Amerika Rusiju gura ka savezu sa Pekingom, sa ambicijom da je unište – zajedno sa Kinom

Glavne aktivne snage suvremenog svijeta, koje kombiniraju izuzetnu moć s jasnim strateškim planiranjem su – globalni monopoli i američka država (a SAD su – njihova prioritenta bazična zona).

Sadašnja kriza je izazvana truljenjem globalnih monopola i poslovičnom neodgovornošću globalne upravljačke klase koja zastupa interese ovih monopola: jer, oni su isuviše moćni da bi ovisili od bilo koga osim od samih sebe.

Neposredno se kriza manifestira kao smanjivanje potražnje. Kako bi se izborili sa njom, globalni monopoli i SAD kao njihov omotač nastoje:

• Proširiti svoje tržište protjerujući sa njega korporacije koje im ne pripadaju (profit mora biti isključiva privilegija globalnog biznisa);

• Uništiti ili potčiniti svoje konkurente, prebacujući njihovu imovinu u svoje resurse;
• Prijeći sa ekonomije novca na ekonomiju tehnologije, u kojoj vlast diktira izravno tehnologija;
• Maksimalno smanjiti troškove bez destabilizacije sustava minimuma.

Aktivnosti za postizanje ovih ciljeva su – osnova suvremene povijesti.

U ekonomskom smislu, ovi ciljevi su prvenstveno izraženi kroz želju SAD da zaključe sporazume o trgovini uslugama – Trade in Services Agreement (TISA), pacifičkom partnerstvu i transatlantskoj zoni slobodne trgovine.

Koliko možem vidjeti, bez obzira na tajnost već usvojenog projekta, TISA regulira ne samo komercijalne usluge, već i egzistencijalne usluge (npr. vodoopskrbu) i socijalne usluge (uključujući obrazovanje i zdravstvo).

Pri čemu razina vanjskog utjecaja na gospodarstva zemalja članica umnogome nadilazi pravila WTO, koja obuhvaćaju samo pravila međunarodne nagodbe trgovinskih sporova, uglavnom između tvrtki različitih jurisdikcija.

A TISA izlazi ne samo izvan domene u sporovima u sektoru usluga, već definira i procedure razvoja i korigiranja pravila i njihovu primjenu, uništavajući samim tim nacionalni suverenitet kao takav.

Slična procedura se uvodi iu eknomski odnosima svih država članica Pacifičkog partnerstva: odluke o rješenjima sporova donose vanjski arbitri, koji će, gotovo uvijek, štititi interese globalnih monopola, u prvom redu SAD.

Sloboda određivanja pravila i njihovo tumačenje će im omogućiti da postupno uspostave kontrolu nad gospodarstvima država ovog partnerstva (u okvirnom roku od 5 godina) – protjerujući iz njih krupniji kineski biznis. U zamjenu za ovo, date zemlje će dobiti slobodan pristup američkom tržištu, zamjenjujući na njemu Kinu kao dobavljača jeftine robe.

Sjedinjene Države će i dalje imati pristup jeftinoj robi za široku potrošnju, što će im osigurati socijalnu stabilnost, a istodobno će riješiti problem ovisnosti od Kine (što se doživljava kao egzistencijalna prijetnja: sve njihove unutarelitne skupine se slažu da je oslobađanje od ove ovisnosti – kategorički uvjet za osiguranje suvereniteta SAD).

Štoviše: lišivši Kinu pristupa svom tržištu, oni uništavaju njezinu današnju ekonomiju i, gurajući je u kaos, rješavaju se strateškog konkurenta.

Novi impuls razvoja očekuju da dobiju na račun pojeftinjenja robe koja dolazi iz Pacifičkog partnerstva, a cjenovno se može usporediti s kineskom robom, i što je najvažnije – osvajanjem europskog tržište kroz stvaranje zone slobodne trgovine s Europskom unijom.

Očekuje se da će ovaj sporazum biti konačno postignut već 2016. godine, nakon čega europski biznis, opterećen birokracijom i socijalnim troškova, neće izdržati konkureniciju sa SAD.

SAD će s Europom uraditi isto ono što su uradile s Istočnom Europom: izvršit veliku deindustrijalizaciju i njeno stavljanje pod vanjsku upravu (što su, u suštini, već postigle u odnosima s Europskom unijom) i time će joj ukinuti ne samo perspektive, već i sam identitet.

Ovaj proces bi trebao trajati 5 do 10 godina, tijekom kojih će se Sjedinjene Države ubrzano razvijati zahvaljujući ekspanziji potražnje u Europskoj uniji za američkom high-tech robom.

Oslanjajući se na jeftinu robu široke potrošnje i industrijsku robu iz zemalja p​​acifičkog partnerstva, na besplatne ili krajnje jeftine vlastite kredite, i jeftinu energiju (blagodareći revoluciji škriljevca ili pokušaju Saudijske Arabije da joj parira jeftinom naftom), SAD planiraju pokrenuti reindustrijalizaciju i forisiraju tehnološki napredak, podižući ga na novu razinu, koji je u principu, nedostižan, pa čak i nezamisliv za ostatak čovječanstva.

Širenje tržišta visokotehnoloških proizvoda (uključujući i tehnologije upravljanja – metatehnologije, koje omogućuju kontrolu korisnika) na Europsku uniju, omogućit Americi podržati svoje gospodarstvo i financirati svoj dug novim spekulativnim kapitalom, dobivenim u procesu razaranja Kine i Europe (odmah nakon Sjeverne Afrike i Bliskog istoka), i da značajno odgoditi klizanje u globalnu depresiju.

