Hrvatska je ušla u klub 28 zemalja Starog kontineta, ali nije iskoristila sve prilike koje nam je nudilo tržište veće od 500 milijuna stanovnika i danas smo iza Bugarske najsiromašnija članica Europske unije

Prije pet godina Hrvatska je ušla u članstvo Europske unije na krilima velikih očekivanja o rastu ekonomije i životnog standarda zahvaljujući članstvu u tom ekskluzivnom klubu. Dok se tada očekivalo sustići razinu standarda Slovenije, s podsmjehom se govorilo o Česima koji na more nose svoj kruh i paštete putujući u starim Škodama, danas realna konvergencija ostaje iluzija.

Jasno je da se nemamo čime pohvaliti jer s postojećim stopama rasta BDP-a oko 3 posto, gotovo najslabije u Uniji, Hrvatska sve više nazaduje. Nakon Bugarske po BDP-u per capita, najsiromašnija smo članica.

Uz postojeću dinamiku ekonomije, razine na kojima su zemlje poput Češke i Slovačke danas sustići ćemo za desetak godina, a Austriju za nevjerojatnih 26 godina.

Zašto Hrvatska nije više profitirala od članstva i uhvatila vlak bržeg rasta već se hvalimo onim što ekonomske početnice nazivaju rastom po inerciji?

“Zato što je Hrvatska jedina zemlja u povijesti europskog proširenja koja je nakon pristupa doživjela široku društvenu regresiju. Dogodio se pad povjerenja u institucije, rast klijentelizma i korupcije”, smatra ekonomist Željko Lovrinčević.

Dodaje da razloge za izostanak konvergencije vjerojatno treba tražiti u trenucima kad se Hrvatska izborila protiv naknadnog monitoringa, posebno u sferi pravosuđa.

“U tome je uspjela na vlastitu štetu. Pokazalo se da je to bila loša odluka jer smo cijenu platili kvalitetom institucija i zaustavljanjem borbe proziv kriminala i korupcije, a to je osnovica koja čini poduzetničko okruženje i privlačenje stranih investicija”, kaže Lovrinčević.

Opća regresija prelila se u sve sfere društva pa se proteklih godina sve više povlače paralele s Poljskom. U takvom ambijentu uz jačanje radikalno konzervativnih struja i ograničavanje građanskih prava manjina Hrvatska je 2016. počela poprimati obrise distopijskog svijeta knjige Ive Brešana Država Božja 2053.

“Moj je dojam da su političari i gospodarsko-interesne grupe namjerno ograničavale pojavu konkurencije i međusobno podijelile rentu od ulaska u EU, a Bruxelles podcijenio tvrdokornost tih krugova vjerujući da će otvaranje vrata to donijeti samo po sebi. Spoj regresivnih društvenih procesa i slaba ekonomija koincidirale su s demografskim trendovima što je dovelo do značajne emigracije” – zaključuje Lovrinčević.

Premijer Andrej Plenković, premda je u vlastitoj stranci teško progurao ratifikaciju civilizacijskog dokumenta poput Istanbulske konvencije u 21. stoljeću, smatra da je problem u percepciji i lošoj slici koju stvaraju mediji, a ne realnosti, iako je istovremeno za usporedbu životnog standarda uzeo afričke zemlje, a ne recimo, Luksemburg.

Od ulaska u Uniju iz Hrvatske se odselilo oko 230.000 ljudi o čemu smo saznali iz stranih, ali ne i domaćih statistika. Pogrešna ili ne, percepcija o Hrvatskoj takva je da je tek 200-tinjak očajnih imigranata iz vala u 2015. svoju budućnost vidjelo u Hrvatskoj.

Iako je izostanak reformi stajao cijelo društvo prilike za brži rast standarda, nestanak barijera prema tržištu od 500 milijuna stanovnika neminovno je pogurao ekonomiju. Izvoz je porastao po dvoznamenkastim stopama postavši glavni pokretač oporavka.

S Europom nas vežu snažne trgovinske veze; čak dvije trećine robne razmjene odvija se sa zemljama eurozone iz kojih dolazi više od 66 posto stranih investicija. Skok izvoza široko je bio rasprostranjen po sektorima, a primjetno je jače porastao kod malih i srednjih tvrtki koje su relativno najviše plaćale troškove povezane s granicama. S druge strane, izvoz je profitirao i zbog turizma.

Za razliku od prije krize kad se bazirao na zaduživanju, rast je danas na zdravijim nogama. Prije svega, poboljšala se cjenovna i necjenovna konkurentnost tvrtki, s okretanjem sve većeg broja poduzeća k izvoz u pa se on sve više počeo diverzificirati. Članstvo nam je širom otvorilo vrata i prema EU fondovima čija se apsorpcija polako ubrzava.

Prošle godine neto saldo s Unijom iznosio je 1,2 posto BDP-a i taj će iznos očekivano rasti s godinama. Zasad je to nedovoljno da se prelije u veći rast, no mogao bi kompenzirati uštede na javnim investicijama zbog konsolidacije.

Viceguverner HNB-a Vedran Šošić upozorava da je Hrvatska i prije EU rasla po sporijim stopama. “Ulazak u EU ima pozitivne efekte, ali nije čarobni štapić da preko noći promijenite strukturu ekonomije”, kaže Šošić.

Među najvećim uspjesima ekonomske politike od ulaska u EU jest fiskalna konsolidacija i izlazak iz Procedure prekomjernog deficita što su agencije nagradile rastom rejtinga. Zahvaljujući rasterećenjima i boljoj naplati proračun je u 2017. prvi puta od samostalnosti završio u primarnom suficitu, a javni dug smanjen je na 78 posto BDP-a.

Preslagivanje državne blagajne rezultirao je s procikličnim dizanjem potrošnje i eksplozije prava odabranim društvenim skupinama, poput branitelja i rashoda za vojsku. Na opasnosti jahanja na procikličkom valu ukazala je i Europska komisija upozorenjem da se pogoršava strukturni deficit.

Drugim riječima, što će se dogoditi kad ekonomija krene nizbrdo, a visoki rashodi ostanu zacementirani? No, o klimavim nogama domaće ekonomije najbolje govore i dalje prisutne, prema smanjene, makroekonomske neravnoteže. Dug pada, ali ne zato što država drastično reže rashode već zbog rasta BDP-a i povoljnog refinanciranja obaveza, a nezaposlenost se smanjuje zbog iseljavanja…

Pet godina nakon ulaska u EU u javnosti se čini da najveći dobitnici, barem trenutno, oni koji se iselili. Taj fenomen uz demografsko starenje povećava pritisak na tržište rada, poslodavce, ali i mirovinski i zdravstveni sustav.

Dok se sve više čini da će država buduće probleme mirovina ‘zakrpati’ demontažom drugog stupa, a dug i deficit popeglati s 90 milijardi kuna mirovinske štednje, nered u zdravstvenom sustavu u kojem 80 posto novca odlazi na plaće, stvorio je više od 8 milijardi kuna dugova, uz svakodnevni pad kvalitete zdravstvenih usluga.

Protuteža tim trendovima jedino je veća produktivnost i to je područje u kojem moramo hvatati korak sa susjedima poboljšavajući konkurentnost i jačajući ljudski kapital. Na Doing business ljestvici Svjetske banke u 2018. pali smo na 51. mjesto među 190 zemalja. Osim što je jedna od prvih adresa stranim investitorima za procjenu lakoće ulaganja, to je i svojevrsna ‘check’ lista potrebnih reformi o kojima se puno govori, a malo ili ništa ne radi.

O njima je sve već napisano odavno; reforma mirovinskog i zdravstvenog sustava, olakšavanje administrativnih i drugih barijera za poticanje poduzetništva, reforma javne i teritorijalne uprave, digitalizacija države, nagrađivanje zaposlenika javnih i državnih službi prema učinku, ukidanje fiskalnog tereta, smanjenje troška rada, napuštanje sustava političkih uhljebljenja, a sve na teret privatnog sektora… Ono što novinari i stručnjaci ponavljaju kao papagaji godinama, rejting agencije pitaju kad dođu u periodične posjete, a ulagači uzalud čekaju pa odlaze u susjedne zemlje.

Pokazuje to i različita dinamika uspjeha pojedinih sektora. Oni na koje utječu kretanja u EU, poput turizma, trgovine na malo i dijelom, prometa, rasli su po bržim stopama oko 5% godišnje. Za razliku od njih, oni koji najviše ovise o reformama Vlade poput industrije, graditeljstva i poljoprivrede imali su rast oko 1,5%. Velik uteg primjetno je i nerješavanje kroničnih gubitaša zbog straha od gubitka glasova; tu su u prvom redu Petrokemija i brodogradilište Uljanik, čije će saniranje u jednom dahu ‘pojesti’ sve efekte posljednjeg poreznog rasterećenja.

