KRETANJE NIZBRDO: SADA JE TAKVIH SAMO 51 POSTO, A 1970. JE TAJ POSTOTAK BIO – ČAK 92 POSTO

Počevši od 70-ih godina, prihodi mladih Amerikanaca padaju u usporedbi s onim što zarađuju njihovi roditelji i tu tendenciju ne može preokrenuti ni ekonomski rast.

Do ovakvog zaključka su došli ekonomisti i sociolozi sa Stanforda, Harvarda i Sveučilišta Kalifornije “Berkeley”. A namjera im je bila da utvrde: koliko je danas realan i privlačan “amerčki san”.

Radi toga su proanalizirali prihode 30-godišnjaka – od 70-ih godina prošlog stoljeća do danas. I, usporedili su ih s prihodima njihovih roditelja u vrijeme kada su oni imali (u prosjeku) po 30 godina.

Utvrdili su da je 1970. čak 92 posto 30-godišnjih Amerikanaca zarađivalo više nego njihovi roditelji u njihovim (tadašnjim) godinama. A da je 2014. u toj situaciji bio samo 51 posto tridesetogodišnjaka. Znači 2017. godine još manje, puno manje.

Postotak mladih koji zarađuju više od svojih roditelja u istom uzrastu smanjio se od 1970. do 1992. na 58 posto. Potom se oko 2002. stabilizirao, da bi ubrzo opet krenuo naniže …

Pretpostavka američkih istraživača glasi: “Prihodi srednje klase u SAD ostali su na istoj razini i vjerojatno je djeci zato teže uspiju i nadmaše roditelje”.

Međutim, najveći pad imaju prihodi muškaraca: prije dvije godine je samo 41 posto 30-godišnjih muškaraca zarađivao više od svojih očeva u svojim godinama.

Istraživači spomenutih američkih sveučilišta zaključuju i popominju: samo rast prihoda od 6 posto godišnje – i to korigiranih za razinu inflacije – može postupno dovesti do nekadašnjeg stanja da prihodi skoro sve djece budu veći od prihoda roditelja.

Problem je što u cijelom razdoblju nakon Drugog svjetskog rata u SAD nije bilo takvog rasta prihoda.

Zato isti istraživači upozoravaju da ni rast od 3,8 posto godišnje – koji obećava Donald Trump – neće postotak onih koji zarađuju više od roditelja podići sa 51 na 62 posto.

Probleme dodatno zaoštrava izrazita tendencija preraspodjele nacionalnog bogatstva u korist bogatih.
 
(fakti.org)

Razne sofisticirane tehnologije kontrole uma već postoje. Znanstvenici su 2013. u laboratoriju uzgojili “minijaturne” ljudske mozgove, a najavljuju i razvoj daljinskog “skenera misli” – i uređaja za praćenje, stvaranja “umjetnih sjećanja”… Znanstvenici bi “jednoga dana” mogli pristupati i “snovima, sjećanjima i slikama proizvedenima u mozgu…”

Nema puno novoga u tvrdnji da je povijest čovječanstva obilježena razvojem tehnika kontrole uma ili barem nastojanjima u tom smjeru. Čak i u drevna vremena kad su vladari otvoreno vladali golom silom morali su potčinjenima ponuditi barem neki izgovor, pa makar bila to i neprovjerljiva teza da su kraljevi predstavnici Boga na Zemlji.

S razvojem društva, tehnologije i sveopće umreženosti razvijene su, naravno, metode stvaranja pristanka što je nazvano propagandom, ali razvoj znanosti (kako sa strane upoznavanje mehanizama ljudskog tijela tako i sa strane računala, radiotehnologije i elektronike) donio je i neke mogućnosti koje nikad prije nisu bile viđene.

Razumijevanje načina na koji naše misli i stanja ovise o našem hardwareu tj. mozgu, koji upravlja kako kemijom organizma tako i električnim tokovima, omogućilo je razvoj tehnologija za interakciju koje su u posljednjih nekoliko desetljeća postajale sve sofisticiranije. Većina najvećih proboja u stalnom su skrivanju pod isprikom nacionalne sigurnosti, ali čak i one objelodanjene spoznaje imaju uznemirujuće implikacije.

U dva nastavka proći ćemo kroz neke od njih. I dok će se drugi dio baviti elektromagnetskom kontrolom uma (za koju postoje uvjerljive naznake da je također već razvijena mada je mnogi optimisti smatraju tek znanstvenom fantastikom) u ovom prvom sažeto ćemo promotriti današnje dosege umrežavanja mozgova i sličnih pothvata.

Do 2050. godine

Naravno, na tako važne teme “šapu” će uvijek staviti vojska i obavještajne službe, pa ne čudi da izvješće Američkog ratnog zrakoplovstva još iz 1995., u odlomku pod naslovom „Upravljanje biološkim procesima”, predviđa da ćemo prije 2050. „steći jasno razumijevanje o radu ljudskog mozga, kako on doista upravlja raznim tjelesnim funkcijama i kako se njime može manipulirati. (…) Već možemo naslutiti razvoj izvora elektromagnetske energije (…) koji se mogu spojiti na ljudsko tijelo na način da omoguće pojedincu da spriječi voljne mišićne pokrete, upravlja emocijama (a time i postupcima), izazove san, prenosi sugestije, remeti … pamćenje, iznjedri sklop iskustava te izbriše sklop iskustava.“ Uskoro ćemo biti na pola puta od 1995. do 2050. Možda je i razvoj tih tehnologija odmakao već barem toliko daleko?

Čak i letimičan pregled “otvorene literature” pokazuje da razne sofisticirane tehnologije kontrole uma već postoje i koliko je napredna tehnologija kontrole uma bila čak još prije nekoliko desetljeća. Primjerice, izum Roberta G. Malecha iz 1974. (za koji je patent odobren 1976. i ustupljen dobavljaču vojne opreme Dorneu & Margolinu Inc). za „daljinsko nadziranje i mijenjanje moždanih valova.”

Štoviše, eksperimenti što su se provodili prije više od tri desetljeća na Istraživačkom institutu Stanford pokazali su da je moguće bazično čitanje uma iz očitanja EEG-a (elektroencefalograma), otkrivajući postojanje „jednog nesimboličkog jezika obrazaca moždanih valova” koji bi se mogao dešifrirati i prevesti.

I zaista, „do kasnih 1960-ih (…) ‘daljinsko upravljanje’ čovjekovim mozgom – postignuto bez usađivanja elektroda – već je bilo na dobrom putu da bude ostvareno.” Razvijena su sredstva za stimulaciju mozga „stvaranjem električnog polja posve izvan glave” te je otkriveno da električni pulsevi mogu stimulirati mozak pomoću daleko manje energije negoli se ranije „smatralo (…) mogućim kod stare tehnike implantiranja.” Opravdani su strahovi budućnosti u kojoj bi se na takav način moglo upravljati “ljudskim robotima”.

Mozgovi bez tijela

U Pentagonovom izvješću sastavljenom 1970-ih godina stoji da će u roku od „nekoliko godina” vjerojatno biti moguće umetati zvukove i riječi izravno u mozak (zaobilazeći uši), te koristiti „kombinacije frekvencija i značajke drugih signala za stvaranje neuroloških efekata”. U izvješću se napominje da su Sovjeti uočili „razne promjene u kemijskim procesima u tijelu” te u “funkcioniranju” mozga nakon njegova izlaganja različitim frekvencijama.

Spominju se i istraživanja s MIT-a koja pokazuju da se „magnetski moždani valovi mogu uhvatiti (…) i pojačati kao da je mozak radio-odašiljač”, bez ikakvih implantata ili elektroda. U jednom članku iz 1981. opisano je kako će „mikrovalni generatori” postavljeni na odgovarajuće lokacije te odašiljući valove pri niskoj energiji stvarati „interferentne obrasce” na osnovu interakcije s moždanim valovima (moždanim elektricitetom). Potom bi ove obrasce interferencije „računalo moglo sastaviti u trodimenzionalnu pokretnu sliku mentalnih procesa”. Drugim riječima, mogao bi se razviti daljinski „skener misli” (i uređaj za praćenje).

To je bilo tada. Je li posrijedi bio neumjereni optimizam ili početni koraci koji su izmakli cenzuri, ali u današnjim člancima o navodno novijim inovacijama na polju “čitanja misli” i tehnologije kontrole uma ponekad se tvrdi da su za čitanje i “kontrolu” uma neophodni skeneri, elektrode i blizina subjekta. Kako god da bilo, naivno je misliti da će znanstvenici povezani s CIA-om o svojim istraživanjima objavljivati znanstvene radove, s obzirom da su svi potpisali ugovore o tajnosti. Nema šale, ta riječ je o “nacionalnoj sigurnosti”! Da ne pričamo o istraživačkim programima koji ponekad “zahtijevaju” labavije etičke standarde.

No, recimo da želimo ignorirati vjerojatno postojanje “tajne znanosti” o kontroli uma. I novije spoznaje predočene javnosti dovoljno su rječite. Evo nekih primjera.

Uzgoj mozgova

2004. godine je 25.000 neurona štakora na staklenoj ploči naučilo pilotirati simulatorom mlaznog aviona lovca F-22. Nakon što su znanstvenici stavili neurone na ploču, neuroni su se brzo počeli „ponovno povezivati, tvoreći živu neuralnu mrežu, svojevrsni mozak.”