Istodobno, tehnološki proboj ne samo da će učvrstiti liderstvo SAD u globalnoj konkurenciji, već će ih prevesti u stanje postkapitalizma i postdemokratcije, u kojem će se društvom upravljati na temelju tehnološke i infrastrukturne, a ne finanskijski i političke kontrole.

Srednja klasa, sa svojom potražnjom i političkim djelovanjem više neće biti potrebna i, razorena, sići će s povijesne pozornice.

Ova strategija, naročito tehnološki skok, neće preduprediti globalnu krizu (za to je neophodno gurnuti globalne monopole u konkurentsko okruženje, što je za njih neprihvatljivo), već će samo transformirati suvremeno društvo, na način da kriza prestane ugoržava vlasnike monopola.

Naravno, novi Srednji vijek neće ostati zadugo kompjuterski (jer će lišavanje naroda slobode dovesti ne samo do socijalne, već i do tehnološke degradacije), ali ovaj problem ne dotiče gospodare globalnog biznisa, i oni se njime ne bave.

Lako je primijetiti da Rusije u opisanoj strategiji nema.

Organiziranjem ukrajinske katastrofe SAD su otklonile prijetnju stvaranja novog subjekta globalne konkurencije – kombinacijom europske tehnologije s ruskim resursima, i, gurajući Rusiju ka tijesnom savezu sa Kinom, namjeravaju ih likvidirajti zajedno s njima.

“Ništa osobno – samo biznis”: globalna kriza zahtijeva smanjivanje troškova, uključujući i troškove suradnje s državama.

Ako neka zemlja globalnom biznisu potrebna jedino kao dobavljač sirovina, – onda iz te činjenice proizlazi da je dobivanje sirovina od moćnog gospodara ili lokalnog lidera mnogo jeftinije nego dobivanje i od najslabije nacionalne države.

Zato logika smanjenje troškova zahtijeva uništenje državnosti kao takve, – i objektivni zadatak Zapada u odnosu na Rusiju svodi se na razbijanje Rusije na veliki broj malih kvazidržava koje se bore za pravo da isporučuju prirodne resurse Zapadu.

Opasnost od prelaska pod kinesku kontrolu cijele teritorije istočno od Urala oni, izgleda, tretiraju kao prihvatljivi rizik – iako bi za Kinu osvajanje ovih teritorija moglo biti spasonosno ako u slučaju protjerivanja s američkog i europskog tržišta bude primorana da se preorijentira na vlastito unutarnje tržište.

Uz svu, za Kinu, dramatičnost ovog procesa (profitabilnosti na domaćem tržištu je značajno niža od rada na stranim tržištima), određeni broj analitičara ovaj proces vidi kao jedini način da Kina izbjegne klizanje u razdoblje kaosa i raspada (koji, u skladu s ciklusima kineske povijesti treba početi već 2017-2020. godine) u slučaju gubitka stranih tržišta.

Opisana američka strategija ima cijeli niz slabosti, koje ju čine neostvarivom.

Prije svega, stvaranje Pacifičko Partnestvo za sada je samo deklarativno; potpisani sporazum – samo je predizborna izjava o namjerama koja nema obvezujući karakter.

Teško je zamisliti da će Japan, Južna Koreja i Vijetnam (prve dvije – zbog ekonomskog razvoja, treća – iz političko-povijesnih razloga) odustati od nacionalnog suvereniteta u komercijalnim sporovima, predajući njihovo reguliranje, izravno, američkoj kontroli.

Teško da će i Kina tolerirati protjerivanje svog biznisa iz zemalja jugoistočne Azije, gdje čini osnovu ekonomije, i iz Australije, koja joj je vitalni dobavljač sirovina.

Unatoč svoj ​​ništavnosti suvremene europske političke elite, ona može u posljednjem trenutku odustati od ekonomskog uništavanja Europske unije stvaranjem zone slobodne trgovine sa Sjedinjenim Američkim Državama (točnije, sa NAFTA – The North American Free Trade Agreement).

Konačno, osvajanje europskog tržišta neće samo po sebi stimulirati tehnološki napredak SAD.

Popularna teorija, po kojoj ekspanzija prodaje automatski stimulira tehnologiju – zasnovana je na povijesnoj nepismenosti.

SAD su izašle iz stagflacije zbog drastičnog omekšavanja fiskalne politike 1981. godine (kada su zahtjevi za osiguranje kredita smanjeni sa mogućnosti njihovog vraćanja na mogućnost njihovog korištenja s perspektivom skoro garantiranog refinanciranja) i osiguravanjem smanjenja troškova valom jeftine robe široke potrošnje iz Kine.

Tehnološki napredak nije postignut povećanjem potražnje, već “vojnim kejnzijanizmom” Reagana, koji je smanjio socijalne rashode uz odlučno povećanje financiranja vojno-industrijskog kompleksa. Krajem 80-ih i tijekom 90-ih potražnja je kvalitativno proširena zbog raspada Sovjetskog Saveza – i na račun osvajanja postsocijalističkog svijeta.

Tehnološki napredak nije bio postignut uslijed osvajanja novih tržišta, već zbog pljačkanja SSSR-a, što je podsjećalo na novu Konkvistu: s tim što je tada Zapad osvojio zlato za razvoj kapitalizma, a 90-ih – tehnologiju za njegovo prevladavanje.

Ne priznajući, zbog prirodne arogancije, ključni značaj sovjetskih tehnologija za svoj procvat, SAD osuđuju sebe na pogrešnu percepciju realnosti i nedostatak akcije.

Čak i provedbom strategije “Razbiti Kinu, osvojiti Europu”, oni neće nužno provesti tehnološki proboj, i neće izbjeći sve realniju (zbog propadanja globalnih monopola) prijetnju tahnološkog neuspjeha.

