Nijemci su odlučili vratiti vrijeme unazad, i ponovo postaviti divovski kip sovjetskog lidera Staljina u jednoj ulici u Berlinu koja je nekada nosila njegovo ime

Staljinov „povratak”, se međutim pokazao da je kratkog vijeka.

Stanovnici Berlina su se prisjetili prošlosti u trenutku kada su naišli na ogroman kip Staljina u jednoj od ulica bivšeg Istočnog Berlina, gdje je sličan spomenik stajao godinama nakon Drugog svjetskog rata.

4,5 metara visoka statua, težine 2,3 tona, je postavljena u aveniji Karl Marx, koja je nekada nosila Staljinovo ime između 1949. i 1961. godine.

Oni koji stoje iza ovog iznenađenje su otišli čak sve do Mongolije da bi nabavili ovaj spomenik. On pripada istoj seriji spemnika kao spomenik koji je jednom stajao na ulici u Istočnom Berlinu – tadašnjem glavnom gradu Istočne Njemačke.

Povijesna artefakt, međutim, nije ostao dugo na tom mjestu te je ubrzo uklonjen. Spmenik je bio dio foto izložbe i promocije za novu izložbu koja je ovaj tjedan otvorena u njemačkom glavnom gradu.

Pod nazivom „Crveni Bog: Staljin i Nijemci”, izložbu je organizirao muzej i memorijalna udruga žrtava političke represije. Ona je otvorena u bivšem zloglasnom zatvoru istočnonjemačkog komunističkog Ministarstva državne sigurnosti, Stasi.

Izložba pokazuje kako su dužnosnici Demokratske Republike Njemačke (DDR) primili i podržavali kult Staljina, što je nadživjelo i samog sovjetskog vođu koji je postao još popularniji nakon svoje smrti.
 

 
Jedan njemački grad je dobio ime po Staljinu i njegovi spomenici su nakon toga podignuti po cijeloj zemlji na „dobrovoljnoj bazi”, piše njemački Tagesspiegel.

U DDR-u, Staljin je opisan kao „najveći genij našeg doba”, kaže opis izložbe u muzeju njemačkog glavnog grada.

Instalacija izložbe ima „brojne rijetke predmete, uključujući filmove i fotografije” koje pokazuju razmjere kulta Staljina u Istočnoj Njemačkoj. Također pokazuje fotografije Nijemaca koji su uhićeni i poslani u SSSR za vrijeme Staljinove vladavine. (RT)

 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Američki komemorativni Fond sjećanja na žrtve komunizma započeo je sociološko istraživanje koje nije samo šokiralo samo njih

Ovo istraživanje je pokazalo da čak 44 posto mladih Amerikanaca bi radije živjelo u socijalizmu nego u američkom kapitalizmu.

A 7 posto, prvenstveno u komunističkom društvu.

Da sve bude još šokantije i strašnije za prokapitalistički i hegemonistički usmjerene Amerikance, ispostavilo se također da 23 posto anketiranih (u dobi od 21 do 29 godina) Josifa Staljina smatra herojem, a Lenjina – 26 posto …

Direktor Fonda Marion Smith s neskrivenom zabrinutošću je upozorila:

“Među Amerikancima rođenim u razmeđu između prošlog i ovog stoljeća – povećava se postotak onih koji se okreću od kapitalizma i priklanjaju socijalizmu. Čak i komunizmu kao životnom odabiru. Ovo je posljedica nepismenosti naše omladine.”

Ovo je, naravno, zgodno objašnjenje jer potpuno zaobilazi mogućnost da mladi Amerikanci dobro znaju za zločine svoje države: za bombardiranja u Vijetnamu, za osiromašeni uran u Jugoslaviji, za podržavanje islamskih terorista u Libiji, Iraku i Siriji i neonacista u Ukrajini, za organiziranje uličnih prosvjeda u Gruziji i Venezueli te za gospodarske blokade Kube, Irana i Sjeverne Koreje …

Uostalom, istraživanje spomenutog američkog Fonda je otkrilo i da 26 posto Amerikanaca herojem smatra i Che Guevaru, 23 posto Kim Jong Una, 18 posto Karla Marxa, i 12 posto lidera Venezuele Nicolasa Madura.

Za zapadne fondove koji proučavaju “zločin komunizma” – to uopće nije ugodno.

Međutim, oni uporno odbijaju priznati da su navedeni postoci povezani sa stoljetnim ropstvom u SAD-u, opijumskim ratovima protiv Kine, podržavanjem diktatura u Španjolskoj, Portugalu i zemljama Južne Amerike, sa financiranjem Trećeg Reicha … itd.
 
(fakti.org)

POLJACI SE SAMI PODMEĆU, IAKO ĆE ONI BITI PRVI NA UDARU U SLUČAJU RATA RUSIJE SA NATO

Kao i proteklih stoljeća, Rusija će biti prisiljena odgovarati na agresiju Zapada koji svakih sto godina zaboravlja svoje prethodno iskustvo, svoj poraz i slom i svaki put se iznova sprema izvršiti agresiju.

Po riječima ministra vanjskih poslova Poljske Vitolda Vašćikovskog, raspoređivanje sustava proturaketne obrane ne prijeti Rusiji.

Reagirajući na riječi ruskog predsjednika Vladimira Putina o uzvratim mjerama na postavljanje sustava PRO u Istočnoj Europi, Vašćikovski je izjavio da “predsjednik Putin mora znati i odlično zna da sustav proturaketne obrane u Poljskoj ni na koji način ne prijeti sigurnosti Rusije. Taj sustav treba štititi Europu od raketnog napada s Bliskog Istoka”.

Dan prije toga, govoreći na press-konferenciji tijekom svog posjeta Grčkoj, Vladimir Putin je ocijenio da će se instalacija sustava proturaketne obrane u Rumunjskoj i Poljskoj negativno odraziti na suradnju Rusije i Europe. On je naglasio da izjave o tome da od strane tih sustava nema opasnosti – ne odgovaraju stvarnosti.

Putin je upozorio: “Mi ćemo biti prisiljeni reagirati na odgovarajući način, i, ako još jučer ti dijelovi teritorija Rumunjske jednostavno nisu znali što je to biti na nišanu, od danas ćemo morati učiniti određene postupke koji će osigurati našu sigurnost”.

Međutim, prije Putinove posjete Grčkoj, 16. svibnja, izvještavajući o pripremama za summit Sjevernoatlantskog saveza u Varšavi, taj isti Vašćikovski izjavio je da je vojno prisustvo SAD i međunarodnih snaga NATO-a odgovor na “vrlo agresivno ponašanje i prijetnje od strane ruskih vlasti” .

Vašćikovski je također precizirao da to “prisutnost treba biti značajno i da ima novu kvalitetu i spremnost da štiti teritorij NATO-a”.

