši kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skočile na 8,8%, u 1979. na 12,1%, u 1980. na 14,2%, a u 1981. na lihvarskih 16,8%, dakle, cijena se novca Jugoslaviji povećala gotovo trostruko. Istovremeno, dugovi su rasli: 1977. – 9,540 milijardi dolara, 1978. – 11,833 milijardi, 1979. – 14,952 milijardi, 1980. – 18,395 milijardi, 1981. – 20,804 milijardi dolara; dakle, u godinama vrtoglavoga skoka kamata nominalni dug se više nego udvostručio, a u markama učetverostručio.

Istodobno je inflacija 1981. dosegla 45%, i krenula u nezadrživ rast koji je do Markovića narastao na preko 1000% godišnje, doprinoseći osjećaju bijede i beznađa. S tržišta je nestala skoro sva uvozna roba, zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u proizvodnji, počelo se s mjerama poput vožnje par nepar i bonova za gorivo – nastupila je ekonomska kriza koja će trajati do raspada Jugoslavije.

Potkraj 1979, uoči izbijanja krize, savezna vlada je odlučila devalvirati dinar za oko 30% kako bi stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova. Smrtno bolesni Tito nije odobrio devalvaciju jer je smatrao da to škodi ugledu zemlje, pa je, prema Bilandžiću, rekao delegaciji savezne vlade: “Lako je vama devalvirati. To se može i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopće dođe.”

Mjesec dana nakon Titove smrti, u lipnju 1980., savezna vlada je devalvirala dinar za 30%, a zatim će se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije.

1983. Jugoslavija je službeno bankrotirala, iako to nikad svojim građanima nije objavila (no objavili su drugi), te prestala plaćati sve obaveze prema inozemstvu, što je rezultiralo golemim nestašicama.

Jugo­sla­vija je, dakle, 1991. godinu doče­kala s oko 20 mili­jardi dolara duga. Njen dug se prodavao za 30 centi za dolar, dakle smatrao se nenaplativim. Pret­hodno joj je Među­na­rodni mone­tarni fond uma­njio dug za 1.8 mili­jardi jer zemlja jed­no­stavno nije imala sred­stava za vra­ća­nje ni kamata, a kamoli glav­nice. Usto je SAD, u očajničkom pokušaju da spriječi rat i raspad države, Markoviću dala besporvratno oko 3,5 milijardi dolara kako bi stabilizirao dinar, no taj novac se istopio u šest mjeseci. Ovom je pret­ho­dilo neko­liko desetljeća izgrad­nje eko­no­mije čija je struktura bila takva da joj je opsta­nak zavi­sio baš od stal­nog pove­ća­nja vanjskog duga! Upravo suprotno danas popularnim mitovima, ekonomija Jugoslavije nije bila zasnovana na dobiti industrije – nje nije bilo, naprotiv, cjelokupna industrija Jugoslavije je radila s gubitkom, već isključivo na zaduživanju, deviznim doznakama radnika u inozemstvu i turizmu.

Gra­fi­kon pri­ka­zuje ukupni dug Jugo­sla­vije od 1961. do 1980. i liniju kojom se može aprok­si­mi­rati trend kre­ta­nja ukup­nog duga, koji je eksponencijalan! Po ovom trendu, ukupni dug se uve­ća­vao za oko 17.6% svake godine u tom dva­de­set­go­di­šnjem peri­odu. Da se se taj tempo rasta nasta­vio i nakon 1980., ukupni dug bivše SFRJ bi danas izno­sio nevjerojatnih 6 tisuća mili­jardi dolara. Ukupni godi­šnji bruto domaći pro­i­zvod (BDP) svih biv­ših jugo­slo­ven­skih repu­blika danas iznosi ukupno oko 200 mili­jardi dolara, a ukupan dug oko 140 milijardi. Ovo jasno govori da je rast duga kakav je bio između 1961. i 1980. bio jed­no­stavno neodrživ. Tito je, reklo bi se, ipak umro na vrijeme.

Jugoslavija je izvozila i imala snažnu industriju

Je, ali u bajkama. Industrija je zapravo bila potemkinovo selo. Ako pogle­damo uku­pan jugo­slo­ven­ski trgo­vin­ski defi­cit tokom sedam­de­se­tih godina pro­šlog stoljeća, vidimo da on ubr­zano raste između 1970. i 1980., unatoč brojnim ograničenjima uvoza i ogromnim carinama.

U brojkama, to je izgledalo ovako: Trgovinski deficit – dakle razlika uvoza i izvoza – je 1977. iznosio 4.4 milijarde dolara, 1978. 4.3 milijarde, 1979. 7.2 milijardi; pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979. Danas je ta razlika čak i nešto manja, i to službeno. Neslužbeno, deficit je, kad se doda sitni prekogranični šverc, bio i osjetno veći. U Jugoslaviji su svi nešto sitno švercali – kavu iz Graza, traperice iz Trsta, računala čiji je uvoz bio zabranjen. Savezna vlada se protiv toga pokušala boriti zabranama uvoza, obaveznim depozitom za odlaske u inozemstvo… bez uspjeha.

Jedan dio te razlike bio je, kako sam već naveo, pokri­ven dozna­kama emi­gra­nata. Na pri­mjer, ukupne doznake emi­gra­nata su 1971. izno­sile 1.3 mili­jarde dolara, a 1972. 2.1 mili­jardu. Ipak, pri­ljev strane valute kroz kre­dite i doznake emi­gra­nata nije bio dovoljan da pokrije sav trgo­vin­ski defi­cit i spriječi odljev deviza iz Jugo­sla­vije.

Ekonomska kriza osamdesetih je otkrila svu bijedu ekonomskog sustava Jugoslavije. Indikator vrlo niske izvozne snage privede je podatak da je 1978. izvoz po glavi stanovnika bio svega 259 dolara, dok je u Grčkoj bio 362, u Španjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1.628 itd.

Standard je pao u razdoblju 1979-1984 34%, a mirovine čak 40%, investicije su smanjene s 34% društvenog proizvoda u 1980. na 29,6% u 1981, na 27,2% u 1982, na 23,2% u 1983. i na oko 19,5% u 1984. i početkom 1985.

I za kraj: godišnji gubici poduzeća u Jugoslaviji su iznosili, 1989. godine, 15% BDP-a!. Toliko o tome da je Jugoslavija živjela od industrije. U stvari, industrija je živjela od gastarbajtera i turizma…. a najviše od stranih kredita. U posljednjoj fazi Jugoslavije, kad zaduživanje više nije bilo moguće, prešlo se na inflatorno financiranje gubitaka, tj. tiskalo se sve više novčanica kako bi se isplatile plaće, što jasno nije riješilo ništa, osim što je onemogućilo regularno poslovanje i razvilo crno tržište do neslućenih razmjera.

Dramatičan pad standarda, bez presedana u Europi, ipak nije doveo do većih socijalnih nemira iako je Jugoslaviju osmadesetih zahvatio val štrajkova, zbog socijalnih ventila poput vrlo čestih bolovanja, invalidskih mirovina, substandardnog rada (“kakva plata takva vrata”, “ne mogu oni mene tako malo platiti kako ja mogu slabo raditi”), “sive ekonomije”, rasprostranjenih krađa iz firmi i masovnog neplaćanja računa kao jednog aspekta erozije građanske discipline i raspada pravnog sistema.

Usto, mračna strana jugo-ekonomije je što je stvoreno je izuzetno malo robnih marki koje su išta značile na svjetskom tržištu. Tehnološka osnova je ostala niska: sve što se radilo, radilo se po licenci. Relativno mali broj gotovih proizvoda u socijalističkoj Jugoslaviji je bio rezultat ikakve domaće pameti. Malo je poznato da je opjevani Jugo bio odbačeni Fiatov projekt nasljednika Fiata 127, koji je dan “socijalističkoj braći” u ranoj fazi razvoja, obzirom da je u startu ocijenjen tehnološki zastarjelim i dizajnerski promašenim. Jugo – inženjeri su ga pustili na tržište bez pravog razvoja, za koji nisu imali ni novca ni znanja, a Talijani se vratili za crtaće daske i stvorili prvi Uno. Tako je bilo manje više i sa svim ostalim.

S druge strane megalomanske ideje odnijele su milijarde. Kao primjer, tenk M-84 rađen je po sovjetskoj licenci u „Đuri Đakoviću”, „Goši” i MIN-u. Ukupni troškovi osvajanja proizvodnje ovog tenka koštali su SFRJ preko tri milijarde tadašnjih dolara, bez da je ikad vraćeno išta od tog novca. Bila je to cijena glupog nacionalnog ponosa Jugoslavena.