Uostalom, novi tehnološki principi su prestali se otkrivaju sa završetkom “hladnog rata”, jer zahtijevaju preveliku koncentraciju resursa i skopčani su s velikim rizicima; sadašnja tehnološka revolucija – je samo komercijalizacija ranije otkrivenih principa, i rezultat prenošenja napora iz sfere otkrića u sferu realizacije.

Ali, unatoč svim ovim slabim i ranjivim mjestima, ova strategija objedinjuje sve kategorije globalnog biznisa i američke elite, koje Ameriku smatraju – ili za najkomforniju teritoriju, ili za prirodni izvor svoje moći, ili za predmet patriotskih osjećanja (od nacionalne birokracije do uvjetne “Rockefellerove grupe “).

Oni će provoditi ovu strategiju energično, sveobuhvatno i inicijativno, formirajući samim tim svjetsku povijest u narednih pet ili čak deset godina.

Suprotstaviće im se stare europske elite, očuvane, unatoč prinudnom povlačenju u drugi plan tijekom dvadesetog stoljeća, kao i grupe globalnog biznisa, koje su orijentirane na raspad globalnih tržišta i kasniju organizaciju interakcije između makro-regije (uvjetna “Rothschild grupa”).

Objektivni zakoni globalnog razvoja čine poziciju posljednjih poželjnijom, čak is obzirom na činjenicu da oni ne raspolažu tako moćnim izvršnim aparatom kakav je moderna američka država. (A vlast u Sjedinjenim Američkim Državama u okviru ove strategije trebalo bi da preuzmu njezini nositelji, to jest predstavnici uvjetne “Rockfellerove grupe”; danas su to lider demokrata Hillary Clinton i republikanski autsajder Jeb Bush).

Za Rusiju bi ovo značilo privremenu osvetu, a zatim potpuni kolaps liberalnog klana, koji se formirao početkom 90-ih godina i koji stoga slijepo i vjerno služi interesima prve skupine, koja je bila globalni hegemon u vrijeme njegovog nastanka.

Osveta će biti započeta vjerojatnom pobjedom predstavnika prve skupine na predsjedničkim izborima u SAD, kolaps – njihovom strateškom neperspektivnošću.

Pored potpune nekompatibilnosti s interesima Rusije, date povijesne okolnosti učinit će domaće liberale “zauvijek bivšim” i totalnim autsajderima, osuđenim na poraz.

Otvoreno ostaje jedino pitanje: hoće li oni uspjeti zbog svoje bezuvjetne energičnosti i učinkovitosti povuku sa sobom u povijesni zaborav cijelu našu civilizaciju – a zajedno s njom i svakog od nas, odnosno – da li ćemo mi uspjeti da im onemogućimo realizaciju ovog scenarija?
 
(fakti.org/uredio:nsp)

Sukladno Europi koja sve više tone u depresiju, Hrvatska još ne zna koliko je duboko u gov…. ! Negiranje krize nas je dovelo tu di smo danas.

Nedavno je Slavko Kulić izjavio da je Grčka zapravo u boljoj poziciji od Hrvatske, po tome što ona zna brojke na papiru. … zaduženost, inflaciju, nezaposlenost, tj. zapravo ono što Hrvatska uporno skriva i maskira, da bi se dobio socijalni mir.

INVESTITORI BJEŽE Propale su sve strane investicije u Hrvatsku! Ulaganja su na razini 1996. godine

Ovakvih ljudi nema kod nas, oni su nešto posebno, tako je zaposlenica istarska tvrtke Crimppi Oy iz Pićana opisala svoje vlasnike iz Finske koji su prije dvije godine došli u Hrvatsku proizvoditi izoliranu žicu i kabele. Zadovoljstvo je, čini se, obostrano. Vlasnik iz Finske, kažu u toj istarskoj tvrtki koja zapošljava oko 45 ljudi, dosta vremena provodi u Hrvatskoj – “ali bit će odsutan idućih mjesec dana”.

Čačić: ‘Za pad investicija nismo krivi mi, nego bivša Vlada! I klima je problematična, stvara se atmosfera: spriječi i ne daj!’

Što je tu finsku tvrtku, specijaliziranu za elektromehaničke aplikacije, elektroniku i kućanske aparate, koja ima podružnice u Kini i Estoniji, privuklo u Hrvatskoj.

Jedan dobar primjer

Prema riječima onih koji su imali uvid u razmišljanje jednog od suvlasnika tvrtke, Seppoa Hujamena, kao velikom ljubitelju jedrenja, svidila mu se pozicija. Želio je spojiti ugodno s korisnim, raditi i jedriti. Premda se i u njegovom slučaju Hrvatska pokazala kao komplicirana destinacija, domaćin je ispoštovao njihove zahtjeve i ulaganje je realizirano. S približavanjem ulaska Hrvatske u EU, mnogi su vjerovali da će ovakvih priča biti više, da će ulagači naći više interesa za dolazak u buduću članicu EU, uključujući i njenu poziciju.

Bečki institut za međunarodne ekonomske studije, primjerice, očekivao da će Hrvatska ove godine biti jedna od rijetkih zemlja u regiji koja će imati veći priljev izravnih stranih ulaganja.

Nakon što je prošle godine uloženo oko milijardu eura, procijenili su da će ove godine biti dosegnuta brojka od 1,5 milijardi eura. Međutim, posljednje brojke HNB-a govore da su u prvom dijelu godine strane investicije iznosile tek 154 milijuna eura.

