Broj Rusa koji se žele vratiti u SSSR dosegnuo je 66 posto 2018. godine, postavljajući 15-godišnji rekord, otkrilo je novo istraživanje

To je porast od 8 posto u odnosu na prošlu godinu kada je 58 posto ispitanika reklo “da” na pitanje žale li zbog pada Sovjetskog Saveza, otkrila je anketa agencije Levada-Center.

Anketa nije nikada premašila 65 posto glasova “ZA SSSR” od 2004. godine, a apsolutni rekord postavljen je 2000. godine, kada je 75 posto građana dalo potvrdan odgovor.

Agencija Levada-centar je počela anketirati stanovništvo u svezi ovog pitanja 1992. godine, godinu dana nakon raspada SSSR-a.

Većina onih nostalgičara Sovjetskog Saveza bili su ljudi stariji od 55 godina. Međutim, posljednjih godina takvi su stavovi također porasli među onima u dobi od 18 do 24 godine, rekao je glasnogovornik agencije.

60 posto ispitanika također je izrazilo uvjerenje da je propast SSSR-a mogao biti spriječen.

Ljudi su uglavnom nostalgični za Sovjetskim Savezom zbog; uništavanja zajedničkog gospodarskog sustava njihovih 15 republika (52 posto); gubitka osjećaja pripadnosti velikoj i moćnoj sili (36 posto) i rasta međusobnog nepovjerenja i neprijateljstva među bivšim zemljama (31 posto).

Povećanje broja onih kojima nedostaje SSSR potaknule su ovogodišnje mirovinske reforme, koje su povećale dob za umirovljenje za pet godina, rekla je Karina Pipiya, istraživačica Levada-Centra.

“Ljudi obično objašnjavaju svoju nostalgiju za Sovjetskim Savezom u uglavnom neracionalnim shvaćanjima o snažnom gospodarstvu i prosperitetu tijekom tog razdoblja, potpuno zaboravljajući na nedostatak osnovnih dobara i sustava bonova (za kupnju osnovnih potrepština) u to vrijeme” – rekla je Pipiya.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Agafia i njen mlađi brat rođeni su u pustari gdje su jedine osobe koje su tijekom života upoznali bili njihovi roditelji

Agafia Likova (74) je jedini preživjeli član obitelji Likova koja potpuno sama živi u jednoj kolibi u šumi u Sibiru. Njena obitelj koja je pripadala fundamentalističkoj pravoslavoj sekti starovjeraca, odbila je prihvatiti reformu crkve. Davne 1936. godine Staljin ih je protjerao u Sibir.

Njen otac Karp Likov je okupio obitelj i zajedno su se povukli duboko u šumu, u kolibu koja je 240 kilometara udaljena od naselja. Nakon smrti oca, prije nešto više od 30 godina, nakon čega su joj ubrzo preminuli i majka i brat, Agafia je ostala potpuno sama, bez ikakvog dodira sa civilizacijom.

Agafiju su ponovno nakon više desetljeća našli tek kada je prije dvije godine, nakon što je osjetila bolove u nogama, putem satelitskog telefona pozvala hitnu pomoć. Nije poznato otkud ovoj pustinjakinji tako moderan uređaj, piše Guardian.

Tada se Agafia po prvi put susrela s tehnologijom od koje je bila izolirana više od 30 godina. Tim Britanaca odlučio je snimiti dokumentarni film o njenom životu.

Agafia i njen mlađi brat rođeni su u pustari gdje su jedine osobe koje su tijekom života upoznali bili njihovi roditelji. Obitelj je živjela u potpunoj izolaciji dok ih nije otkrila grupa geologa 1978. godine.

Od njih su saznali da je Staljin mrtav već 20 godina i da je njegovo doba represije tada već bilo završeno. Unatoč ovim informacijama, naviknuti na pustinjski život, obitelj Likova odlučila je ostati u Sibiru.

Kako je rekla, Agafia nikada nije usamljena jer kako kaže, Isus je uz nju. “Kršćanin nikada ne može biti usamljen jer svaki ima svog anđela čuvara. Dokle god je Isus sa mnom, ja nikada neću biti usamljena” rekla je Likova.

Ova starica koja živi izolirano od svih ima svoj vrt u kojem sadi krumpir, mrkvu, luk, repu, a kako kaže, cijeli joj se dan svodi na liturgijske obrede.

Za obitelj Likova se prvi put čulo u svijetu osamdesetih kada je Vasilij Peskov, ruski novinar i pisac prvi put objavio priču o ovoj neobičnoj obitelji i njihovoj ekstremnoj izoliranosti od ostatka društva. Sovjetska vlada je, nakon što je priča objavljena, platila Agafiji da putuje Rusijom mjesec dana kako bi vidjela svoju domovinu i tada je prvi put vidjela aute, avione, pa čak i novac.

To je bilo zadnji put da se pojavila negdje među ljudima i otada jedini kontakt s vanjskim svijetom ima kada odlazi na liječnički pregled. Agafia je jedini preživjeli član obitelji Likova.
 

 
(express.hr)

Nije teorija zavjere! Europa izaziva rat s Rusijom, a ljudi će izginuti ako se ne probudimo!

Možda jedini glas razuma i istine uoči razornog NATO summita u Varšavi bila je njemačka zastupnica Sara Wagenknecht koja je otvoreno NATO ‘idiotima’ rekla istinu bez uvijanja. Na svoj govor poprimila je veliki aplauz!

Ona se direktno obratila kolegama, Merkelici i predsjednicima rekavši kako nas politika NATO-a ne vodi naprijed nego nazad – prema ratu objasnivši da se to nikome ne sviđa!

‘Danas simbolično prolazi 75 godina od rata Njemačke i Sovjetskog saveza pa je strašno da se pred ruskom granicom opet provode vježbe u kojima sudjeluje Njemačka.

Navodno se američka nuklearna oružja postavljaju u Njemačku kako bi spriječili Putinov napad na Baltik, ali zar zaista mislite da možemo povjerovati u to?, rekla je njemačka zastupnica.

Nakon što su je upitali zašto Rusija provodi vojne manevre i zašto pomiče granice u protekla dva desetljeća ona je uzviknula: ‘Zar to nije upravo ono što NATO radi?’ Dodala je da NATO svijetu plasira laži i propagandu u koju ne možemo povjerovati.

‘Navodno se novo naoružanje NATO-a provodi kako bi se suzbila Rusija. Zar nisu mogli smisliti bolji razlog. Pa troškovi NATO su 13 puta veći od ruskog troška, a sada se NATO dodatno naoružava za sigurnost Europe, kakve su to gluposti’, upitala je.

Šutnjom se borite protiv krize, dodala je Wagenknecht koja je Merkelici jasno poručila: ‘vaša politika nas vraća unazad, prema ratu’.

‘Srmotno je to što se cijeloj Europi nametnuli njemačku ekonomsku politiku, molim vas da s time prestanete dok nije prekasno’. Njemačka veleposlanica dodala je još jednu ključnu stvar a to je činjenica da Europa uopće nije demokratska, i kao takva osuđena je na propast.