Veliki izvozni uspjesi s brodovima poput Amorele i Izabele? Penali koje je Brodosplit platio zbog višemjesečnog kašnjenja s isporukom su doveli do toga da je taj posao bio – čisti gubitak, koji se mjerio u desecima milijuna dolara… ali ti brodovi su i danas “ponos jugoslavenske izvozne industrije”. Opet, prilično skup ponos. Glad za devizama za otplatu dugova dovela je do toga da se izvozilo pod svaku cijenu, po cijenama osjetno nižim od troškova proizvodnje. Razliku su, jasno, plaćali građani SFRJ plaćajući domaće proizvode mnogo skuplje od cijene po kojoj su se isti mogli nabaviti u susjednoj Austriji.

Tijekom 1980-ih postojala je i megalomanska ideja da se proizvede avion radnog naziva NA („novi avion”, „nadzvučni avion”), bez vizije koliko će koštati i kome će se prodati pored jake konkurencije iz SAD, Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i Francuske. I unatoč tome što je prethodnik “Orao”, zapravo francuski stari Mirage za koji su Rumunji dobili licencu zbog bliskih veza s Francuskom, s Rolls Royce motorom, ubijao pilote jednog za drugim i bio leteći mrtvački sanduk.

Općenito, tvornice su se gradile bez ideje o ekonomskoj isplativosti i bez svijesti da proizvod, u konačnici, nekom treba i prodati, i to u određenoj količini i po određenoj cijeni, da bi se zaradilo. Epitom takvih ulaganja je bila tvornica glinice u Obrovcu, koja je progutala stotine milijuna dolara, da bi bila zatvorena nakon samo nekoliko mjeseci. Drugi dobar primjer je Agrokor “babe” Abdića, koji se financirao izdavanjem mjenica bez avala i pokrića, te tako održavao privid rasta.

Danas ljudi rado pamte sedamdesete kad je standard je rastao zahvaljujući zaduživanju i usmjeravanju sredstava u javnu potrošnju. Upravo zato se jugonostalgičari prisjećaju „zlatnih sedamdesetih”. Međutim, taj umjetni rast je doveo do najveće krize u povijesti Jugoslavije, koja ju je i odnijela s povijesne scene. Industrija u koju se ulagalo nije donijela očekivanu dobit, naprotiv, pokazala se kao kamen oko vrata.

U konačnici, mnogi će reći da je Tito ipak razvio i industrijalizirao zemlju. Međutim to baš nije tako. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika 1973. godine u Jugoslaviji je iznosio je 57 posto europskog prosјeka, dok je npr. 1938. godine iznosio 50 posto. Taj neodrživi razvoj na kreditima se vratio kao bumerang. Ubrzana poslijeratna industrijalizacija (kao mjera razvoja) po cijenu devastacije sela, “izvoz” na Zapad stanovništva u najboljoj stvaralačkoj snazi, povećavanje regionalnih razlika i neracionalno zaduživanje zemlje doveli su do toga da je već osamdesetih godina prošlog stoljeća jugoslovenski nacionalni dohodak po glavi stanovnika pao ispod 50 posto europskog prosјeka.

Dakle: još prije rata i pada komunizma, koji je otpuhao ostatke ekonomije, vratili smo se tamo gdje smo bili – prije Drugog svjetskog rata. A u odnosu na ono gdje smo bili u Austro ugarskoj, kad se Hrvatska počela ubrzano industrijalizirati paralelno s većinom drugih država i kad su osnovane rafinerije i luke i sagrađena većina cesta i pruga, smo napravili korak unatrag.

Mnogi danas žale za socijalističkim tvornicama, međutim one su bile mrtve već prije nego što su devedestih došli lešinari. Nestanak socijalističkog tržišta i bankrot socijalizma kao globalnog projekta ih je dotukao, zadao im konačni udarac – i to je dobro, jer smo na primjeru brodogradilišta, koja su nam iz džepova izbila tridesetak milijadi kuna u zadnjih dvadesetak godina, ili sanacije banaka, vidjeli što se događa s poduzećima koja nisu privatizirana. Da je Brodotrogir odmah nekom dan makar i badava da se tamo sagradi marina i hotel, bilo bi bolje.

Netko bi možda zaradio na turizmu kakav novac, platio nešto poreza, i poštedio nas spašavanja mrtve industrije na životu novcem poreznih obveznika. I nemojte misliti da je netko namjerno “uništio proizvodnju”. Ona je propala već davno. Kao uostaom i u Detroitu, Glasgowu i drugim nekad jakim industrijskim, a danas propalim gradovima… Jednostavno, pojavile su se novi igrači i nove tehnologije, a mi nismo vladali ni starima.

Jugoslavija je gradila auto ceste, stanove, bolnice, pruge…

Pozitivne strane socijalističke Jugoslavije je što je ulagala u obrazovanje, zdravstvo, kulturu i infrastrukturu. Ipak, tu treba napomenuti par stvari. Prvo, Jugoslavija je u 45 godina uspjela sagraditi 45 kilometara auto cesta. Za cestu do Splita smo dali samodoprinos, međutim su sredstva preusmjerena u prugu Beograd – Bar, a auto cesta proglašena “nacionalističkom”. I sve zato da bi se promet iz Rijeke prebacio u Bar, o hrvatskom trošku… a pruga smo u Hrvatskoj devedesete, u kilometrima, imali manje nego 1939!

Tito je možda gradio bolnice, ali ih sigurno nije gradio u Zagrebu, čija se populacija uvišestručila tijekom 35 godina njegove vladavine. Zadnju prije njegove smrti je sagradio Pavelić (Rebro). A nije ih gradio ni u Rijeci, gdje se građani i dalje liječe u bolnici iz Austro Ugarske. Istina, platili smo dva samodoprinosa za sveučilišnu bolnicu u Zagrebu koja nikad nije sagrađena…

Zdravstvo je bilo besplatno, na papiru. U praksi, lijekova osamdesetih kao i ničeg uvoznog nije bilo, Zagreb je imao jedan jedini uređaj za dijalizu koji je češće bio u kvaru nego što je radio, a ako ste htjeli na operaciju bez da čekate tri do pet godina, morali ste dati mito doktoru, ili imati dobru vezu u bolnici.

Istina, gradili su se stanovi. Ali, isti takvi stanovi su se gradili za sirotinju u američkim crnačkim četvrtima ili u Engleskoj. Mit o jakoj srednjoj klasi? Ta “srednja klasa” je živjela poput Del Boy Trotera iz “Mućki”, od sitnog šverca i na 17. katu nebodera u socijalnom stanu od 50 kvadrata! A Del nije bio nikakva “srednja klasa” (to su ipak liječnici i pravici). Nije bio čak ni radnička klasa. Bio je – socijalni slučaj. Usto, mnogi ni takav stan nisu dobili… ali su platili nečiji tuđi. Jer bi sin od direktora uletio na listu, temeljem bodova na članstvo u partiji i kojekakvih.. pa, mućki.

Društvene i humanističke znanosti su posve zanemarene i ideologizirane, relevantna literatura nije prevođena iz ideoloških razloga, FFZG je bio ustanova za partijsku indoktrinaciju gdje su sinovi članova partije mogli steći diplomu, a svjedodžbe legendarnih sveučilišta poput “Đure Pucara Starog” u Banja Luci ili “Džemala Bijedića” u Mostaru su se, ako ste bili dovoljno visoko u partiji, mogle dobiti poštom uz odgovarajuću naknadu. (“Čuj direktor si, druže, nije red da imaš četiri razreda osnovne, daj da ti sredimo diplomu, javi se onom profesoru u Bihaću…”)

U konačnici, Jugoslavija je, unatoč “besplatnom” školstvu, imala tek oko 8-9% visokoobrazovanog stanovništva među radnom snagom. Točan broj nije moguće dati, zbog manjkave evidencije koju je Jugoslavija vodila. Za srednje razvijenu državu, minimum je oko 20%. Današnja Hrvatska je na oko 18%, prema procjenama.

Iz svega navedenog, moglo bi se komotno reći da Jugoslavija nije bila u stanju riješiti niti jedan životni problem svog stanovništva, od građevnih dozvola i vođenja gruntovnice, javnih usluga, opskrbe gorivom i strujom, do osiguravanja održive ekonomije koja bi mogla funkcionirati bez zavisnosti o stranom novcu i tehnologiji. Što ne znači da jugonostalgija nema svoje temelje, ali oni svakako nisu u sferi realne ekonomije, niti realnosti općenito.
 

 
(dnevno.hr,youtube.com/uredio:nsp)

Iako su Hrvati čak i u goroj situaciji nego Grčka, zabilježen je veliki pad auto-kredita, ali se i dalje, kupuju stanovi na dug. Scenario kakav je bio u Grčkoj prije par godina se preslikava na hrvatsku ekonomiju, no građani se zadužuju sve više, kao da nema krize.

Kreditna zaduženost stanovništva u Hrvatskoj ove je godine neznatno smanjena, pa su Hrvati krajem svibnja, kako pokazuju podaci Hrvatske narodne banke (HNB), dugovali bankama ukupno nešto manje od 117,7 milijardi kuna.