Nastavak porezne reforme koja se tempira za početak 2019. odražava sve bliže izbore i rast populizma: smanjenje PDV-a za jedan bod i zasad nejasno rezanje opterećenja rada, ali de facto širenjem porezne baze da se održi sve veći pritisak financiranja povlaštenih skupina i guranja starih problema pod tepih.

Svjetlo na kraju tunela ili, kako neki ocjenjuju, posljednji trajekt s pustog otoka, mogao bi biti euro o čijem uvođenju uskoro započinju razgovori s Bruxellesom. U Hrvatskoj narodnoj baci izračunali su da bi dugoročne koristi male otvorene ekonomije s 500 milijardi kuna bruto deviznog duga orijentirane na EU bile daleko veće od troškova.

Jesmo li za to spremni i sposobni? Prije nekoliko mjeseci Vlada je potpisala Fiskalni pakt, koji su stručnjaci pozdravili kao sjajnu platformu za provedbu reformi i ograničenje državne potrošnje. Onda se ispostavilo da je to samo mrtvo slovo na papiru jer smo za dva ključna poglavlja tražili – izuzeće.

U proteklih 20 godina, Hrvatska je rasla prosječno 1,7 posto, Rumunjska 3 posto, a druge uspješne tranzicijske zemlje više od 4 posto pa pet godina članstva možemo pitati je li Hrvatska bila neuspješna u tranziciji.

Bez toliko spominjanih reformi, stopa rasta teži prema potencijalnih 1,3 posto, a tom brzinom neće nikad stići Europu. U tom slučaju trebala bi nam 21 godina da korak uhvatimo trenutnom razinom dohotka po stanovniku u Slovačkoj ili čak 58 godina u Austriji. Da stvar bude gora, ta je potencijalna stopa rasta izračunata na službenim demografskim statistikama koje ne odražavaju val iseljavanja.

Onim Česima s početka priče odavno se u Hrvatskoj više nitko ne smije kad dolaze u Škodama Superb iako se i dalje u japankama penju na Velebit. Sad gledamo u leđa Rumunjskoj, zemlji u kojoj do jučer zaprežna kola usred grada nisu bila neobičan prizor. Hoćemo li i na desetu godišnju ulaska u EU o Rumunjskoj govoriti kao danas o Češkoj?
 
(poslovni.hr)

Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika (BRICS) razmatraju mogućnost osnivanja zasebnog trgovinskog sustava za zlato, prema zamjeniku predsjednika ruske središnje banke Sergej Shvetsovu

Do 2004. godine, temelj trgovine zlatom se vezao na premisama banke N.M. Rothschild and Sons Ltd.

„Tradicionalni (trgovinski) sustav sa sjedištem u Londonu, i dijelom u švicarskim gradovima postaje sve manje relevantni dolaskom novih trgovačkih središta u nastajanju, prije svega u Indiji, Kini i Južnoj Africi”, rekao je, dodajući: „mi smo raspravljali o mogućnostima uspostave jedinstvenog (sustava) trgovine zlatom i unutar BRICS-a i na razini bilateralnih veza.”

Zemlje BRICS-a imaju velike ekonomije sa značajnim rezervama zlata i impresivnim volumenom proizvodnje i potrošnje plemenitih metala, rekao je dužnosnik.

Prema njegovim riječima, novi sustav može poslužiti kao temelj za daljnje stvaranje novih mjerila.

Banka Rusije je već potpisala memorandum o razvoju bilateralne zlatne trgovine s Kinom. Regulator planira formirati jedinstveni sustav prometa s NR Kinom 2018. godine.

„Pretpostavljamo da treba uspostaviti trgovinske veze na području trgovine zlatom. Stvar je u tome da bi kupci zlata trebali odlučiti gdje će ga kupovati„ – rekao je Shvetsov, dodajući kako će trgovinske veze omogućiti sudionicima na tržištu da vrše trgovinu na medunarodnim burzama preko centralne druge ugovorne strane.

Prošle godine su Banka Rusije i Narodna banka Kine objavila planove za stvaranje platforme koja će ujediniti trgovinu zlatom od strane dviju zemalja koje su najveći svjetski kupci zlata.

Prema podacima Svjetskog vijeća za zlato, Rusija je trenutno najveći službeni kupac zlata i treći najveci proizvodač zlata u svijetu, i uz središnju banku koja otkupljuje zlato od domaćih rudara preko poslovnih banaka.

Rusija je više nego udvostrućila tempo kupnje zlata proteklog desetljeća, dodajući više od 1.250 tona svojim rezervama zlata.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

…zaključak je konferencije “TTIP: što donosi Hrvatskoj, Europskoj uniji i svijetu”, održane u ponedjeljak u Zagrebu
Cilj Transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva (TTIP), o kojem EU i SAD pregovaraju od sredine 2013., stvaranje je najveće zone slobodne trgovine na svijetu i dio je plana za zajedničko transatlantsko tržište.

Riječ je o jedinstvenom sporazumu koji je puno više od sporazuma o slobodnoj trgovini, jer, osim dogovora o carinama, podrazumijeva i usuglašavanje niza administrativnih i regulatornih pravila radi boljeg zajedničkog nastupa na globalnom tržištu.

Po nekim procjenama, TTIP bi do 2027. gospodarstvu EU-a trebao donijeti dodatnih 120 milijardi eura godišnje, a SAD-u 95 milijardi eura.

Nema snižavanja standarda

S obzirom na veliku zabrinutost javnosti, kako u Hrvatskoj i Europi, tako i SAD-u, zbog mogućih implikacija tog sporazuma, predstavnik Europske komisije Christian Burgsmueller, član kabineta povjerenice za trgovinu Cecilie Malmstroem, istaknuo je da Europska unija zbog TTIP-a neće sniziti svoje socijalne, ekološke, zdravstvene, prehrambene i druge standarde.

“Američki proizvodi morat će poštivati europske propise, a europski američke. Ništa neće promijeniti zakone kroz TTIP. Mi možemo promijeniti zakone, ali ih ništa u TTIP-u neće promijeniti”, kazao je Burgsmueller.

“Komisija je čula da javnost ne želi govedinu tretiranu hormonima i klorirane piliće i to će uvažiti”, dodao je.

Iako pregovori o TTIP-u sporo napreduju, Burgsmueller je njima zadovoljan i nada se da će biti finalizirani do kraja mandata američkog predsjednika Baracka Obame ove godine, no ističe da je Komisiji od brzine pregovora puno važnija kvaliteta sporazuma kako bi on kraju mogao biti i ratificiran.

Sporovi između investitora i država

Glede jednog od najspornijih elemenata sporazuma, mehanizma za rješavanje sporova između investitora i država, Burgsmueller je podsjetio da je Komisija nedavno predložila uvođenje novog pravosudnog sustava koji bi zamijenio dosadašnji sustav ISDS koji se temelji na privatnoj arbitraži.

Novi bi sustav osnažio pravo država da kreiraju javnu politiku, predviđa žalbeni mehanizam, a umjesto ad hoc arbitraže uvodi stalne suce, objasnio je.

Napomenuo je također da Europska komisija ne zagovara TTIP na svoju ruku nego da je za pregovore dobila mandat od svih država članica EU-a, te da će zadnju riječ na kraju imati demokratski izabrane europske institucije, Vijeće EU-a i Europski parlament, koji će sporazum moći prihvatiti ili odbaciti.

“Želimo da koristi ima svaki sektor europskog gospodarstva, uključujući Hrvatsku, i to je naš cilj”, istaknuo je, dodajući da se o TTIP-u još uvijek pregovara te da su mnogi pregovarački dokumenti dostupni javnosti na internetskim stranicama Europske komisije.

Isto tako, svi zastupnici Europskog parlamenta imaju pristup svim razinama povjerljivih dokumenata vezanih uz pregovore, uključujući konsolidirane tekstove koji održavaju poziciju SAD-a.

Uz to, 26 država članica ima ‘sigurne sobe’ u kojima svi njihovi parlamentarni zastupnici i državni službenici koji se tim pitanjem bave mogu dobiti uvid u pregovaračke dokumente, dodao je.

U Hrvatskoj, uvid u dokumente moguć je u američkom veleposlanstvu u Zagrebu, a ‘sigurna soba’ nalazi se u Vijeću za nacionalnu sigurnost.