‘Širom Europe jača nejednakost. Između beskrajnog bogatstva i očajnog siromaštva  nalazi se izuzetno mala srednja klasa koja se osjeća zapostavljeno. Sve je manji entuzijazam za EU u kojoj demokracija nema nikakvo značenje. Najveći neprijatelj EU sjedi u Bruxelessu.

Glasovi Velike Britanije uopće nisu bili važni jer je Juncker ponovio da se CETA i TTIP sporazum treba odobriti nezavisno od volje zemalja članica. Jel’ shvaćate vi razmjere takve autoritativne vladavine?’

I to nije sve, dodala je, samo par dana nakon Brexita EU komisija odobrila je herbicid glifosat za cijelu Europu, mimo medija, iako je on kancerogen. To treba biti naša nada upitala je? Glifosat koji je usmjeren na nove generacije mladih.

Drugim riječima, upozorila je na genocid i depopulaciju europskih naroda, kako kancerogenim tvarima na koje se šuti, tako i ratom u koji nas NATO mora uvući, između ostalog i kako bi ‘smanjio’ broj ljudi na planetu!

Možda zato njezin govor iako popraćen aplauzom, nije naišao na jednako oduševljenje potkupljenih masovnih medija.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno.hr)

Početkom ’80-ih godina 20. stoljeća bilo se prešlo na nuklearnu doktrinu “gipke obrane”, prema kojoj je NATO bio spreman upotrijebiti nuklearno oružje, ali je pobjedu morao tražiti konvencionalnim oružjem

Kada se završio Hladni rat, Vlada Poljske je otkrila tajna sovjetska dokumenta u kojima se izlaže mogući plan vođenja rata između NATO-a i Varšavskog pakta. Kako piše “National interest”, taj plan, poznat kao “Sedam dana do Rajne”, našao su u osnovi vojnih vježbi 1979. godine na kojima je simulirano nanošenje udara na 25 ciljeva na poljskom teritoriju.

Prema mišljenju američkog lista, legenda o ofanzivi je bila jednostavno “smokvin list” koji je trebao sakriti pravu prirodu vjerojatnog konflikta – iznenadnog i munjevitog udara SSSR-a na NATO .

Kako prenosi list, ’80-ih godina 20. stoljeća NATO je prešao na nuklearnu doktrinu “gipke obrane”. Savez je tada bila spreman upotrijebiti nuklearno oružje, ali je za pobjedu morao koristiti konvencionalno naoružanje. U tome je i bila glavna razlika u odnosu na Varšavski pakt koji je, prema otkrivenim informacijama, smatrao da je upotreba nuklearnog oružja neizbježna i koji je planirao ga iskoristi od samog početka.

Prema mišljenju autora članka, takva koncepcija je davala Varšavskom paktu kolosalne strateške prednosti nad NATO-om.

Prema planu “Sedam dana do Rajne” sovjetske nuklearne sile bi uništile Hamburg, Düsseldorf, Köln, Frankfurt, Stuttgart, München, Bonn. Bilo je planirano uništenje sjedišta NATO-a u Bruxellesu, kao i belgijske luke Antwerpena. Nizozemsku prijestolnicu i lučki grad Amsterdam očekivala je ista sudbina. Na Dansku je prema planu trebali biti izvedena dva nuklearna napada.

Na kraju bi NATO bio obezglavljen, a civilne vlasti u Zapadnoj Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj i Danskoj bi bile uništene i demoralisane. Te zemlje je nakon toga trebalo okupirati za sedam dana . Uništenjem luka u Hamburgu, Antwerpenu i Amsterdamu bi se ozbiljno ograničile mogućnosti NATO-a za slanjem pomoći iz Velike Britanije i Sjeverne Amerike.

Nakon izvođenja nuklearnih udara u ofenzivu je trebalo prijeći i regularna vojska. U planu “Sedam dana do Rajne” bilo je predviđeno da Poljska postane radioaktivna zona koja bi izolirala Sovjetski Savez od njegovih snaga u Istočnoj Njemačkoj i Mađarskoj.

Ta vojska, zajedno s vojskama Istočne Njemačke, Čehoslovačke i Mađarske, trebala je biti dovoljna za izvođenje operacije. Kako navodi “National interest”, teoretski poljske snage su mogle biti iskorištene, ali se 1979. godine u SSSR-u pojavila sumnja u njihovu političku pouzdanost.

Kako zaključuje autor članka, taj plan prilično jasno ukazuje na dvije situacije. Kao prvo, u slučaju iznenadnog napada kopnena vojska postaje najvažnija snaga, jer što se ona brže kreće, brže će biti uništen NATO, uključujući njegove avijacijske i pomorske objekte.

Kao drugo, NATO bi vjerojatno izgubio taj rat , jer pretpostavke Saveza da bi rat postupno prešao u nuklearni bile bi fatalne jer je protivnik namjeravao iskoristiti nuklearno oružje već prvog dana.

“Scenarij trećeg svjetskog rata u Europi je uvijek bio malo vjerojatan, ali istovremeno je bio posebno opasan. Znamo da bi eskalacija i prelazak na nuklearni rat bio ne samo vjerojatan, već zagarantiran.

Jedino pitanje je koji opseg bi dobio takav nuklearni rat i da li bi u njemu ljudska civilizacija preživjela”, zaključuje američki list.
 
(vestinet.rs,sputniknews.com)

Američki milijarder George Soros izjavio je prije par dana da smatra da se Rusija uzdiže dok se Europska unija urušava

Očito je da je George Sorosu prvobitni cilj urušiti Europsku uniju, pa zatim Rusiju iz koje je nedavno izbačen.

To se, rekao je Soros, događa na isti način kao kada je EU počela “cvijetati” u vrijeme kada se Sovjetski Savez počeo raspadati.

Soros je naveo da “više nego ikada” ima osjećaj da sudbina Europske unije ovisi o budućnosti Ukrajine, prenio je Reuters.

To je izjavio u Londonu na skupu koji je organizirao pokret “Otvorena Rusija”, čiji je osnivač Mihail Hodorkovski, poznati kritizer Kremlja.
 
(sputniknews.com)

MIHAIL POLTORANJIN JE RUKOVODIO KOMISIJOM ZA SKIDANJE OZNAKE TAJNOSTI SA DOKUMENATA KPSS

Mihail Poltoranjin bio je u vladi Rusije u vrijeme Borisa Jeljcina i ministar i jedan od zamjenika premijera.

Potom je postao šef državne komisije za skidanje oznake “strogo povjerljivo” sa dokumenata KPSS, uključujući i one koji se tiču ​​raspada Sovjetskog Saveza.

Prošle su godine, a Poltoranjin danas tvrdi: da je ključni dokument s kojim je počeo raspad SSSR – deklaracija kojom je Ruska Federacija 12. lipnja 1990. proglasila svoj suverenitet u okvirima Sovjetskog Saveza – bio napisan znatno ranije. Još 70-ih godina!