Na što aludira šef MIP Poljske tvrdeći da je “povećano prisustvo NATO-a u našoj regiji ispravan odgovor na prijetnje sigurnosti i izazova koji dolaze iz Rusije”?

Prije nego što je postala članica NATO-a, Poljska se nalazila u takozvanoj tampon zoni koja je odvajala Rusiju od Zapada i sprječavala mogući vojni sukob između njih. Sada, kad je Poljska postala članica NATO-a, Zapad i Rusija došli su do neposredne dodirne točke što uvijek predstavlja početak odbrojavanja vremena do izravnog vojnog sukoba.

Ne iznenađuje to što se sada Poljska zaista pribojava tog sukoba koji je u suštini isprovociran upravo njezinim ulaskom u NATO. Šef poljskog vanjskopolitičkog resora sada zaista ne sumnja da “postoji ozbiljna ruska prijetnja za europsku strukturu sigurnosti”.

Ovdje je sve potpuno logično: u slučaju agresije Zapada – prva država koja će primiti uzvratni udar od strane Rusije biti će upravo Poljska. Zato ona ima zbog čega brinuti. Međutim, Poljska je sama izabrala sebi takvu sudbinu, lišavajući se neutralnog statusa koji je nastao nakon raspada Varšavskog sporazuma.

Sam Vašćikovski izrazio je nadu da će NATO pripremiti “odgovor na novu i manje stabilnu situaciju na području sigurnosti u Europi”, ali sudeći po izabranoj formulaciji – prilično bojažljivu nadu. U vezi s time se nameće pitanje: koliko Poljska, u stvari, vjeruje u snagu NATO?

Vašćikovski u suštini usrdno moli rukovodstvo saveza beskrajno ponavljajući mantru da njeno prisustvo treba biti vidljivo, da alijansa mora pokazati da je sigurna u sebe i da obrana i obuzdavanje moraju biti istinski.

Jedino što mu u toj situaciji ostaje da u to vjeruje jeste moć SAD, za čije vojne interese danas i radi alijansa. Pozivajući da se pojača vojna grupacija NATO, on samim tim priziva rat sebi na štetu u interesu SAD.

Svako gomilanje naoružanja s jedne strane granice uvijek dovodi do gomilanja naoružanja s druge. To nije ništa drugo nego eskalacija vojnog potencijala, koja ranije ili kasnije dovodi do oružanog sukoba.

U suštini, ministar vanjskih poslova Poljske poziva na rat, priziva ga i stvara još veću opasnost za svoju državu.

To se objašnjava činjenicom da Vašćikovski, u stvari, nije ministar vanjskih poslova Poljske, već natovski agent koji se zbog nekakvog nesporazuma nalazi na toj dužnosti. Odnosno, on nije suveren, a ono što on pokušava artikulirati, predstave i koncepti koje on izgovara – očito nisu u korist Poljske.

Međutim, Vašćikovski ide još dalje inzistirajući na tome da je sada došlo vrijeme da se odustane od suradnje s Rusijom po pitanju rješavanja međunarodnih problema i da se vrati nekim, kako se on izrazio, “tradicionalnim metodama obrane teritorija zemalja – članica NATO-a”, po svoj prilici podrazumijevajući pod “tradicionalnim” metode koji su formirani tijekom godina hladnog rata.

Što je to nego poziv na rat? U suštini, to i jeste konstatacija o neizbježnom ratu na koji poziva poljski ministar vanjskih poslova, a Rusija je ovdje država koja na sve načine pokušava odgoditi konflikt koji Zapad nameće.

Kao i proteklih stoljeća, Rusija će biti prisiljena odgovoriti na agresiju Zapada koji svakih sto godina zaboravlja svoje prethodno iskustvo, svoj poraz i slom i svaki put se iznova sprema izvršiti agresiju.

Upravo na to i podsjeća ruski predsjednik pokušavajući rashladiti vruće poljske glave. Upravo od te lekcije, koju Zapad nikako ne može naučiti tijekom već gotovo tisuću godina, Putin i pokušava odvratiti NATO zajedno s njihovim američkim PRO sustavom.

Jer, to je zaista vrlo čudna osobina europskih političara – kratko pamćenje i neobuzdana težnja da se svaki put stane na iste grablje nakon što kao odgovor dobije iste posljedice.

Što će Poljskoj poziv na rat? Zar oni nisu došli ni do kakvih zaključaka poslije Drugog svjetskog rata tijekom kojeg je Poljska prestala postojati kao država i koju je obnovio Staljin samo zato što je to bio rezultat pobjede SSSR?

Može se pretpostaviti da Poljskoj, a posebno njenom stanovništvu, rat apsolutno nije potreban. Ali, problem je u tome što današnjom Poljskom upravlja tuđa elita. (slično kao i na Balkanu)

Danas namjesnici SAD, koji su potpuno ravnodušni prema interesima poljske države, određuju njenu sudbinu, ne razmišljajući o posljedicama. Današnje rukovodstvo bespogovorno izvršava direktive Washingtona, i u tome je, i to postaje sve očitije, njihova glavna funkcija radi čijeg ostvarenja su i dovedeni u vrhove vlasti.

Kao i u mnogim drugim istočnoeuropskim državama – bivšim zemljama Varšavskog sporazuma, u Poljskoj je primjetan apsolutni nesklad između ciljeva elite i očekivanja većine građana. Sve to je posljedica predaje Istočne Europe Zapadu od strane Rusije u trenutku raspada sovjetskog bloka.

A danas ne ubiramo samo mi plodove svoje kratkovidne politike, čije su posljedice omogućile Zapadu i NATO-u proširiti zonu svog strateškog utjecaja na Istočnu Europu, nego i sami narodi istočnoeuropskih država.

Summmit NATO-a u Varšavi – karika je istog lanca, a njegov rezultat je očit: Varšava će nastaviti da se kreće putem eskalacije napetosti pored svojih granica, a poljske elite koje se podčinjavaju Washingtonu, nastavit će pojačavati antirusku, rusofobsku histeriju, pozivajući na rat. I ponovno će, kao što je već bivalo ranije, za njih u svakom slučaju, sve završiti žalosno.

Ili će biti zbrisani nakon unutarnjih pobuna samih građana Poljske, ili će postati žrtve sljedećeg u nizu sukoba Rusije i Zapada i prvi otići u ložište povijesti. Naravno, to je nezavidna sudbina, ali u prvom slučaju – za predstavnike poljskih elita, u drugom – za čitavu Poljsku zajedno s njenim građanima.

Ne nameće Rusija ratoborna agresivna raspoloženja. Ne provocira Rusija rat, što je više puta pokazala povijest nekoliko posljednjih stoljeća. Ali, upravo Rusija svaki put samo završava ratove koje je započeo Zapad spašavajući narode Europe, čas od jednog, čas od drugog agresora.
 