Popularni krediti

Hrvati, kako potvrđuju podaci središnje banke, najviše traže stambene kredite na koje otpada nešto manje od polovice svih kredita koje su građanima odobrile banke ili oko 53,3 milijarde kuna. Stambeni su krediti, tvrde analitičari, popularni i u vrijeme krize jer se radi o kreditima s dugim rokom povrata, kojima se rješava stambeno pitanje.

Financijska infuzija

S druge strane, krediti za kupnju automobila u prvih su pet mjeseci ove godine zabilježili velik pad. Naime, dok je krajem prošle godine vrijednost kredita za aute iznosila nešto više od 7,6 milijardi kuna, krajem svibnja ove godine smanjila se na 6,9 milijardi. U padu su, premda znatno manjem, i obveze građana po ostalim kreditima, uključujući i kredite po kreditnim karticama na ime kojih je građanima do kraja svibnja plasirano nešto više od 4,5 milijardi kuna ili oko 400 milijuna kuna manje nego krajem prošle godine.

Unatoč tome, kreditna omča i dalje snažno steže građane oko vrata. Statistički gledano, svaki Hrvat bankama u prosjeku duguje oko 26.700 kuna ili 3700 eura, što naše stanovništvo svrstava među najzaduženije iza nekadašnje željezne zavjese. Doduše, recesija i gašenje desetaka tisuća radnih mjesta smanjuju potražnju za kreditima, ali visok iznos odobrenih kredita pokazuje da i dalje, baš kao i država, živimo iznad mogućnosti – na financijskoj infuziji.

Depresija se širi masovno: U Hrvatskoj 300.000 depresivnih, ne čini se da će biti bolje

SVE VIŠE je novih pacijenata u psihijatrijskoj bolnici Vrapče, započela je svoj prilog novinarka u središnjem Dnevniku HTV-a. Tema je bila depresija, opća društvena i socijalna kriza unose u ljude nemir i strah od budućnosti. Stoga je sve više oboljelih od depresije, ne samo u Hrvatskoj već u cijelom svijetu. Stručnjaci smatraju kako će uskoro izbiti na drugo mjesto popisa svih oboljenja na svijetu.

“Ljudi su bespomoćni, ne mogu zbrinuti obitelji”

U dnevnu bolnicu svaki dan dolazi čak 40-ak pacijenata. “Ljudi se osjećaju bespomoćno, osjećaju krivnju, ne mogu zbrinuti djecu kako bi htjeli, ne mogu im kupiti knjige…” ispričao je za HTV Vlado Jukić iz bolnice  u Vrapču.

Njegov kolega s Rebra Miro Jakovljević iz Centra za krizna stanja kazao je kako ima mnogo onih koji su ostali bez posla ali i onih koji se štite bolovanjem da ne dobiju otkaz.

Telefon u Centru za krizna stanja na Rebru zvoni 24 sata, a tridesetak psihijatara je premalo za brojne pozive.

Samo 2012. je potrošeno oko 90 milijuna kuna na antidepresive, a sudeći prema trenutnoj situaciji, trošit će se još i više.

Prema podacima Centra za istraživanje tržišta, više od 80 posto građana smatra da iz krize nećemo izaći još najmanje tri godine. Što znači da će novih pokrivača u Vrapču biti – još više.

Recesiji nema kraja! Pad BDP-a će će biti najveći u zadnje dvije godine ?!

Kada Državni zavod za statistiku idućeg tjedna objavi kako se kretao BDP u drugom kvartalu 2012. godine, smjer kretanja hrvatskog gospodarstva postat će puno jasniji. Nema sumnje da će Hrvatska ove godine zabilježiti gospodarski pad – pitanje je samo koliko će taj pad iznositi.

Da nemamo šanse za gospodarski rast, nedavno su priznali i vodeći ljudi aktualne vlade – Zoran Milanović i Slavko Linić. Međutim, ekipa iz Banskih dvora i dalje je relativno optimistična. Nadaju se da BDP ove godine neće pasti za više od 0,5 posto.

Hrvatsko gospodarstvo tone

Nažalost, predviđanja makroekonomskih stručnjaka znatno su lošija. Prema procjenama osam makroekonomista koji su sudjelovali u anketi agencije Hina, BDP će ove godine pasti za 1,4 posto. Još veći pad očekuje Hrvatska narodna banka (HNB), koja vjeruje da možemo očekivati 1,6 posto pada.

To je okvir u kojem se kreću i ostale relevantne prognoze: Ekonomski institut vjeruje da će BDP pasti za 1,3 posto, a EBRD i Europska komisija očekuju 1,2 posto pada.

Čeka nas najveći pad u zadnje dvije godine?

Koliko su nadanja aktualne vlasti da će pad biti umjeren, pokazat će rezultati drugog kvartala. Prema ranije spomenutoj anketi hrvatske novinske agencije, moguće je da nas čeka najgori pad u zadnje dvije godine, još od drugog kvartala 2010. godine.

Anketirani makroekonomisti smatraju da će pad iznositi između 2 i 2,9 posto. U prosjeku, očekuju 2,3 posto pada. U drugom kvartalu 2010. godine BDP je pao za 2,5 posto. Podsjećamo, u prvom kvartalu ove godine BDP je pao za 1,3 posto, a Hrvatska je i službeno opet upala u recesiju. Već tada je bilo jasno da je Vladina prognoza o rastu od 0,8 posto, na kojoj je utemeljen i državni proračun za ovu godinu, pala u vodu.

Krađa i razbojstava sve više zbog moralne krize, a ne neimaštine

Potkraj svibnja u trgovačkom centru u Šibeniku žena je napunila kolica hranom i ne plativši ništa napustila trgovinu. Nikada prije nije učinila takvo što. Očajna, policiji je priznala da ju je na krađu natjerala neimaština i da nije imala izbora. Ako uopće dođe do suđenja, prijeti joj uvjetna kazna ili oslobađajuća presuda jer je počinila bagatelno djelo.

U Zagrebu je u svibnju uhićen obiteljski čovjek koji je, pritisnut dugovima kamatarima, tri puta opljačkao poslovnice Splitske banke. Do tada nije imao dosje. Prema podacima MUP-a, broj razbojstava i teških krađa raste! Tako je prvih sedam mjeseci 2012. bilo 818 razbojstava, dok su lani u istom razdoblju bila 723. Zabilježene su i 12.394 teške krađe, dok ih je 2011. bilo gotovo tristo manje, 12.102. Koliko moralna i ekonomska kriza utječu na rast krađa, razbojstava?

Strah za život

Koliko je bilo pojedinaca koji su prvi put u životu nešto opljačkali iz očaja, ne zna se. Korupcijskih kaznenih djela ove godine, barem prijavljenih, kojih je bilo 349, manje nego lani (431).

Kudikamo više na porast kriminala, krađa, razbojstava utječe moralna kriza koja potresa hrvatsko društvo već desetljeće nego ekonomska, koja je u nas više posljedica toga da smo pokradeno društvo. Moralna kriza je dovela do toga da su razlike između dobra i zla danas katkad nevidljive. Mlade generacije gledaju kako se bogate oni koji nisu ništa drugo nego zločinci i kriminalci iako nemaju takav status u društvu. Mlađi naraštaji, koji odrastaju bez osjećaja nade, ušli su u sustav vjerovanja da se marljivost i poštenje na isplati, za razliku od korupcije i nepoštenja, pa ne iznenađuje kad pojedinci na neprihvatljiv način pokušaju doći do onog što misle da im je potrebno. Iskustvo življenja u hrvatskom društvu ohrabruje porast kriminala, jer sve dok ne pokaže da se kriminal ne isplati, možemo očekivati sve više razbojstava i različitih oblika kriminala – smatra sociolog Renato Matić.

Objašnjava i slučajeve u kojima su pojedinci ukrali hranu jer je nisu imali čime kupiti ili u kojima su neki zbog duga počinili razbojstvo.

Neimaština može potaknuti ljude koji prije nisu činili kaznena djela da posegnu za neprihvatljivim načinom u stanju očaja, ali pojedinci koji su ukrali zbog neimaštine istodobno su žrtve zločina ekonomskih i političkih moćnika, koji su dopustili da im se oduzme pravo na rad i da budu bačeni na cestu. Ljude koji su se zadužili kod kamatara, pa opljačkali trgovinu ili banku, nije na pljačku natjerala ekonomska kriza, nego prije strah za život, jer su znali da kriminalci dug ne opraštaju. Ne postoje relevantna istraživanja da siromašni i oni koji žive u neimaštini imaju veću sklonost kriminalu nego bogati i tako zaključivati značilo bi nasjesti na raširenu podvalu kako su siromašni skloniji kriminalu nego bogati. Ne zaboravimo da su najveći zločini posljedica sklonosti nekritičkog gomilanja kapitala i da to ne čine oni koji nemaju, nego oni koji imaju previše – kaže Matić.