I ne jednostavno “znatno ranije”, već – da je bio napisan u jednom tajnom institutu pored Beča!

Poltoranjin čak tvrdi da su zakretanje ka Zapadu – koje je ubrzao Mihail Gorbačov, a dovršio Jeljcin – isprojektirao još Jurij Andropov i Aleksej Kosigin.

Poltoranjin precizira da je “nacrt” deklaracije o suverenitetu Rusije napravljen 1974. godine, za vladavine Leonida Brežnjeva, u institutu International Institute for Applied Systems Analysis sa sjedištem u Laksenburgu kod Beča.

On naglašava da je sve počelo od toga što su se 1970. sreli tadašnji sovjetski premijer Kosigin i šef KGB Andropov da u četiri oka razmotre “jedan problem”. Poltoranjin, inače, naglašava da je Andropov bio sin Jevgenje Fleknseina čija je obitelj do 1917. držala mrežu draguljarnica u Moskvi.

Prema njegovim riječima, Kosigin i Andropov su se tada složili da su najbolje godine SSSR ostale u prošlosti i da treba praviti velike promjene, čak isključiti iz njegovog sastava Uzbekistan, Turkmeniju, Kirgistan, Tadžikistan, Moldaviju, te Armeniju. Drugim riječima: da su planirali Rusiju učiniti samostalnom državom.

Poltoranjin posebno ukazuje da su Kosigin i Andropov imali zajedničkog prijatelja – Mihaila Gvišianija, general-potpukovnika NKVD, bivšeg zamjenika Lavrentija Berije. A da je Kosigin čak kćerku Ljudmilu udao za njegovog sina Džermena.

Ovo je važno zato što je Anropov – kako tvrdi Poltoranjin – upravo Džermena poslao u Rimski klub u kojem se u to vrijeme nalazio glavni trust mozgova Zapada.

Džermen se sa “rimljanima” 1972. dogovorio o osnivanju spomenutog instituta IIAS u Laksenburgu, za koji su kupili lijep zamak koji se jeftino prodavao.

Osnivači tog instituta su postali SSSR i SAD, a u određenoj mjeri i Rimski klub. Potom su suosnivači postali još i Austrija, Njemačka, Brazil i Meksiko.

Poltoranjin ukazuje da su kroz taj institut prošli svi koji su potom bili glavni u Gorbačovljevoj Perestrojci, u raspuštanju SSSR i Jeljcinovoj garnituri. Bilo u Laksenburgu ili u u njegovoj sovjetskoj filijali – Institutu Ruske akademije znanosti za sustavne analize.

Filijalom je rukovodio Džermen Gvišiani.

Prema onome što je on “otkopao”, u sastavljanju nacrta buduće deklaracije o neovisnosti Rusije sudjelovali su i neki pripadnici Rimskog kluba. Već nacrt je sadržavao glavnu postavku deklaracije: zakoni Rusije imaju primat nad zakonima SSSR.

Poltoranjin je o svemu napisao knjigu u kojoj je spomenuo i jednu od najstarijih židovskih organzacija B’nai B’rith, a danas naglašava da je institut kod Beča bio od samog svog početka povezan ne samo sa njom nego i sa “Komitetom 300″ i Bilderberška klubom.

On posebno naglašava da je taj klub 2006-te ili 2008-me u Kanadi donio odluku o preseljavanju u Europu iz bliskoistočnih, drugih azijskih i afričkih zemalja oko 20 milijuna ljudi.

Poltoranjin tvrdi da su vodeći boljševici – sve do Staljinovog preuzimanja vlasti – potkradali vlastitu državu.

Otkriva je Lenjin u to vrijeme u švicarskim bankama već imao 170 milijuna ondašnjih franaka, da je Felix Đeržinski imao isto toliko, da su po stranim bankama novac držali i Kamenjev i Zinovjev. A da je Lav Trocki, čiji je rođak Abram Životovski bio bankar, u jednoj američkoj banci imao milijardu dolara, što je u ono vrijeme bila ogromna suma.

Staljin je sav taj novac – podvlači Poltoeanjin – uzeo silom, vratio ga u zemlju i njime započeo industrijalizaciju SSSR. A na taj način je zemlji osigurao 5 milijardi dolara.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

NATO je formalno opisao njihove planove za odlazak u rat s Rusijom, rekavši da ako se Rusija usprotstavi njihovim pokušaja da im se okruži zemlja s vojnicima, NATO će odgovoriti sa sveobuhvatnim ratom

Od otvaranja baze u Deveselu u Rumunjskoj, gdje se nalaze lansirne rampe takozvanog ”proturaketnog štita”, ali i puno ranije, kao što samo ime američkog Ministarstva obrane kaže, navodi se da Sjedinjene Države i saveznici isključivo rade na ”zajedničkoj obrani” i sva su oružja proizvedena i raspoređena diljem planete u tu svrhu.

Tako je ”proturaketni štit” u Europi preventivno raspoređen zbog iranskih balističkih projektila, što je glupost u koju više nitko ne vjeruje. Posljedica ove politike je bila i ruska aneksija Krima, koja se nikada ne bi dogodila da NATO nije odlučio apsorbirati Ukrajinu i s njezina teritorija, prije svega s Krima i iz područja Harkova, bio u stanju učinkovito i na vrijeme neutralizirati ruske obrambene sustave raspoređene iza Urala.

Jedan od umirovljenih ruskih generala je krajem 2014. potvrdio da se u Ukrajini moralo reagirati kako NATO ne bi prešao rijeku Dnjepar, što je na kraju i učinjeno, svidjelo se to zapadnim Ukrajincima i Washingtonu ili ne. Dakle, strateški cilj Rusije je ostvaren, a prevratnička vlada u Kijevu je donijela lošu procjenu kada je vjerovala da se Putin neće usuditi na takav korak. Ulog je bio prevelik za bilo kakvo oklijevanje, a na pitanje je li odluka Kremlja bila ispravna i jesu li imali razloga strahovati, svatko ima svoj odgovor.

Trenutno je u tijeku antiruska histerija u Sjedinjenim Državama, koja traži još veća ulaganja u obranu i jačanje vojnih kapaciteta, koja često poprima oblik groteske.

Pođimo od činjenice da su ulaganja Pentagona ograničena isključivo na ofenzivna oružja namijenjena za invaziju drugih zemalja. Na primjer, kome trebaju ”stealth” zrakoplovi u obrani svog teritorija? Washington je jedini vlasnik nuklearnih nosača zrakoplova koje prate desetine krstarica, razarača, amfibijskih jurišnih brodova i nuklearnih napadačkih podmornica, kojima može napasti bilo koji dio svijeta.