(fakti.org)

Politizacija Eurovizije se nastavlja. Na stranicama francuskog satiričnog časopisa “Charlie Hebdo” pojavila se karikatura nakon završetka ovogodišnje “Pjesme Eurovizije”

Na crtežu su pobjednici glazbenog natjecanja Jamala i Sergej Lazarev predstavljeni kao dva praseta koja pjevaju.

Karikaturu prati tekst “Rusija je izgubila od Ukrajine na ‘Pjesmi Eurovizije’. Talent je izgubio od politike”.

Politički analitičar Vladimir Kornilov komentirao je da svatko sam treba odlučiti da li “Charlie Hebdo” smatra sve Ruse i Ukrajince svinjama ili samo ruskog i ukrajinskog izvođača na ovom natjecanju.

Teško je odgovoriti na pitanje kako je Lazarev shvatio karikaturu, ali može se pretpostaviti da bi za Jamalu, koja je muslimanka, takav prikaz mogao biti uvredljiv.

Finale “Eurosonga” održano je u Stockholmu u subotu 14. svibnja. Maksimalan broj glasova gledatelji su dali predstavniku Rusije Sergeju Lazarevu. Ali kada su ti glasovi sabrani s ocjenama sudaca, Lazarev je pao na treće mjesto.

Žiri je najviše glasova dao predstavnici Ukrajine Jamala, koja je pjevala o Staljinovim deportacijama krimskih Tatara 1944. godine.

Korisnici društvenih mreža iz različitih država svijeta bili su ogorčeni zbog novog sustava glasovanja na “Pjesmi Eurovizije” i nazvali su ga političkom predstavom. Oni su uvjereni da je najbolji bio Segej Lazarev.

Rezultati natjecanja uznemirili su mnoge ljude iz različitih država. Peticija nezadovoljnih ljubitelja ovog natjecanja, koja je upućena u Europsku radiodifuznu uniju, s ciljem da se ponovno pregledaju rezultati natječaja, sakupila je više od 300.000 potpisa.

Ukrajinski video-bloger Anatolij Sarija objasnio je da je Jamala s ovom pjesmom nastupala pred publikom 18. svibnja prošle godine i, prema pravilima, nije imala pravo sudjelovati na “Pjesmi Eurovizije”.

Međutim, organizatori natjecanja već su odgovorili autoru peticije da će “rezultati ostati na snazi”.
 

 
(sputniknews.com/NSP)

POSEBNE PETICIJE SU POČELE U NJEMAČKOJ I ŠPANJOLSKOJ DA TE ZEMLJE BOJKOTIRAJU PJESMU EUROVIZIJE U UKRAJINI

U EuropiI je počelo potpisivanje peticije sa zahtjevom se se preispitaju rezultati upravo održane Eurosonga.

Peticija se potpisuje na sajtu Change.org, a obraćanje-zahtjev organizatorima Eurosonga 2016 za rekordno kratko vrijeme potpisalo je preko 280.000 od 300.000 ljudi koliko je potrebno iz cijele Europe. A potrebno je najmanje 300.000 da bi zahtjev bio razmotren.

Inicijator peticije je Arthur Oganesjan, stanovnik Erevana, glavnog grada Armenije, a potpisnici su iz Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Španjolske, Australije, Srbije, Švedske i Rusije i više drugih zemalja.

Ima ih čak i iz Ukrajine.

Španjolac iz Madrida Kristijan Garido na istom sajtu je postavio peticiju kojom od svoje zemlje traži bojkotirati Pjesmu Eurovizije koja će slijedeće godine biti održana u Ukrajini.

Garrido je ocijenio da je viđeno u Stockholmu bilo izrugivanje polovici Europe jer je svima bilo vidljivo da onim što se događalo “dirigirali politički interesi“.

Pojavila se i njemačka peticija OpenPetition čiji potpisnici traže da njihova zemlja ne šalje predstavnika na slijedeći Eurosong.
 
(fakti.org)

Ukrajinska pjevačica Jamala pobijedila je na “Pjesmi Eurovizije 2016″ s kontroverznom kompozicijom o Staljinovim deportacijama krimskih Tatara

Australija je osvojila drugo mjesto, a Rusija treće.

Pjesma “1944″, koju je sama napisala i izvela Jamala, ukrajinska pjevačica krimsko-tatarskog podrijetla, bila je inspirirana pričom njene prababe o deportaciji krimskih Tatara u Sibir tijekom 1944. pod Staljinovom vlašću.

Prije finalnog nastupa, Jamala je rekla da bi pobjeda pokazala da su Europljani “spremni čuti o bolu drugih ljudi”.

Sudjelovanje Ukrajine na Pjesmi Eurovizije ove godine je bilo vrlo provokativno i politizirano. Unatoč glasinama da bi pjesma mogla biti diskvalificirana zbog svojih političkih prizvuka, Referentna grupa natjecanja Pjesma Eurovizije tvrdila je da ni naslov ni tekst ne sadrže politički govor.

Dok javno tvrdi da njena pjesma ne sadrži političke aluzije, Jamala je priznala u telefonskom razgovoru s poznatim ruskim prankerom Lexus (telefonski haker) da riječi znače “više nego što bi čovjek mogao misliti” i da “definitivno” sadrži političku poruku.

Međutim, da je pjesma nazvana “2014″ umjesto “1944″, to bi odmah značilo diskvalifikaciju, i tako, kako je Jamala rekao Lexus, koji se predstavio kao ukrajinski ministar kulture, morali su ostati “mudri i oprezni”, kako da ne bi otkrili “tajnu” pjesme.
 

 
(sputniknews.com)

DIRIGENT TREĆEG SVJETSKOG RATA NISU DRŽAVE NEGO GOSPODARI GLOBALNOG TRŽIŠTA

Sirijske kampanja pokazala je da Rusija posjeduje prvoklasno naoružanje, suvremene kozmičke snage, jedinstvene sustave protuzračne obrane, i najvažnije – sposobnost da ratuje sa svakim protivnikom. Rezultat toga je: povećanje za više od dva puta sume za naručeno rusko naoružanje – sa 26 milijardi dolara na 56 milijardi.

Međutim, s kim je ruska armija ratovala i ratuje u Siriji? Da li sa glavnim protivnikom? I nije li, zanesena borbama na geopolitičkom frontu, Rusija previdjela formiranje novih žarišta rata neposredno pored svojih granica?

Mislim da se odgovori na ova sasvim konkretna pitanja kriju u odgovorima na pitanja općenitijih znakova: koji su ciljevi i metode suvremenog rata?

Dok ruska vojska obuzdava teroriste na dalekim prilazima, glavni i globalni protivnik korak po korak učvršćuje svoje pozicije pored granica i unutar Rusije.

Novi svjetski rat, o kojem jedni govore da će svakog časa početi, a drugi – da im neće uspjeti Rusiju uvuku u rat, vodi se, u stvari, odavno. A kao glavni objekt tog rata – Rusija svaki dan trpi očigledne gubitke. Fizičke, ekonomske, socijalno-kulturne, na reputaciji i druge.