Zločin bijelih ovratnika

To što je korupcijskih nedjela manje objašnjava:

Korupcija je povezana s političkim kadroviranjem, sa zločinom tzv. bijelih ovratnika. Represivni organi dobili su odrješenije ruke i sve je manje nedodirljivih i dužnosnika koji će biti amnestirani za takva djela i ako se nešto pomaknulo nabolje, onda je to borba protiv korupcije.

Intervju tjedna – Guste Santini

Gost ovotjednog Intervjua tjedna bio je porezni ekspert, dr. Guste Santini. Govorio je o uvođenju poreza na imovinu, da li je realno njegovo provođenje i pravednost, ukupnoj poreznoj opterećenosti građana, privatizaciji, reformi poreznog sustava, oporezivanju financijskog sektora i drugim temama.

[mp3player width=300 height=120 config=fmp_jw_widget_config.xml playlist=intervju-tjedna-guste-santini.xml]

Santini je rekao kako je točno da sve države Europe imaju neki oblik poreza na imovinu, ali kako je ta Linićeva izjava zapravo “izraz bez sadržaja”. Smatra da se radi o potrebi vlasti za dodatnim izvorom prihoda, te da je to jedino što preostaje, dodaje kako Hrvatska ima i vrlo veliku poreznu presiju, a da se ukupni porezni prihodi moraju smanjivati ako želimo izaći iz ove užasne krize. Što se tiče etapnog uvođenja poreza te da će on prvo vrijeme biti gotovo identičan sadašnjoj komunalnoj naknadi, Santini kaže kako to nije ista stvar, te da tu postoje velike razlike. Komunalna naknada je naknada za komunalije i može se koristiti samo u te svrhe, dok je porez obveza poreznog obveznika i institucije koje donose proračun odlučuju  za što će se koristiti ta sredstva. Ističe kako poistovjećivanje tih pojmova nije stručno točno. S druge strane smatra kako se mora izbjeći dvostruko oporezivanje, te da se mora postaviti pitanje pravednosti jer se neke stvari u tom sustavu neće oporezivati, a imaju vrijednost te kaže kako bi se trebalo govoriti o oporezivanju bogatstva.

Santini misli kako bi se trebalo pristupiti razmjernom oporezivanju, jer na ovaj način će doći do drastičnog pada vrijednosti te oporezovane imovine, a s druge strane će ljudi prebaciti tu imovinu u neke druge stvari koje se neće oporezivati, a to se slanjem ovakvih signala vidi i danas jer su ljudi već počeli rasprodavati svoju imovinu. Posebno ističe kako primjerice SAD imaju manju poreznu opterećenost građana po jedinici BDP-a od Hrvatske.

Osim u Hrvatskoj, porez na imovinu se uvodi i u Sloveniji. Tamo će porez plaćati samo oni koji imaju imovinu vrjedniju od milijun Eura, po stopi od 0,5%, i oni koji imaju više od dva milijuna Eura po stopi od 1%. Santini misli kako bi takav sistem bio uredu, ali i da Slovenija ima i manje porezno opterećenje, a da će se ovaj porez u Hrvatskoj samo povećavati i da je ovo gora priča od tzv. harača jer je on bio vremenski ograničen.

Smatra kako se ne govori o restrukturiranju države, a o tome bi se svakako trebalo. Osim toga drži da smo već prešli određenu granicu koju država može podnijeti, što se tiče poreznog opterećenja, a da se ta situacija najbolje može vidjeti u gospodarstvu. Ističe kako nije protiv poreza na imovinu, već da se zalaže za oporezivanje netto bogatstva. Ovako, misli da ulazimo u vrlo ozbiljno područje s nepoznatim posljedicama. Ističe kako se u RH imovina već oporezuje, npr. kuće za odmor koje se plaćaju 12-15kn po kvadratnom metru, porez na nasljedstvo, porez na kapitalne dobitke itd.

Na pitanje o oporezivanju financijskog sektora, Santini odgovara kako je takvih ideja već bilo. Smatra da je problem u tome što se zemlje ne mogu tek tako uspoređivati, pa da se onda ne mogu niti uvoditi isti porezi kao npr. u Mađarskoj. Dodaje kako Hrvatska ima negativnu štednju, što se vidi na deficitu platne bilance. Taj deficit znači uvoz štednje iz inozemstva, a ako se stvari ne promjene vrlo je izgledan grčki scenarij. Ističe kako je potreban rast od 7% BDP-a godišnje kako bi se servisirala samo kamata!

Santini je također govorio o mogućnosti uvođenja državnih obveznica koje bi bile dostupne građanima, bankarskom sustavu za koji kaže da je oligopolni i odgovarao na pitanja slušatelja.

Vrativši se na temu poreza na imovinu i njegove moguće stope (za koju se ne zna koliko će iznositi) gdje procjene variraju, Santini smatra kako bi stopa od 1% značila pad od otprilike 15% vrijednosti,  a to bi značilo ukupni pad od oko 25%. Dodajući tome da nam je građevinarstvo u velikim problemima, smatra da se građevinska grana mora kompletno restrukturirati i reformirati. Također je veliko pitanje tko će procjenjivati vrijednost nekretnina, smatra da je problem u toj tzv. “tržišnoj vrijednosti” koja ne odgovara situaciji.

Na kraju intervjua govorio je o neuspjeloj privatizaciji, lošim zakonima koje je donosio Sabor, da li postoje pretpostavke za uvođenje poreza s obzirom na stanje u katastrima, te o tome kako će o pokretanju gospodarskog razvoja ovisiti oporavak tržišta nekretnina, a da ovaj porez tome zasigurno neće pomoći jer će se usporiti oporavak građevinske industrije. Dodaje kako će država iz svega izaći u minusu, te da to cost-benefit analiza jasno pokazuje jer ljudi jednostavno više nemaju novca.

Na samom kraju ističe kako će se uspješnost ove vlasti ocjenjivati prema tome koliko su smanjili, a ne povećali poreznu presiju.

I Hrvatska može poput Ekvadora prestati vraćati dugove i ništa joj se neće dogoditi!

Ako nam MMF kao jedini spas bude nametao ‘vladu stručnjaka’, to će značiti da nam suspendiraju demokraciju. Isto su učinili Grčkoj i Italiji, gdje su bez pitanja naroda postavili svoje premijere koji sada služe isključivo njima – upozorava geopolitičar Davor Domazet Lošo.

U dane kada nas televizija i novine neprestano ‘napadaju’ crnim Linićevim prijetnjama i najavama još bešćutnijeg poreznog cijeđenja te sve katastrofičnijim prognozama gladne hrvatske jeseni, kroz rijetke neovisne portale i do Hrvatske se nekako probijaju informacije o zemljama koje su, unatoč krizi i zloslutnim prognozama MMF-a, hrabro krenule svojim putem, a potom financijski potpuno ozdravile.

Od potpuno slomljene zemlje, Ekvador se pretvorio u ‘svjetskog frajera’

Jedna od takvih zemalja je i Ekvador, koji se ovih dana, osim kao država koja se uspjela izvući iz dužničkog ropstva, potvrđuje i kao jak i odvažan politički igrač. Već danima, naime, ustrajno prkosi administracijama najmoćnijih zemalja svijeta, odbijajući izručiti najpoznatijeg svjetskog ‘zviždača’ Juliana Assangea koji je utočište, nimalo slučajno, potražio upravo u veleposlanstvu Ekvadora u Londonu.

Manje je, međutim, poznato da je Ekvador prije nekoliko godina jednako odvažno i samosvjesno na vlastitu ruku suspendirao povrat trećine vlastitog vanjskog duga (odlučili su prestati vraćati lihvarske kredite), nakon što je Predsjednička komisija za reviziju kredita napravila reviziju javnog duga te utvrdila da je ogroman dio ustvari ilegalan.

Odlučili da neće vraćati ilegalne dugove i – nikome ništa!

I kada su, nakon Vladine odluke da neće vratiti milijarde duga, mnogi očekivali neizdržive pritiske međunarodne javnosti, kreditora i MMF-a, odmazda je, baš kao i u slučaju Argentine i Islanda, gotovo posve izostala, pa se Ekvador relativno brzo izvukao iz krize.

Može li i Hrvatska učiniti što i Ekvador, te dijelu svojih kreditora i MMF-u kazati: ‘Dosta ste nas pljačkali, ne damo vam novac!’, upitali smo poznatog hrvatskog geostratega i geopolitičara, koji, između ostalog, istražuje i metode financijskog porobljavanja u svijetu.