Vodeći znanstvenik dodao je da bi se „jednoga dana”, iako naravno „u ne baš najbližoj budućnosti”, mozgovi bez tijela mogli koristiti za upravljanje dronovima, premda se tim eksperimentom željelo samo povećati spoznaje o funkcioniranju mozga i možda otkriti „mehanizam disfunkcije mozga”.

U kolovozu 2013. znanstvenici su objavili da su u laboratoriju uzgojili “minijaturne” ljudske mozgove. Kao što obično biva, minimizirane su sve eventualne negativne implikacije ili razlozi za brigu, ali su zato naglašavane moguće “terapeutske” primjene za razumijevanje razvojnih mana. Jedan istraživač je ipak napomenuo da bi uzgajanje većih laboratorijskih mozgova bilo “nepoželjno”. Bu’mo vidli, rekli su slijepci!

1. srpnja 2013. u jednom je časopisu navedena tvrdnja neuroznanstvenika dr. Sergio Canavera kako je sada moguće presaditi glavu jednog čovjeka na tijelo drugoga i ponovno spojiti leđnu moždinu. Potom, rekonstruirane su, na temelju fMRI-a (funkcionalnih prikaza magnetske rezonance) mozga, nasumične slike koje su vidjeli subjekti, u istraživanju koje “nagovještava” da bi znanstvenici „jednoga dana” mogli „pristupati snovima, sjećanjima i slikama proizvedenima u mozgu”.

Nadalje, spojeni su mozgovi dvaju štakora tako da je jedan, koji se nalazio u Sjevernoj Karolini, reagirao ‘telepatski’ na misli drugoga koji se nalazio u Brazilu. Mozak tog drugog štakora obrađivao je signale iz mozga prvog štakora, prenesene preko interneta, kao da su njegovi vlastiti. Znanstvenik je iznio pretpostavku o „budućoj mogućnosti svojevrsnog biološkog računala u kojem su povezani brojni mozgovi.” Unaprijed se veselim!

Napravljeno je i sučelje gdje su povezana dva mozga, što ljudima omogućuje da pokreću štakorov rep samim razmišljanjem o tome, a za predaju impulsa u štakorov mozak korišten je fokusirani ultrazvuk. Čitateljima je rečeno da iako još nije moguće „komunicirati s drugim ljudima izravno preko mozga (…) možda smo na dobrom putu da (…) upravljamo” drugim biološkim vrstama. Ali, budući da je „još veoma rano”, pisac članka se nada da se „sve etičke nedoumice mogu ukloniti”.

Kad se već spominje ultrazvuk, pokazalo se da fokusirani pulsevi ultrazvuka niskog intenziteta i niske frekvencije, prenošeni neinvazivno kroz lubanju do ljudskog mozga, mogu stvarati ne samo bol nego i zvuk, te izazivati „osjetilne podražaje”. U skladu s time, jedan laboratorij koji „tijesno surađuje” s DARPA-om (Agencijom za napredna vojna istraživanja), ministarstvom obrane i američkim obavještajnim zajednicama proučava korištenje pulsnog ultrazvuka za kodiranje „senzornih podataka u korteks”; drugim riječima, za stvaranje halucinacija kroz daljinsko i izravno podraživanje moždanih sklopova.

Moguće je postići da se „daljinski upravlja aktivnošću mozga” i „stvaraju umjetna sjećanja”. U ta istraživanja uključio se čak i Sony, patentirajući uređaj za korištenje ultrazvuka da bi se stvarale halucinacije, što je opet opisano kao „prenošenje senzornih podataka izravno u ljudski mozak”. Možda stoga i nisu nevjerojatne nedavno iznesene tvrdnje da se američka NSA (Agencija za nacionalnu sigurnost) služi ultrazvučnom tehnologijom za praćenje pojedinaca pomoću njihovih ‘pametnih telefona’.

Podsjetimo se i da je jedan je znanstvenik uspio natjerati svog kolegu u drugom uredu da pomakne svoj prst, i to pukim razmišljanjem o tome, u “prvoj” demonstraciji sučelja s dva ljudska mozga. Nadalje, uspjelo je daljinsko upravljanje crvom pomoću usađivanja magnetskih nanočestica u njega, nakon čega ga se izložilo „radiofrekvencijskom magnetskom polju” koje je stimuliralo njegove neurone.

Znanstvenici su rekli da bi njihova istraživanja mogla dovesti do „inovativnih načina liječenja raka” i „boljih načine liječenja dijabetesa”, kao i „novih načine liječenja nekih neuroloških poremećaja koji nastaju zbog nedovoljne neuro-stimulacije.” O manipulaciji ljudima nije bilo riječi. Nadalje, pisalo se o i LED-žaruljama (LED = dioda koja emitira svjetlo) koje se promiču tobože zbog njihove duže trajnosti u odnosu na dosadašnje “obične” žarulje. Međutim, LED svjetla su također poluprovodnici s mogućnošću da izazivaju “biološke i bihevioralne učinke”.

Kontrola uma

S time na umu prijeđimo na temu elektromagnetske kontrole uma. Budući da je tehnologija kontrole uma velikim dijelom vrlo tajna, izjave i službeni dokumenti s ‘viših instanci’ o njenom napretku nisu dostupni. Međutim, i opet je moguće pregledati čime se bave najsofisticiranija javna istraživanja, poput onoga pod vodstvom dr. Michaela Persingera, istraživača kognitivne neuroznanosti i profesora na Sveučilištu Laurentian u Ontariju u Kanadi.

Značajni aspekti Persingerova rada izravno se dotiču izvedivosti elektromagnetske kontrole uma usmjerene na ciljane pojedince ili populacije, i tako predstavljaju nastavak istraživanja o kojima se naglo prestalo pričati tijekom 1970-ih. A već su ta istraživanja sugerirala da bi se udaljena polja elektromagnetske energije mogla iskoristiti za utjecanje na mozak.

Prema Persingeru, na mozak mogu utjecati „elektromagnetska polja povezana sa sviješću koja su vrlo, vrlo slaba”. Ova elektromagnetska polja mogu čak “oponašati” učinke povezivane s uzimanjem raznih droga. To je moguće zato što mozak radi preko elektromagnetskih obrazaca (moždanih valova) a ne samo preko kemije, a za svaku drogu postoji „odgovarajući vremenski obrazac” elektromagnetskog zračenja „jednak molekularnoj strukturi” odnosne droge.

Uvođenjem elektromagnetskog ekvivalenta droge u mozak pojedinac bi trebao imati doživljaj kao da je doista konzumirao tu drogu. Drugim riječima, „za to vam ne treba nikakva kemikalija”. Trebamo li početi razmišljati o „elektromagnetskom LSD-u” ili „elektromagnetskom valiju” isporučenom ciljanom pojedincu ili populaciji preko satelita?

Elektromagnetski obrasci također mogu stvarati umjetna “osjetilna” iskustva. Naime, osjetilno iskustvo nije percepcija određene stvari “same po sebi”, nego tumačenje (od strane mozga) električnih obrazaca stvorenih nekim podražajem. Drugim riječima, ono što vidimo ili čujemo je “second-hand” roba.

Percepcija ruže je, u biti, iskustvo mozga s određenim elektromagnetskim rezonancijskim obrascem nastalim interakcijom ruže i osjetila, a ne doživljaj “same” ruže. Uvođenjem obrasca elektromagnetske rezonancije (koji se inače stvara danim podražajem) izravno u mozak, potreba za stvarnim podražajem (na primjer, za pravom ružom) „može se zaobići”. Drugim riječima, želi se reći da se živopisne halucinacije mogu stvoriti uvođenjem precizno podešenog elektromagnetskog zračenja u mozak.

Čini se da takve mogućnosti nisu samo teoretske. U članku iz časopisa „US News & World Report“ John Norseen, konstruktor neuralnog oružja za Lockheed Martin, rekao je da se elektromagnetski pulsevi mogu koristiti za stvaranje onoga što je nazvao „sintetskom stvarnošću”.

Norseen je o tome opširnije pisao u nizu mailova upućenih umjetniku Duncanu Laurieu, objavljenih na Laurieovoj web stranici (Norseen je umro 2007.). U jednoj takvoj raspravi Norseen je govorio o tehnologiji za stvaranje halucinacija. Tema se nametnula kad je Laurie spomenuo susret jednog meksičkog policajca s „letećom vješticom”. Prema policajčevoj priči, vještica je pala sa stabla i lebdjela iznad tla, da bi potom poletjela prema policajcu, „pokušavajući ga zgrabiti rukama kroz vjetrobran automobila”.

Premda je policajac vješticu doživio kao stvarno biće, Norseen je sugerirao da ta vještica nije bila živo biće nego tehnološki izazvana halucinacija koja je „prodrla u [policajčev] percepcijski mehanizam iz nutrine njegovih misaonih struktura”.

Drugim riječima, Norseen je pretpostavio da policajac nije imao stvarno osjetilno iskustvo već je doživio slijed događaja iz virtualne stvarnosti: živo i realistično, kompleksno “osjetilno” iskustvo proizvedeno isključivo u njegovu mozgu. Pravo pitanje za Norseena bi bilo je li ta vrsta halucinacija sada dostupna u arsenalu psiholoških operacija? Norseen je objasnio da je vještica mogla biti produkt „kružećeg satelita koji je greškom odaslao snažnu ‘tematsku’ zraku u [spomenuto] meksičko selo”.

Gornja “vještica” primjer je onoga što je Norseen zvao „semiotičkim elementom”. Za našu je svrhu dovoljno reći da je semiotički element „neuralna informacija” kodirana u „nosivim valovima”, koju potom dekodira mozak pojedinca. Norseena je osobito zanimala semiotika, poput “vještice” koja je „refleksivno upravljala” pojedincem.