Drugo. Subjekti novog svjetskog (globalnog) rata – više nisu države, kao što je to bilo polovicom prošlog stoljeća, nego vlasnici i korisnici takozvanog globalnog tržišta.

U svakom slučaju, nisu islamisti ili konkretne zemlje približili svoje vojne baze tik uz ruske granice, organizirali državni prevrat u Ukrajini, aktivirali protiv Rusije ekonomske sankcije, ne izvode protiv nje dez-informativne napade i ne ubijaju Ruse na Donbasu ili huškaju jedne na druge najbliže susjede Rusije.

Logika razvoja globalnog tržišta i interesi svjetskih biznis-elita, to je – ono što danas određuje strateške ciljeve s uporabom sile i informativnih operacija po čitavom svijetu.

Većina zemalja uvjetnog Zapada ugrađena je u određenu hijerarhiju u kojoj svaki nivo ima svoju funkciju.

Svjetske biznis-elite postavljaju okvire globalizacije, utvrđuju strateške ciljeve i određuju mjeru i pravac djelovanja sile. A zemlje poput Turske, Ukrajine, Katara, Poljske i Saudijske Arabije čine – vojsku na isturenim položajima zapadnog naddruštva, čiji je zadatak da izvode napade u potrebnom pravcu i opsegu.

Na kraju, postoje i oni čija je misija da umru na bojnom polju fizički ili moralno u interesu globalnog naručitelja. To su plaćenici privatnih vojnih kompanija, teroristi, a također i angažirani novinari i političari za konkretne zadatke vojnog karaktera.

Izgleda da su Roosevelt, Hitler, Staljin i Mao Ce-tung bili posljednji političari globalne razine, koji su se u borbi za dominaciju rukovodili ne samo interesima vladajućih skupina, nego i vlastitim predodžbama o tome što se može i što treba. Sadašnji globalni rat ima trans-personalni, naddržavne i nadnacionalni znak.

Uspjeh Rusije u Siriji objašnjava se time što je na tom bojištu protivnik bio više ili manje jasan – islamista. Ali, da li ruske elite razumiju: tko i zbog čega provocira krvave sukobe između naroda bivšeg SSSR-a – u Gruziji, u Ukrajini, u Moldaviji, na Zakavkazju iu Centralnoj Aziji?

Jasan je cilj novog svjetskog rata koji je otpočeo Zapad – uspostavljanje globalne dominacije. Jasna je i hijerarhija najvažnijih zadataka svjetske oligarhije.

Prvi. Slomiti snage otpora i uspostaviti novi svjetski poredak kojim se upravlja iz jednog centra. Kao što vidimo, Rusija se našla na putu novog hegemona, znači, nju treba uništiti, ranije ili kasnije i na svaki mogući način.

Drugi. Postrojiti stanovništvo planete dijeleći ga na “izuzetne” nacije i sve ostale i samim tim završiti formiranje novog svjetskog poretka.

Riječju, novi svjetski rat – to više nije borba za teritorije, nego za poluge upravljanja sviješću masa i elita.

Prva faza tog rata (u kojoj se mi sada, zapravo, nalazimo) -jeste rat za reprogramiranje većeg dijela svijeta. Otuda i njegove osobitosti. Primjerice, u ovoj fazi nije obavezno neke neprijatelje fizički ubijati.

Zadatak je u tome da se protivnik ili razoruža sam i dobrovoljno, ili da na njegovoj teritoriji počne građanski rat. Kao što vidimo, to se dogodilo u Ukrajini i – po planu zapadnih stratega treba se desi- u Rusiji.

Povijest pokazuje: Rusiju nije moguće slomiti silom, ali je lako obmanuti, a nakon što je obmanu – dobivaju željeno, budući da rusko rukovodstvo samo predaje geopolitičkom protivniku nekada stečene teritorije i ukida stanje pripravnosti svojih strateških raketa.

Danas je upravo takav momenat koji je nastao nakon što je ruska vladajuća elita odustala od sovjetske geopolitičke doktrine, u početku uvela proamerički model vanjske politike i prihvatila američki naziv “meka sila”, a danas sve više postaje svjesna njegove štetnosti.

Po mom mišljenju, osnova učinkovite vanjskopolitičke strategije Rusije treba biti razumijevanje specifičnosti suvremenog rata: njegovog transnacionalnog i hibridnog karaktera, njegovog cilja i smisla.

Na primjer, hibridni rat pretpostavlja ne samo primjenu čitavog kompleksa ne-smrtonosnih borbi s protivnikom, već u prvi plan stavlja borbu za svijest masa i elita.

U tom smislu, kontrola cyber-prostora nalik je na monopol nad nuklearnim oružjem. Suvremene društvene mreže i najveće svjetske IT -kompanije po svojoj razornosti mogu se usporediti s nuklearnim bombama, s tim što se uništenje protivnika odvija “meko” i neprimjetno.

Može li se Rusija odupirati agresiji od strane geopolitičkog protivnika, ne posjedujući mogućnosti da kontrolira cyber-prostor čak ni na svojoj teritoriji?

Ako nema strategije za takvu konfrontaciju (kao što je to danas), onda očito ne može. Postavlja se pitanje: što činiti u takvoj situaciji?

Treba početi od utvrđivanja nacionalne ideologije koja ne može biti apstraktno-patriotska. Svaki elemenat suvremenog ruskog života treba proći kroz sustav novih patriotskih koordinata: ruski film, televizija, književnost, školski udžbenici, mediji, ekonomija, socijalna politika i sl.

Suvremeni rat najprije je – kognitivni, (jednostavno rečeno, intelektualno-informacijski), rat u kojem prije pobjede treba “nadmudriti” protivnika.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

“LIZALICA ZA CHURCHILLA” – ČETVRTI ODLOMAK IZ DRAME “DRUGAČIJI TITO” KOJA IZLAZI IZ TISKA

Razgovaraju: prvo Staljin i oficirka sovjetske tajne službe, a potom – Staljin i Tito.

“Lizalica za Churchilla”

STALJIN: Što je u tajnim fusnotama?

Oficirka: Njihovi stručnjaci se slažu u sljedećem: čitava Europa je mnogo razorena, ali Njemačka, taj njihov dio, spržen, sprženo je sve. Oni predviđaju da će to na nešto ličiti tek za tridesetak godina. Da bi nešto tamo napravili, treba neko platiti. Ali, to Amerikanci neće ni da čuju – za sada neće dati ni kredit, čak. Opet, tu su i oni ostali, traže i oni. Zato Amerikanci kažu, ako damo Švabama, morat ćemo onda svima. A da im se ta investicija vrati za 50 godina, toliko im se ne čeka, pa je tu zapelo. Oko davanja para uvijek zapinje.

STALJIN: Znači, opet Njemačka problem.