Domazet: U Hrvatskoj tek treba sazrjeti svijest za slične odluke

- Naravno da i Hrvatska može učiniti isto što i Ekvador, Argentina ili Island, no proći će najvjerojatnije još mnogo godina dok se to ne dogodi, odnosno dok narod ne shvati da Međunarodni monetarni fond nije spasitelj, već da provodi politiku suvremenog robovlasništva. Pogledajte, primjerice, tko je nadzirao Argentinu, Ekvador i Island prije njihovog ekonomskog sloma? Činio je to upravo Međunarodni monetarni fond.

I u tim zemljama provodili su šok terapiju da bi izvukli preostali kapital, ali samo do trenutka dok ta priča nije pukla. Kad je puklo i kad su narodi i vlade tih zemalja shvatile da ih MMF pljačka, krenuo je oporavak tih država. Međunarodni monetarni fond, naime, u pravilu na vlast dovodi ljude koji provode njihovu ‘Dokrinu šoka’, osmišljenu u poznatoj ‘Čikaškoj školi‘. Ta dokrina već desetljećima omogućava predstavnicima međunarodnog kapitala da vrlo jeftino kupuju sve što vrijedi u nekoj zemlji, te da se, uza sve to, još predstavljaju i kao svojevrsni spasitelji! I Slavko Linić itekako govori jezikom MMF-a, iako Međunarodni monetarni fond formalno još nije stigao u Hrvatsku – napominje Davor Domazet Lošo, poznati hrvatski geostrateg i geopolitičar, koji potom primjećuje da su se MMF-u najprije suprotstavile zemlje Latinske Amerike, dakle upravo one zemlje u kojima se najduže provodi izrabljivanje od strane međunarodne financijske oligarhije.

‘Ako nam budu nametali tehničku vladu, loše nam se piše!’

Tridesetak godina tim je zemljama trebalo da se osvijeste, nakon čega su neke od njih krenule svojim putem. Slijedeći tu logiku, za očekivati je da će slična svijest u Hrvatskoj sazrjeti tek za desetak godina, osim ako politika suprotstavljanja MMF-u i prije toga ne postane dominantna u Europi i u svijetu – procjenjuje Davor Domazet, pa upozorava na ono što bi se Hrvatskoj uskoro moglo nuditi kao spasonosno rješenje.

Ako nam uskoro, kao jedini spas, budu nudili tehničku vladu tobožnjih stručnjaka, to će značiti da nam suspendiraju demokraciju. Isto su već učinili u Grčkoj i Italiji, gdje su bez ikakve provjere volje naroda, postavili svoje vlade i svoje premijere. To bi se kod nas, kroz neolibaralne medije, moglo gurati po principu: ‘HDZ je sve pokrao, SDP se pokazao nesposobnim, dajte nam bilo koga drugoga’. Takvoj politici Hrvatska se svakako treba suprotstaviti, te se ugledati na samosvjesne zemlje poput Ekvadora, Islanda i Argentine. Budemo li slijedili njihov put, i mi bi se mogli iznenaditi činjenicom da se, uz hrabro i samosvjesno političko vodstvo, sva vrata najednom otvaraju – zaključuje Davor Domazet Lošo

Da li ima krize u regiji ? – “Tabletomanija” u Srbiji

Kafetini, bensedini, bromazepami – čak milijun Srba svakodnevno pije neke lijekove. Prema procjenama stručnjaka, gotovo polovica njih čini to – bespotrebno. Građani lijekove uzimaju sami, a i liječnici su široke ruke.

Sredstva za smirenje, sedativi ili benzodiazepini, pripadaju grupi lijekova koji se najviše koriste u Srbiji. Vrhunac njihove “popularnosti” zabilježen je tijekom ratnih devedesetih godina, iako ih i danas veliki broj ljudi uzima i to bez konzultacija s liječnikom. Procjenjuje se da godišnje u Srbiji milijun ljudi podigne gotovo jedanaest milijuna kutija ovih lijekova, što na račun Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje, što bez liječničkog recepta.

Lijekovi poput hrane

Unatoč upozorenjima stručnjaka da uporaba lijekova na vlastitu ruku može izazvati nesagledive posljedice za zdravlje, veliki broj pacijenata u Srbiji određuje si sam terapiju lijekovima koji se u mnogim privatnim apotekama mogu nabaviti bez recepta. Osim antibiotika, čija svojstva mnogi pacijenti dobro poznaju, sedativi također relativno lako pronalaze put do ionako bogatih kućnih apoteka.

Kragujevčanka A. S. tako do lorazepama i antibiotika dolazi u privatnim apotekama bez liječničkog recepta. “Iako je trenutno nestašica lorazepama, u nekim apotekama može se pronaći još poneka kutija. Moj prijatelj je specijalist opće medicine i često mi ovjeri papir s kojim odem u apoteku po lijek. Mislim da će mi on prvi reći kad budem pretjerala i prestati mi izlaziti u susret, pa ne vidim ništa loše u tome što na ovaj način nabavljam lijekove”, kaže.

Poslije treba liječiti - ovisnost

Liječnici pak načelno savjetuju da bi stres i probleme trebalo rješavati bez lijekova za smirenje. Poslije duže uporabe sedativa ili hipnotika za rješavanje problema nesanice, lako može doći do krize koja donosi uznemirenost, što je potpuno suprotan efekat od željenog: “Pacijenti tu vrstu lijekova najčešće uzimaju dugo, po nekoliko mjeseci, pa čak i godinama. To, naravno, može izazvati određene ozbiljne probleme kao što je ovisnost od ove grupe lijekova koju kasnije treba liječiti“, kaže za DW Goran Mihajlović, direktor Psihijatrijske klinike u Kragujevcu.

U Republičkom zavodu za zdravstveno osiguranje smatraju da trenutna potrošnja lijekova za smirenje nema opravdanje. Direktor Zavoda Aleksandar Vuksanović upozorava da prekomjerno uzimanje sedativa poslije kratkog vremenskog perioda dovodi do stvaranja osjećaja ovisnosti kod pacijenata, a Zavod u situaciju da sve više financira tabletomaniju umjesto liječenja.

Polovina lijekova nepotrebno se uzima

Prema procjenama stručnjaka, preko pedeset posto lijekova koji se danas uzimaju bez recepta nema medicinsko opravdanje. Dodatni problem predstavlja veliki broj novih lijekova na tržištu o kojima često ni sami liječnici nisu točno i pravovremeno informirani. “Na tržištu je u opticaju preko tri tisuće lijekova, tako da se ni zdravstvenim radnicima često nije lako snaći u toj šumi, bez obzira što postoji puno informacija o njima. Sve informacije o lijekovima često, međutim, nisu potpuno točne, pa ih je potrebno dobro probrati kako bi se došlo do pravih podataka“, kaže za DW Slobodan Janković, klinički farmakolog i profesor na kragujevačkom medicinskom fakultetu.

Prošle godine, prema podacima Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje, najveći skok u potrošnji zabilježen je u grupi H gdje su lijekovi protiv gljivičnih oboljenja. Na drugom mjestu su lijekovi za kardiovaskularne bolesti, za kojima slijede medikamenti iz grupe A, gdje su sredstva za poremećaje metabolizma i inzulin.

U Kragujevcu je nedavno zabilježen i najdrastičniji primjer zlouporabe prilikom propisivanja lijekova. Naime, liječnik zaposlen u jednoj od ustanova primarne zdravstvene zaštite u tom gradu, pacijentu je za samo dva mjeseca propisao preko tisuću lijekova, između ostalog 27 kutija ranisana, 26 kutija sedativa bromazepama, 17 kutija lorazepama, 29 kutija različitih antibiotika, 24 kutije diklofena, čak osam kutija trodona, 18 kutija dovicina, 16 kutija eritromicina i 9 kutija raptena. Utvrđeno je da je ovaj liječnik propisivao i lijekove iz oblasti psihijatrije, bez specijalističkog izvještaja..
 
ČITAJ VIŠE:

MMF ulazi u HR: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 6.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 5.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 4.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 3.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 2.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI !
 
izvor: hrt.hr, jutarnji.hr, index.hr, dnevno.hr, dw.de, vecernji.hr
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10414"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Malo ću vam pisati o svojoj knjizi “Sve piše u novinama…(a ponešto i ne)” čiju naslovnicu već par mjeseci vidite sa strane. Baš se jučer nekako dogodilo da sam je punih pet minuta predstavljao u emisiji ‘Hrvatska uživo’, što je bio početak moje velike propaganda kampanje, a ujedno i njezin kraj (kampanje, ne knjige).

Pa prije nego kampanja završi, evo par riječi o (a i iz) knjige.

Naime, malo ljudi se neće složiti s tvrdnjama da je život sve teži i neizvjesniji, hrana sve nekvalitetnija, svijet sve nesigurniji, centralizacija globalne vlasti i kontrole u porastu. Pitanje oko čijeg odgovora se neće svi složiti jest je li takav trend događaja posljedica neke namjere ili tek nekog unutrašnjeg, sustavu prirođenog mehanizma.