Norseen je opisao i eksperiment sa štakorima u kojem bi štakor pritisnuo gumb, a elektromagnetsko polje bi stimuliralo dio štakorova mozga, izazivajući (po svemu sudeći) u štakoru osjećaje ushita. Štakor bi nastavio pritiskati gumb, otpuštajući „semiotički element zadovoljstva (Lauriejev izraz)”, sve dok nije uginuo. Po Laurieu, „Norseen je želio pokazati da kad biste mogli daljinski aktivirati taj dio mozga, putem određene transmisije, primatelj bi bio praktički nemoćan “zaustaviti svoj mozak da reagira na utvrđen, podražajno-reakcijski način na dani semiotički element”.
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Stručnjaci upozoravaju da će u Europi uskoro početi građanski rat zbog milijuna migranata koji svakodnevno pristižu na ovaj kontinent

Autor i profesor na Stanfordu, G.M.Davis, kaže da vjeruje da se rat može spriječiti samo “razvijanjem učinkovitih anti-islamističkih političkih pokreta” u Europi.

Situacija u Europi već izmiče kontroli. Austrijanci nagomilavaju oružje, dok obavještajni analitičari upozoravaju na neizbježan teroristički napad u Velikoj Britaniji, prenosi wnd.com

U međuvremenu, europske vlasti se lome jer na desetke tisuća muslimana marširaju kroz kontinent kao vojska koja se sprema na invaziju.

Davis tvrdi da će, ako mainstream političke snage ne ​​budu uspjele izboriti sa konstantnim priticanjem muslimanskih migranata u Europu, radikalne organizacije preuzeti na sebe obranu Europe.

“Oni će prkositi svojim vlastima, što bi moglo podići čitave države protiv vlasti. Vidjeli smo to u komunističkoj istočnoj Europi između 1989. i 1991. godine s jedinom razlikom što će ovoga puta biti više nasilja “, rekao je on.

Diana West, autor i kolumnist, rekla je da pravi neprijatelji Europe nisu muslimani već vlasti europskih zemalja.

“Vlasti su odbacile svoje najosnovnije odgovornosti za očuvanje svog naroda, religije, kulture, zakona, javne sigurnosti i svega ostalog zarad” multikulturalne “ideologije.

Nevjerojatno je promatrati kako oni otvoreno napuštaju suverenost radi globalističkih ciljeva. Njihov predložak, marksistički po podrijetlu, može se najbolje opisati kao “primorana raznolikost”, objasnila je ona.

West navodi da države poput Njemačke i Švedske zapravo “svrgavaju vlastiti narod”.

Ipak, West smatra da će građanski rat biti zaustavljen pošto zapadne vlasti imaju previše represivnih alata na raspolaganju.

“Ove države su pune mehanizama ucjene i primoravanja”, rekla je ona. “Bojim se da će na kraju doći do kapitulacije država koje primaju sve veći broj muslimana”.

Ona vjeruje da su Europljani vrlo uzrujani, ali nedovoljno odlučni da reagiraju. Relativna pasivnost je rezultat krvave povijesti Europe i kršćanske religije, rekla je ona.

“U prirodi je kršćana i posthrišćanskih Europljana da budu miroljubivi. Upravo zato se oni ne mogu suočiti s novom realnošću.

“Pošto nitko neće iskoristiti silu kako bi se suzbila ideologija, nitko neće priznati prirodu samog problema. Isto tako je došlo do uspona komunizma i nacizma”, rekao je profesor Davis.

Kao rezultat svega toga, Europi će odzvoniti zbog njenih demokratskih shvaćanja.
 
(webtribune.rs,youtube/uredio:nsp)

Zemlja ulazi u fazu masovnog izumiranja koje preti čak i opstanku čovečanstva, smatraju istraživači

Tim američkih znanstvenika tvrdi da njihova studija “bez ikakve sumnje” potvrđuje da Zemlja ulazi u šesti veliki ciklus istrebljenja.

Studija je pokazala da neke vrste nestaju 100 puta brže nego što se očekivalo i da je to čak ublažena procjena.

Takav katastrofalan gubitak životinjskih vrsta predstavlja prijetnju i opstanku ljudi, jer ključni “zaštitnici” ekosustava, poput insekata oprašivaèa i organizama koji preèiæavaju vodu, mogu biti ugroženi.

Prema sadašnjem tempu nestanka pojedinih vrsta, ljudi će izgubiti mnoge koristi koje imaju od bioraznolikosti i to za tri generacije, tvrdi Paul Erlich profesor za populacijske studije na odsjeku za biologiju Stanford Woods instituta, koji je predvodio studiju.

“Seèemo granu na kojoj sjedimo”, kaže Erlih.

Studija upozorava da ljudi ubrzavaju proces izumiranja pojedinih vrsta i da imamo sve manje vremena da neke od njih zaštitimo.

“Ako sve nastavi se odvija ovim tempom, životu bi trebalo mnogo milijuna godina da se oporavi”, kaže još jedan istraživač Gerardo Sebalos s Autonomnog sveučilišta u Meksiku.

Autori strahuju da bi 75 posto vrsta moglo biti izgubljeno za samo dvije generacije.

“Da bismo izbjegli posljednju fazu šestog velikog izumiranja potrebno je reagirati brzo i mnogo više truda uložiti u očuvanje ugroženih vrsta”, pišu autori.

“Optimistièan sam jer mislim da će ljudi brzo reagirati”, izjavio je Sebalos.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(b92.net,youtube/uredio:nsp)

Iako ne treba tražiti dobro u ratu, činjenica je da rastuće nezadovoljstvo prosječnih ljudi na zemaljskoj kugli stvara plodno tlo za ideje vojnog sukoba te da države koje prve počnu s pripremama obično dožive i gospodarski rast.

Pitanje je samo koliko dugo će obični ljudi trpiti nejednakost koja vlada ovim svijetom.

Vojni sukobi jednostavno su realnost u kojoj živimo. Ipak, možemo reći i da veći dio svijeta trenutno prolazi kroz stanje mira. Prošao je dugi niz godina otkad je harao rat u kojem su sudjelovale zemlje svih kontinenata. Opasnost od neprijatelja s puškom, većina je zamijenila s gospodarskom krizom, rastućim siromaštvom i financijskom borbom za preživljavanje.

Kad pogledamo današnje stanje u svijeta, srednja klasa na rubu je nestajanja. Tu dolazimo do dvije zabrinjavajuće spoznaje.

Predratno stanje donosi gospodarski rast

Loša gospodarska situacija, nesposoban državni vrh i postepeno brisanje srednje klase recept su za novi oružani sukob svjetskih razmjera. Krenemo li od te hipoteze, jedini lijek za stanje svjetske ekonomije je novi svjetski rat. Jedan od najvećih zagovornika ove teze je i američki ekonomski stručnjak Tyler Cowen.

Za razliku od srodnih ekonomskih teoretičara, ovaj profesor ekonomije sa Sveučilišta George Mason smatra da rat sam po sebi ne donosi povećavanje javne potrošnje i automatski pad nezaposlenosti. Cowen smatra da je puno bitinije predratno stanje kad vlade diljem svijeta donose odluke kojima se pripremaju za oružani sukob.

To se najbolje može prikazati na primjeru Hladnog rata, kad su SSSR i SAD počeli provoditi vojno-znanstvenu utrku. Posljedice toga dovele su do rasta proizvodnje i povećanja zaposlenosti. Prava nuspojava tog natjecanja nije rezultirala ratom između ovih dviju supersila, već se vidjela tek kad je SAD zaratio s Irakom. Amerikanci su proizveli toliko oružja da su ga jednostavno morali negdje potrošiti.

Mir uzrokuje ekonomsku stagnaciju

S obzirom na sve veće produbljenje nejednakosti između siromašnih i bogatih, lako je za očekivati da će upravo to dovesti do novog zaoštrenja u odnosima velikih svijetskih sila. Stanje u Ukrajini je samo jedan vrlo aktualan primjer i Cowen smatra da će puno takvih sukoba rezultirati u novoj utrci u naoružanju, ali i tehnološkoj inovaciji.

Činjenica je da je svijet doživio najveće tehnološke napretke u predratnom i ratnom stanju, od inovacije u vatrenom oružju pa sve do interneta. Da, dobro ste pročitali. Internet je izvorno zamišljen kao mreža koja je trebala služiti za obranu SAD-a u slučaju nuklearnog sukoba.

Kad smo već kod nuklearnih sukoba, treba spomenuti i da je Projekt Manhattan (u sklopu kojeg je osmišljena atomska bomba) bio proizvod ratne prijetnje. Zamislite samo projekt koji je u svom vrhuncu SAD- koštao 0.4 posto BDP-a. Zamislite samo koliko je ta ratna investicija stvorila radnih mjesta, što direktno, što posljedično. Takav gospodarski rast svijet nije doživio još otkako je završio II. svjetski rat. Na tome Cowen temelji ideju da mir zapravo uzrokuje ekonomsku stagnaciju.

Cowenove teze privukle su pozornost mnogih ekonomista, povjesničara i vojnih stručnjaka. Primjerice, profesor povijesti Ian Morris sa Stanforda nedavno je oživio hipotezu prema kojoj je rat značajan faktor potreban za ekonomski rast. U svojim knjiga i znanstvenim radovima, Morris zapravo pobrojava razne pozitivne ekonomske utjecaje rata na svijet.