Na konferenciji, koji su organizirali Predstavništvo Europske komisije u RH i Ured za informiranje Europskog parlamenta u RH, sudjelovali su i hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu.

Riječ je o globalnoj konkurentnosti

Zastupnik Davor Ivo Stier istaknuo je da je TTIP prilika da Europa i SAD poboljšaju svoju globalnu konkurentnost i da budu ti koji će određivati buduće standarde svjetske trgovine a ne Kina.

Podsjetio je da su trenutačno među deset najvećih ekonomija svijeta četiri europske države, Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Italija, a do 2050. to će biti samo Njemačka i to na posljednjem 10. mjestu.

No, pritom se nikako ne smije dopustiti snižavanje europskih standarda, na čemu inzistira i Europski parlament, naglasio je.

Zastupnica Dubravka Šuica podsjetila je da je Europski parlament u srpnju prošle godine usvojio rezoluciju o TTIP-u u kojoj upravo to i traži.

Smatra da se ljudi boje TTIP-a jer ne znaju dovoljno o čemu je riječ te da bi ga političari trebali bolje približiti javnosti.

Šuica također smatra da bi TTIP trebao biti ratificiran u svim nacionalnim parlamentima, pa tako i u Hrvatskom saboru, što će biti odlučeno kada pregovori budu završeni.

Kad je riječ o radničkim pravima, Stier je istaknuo da je cilj pregovora da TTIP ne povećava konkurentnost na štetu radničkih prava te da se neće pristati da se ide ispod onog što je postignuto u EU-u.

Važnim također smatra da TTIP omogući lakši pristup američkom tržištu za mala i srednja poduzeća te da se američko tržište javnih nabava otvori za europska poduzeća.

Glede ISDS-a, smatra da će revidirani sustav u sklopu TTIP-a, ako se dogovori, biti puno bolje rješenje za Hrvatsku od postojećeg ISDS-a koji trenutačno ima u bilateralnom sporazumu o investicijama sa SAD-om, koji je potpisan 1996. godine.

Objašnjavajući ulogu Europskog parlamenta u pregovorima o TTIP-u, zastupnik Tonino Picula kazao je da je Europski parlament jako podijeljen oko TTIP-a te da svojim raspravama pridonosi izoštravanju pozicija, a konkretnim prijedlozima pomaže Komisiji da pregovore privede kraju, navevši kao primjer svoje zauzimanje za ukidanje viza za hrvatske građane koji putuju u SAD.

“Defetizam je nepotreban”, smatra Picula.

Osvrnuvši se na nedavne optužbe Greenpeacea da će TTIP sniziti europske standarde zaštite potrošača, Picula je istaknuo da američke pregovaračke pozicije koje su procurile u javnost nisu konsolidirani konačni tekst sporazuma te da su pregovori još uvijek u tijeku.

Zastupnica Biljana Borzan, koja se u Europskom parlamentu bavi sa sigurnošću hrane i javnim zdravljem, istaknula je da je snižavanje standarda na tom području crvena linija ispod koje socijalisti u Europskom parlamentu neće ići. Ako o nekom spornom pitanju ne bude moguće postići dogovor, Borzan smatra da tada ono jednostavno ne bi trebalo biti dio TTIP-a.

Zastupnik Davor Škrlec napomenuo je da se TTIP razlikuje od sporazuma EU-a o slobodnoj trgovini s Kanadom (CETA), koji bi trebao biti potpisan ove godine, po tome što više zadire u regulatornu suradnju, odnosno ne odnosi se samo na kvote i standarde nego i na način na koji se mijenja regulativu kako bi se olakšala trgovinska razmjena.

“EU želi zadržati standarde koje ima. Buduća legislativa u EU-u se promatra u odnosu na to kako utječe na društvo, ekonomiju, okoliš. Za nas je neprihvatljivo da se prvo promatra kako utječe na trgovinski sporazum”, kazao je Škrlec.

Hrvatski zastupnici u EP-u također smatraju da pregovori o TTIP-u neće biti završeni ove godine te da će se nastaviti i iduće, ako ne i dulje.

Izvršna direktorica Američke gospodarske komore u Hrvatskoj (AmCham) Andrea Doko Jelušić istaknula je da je, kad se govori o TTIP-u, riječ prije svega o globalnoj konkurentnosti te smatra da ga se ne treba bojati jer bi trebao donijeti koristi objema stranama.

U vezi ISDS-a, smatra da će dvije strane postići dogovor, bez obzira na postojeće razlike.

U pogledu straha javnosti od izvoza američkog GMO-a, govedine tretirane hormonima i sl., Jelušić je kazala da će SAD izvoziti u EU ono o čemu se postigne dogovor, ističući da američki poljoprivrednici imaju i kvalitetne proizvode a ne samo GMO koji mogu naći svoje mjesto na europskom tržištu.

Poljoprivreda je jedno od najvažnijih područja u pregovorima o TTIP-u za sve države članice. Europske carine na uvoz poljoprivrednih proizvoda iz SAD-a kreću se od 12, 15 posto do preko 40 posto, a američke carine na uvoz europskih poljoprivrednih proizvoda iznose preko 20 posto.

Europa ima suficit kad je riječ o izvozu poljoprivrednih proizvoda u SAD, što pokazuje da za njezine proizvode postoji interes, kazala je.

Jelušić također smatra da se ne treba bojati masovnog odljeva radnih mjesta iz Hrvatske u SAD jer su plaće u SAD-u jednake ili veće od europskih a posebice hrvatskih.

Utjecaj TTIP-a na Hrvatsku

Govoreći o utjecaju TTIP-a na Hrvatsku, pomoćnik hrvatskog ministra za vanjske i europske poslove Joseph Gene Petrić, iz Uprave za gospodarske poslove, uputio je na zaključke nedavno objavljene studije koju je naručio MVEP.

Po toj studiji, koju su pripremili PricewaterhouseCoopers i Centar za međunarodni razvoj, očekuje se rast hrvatskog BDP-a od 0,01 posto u slučaju da TTIP ukine samo carine. U slučaju da se ukinu carine i 10 posto necarinskih prepreka, BDP bi mogao porasti za 0,02 posto, a u slučaju da se ukinu carine i posve ukinu necarinske prepreke, očekuje se rast od 0,11 posto.

Izvoz roba i usluga iz Hrvatske u SAD u prvom bi slučaju porastao za 1,9 posto, u drugom za 4,25 posto, a u trećem za 25,6 posto.

Uvoz roba i usluga iz SAD-a povećao bi se u prvom slučaju za 1,2 posto, u drugom za 2,77 posto, a u trećem za 16,4 posto.

Predsjednik Odbora za europske poslove Hrvatskog sabora Gordan Jandroković kazao je da o Hrvatskoj ovisi hoće li iskoristiti prilike koje pruža TTIP, istaknuvši da su nakon ulaska u EU profitirala ona poduzeća koja su se za to pripremila.

Ima li TTIP alternativu?

Na pitanje ima li TTIP alternativu, Marina Škrabalo iz GONG-a kazala je da je gradnja zajedničkog transatlantskog tržišta legitiman cilj, ali smatra da mu treba pristupiti polako, kao i u slučaju gradnje zajedničkog europskog tržišta koja traje već više od 40 godina.

“Kako – polako, kada – već smo krenuli, sektorski, ne obuhvatno, s kime – sa svim akterima a ne samo korporacijama. Krenimo u alternativu danas”, kazala je.
 
(tportal.hr)

Rusija je upravo poduzela značajne korake ka razbijanju trenutnog monopola cijenom nafte koji drži Wall Street

Ti koraci su dio dugoročne strategije raspodjele ruske ekonomije i njenog značajnog izvoza, nafte, od američkog dolara koji predstavlja Ahilovu petu ruske ekonomije.

Rusko ministarstvo energetike je krajem studenog izjavilo da će započeti test-trgovinu novog ruskog naftnog standarda. Iako se to možda ne čini kao velika stvar, može biti vrlo velika stvar ako bude uspješna, a nema razloga da ne bude.

Prema novom planu, ruska nafta će se prodavati za rublje a ne za dolare, što je dio procesa dedolarizacije koji su Rusija, Kina i još mnoge druge države započele.

Nafta je najveća roba na svijetu koja se prodaje u dolarima, a banke Wall Streeta upravo zahvaljujući tome uspijevaju kontrolirati svjetsku cijenu nafte.

Za SAD je ključno da se nafta prodaje za dolare kako bi se održavala potražnja za dolarom u svjetskim bankama. Status dolara kao svjetske rezervne valute jedan od dva stupa američke hegemonije. Drugi stup jeste vojna superiornost.