Očito je da su procjene zakazale, a očekivanja iznevjerena. Razlog tako razočaravajućim brojkama, Branko Grčić, potpredsjednik Vlade i ministar regionalnog razvoja, vidi u krizi.

Opravdavanja

- Tokovi kapitala su zaustavljeni na svim tržištima, prije svega u Europi, a posljedica toga su i smanjenja ulaganja u Hrvatsku. Sam ulazak u EU, rješavanje problema birokracije i drugih prepreka, te izlazak iz krize, bit će moment koji će odrediti oporavak ulaganja, kaže Grčić. Prema njegovoj procjeni, to bi moglo biti potkraj iduće godine.

Problem Vlade

Globalne okolnosti svakako Hrvatskoj ne idu u prilog. Ulagači su u krizi slabo zainteresirani za izgradnju novih pogona ili preuzimanje neke tvrtke. Međutim, to sigurno ne može biti jedino objašnenje za tako mala ulaganja. Branko Vukmir, specijalni savjetnik UNCTAD-a koji je godinama prezentirao Svjetsko izvješće o ulaganjima te institucije, kaže da nije iznenađen niti s niskom razinom ulaganja, a niti s nepovoljnom strukturom tih ulaganja.

- Današnje je stanje posljedica dugogodišnjeg zanemarivanja i nebrige oko stvaranja povoljnog ozračja za strana ulaganja. Stvorena se klima teško mijenja, a i uklanjanje administrativnih barijera putem izmjena zakona o podzakonskih akata, dugo traje, kaže Vukmir. On smatra da je Vlada učinila barem dva korisna koraka, u pravcu otvaranja mogućnosti za strana ulaganja. S jedne strane, osnovala je novu agenciju za strana ulaganja pod vodstvom iskusnog stručnjaka, što će sigurno biti od pomoći stranim ulagačima.

S druge strane, izmijenila je Zakon o javno-privatnom partnerstvu budući da su raniji propisi bili dobar primjer kako administrativne barijere mogu onemogući svako ulaganje. Prema njegovom mišljenju, stranim ulaganjima treba posebno otvoriti malo poduzetništvo i poljoprivredu te naći modalitete kako to postići.

-Vlada treba i nadalje energično raditi na pojednostavljenju propisa kako bi se olakšalo obavljanje privrednih djelatnosti i svoje napore u tom pravcu popularizirati, kaže Vukmir. Većina prepreka koje je naslijedila ova Vlada i dalje su tu: Birokracija je i dalje spora, a parafiskalni nameti još su i veći, kaže jedan ekonomist koji je želio ostati anoniman. Ono što je posebno veliki problem je pristup problemima.

Većina zemalja koje su postale šampioni u privlačenju investitora do sada su izgradile zavidnu infrastrukturu. Imaju stotine profesionalaca koji prate i obrađuju pojedina tržišta i ulagače. Hrvatska je sve ove godine, osnivala i ukidala agencije u koje su uvijek pristizali neki ‘početnici’, a posao često počinje i završava s ministrima. Stephen Leeds, američki konzultant koji je prije nekoliko godina radio za Vladu, upravo je to izdvojio kao glavni problem: minstar može reći da je sve u najboljem redu, ali ako posao nepreuzmu profesionalci, on se negdje izgubi.

Loš rezultat

Upravo je tu ulogu sebi namijenio prvi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Radimir Čačić. Proteklih mjeseci primio je mnoge delegacije i obišao brojne destinacije po svijetu, među ostalim i Tursku. Prema pričanju jednog od turskih ulagača, to je bio prilično neuspješan sastanak. Sve što su uspjeli je – posvađati se.

Ministar Grčić je svojedobno ugostio grupu japanskih ulaganja, ali nema povratnu informaciju što je bilo dalje. Možda bi ministri veći dio energije ipak trebali usmjeriti u sistematičnije otklanjanje boljki koje smetaju potencijalnim ulagačima. ƒ

Slučaj IKEA: Na jedan potpis čekali smo puna četiri mjeseca!?

Čak 78 posto od oko 700 austrijskih tvrtki koje posluju kod nas kao prepreku ulaganju u Hrvatsku navodi preveliku birokraciju i administraciju.

Više od pola ih smatra da su najveći problemi neučinkovito i sporo pravosuđe te neusklađeni zakoni. Muči ih i korupcija.

Ova anketa provedena je prije dvije godine. Austrijska ambasada tada je pokušala upozoriti da je takvo stanje neodrživo i da će najveću štetu imati Hrvatska. I – bili su u pravu.

Otada se gotovo ništa nije poduzelo da se olakša investiranje. Jedino što se dogodilo je – novi dramatični pad investicija u Hrvatsku!

A, Austrijanci su odlučili preusmjeriti svoje investicije u Rumunjsku i Srbiju.

- Problemi s kojima se austrijski investitori susreću u Hrvatskoj još uvijek postoje! Situacija se nije promijenila – rekao nam je Roman Rauch, direktor austrijskog Ureda za vanjsku trgovinu u Hrvatskoj.

Mladen Štahan, direktor tvrtke za poslovno savjetovanje TEB, koja svakodnevno komunicira s domaćim i stranim investitorima, ovako je počeo razgovor: ‘Imate li doista dovoljno vremena da vam nabrojim sve probleme i apsurde na koje nam se investitori žale?’

Prvo problem za strane investitore, kažu u TEB-u, to što vam treba dugo dok saznate koje su vam uopće sve dozvole potrebne, zatim to što je podijeljena nadležnost među državom, županijom, gradom ili općinom u izdavanju različitih odobrenja pa se stranka često šeće od ureda do ureda.