Sjedinjene Države također imaju flotu od preko 500 teških teretnih zrakoplova posebno dizajniranih za prijevoz oklopnih divizija na desetke tisuća kilometara daleko od američkog kontinenta. Rusija je okružena NATO bazama i Washington tu zemlju vidi kao veliki plijen, obzirom na golemo područje na kojem su poljoprivredna zemljišta, šume, pitka voda i 60% mineralnih resursa Zemlje.

Od raspada Sovjetskog Saveza, kada su Sjedinjene Države ostale jedina supersila na svijetu, nastao je model s kojim Washington provodi vojne invazije na drugu zemlju. Najprije se stvara psihoza među javnost da će odabrana zemlja uskoro napasti i okupirati susjede, a kada ciljanu zemlju napadne američka vojska pokreće se psihološki rat koji se intenzivno provodi od strane medija i američka vojna agresija se predstavlja kao otklanjanje opasnosti od države koja prijeti svojim susjedima.

Za SAD, u stvari, Hladni rat nikada nije završio, a posljednje dvije godine se vodi psihološki rat nezapamćenih razmjera protiv Rusije, prisiljavajući EU i druge vazalske države da se ujedine oko odluke Washingtona u nametanju ekonomskih sankcija ”neprijatelju”.

Kako bi se spriječili širenje ruskog utjecaja nakon uspjeha u Siriji, Sjedinjene Države moraju ubrzati pripreme za napad na Rusiju. Ipak, Barack Obama, kome ističe mandat, vjerojatno ne može donijeti tu odluku, ali nije sasvim za odbaciti da će se sljedeći predsjednik ili prije predsjednica na to možda i odlučiti.

Kada je Hillary Clinton u pitanju, ništa se ne može isključiti, jer je tek sad, između ostalog, poznato da je ona bila najveća pobornica intervencije u Libiji i žarko je željela da se otkloni ”iranska prijetnja” i agresijom na Siriju oslabi takozvani šiitski polumjesec i oslabi Iran, prema njezinim riječima, ”vječna prijetnja američkom savezniku Izraelu”. Osim toga, prema priznanju Victorie Nuland, ”Euromaidan” u Kijevu se također pripremao za vrijeme mandata Hillary Clinton kao državne tajnice, a John Kerry i društvo su samo dovršili posao.

Gdje će napasti SAD?

Prema mišljenju vojnog analitičara i bivšeg zapovjednika rumunjske baze Otopeni s dugogodišnjim vojnim iskustvom, Valentina Vasilescua, kojeg je iznio za Katehon, Sjedinjene Države ne misle na iskrcavanje na Daleki istok Rusije. Umjesto toga, baš kao i Napoleon ili Hitler, plan je zauzeti strateški grad Rusije – Moskvu. Početni plan je bio da će Euromaidanom Sjedinjene Države apsorbirati Ukrajinu u svoju sferu utjecaja, te da će ruske pomorske baze na Krimu prijeći u ruke američke mornarice, a Ukrajina je trebala postati članica NATO saveza.

Agresija na Rusiju je prema ovom planu trebala biti pokrenuta s ukrajinskog teritorija, jer je Lugansk, na primjer, samo 600 kilometara udaljen od Moskve.

Početni plan je pokvario referendum na kojem se odlučilo za ponovno ujedinjenje Krima i Rusije, a kasnije je rat u Donbasu spriječio SAD u pokretanju bilo kakve vojnu agresiju protiv Rusije iz Ukrajine. No, američki plan je revidiran i prema novoj verziji je baltičkim državama suđeno da budu novi poligon za napad.

Stoga, u konačnici, države članice NATO saveza i vrše pritisak na Švedsku i Finsku da se i one pridruže NATO paktu, tako da se njihova područja mogu koristiti za buduće operacije protiv Rusije. I s te strane je Moskva samo 600 kilometara od granice s Latvijom i nije zaštićena nikakvom prirodnom preprekom koja bi ugrozila i iz vojnog gledišta mogla osujetiti invaziju.

Kako bi ”obeshrabrio Rusiju”, Pentagon je povećao vojnu potrošnju u antiruskoj kampanji u svim zemljama koje graniče s ”aktualnim arhineprijateljem”.

Također je raspoređena dodatna oklopna američka brigada u baltičkim zemljama i Poljskoj, čime se krši zakon iz Ugovora Rusija-NATO iz 1997. Osim toga, američka flota je povećana s 272 na 350 ratnih brodova. Dakle, strateški plan Pentagona može uključivati ​​”blitzkrieg” s konvencionalnim oružjem pod zapovjedništvom NATO pakta, koji bi krenuo od baltičkih zemalja i Poljske izravno prema Moskvi.

Poraz Rusije bi doveo do promjene političkog vodstva zemlje na čelu s Vladimirom Putinom, a potom i do postupnog povlačenja snaga, prepuštajući dijelove ruskog teritorija okupaciji Latvije, Estonije i Ukrajine. Zapadna granica Rusije bi se uspostavila duž linije Sankt Petersburg – Novgorod – Kaluga – Tver – Volgograd.

Zbog brze modernizacije kineske vojske, što može uzrokovati ozbiljne probleme za SAD i saveznike u zapadnom Pacifiku, Pentagon se zalaže da se ne koristite sva raspoloživa sredstva u borbi protiv neprijatelja u Europi i trećina američkih vojnih snaga će se držati u rezervi u slučaju iznenadnog napada Kine.

Koji je mogući vremenski okvir za napad na Rusku Federaciju?

Svaka vojna invazija protiv Rusije može biti uspješna za SAD samo do 2018. godine, nakon čega su šanse za uspjeh značajno umanjene, obzirom na gubitak tehnoloških prednosti Pentagona u mnogim područjima u odnosu na rusku vojsku i mogućnost da sukob postane globalni u kojem će se koristiti nuklearno oružje.

Zadržati zračnu nadmoć

Ruska vojska je koncentrirana na obranu. Ima presretače visokih performansi, visoko mobilne protuzračne raketne sustave koji mogu otkriti i uništiti američke zrakoplove pete generacije. Dakle, američka vojska, čak ni uz podršku svih članica NATO pakta ne može ostvariti zračnu nadmoć.

Uz velike napore bi mogli ostvariti djelomičnu zračnu nadmoć i to u kratkim vremenskim razdobljima u nekim područjima u blizini granice s Rusijom, najdublje 300 kilometara u ruskom teritoriju.

Za stvaranje sigurne zone leta u kojoj djeluju ruski protuzračni sustavi, Amerikanci će u prvi val napada biti prisiljeni poslati najmanje 220 borbenih zrakoplova: 15 bombardera B-2, 45 F-35 i 160 F-22A.

S dvije aerodinamičke komponente, jedan B-2 može nositi do 16 laserski navođenih bombi GBU-31 (900 kg), 36 kazetnih bombi CBU-87 (430 kg) ili 80 bombi GBU-38 (200 kg).