Iako ne treba tražiti dobro u ratu, činjenica je da rastuće nezadovoljstvo prosječnih ljudi na zemaljskoj kugli stvara plodno tlo za ideje vojnog sukoba te da države koje prve počnu s pripremama obično dožive i gospodarski rast.

Pitanje je samo koliko dugo će obični ljudi trpiti nejednakost koja vlada ovim svijetom. Ako se uskoro nešto ne promijeni, 3. Svjetski rat će možda biti jedini način da se svijet izvuče iz gospodarske zavrzlame u koju nas je uvukao sustav krupnog kapitala.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno, youtube.com/uredio:nsp)

Možda je tehnologija koju osmišljavamo sve “pametnija”, ali novo je istraživanje pokazalo da je ljudska inteligencija globalno u opadanju.

Točnije, istraživači su došli do podataka da su suvremeni “zapadnjaci” izgubili 14 bodova IQ-a u prosjeku u odnosu na one koji su živjeli u viktorijansko doba.

Razlog tom opadanju, tvrdi jedan od pokretača istraživanja, dr. Jan te Nijenhuis, profesor psihologije na amsterdamskom Sveučilištu, jest činjenica da žene s višim kvocijentom inteligencije imaju manje djece od onih s nižim kvocijentom inteligencije. Ovo nije prvi put da se na taj način povezuje kvocijent inteligencije i sklonost k reprodukciji, ali to nije niti prvi dokaz o potencijalnom opadanju ljudske inteligencije, tvrde te Nijenhuisovi kolege, to se dogodilo puno ranije:

“Smanjenje ljudske inteligencije (ako je do njega uopće došlo) počelo je u vrijeme kad je prirodna selekcija postala opuštenija”, kazao je dr. Gerald Crabtree, profesor patologije i razvojne biologije na Stanfordu i dodao: “To se dogodilo kad su naši preci počeli živjeti u gradovima i imali osiguranu opskrbu hranom”.

S druge strane, dr. te Nijenhuis i njegovi suradnici proučavali su rezultate 14 istraživanja o inteligenciji provedenih između 1884. i 2004. godine, uključujući i jedno koje je proveo Sir Francis Galton, engleski antropolog i rođak Charles Darwina. Svako od tih istraživanja ispitivalo je takozvanu vizualnu reakciju ispitanika (koliko im je dugo trebalo da pritisnu tipku kao reakciju na viđenu stimulaciju). Vrijeme potrebno za reakciju odražava brzinu mentalnog procesuiranja osobe te se smatra glavnim pokazateljem ukupne inteligencije, piše Huffington Post.

Krajem 19. stoljeća prosjek vizualnih reakcija bio je oko 194 milisekunde, pokazale su analize. U 2004. ta se brojka popela na 275 milisekundi. I iako su sprave koje su mjerile vrijeme krajem 19. stoljeća bili puno manje precizne nego one koje se upotrebljavaju danas, dr. te Nijenhuis tvrdi da su ti podaci itekako usporedivi.

Neka su druga istraživanja pokazala znatni rast ukupne inteligencije od 1940-ih naovamo, a taj se fenomen naziva Flynnovim efektom. Ali, te Nijenhuis objašnjava da Flynnov efekt odražava utjecaj faktora okoline, kao što su bolji edukacijski sustavi, higijena i prehrana, te na taj način “kamuflira” stvaran pad genetski naslijeđene inteligencije u zapadnomu svijetu.

A razlozi za to možda leže i u nekima od stvari za koja su tijekom godina razna istraživanja pokazala da su kobne po našu inteligenciju. Na jednom ih je mjestu sakupio MSN, a mi vam donosimo neka od njih.

STVARI KOJE NAS ČINE GLUPIMA I SMANJEJU NAŠU INTELIGENCIJU
Pametni telefoni

Iako nisu smartphoneovi ono što nas stvarno zaglupljuje, to se može reći za nešto što nam oni omogućavaju, a to je “multitaskanje”. Dr. Sandy Chapman, voditelj Centra za zdravlje mozga iz Dallasa kaže: “To nas zadržava na konstantnoj razini rastresenosti pa sve o čemu razmišljamo ima kraći rok trajanja, brže se izmjenjuje i nije promišljeno. I to nas čini glupljima”.

Nasilje u obitelji

Istraživanje na bostonskom sveučilištu pokazalo je da nas nasilje u obitelji ne oštećuje samo emotivno – ono oštećuje i naš IQ. Ono je provedeno na 1000 pari blizanaca i pokazalo je da su oni koji svjedoče ili su žrtvama nasilja u obitelji imaju u prosjeku osam bodova niži kvocjent inteligencije od onih koji odrastaju u mirnom okruženju.

Žvakaće gume

Istraživanje znanstvenika sa Sveučilišta u Cardiffu iz 2011. godine pokazalo je da žvakaće gume imaju “utjecaj na kratkoročno pamćenje”.

Život u gradu

Istraživači sa Sveučilišta u Michiganu bavili su se činjenicom koliko život u gradskoj vrevi utječe na našu inteligenciju. Zaključili su da oni koji su u njihovom eksperimentu šetali gradom imaju puno gore pamćenje, više poteškoća s učenjem i probleme sa zadržavanjem pažnje od onih koji su šetali prirodom.

Loša ventilacija

Studija provedena na Berkeleyju pokazala je da ugljikov dioksid utječe i na našu pamet. Istraživanje je provedeno na rješavačima raznih testova, a što je manje CO2 bilo u prostoriji, oni su bili uspješniji u rješavanju.

Stres

Baš kao i kod nekih prijašnjih primjera, stres uzrokuje rastrojenost pa nas tako i zaglupljuje. Osim toga, stresne situacije mogu “smanjiti broj veza između neurona u mozgu te tako smanjiti našu učinkovitost u sličnim situacijama u budućnosti”, tvrde istraživači s Yalea.

Sastanci

“Djelovanje u grupi može smanjiti inteligenciju, pogotovo kod žena”, tvrde iz Virginia Techa, navodeći da se to događa zbog gubitka individualnosti i potrebe da pazimo što ćemo reći te tako smanjujemo svoje prave kapacitete.

E-mail

Loša je vijest da ako stalno provjeravate elektroničku poštu postajete sve gluplji. To je vezano u ranije naveden razlog: stres. Stalno provjeravanje e-maila dovodi nas u stresne situacije i smanjuje koncentraciju.

Pušenje “trave”

Iako su istraživanja koja se bave proučavanjem učinka marihuane na organizam redovito proturječna, sa Sveučilišta Duke poručuju da konzumiranje kanabisa u velikim količinama u razvojnim adolescentskim godinama uzrokuje “neuropsihološko opadanje u području osnovnog funkcioniranja, čak i unatoč godinama učenja koje će možda uslijediti”. Osim toga, tvrde da čak i ako prestanete pušiti – IQ vam se neće oporaviti.

Brza hrana

Djeca koja jedu velike količine brze hrane neće imati samo problema s debljinom i zdravljem, bit će i manje bistra od one koja se hrane zdravo, tvrdi istraživanje provedeno na londonskom sveučilištu.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(index.hr)

Platforme društvenih medija su izgrađene na slabim vezama. Na Twitteru-u možete slijediti (ili vas mogu slijediti) ljude koje možda nikad niste upoznali. Facebook je alat za učinkovito upravljanje poznanstvima, za održavanje veze s ljudima s kojima inače ne biste mogli ostati u vezi.

Jednog ponedjeljka u četiri i trideset poslijepodne, 1. veljače 1960. godine, četiri studenta su sjedjela za šankom na kojem se služila hrana u restoranu Woolworth u centru grada Greensboro, u Sjevernoj Karolini. Oni su tada bili studenti prve godine na Poljoprivrednom i tehničkom fakultetu Sjeverne Karoline, crnačkom fakultetu koji je od središta bio udaljen oko kilometar i po.

“Molim vas jednu kavu”, rekao je jedan od učenika, Ezell Blair, konobarici.
“Ne služimo crnce”, odgovorila je.

Šank u restoranu Woolworth je bio u obliku slova L i za njega je moglo sjesti šezdeset-šestero ljudi, dok je na drugom kraju bio snack bar za kojim se stajalo. Dio za sjedenje je bio za bijelce. Snack bar je bio za crnce. Druga radnica, crnkinja koja je radila u kuhinji, prišla je studentima i pokušala ih upozoriti. “Vaše ponašanje je glupo, nerazumno!”, rekla im je. Oni se nisu pomaknuli. Oko pet i trideset, prednji ulaz u radnju je zaključan. Četvorica su i dalje ostala sjediti. Na kraju su izašli na sporedna vrata. Vani se okupila grupa ljudi, uključujući fotografa iz novina Greensboro Record. “Vratit će sutra sa studentima Poljoprivrednog fakulteta”, rekao je jedan od četvorice učenika.

Do jutra je protest porastao na dvadeset sedam muškaraca i četiri žene, uglavnom iz istog studentskog doma iz kojeg su bila prva četvorica. Muškarci su bili odjeveni u odijela i kravate. Studenti su ponijeli sa sobom školske knjige i učili su sjedeći za šankom. U srijedu su im se pridružili studenti iz crnačke srednje škole, Dudley High, pa je broj protestanata porastao na osamdeset. Do četvrtka je taj broj porastao na tri stotine, uključujući tri bijelkinje, iz studentskog doma Greensboro, Sveučilišta Sjeverne Karoline. Do subote je na “sjedeljci” bilo šest stotina ljudi. Ljudi su izašli na ulice. Bijeli tinejdžeri su mahali zastavama Konfederacije (prim. prev. Nekadašnji robovlasnički jug). Netko je bacio petardu. U podne je stigao nogometni klub Poljoprivrednog fakulteta. “Evo stižu razbijači”, povikao je jedan od bijelih učenika.