- O istoj činjenici morate kao investitor ponekad i više puta prilagati dokaz o vlasništvu. To opterećuje jer u svakom novom koraku morate dokazivati osnovni korak. Investitore u startu odbijaju i nedorečenost i česta promjena propisa zbog čega nema pravne sigurnosti. Zbog neusklađenih propisa dolazi i do problema kad sama administracija ne zna što da radi. Osim toga, veliki su problemi s prostornim planovima, neriješenim imovinsko-pravnim odnosima… Osobe se teško odlučuju uložiti 10 milijuna eura u nešto, a pritom veliki dio vremena utrošiti u pribavljanje potrebne dokumentacije – tvrdi Štahan, ističući kako se ti problemi odnose na sve sektore gospodarstva.

Rekorder među investitorima u Hrvatskoj – po uloženom trudu i vremenu – je švedski proizvođač namještaja Ikea. Njima je ovo dvadeseta jubilarna godina otkako su krenuli u izgradnju shoping centra. Ako zanemarimo rat, njihov pokušaj realizacije investicije traje 16 godina.

- Bilo je tu svega – priča nam direktor za Hrvatsku Branko Mihajlov i nastavlja:

- Imali su problem sa zemljištem, lokacijskim dozvolama, nerazumnim zakonima, ali Šveđane je najviše začudilo to što su na samo jedan potpis od Hrvatskih autocesta morali čekati više od četiri mjeseca!

Stanje hrvatske ekonomije moglo bi uskoro postati slučaj za udžbenike ekonomije jer trenutno je u knjigama teško pronaći naziv koji prikladno opisuje situaciju u kojoj grca gospodarstvo.

Prema opisu stanja koje su poznati ekonomski analitičari dali za novi broj Lidera, Hrvatska je trenutno u inflaciji, deflaciji, stagflaciji, agflaciji, recesiji i depresiji. Prema jednoj tvrdnji svjetska inflacija se prelijeva k nama, a prema drugoj je rast cijene jednokratna pojava koja neće potaknuti inflaciju. Teško je reći tko je u pravu jer istina je da se prosječna inflacija vrti oko dva-tri posto, ali u praksi je vidljivo da rast nekih cijena proizvoda snižava deflacija nekih drugih poput cijene stanova, automobila, namještaja i odjeće. Nažalost među proizvode kojima cijena raste ubrajaju se oni iz kategorije svakodnevnih proizvoda poput hrane i energije.

Ono što pak najviše zabrinjava poslovni sektor je inflacija troškova, tj. rast cijena proizvođačkih cijena što smanjuje konkurentnost domaćih proizvođača. Snažniji rast proizvođačkih cijena u odnosu na potrošačke upućuje i na pad marže proizvođača, što izaziva pad njihove profitabilnosti.

Dodatni udar ne proizvođače je rast porezne presije i mjere za punjenje državne blagajne što poveća jedinični trošak proizvodnje. Među Liderovim sugovornicima nema složnih rješenja kako riješiti opisanu situaciju. Sigurno je jedino da dobrog rješenja nema bez razumijevanja ukupne slike i cjelovite strategije koja bi mogla biti i nekonvencionalna. Možda je najbolji naziv za opis situacije dao bivši premijer Sanader – ‘mi smo u banani’.

HRVATI U STRAHU OD SVEGA U većoj smo recesiji nego Grčka, imamo manje novca nego Afrikanci

Ništa ne kupujemo, samo plaćamo dugove i štedimo, pokazuje istraživanje Nielsena, svjetskog lidera u istraživanju tržišta.

Doista mi nije jasno zašto ste u tolikom strahu? Imam pred sobom istraživanje koje pokazuje da su Hrvati među najpesimističnijim potrošačima na svijetu. Ovo mjerenje je barometar straha u zemlji, ja sam danas ovdje i ne razumijem zašto je razina pesimizma tako velika, čudio se Jean-Jacques Vandenheede, vodeći konzultant Nielsena, najznačajnije svjetske agencije za istraživanje tržišta, komentirajući novu studiju koja pokazuje da su Hrvati, uz Korejce i Mađare, najpesimističniji narod na svijetu.

Optimističniji od nas su čak i Grci, čija je zemlja na rubu bankrota.

Naime, 10 posto Grka, koji valjda na nekom otoku daleko od stvarnosti love ribu, uvjereno je da im zemlja nije u recesiji. U raskoraku sa stvarnošću samo je četiri posto Hrvata koji su uvjereni da je naša ekonomija još u plusu.

Ljudi ne vide promjene

- Doista me iznenadila pozicija Hrvatske. Ne živim u Hrvatskoj i ne mogu odgovoriti na pitanje zašto je to tako, ali mogu zaključiti da je generalno razina straha na ulici ogromna. Pitanje zašto je to tako za sve je one koji utječu na javno mišljenje – političare, vlasnike tvrtki, novinare. Ovo se nije dogodilo preko noći i želite li da ljudi promijene mišljenje, moraju vidjeti promjene – rekao je Jean-Jacques Vandenheede.

Da su Hrvati pesimisti, bilo da je riječ o osobnim ili državnim financijama, pokazala je globalna studija agencije za istraživanje tržišta i javnog mnijenja Nielsen iz trećeg kvartala ove godine. Studija koja mjeri indeks povjerenja potrošača provedena je na više od 29.000 interenetskih korisnika i predstavlja populaciju od oko milijardu potrošača u 58 zemalja svijeta.

Indeks 100 je balans između pesimizma i optimizma, a Hrvatska je na nevjerojatno pesimističnom 41 bodu.