Oficirka: Da. Treba se još vratiti u tu ruševinu više od dva milijuna zarobljenih Nijemaca. Ne znaju što će s njima. Toliki ljudi bez posla na jednom mjestu.

STALJIN: Znači, oni vise. Pretpostavljam, Churchill zna što bi s njima.

Oficirka: Njegova je ideja, da ih sakupe u Turskoj, naoružaju i ubace nama, preko Krima, ili Crnog Mora. Plan je i da usput bace najmanje dvije atomske bombe, na Donjeck i Staljingrad, i tako bi počeli, s južne strane, sa Kavkaza.

STALJIN: Da, tako bi ušli … Razlog bi već našli. Uf: Švabo. Kažeš mu, idi. On ide. Posluša naređenje. Puška mu ni ne treba, kad ih već toliko ima. Pa još i ta bomba … i tako, Švaba ste ratosiljao, a bogme i nas …

Oficirka: Nas?

STALJIN: Nas, nas stojimo jako loše. Ma što stojimo, ležimo od kraja rata. Zemlja je srušena. Sve što vrijedi – polupano odavno. Najbolji ljudi izginuli. Koliko ranjenih, invalida, i svi gladni. Ni prije rata nisu bili siti. I s tim da ratujemo, ne, to ne možemo. I sa mnogo slabijim, ne bismo dobro prošli. A još i ta bomba, mi je i nemamo. Ima da nas zbriše i ovo malo što je od nas preostalo.

(Oboje prave malu pauzu.)

STALJIN: Već dugo je ovo meni pred očima. Znao sam ja da oni nešto smišljaju. Loše je, vidim, ali da ne bude još gore. I sad, čujem ovo što sam čuo. Vjerujte mi, čitav rat je prošao. Nikad se nisam ni najmanje bojao da ga nećemo dobiti, ali sad kad sam ovo čuo, ne da se bojim, nego me jeza. Strah me jer znam da smo iscrpljeni. Iscrpljeni smo jako i nismo za rat. Očekivao sam to od njih. Predosjećao neko vrijeme. Onda i ta bomba, atomarka, mnogo je i ona skupa, ne mogu je lako bacati. Zato sam dugo razbijao glavu, kako postupiti, što učiniti?

Zaključih da ipak – imamo vremena, barem pola godine, godinu. Dok se oni organiziraju, dok pripreme javnost, imaju oni tamo pored parlamenta, i to njihovo javno mnijenje, ta javnost, mediji, tisak, i šta sve ne, da ne nabrajam, dok oni sve to skockaju, izgubit mnogo vremena, a dotad – i mi se trebamo na noge dočekati.

Mi trebamo da to u ovom trenutku nekako izbjegnuti, taj prvi udar, tu situaciju prebaciti na neku drugu stranu, dok ne budemo mogli uzvratiti. Eeeej, kako to ide. Onamo, u Jalti, nešto se dogovaramo, kao nešto planiramo o tom svjetskom miru, a ovamo, “zaklao pogrešnu svinju”. Nikad, nikad oni nas neće ostaviti na miru, taman i ako ne bude rata, opet će ratovati protiv nas.

Oficirka: Ratovati, u miru?

STALJIN: Prvo će podizati tu željeznu zavjesu koliko god budu mogli, da nas okruže, i tako ce uvijek da nam rovare i smještaju – da nam nikad ne daju mira … Može se ratovati i u miru … Kulturom, glazbom, ima načina.

Oficirka: Da, specijalni rat, svakako.

STALJIN: Oni će udariti – ali gdje? Sa istoka ne mogu nikako. Tu ste se prešli kod žutih. Sa zapada? Preko Njemačke – tu baš neće moći, tu je tvrdo. Poljska? Njih će samo da čačkati i isprobavati, znaju da bi ih mi brzo zgazili. Česi? Oni su nepouzdani, ali takvi ni njima ne trebaju. Mađari? E, preko njih bi nešto mogli … ta konjica iz Tunguzije voli biti gospoda … Rumunjska? Ne može odatle, nemaju odstupnicu … Bugari? Ni to neće moći, batko Bugarin će da im traži veliki račun, pa će i to da ispadne pogolema rabota.

Oficirka: Ali će svakako trebati da poture nekoga?

STALJIN: Hoće! A najbolje bi bilo, da im ga mi odaberemo? Evo ga Valter … On voli eksperimentirati, ionako stalno nešto izmišlja – pa neka ga, neka i on ratuje protiv nas s njima – sve tako specijalno! A, što kažete? (Staljin diže obrvu.)

Oficirka: Ah, da, znači, Valter bi bio lizalica … liči, doduše, malen … a dali će biti sladak?

STALJIN: Sladak? Englezi sve probavljaju, ne bojte se za to. Dobro će on doći Churchillu – uz tompus, taman toliko da se zanima … da da … Churchilla, lako je nešto reći, treba to i napraviti. Vidjet ćeš ti već da ćemo se mi i tebe sjetiti. Dobit ćeš i ti već uz svoj tompus i lizalicu, od nas, taman da se zanimaš. Bit će već nešto i za tebe.

(Staljin se namješta u stolici, oficirka gleda u papir ispred sebe. Mala pauza, Staljin pripaljuje malu lulicu i otpuše dim.)

STALJIN: Vi ne pušite? To vam je dobra navika.

Oficirka: Ne, pušim.

STALJIN: Pa gdje su vam cigarete, kada već pušite?

Oficirka: Nisam ponijela sa sobom, a malo sam se duže zadržala i tako …

(Staljin ustaje i odlazi do bifea, saginje se i otvara ga, vadi odatle nekoliko kutija i daje Oficirkama)

STALJIN: Evo.To je za vas. Uzmite, da imate.

(Oboje puše, Staljin lulu, oficirka cigaretu.)

STALJIN: Ha, duhan. Neki kažu, štetan je za zdravlje. Ali, što da im radim. Kome smeta, neka ga ostavi. Meni je duhan draga stvar. (Vuče lagano dim iz lulice, pravi male krugove.) Jeste li poslali nekoga po Valtera, Tita ili kako ga već zovu? Trebalo bi da je već ovdje.

(Lagano gleda na svoj ručni sat, pa uzdahne): Eee … Valtere .., mangupe, mangupe …

Oficirka (Gleda u papire): Hoćete od početka?

STALJIN: Kakvog početka? Ah, da, slušam vas …

Oficirka: U velikom ratu dva puta je odlikovan u Srbiji i u Rusiji, prije no što se kao predao nama. (Gleda po papirima) Poslan je u Sibir … poslije obrade, ističe se … baš se ističe … potom smo ga poslali u Španjolsku. (Diže obrve) … Ovo je ovdje čudno – plaća francuskoj policiji prebacivanje naših boraca, a ipak nikad nema para. Toliki promet – i ništa ?!