Moja razmišljanja već se par godina kreću se u smjeru ove prve mogućnosti. Gorivo za takva razmišljanja predstavlja barem desetak tisuća stranica knjiga koje se bave raznim temama, pa tekstova poput onih iz časopisa Nexus, pa informativnih i zanimljivih razgovora i dijeljenja mišljenja tijekom druženja s ljudima koji imaju slični pogled na stvari ili smo ga čak zajedno stvarali tijekom višegodišnjeg druženja.

Dakle, pričam o nekom dugoročnom totalitarističkom planu za sticanje apsolutne kontrole nad resursima i ljudima ovog planeta, nad njihovim životima i financijama, kao i nad njihovim mislima i uvjerenjima. Jer totalitarizam upravo to i jest, sustav u kojem se (pomoću programiranja i staha) potpuno vlada ljudskim životima i, po mogućnosti, ljudskim mislima. Svaki totalitaristički sustav tijekom povijesti bio je takav. Ili se barem trudio biti.

Misao da se upravo nešto takvo zbiva sada, i to na globalnoj razini, a da mi to i ne primjećujemo, zvuču fantastično, prefantastično štoviše. Ali postoje podaci da je upravo tako. Nećete ih spaziti ako ste tek prosječno informirani iz novina ili s televizije, pa čak niti ako ste obrazovaniji od prosjeka, ali nikad niste naučeno propitkivali iz samog korijena, koji se, kao i svaki, nalazi pod zemljom i nevidljiv je, ali ipak hrani cijelo stablo.

Taj plan nadilazi dnevnu politiku, pa i mjesečnu i godišnju. Iz te je perspektive poprilično nevidljiv, kako je i zamišljeno da bude. Njegove dvije glavne taktike odlično je sažeo David Icke. Prva je ‚problem-reakcija-rješenje’. Stvori neki problem, da uslijedi reakcija ljudi da se nešto mora učiniti po tom pitanju, i onda, na njihov zahtjev,  uvedi rješenje koje već otprije čeka u ladici, a koje ti daje veću moć, zbog čega ga nitko ne bi prihvatio u normalnim okolnostima. Druga taktika je ‚metoda malih koraka’. Ako želiš stići od točke A do točke B, zadrži to za sebe i neprekidno radi sićušne korake u tom smjeru. Svaki od tih malih koraka podrži nekim objašnjenjem koje zvuči logično i kao da je usmjereno u dobrobit ljudi. I tako stvori povijest po svom ukusu.

Kombinacija tih dviju taktika vrlo je moćna.

Kako bih mogao sam provjeriti te tvrdnje, neovisno o podacima koji su mi do tad predočeni? Nisam tajni agent pa da se šuljam do sefova s tajnim dokumentima, prelijen sam i s previše svakodnevnih obaveza da bih se bacio na višemjesečni terenski rad da bih razotkrio neku pojedinu temu, a osim toga, da bih  potvrdio ove teze, bilo bi potrebno razotkriti desetke tema i pronaći im međusobne veze. I još osim toga, to su razni autori već napravili. Neki su se bavili samo jednim područjem, a neki su povezivali više područja u novu sliku. Svima sma ih vrlo zahvalan zbog toga. Pa sam odlučio okrenuti se nečemu što mi je često pri ruci i što ne zahtijeva nikakav dodatni napor.

Novinama.

Nemojte misliti da sam postao redoviti čitatelj koji opsesivno traži nešto što je zamislio da će naći. Uopće ne. Novine zapravo uopće ne čitam, a još manje kupujem. No, svakih par dana, a ponekad bi prošao i cijeli tjedan ili više, listao bih ih u kafićima uz kavu. Zapravo, isprva ih nisam uzimao u ruke s nekom posebnom namjerom. Ali sam, i ne htijući, neke vijesti odjednom počeo vidjeti drugim očima. Sad sam u njima uočavao pozadinu događaja i što se njima želi, spin koji su mnoge vijesti sadržavale ukazivao mi se kristalnom bistrinom, a ono što je u njima bilo neizrečeno, što bi bacilo potpuno drugo svjetlo, zvonilo je glasnije o onoga što je bio rečeno. Potom bih izvadio svoj švicarski nož i kriomice od konobara u dva poteza izrezao tekst koji mi je privukao pažnju. Koliko je samo izrezanih novina ostalo iza mene u kafićima!   

Knjigu “Sve piše u novinama” možete shvatiti i kao mentalni eksperiment. Više od svega bih volio da zaista sve zaključeno predstavlja moju utvaru. Uostalom, neki koji čitaju ove retke već će sada zaključiti da je to baš tako, da je riječ samo o još jednoj paranoičnoj teoriji urote.

Neka i jest.

Ali ipak postoji postoji mogućnost da svi ti podaci i posljedični zaključci točni. Sve ovisi o tome koliko si dopustite duboko ući u materiju.

U tom slučaju, stvar postaje preozbiljna da bismo je odbacili bez razmatranja, samo zato jer se nekome čini glupa.

Samo zato jer netko neinformiran tako misli, netko tko govori napamet ili s pozicije autoriteta ili na temelju unaprijed stvorenih zaključaka i predrasuda, a ne na temelju upućenosti Takve misli doista ne vrijede ništa. Također, ako je priča točna, onda se ista grupacija potrudila zamaskirati svoje korake i napraviti da plan ne bude vidljiv na prvi pogled.

Smatram da bi svaki čovjek trebao biti upoznat sa svim tim informacijama i sam razmotriti što sve to znači. Ili neka se o toj temi povede javna rasprava (što je samo hipotetski prijedlog, u ovom svijetu dirigiranih medija i programiranih ili unovačenih ljudi) i tako dođe do zaključka.

Ako se sve te teorije o uroti pokažu netočnima, bit ću prvi koji će ih zgužvati i s veseljem šutnuti u najbliži kontejner.

Uostalom, malo drugačijeg razmišljanja o svijetu svakako ne može naškoditi.

Što se tiče knjiga koje otkrivaju globalnu urotu, u svojoj glavi sam ih podijelio na dvije vrste. U prvu sam stavio one koje se obično nazivaju ‘teorijama urote’, mada je to bezveze, to su jednostavno knjige koje iznose pozadinu nekih događaja, ukazujući na skrivenu ruku svjetske elite koja je upravljala događajima. Spomenuo bih autora i istraživača Williama Engdahla koji je u tri knjige obradio tri poluge moći globalne elite – naftu, GMO i novac. To su knjige Stoljeće rata, Sjeme uništenja i Bogovi novca . Daniel Estulin bavio se skupinom o kojoj je napisao knjigu pod naslovom Istinita priča o družbi Bilderberg. Vrlo kvalitetni autor je i Jim Marrs, koji je napisao kod nas neobjavljene knjige Rule by Secrecy i The Rise of Fourth Riech. Među ove knjige spada i po pitanju mnogih detalja vrlo informativna  knjiga Nevidljiva ruka Ralpha Eppersona. Pa onda fenomenalni Jeffrey Grupp s knjigom Korporatizam. Od svih tih autora, najdalje u istraživanju, a to znači najbliže istine, po mojoj je procjeni stigao David Icke, čijih je pet odličnih knjiga do sad objavljeno kod nas. Njega je  istraživanje odvelo i dalje od granica koje neki od gornjih autora nisu mogli preći pa tako niti suvislo odgovoriti na neka pitanja, sve do pitanja što je prava priroda stvarnosti, u čemu se po svemu sudeći krije ključ rješenja kako stati uroti na kraj.

Icke je predstavio skoro zastrašujuću gomilu podataka, koji se pred čitateljem povezuju sami od sebe, a nije ga bilo strah uhvatiti se u koštac čak i s onim naizgled fantastičnim. Sjećam se kad je jedan čovjek, koji se smatra vrlo racionalnim i inteligentim, na preporuku počeo čitati jednu Ickeovu knjigu i odustao u trenutku kad je pročitao da je ovaj, dokazujući neke svoje navode,  napisao da George Bush direktni potomak krvoločnog vladara Vlada Tepeša Drakule. U tom trenutku je taj čovjek odustao od daljnjeg čitanja, zgrožen nevjerojatnošću tog podatka. Icke je za njega bio potpuna budala.

No, nekom igrom sudbine, samo tjedan dana nakon njegova odustajanja, neki su naši portali prenijeli vijest-zanimljivost iz New York Timesa koja je govorila da je… Bush  potomak Vlada Tepeša Drakule! Koliko god to nevjerojatno zvučalo. Podatak je pribavljen iz službene institucije koja se bavi genealoških istraživanjima američkih predsjednika. Ne treba reći da to svejedno nije vratilo kredibilitet Davoda Ickea u očima onog nesuđenog čitatelja, no to zaista nije ni važno. Istina je koja je, bez obzira što bilo tko, uključujući i mene, vjerovao.