Pošto sve nacije moraju imati dolare da bi uvozile naftu i neku drugu robu, država poput Rusije ili Kine mora ulagati prihode u dolarima u vidu američkih obveznica pošto je euro suviše rizičan.

Vodeća uloga dolara kao rezervne valute još od kolovoza 1971. godine, kada se dolar prestao podržavati zlatom, omogućila je vladi SAD da vodi naizgled beskonačni deficit u proračunu bez potrebe da brine o kamatnim stopama i kreditima.

To je omogućilo Washingtonu da napravi rekordni federalni dug od 18,6 trilijuna dolara bez puno brige. Danas odnos duga vlade SAD i BDP-a iznosi 111%.

Kada je George Bush preuzeo ured, a prije nego što je velika količina novca potrošena na Afganistan i Irak, odnos duga vlade SAD i BDP-a je bio upola manji, odnosno 55%. Washington smatra da dug nije važan jer će države poput Rusije, Kine, Japana, Indije i Njemačke otkupiti američki dug svojim viškom prihoda u dolarima.

Dolar kao svjetska rezervna valuta predstavlja strateški prioritet za Washington i Wall Street i usko je povezan s određivanjem cijene nafte u svijetu.

Negdje do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, svjetska cijena nafte je određivana pravom ponudom i potražnjom. Onda je Goldman Sachs odlučio otkupiti manje posredništvo G. Arona u Wall Streetu sa željom da transformira način trgovine naftom.

Zatim se pojavila “papirnata nafta”, odnosno ugovori o nafti nezavisni od fizički postojane nafte kojima su velike banke bolje manipulirale. Tada je započela transformacija trgovine naftom.

Nakon podizanja cijene nafte 1973. godine od strane OPEC-a za 400% u roku od nekoliko mjeseci i nakon Jom Kipur rata u listopadu iste godine, američka Riznica je poslala izaslanika u Rijad u Saudijskoj Arabiji.

Pomoćnik tajnika Riznice SAD, Jack F. Bennett, poslan je 1975. godine u Saudijsku Arabiju kako bi potpisao sporazum sa saudijskom monarhijom po kom će se sva nafta OPEC-a prodavati u dolarima, a ne u japanskim jenima ili njemačkim markama.

Saudijci su zauzvrat dobili vojne jamstva i opremu, a nafta se i dan-danas prodaje u dolarima dok Wall Street podešava cijenu nafte.

Danas se cijena ruskog izvoza nafte određuje prema standardu u Londonu i New Yorku. Međutim, to će se značajno promijeniti ako Rusija uvede novi standard koji će biti denomiran u rubljama.

Rusija je najveći proizvođač nafte na svijetu, te je uspostavljanje ruskog standarda neovisnog od dolara prilično značajno. Rusija je u 2013. godini proizvodila 10,5 milijuna barela nafte na dan, nešto više od Saudijske Arabije.

Pošto se u Rusiji uglavnom koristi prirodni plin, Rusija izvozi 75% svoje nafte. Europa je najveći kupac ruske nafte, kupujući 3,5 milijuna barela dnevno, što predstavlja 80% ukupnog ruskog izvoza.

Najveće mušterije su Njemačka, Nizozemska i Poljska. Pored Rusije, naftu u Europu izvoze Saudijska Arabija (890.000 barela na dan), Nigerija (810.000 barela na dan), Kazahstan (580.000 barela na dan) i Libija (560.000 barela na dan). Jasno je iz brojki da je Rusija najveći izvoznik nafte u Europu.

Ruski potez za prebacivanje valute za izvoz nafte iz dolara u rublju je značajan potez za smanjenje ovisnosti svih država od dolara. Kina, drugi najveći uvoznik nafte na svijetu, također planira uvođenje svog standarda koji će biti denominirane u kineskim juanima.

Rusija, Kina i druge ekonomije u razvoju poduzimaju mjere za smanjenje ovisnosti od američkog dolara, odnosno vrše dedolarizaciju. Pošto je nafta roba kojom se najviše trguje u svijetu, najbolje je početi odatle.

Ukoliko bi dedolarizacija bila uspješna, američki vojno-industrijski kompleks bi ostao bez sredstava za financiranje svojih pothvata., tj. ne bi se više toliko ratova moglo financirati.

Možda će tada konačno novac poreznika SAD početi se upotrebljava za nešto korisno, kao što je ponovna izgradnja osnovne ekonomske infrastrukture SAD. Oko trećina većih puteva u SAD je u lošem stanju.

Samo dvije od četrnaest većih luka na istočnoj strani može primiti ogromne tovarne brodove koji će uskoro početi pristizati proširenim Panamskim kanalom.

Trošenje na ovu osnovnu infrastrukturu bi bilo ekonomičan izvor poslova i pravih prihoda od poreza za SAD. Ulaganje u infrastrukturu ima znatan efekt za stvaranje novih tržišta.

Dramatičan odlazak dolara kao svjetske rezervne valute bi mogao znatno poremetiti ravnotežu u svijetu. Možda će to biti i dobro?
 
(William Engdahl (NEO),webtribune.rs/uredio:NSP)

Iako predstavljen kao beskrupulozan diktator Muammar Abu Meniar el-Gaddafi je od Libije, koja je bila jedna od najsiromašnijih zemalja, stvorio naciju sa najvišim standardom u Africi

Od kada je počela libijska revolucija, većina medija Moamera el Gadafija predstavljala je kao zločinca i diktatora koji ugnjetava vlastiti narod.

Danas znamo da nije baš sve bilo onako kako je to prikazivala medijska mašinerija da su neka postignuća Gadafijeve vladavine sve vrijeme prešućivana.

Prema sustavu koji je Gadafi razvio dolaskom na vlast, obrazovanje i zdravstvena zaštita su bili besplatni u Libiji. Prije dolaska Gadafija na vlast, samo 25 posto stanovništva bilo je pismeno. Danas 83 posto Libijaca čita i piše, a 25 posto ima fakultetsku diplomu.

Ukoliko bi neki građanin odabrao baviti se zemljoradnjom, od države bi dobio kuću sa zemljom, poljoprivrednu opremu, sjeme i goveda, kako bi započeo biznis i sve to bespovratno.

Malo je poznato da u Libiji nisu postojali računi za struju, a nisu postojale ni kamate na kredite u bankama koje su sve bile državne.

Gadafiju je najviše zamjerano da krši ljudska prava u Libiji, a malo je poznato da je naredio da dok god svaki Libijac ne dobije kuću neće ni njegova obitelj. Tako je Gadafijev otac preminuo, a da je još uvijek živio u šatoru.

Gadafi je izlazio u susret mladencima. Tako je svaki mladi bračni par dobivao države po 50.000 američkih dolara kako bi kupio stan i zasnovao obitelj.

Ukoliko bi se Libijac poželo školovati u inozemstvu ili bi mu bilo neophodno liječenje izvan granica zemlje, imao bi novčanu pomoć države koja bi plaćala sve troškove i još bi davala po 2.300 američkih dolara za smještaj i prijevoz.

Država je čak participirala i u kupnji automobila, inače jeftinijih nego u Europi, pa je subvencionirala kupnju sa 50 posto učešća. A kad se već kupi automobil, s benzinom nema problema jer je gorivo u Libiji koštalo 0,14 dolara za litru, što je bilo jeftinije od vode. I kruh je bio praktično besplatan sa cijenom od 0,15 dolara za štrucu kruha.

Gadafi je znao da je za pustinjsku zemlju voda najbitnija pa je napravio veliki vodovod kroz Saharu koji je spojio Tripoli, Bengazi i Sirt i tako omogućio nesmetano opskrbu, ali i porast gradske populacije. Na žalost, tijekom bombardiranja NATO je dobrim dijelom ovaj vodovod uništio.

Libiju je ostavio bez ikakvog vanjskog duga s deviznim rezervama od 150 milijardi dolara, koje su, istina, s početkom revolucije zamrznute diljem svijeta.

Svaki Libijac koji nije mogao naći zaposlenje po završetku školovanja dobivao je novčanu pomoć u visini plaće predviđene za tu vrstu zanimanja. Dok su za svako rođeno dijete žene dobivale po 5.000 američkih dolara.

Dio novca zarađen prodajom nafte, glavnog izvoznog artikla zemlje, slivao se na račune svih građana Libije.

Kada je Gadafi došao na vlast, istina prevratom, 1969. godine, Libija je bila jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Prije nego je zapao u probleme s ustanicima, Libijci su spadali u narode sa najvišim standardom u Africi.

Libijac koji živi na Balkanu, Mohamed Alsakit Abdulgasem, smatra da je skoro sve što se u medijima govorilo o Gadafiju neistina i da stvari stoje potpuno suprotno.