STALJIN: Kako ništa? Trpao je on sve koliko je stigao u svoj džep, ali, toleriramo … E, Valter, Valter … To su znate, mangupi u našim redovima … I takvi nam trebaju u izgradnji socijalizma … Bolje da je kod nas nego kod drugih … naš mangup … Valter … Tko zna … Možda bude od njega kadar … a kadrovi … oni rješavaju sve …

Oficirka: Evo, stigao je, na ulazu je.

STALJIN: Dobro. Ponesite ove materijale, sve, dajte ih gdje treba. I karte sa stola, sve to ponesite. Neka na stolu ostanu samo ove pepeljare, votku, eno je, prebacite na sto, i te dvije čaše, tako. Čim ga uvedete, poslije pozdravljanja, idite. Zvat ću vas kada mi budete potrebni.

(Staljin ispraća oficirku, taman malo pogleda po prostoriji, oficirka se vraća, uvodi Tita. Na njemu je lijepa, nova uniforma. Nosi mali kovčeg.)

STALJIN: Joška, ​​zdravstvuj! (Pozdravljaju se. Staljin je opušten, Tito malo stegnut) Izvoli, sjedi. Kako si putovao?

TITO: Dobro. Vrlo dobro, druže Staljine.

STALJIN: Kako si, kako zdravlje?

TITO: Dobro, druže Staljine.

STALJIN: Kakvo je u državi stanje? Isto dobro?

TITO: Radimo, borimo se. Bilo je teško, ali sad, prošao rat, gradimo socijalizam …

STALJIN: Jeste li se konsolidirali?

TITO: Bilo je teškoća, ali računali smo s tim. Onda reakcija, i to rješavamo. Tu je i vaša bratska pomoć – idemo naprijed! Vaš drugarski pozdrav učvrstio je u nama vjeru da nismo zaboravljeni ni prepušteni sudbini.

Dozvolite mi da u prvom redu izrazim u ime Narodnooslobodilačke vojske i naroda Jugoslavije naše divljenje i čestitke … (Malo se nakašlje) … Mnogo je krupnih stvari i izazova je bilo raznih koje sam, srećom, ovaj, imao čast da rješavam vođen , navođen s vaše strane, uz kažem vašu veliku, bratsku pomoć … Trudit ću se da svom svojom snagom i ubuduće držim čvrsto u svojim djelima vaše misli i ideje, koje će i dalje u našim budućim pohodima da se vijore visoko kao slavna zastava novog doba !!

STALJIN: Odlično, samo tako. Gledaj, situacija se kod tebe popravlja, i to je dobro … upamti. Tek sad, s oslobođenjem, za nas nastaje posao i rad! … Mnogo je njih koji će nam se naći na putu, sve ćemo to trebati eliminirati, da ih se riješimo, bilo kako, njih treba nema! … Dobro, bit će vremena za to sve, nego da se vratimo na situaciju kod tebe. Što tu ima? … Kralj je eliminiran, eno ga kod Engleza. Te unutarnje reakcionare si pohapsio. Možda ima i kod tebe nešto tih kulaka i industrijalaca, ali to nije bitno. Lako ćeš to pozatvarati. Nema ih mnogo. Ah, lako je tebi. Mala država, mala briga! Nađe se tih problema, nije da nije, ali riješe se … Velika država, velika briga! I kad imaš jedan problem, ne možeš zaspati. Ma što jedan. I kad ih nema, ne valja, jer nikad ne znaš što će doći. Ali što (odmahne rukom za sebe) … Dakle, organizirati državu, za to imate sve uvjete, a tu je i naša bratska pomoć … Da, da, samo se sila poštuje … Zato, ne brini … I još jedno, da znaš … metkom se može ubiti čovjek, ali – riječ za sobom odvodi pukove. Ne samo pukovnije, nego i brigade, čitave armije za sobom vodi … upamti to.

TITO: Razumijem, druže Staljine !!

STALJIN: Vidiš, zato ovu pjesmicu svi kod tebe treba da znaju, a ti ćeš ih naučiti … Reći ćeš im … ko je bio ništa, taj će postati sve! Tako će posljednji biti prvi, a prvi – posljednji! … A!? … Nije li to genijalno, divno?

(Tito ga gleda i šuti, a Staljin nastavlja) … Ideološki rad je neprocjenjivo važan … Od svake se sitnice može napraviti problem, a od problema – sitnicu. Zato ni jedan društveni proces ne smijemo pustiti da teče sam. Da, ovo je jako bitno i važno, na ovome uvijek treba raditi, danonoćno … Nego, nešto sam htio da te priupitam. Ti si onda išao u Napulj da se vidiš s Churchillom. Možeš li se sjetiti teme o kojoj ste razgovarali?

TITO: U Napulju? Mogu.

STALJIN: Pa reci onda kad se sjećaš.

TITO: Prva je tema bila da ga odvratim od iskrcavanja na Jadranskoj obali. Bio je tvrd, ali sam uspio – po vašoj instrukciji. Zatim sam tražio pomoć u streljivu i sanitetu, pristao je. Pokušao sam da nam da i pomoć u zrakoplovstvu, ali o tome nije htio ni razgovarati. To su bile najvažnije teme.

STALJIN: Ima li još nešto? Bilo je prije par godina, znam, ako se sjećaš ….

TITO: A, da. Poslije te avijacije, da ga iskušam, tražio sam njegov stav o izbjegličkoj vladi u Londonu i kralju Petru. Tu mi je odgovorio diplomatski. Izbjegao se izjasniti. Ali o ovome smo pričali u četiri oka, to za kralja.

STALJIN: A, da, slušam.

TITO: Onda, dok smo se osvježavao, ponudio me tompusom. Novinari su bili baš daleko. Pred konferenciju, tu je pokušao biti duhovit oko tog tompusa, kao i komunisti to koriste i tako to. Prljavi engleski trikovi. To bi bilo sve što je bitno.

STALJIN: Slušaj, to tvoje mišljenje o trikovima, to zadrži za sebe.

(Tito se lecnu i ušuti. Staljin ga ni ne gleda, nego polako povlači iz lule. Tek tada ga pogleda, malko ispod oka.)

STALJIN: A da ti nije nudio poslije rata, onako u četiri oka, pola Jugoslavije? Jesi li to zaboravio?

TITO: Da, nudio je.

STALJIN: I što si mu ti onda na to odgovorio, ako nisi dosad i to zaboravio?

TITO: Rekao sam … da ću razmisliti. Ali računam – što meni taj Englez nuditi? Pomučit ću se, izdržat ću, i imat ću čitavu zemlju. Što da mi on nudi samo polovicu, kako je rekao da je dogovoreno u Jalti. Pošto od vas nisam čuo ni da se priča o tome, nisam ni smatrao da je to imalo ozbiljno. Rekoh onda, pomučiću se, proći će rat.