Pokazatelj stanja uma

Indeks pesimizma glavni je pokazatelj “uma” potrošača u 58 zemalja svijeta. Logika je vrlo jednostavna: što su potrošači pesimističniji, to više zatvaraju svoje novčanike i još više režu potrošnju. Stanovnici Indonezije, Indije i Filipina, pokazuje Nielsenovo istraživanje, najoptimističniji su potrošači na svijetu.

Europa je negdje između i čini se kako je značajan dio potrošača realan, što znači da su pesimisti “gornje kategorije”. Drugim riječima, svjesni su ekonomske situacije i pesimistično ocjenjuju sadašnjost i blisku budućnost, no ne tako crno kao, primjerice, Hrvati.

Već se pokazalo kako je kriza Hrvate naučila pameti i prekinula praksu potrošnje bez pokrića. Od sumanutih kupaca zakopanih u minuse i kredite postali smo umjereni potrošači koji paze što kupuju i pokušavaju uštedjeti gdje god mogu.

Galopirajući rast cijena

Potvrđuje to i istraživanje Nielsena u kojem je 78 posto hrvatskih ispitanika reklo da je promijenilo navike potrošnje. Svaki drugi ispitanik tvrdi kako troši manje na odjeću ili telefoniranje, a traži i jeftinije proizvode za istu cijenu.

- Premda su potrošači promijenili svoje navike, i dalje je ogromna razlika između onoga što ljudi kažu i u konačnici naprave. To je tako u svim zemljama – ističe Nielsenov konzultant Jean-Jacques Vandenheede.

Pesimistične Hrvate trenutno najviše brine sigurnost posla i rastuće cijene režijskih troškova, dakle računa za struju, plin i grijanje te galopirajući rast cijena hrane.

- Samo dva posto ispitanika u Hrvatskoj kaže da je tržište rada dobro ili vrlo dobro, što je nevjerojatno nizak postotak. U Estoniji tako misli 32 posto ispitanika, u Rusiji 30, a u Grčkoj 18 – čudi se konzultant Nielsena.

Ekonomija je postala glavna briga za svakog petog Hrvata, a kriza uobičajeni dio rječnika u svakodnevnoj komunikaciji.

Unatoč najavama ministra financija Slavka Linića da će naša ekonomija biti iduće godine u plusu od 1,7 posto, čak 86 posto Hrvata mu ne vjeruje i uvjereno je da će se recesija nastaviti i sljedećih 12 mjeseci.

Psihološki doprinos

Iste recesijske misli Hrvati prelijevaju i na osobne financije pa ih samo 20 posto ocjenjuje da će u idućih 12 mjeseci imati dobre ili odlične osobne financije.

Češka je, primjerice, gotovo na razini Njemačke i Nizozemske u kojoj više od 45 posto građana pozitivno ocjenjuje osobne financije u sljedećem razdoblju.

- Siguran sam da će za pet godina netko napraviti akademsko istraživanje o ponašanju potrošača i uvjeren sam da će se pokazati da je način na koji smo govorili o krizi još pogoršao situaciju i više nego što ona doista jest ozbiljna. Mislim da smo pretjerivali s negativnostima. To psihološki pridonosi povećanju straha potrošača – ocijenio je Vandenheede.

Kriza kao izgovor

S druge strane, Vandenheede ističe još jedan fenomen, a to je globalna kriza kao masovni izgovor za baš sve negativno što se događa u svim sferama života.

- Mi danas sve loše možemo pripisati krizi. Primjerice, ako je zatvoren neki restoran, njegov će vlasnik reći da je to zbog krize. Ma nije kriza, nego vam je hrana loša. Ima mnogo restorana koji rade i u krizi, ali kriza je krasan izgovor za sve – zaključio je Jean-Jacques Vandenheede.

Nemojte da vam se dogodi Estonija: Štednja dovela do rasta BDP-a od 8 posto, a svi bježe glavom bez obzira

ESTONIJA na prvi pogled izgleda kao zemlja kakvu bi mnogi poželjeli. Gospodarska kriza jedva da ju je i dotakla, a BDP je na visokih osam posto, no nešto u toj zemlji gospodarskog čuda ipak ne štima. Naime, radna snaga masovno je napušta, a mnogi više ne žele živjeti u Estoniji posebice ne u Talinnu. Zašto? Analiza koju je napravio Deutsche Welle daje odgovore na mnoga pitanja, a njihov zaključak dostatan je i da se Hrvatska zapita idemo li u željenom pravcu.

Nastavnici jedva sastavljaju kraj s krajem

“Gospodarski rast od osam posto se međutim između ostalog može zahvaliti padu plaća i mirovina. Osim toga, od gospodarskog uzleta profitiraju uglavnom bolje obrazovani u većim gradovima poput metropole Tallinna. Izvan većih urbanih središta stanovništvo jedva sastavlja kraj s krajem”, navodi DW u svojoj analizi Estonije dodajući da situacija nije bolja ni za zaposlene u javnim službama jer primjerice nastavnici u prosjeku zarađuju oko 500 eura mjesečno što je nedostatno za život u Tallinnu gdje su stanarine ali i cijene hrane dosegnule zapadnoeuropsku razinu.

Rezultat svega je da se mnogi odlučuju za odlazak u obližnju Finsku pa samo Helsinkiju živi i radi preko 40.000 Estonaca.

Uzorno gospodarstvo s nevjerojatnim padom standarda

“Problem s iseljavanjem je vidljiv i iz statističkih podataka zbog kojih vlasti zvone na uzbunu. Po prvi put od osamostaljenja, broj stanovnika Estonije pao je ispod granice od 1,3 milijuna. U posljednja dva desetljeća Estonija je izgubila 18 posto stanovništva.”, stoji u analizi DW-a u kojoj se naglašava kako problem nije samo ekonomske prirode već i natalitet.