F-22A zrakoplov može biti naoružan s dvije bombe JDAM (450 kg) ili 8 bombi od 110 kg. Jedan od glavnih nedostataka su američki antiradarski projektili AGM-88E, dometa 140 km, preveliki da stanu u porazan prostor zrakoplova F-22A i F-35, jer su dugi 4,1 m i imaju rep od 1 metra, a ako su priključeni na vanjske nosive stupove odmah dovode u pitanje ”nevidljivost” ovih zrakoplova.

Dominantni cilj prvog vala udara su zračne luke i ruski sustavi A2 / AD. Što se tiče zrakoplova F-22A, izvješća Pentagona su zadovoljavajuća za rezultate zrakoplova F-117, prvog zrakoplova 5. generacije koji je korišten u prvoj kampanji u Perzijskom zaljevu i 1999. u SRJ.

Pentagon je tada prvotno naručio 750 zrakoplova F-22A, kojima je htio zamijeniti F-16 američkog ratnog zrakoplovstva, ali je američka obavještajna služba otkrila da je Rusija protiv F-117 uspješno testirala ”anti-stealth radar” 96L6E i Pentagon smanjuje narudžbu na 339 F-22A.

Dok su Amerikanci razvijali i testirali F-22A, Rusi su već stvorili protuotrov, to jest S-400 raketni sustav koji koristi multi-komponentnu opremu za otkrivanje kao što je 96L6E. Na kraju je proizvedeno samo 187 zrakoplova F-22A.

Zadaću ruske protuzračne obrane, pored zrakoplova 5. generacije, mogu zakomplicirati 500-800 krstarećih projektila s američkih ratnih brodova i podmornica raspoređenih u Baltičkom moru. Mogućnost da ove krstareće rakete dosegnu svoje ciljeve je mala, jer je za njihovu neutralizaciju Rusija ima oko 250 borbenih zrakoplova MiG-31 dugog raspona, sposobnih za dostizanje brzine 2,83 Macha (3500 km / h), a specijalizirani su za presretanje zrakoplova tipa AWACS E-3 Sentry i krstarećih projektila. Radar zrakoplova MiG-31 može otkriti ciljeve na udaljenosti od 320 km i istovremeno slijediti njih 24, od kojih 8 mogu biti napadnuti istovremeno s raketama R-33/37 dometa 300 km i brzine 6 Macha.

U isto vrijeme, američki F-18, F-15E, B-52 i B-1B mogu, bez približavanja granici s Rusijom, čak i bez dolaska u domet projektila sustava S-400, lansirati mini krstareće projektile AGM-154 i AGM-158, aktivnog dometa od 110 do 1000 kilometara. Oni mogu pogoditi ratne brodove Baltičke flote i baterije projektila zemlja-zemlja 9K720 Iskander (dometa 500 km) i SP-21 Točka (dometa 180 km). U najboljem slučaju, učinkovitost ovog prvog vala bi mogla neutralizirati 30% nadzorne mreže zračnih radara u Rusiji, 30% bojni S-300 i S-400, raspoređenih između Moskve i granice s baltičkim zemljama, 40% automatiziranih C4I sustava (posebice komponenti za radarsko ometanje), kao i zračne luke gdje bi se uspjelo blokirati 200 zrakoplova i helikoptera, čime bi se sigurno nanijela šteta ruskom operativnom sustavu upravljanja.

Međutim, očekivani gubici Sjedinjenih Država i saveznika bi mogli doseći do 60-70% krstarećih projektila i zrakoplova koji su ušli u ruski zračni prostor u prvom valu.

Koja je najveća prepreka za postizanje zračne nadmoći?

Oko gradova Petrograd i Kaliningrad su Rusi stvorili dva automatizirana sustava C4I koji imaju komandu, kontrolu, komunikacije, računala, obavještajne sustave i automatiziranu interoperabilnost, čime su ostvarili nadmoć u radio-elektronskom ratu i sprječavanju sustava kopnenog, zračnog i svemirskog američkog nadzora.

Između ostalog, C4I oprema uključuje sustave SIGINT i COMINT Krasuha-4, koji može presresti sve komunikacijske mreže. Krasuha-4 može spriječiti radarski nadzor američkih vojnih satelita Onyx i Lacrosse, radare instalirane u susjednim zemljama ili montirane na američke zrakoplove za izviđanje AWACS, E-8C, RC-135 i bespilotne letjelice Northrop Grumman RQ-4 Global Hawk. Ruska vojska je opremljena sustavima za ometanje optroničkih senzora (FEB) i sustava za lasersko, GPS i infracrveno navođenje neprijateljskih bombi i projektila. Takvi sustavi su relativno malobrojni, ali oni mogu onemogućiti postizanje važnih ciljeva neprijatelja.

Širenje ruskih C4I sustava također omogućava stvaranje dvije zone isključenja, one zabrane pristupa i područja zabrane A2 / AD, koja su neprobojna za NATO snage. Osim toga, C4I je integriran s dvije bojne s protuzrakoplovnim projektilima dugog dometa S-400 i nekoliko mobilnih baterija kratkog dometa sustava Tor-M2 i Pancir-2M. Da bi se spriječila invazija sa zapada, Rusija bi trebala početi razvijati integraciju automatiziranih sustava C4I, EW i A2 / AD od Sankt Petersburga do granice s baltičkim zemljama u regiji Kaliningrad. Sustav S-400 može pratiti 80 zračnih ciljeva i napasti ih pri brzini od 17 000 km/h na udaljenosti od 400 km, koristeći podatke iz radara i multispektralnih satelitskih senzora.

Rusija ima 20-25 bojni, svaka s 8 × 40 lansirnih sustava za projektile S-400, što je ukupno oko 180 lansirnih instalacija S-400. Osam bojni S-400 se nalaze oko Moskve i jedna je u Siriji. Rusija bi mogla dovesti druge bojne S-400 na granice s baltičkim zemljama ili ih rasporediti u Bjelorusiji uz 130 bojni S-300 opremljenih s 1 100 lansera za S-300 projektile dometa 200 km, koji, iako su stariji od S-400, otporni su na na smetnje, te se mogu nadograditi prema standardu PMU-1/2 i opremiti radarom 96L6E.

S-500, još napredniji od S-400, testira se i bit će u upotrebi u ruskoj vojsci 2017. Zbog brojnih i vrlo učinkovitih oprema, SIGINT i COMINT, antiradarskih, antioptroničkih i anti-GPS sustava, NATO pakt nad Rusijom ne može imati prevlast u radio-elektroničkom ratovanju.

Treba podsjetiti da ruski su automatizirani sustavi C4I, EW i A2/AD u Siriji spriječili američku ”antiterorističku koaliciju” da otkrije koji će teroristički ciljevi biti napadnuti od strane ruskih bombardera.