Do sljedećeg ponedjeljka, sjedeljke su se proširile na Winston-Salem, koji je bio udaljen oko četrdeset kilometara i Durham, na 75 kilometara daleko. Sutradan su se pridružili studenti sa Učiteljskog fakulteta Fayetteville Johnson C. Smith, u mjestu Charlotte, da bi se u srijedu uključili i studenti sa Fakulteta St. Augustine i Univerziteta Shaw, u mjestu Raleigh. U četvrtak i petak, protest je prešao državnu granicu, zahvativši Hampton i Portsmouth (Virginia), Rock Hill (Južna Karolina), i Chattanooga (Tennessee).

Do kraja mjeseca, sjedeljke su se proširile po cijelom Jugu, sve do Teksasa na zapadu. “Svakog studenta kojeg sam sreo pitao sam kako je bilo prvog dana prosvjeda na njegovom kampusu”, pisao je politički teoretičar Michael Walzer za Dissent. “Odgovor je bio uvijek isti: ‘To je bilo poput groznice. Svi su htjeli sudjelovati. ‘”Na kraju je nekih sedam tisuća sudionika sudjelovalo u prosvjedima. Na tisuće je uhićeno, a na tisuće je postalo još radikalnije. Ovi događaji ranih šezdesetih su prerasli u rat za građanska prava koji je zahvatio jug narednih godina tog desetljeća – a sve se to događalo bez email-a, SMS-a, Facebook-a, ili Twitter-a.

Svijet je, kažu, usred revolucije. Nove alate društvenih medija su nanovo izumile društveni aktivizam. Uz Facebook i Twitter i njima slične društvene mreže, tradicionalni odnos između političkih vlasti i volje javnosti je potpuno izmijenjen, olakšavajući nemoćnima da međusobno surađuju, koordiniraju akcije i progovore o svojim problemima. Kada je deset tisuća protestanata izašlo na ulice Moldavije u proljeće 2009. godine, kako bi protestirali protiv tadašnje vlade u toj državi, akcija je nazvana Twitter revolucija, zbog toga što je ova društvena mreža korištena za okupljanje demonstranata.

Nekoliko mjeseci kasnije, kada su studentski protesti uzdrmali Teheran, State Department je poduzeo nesvakidašnji korak tražeći od Twitter-a da suspendira zakazano održavanje svoje web stranice, jer Administracija nije željela da ključna alat za organiziranje bude izvan upotrebe u jeku demonstracija.

“Bez Twitter-a, ljudi u Iranu ne bi osjećali moć i samopouzdanje da ustanu u obranu slobode i demokracije”, Mark Pfeifle, bivši savjetnik za državnu sigurnost, je kasnije napisao, tražeći da Twitter bude nominiran za Nobelovu nagradu. Nekada su se aktivisti definirali prema svojim ciljevima, a sada se definiraju prema alatima. Facebook ratnici idu online kako bi se borili za promjene.

“Vi ste naša jedina nada,” James K. Glassman, bivši viši dužnosnik State Department-a, je rekao grupi cyber aktivista na nedavnoj konferenciji koju su sponzorirali Facebook, AT & T., Howcast, MTV, i Google. Stranice poput Facebook-a, rekao je Glassman, “daju SAD-u značajnu komparativnu prednost nad teroristima. Prije izvjesnog vremena, rekao sam da nas je Al Qaeda ‘jela za doručak’ na Internetu’. To više nije slučaj. Al Qaeda je ostala u Web 1.0. Internet je sada stvar interakcije i konverzacije. “

Ovo su jake, i zbunjujuće tvrdnje. Zašto je bitno tko koga “jede za doručak” na internetu? Jesu li ljudi koji se ulogiraju na svoj Facebook račun zaista naša jedina nada? A što se tiče moldavijske Twitter revolucije, Evgeny Morozov, znanstvenik sa Stanforda koji je bio najuporniji kritičar digitalnog evanđelizma, tvrdi da je Twitter imao slab značaj u Moldaviji, zemlji u kojoj postoji vrlo mali broj korisnika Twitter-a.

A moguće je da to i nije bila revolucija, jer su protesti – kako sugerira Anne Applebaum u Washington Post-u mogli biti i inscenirani od strane vlade. (U zemlji koja se paranoično plaši rumunjskog revanšizma, protesnici su mahali rumunjskom zastavom nad zgradom Parlamenta.) U slučaju Irana, ljudi koji su se na Twiter-u bavili demonstracijama su uglavnom svi bili na Zapadu.

“Vrijeme je da se uloga koju je Twitter imao u događajima u Iranu pravilno prikaže,” napisao je Golnaz Esfandiari ovog ljeta u listu Foreign Policy. “Jednostavno rečeno: U Iranu nije bilo Twitter revolucije.” Utjecajni blogeri, kao što je Andrew Sullivan, koji veliča ulogu društvenih medija u Iranu, nastavlja Esfandiari, su pogrešno shvatili situaciju. “Zapadni novinari koji nisu mogli, ili se nisu htjeli potruditi, da dođu do ljudi koji su bili na mjestu događaja u Iranu jednostavno su nalazili informacije na Twiter-u na engleskom jeziku, na temu izbora u Iranu”, napisala je. “U svemu tome, kao da se nitko nije zapitao zašto bi ljudi pokušavali koordinirati prosvjede u Iranu na bilo kojem drugom jeziku osim na Farsi.”

Nešto od ove grandioznosti se moglo i očekivati. Inovatori imaju običaj da budu Solipsist. Oni često žele na silu uklopiti sve činjenice i iskustva u njihov novi model. Kao što je napisao povjesničar Robert Darnton, “Čudo komunikacijske tehnologije sadašnjosti proizvodi lažnu svijest o prošlosti čak i u smislu da komunikacija nema povijesti, ili da nema ništa vrijedno spomena prije ere televizije i interneta”. Ali u pitanju je nešto drugo, u pretjeranom entuzijazmu u vezi s društvenim medijima, pedeset godina nakon jedne od najveličanstvenijih epizoda društvenih previranja u američkoj povijesti, čini se da smo zaboravili što je aktivizam.

Ranih šezdesetih Greensboro je bio mjesto gdje se na rasnu neposlušnost redovito uzvraćalo nasiljem. Četiri studenta koji su prvi sjeli za šank bili se prestrašeni. “Da je netko došao iza mene i rekao ‘Buuu’, ja bih se srušio sa stolice”, rekao je jedan od njih kasnije. Prvog dana, poslovođa restorana je obavijestio šefa policije koji je odmah poslao dva policajca u restoran. Trećeg dana, banda bijelih siledžija je došla za šank i nadmeno stala iza protestanata, mumljajući prijetnje i epitete poput “čičkoglavi crnčuga”. Pojavio se i vođa lokalnog Ku Klux Klana. U subotu, tenzije su narasle, neko je izvijestio da je postavljena bomba i cijeli restoran je morao biti evakuiran.

Opasnost je bila još veća tijekom projekta “Ljeto mira” 1964. godine u Mississippiju, još jedne od kampanja koje su prethodile pokretu za građanska prava. Studentski nenasilni koordinacijski odbor je regrutirao stotine Sjevernjaka, većinom bijelaca, neplaćenih volontera, da vode “škole slobode”, registriraju crne glasače i podignu svijesti o građanskim pravima na Jugu. “Nitko ne smije nigdje ići sam, ali naročito ne u automobilu i ne noću,” glasile su upute koje su dobili. U roku od svega nekoliko dana kako su stigli u Misisipi, tri volontera Michael Schwerner, James Chaney, i Andrew Goodman su oteti i ubijeni, a kasnije tijekom ljeta, trideset sedam crnačkih crkava je zapaljeno, a na desetke sigurnih kuća su bačene bombe; volonteri su pretučeni, na njih je pucano, hapšeni su i jurili su ih kamioneti puni naoružanih ljudi. Četvrtina od ukupnog broja prijavljenih za program je odustala. Aktivizam koji dovodi u pitanje status quo koji napada duboko ukorijenjene probleme nije za slabiće.

Što ljude čini sposobnim za ovu vrstu aktivizma? Standfordski sociolog Doug McAdam je usporedio osobe prijavljene za “Ljeto mira” koje su ostale u programu s onima koje su odustale i otkrio da ključna razlika nije bila, kako bi se moglo očekivati, u ideološkom žaru. “Svi prijavljeni sudionici i oni koji su odustali su se jednako pokazali kao duboko posvećeni, svjesni pobornici ciljeva i vrijednosti programa Ljeto mira,” zaključio je. Ono što je bilo važnije je bio stupanj osobne veze sudionika s pokretom za građanska prava. Od svih volontera je zatraženo da daju popis osobnih kontakata ljudi za koje su htjeli da budu obaviješteni o njihovim aktivnostim i ispostavilo se da su sudionici, češće nego oni koji su odustali od programa, imali bliske prijatelje koji su također išli u Misissipi. Aktivizam visokog rizika, zaključio je McAdam, je fenomen “jakih veza”.