Estonski ministar financija Jürgen Ligi svjestan je problema odnosno da je iseljavanje posljedica čeličnih gospodarskih reformi koje su baltičku zemlje doduše učinile “uzornim učenikom” unutar EU-a ali su prouzročile i pad standarda.

Kupovna moć sve niža

“Pozitivni gospodarski pokazatelji i niska nezaposlenost ne mogu sakriti činjenicu da je kupovna moć građana sve niža. Već i oni koji dobivaju prosječnu plaću od oko 800 eura jedva sastavljaju kraj s krajem. Situacija s umirovljenicima, zbog prosječne mirovine od 320 eura, još je gora”, stoji u analizi DW-a.

Napokon smo stigli na Zapad: Depresija i stres sve veći javnozdravstveni problem u Hrvata!

NEIZVJESNOST  i stres sve su prisutniji okidač lošijeg fizičkog, ali i duševnog zdravlja. Dok stručnjaci upozoravaju na negativne trendove, posebice depresije i alkoholizma, ususret Svjetskom danu mentalnog zdravlja provjerili smo je li stanje doista alarmantno.

Porazni podaci Zavoda za javno zdravstvo

Nezaposlenost ili strah od gubitka posla, financijski ili problemi druge prirode. Niz je rizičnih faktora koji mogu izazvati neko od mentalnih oboljenja. Da su ona u Hrvatskoj u porastu i postaju sve učestaliji javnozdravstveni problem, pokazuju još aktualni podaci Zavoda za javno zdravstvo iz 2010. godine.
“Duševni ili mentalni poremećaj u bolničkom pobolu godinama već sudjeluju sa negdje oko sedam posto, međutim ako se gleda dob od 20 do 59 godina ili radno aktivno stanovništvo, onda ipak taj problem pobola zbog mentalnih poremećaja predstavlja jedan od vodećih problema”, otkriva doktorica Maja Silobrčić Radić, voditeljica Odjela mentalnog zdravlja Zavoda za javno zdravstvo.

Priličan broj slučajeva dijagnosticira se i u ambulantama. Iako su poremećaji uzrokovani alkoholom i shizofrenija češći, sve je više hospitalizacija zbog depresije i stresa, različitih ovisno o spolu.

Ljudi su ili potpuno divlji ili potpuno depresivni
“Tako da muškarci više obolijevaju, odnosno, više se liječe od poremećaja uzrokovanih alkoholom ili posttraumatskog stresnog poremećaja. Kod žena, depresije su bile vodeće 2010. i 2009. godine vezano za hospitaliziranja”, ističe doktorica Silobrčić Radić.

Već i letimičan pogled na turobne novinske naslove, psihologinji i sociologinji Mirjani Krizmanić dovoljan je za zabrinutost duševnim stanjem društva u cjelini.

“Ja bih rekla da više nasilja ima sustavno iz godine i godinu jer ima sve manjeg dobrog odgoja. Ljudi nisu odgojeni da kontroliraju svoje emocije, oni su divlji. S jedne strane su potpuno pasivni, ništa se ne bune, nitko ne demonstrira”, pojašnjava Krizmanić.

Svi su bolesni

Protiv apatije u koju, podsjeća Krizmanić, nismo dovedeni preko noći, već to traje godinama, najviše pomaže udruživanje s drugim ljudima, jer depresija ne krije uvijek socioekonomsko naličje.

“Da se čovjek ne osjeća osamljen i prepušten na milost i nemilost onima koji su gore. Ljudi su katkad depresivni. Ne zbog situacije oko njih, nego zbog situacije u kući. Žena postane depresivna jer je muž vara ili djeca neće učiti ili djeca idu od kuće, i tako, ima puno drugih razloga. Tako da, nekako bih rekla da se ljudi, što se mentalnog zdravlja tiče, relativno dobro drže, osim što raste kriminal”, kaže Krizmanić.

A što kažu građani, osjećaju li depresiju oko sebe i utječe li to na njih.

“Naravno da jesu. Depresija i apatija. Još uvijek imam radno mjesto, u obitelji mi je sve u redu, pa to onda nema utjecaja na moje zdravlje. Ne žalim se jer dok sam radio sam dobro radio i sada mi ništa ne nedostaje. 80 posto penzionera je bolesno, mala je mirovina, prema tome, dok platiš režije i više se nema s čim niti kruha kupiti”, ističu građani.

Postanite plavuša

Drugi, pak, teškim vremenima unatoč, čuvaju zdravlje provjereno korisnim lijekom – humorom.

“Plavušama je dobro, mi niti ne shvatimo da je loše. Tako da je poruka svima, svi se obijite u plavo”, kaže jedna građanka.

BROJKE RAZDORA Granica probijena u 2012.: Više od 3000 rastava, svaki 3. brak se razvodi!

Naš brak nije bio osobito dobar, ni ja ni žena nismo bili sretni, ali smo tehnički funkcionirali. Kao roditelji dvoje djece bili smo funkcionalna obitelj, bez svađa, bez scena.

Odlučila je da je dosta!