STALJIN (nasmije se, malko raširi ruke): Fino! Ma šta fino, sjajno! Pomučit ću se i imati ću sve! Sjajno Valter, sjajno! Dobro si to uradio. Jako dobro. A te njegove ponude ne bi prošle ni kod neke tetke na pijaci, ha, ha. Pomučiću se, baš sjajno … (Gleda prema čaši koja je ispred Tita) … Slušaj, Valter, pa ti slabo piješ. Da te ponudim vodom? Da je voda dobra, žabe bi bile kao volovi. Zato uzmi ti malo ove moje percovke. To ti je votka sa ljutom papričicom. Strašno izgleda, ali tko želi umrijeti zdrav. (Piju votku, nazdravljaju.)

Gledaj, poslao sam po tebe ovaj tajni avion, jer sam za tebe pripremio jedan veliki zadatak. O tome ćeš već čuti poslije, imamo vremena … Prije nego što počnemo o tome, nešto ću malo još priupitati … Zašto si ti uopće poslat u Srbiju, po kom zadatku?

TITO: … Da budem na čelu pokreta otpora, da objedinim lijeve snage u ratu, pa poslije gradimo socijalizam i da ja budem na čelu obnove.

STALJIN: Dobro. To si napravio dobro i dalje tako radiš. Ali, vidiš, Valter, treba druže malo da imaš i sam te … drugarske – samokritike. To koferče koje stalno nosiš samo je za stani-pani. A ti si barem pet puta tijekom tih tamo tvojih ofanziva tražio evakuaciju. Ne ide to tako, znaš … eto, i sad ga nosiš. Kao da si trgovački putnik, tako to izgleda … Ti si sad predsjednik, šta će ti sad? Da se sad kod tebe počnu buniti i larmati, šta će ti to koferče? Da dođeš kod mene u Moskvu? Nisi ga za to dobio, burazeru moj, nego bi ti bolje onda bilo da s policijom rastjeruješ bandu. To ti više ne treba. Sad si glavni u državi. Pa ako imaš negdje nemire, sam to riješi. Što si zapržio, pokusaj. Imaš vlast. Ako te izbace, sam si kriv. Koferče ti tek onda neće pomoći.

(Tito gleda u pod, pa pored Staljina, pa u svoje ruke. Nigdje ne može zadržati pogled. Staljin ga ni ne gleda i nastavlja)

STALJIN: Dosta si zadataka do sad obavio bolje od ostalih, Valter … još si se u Moskvi isticao. Zato si i dobio onako odgovorno mjesto dok smo se borili u Španjolskoj. Odlično si to radio, to prebacivanje drugova koji su dolazili preko Francuske, ali …

(Staljin sa stola uzima papir, prstom prelazi po njemu, kao konobar kod zaboravljenog računa koji je preostao.)

STALJIN: Trebalo je dati nešto i francuskim carinicima, šefovima policijskim … Čudno, svi su tražili mnogo, više od ostalih.

(Tito se uhvatiti za stolicu, trzne se, ali ipak gleda u pravcu Staljina)

STALJIN: Sve se mislim, a da nisu računi malo, kako bi se reklo, napumpani? Što ovdje još ima? … Školjke u Antibu … kavijar i šampanjac u Mentonu … čak, i do Italije se, vidim, išlo, San Remo, dva dana, kratak izlet … Što ima u tom gradu, šta ljudi traže tamo, da ne gledaju kako se njišu palme?

(Lagano pogleda u Tita i nastavlja.)

Putuje se, jedu se školjke, a Kominterna to plaća? Može se, neće Staljin sve   saznati? Puno je računa, teško se snaći u njima, neće Staljin sve da gleda … A Staljin saznao? … Mućni malo glavom, Valter … Tako je moglo ranije! Neće moći više … Druga vremena dolaze. Neće više biti toga kao što je bilo u Španjolskoj. Gotovo je s tim. Tražit će se još i nešto više, a ne samo učiniti kako traži partijska direktiva. Zato, pamet u glavu, da ostane glava na ramenima.

(Staljin se blago iskezi i pogleda prema Titu, koji se blago drži za naslon stolice ali ipak gleda prema Staljinu)

STALJIN: Onda, i ta tvoja armija. Imaš više generala od mene. Praviš s njom parade svakih deset dana. Na svakoj paradi dodelis sebi viši čin. Prikoči Valter malo! Mada, znam da narod voli parade, ali, kažem ti, prikoči! Gledaj, ratovali smo, ginulo se mnogo. Sada i mi koji smo na čelu ove bitke za izgradnju socijalizma, žrtvujemo se i odričemo, danonoćno. I ne samo mi, nego svi u našem socijalističkom bloku. Žrtvovanje i odricanje. A meni javili da ti u Beogradu, pored svih obveza, tučeš samo konjak i viski. Zatim, tompus ne ispuštaš. Javljaju i da žene, čak ni generalice ne štediš. I njih napadaš! Što još … biljar, pa i klavir zasviraš! Dobro je malo se opustiti poslije obveza, državničkih obveza i problema, sastanaka, ali … tu ga malo pretjera, znaš!

TITO: Druže Staljine, ja … ja sam spreman … ovaj … u svakom trenutku stati pred sud naše partije. Hoću reći da ni u jednom trenutku ja ne bježim od odgovornosti …

STALJIN (Polako podiže obrve i pogleda malo iznenađen prema Titu): Stani Valter, stani! Ti mene uopće ne pratiš … Ti nisi ovdje na suđenju. Nemoj se pravdati. Nema za to razloga … Da sam htio nešto ti napraviti, mogao sam to učiniti u Beogradu. Ne bih slao avion po tebe … Opusti se … Nešto drugo je u pitanju. Stigao si ovdje tajnim letom. Znači nitko nikada, niti jedan jedini povjesničar neće čuti jedno slovo ovoga o čemu budemo ovdje razgovarali. Ovo što sam ti govorio, bilo je zato da ti ukažem na neke stvari … Znači, radi kako si radio i do sad, ali nemoj da se to baš toliko vidi. Da li me sad pratiš?

TITO: Da, druže Staljine, razumio sam.

STALJIN: Opusti se. Ustani.

(Tito ustaje, malko nesigurno, tako i gleda prema Staljinu.)

STALJIN: Otiđi do bifea i uzmi tu kutiju.

(Tito odlazi po kutiju, uzima je i gleda u Staljina, ne zna što bi s njom)

STALJIN: Što me gledaš? Nije bomba unutra. Otvoreno.

(Tito otvara kutiju i čudi se.)

STALJIN: To su ti kubanske cigare. Znam da ih voliš, pa sam pripremio poklon za tebe. Sada zapali ako hoćeš i sjedi. Slušaj dalje što trebaš raditi …
 
(fakti.org/uredio:NSP)

U knjizi ‘Dictators’ Dinners: A Bad Taste Guide to Entertaining Tyrants’ Victoria Clark i Melissa Scott nude nevjerojatan uvid u omiljena jela, navike za stolom i strahove od trovanja nekih od najvećih diktatora 20. stoljeća. A nude i recepte za neka od njima omiljenih jela, za sve zainteresirane.