Ovaj obrazac se stalno ponavlja. Jedna studija Crvenih brigada, talijanske terorističke skupine iz sedamdesetih, je otkrila da je sedamdeset posto regrutiranih već imalo najmanje jednog dobrog prijatelja u organizaciji. Isto vrijedi i za ljude koji su se pridružili mudžahedinima u Afganistanu. Čak i revolucionarne akcije koje djeluju spontano, kao što su demonstracije u Istočnoj Njemačkoj koje su dovele do pada Berlinskog zida, su u srži, fenomen jakih veza. Oporbeni pokret u Istočnoj Njemačkoj se sastojao od nekoliko stotina grupa, od kojih je svaka imala u prosjeku dvanaest članova. Grupe su imale ograničen kontakt s drugima, a u to vrijeme je samo trinaest posto Istočnih Nijemaca imalo telefon. Sve što su znali je da se ponedjeljkom navečer, ispred Crkve Svetog Nikole u centru Leipziga, ljudi okupljaju da bi iskazali svoju ljutnju na državu. A ono što je bilo presudno za to ko će se pojaviti su bili “kritični prijatelji”, a što ste imali više prijatelja koji su bili kritični prema režimu postojala je veća vjerojatnost da ćete se pridružiti prosvjedima.

Tako da je ključna činjenica u vezi s četvoricom studenata prve godine za šankom u Greensboro-David Richmond, Franklin McCain, Ezell Blair, i Joseph McNeil bio njihov međusobni odnos. McNeil i Blair su bili cimeri u studentskom domu Poljoprivrednog fakulteta Scott Hall. Richmond je dijelio sobu sa McCainom na katu iznad, a Blair, Richmond i McCain su svi išli u srednju školu Dudley. Njih četvorica bi prokrijumčarili pivo u studentski dom i razgovarali do kasno u noć u Blairovoj i McNeilovoj sobi. Svi bi se prisjetili ubojstva Emmett Till 1955. godine, bojkota autobusnog prijevoza u Montgomeryju iste godine, i obračuna u Little Rock 1957. godine. Sjedeljka u Woolworth je bila McNeilova ideja. Razgovarali su o tome gotovo mjesec dana. Zatim je McNeil došao u sobu i pitao ostale da li su spremni. Nastala je stanka, a McCain je rekao na način koji je moguć samo među ljudima koji razgovaraju do kasno u noć, “Jeste li kukavice?”. Ezell Blair je skupio hrabrosti da sljedećeg dana traži kavu jer su uz njega bili njegov cimer i dva dobra prijatelja iz srednje škole.

Aktivizam koji se veže uz društvene medije uopće nije ovakav. Platforme društvenih medija su izgrađene na slabim vezama. Na Twitter-u možete slijediti (ili vas mogu slijediti) ljudi koje možda nikad niste upoznali. Facebook je alat za učinkovito upravljanje poznanstvima, za održavanje veze s ljudima s kojima inače ne biste mogli ostati u vezi. Zbog toga možete imati tisuću “prijatelja” na Facebooku, što nikada ne biste mogli u stvarnom životu.

Ovo je na mnogo načina divna stvar. I slabe veze imaju svoje prednosti, kako je primijetio sociolog Mark Granovetter. Naši poznanici i naši prijatelji su naš najveći izvor novih ideja i informacija. Internet nam omogućuje da eksploatiramo prednosti ovakvih udaljenih veza uz zadivljujuću učinkovitost. To je sjajno za širenje inovacija, interdisciplinarnu suradnju, povezivanje prodavača i kupaca, i za ostale vrste logistike. Ali slabe veze rijetko vode u aktivizam visokog rizika.

U novoj knjizi pod nazivom “Efekt vilinog konjica: Brz, učinkovit i moćan način upotrebe društvenih medija za postizanje društvenih promjena,” biznis konzultant Andy Smith i profesor s Ekonomskog fakulteta Stanford Jennifer Aaker navode priču Sameer Bhatia, mladog poduzetnika iz Silikonske doline koji se razbolio od akutne leukemije. To je savršena ilustracija prednosti društvenih medija. Bhatia je morao uraditi transplantaciju koštane srži, ali nije mogao naći odgovarajućeg donatora među rodbinom i prijateljima. Najveća vjerovatnoća je postojala među pripadnicima iste etničke skupine, a u državnom registru donatora koštane srži bilo je malo ljudi iz južne Azije. Njegov poslovni partner je zatim poslao e-mail objašnjavajući u kakvoj je Bhatia situaciji na adrese više od četiri stotine poznanika, koji su dalje proslijedili e-mail svojim poznanicima; Facebook i YouTube su bili posvećeni kampanji Pomozimo Sameer. Na kraju je registrirano gotovo dvadeset pet tisuća novih donatora koštane srži, i Bhatia je pronašao odgovarajućeg donatora.

Ali kako je kampanja postigla da se tako mnogo ljudi prijavilo? Tako što nisu tražili mnogo od njih. To je jedini način da utječete na nekog koga zapravo ne poznajete učiniti nešto za vas. Možete pridobiti tisuće ljudi da se registriraju kao donatori, jer je to vrlo lako učiniti. Treba samo poslati bris iz usta,a vjerovatnoća da je vaša koštana srž kompatibilna s osobom kojoj je potrebna je vrlo mala i provedete nekoliko sati u bolnici. Doniranje koštane srži nije mala stvar. Ali ne uključuje financijski ili osobni rizik; Ne znači da treba provesti ljeto bježeći pred kamionima naoružanih ljudi. Od vas se ne traži da se suprotstavite društveno uvriježenim normama i praksama. Ustvari, to je vrsta predanosti koja će vam donijeti samo društveno priznanje i pohvalu.

Propovjednici društvenih medija ne razumiju tu razliku; čini se da oni vjeruju da je Facebook prijatelj isto što i pravi prijatelj i da je prijavljivanje u registar donatora u Silicijskoj dolini danas aktivizam u istom smislu kao sjedenje za rasno podijeljenim šankom u Greensborou 1960. godine.

“Društvene mreže su naročito uspješne u podizanju motivacije”, pišu Aaker i Smith. Ali to nije istina. Društvene mreže su uspješne u podizanju učešća tako što smanjuju razinu motivacije koja je potrebna za sudjelovanje.

Facebook stranica Koalicije Spasimo Darfur ima 1,282,339 članova, koji su donirali u prosjeku devet centi svatko. Sljedeća najveća dobrotvorna akcija za Darfur na Facebook-u ima 22,073 članova, koji su donirali u prosjeku trideset pet centi. Pomozite da spasimo Darfur ima 2,797 članova, koji su dali u prosjeku petnaest centi.

Glasnogovornik za Koaliciju Spasimo Darfur je rekao za Newsweek, “Mi ne vrednujemo nečiji doprinos pokretu prema tome koliko su novca dali. To je snažan mehanizam za angažiranje ove kritične populacije. Oni informiraju svoju zajednicu, prisustvuju događajima, volontiraju. To nije nešto što možete izmjeriti gledajući popis donacija.

“Drugim riječima, Facebook aktivizam je uspješan ne tako što motivira ljude da se stvarno žrtvuju, već tako što ih motivira da rade stvari koje ljudi rade kada su dovoljno motivirani da se zaista žrtvuju. Daleko je to od šanka u Greensborou.”

Studenti koji su se pridružili sjedeljkama diljem Juga tijekom zime 1960. godine opisuju pokret kao groznicu. Ali pokret za građanska prava je bio više kao vojna kampanja nego kao zaraza. Kasnih pedesetih je bilo šesnaest sjedeljki u raznim gradovima na Jugu, petnaest su ranije organizirale organizacije za građanska prava kao što su NAACP i CORE. Izvidjeli su moguće lokacije za aktivizam. Napravili su planove. Aktivisti pokreta su držali obuke i pružali utočište za buduće protesnike. Četvorka iz Greensboro su bili proizvod ove prethodnice: svi su bili članovi Omladinskog vijeća NAACP. Bili su bliski sa šefom lokalnog ogranka NAACP. Bili su upoznati s ranijim valom sjedeljki u Durhamu, i sudjelovali u seriji sastanaka u okviru pokreta u crkvama aktivista. Kada se pokret sjedeljki proširio iz Greensboro na cijeli Jug, nije se širio ravnomjerno. Širio se u onim gradovima koji su imali postojeće “centre pokreta” jezgara posvećenih i obučenih aktivista spremnih da groznicu pretvore u akciju.

Pokret za građanska prava je bio aktivizam visokog rizika. Također je bio, što je ključno, strateški aktivizam: otpor sustavu izveden s preciznošću i disciplinom. NAACP je bila centralizirana organizacija, vođena iz New York-a prema strogo definiranim operativnim procedurama. Na Konferenciji kršćanskih vođa Juga, Martin Luther King, Jr.., Bio apsolutan autoritet. U centru pokreta je bila crnačka crkva, koja je imala, kako je istaknuo Aldon D. Morris u svojoj odličnoj studiji 1984. godine, “Korjeni Pokreta za građanska prava”, jasnu podjelu poslova među mnogobrojnim odborima i disciplinskim skupinama. “Svaka skupina je bila zadužena za određen zadatak i koordinirala je svoje aktivnosti preko nadležnih struktura,” piše Morris. “Pojedinci su bili odgovorni za zadatke koji su im dodijeljeni, a veće konflikte je rješavao svećenik, koji je obično imao vrhovnu vlast nad kongregacijom.”