“Libijci su pod Gadafijem živjeli normalno i slobodno kao što se živi ovdje u Europi. Kažu da je Gadafi za 42 godine vlasti ubio dvije do tri tisuće ljudi. U proteklih godinu dana u Libiji je stradalo preko 60.000 ljudi. Riječ je o samo jednoj godini!

Kažu da je Gadafi ukrao naš novac. On je živio u šatoru, a njegovi rođaci su živjeli kao i svi drugi. Čak i da je ukrao milijune, znate li koliko smo milijardi izgubili zbog rata koji nas je zadesio i koliko sada gubimo ?! Svi se sada prave da ne znaju i nitko ne spominje našu naftu. Govorili su da je Gadafi diktator.

U njegovo vrijeme 17.000 ljudi je ležalo u zatvoru. I to su sve bili osuđeni kriminalci. Sada u zatvorima leži najmanje 27.000 ljudi. Pritom, kriminalci su pušteni, a u zatvore su strpani oni čiji je jedini grijeh što su podržali Gadafija. Problem nije bila diktatura Gadafija, već to što velike zemlje i velike tvrtke imaju ekonomske interese u Libiji.”

Mohamed priznaje da je i u vrijeme Gadafija bilo pogrešaka, ali kaže i da je bilo kritičara koji su tražili da se stvari poprave.

“U Libiji nije bilo sve idealno i postojale su kritike. I sam sam pisao mnogo članaka za libijske novine o tome. Dakle, postojala je sloboda govora. One koji su bili protiv Gadafija podijelio bih u tri skupine. Prvu čine oni koji su željeli da se u Libiji živi još bolje i da imamo još bolje uvjete obrazovanja, rada i življenja. Sebe svrstavam u tu grupu. Drugu čine oni koji su došli izvana, s NATO-om. Treću skupinu čine islamisti. Oni su najjači jer imaju veliki utjecaj na lokalno stanovništvo. Veoma se plašim radikalnih islamista i mogućnosti da Libija postane novi Irak – da svaki dan budu bombaški napadi i ubojstva.”

Iako nije posjetio zemlju još prije rata, Mohamed kaže da se čuje s rođacima i prati što se tamo događa.

O tome kako je u Libiji danas, kaže:

“Sve je u kaosu. Jedan dan ima struje, pa deset nema. Interneta nema, a telefoni rade povremeno. Sve komunalne usluge su stale i sve je u kaosu. U vrijeme Gadafija mogli ste napuniti spremnik goriva za tri eura, a sada je nekoliko mjeseci bila nestašica ?! Problem u Libiji je u tome što nitko ne može kontrolirati plemena. Sada imate milijun Gadafija u Libiji koji misle da im sve pripada i sve žele prisvojiti za sebe! Volim Gadafija jer su u njegovo vrijeme svi imali sve! Gadafi je dao nadu Africi. Želio je da napraviti jednu banku za cijelu Afriku. E, tu je pogodio Zapad i njihove interese.”

Hrvatska je uvek predstavljana kao prijatelj Libije i tako smo učeni i u školi. Građani Hrvatske su 50 godina išli raditi kao inženjeri i radnici u Libiju i ona im je dala život i egzistenciju.
 
(telegraf.rs,intermagazin.rs/uredio:nsp)

MMF i Svjetska banka počele igrati ulogu koja će ih dovesti na zao glas krajem stoljeća – ulogu strogih utjerivača pravila liberalizirane međunarodne ekonomije diktirane iz Washingtona.

Kada je već bolesni John Maynard Keynes otputovao na američki jug u ožujku 1946. oduševio se onim što je vidio. “Ugodan zrak i jarke ljubičaste boje” Savane pružili su mu predah od hladnog i vlažnog Londona, kako je pisao po dolasku, a djeca na ulici bila su veselije društvo od “razdražljivih” i “sve umornijih” građana poslijeratne Britanije.

Keynes je bio u Savani na konstitutivnoj sjednici upravnog odbora Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, dvije institucije u čijem je osnivanju sudjelovao na konferenciji u Bretton Woodsu u srpnju 1944. Očajnički se trudio uvjeriti Amerikance da ne postave ove dvije institucije u Washington, gdje se bojao da bi bile više privjesci američke države nego prava međunarodna tijela, ali njihovo smještanje u američku prijestolnicu bilo je praktički riješena stvar, za što je bilo potrebno samo nekoliko glasova iz čudnog niza saveznika SAD okupljenih na sastanku. Keynes-ov posljednji pokušaj da obuzda jačanje američke sile nije uspio. Umro je mjesec i po dana kasnije.

Po završetku Drugog svjetskog rata, mnogi su mislili da će trajni mir biti moguć jedino ako naučimo da vodimo svjetsku ekonomiju. Činjenica da je najgori rat u povijesti uslijedio ubrzo nakon najgore ekonomske krize izgleda da je potvrđivala da međunarodna politička kriza i ekonomska nestabilnost idu zajedno.

To je četrdesetih godina bio relativno novi način razmišljanja o međunarodnim odnosima. Pregovori o mirovnom sporazumu poslije Prvog svjetskog rata uglavnom su zaobilazili ekonomska pitanja u korist političkih i pravnih – utvrđivanja teritorijalnih granica, na primjer, ili prava nacionalnih manjina.

Kada je Keynes 1919. optužio mirotvorce da ignoriraju europske ekonomske nevolje i razmišljaju o novcu samo kao o pobjedničkom plijenu, bio je ispred svog vremena:

“Nevjerojatna je činjenica da su osnovni ekonomski problemi Europe, koja gladuje i raspada se pred njihovim očima, bili jedino pitanje za koje četvorka nije pokazala interes”, napisao je Keynes u “Ekonomskim posljedicama mira”, misleći na kvartet nacionalnih lidera koji su sklopili Versajski ugovor.

Njihova indiferentnost nije bila osobito iznenađujuća: nacionalni lideri u to vrijeme nisu imali neposrednog iskustva u vođenju ekonomskih poslova izvan svojih granica. Svjetski trgovinski sustav koji je iznikao u desetljećima prije rata uvelike je funkcionirao oslanjajući se na privatni biznis i financije; zlatni standard je odredio pravila razmjene, ali države su se uglavnom držale po strani, osim kada su snižavale trgovinske barijere ili nametale izvršavanje ugovora. Kada bi stvari pošle naopako, nisu pokušavale intervenirati.

To se počelo mijenjati nakon 1918. Kako se Europa teturala od jedne do druge ekonomske krize, postalo je očito da se moraju pronaći trajnija rješenja. Ovog zadatka se prihvatila novoformirana Liga naroda, ispunjavajući ekonomske i financijske funkcije mnogo šire od onih koje su predvidjeli njeni utemeljivači: spašavanje srednjih i istočnih europskih država od poslijeratne hiperinflacije, prikupljanje i tumačenje statističkih podataka i sazivanje niza (uglavnom neuspješnih) međunarodnih konferencija o trgovini i financijama, od kojih je najpoznatija bila ona u Londonu 1933. Do tog trenutka, europska gospodarstva su počela izmicati kontroli, kako se zaraza depresije ubrzano širila po kontinentu i Britaniji, uništavajući bankarski sustav gotovo svake države koju je dotakla. Investitori su prebacivali novac od jedne do druge zemlje, ostavljajući za sobom trag u vidu jurnjave štediša na banke (Bank Run) i valutnih kriza.

U prvim godinama Drugog svjetskog rata , kada su i saveznički i stručnjaci Osovine počeli zamišljati kako bi poslijeratni svijet mogao izgledati, najvažnije pitanje za njih bilo je kako spriječiti povratak ekonomskog kaosa iz 1930. U nizu pregovora koji su počeli 1941. i kulminirali u Bretton Woods-u srpnja 1944., britanski i američki dužnosnici raspravljali su kako obnoviti stabilnu i otvorenu kapitalističku svjetsku ekonomiju na način koji bi ublažio ekscese kapitalizma i osigurao državama veću slobodu da slijede svoju nacionalnu ekonomsku politiku.

Očito je bio potreban novi oblik međunarodne uprave: stalni sustav , reguliran zakonima i pod nadzorom međunarodnih tijela, koji bi usmjeravao interakciju nacionalnih ekonomiju. Ništa slično nikada ranije nije postojalo. Taj novi, intervencionistički model organiziranog kapitalizma – po ugledu na New Deal-ovsku američku državu – bitt će proširen na čitav svijet.