Pružamo vam uvid u neke prehrambene zanimljivosti koje se tiču najgorih na crnoj listi, koje vas mogu samo još više uvjeriti koliko su diktatori čudni, ili možda nalik vama…

Kim Jong Il

Vođa Sjeverne Koreje najviše je uživao u juhama od morskog psa i psećeg mesa, te u masti, a za sve navedeno je vjerovao da mu pruža imunitet i snagu. Također je bio jedan od najvjernijih potrošača Hennessy konjaka.

Imao je i ekipu žena koje su se morale uvjeriti da su sva zrna riže na njegovom tanjuru jednake veličine, oblika i boje.

Hitler

Hitler je bio vegetarijanac, što se pripisivalo njegovim ideološkim stavovima, iako je moguće da se razlog krio i u njegovoj uvjerenosti da mu prehrana bez mesa pomaže kod problema kronične nadutosti i zatvora. Krajem Drugog svjetskog rata, Hitler je jeo samo krumpir pire i čistu juhu.

Vođa nacista imao je pak 15 kušača hrane, a ako nijedan od njih ne bi umro 45 minuta nakon što je probao hranu, tek tada bi i sam prionio jelu.

Staljin

Ruski diktator je bio sklon tradicionalnoj gruzijskoj kuhinji, koja sadrži orahe, češnjak, šljive, šipak i puno vina.

Staljin je uživao u igrama koje su uključivale ispijanje alkohola i po šest sati dugim večerama koje su mu pripremali osobni kuhari, među kojima je bio i djed ruskog predsjednika Vladimira Putina, Spiridon Putin.

Mussolini

Talijanski fašistički vođa obožavao je jednostavne salate od nasjeckanog češnjaka natopljenog s uljem i limunovim sokom. Za francusku kuhinju je smatrao da je “bezvrijedna”.

Volio je jesti obroke kod kuće, sa suprugom Rachele i njihovo petero djece. Tipičan obrok u obitelji Mussolini je bio u točno određeno vrijeme, a svi su morali sjediti na svojim mjestima prije nego je “glava obitelji” došao za stol.

Idi Amin

Zloglasni vojni diktator i predsjednik Ugande uživao je u pečenim kozama, biljci manioki i kruhu od prosa. Navodno je jeo 40 naranči dnevno, vjerujući da su one “prirodna viagra”.

Kasnije, kad je živio u egzilu u Saudijskoj Arabiji, obožavao je pizzu i Kentucky Fried Chicken.

Neko vrijeme je također uživao u britanskim stvarima, te se “navukao” na poslijepodnevni čaj, a postojale su glasine i da je bio kanibal.

Pol Pot

Vođa smrtonosnih Crvenih kmera u Kambodži volio je jesti divljač, divlje svinje, zmije (navodno je jako volio gulaš od zmija), svježe voće, te piti brandy i kineska vina.

Pol Pot je uživao u luksuznim obrocima dok bi oni koji su živjeli pod njegovim režimom smjeli dobiti tek vodu s par zrna riže.

Nicolae Ceaușescu

Rumunjski komunistički vođa je volio jesti vegetarijanske lazanje prelivene jajima pomiješanim s kiselim vrhnjem, šarana na rumunjski način, te salatu od rajčice, luka i fete uz sočan odrezak.

Ceaușescu je panično izbjegavao hranu koja nije bila temeljito ispitana. Na formalnim događanjima bi bacao hranu koju bi mu servirali na pod i odgurnuo bi je što je dalje bilo moguće.

Francisco Macías Nguema

Prvi predsjednik Ekvatorske Gvineje, koju su pod njegovom vladavinom zvali afričkim Dachauom, volio je bhang – čaj napravljen od lišća ženske biljke kanabisa i iboge, korijena s halucinogenim djelovanjem.

Ne zna se puno toga o njegovom ponašanju za stolom, no pričalo se da je bio kanibal koji je skladištio lubanje u svojem hladnjaku.

François Duvalier

Poznatiji kao ‘Papa Doc’, ovaj haićanski predsjednik i diktator bio je dijabetičar sa srčanim problemima i artritisom kad je došao na vlast krajem 1950-ih godina, pa ga je do smrti, 1971. godine, supruga morala hraniti na žličicu.

“Njegova ideja zabave nakon večere uključivala je spuštanje u tamnicu čiji su zidovi bili obojani krvavo crvenom bojom, kako bi kroz špijunku gledao mučenje svojih neprijatelja”, napisale su Clark i Scott.
 
(express.hr/uredio:nsp)

U Beogradu se 1. prosinca održava novo ročište u maratonskoj ostavinskoj raspravi

Ni 33 godine od početka rasprave o nasljedstvu Josip Broz Tita ne zna se što ulazi u ostavinsku masu, niti gdje se uopće ti predmeti nalaze.

Titovi nasljednici i njihovi pravni zastupnici nadaju se da će i to konačno biti poznato 1. prosinca, kada se pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu održava novo ročište u ovom maratonskom procesu, piše B92.

“Još se skuplja dokumentacija koja se odnosi na to što će uopće predstavljati ostavinsku masu”, kaže Violeta Kočić Mitaček, zastupnica Titovog sina Miše i unuke Zlatice, koja očekuje da sud donese privremenu mjeru o zabrani raspolaganja predmetima iz Titove ostavštine.

Ona dodaje da se ne raspravlja samo o onome što je bilo u depozitu 555 u NBS-u (Narodna banka Srbije), poznatom kao “Titov sef”, već i o drugim pokretnim stvarima.

“Nemamo ni informaciju gdje se sve te stvari nalaze”, kaže ona, te je izrazila skepsu da se neće saznati ni što je bilo u depou NBS-a.

Odvjetnik Joške Broza, Goran Petronijević, uvjeren je da su najveća prepreka predstavnici administracije iz perioda Titove smrti i da oni cijelo vrijeme opstruiraju slučaj.

“Puno toga je nestalo. Mislim da su to ukrali oni koji su bili u doticaju s tim, a to je vojna, politička i policijska vrhuška iz tog vremena”, kaže Petronijević.

Na popisu nasljednika su Titov sin Miša, unuci Joška, Edvard, Zlatica i Svetlana, kao i sestre Jovanke Broz, Nada i Zora.

Titovi nasljednici potražuju, između ostalog, i Staljinovu sablju, orden Suvorova, kao i još tridesetak komada ordenja, umjetničke slike iz doma Brozovih, satove, kao i Titove lovačke puške, kojih je bilo 167. Na jednoj od posljednjih izložbi, međutim, izbrojano je samo 67 komada oružja, koje je uglavnom unikatno, rađeno osobno za Tita.
 
(express.hr/uredio:nsp)