Ovo je druga ključna razlika između tradicionalnog aktivizma i online varijante: društveni mediji nemaju ovakvu hijerarhijsku organizaciju. Facebook i njemu slični su poput alata za izgradnju mreža, koje su suprotne, po strukturi i prirodi, hijerarhiji. Za razliku od hijerarhija, s pravilima i procedurama, mrežu ne kontrolira jedna središnja vlast. Odluke se donose konsenzusom, a veze koje povezuju ljude sa grupom su labave.

Ova struktura čini mreže vrlo fleksibilnim i prilagodljivim u situacijama s niskim rizikom. Wikipedia je savršen primjer. Ne postoji urednik koji sjedi u New York-u i upravlja objavljenim informacijama. Informacije objavljuju pojedinci. Kada bi se svi unosi u Wikipediji sutra izbrisali, sadržaj bi brzo bio vraćen, jer to se događa kada tisuće pojedinaca spontano posvete svoje vrijeme nekom zadatku.

Ima mnogo stvari, međutim, koje mreža ne radi dobro. Automobilske tvrtke mudro koriste mrežu kako bi organizirali stotine dobavljača, ali ne i za dizajn automobila. Nitko ne vjeruje da se artikuliranje koherentne filozofije dizajna najbolje postiže raširenim, obezglavljenim sustavom organizacije. Mreže nemaju centraliziranu strukturu vodstva i jasne granice nadležnosti, pa imaju prave poteškoće u postizanju konsenzusa i postavljanju ciljeva. Oni ne mogu razmišljati strateški; oni su kronično podložni konfliktu i pogreškama. Kako napraviti težak izbor između taktika ili strategija ili filozofskog pravca kada svi imaju jednako pravo dati svoje mišljene?

Palestinska oslobodilačka organizacija je počela kao mreža, a stručnjaci za međunarodne odnose Mette Eilstrup-Sangiovanni i Calvert Jones tvrde u nedavnom eseju u International Security da je to razlog što su zapali u takve probleme kako su rasli: “Strukturalne karakteristike tipične za mreže: odsustvo središnje vlasti, autonomija protivničkih skupina, i nesposobnost da se arbitriraju svađe kroz formalne mehanizme, učinili su PLO pretjerano ranjivim na vanjsku manipulaciju i unutarnje konflikte. “

“U Njemačkoj sedamdesetih”, nastavljaju oni, “daleko složniji i uspješniji ljevičarski teroristi su se uglavnom hijerarhijski organizirali, sa profesionalnim menadžmentom i jasnom podjelom poslova. Oni su bili geografski koncentrirani na sveučilišta, gdje su mogli uspostaviti centralno vodstvo, povjerenje, zajedništvo putem redovitih, sastanaka licem u lice. “Rijetko su izdavali svoje drugove po oružju tijekom policijskih ispitivanja. Njihovi suparnici desničari su bili organizirani kao decentralizirane mreže i nisu imali takvu disciplinu. Ove grupe su redovito infiltrirane, a članovi, kada bi bili uhićeni, brzo su odavali svoje kolege. Slično tome, Al Qaeda je bila najopasnija kada je bila jedinstvena hijerarhija. Sada kada se raštrkala u mrežu, pokazala se daleko manje uspješnom.

Nedostaci mreža rijetko dolaze do izražaja ako mreža nije zainteresovana za sistematske promjene ako samo želi uplaši ili ponizi ili privući pažnju ili ako nema potrebe za strateškim razmišljanjem. Ali ako preuzimati snažan i organiziran sustav morate biti hijerarhija. Bojkot autobusnog prijevoza u Montgomeryju je zahtijevao sudjelovanje desetaka tisuća ljudi koji su ovisili od javnog prijevoza da bi putovali na posao i s posla svaki dan. To je trajalo godinu dana. Kako bi uvjerili ove ljude da ostanu vjerni cilju, organizatori bojkota su zadužili sve lokalne crnčke crkve održavati moral, i organizirali besplatnu alternativnu službu prijevoza privatnim automobilima s četrdeset osam dispečera i četrdeset dvije polazne stanice.

Čak je Vijeće bijelih građana, kako je King kasnije rekao, priznalo da je sustav prijevoza privatnim automobilima radio sa “vojničkom preciznošću”. Do Kingovog dolaska u Birmingham, za vrhunac obračuna sa šefom policije Eugene (Bull) Connor, on je imao budžet od milijun dolara i stotinu stalnih članova na terenu, podijeljenih u radne jedinice. Sama operacija je bila podijeljena u postupno eskalirajuće faze, unaprijed planirane. Podrška je davana na redovitim masovnim sastancima koji su se naizmjenično održavali u crkvama u gradu.

Bojkoti i sjedeljke i nenasilni otpor – koji su bili odabrano oružje za Pokret za građanska prava – su visoko rizične strategije. Ostavljaju malo prostora za konflikt i pogrešku.

Ako samo jedan protestant odstupi od plana i odgovori na provokaciju, moralni legitimitet cijelog prosvjeda je kompromitiran. Entuzijaste za društvene medije bi nas željeli uvjeriti da bi Kingov zadatak u Birminghamu bio daleko lakši da je on mogao komunicirati sa svojim sljedbenicima putem Facebooka, i zadovoljio se komunikacijom putem Tweetter-a iz zatvora u Birminghamu. Ali mreže su komplicirane: sjetite se beskrajnog ispravljanja i prepravljanja, dopuna i debata, koje su karakteristične za Wikipediju. Da je Martin Luther King, Jr. pokušao izvršiti wiki-bojkot u Montgomeryju, bio bi pregažen bijelom strukturom moći. A od kakve bi koristi bila alat za digitalnu komunikaciju u gradu gjde se do devedeset osam posto crnačke zajednice moglo doći svake nedjelje ujutro u crkvi? Stvari koje su Kingu bile potrebne u Birminghamu – disciplina i strategija – su stvari online društveni mediji ne mogu pružiti.

Biblija pokreta društvenih medija je “Evo nama svakoga”, koju je napisao Clay Shirky. Shirky, koji predaje na Sveučilištu New York, je htio pokazati organizacijsku moć Interneta, a on počinje pričom o Evanu, koji je radio na Wall Street, i njegovoj djevojci Ivann, nakon što je ona zaboravila svoj mobilni telefon, na zadnjem sjedištu njujorškog taksija. Telefonska tvrtka je prenijela sve podatke sa Ivaninog izgubljenog telefona na novi telefon, da bi poslije toga ona i Evan otkrili da je Sidekick sada bio u rukama tinejdžerke iz Queensa, koja ga je koristila za fotografiranje sebe i svojih prijatelja.

Kada je Evan poslao mail tinejdžerki, Sashi, tražeći telefon natrag, ona je odgovorila da njegovo “bijelo dupe” nije zaslužilo da ga dobije natrag. Ljut, on je napravio web stranicu sa njenom slikom i opisao što se dogodilo. Proslijedio je link svojim prijateljima, a oni su ga proslijedili svojim. Netko je pronašao Sashinog momka na MySpace, i link se pojavio na web stranici. Netko je pronašao njenu adresu na internetu i snimio video njene kuće prolazeći kraj nje; Evan je postavio video na stranicu. Priču je preuzeo Digg, filter za vijesti. Evan je sada već primao deset e-mail-ova u minuti.

Napravio je oglasnu ploču za čitatelje da podijele svoje priče, ali je ona kolabirala pod navalom pristiglih odgovora. Evan i Ivanna su otišli u policiju, ali je policija stavila izvještaj pod “izgubljeno”, a ne “ukradeno”, čime se slučaj zatvorio. “Moji su već milijuni čitatelja pratili priču”, piše Shirky, “a desetke velikih novina su prenijele priču.” Popustivši pod pritiskom, njujorška policija je ponovno klasificirala predmet pod “ukraden”. “Sasha je uhićena, a Evan je prijateljici vratio Sidekick mobitel .

Argument koji daje Shirky je da se ovako nešto nikada ne bi moglo dogoditi prije ere interneta i on je u pravu. Evan nikada ne bi mogao ući u trag Sashi. Priča o Sidekick-u nikada ne bi bila objavljena. Nikada ne bi bila skupljena armija ljudi za ovu bitku. Policija ne bi popustila pod pritiskom jedne osobe koja je zagubila nešto trivijalno poput mobitela. Priča, ilustrira “jednostavnost i brzinu kojom se grupa može mobilizirati za ispravan cilj” u doba interneta.

Shirky smatra da je ovaj model aktivizma napredniji. Ali to je jednostavno forma organiziranja koja preferira slabe veze koje nam pružaju informacije nasuprot jakim vezama koje nam pomažu da istrajemo kada se suočimo s opasnošću. To preusmjerava našu energiju sa organizacija koje promoviraju stratešku i discipliniranu aktivnost prema onima koje promoviraju fleksibilnost i prilagodljivost. Na taj način je aktivistima lakše se izraze, a teže time izvrše neki utjecaj. Instrumenti društvenih medija su dobri da se postojeći društveni poredak učini efikasnijim. Oni nisu prirodan neprijatelj statusu quo. Ako smatrate da je svijetu potrebno samo da se malo zagladi, to ne bi trebalo da vam smeta. Ali ako mislite da još uvijek ima šankova koje treba integrirati, trebalo bi da se zamisliti nad ovim.

Shirky završava priču o izgubljenom Sidekick-u pitajući pretenciozno, “Što je sljedeće?” Nesumnjivo zamišljajući buduće valove digitalnih prosvjednika. Ali on je već dao odgovor na to pitanje. Ono što će se sljedeće dogoditi je – još istog. Umrežen svijet na slabim vezama je dobar u stvarima kao što je pomaganje ljudima sa Wall Street-u da vrate svoje telefone tinejdžerki. Viva la revolución.
 