U slučaju napada NATO pakta na Rusiju, Sjedinjene Američke Države će u prvom valu na ruskom teritoriju pogoditi 60-70% lažnih ciljeva. Zrakoplovi za ometanje i brodovi američke mornarice u Baltičkom moru će štititi sljedeći val zračnih napada u Sjedinjenih Američkih Država. No, zbog slabe zračne nadmoći iz prvog vala, sljedeći napadi NATO pakta bi imao sve teže gubitke. Američke zračne snage se sastoje od 5 000 aviona i helikoptera koji pripadaju ratnom zrakoplovstvu, mornarici i marincima, a njima bi se pridružilo 1 500 zrakoplova NATO saveznika.

Ova analiza vojnog analitičara i stručnjaka za zrakoplovstvo je uglavnom fokusirana na jedini mogući ili barem najoptimalniji pravac napada, te se ograničava samo na prvi i mogući drugi val, nakon kojega bi trebala uslijediti hipotetska kopnena ofenziva, koja bi ruske snage potisnula do zamišljene buduće ruske granice St. Petersburg -Veliki Novgorod – Tver – Kaluga – Volgograd, a okupirani dio Rusije bi pripao baltičkim zemljama i Ukrajini. Takav bi poraz bi poraz definitivno iz Kremlja pomeo Vladimira Putina i Rusija bi dobila marionetsku vladu poput one u Kijevu.

Primjetno je i da je cijela analiza fokusirana na sjeverni front na Baltiku, jer je prvotno smjer napada trebao biti onaj iz pravca Ukrajine, što je ”uspješno riješeno” ujedinjenjem Krima s Ruskom Federacijom i budućim statusom Donbasa koji će vječno blokirati ulazak Ukrajine u NATO savez. Zanimljivo je da bi se, prema ovoj analizi, tijekom cijele kampanje trebalo koristiti isključivo konvencionalno oružje. Kako tvrdi Vasilescu, svaka vojna invazija na Rusiju od strane NATO pakta može biti uspješna samo do 2018. godine, nakon čega su šanse za uspjeh značajno umanjene, obzirom na gubitak tehnoloških prednosti Pentagona u mnogim područjima u odnosu na rusku vojsku i mogućnost da sukob postane globalni u kojem će se koristiti nuklearno oružje.

Međutim, teško je za povjerovati da bi u ovako apokaliptičnom scenariju Rusija pristala na poraz zbog mogućih zauzimanja zapadnih područja zemlje, što se već dva puta dogodilo u povijesti zemlje, ali s katastrofalnim ishodom po agresora.

Osim toga, jučer je glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova, Marija Zaharova, rekla “kako Rusija ima pravo odgovoriti na američki proturaketni štit u Europi”.

“Diplomatski proces traje već dugo vremena i tijekom njega su o ovom pitanju raspravljali vojni stručnjaci, diplomati i analitičari, predstavnici Ministarstva obrane, Glavnog zapovjedništva i predstavnici zemalja NATO saveza. Na tim konferencijama je ruska strana prikazala što će se dogoditi ako dođe do jednostrane uspostave i implementacije sustava proturaketnog štita. Rusija je bila spremna stvoriti sustav zajedno s NATO savezom i Sjedinjenim Državama. Mi smo učinili sve što je bilo moguće. Danas ne možemo kriviti nikoga s diplomatske točke gledišta, ali možemo zbog konkretnih prijedloga koje smo predočili našim zapadnim partnerima”, naglasila je Zaharova.

“S obzirom kako se ova situacija razvija danas, naravno, zadržavamo pravo na poduzimanje svih koraka kao odgovor “, dodala je glasnogovornica ruskog MVP.

No, bez obzira na sve, u petak se u poljskom gradu Redzikowo obilježio početak izgradnje nove komponente proturaketnog štita NATO pakta. Ceremonija je održana u trenutku prosvjeda u kojima su sudjelovali mještani i stanovnici susjednih regija.

Nova baza NATO pakta u Rumunjskoj predstavlja dovršetak plana izgradnje proturaketnog štita u istočnoj Europi kojeg je još 2007. najavio George W. Bush.

“Plan naoružanja ruske vojska će se mijenjati prema prijetnjama”

Moskva smatra da je širenje NATO pakta alarmantan signal i sigurnost zemlje dovodi u opasnost.

“Sustavi u Rumunjskoj i Poljskoj će mogu lansirati projektile za uništiti naše balističke i krstareće rakete. No, to je i oružje za napad koje može biti opremljeno s nuklearnim bojevim glavama”, rekao je u travnju pomoćnik tajnika Uprave sigurnosti Rusije, Jevgenij Lukjanov.

S druge strane, ruski predsjednik Vladimir Putin je u petak rekao kako implementacijom proturaketnog obrambenog sustava u Rumunjskoj NATO komplicira međunarodnu situaciju.

“Proturaketni štit nije obrambeni sustav, nego je dio nuklearnog arsenala. Sustav se nastavlja razvijati, iako više ne postoji nuklearna prijetnja od strane Irana. Rusija uskoro kreće u utrku u naoružanju, ali se predviđaju promjene u oružju i vojnim planovima, kako bi imali adekvatan odgovor na prijetnje”, rekao je Putin.

Ruski predsjednik je istaknuo da su SAD odbacile sve ruske prijedloge oko suradnje u području uspostave zajedničkog proturaketnog štita u Europi, te rekao da će Rusija poduzeti sve mjere kako bi zaustavila prijetnje NATO pakta po zemlju.

Dakle, ulazimo u novu utrku u naoružanju u kojoj je opet Europa nuklearni poligon, a na konvencionalnu prijetnju Rusija već ove godine u sastav svojih oružanih snaga šalje dodatna 144 oklopna vozila BMD-4M, prenosi TASS, dok National Interest piše o brzoj implementaciji u ruske zračno-desantne snage novog mobilnog protuzračnog obrambenog sustava “Pticelov”, te niz drugih oružja.

Ako je Valentin Vasilescu u svojim vojnim predviđanjima dijelom i pogriješio, doduše ograničenim na početno ostvarivanje zračne premoći, za ostalo je potpuno u pravu i za godinu, najduže dvije, čak i s višestruko manjim sredstvima, Rusija će imati obranu učinkovitu do razine da napad jednostavno neće biti moguć.

Postavlja se pitanje samo kome je sve to trebalo?
 
(altermainstreaminfo.com.hr)

U Britaniji je zvanično startala kampanja za referendum o članstvu zemlje u Europskoj uniji, zakazan za 23. lipnja. Zapravo, rasprava o toj temi – pri čemu ne samo u Britaniji, već i na kontinentu – vodi se odavno.

Ali, od 15. travnja, dva udruženja, koje je britanska izborno povjerenstvo službeno imenovala za organizatore referenduma, imaju pravo trošiti novac za lobiranje – do 7 milijuna funti svaki.

Međutim, iako britanska vlada ima dovoljno argumenata u korist očuvanja članstva u EU, referendum koji se približava, ipak, nanosi Europskoj uniji vrlo bolan a možda i fatalan udarac.