Knjigu sam napisao najviše inspiran upravo knjigama Davida Ickea, kao i njegovim kolumnama u časopisu Nexus. U kojem sam, usput rečeno, čitao i odlične tekstove puno autora o raznim temama, od mikročipiranja, nadzornih kamera i codexa alimentarius do tekstova o manipulacijama farmaceutske ili vojne industrije, koje su bacale dodatno svjetlo na mehanizme urote.

U drugu vrstu knjiga u svojoj mentalnoj podjeli stavljam one koje su detaljno razotkrile neki određeni segment, ponekad bez razmišljanja o širem kontekstu ili bez traganja za vrhom piramide. Te knjige se u općem poimanju ne svrstavaju u žanr ‘teorije urote’.  O manipulacijama GMO-om nezaobilaznu, vrlo detaljnu i informativnu knjigu napisao je Jeff Smith, pod naslovom Sjeme obmane, a isto su učinili i dr.sc. Marijan Jošt i Thomas S. Cox u knjizi Intelektualni izazov tehnologije samouništenja. Pod naslovom Velika obmana- tajna povijest Europske Unije britanski su novinari Christopher Booker i Richard North napisali zapanjujuće detaljan prikaz svih koraka koji su doveli do stvaranja Europske Unije i rasvijetlili uloge nekih ljude za koje jedva da ste i čuli, a koji su manipulirali tim procesom otpočetka s namjerom da bez znanja i dozvole ljudi navedu države da se odreknu suvereniteta u korist neizabrane europske birokratske diktature.  U knjizi Lijekovi ili priča o obmani zagrebačka je liječnica Lidija Gajski dala neoboriv prikaz laži i manipulacija farmaceutske industrije vezanih uz statistike, podmićivanje liječnika, insrumentaliziranje udruga pacijenata, reklamiranje lijekova i stvaranje novih ‘bolesti’ mijenjanjem kriterija i parametara toga što je zdravlje. Richard S. Hoagland i Mike Barra pokazali su pravo lice američke svemirske agencije, njenu obrambenu (a ne civilnu, kako se obično smatra, mada njen statut tvrdi drugačije) prirodu, način kako je nastala, kako je ustrojena, koje grupacije njome vladaju i njenu ulogu u zataškavanju mnogih otkrića u knjizi Tajna misija – skrivena povijest NASA-e.

Profesor Jeffrey Grupp, kojega sam već spomenuo kao autora odlične knjigu Korporatizam – tajna vlada Novog svjetskog poretka, u kojoj je napisao da će doći trenutak kad ćemo se svi morati ispričati istraživačima urote što ih se toliko dugo ismijavalo, a istaknuo je i istraživanje Davida Ickea.    

Sve se ove knjige (kao i one iz brojnih drugih područja, koje nisam sad spomenuo) i istraživanja napravljena neovisno jedna od drugih preklapaju i potvrđuju. U mojoj svijesti sve te knjige su tek jedna velika knjiga.  

Nakon što sam se za svoju knjigu inspirirao novinama, mogu savjetovati  slijedeće: nemojte čitati novine, ako ne možete iz njih iščitavati što se doista zbiva i što od nas žele ti reklamni bilteni zvani dnevni tisak. Nije zdravo. Samo ćete se dezinformirati i živcirati, a one će vam zarobiti misli i uvući vas tamo gdje uopće ne želite biti. Do točnijih zaključaka možda ćete doći intuicijom, jasnija slika neke situacije ukazat će vam se ispred očiju pogledom izdaleka, a ne izbliza.

Zapravo je ironija sudbine što sam napisao knjigu na temelju novina (i vijesti generalno). Još sam u srednjoj školi bio vlasnik slave sumnjive kvalitete, glasovit po tome što nisam čitao novine, nisam gledao Dnevnik, nisam slušao vijesti na radiju (uglavnom sam slušao ploče) pa nisam imao pojma ni o čemu što se zbiva. Sjećam se neke grozne nesreće u u nekom rudniku, još tamo krajem osamdesetih, o kojoj su tog dana baš svi pričali u autobusu do škole. Riječ je bila o tragediji i baš svi su suosjećali i bili upućeni. Osim mene. Ja nisam ni čuo za to, a bih bio izvrgnut i puno većem ruglu da moji prijatelji nisu već bili naučeni na stupanj moje medijske lobotomije. I kasnije sam, i za vrijeme faksa i poslije,  nebrojeno puta ispao vrlo neuk kad su se spominjala imena poznatih političara, sportaša, manifestacija, politike, uopće bilo kakvih događaja o kojima je informiran čovjek koji sluša radio u autu ili samo prolista novine ili jednim uhom čuje dnevnik iz druge sobe. Moj je ponor bio tako dubok da mi je, tamo negdje sredinom devedesetih, urednica na radiju na kojem sam radio zapovijedila da svaki dan izvolim pročitati novine, a ne da sramotim struku.

Pa sam ih počeo čitati i bilo je zabavno. Kad novine čitaš svaki dan,  postaje napeto, kao da čekaš novi nastavak nekog krimića. Uđeš u priču, poistovjećuješ se s likovima i uživljavaš u fabulu. Sad kad razmišljam, shvaćam da se događa i slijedeće: počneš živjeti tuđe misli i situacije. To znam jer se sjećam onog vremena kad nisam imao pojma što se zbiva po novinama, niti sam ikada osjetio ikakve posljedice toga u svom svakodnevnom životu, imajući neke svoje prioritete i interese.

A ovako, kad sam se svaki dan izlagao vijestima, one su na mene počele imati emocionalni učinak. Novinski naslovi bi me razljutili, razveselili, rastužili…najčešće bi me ipak ispunili nekim strahom ili nemoćnom ljutnjom, a bez ikakvog stvarnog razloga. A od svega toga ništa korisnoga za mene. Ako se i zbivalo išta vrijedno ikakvog pamćenja, zbivalo bi se i bez da sam se ja živcirao zbog toga. O onom nebitnom da i ne pričam.

Par godina kasnije vratio sam se u prvobitno stanje amebe i prestao pratiti vijesti. I opet mi se ništa nije dogodilo. Ponekad sam imao priliku uvidjeti očiglednu besmislenost uvučenosti u vijesti, kad bih u prolazu čuo umirovljenike na ulici kako raspravljaju o tezama koje mi nikako nisu zvučale njihove, već je bilo lako prepoznati otisak glavne novinske teze toga dana. Naravno, sve informacije koje su imali nisu nadilazile ono što je pisalo u vijesti, pa tako niti zaključci nisu bili drugačiji od onih koje su mediji plasirali.

A zaključci bi trebali biti drugačiji. Ali onda ste već na opasnom terenu, neusklađeni s okolinom. Primjerice, prije nekog vremena neki mi je prijatelj proslijedio kritiku nekog čovjeka na to što sam dao u par emisija dao prostora Davidu Ickeu, „bolesnom čovjeku koji vidi gmazolike izvanzemaljce”. Ne znam otkud mu to da je bolestan, jer ja sam Ickea sreo par puta i činio mi se potpuno normalan i vrlo pristojan čovjek. Ne znam ni otkud mu to da Icke “vidi gmazolike izvanzemaljce”, jer on nikada nije rekao da ih je vidio. No, više desetaka ljudi, neovisno jedni o drugima, opisivali su mu čudnu pojavu da se neki čovjek pred njihovim očima preobratio u gmaza i natrag u čovjeka, a Icke je prenio te priče i zaključio da tu nečeg mora biti, otkuda inače svim tim ljudima baš to iskustvo (u ono vrijeme kad još nitko nije ni čuo ni spominjao gmazove). Pa je njihove tragove pronašao i u prošlosti, i u predajama afričkih šamana itd.        

No, korisno je dati prostora Ickeu i drugim istraživačima urote. U proteklih par godina po novinama sam pratio što su o nekoj temi, recimo,  globalnom zatopljenju, pričale novine, a što Icke i drugi. Razvoj događaja je pokazao da je taj „bolestan čovjek“, a i drugi ‘bolesni’ ljudi, sve točno rekao, a da su novine i drugi mediji sustavno i strastveno prenosili njima servirane neistine. Pa sam onda čitao što je taj „bolestan čovjek“ pisao o lažnoj epidemiji gripe, a čitao sam i što se izjavljivalo po  novinama. Pa se opet pokazalo da je on govorio istinu, a one ne. I tako dalje, i tako dalje. Novinama je obično trebalo par godina da se tu i tamo pojavi neka vijest koja je govorila istinu, ali obično u vrijeme kad to više i nije bilo važno. U isto vrijeme, često sam u novinama viđao kako se netko, suočen s nezgodnim pitanjima o nekoj temi, izvlači da je to ‘teorija urote’.

Razmišljao sam i o tom pojmu, zapravo besmislenoj etiketi, pa sam i sam smislio jedna pojam, da bih stvari stavio na svoje mjesto. Već sam ga spominjao. Taj pojam je: ‘teorija spontanog razvoja događaja’.