Ovo nije bio lak zadatak : zahtijevao je kompletnu reviziju pravila međunarodnog financijskog poslovanja. Ali kada su britanski i američki dužnosnici otvorili razgovore, prvo su postavili politički neugodno pitanje trgovine. To je bio nesretan početak. Tridesetih godina, State Department-om je zavladala fundamentalistička tržišna filozofija tadašnjeg državnog tajnika Cordell Hull-a, a budući da se Amerika bližila otvorenoj potpori britanskim ratnim naporima 1941 – i bankrotirana i ratom izmorena Britanija postajala je sve očajnija da dobije pomoć SAD – iskrsla je prilika da se Hall-ova laissez-faire vizija sprovedu u djelo.

Člankom VII Zakona o zajmu i najmu propisano je da, u zamjenu za američku pomoć, Britanija mora odreći svih budućih diskriminacija protiv uvoza iz SAD. To je praktično značilo ukidanje sustava britanskih imperijalnih preferencijala. (Jedan konzervativni lord opisao je ovaj zahtjev kao “obrnutu Bostonsku čajanku”.)

Mnogi su imperijalne preferencijale smatrali ne samo nosećim stupom imperije, već i sredstvom za ublažavanje sasvim izgledne slabe poslijeratne britanske pozicije: odustajanje od sustava trgovinskih barijera i kontrole razmjene pretilo je izložiti Britaniju jeftinoj stranoj konkurenciji i da je ostavi fatalno vezanom za SAD ako ova padne u recesiju nakon rata (što su mnogi predviđali). Keynes se slagao s prevladavajućim mišljenjem u Britaniji kada je u ožujku 1941. primijetio da američki dužnosnici tretiraju Britaniju “gore nego što smo mi sami smatrali da valja tretirati čak i najubogiju i najneodgovorniju balkansku zemlju”.

Da li su Britanci bili prisiljeni pristati? Mnogi konzervativci i imperijalisti su vjerovali da jesu, i ovo je jedna od osnovnih tvrdnji koje Ben Steele iznosi u svojoj novoj knjizi o pregovorima koji su doveli do Bretton Woods-a. Po stilovima mišljenju, Britanija je bila prisiljena sklopiti “faustovsku pogodbu”: odustati od onoga što je naizgled jedino garantiralo produžetak njene imperijalne egzistencije u zamjenu za dovoljno novca i robe preživjeti rat. Prema Steele-u, Amerika je tako vodila ekonomske pregovore da sebi osigura poslijeratnu dominaciju. “Na svakom koraku u Bretton Woods-u,” piše Steele, “Amerikanci su podsjećali Britance, ako treba i brutalno, da u novom poretku nema mjesta za ostatke britanske imperijalne slave.”

U kolovozu 1941 Keynes, sada u ulozi savjetnika ministra financija i šefa poslijeratnog ekonomskog planiranja, vratio se s pregovora o Zajmu i najmu u Washingtonu da napravi nacrt za novo međunarodno monetarno uređenje. Tijekom nekoliko sastanaka u ljeto 1942. Keynes i njegov američki kolega, ekonomista i dužnosnik ministarstva financija SAD Harry Dexter White, prepirali su se o tome da li treba osmisliti nova monetarna pravila međunarodne ekonomije.

Bio je to neobičan spoj: Keynes, svjetski poznati ekonomist i intelektualac, protiv White-a, opskurnog tehnokrate i kasno stasalog znanstvenika, radničkog sina židovskih imigranata iz Litve, koga je američko ministarstvo financija dovelo s malog sveučilišta u Wisconsinu. Nijedan nije uživao u društvu onog drugog: Keynes se prezrivo odnosio prema, kako je smatrao, inferiornom intelektu “estetski nesnosnog” White-a, čiji mu je “grubi hrapavi glas” bio osobito neugodan. Keynes je, s druge strane, bio tipičan nadmeni engleski lord; kako je White nabacio britanskom ekonomisti Lionel Charles Robbins-u, “vaš baron Keynes sigurno piški parfem”.

Ako zanemarimo razmirice, njih dvojica su se na kraju uglavnom složili oko osnovnih ciljeva novog Međunarodnog Monetarnog Sustava: stabilizirati tečajeve; olakšati međunarodnu financijsku suradnju; zabraniti konkurentsku deprecijaciju valute i proizvoljne izmjene vrijednosti valuta, i ograničiti međunarodni protok kapitala kako bi se spriječile kratkoročne, spekulativne investicije za koje su svi vjerovali da su destabilizirale međuratni monetarni sustav.

Također su se složili oko potrebe da se uspostavi nova međunarodna institucija koja će pružati financijsku pomoć državama s trgovinskim disbalansima i provoditi pravila o vrijednosti valuta (budući Međunarodni monetarni fond – MMF), i još jedna koja će osiguravati kapital za poslijeratnu obnovu (buduća Svjetska banka). Strogo kontrolirani i regulirani međunarodni financijski sustav zamijenit će nekoordinirani i konkurentski sustav iz međuratnih godina. A kada se valute stabiliziraju – nadali su se oni – svjetska trgovina će moći nastaviti.

Jedan od najinovativnijih aspekata anglo – američkog dogovora bio je to što je za prioritet postavljena potreba pune zaposlenosti i mjera socijalne zaštite na nacionalnoj razini, kao važniji cilj duboke međunarodne ekonomske integracije. U tom pogledu dogovor je bio kejnzijanski i predstavljao je dramatičan zaokret od starih pretpostavki o načinu funkcioniranja financijskog sustava. Pod zlatnim standardom, koji je olakšao razdoblje financijske i trgovinske globalizacije krajem 19. i početkom 20. stoljeća, države nisu imale mnogo mogućnosti da reagiraju na ekonomske krize, osim smanjenja potrošnje i povećanja kamata u nadi da će cijene i nadnice toliko pasti da gospodarstvo može samo da se oporavi.

Stanovništvo je jednostavno moralo pregurati razdoblja deflacije i masovne nezaposlenosti, jer država nije mogla mnogo pomoći im: guranje ekspanzivnih fiskalnih i monetarnih mjera (što države obično danas čine) ugrozilo bi konvertibilnost državne valute u zlato. Iz tih razloga, zlatni standard je bio pogodan za devetnaestoljetni svijet gdje nije bilo mnogo organiziranih radničkih partija i sindikata, ali on više nije odgovarao zamršenom svijetu masovne demokracije. Kejnzijanska revolucija u ekonomskom upravljanju dala je državi niz novih jakih alata za odgovor na unutarnje ekonomske nevolje – ali one neće moći proraditi sve dok se igra po pravilima zlatnog standarda.

Ono što je bilo potrebno i što su Keynes i White željeli uspostaviti bio je sustav fiksnih ali prilagodljivih tečajeva, koji će omogućiti državama da vode unutarnju politiku ne brinući mnogo o tome kako će to utjecati na njihov međunarodni ekonomski položaj. Uz kontrolu kapitala, ovaj sustav će raditi na stabilizaciji valute, kao i zlatni standard, ali tako da državama osigurati više prostora za intervencionističke i socijalne metode nacionalnog ekonomskog upravljanja, koje su nešto prije toga ušle u modu iz atlantskog svijeta.

Kompromis koji su Keynes i White postigli zasnivao se na ovom osnovnom uvidu i odražavao novi (doduše kratkotrajni ) konsenzus: da država svojim građanima duguje osnovnu ekonomsku sigurnost.

Skup Monetarne i financijske konferencije Ujedinjenih Naroda, gdje se Keynes – White dogovor trebao odobriti, bio je zakazan za 1. srpnja 1944, tri tjedna nakon savezničke invazije na Normandiju. Osim očitih problema koje je taj datum predstavljao za prekooceanska putovanja, Washington je čuven po neizdrživoj ljetnoj žezi. Već bolesni Keynes inzistirao je da se sastanak održi na nekom hladnijem mjestu, ako je moguće na Stjenovitim planinama. Na savjet State Departmenta, ministar financija Henry Morgentau izabrao je luksuzni hotel Mount Washington u malom njuhempširskom selu Bretton Woods.