U siječnju 2013. godine, britanski premijer David Cameron – u ime svoje političke stranke – objavio je da će vlada Njezinog Veličanstva zakazati referendum o očuvanju članstva Velike Britanije u EU ukoliko konzervativci pobjede na parlamentarnim izborima 2015. godine. Istina, prethodno je britanska vlada trebala razgovarati s EU o promjeni uvjeta britanskog članstva u Uniji.

Konzervativci su pobijedili na parlamentarnim izborima. Cameron je ostao premijer. Pregovori, koji su trajali čitavu drugu polovicu 2015. godine, završili su potpunim uspjehom za Britaniju: 20. veljače 2016. godine Europska unija se, nakon čisto akademskog otpora, suglasila sa svim zahtjevima vlade Njezinog Veličanstva.

Upravo tada je Cameron najavio da će obećani referendum biti održan 23. lipnja 2016. godine.

Danas su pristaše i protivnici očuvanja članstva Britanije u EU oštro podijeljeni – po pola. Čak i unutar vlade nema jedinstvo, o čemu svjedoči pozicija premijera, koji je izjavio, da se zalaže za ostanak Britanije u Europskoj uniji, ali ministri vlade u ovom slučaju mogu, ne samo da glasuju po osobnom nahođenju, već mogu i lobirati za izlazak iz EU.

Ipak, pristalice očuvanja “europskog jedinstva” imaju dobre šanse da obrane svoju poziciju.

Prvo, protiv izlaska iz EU tradicionalno nastupaju škotske elite, koje su već izjavile da zadržavaju pravo da provedu novi referendum o neovisnosti Škotske u slučaju da bude donesena odluka o istupanju Velike Britanije iz Europske unije. Unatoč tome, većina Škota će glasovati protiv.

Drugo, na referendumu će imati pravo glasati građani zemalja Britanskog Commonwealtha, koji se u vrijeme njegovog održavanja budu nalazili na teritoriju Velike Britanije. A to je otprilike 3 milijuna ljudi koji su zainteresirani da se zadrži status quo.

Treće, još milijun i pol građana Britanije stalno je nastanjeno na kontinentu. I oni također ne žele mijenjati pravila igre.

Na kraju, kao četvrto, ankete pokazuju da zagovornici izlaska iz EU računaju da će Velika Britanija uspjeti da se oslobodi svih europskih obveza, uz zadržavanje svih prednosti članstva. A to je krajnje sumnjivo, jer Europska unija ionako jedva uspijeva osigurati ustupke koje podrazumijeva poseban status Velikoj Britaniji.

Osim toga, sporazum je uvjetovan napomenom da će stupiti na snagu samo u slučaju da Velika Britanija formalno potvrdi svoju namjeru da ostane članica EU.

Tijekom 90-ih godina jedan od glavnih argumenata u prilog EU je bilo ukazivanje da u njen sastav streme svi susjedi. Zaista, za ulazak u EU tada su se borile ne samo istočnoeuropske i pribaltičke države, ne samo zapadne republike raspadnutog SSSR-a, već i geografski izvaneuropske kavkaske države, pa čak i neke države Srednje Azije.

Što više, krajem 90-ih godina EU je bila prisiljena izmisliti mehanizme “susjedstva” za države Magreba, dokazujući mogućnost pa čak i učinkovitost širenja EU na Sjevernu Afriku (od 1998. do 2006. godine, EU je potpisala sporazum o asocijaciji sa svim zemljama Magreba, osim Libije, kao i sa Egiptom, Jordanom i Libanonom).

Slika svijeta je bila jasna i jednostavna – Sovjetski Savez je bio neučinkovit i raspao se, jer su svi htjeli iz njega izaći, a EU je učinkovita zato jer u nju svi žele ući.

Britanski referendum uništava ovu legendu. Pitanje izlaska iz Unije ozbiljno se razmatra u jednoj od vodećih zemalja EU, i rezultati volje naroda se nikako ne mogu predvidjeti. A svoje nezadovoljstvo diktatom europske birokracije u više navrata su izražavali Mađarska, Grčka, Italija i (ne tako glasno, ali redovito) i druge zemlje juga i istoka Europe.

Dok su se bunili mlađi partneri, Bruxelles se nije mnogo uzbuđivao: jer, kuda bi oni mogli otići? Ali, ako zajednica prestane zadovoljavati potrebe glavnih korisnika, onda putem referenduma može poći i njemački biznis, nezadovoljan kako općom vanjskom politikom EU, tako i politikom vlastite vlade, čiji sankcijski rat s Rusijom donosi njemačkim industrijalcima i trgovcima značajne gubitke.

A bez Njemačke, Europska unija – nije Europska unija.

Rumunjskoj, Bugarskoj i Poljskoj, pa čak i Portugalu i Španjolskoj trebaju njemački krediti za kupnju njemačke robe, njemačko platežno sposobno tržište za prodaju njihovih proizvoda iz rijetkih sektora gospodarstva koji su još aktivni, njemački turisti, itd. Čak i ukupan proračun EU, iz koga redovito izvlače financijsku pomoć mali i slabi, puni uglavnom Njemačka. A poslije ustupaka Velikoj Britaniji, udio Njemačke u financiranju sveevropskog jedinstva bit će još veći.

Generalno, prvo, primjer je zarazan. Naročito primjer tako uglednog partnera kao što je Velika Britanija. Ukoliko London dobije pravo da ne nosi teret sveevropske financijske i sigurnosne politike, ako je njemu dozvoljeno da samostalno regulira migracijske tokove na otoku, kao i ograničiti socijalna davanja migrantima iz drugih zemalja EU, onda će i drugi željeti da učine isto. Posebno imajući u vidu da Britanija zadržava sve prednosti članstva.

Međutim, ako svi dobiju ista prava kao što ih ima Velika Britanija – onda će EU postati fikcija.

Europskom komisijom neće imati tko upravljati, a proračun EU neće imati tko napuniti. Pristajući na ustupke jednom članku, radi očuvanja formalnog jedinstva, EU motivira i ostale da iste ustupke traže za sebe.

Drugo, teret očuvanja EU, ranije raspodijeljen između najjačih ekonomija, postaje pretežak za samu Njemačku.

Italija i Španjolska su dugo bile primatelji europske financijske pomoći, kojom, uz velike teškoće, uspijevaju ne doći u grčko stanje. Francuska, u najboljem slučaju, može o svom trošku da održi dojam vlastitog relativnog prosperiteta, ali nema snage da pomogne ikom drugom.

Sada i London odbacuje teret održavanja “sveevropskog” balasta, milostivo omogućavajući Berlinu, jer je njemu toliko potrebna ujedinjena Europa, da plati njeno postojanje iz svog džepa.

Globalna sistemska kriza, žestoko podrivajući temelje svih suvremenih ekonomija, ne spava, Berlin nema novca za bacanje. Po rubu oštrice hoda Deutsche Bank, mjehuri toksične aktive koji su do te mjere narasli, da prijete da sahrane, u slučaju eksplozije, ne samo njemački, već i sveeuropski financijski sustav.