Jer pozicija s koje se odbacuje teorija urote (pri tom mislim na točno određenu urotu jedne globalne elite koja za cilj ima uvođenje svjetske jednostranačke države, svjetske vlade, svjetske vojske, svjetske središnje banke i elektroničkog novca te mikročipiranje stanovništva) je isto samo teorija, temeljena na određenim interpretacijama jednog dijela podataka. Ta teorija (spontanog razvoja događaja) tvrdi da se stvari zbivaju kaotično i spontano, zbog neke svoje unutarnje logike te da nisu manipulirane, a pogotovo ne s tako dramatičnim krajnjim ciljem.

Ta druga teorija, teorija spontanog razvoja događaja, stalno se pravi da predstavlja realan i razuman prikaz stvari, dok teoriju urotu otpisuje kao tek psihološki fenomen. S obzirom da je većina nas  neinformirana o većini stvari, najčešće kao ‚normalno’ ili ‚istinito’ uzimamo ono što je dio općeg znanja, zapravo, ono što (naizgled) predstavlja koncenzus. U stvarnosti koncenzusa nikad nema, ali se stvari predstavljaju kao da on postoji oko puno pitanja. I zato svi znaju isto, i zato svi misle isto i zato istina o mnogim stvarima dobiva žig ‚teorije urote’. Općeprihvaćeni pogled na povijest i događaje oko nas, kao i prirodu svijeta u kojem živimo, isto je samo teorija. On nije stvarnost, već samo nečija stvarnost, možda i nametnuta stvarnost, koja ne predstavlja pravo stanje stvari, već samo predstavljeno stanje stvari.

Za one koji nisu upoznati sa sadržajem teze o uroti, evo ukratko opisa na temelju istraživanja Davida Ickea koja su trajala više od dvadeset godina, jer je on dao najcjelovitiju priču, koja zapravo sadrži sve ostale. Postoji mreža obitelji, krvnih loza, koje tisućljećima manipuliraju svijetom kroz mrežu tajnih društava, a cilj im je uvesti totalitarnu diktaturu. Ima ih vrlo malo pa to čine tajno. Oni uvijek stoje iza svih strana u sukobima i politici, kojima manipuliraju da bi se stigli do svog cilja. Prije su njihovi predstavnici bili kraljevi raznih monarhija, ali kad su se ljudi počeli buniti protiv tih vidljivih diktatura, stvorili su ‘demokraciju’ kako ljudi više ne bi bili očigledno svjesni diktature. Danas ta mreža obitelji stoje iza ‘demokratski’ izabranih vlasti, zahvaljujući raznim društvima i organizacijama kao što su Vijeće za vanjske odnose, družba Bilderberg, Trilateralna komisijca, Malteški vitezovi, Rimski klub, ali i UN, WHO, NATO…popis ide unedogled. Veliki događaji koji su bili prekretnice, kao i mnoge velike ideje tijekom povijesti, bili su aranžirani iz pozadine. No, čini se da urota ima i svoj metafizičku stranu (ako gledamo iz perspektive današnjeg redukcionističkog i mehanicističkog pogleda na svijet). Prema Ickeu, čini se da su neki od svjetskih manipulatora križanci s određenim gmazovima, koji se hrane ljudskim emocijama, poglavito strahom. Iza zemaljske piramide moći stoje gmazovski entiteti iz neke druge dimenzije (potpuno freaky,zar ne? Bar na temelju onog što smo o svijetu naučili kroz obrazovanje i na temelju toga kako mainstream suvremene znanstvene misli interpretira svijet), a s našim svijetom i ljudsko-gmazovskim hibridima povezuju se kroz razne sotonističke rituale i žrtvovanja. To je, dakle, ta urota na kojoj se radi već vrlo dugo, vjerojatno i tisućljećima, a posebno intenzivno u ovo današnje vrijeme, kad bi njihov veliki projekt trebao stići do kraja.

Radi slikovitosti, evo citata bivšeg CIA-inog operativca Victora Marchettija koji je i sam iskusio ono što Icke naziva svjetski sotonistički kult, kojega su, prema Ickeu,  stvorili gmazovski križanci i njihovi gospodari s drugih dimenzija, a koji djeluje kroz međusobno povezana tajna društva i skupine koje djeluju u svakoj zemlji, a odgovorne su samo jednom zapovjednom središtu. Prema Ickeu, na taj način koordiniraju djelovanja između raznih država, rasa, religija, političkih stranaka i korporacija. Marchetti je i sam sve to iskusio te dio toga iznio na vidjelo u svojoj knjizi objavljenoj 1973. godine pod naslovom CIA i kult obavještajne agencije te napisao ovo: „U našem današnjem svijetu postoji jedan moćan i opasan kult. Taj kult podupiru i štite najviši državni dužnosnici u svijetu. Njegovo se članstvo sastoji od osoba iz centara moći u strukturama vlasti, industriji, trgovini, financijama i radništvu. On manipulira pojedincima u važnim sferama javnog utjecaja, uključujući intelektualni svijet i masovne medije. Taj tajni kult je svjetsko bratstvo političke aristokracije čija je svrha ostvarivanje političkih namjera nepoznatih osoba ili organizacija. Djeluje nezakonito, u tajnosti.“   

U knjizi sam obradio i nezaobilazne teme kao što su subliminalne poruke, kronologiju razotkrivanja climategate, a posebnu količinu prostora dao sam chemtrailovima, od kojih do sada već imam stotine slika koje sam sam uslikao iznad raznih hrvatskig gradova, a najviše, naravno (jer tu živim), iznad Zagreba. Zaprepašćujuć je intenzitet zaprašivanja kojem smo izloženi. Mada najvidljivi dio djelovanja korporatista, to je ujedno i dio kojega je možda najteže prihvatiti kao realnog. Ali gledajte nebo i sami, imate oči.

Do sad ste već shvatili, ovu sam knjigu pisao kao razgovor s onima koji su već upoznati s podacima, principima i tezama o postojanju spomenute globane urote. Zapravo, kad sam je dovršio, ispalo je ona zapravo govori o programiranju i da sam u njoj predstavio vlastito uočavanje programiranja stvarnosti i koraka urote u novinama i generalno kroz vijesti, ali ne samo to, već i svoja razmišljanja, događaje i susrete koji su mi se za to vrijeme dogodili, na temelju kojih sam zaključio da je ključ igre sustavno programiranje umova. Mislite da je teško programirati umove ljudi? Ne baš toliko. Dapače, jednom kad se stroj zahukta, stvari idu same od sebe. Mediji u tome igraju jednu od ključnih uloga.

Putovanje kroz vijesti je okosnica, kičma knjige, od koje se živci granaju na razne strane. Možemo reći da knjiga predstavlja moje osobno putovanje kroz temu urote. No, pretpostavljam da može imati smisla i onima koji prvi put čuju za sve to, jer se u najvećoj mjeri bavi stvarima koje svakodnevno vidimo oko sebe, tu u Hrvatskoj, a ne u Americi ili Velikoj Britaniji ili Aziji, i koje se tiču našeg svakodnevnog života. Uostalom, i Europska Unija nam je sve bliža, a i mnogi segmenti društva već direktno ili indirektno počinju osjećati utjecaj uvođenja ‘pravne stečevine EU’.

Prije sam rekao da sam počeo testirati tu fantastičnu priču o uroti i promatrajući svijet oko sebe vidjeti zbiva li se doista. Što sam ustanovio?

Odgovor naslućujete.

Da je bio negativan, to bih vam javio SMS-om sadržaja ‘all clear’. Ovako, svoje sam dojmove nabacao u ovoj knjizi. Ona predstavlja tek djelić djelića slagalice, većim dijelom baš onaj koji se tiče nas u Hrvatskoj, ali sam se potrudio biti što informativniji. Jer, kao što pokazuje debljine Ickeovih knjiga, slaganje cjelovite slike o uroti je baš poput slaganja puzzlei. Na svakom djeliću slagalice nalazi se nacrtano nešto što jasno vidite. Ali u isto vrijeme svaki djelić puzzle je izrezan tako da pruža pipke u raznim smjerovima, pipke za koje postoje točno određeni djelić slagalice u koji savršeno liježu. Možete reći da djelići puzzli i sami predstavljaju sličice, jer na jednom djeliću je oko, na drugom se jasno vidi noga, na trećoj se bez svake sumnje nalazi oblak, a četvrta prikazuje kamenčić na tlu. Ali iz svakog pojedinačnog djelića ne možete saznati ništa o cijeloj slici. Tek kad ih sve ili bar veći dio spojite, počet ćete naslućivati što ona prikazuje. A tih puzzli ima taaako puno…  

Ja sam neke od njih potražio u novinama. Novine su zapravo odličan izvor informacija. Sve piše u njima, kad stavite prave naočale. Kupujte knjige

autor NSP.com, preneseno sa 4dportal.com