Na otvaranju konferencije, glavna atrakcija je po svemu sudeći bio Keynes. Prema Lionel Robbins-u, “fotografiran je iz najmanje 50 kutova … lord Keynes stoji; lord Keynes sjedi, lord Keynes razmišlja, lord Keynes lebdi …”

Kada je pravi rad počeo, tekao je ubrzanim tempom (prebrzim za Keynes-a, koji je pretrpio manji srčani udar poslije dva tjedna). Prva točka dnevnog reda bila je osnivanje dva nova međunarodna tijela. Neke nezapadne države ozbiljno su se pobunile zbog toga kako će globalna hijerarhija biti organizirana u okviru novog sustava. Najspornije pitanje bilo je kakvo će prava glasa imati različite zemlje u MMF-u – što je bilo ključno za izbor direktora i doživljavalo se kao stvar prestiža. Zapisnici sa sjednica konferencije pokazuju koliko su se strastveno neke od siromašnijih zemalja, poput Kine i Indije, borile da poprave svoju zastupljenost. Kako je jedan indijski delegat tvrdio (na kraju bezuspješno):

Nije u pitanju samo veličina Indije, niti samo stanovništvo Indije – a mogu dodati da je svaki četvrti čovjek zastupljen na ovoj konferenciji Indijac – nego Indija prema čisto objektivnim ekonomskim kriterijima smatra da je ona vrlo važan dio svijeta, a vjerojatno će biti još značajnija u predstojećim godinama.

Planovi za međunarodni ekonomski razvoj također su bili sporni, jer su se delegati iz Indije i drugih zemalja borili da se MMF obveže na ambiciozan program poslijeratnog razvoja u “ekonomski zaostalim zemljama”. Prilično neuspješno: ove nove institucije MMF i Svjetska banka osmišljene su tako da se vodilo računa o američkim i europskim interesima.

Američku dominaciju nad ovim sustavom jamčila je još jedna ključna činjenica: 1944. godine američki dolar je bio jedina raspoloživa dovoljno rasprostranjena valuta koja je omogućavala međunarodnu razmjenu prema novom “zlatnom standardu razmjene”. Ovo je trebala biti modificirana verzija zlatnog standarda koja bi praktično omogućila državama da odrede vrijednost svoje valute u odnosu na dolar onako kako smatraju da treba (ovisno od toga da li im je prioritet ekonomski rast, na primjer, ili kontroliranje inflacije), dok se dolar mogao zamijeniti za zlato po fiksnoj stopi od 35 dolara za uncu. To je značilo da će, po okončanju rata, američki dolar praktično postati svjetska rezervna valuta – što je ostao do danas (iako više nije vezan za zlato).

Ovakav aranžman će Americi omogućiti povlašteni položaj da se prema svijetu “besplatno” zaduži , kako je kasnije govorio Charles de Gaulle, ali će funkcionirati samo dok Amerika bude prepoznavala svoj ​​nacionalni interes u održavanju zlatne konvertibilnosti. Harry Dexter White očito nije predvidio scenarij po kome se to ne bi desilo, ali upravo se to dogodilo sedamdesetih godina, kada se deficit stvoren financiranjem rata u Vijetnamu toliko nagomilao da je počelo jurišanje na zlatne rezerve SAD.

Godine 1971., Richard Nixon je uklonio vezanost dolara za zlato “Zlatni standard” – praktično okončavši Bretton Woods – jer nije želio da podigne kamatne stope zaustaviti odljev zlata, što bi vjerojatno izazvalo recesiju (bližili su se izbori). Do tada, uspjeh zlatnog deviznog standarda je bio prilično dobar: u godinama dok je bio na snazi​​, imali smo stabilan tečaj, nezapamćen globalni ekonomski rast, preporod svjetske trgovine i relativno nisku nezaposlenost. U tom razdoblju također su stvoreni brojni različiti modeli socijalne države – u Europi, SAD i Japanu – baš kao što su ekonomisti u Bretton Woods-u namjeravali.

***

Što ako kažemo činjenicu da je jedan od tih ekonomista bio sovjetski doušnik? Zajedno sa svojim poznatijim kolegama Alger Hiss-om i Whittaker Chambers-om, White je bio odgovoran za predavanje povjerljivih američkih dokumenata Rusima tijekom rata, uglavnom u vezi s informacijama za koje je smatrao da će pomoći SSSR-u osigurati pozamašan poslijeratni zajam. White-ovi postupci doveli su ga pred Odbor Zastupničkog doma za antiameričke aktivnosti 1948. ali razmjere i razlozi njegove suradnje ostali su nejasni. Većina povjesničara smatra da je on igrao relativno malu ulogu, i da su njegovi postupci bili vođeni ne toliko ideologijom koliko željom da pomogne ratnim saveznicima. Ako poslijeratni mir bude ovisio od trajne američko – sovjetske suradnje, vladalo je mišljenje, bolje je zadržati dobre odnose s Rusima.

Globalizacija s kraja 20. stoljeća pokrenuta je dok se kejnzijanski konsenzus raspadao. Države su bile primoravane navući, kako kaže Tomas Fridman, “zlatnu luđačku košulju” u vidu jednoobraznih tržišnih mjera, kako bi održale nacionalnu konkurentnost u liberaliziranoj svjetskoj ekonomiji. Zagovornici Keynes i White kreacije tvrde da bi novi regulatorni sustav po ugledu na Bretton Woods ublažio oštrice globalizacije u interesu državnog i nacionalnog socijalnog sustava.

Steele-ova kritika Bretton Woods-a napisana je jednim dijelom u namjeri da obuzda njihov entuzijazam: uvijek će postojati nepomirljive napetosti između vođenja nacionalne ekonomske politike, piše on, i poštovanja međunarodnih pravila. To je usud sustava Bretton Woods-a i biće usud svakog njegovog nasljednika. Trajni sustav međunarodne monetarne suradnje, tvrdi on, ne može postojati bez nekog oblika zlatnog standarda koji sprječava države da petljaju sa svojim valutama. (On tvdi da bi u budućnosti tome mogla poslužiti neka digitalna zamjena za zlato.)

Ali Bretton Woods je također bio sustav osmišljen da jamči jednoj sili, Sjedinjenim Američkim Državama, nesrazmjeran utjecaj u diktiranju pravila po kojima će se voditi svjetska poslijeratna ekonomija. Američki dolar je ustoličen kao globalna rezervna valuta, a institucije Bretton Woods-a izgrađene su tako da osiguraju SAD posljednju riječ o tome kako će te institucije raditi.

Keynes je s pravom bio zabrinut u Savani 1946. da će ti organi na kraju raditi ne toliko kao međunarodne institucije, koliko kao sredstva za osiguravanje dominacije SAD. Ali stvari se nisu razvijale točno onako kako je on predvidio. Tek su po ukidanju sustava Bretton Woodsa sedamdesetih godina MMF i Svjetska banka počele igrati ulogu koja će ih dovesti na zao glas krajem stoljeća – ulogu strogih utjerivača pravila liberalizirane međunarodne ekonomije diktirane iz Washingtona.

Od tog trenutka, države koje su primale pomoć MMF-a prisiljavane su da izvršavaju tipičan niz disciplinskih i liberalnih političkih naloga: uklanjanje kontrole kapitala i carina, privatizacija, deregulacija, razbijanje sindikata i obuzdavanje javnog duga. Neoliberalne dogme zamijenile su etatističke i kejnzijanske ideje koje su izvorno rukovodile ovim institucijama. Osamdesetih i devedesetih godina, MMF je postao sluškinja Washingtonskog konsenzusa, zahtijevajući da se različite nacionalne ekonomije svijeta oblikuju u skladu s njegovim strogim pravilima. To nije bilo ono što su Keynes i White imali u planu.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(pescanik, youtube.com/uredio: nsp)

Korištenje hrane kao oružja je staro koliko i opsada gradova, ali današnji barbari su podigli razinu djelovanja “za nekoliko stepenica više”.

Oni kažu: “Postoje dva moguća načina na koji svijet od 7 milijardi ljudi može izbjeći ovakvu sudbinu. Ili trenutni natalitet mora pasti vrlo brzo, ili aktualne stope smrtnosti moraju ići vrlo brzo gore. Ne postoje drugi načini “

Postoji, naravno, mnogo načina na koji stopa smrtnosti može ići velikom brzinom gore. U termonuklearne dobu, rat može ostvariti ovu stopu veoma brzo i odlučno. Glad i bolest možemo nazvati kao prirodnu selekciju u vezi nataliteta, a nijedna od njih nije nestala sa scene … da pojednostavimo: Pretjerana ljudska populacija i rast nataliteta je jedna od najvećih ekonomskih i socijalnih prepreka većine zemalja u razvoju.

“Prenaseljenost i rapidan demografski rast Meksika je već danas jedna od glavnih prijetnji nacionalnoj sigurnosti Amerike. Jedino ako Amerika zapečati meksičku granicu. Ovako smo do guše pretrpani Meksikancima za koje ne možemo naći posao”, kaže Robert McNamara, nakon toga predsjednik Svjetske banke 1982. godine. godine.

McNamara je slabo prikrivao svoje izjave koje su bile genocidne, a ova je bila prije trideset godina, strah bogatih i privilegiranih od “mnoštva prljavih koji prenaseljavaju planetu”.