Obaveze su nas nosile, djeca su nas držala. A onda je došla kriza. Imali smo dobar standard i htjeli smo ga održati. Umjesto da sam rekao: ‘Dosta, neke su druge stvari važnije’, sve svoje snage uložio sam u materijalno osiguravanje obitelji. Počeo sam raditi puno više, bilo mi je puno teže, dolazio sam kući sve kasnije, u cijelu se obitelj uvukla nervoza, frustracija je bila sve veća. Moja supruga od mene nije imala ništa, imao sam osjećaj da radim i spavam, da sam zgažen. Životi su nam se razišli i ona je jednostavno odlučila da je dosta – priča Ivan, 40-godišnji vlasnik jedne manje tvrtke, koji se proljetos, nakon sedam godina braka, rastao. Bi li njihov brak opstao da nije došlo do velike krize, srozavanja standarda na koji su bili navikli i njegova sve većeg izbivanja od kuće zbog posla, ne može reći. – Naš brak nije bio dobar, ali je opstajao. Možda bi preživio da nije došlo i do te financijske frustracije, a možda ne bi – kaže Ivan.

Dramatičnih 15 posto!

On i njegova bivša žena jedan su od više od 3000 bračnih parova koji su se, prema prvim podacima Državnog zavoda za statistiku, ove godine rastali. Broj razvoda u tom razdoblju, u odnosu na isto razdoblje lani, porastao je za dramatičnih 15 posto! Ta je brojka u promatranom razdoblju prvi put, otkad se statistički prati, veća od 3000, dok je istovremeno broj sklopljenih brakova praktički ostao na lanjskoj razini, odnosno povećao se za zanemariva tri posto. – Podaci su očekivani jer u doba krize broj razvoda uvijek dramatično raste. Nezaposlenost, ekonomska nesigurnost i financijski problemi ‘pogoduju’ razvodima. U takvim se uvjetima raspadaju nestabilniji, već načeti brakovi, iako je sasvim sigurno da bi dio njih ozdravio i preživio u drugačijim, boljim ekonomskim okolnostima. Dakle, brakovi u kojima već postoje problemi u krizi, kad se dodatno opterete ozbiljnim financijskim poteškoćama, ne uspiju opstati – kaže dr. Anđelko Akrap, ugledni demograf s Katedre za demografiju zagrebačkog Ekonomskog fakulteta.

Osim što se sve više rastaju, ljudi su sve manje spremni i za ulazak u brak. U odnosu na pretkriznu 2007., u Hrvatskoj je u prvih sedam mjeseci ove godine broj sklopljenih brakova bio manji čak 25 posto, a broj razvoda veći 17 posto. Najveći “potop” Hrvatska je zabilježila lani, kad se tijekom cijele godine vjenčalo tek nešto više od 20.000 parova, što je najmanja brojka ikad, manja i od broja onih koji su sudbonosno “da” odlučili reći najgore ratne 1991.

Katastrofalan omjer

- Podaci za 2012. tek su preliminarni i do kraja godine moglo bi doći do promjene, ali trend se aposlutno neće promijeniti. Činjenica je da je broj sklopljenih brakova strelovito pao i u odnosu na rastuće razvode doveo je do krajnje zabrinjavajuće situacije za cijelo društvo. Tijekom 2007. godine bilježili smo 19 razvoda na svakih 100 sklopljenih brakova, a ove godine skočili smo na čak 28 razvoda na 100 novih brakova – objašnjava dr. Josip Obradović, sveučilišni profesor i autor knjige “Psihologija braka i obitelji”.

Drugim riječima, dok je jednostavna metoda podjele novih brakova s brojem razvoda pokazivala da se 2007. raspadao svaki peti brak, ove se godine raspadao gotovo svaki treći.
 
ČITAJ VIŠE:

Kod nas kao da nema krize: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 7.dio
MMF ulazi u HR: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 6.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 5.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 4.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 3.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 2.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI !
 
izvor: index.hr, jutarnji.hr, liderpress.hr, dw.de
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11067"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Masivno povećanje globalnog duga, deficita i daljnje bezobzirno trošenje i nedostatak sluha od strane političkog vodstva da opozovu takav trend, ukazuju na potencijalno neugodne točke koje bi se mogle obistiniti. Što se događa s našim ulaganjima, ako uđemo u drugu recesiju ili – (gutljaj) – depresiju?

Evo ažuriranih snimaka stanja cijene zlata tijekom svake recesije od 1955.
Jasno je , ovo ne treba pretpostavljati da će zlato imati loše rezultate u vrijeme recesije.

Čak i u krahu 2008. godine, zlato je i dalje završilo godinu s 5% dobiti. A s količinom razrjeđenja novčane valute koje smo doživjeli od tada, čini se vjerojatnije da će zlato rasti u bilo kojem od pada gospodarske aktivnosti, nego da će padati. Doista, ako je odgovor vlade na recesiju, tiskanje više novca, plemeniti metali će biti kritična imovina koju morate imati u svom posjedu.

   Čak i ako je cijena zlata stagnira ili završi dolje ove godine, indeks potrošačkih cijena neće. Trajna kupovna moć zlata je razlog zašto se držite metala.

Što o dionicama zlata?

Unatoč oslabljivanju 1970-ih dok je zlato patilo od stagflacije, tri recesije i Vijetnamskog rata, proizvođačkan cijena zlata je porasla više od 600%, dok je index S&P je u osnovi bio ravan ravna. A to uključuje oko 65%-tnu prodaju i korekciju, baš kao što smo vidjeli u 2008. godini.  Da bude jasno, dionice zlata i srebra neće biti imune na rasprodaje ako recesija ili još gore privremeno zatuče našu industriju. Ali na kraju, mi smo uvjereni da će se oduprijeti tome.

Nemojte izgubiti strpljenje ili povjerenje u svoje zlatne zalihe. Što se događa sa cijenom u kratko vrijeme je samo jedno poglavlje u ovoj knjizi bull tržišta, a mi mislimo da ćete biti sretni u trenutku koji se zadnje poglavlje napiše.
 
 
(activispost/uredio:nsp)
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8041"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]