Original: The New Yorker
(6yka.com/uredio:nsp)

Teoretičari zavjere odmah su sve povezali s pokusima Sveučilišta Stanford i ionosferskog grijača u sklopu programa HAARP, naročito iz razloga što se tornado vizualno pojavio iz ničega i u šesnaest minuta doslovce eksplodirao u jedan od najsnažnijih tornada u povijesti.

Čudne fotografije vezane uz tornado koji je pobio 91 osobu u blizini Oklahoma Cityja u gradiću Moore izašle su na internet i otvorile su brojne rasprave vezane uz HAARP tehnologiju.

Teoretičari zavjere odmah su sve povezali s pokusima Sveučilišta Stanford i ionosferskog grijača u sklopu programa HAARP, naročito iz razloga što se tornado vizualno pojavio iz ničega i u šesnaest minuta doslovce eksplodirao u jedan od najsnažnijih tornada u povijesti.

Osim tih već poznatih teorija, brojne mještane iznenadilo je to što je FBI naredio evakuaciju područja, da bi neposredno nakon inspekcije smanjio i broj žrtava na dvadeset i četiri. Kako su postupili sukladno režimu nakon terorističkog napada, jedan dio teorija ide i u tom smjeru. Bilo kako bilo, tragedija se dogodila, a jasno je i kako HAARP tehnologija sudeći novim pokusima ima kapacitete djelovanja na vremenske prilike – sve ostalo su špekulacije, dok ne bude konkretnijih dokaza.
 

 

 
 
izvor: dnevno.hr, youtube.com/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=13988"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Program HAARP čini mnoštvo nizova radiotransmitera ogromne snage i odgovarajućih instrumenata za detekciju. Točnije sadrži preko 180 antena smještenih na nekoliko hektara. HAARP je smješten blizu Gekone, jedne zabačene lokacije na Aljasci.

U Srbiji 3. srpnja 2012. je aktiviran IHY sistem (potprojekat specijalnog američkog sistema antena HAARP – elektronski akcelerator magnetnih valova), koji se koristi u vojne i naučne svrhe, a za koji je nadležan američki univerzitet Stanford. Ironično je to što se u opisu ovog projekta nalazi podatak da taj napredni sistem može da bude koristan srednjoškolcima i studentima prirodnih nauka za razna istraživanja, a samo nekoliko redova kasnije piše da nadgleda komunikaciju među podmornicama?!

Ovi moćni transmiteri svakodnevno, u kontinuitetu, odašilju preko 3.000.000 watt-a koristeći 6 generatora jačine 3,6 tisuća konjskih snaga.

To je 100 puta snažniji odašiljač od onih kakve na primjer, u Europi koristi TV BBC. Ipak, pulsna energija koju odašilje HAARP može biti i više desetina tisuća puta jače. Tvorac ovog demonskog čuda je dr Bertran Istlund sa Univerziteta Kolumbija , a prvi izgrađen odašiljač na Aljasci isproban je još 1996. i to vrlo uspešno, na snazi od oko 20 milijardi watta. Američki Senat svake godine odobrava u prosjeku 20 milijardi dolara za usavršavanje sistema HAARP.

Na site-u VLF Field Sites se nalazi aktivna mapa sa položajem antene HAARP-a koja se nalazi u mjestu Beljina kod Beograda malo iza Barajeva.
 

Prikaz veće karte
Za ovu antenu se na site-u čas navodi malo da je linijski pojačivač, te malo da je to linijski prijemnik.

Ovaj sistem ima višestruke funkcije i mnogo jer više od izučavanja fenomena polarne svjetlosti i radio komunikacija, kako tvrde zvaničnici istraživačkog ‘Geofizičkog instituta na Aljasci’ i njihovi financijatori – Ratna mornarica i Ratno zrakoplovstvo SAD-a.

Vojska SAD-a je sa HAARP-om postavila slijedeće ciljeve:

• komuniciranje sa podmornicama u velikim dubinama oceana, pomoću radijacija ekstremno niske frekcvencije (ELF)
• prodiranje na isti način u zemljino tlo, radi pretraživanja skrivenih tunela, ili podzemnih skrovišta od vojnog interesa
• zaštita teritorije Amerike od neprijateljskih aviona i interkontinentalnih balističkih projektila
• uništavanje neprijateljskih satelita
• raspoznavanje vrsta projektila koji se približavaju američkoj teritoriji
• ometanje i apsolutno onemogućavanje komunikacija na određenim područjima
• mjenjanje kemijske strukture viših slojeva atmosfere, odnosno programiranje klime na željenom dijelu planete (nema više nikoga ko se ne pita; ‘Šta se to dešava sa klimom? Sada znate odgovor. )
• izazivanje zemljotresa
• kontrola mentalnih funkcija i reakcija miliona ljudi
• upravljanje zdravljem ljudi i biološkim procesima na Zemlji !!!

 
Seljacima je rečeno da je odašiljač mobilne telefonije mada uopće ne izgleda tako. U drugom slučaju, elektronski sistem koji utiče na promjenu klime postavljen u Barajevu pod izgovorom da na njemu mogu učiti studenti.
 

 
Komentator sa site-a Fakti: “Siguran sam da HAARP na Srbe ne deluje kao na neke druge, naš um je otporan na svaku manipulaciju.” (Milan Vidojević, izvor: Fakti)
 
izvor kurir-info.rs, youtube.com
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10260"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Paul Ehrlich , Bing profesor studija o populaciji na Sveučilištu Stanford u Kaliforniji,  autor najbolje prodane  knjige pod nazivom “Populacijska bomba”  u 1968. godini, ide mnogo dalje od Royal Society-a u Londonu, koji je neki dan izjavio da su fizički brojevi  jednako važni kao i iznos prirodnih resursa koje troši .

Optimalni broj stanovnika Zemlje – dovoljan da jamči minimalne fizičke sastojke za dostojan život svima – bio je 1,5 do 2 milijarde ljudi, a ne 7 milijardi ljudi koji danas žive ili 9.000.000.000 koliko ih se očekuje do 2050. godine, rekao je Ehrlich u intervjuu u Guardian-u.

“Koliki broj je optimalan, ovisi o načinu života. Došli smo do 1,5 do 2 milijarde ljudi, jer možete imati velike aktivne gradove, dok s druge strane imate divljinu. Ako želite svijet u kojem, kao na farmi pilića, svatko ima minimalni prostor i hranu i svatko se čuva samo na životu, možda će biti u mogućnost podržati u dugoročnom razdoblju oko 4 ili 5 milijardi ljudi. Ali već imamo 7 milijardi ljudi.  Dakle, moramo humano i što je brže moguće premjestiti se na skupljanje ili smanjivanje populacije”.

“Pitanje je: može li se ići na smanjivanje bez katastrofe, poput svjetske kuge ili nuklearnog rata? Ako idemo nekim tempom onda će morati biti razni oblici katastrofe. Možda neka usporena katastrofa kao što je da ljudi sve više i više gladuju, ili katastrofalna nepogoda, jer sve više ljudi imaju šanse za dobivanje nekog čudnovatog virusa koji se prenosi od životinje na ljudsku populaciju, to bi stvarno mogo biti veliki pomor ljudi”.

Ehrlich, koji je opisan kao čovjek koji diže uzbunu u tim 1970-tim godinama, većina njegovih predviđanja se pokazala točnim, kaže da je pesmističan u svezi ljudske sposobnosti da hrani preko 9 milijardi ljudi. “Imamo 1 milijardu ljudi gladnih i sada ćemo dodati još 2,5 milijardi ljudi. Oni će morati biti hranjeni više od graničnih zemalja, iz vode koja je pročišćena ili prevozi iz daljine”, rekao je on.

“Većina predviđanja [u knjizi Populacijska bomba] pokazale su se točnima. U to vrijeme sam pisao o promjeni klime. Nismo tada znali, da li je globalno zagrijavanje ili hlađenje. Mislili smo da će to biti veliki problem za kraj ovog stoljeća. Sada znamo da je to zagrijavanje i problem na početka stoljeća, nismo znali i o gubitku biološke raznolikosti. Stvari koje dolaze su gore nego se predviđalo. Danas još isto tako imamo prijetnje golemih epidemija “.

“Imam strašan pogled na ono što će se vjerojatno dogoditi s mojom djecom i unucima. Političari mogu kontrolirati financijski nered u kojem živimo, ali oni nemaju kontrolu nad sustavima planeta koji nam pružaju hranu, naše blagostanje, one to pogoršavaju i trebat će nam dugo vremena da se okrenemo, i počnemo ispočetka. Teško je razmišljati i nadati se o svemu što će se pojaviti i spasiti nas. Nadam se nečemu, ali to će stvarno biti čudo.”

Ali on se složio s izvještajem Royal Society-a koji je rekao da bi ljudska populacija i potrošnja trebala biti podijeljena. Imamo previše potrošnje među bogatima i premalo među siromašnima. To podrazumijeva da ćemo imati strašnu stvar koja će učiniti da se na neki način preraspodjeli pristup resursima daleko bogatih prema siromašnima. Ali u SAD-u se radi suprotno”.  Republikanska stranka je sve više u korist divlje redistribucije, uzimanje novca od siromašnih i dajući ih bogatima.”

Obamina politika depopulacije – razotkrivena! Uzbuna!

*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(rawstory.com/uredio i preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8421"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]