Dakle, nije se mnogo toga promijenilo jer i sada slušamo iste, umorne, stare poruke koje šalju vladajuće elite. McNamara je ispuštao krike straha zbog Meksikanaca, ali postoji i bauk u Europi, samo su sada u pitanju Afrikanci.

Eksplozije gladi na Haitiju, Egiptu, Obali Bjelokosti, Etiopiji, Filipinima, Indoneziji zbog podizanja cijena osnovnih namirnica, poput jestivog ulja i riže, označene su kao sigurnosna opasnost za zapad. Od BBC-a je zatraženo da ovu vijest stavi kao prvu i najvažniju.

Da bi se dodala sol na ranu, Gordon Brown ima smjelost dati ovakvu izjavu:

“Rastuće cijene hrane prijete da vrate napredak koji smo postigli posljednjih nekoliko godina razvoja. Po prvi put, u nekoliko desetljeća određeni broj ljudi se suočava s glađu “.

Napredak? Standard je pao za sve (osim za bogate, koji su kao posljedica, postali još bogatiji tako što su još više krali od siromašnih), još od 1970-tih, kada je “neoliberalni” program pokrenut. I od tada ne samo da smo vidjeli da su najsiromašniji najviše pogođeni, vidjeli smo i milijune ljudi iz bivše srednje klase, koji su bačeni tamo gdje i “pripadaju”, zajedno sa siromašnima. Toliko o kapitalističkom “dobrom životu”.Ovo su činjenice: realne plaće u Americi su pale od 1970-tih godina. Prema proračunima 40 milijuna Amerikanaca živi “službeno” ispod razine siromaštva. Ali oni barem imaju što jesti, a ne kao milijuni ljudi u takozvanim zemljama u razvoju, koje su pogođene slobodnom trgovinom.

Evo kako se hranom ucjenjuju siromašni i kako taj paradoks funkcionira da proizvođači hrane budu još siromašniji i gladniji.

Ovako trenutno stoje stvari. Siromašne zemlje uzgajaju hranu za izvoz. Dotična zemlja inače uzgaja svoju vlastitu hranu, ali su ih sada zapadne zemlje “uvjerile” da tu hranu izvoze jer im je potrebna čvrsta valuta za daljnju kupovinu robe za vlastite potrebe. Po tom pitanju drastičan primjer je Indija o čemu smo već pisali.

A da bi bili sigurni da idu do kraja sa “pogodbom”, i to po zakonima i “pravilima Svjetske trgovinske organizacije (WTO), rečeno im je da će biti kažnjeni ako kontroliraju uvoz. Dakle suština je sljedeća: Siromašni moraju proizvoditi hranu koju prodaju bogatima za male novce, a onda za te bijedne pare moraju od bogatih kupovati razno “neophodno” smeće.

I sada ta dotična zemlja uzgaja namirnice za izvoz, da bi “zaradili čvrstu valutu” određenih zemalja. A što je najgore od svega, to što će tu valutu potrošiti na kupnju onoga što su oni uzgajali.  Subvencije se tada brišu, a ono što je ostalo od poljoprivrede ne može natjecati s konkurencijom.

Ovo je dakle začarani krug propasti.

I onda nam određene “tajkunske” zemlje drže predavanja o demokraciji, napretku, civilizaciji, dobrobiti čovječanstva.

Sve ovo naravno već postoji na elegantan način i u Hrvatskoj. Što Hrvatska izvozi? Ništa kao gotov proizvod. Ili sirovine ili poljoprivredni neprerađeni proizvodi. Ili sirovine ili poljoprivredni neprerađeni proizvod. Gotovo u potpunosti sirova radna snaga. Prava kolonija.

Klasičan primjer je izvoz voća i povrća u Sloveniju i uvoz sokova od tog istog voća i povrća. U pitanju je glupost, ali i korupcija na visokoj razini. Klasična pljačka državnih resursa.

Ako bi mafija radila isti ovakav posao nazivali bi ga kriminalnim iznuđivanjem i sigurno bi već odavno bili u zatvoru.

I naravno, zapadne zemlje će za sebe subvencionirati proizvodnju hrane.

Zato siromašni na ovoj planeti nemaju sredstava da subvencioniraju svoju proizvodnju hrane, i tako trošak uvoza hrane raste, ali ne raste cijena za izvoz hrane.

Donedavno su samo dolari bili prihvaćeni kao valuta u siromašnim zemljama za energiju, vodu, gnojivo i pesticide. Sve je to potrebno za pravilan razvoj namirnica. Bolje bi bilo u današnje vrijeme da se ne proizvodi ništa, po cijeni od 113 dolara po barelu nafte.

Pobjednici su karteli za prodaju nafte na veliko. Nema potrebe da se napiše tko je gubitnik.

Ali stvarni trošak za proizvodnju nafte je ostao na status quo. Cijena uopće nije porasla. Čitava odgovornost za ovaj rast cijena bi trebalo smjestiti tamo gdje i pripada – investicijske korporacije. To je kapitalistički sustav.

Najnoviji dodatak za proizvodnju hrane je trošak za biogorivo. Sa druge strane, jedino što bi trebalo učiniti je štednja energije, ali ne, oni će kupovati proizvode od siromašnih zemalja u formi biogoriva.

Ali znali smo što će se dogoditi. I svi su imali izjave na ovu temu. Sada su previše zauzeti proizvodnjom pšenice za izvoz, da bi se nahranile tolike krave, krave koje pretvaramo u hamburgere. Zar nije bolji način proizvoditi pšenicu nego etanol?

Izvješće koje je “procurio” od strane Europske Unije pokazuje da biogorivo ne može učiniti ništa oko smanjenja efekta staklenika. Poruka ovog izvještaja može samo biti da je biogorivo jedna velika prijevara.

Dakle, određene zemlje proizvode biogorivo ne da bi pomogli čovječanstvu nego da bi bogati bili još bogatiji. Izgovor da biogorivo čuva prirodu je samo izgovor za još veće bogaćenje.

Činjenica je da je za 1kg nafte potrebno 1.000 do 2.000 litara vode. I činjenica je da je za 1kg mesa potrebno 10.000 do 13.000 litara vode. I pogodite što se proizvodi najviše? Meso – i to većinom za Zapadnog tržišta.

Naravno. “Neoliberalni” program je vidio priliku u prinudnim privatizacijama vode diljem planete.

Da ne zaboravimo, većina stanovništva na planeti je siromašna, i na njih najviše utječu klimatske promjene jer su najmanje sposobni da se nose s njom.

Povezanost između svega što se događa je jasna jer ono što su učinili u posljednjih dvjesta godina je smrt i kolonizacija i to na cijeloj planeti. A njihova politička elita sebe naziva civiliziranom!

U međuvremenu, oni ne staju, sada su zauzeti pripremanjem beskrajnog rata u cilju očuvanja njihovih privilegija. Slavni lideri nam govore da se suočavamo s krizom, dok oni troše milijarde na razvoj robota, koji će bombardirati cijelu planetu.

Dok pričaju o štednji za određene zemlje, što naravno guši gospodarstvo, globalni vladari ubrzano proizvode robote za kontrolu čovječanstva, bilo da nadgledaju, bilo da ubijaju iz bespilotnih letjelica.

Naravno, oni će biti zavaljeni u svojim udobnim foteljama, na dovoljnoj udaljenosti, ali da ipak mogu promatrati “akciju”,

Zar nitko na može sagleda ove ljude, i to ne samo kao ratne zločince, već kao nekoga tko uništava život. Ovo su pravi barbari u svakom pogledu, koji su u stanju uništiti cijelu državu kako bi se očuvali njihovi planovi.

Opet, vraćamo se na korporativne i državne medije jer bez njihovog aktivnog sudjelovanja u prikrivanju beskrajnih zločina koji su počinjeni ne događa se ništa.

“Kreditna kriza” je samo simptom bolesnog sustava koji bi trebao biti zamijenjen.

Problem je zapravo vrlo jednostavan, sve dok imamo vladajuće elite koje su vlasnici i pokretači globalnog kapitala vladaće ovakvo stanje. Globalni vladari vode show, oni nikada, ni za milijun godina neće ukinuti ideju postojećeg ekonomskog sustava, koji je inače, uzrok svih naših nevolja, i zamijeniti ga sa skromnim načinom zarade. Previše toga je u igri!

Samo mi, takozvani ljudi, možemo učiniti to. Oni čak neće početi ni mijenjati stvari, ukoliko ih mi ne natjeramo na to, ili ih se otarasimo.
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)