Čak ni svjetske financije neće dobro proći – kriza 2008. godine će izgledati kao lagani povjetarac.

Njemačka industrija gubi borbu za američko tržište od Kine, pa čak i od Rusije. A upitna je čak i njena dominacija na tržištima EU. Očuvanje konkurentnosti na račun zamrzavanja prihoda u uvjetima rastućeg pritiska na obiteljske budžete prijeti padanjem kupovne moći vlastitog stanovništva.

U principu, situacija nije pogodna za preuzimanje dodatnih troškova.

Na neki način, trenutna situacija u EU podsjeća na situaciju u Sovjetskom Savezu prije tri desetljeća. Periferija, koja prima pomoć je nezadovoljna diktatom centra, a financijske mogućnosti prenapregnutog centra su sve iscrpljenije zbog periferije koja mu “sjedi na vratu”.

Razumijevanje uzajamnosti postupno ustupa mjesto uzajamnim potraživanjima, nezadovoljstvu i želji da se revidiraju pravila igre. Ali, ono što je s mukom uspjelo zbog sveevropskog prosperiteta (podsjećam na propali Ustav Europske Unije koji su oborile Francuska i Nizozemska, i koji je prinudno zamijenjen Lisabonskim ugovorom), ne može uspješno biti ponovljeno u uvjetima krize sustava.

Kada se Sovjetski Savez raspadao, zahtjevi za otcjepljenje stizali su od pribaltičke elite. Beloveška Pušća i sve ostalo došlo je tek kasnije. Početak se desio, kada su nacionalne elite saveznih republika, uvidjevši da se s Estoncima, Latvijcima i Litvancima trguje, da se njihova lojalnost pokušava kupiti dodatnim ustupcima, pomislile su: “A zašto ne bismo mogli i mi – ako mogu oni”?

Sada je britanski referendum ista takva mina pod temeljima Europske unije, kakva je bila pribaltička fronda u odnosu prema SSSR. Stvar nije u rezultatima referenduma. Stvar je u tome što je EU odustala od principijelne pozicije koja se temeljila na tome da su sva prava i beneficije moguće samo pod uvjetom izvršenja određenih obveza, pa još – pristajući na ucjene Camerona – krenula u ustupke.

Da je Europska unija odustala od pregovora i dopustila Britaniji mogućnost da bira između zajedničkih napora u rješavanju zajedničkih problema i separacije – ni jedan mogući izbor Londona ne bi bio opasan za EU kao što je davanje Londonu posebnih prava radi očuvanja prividnog jedinstva.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Deset država do 2115. neće postojati u ovakvom obliku kao danas, a postoje i razlozi za to

Razlog su osim prirodnih katastrofa i politički razlozi. Sama povijest pokazuje da države mogu iz različitih razloga nestati i nastati. I dok je 20. stoljeće donijelo raspad Austro-Ugarske, Sovjetskog Saveza, stručnjaci smatraju da bi se slično moglo dogoditi nekim državama u ovom stoljeću.

Kiribati, Nizozemska, Velika Britanija, Kanada, Južni Sudan, Tajvan, Palestina, Sjeverna Koreja, Haiti, Sealand (mikronacija – samoproglašena imaginarna “država” ) za sto godina više neće postojati, piše portal toptenz.net.

Kiribati, otočna država u Tihom oceanu, zbog povećanja razine mora mogla bi nestati. Predsjednik ove zemlje je već počeo evakuaciju stanovnika s nekih otoka nakon ciklone Pem. Uputio je i zahtjev Australiji, Novom Zelandu i Fidžiju da prihvate njegove državljane kao izbjeglice.

Što se tiče Nizozemske, klimatske promjene tu bi mogle odigrati presudnu ulogu uzme li se u obzir da se ova država većim dijelom nalazi ispod razine mora. Nizozemskoj ne prijeti samo rast nivoa mora, već je pravi problem što neki nasipi koji je čuvaju od mora, spriječavaju otjecanje poplavnih voda.

Kod Velike Britanije, kako se navodi razlog je političke naravi. Češći pozivi na referendum mogli bi biti razloga da Velika Britanija do 2115. godine možda neće postojati u današnjem obliku.

Za Kanadu bi, kako se navodi, gubitak Quebeca gdje živi četvrtina kanadske populacije, uglavnom francuske nacionalnosti, mogao dovesti do raspada preostalog dijela zemlje pod pritiskom regionalnih razlika i separatističkih pokreta.

Što se tiče Tajvana, portal navodi da je samo pitanje vremena kada će biti pripojen Kini.

U slučaju Sjeverne Koreje, neki stručnjaci smatraju da je također pitanje vremena kada će se Sjeverna Koreja urušiti. Kada se to dogodi, navodi portal, nešto prije 2115. godine, Južna Koreja će biti spremna da vrati Sjever u ujedinjenu zemlju.

Dok većina svjetskih sila ne priznaje Palestinu kao državu, više od dvije trećine članica UN su to učinile. Ipak, u kombinaciji s neprijateljskim Izraelom i značajnom nestabilnošću u toj regiji, slabost palestinske uprave će vjerovatno rezultirati time da 2115. godine Palestina vjerovatno neće postojati kao državni entitet.

Najkraće će, kako piše, trajati Južni Sudan, najmlađa država na svijetu. U devet od 10 njegovih provincija traju sukobi, a ukoliko se ne postigne politički dogovor, teško da će ova zemlja opstati.

Haiti su se ranije više suočavali s etničkim čišćenjem i sukobima, a danas veliki utjecaj imaju posljedice klimatskih promjena.
 

 
(net.hr/uredio:NSP)

Trenutno se na stranicama USAID-a može naći više od 27 banaka koje imaju zaklade za potporu nevladinim organizacijama. Da, dobro ste čuli, banaka

Na primjer, Rabo Bank Foundation - radi na poboljšanju “života siromašnih i ugroženih skupina ljudi u zemljama u razvoju pružajući im priliku da žive pun i samostalan život.”

Triodos - vodeća britanska banka za socijalno poduzetništvo

Axis Bank Foundation (ABF) – održivi razvoj

Barclays Bank - rad za budućnost mladih u šest zemalja – Brazil, Egipat, Indija, Pakistan, Uganda i Zambija

Pojava svih glavnih društvenih  pokreta u obliku nevladinih udruga, tisuća njih,  bilo onih u „borbi“ za građanska prava, zaštitu okoliša, prava žena ili prava potrošača, prava LGTB zajednice, redom vremenski koincidira s usporednim padom tradicionalnh oblika političkog angažmana opće populacije, poput glasanja na izborima, aktivnog uključivanja stanovništva u rad političkih stranaka i posebice umanjenjem značaja radničkih sindikata čije članstvo je u stalnom opadanju.

Što su NVO?

Nevladine organizacije su, po definiciji, generalno prihvaćene organizacije koje nisu osnovane od strane vlada ili dogovorom između vlada.

Prema Haroldu Jacbsonu, autoru etabliranog teksta o međunarodnim organizacijama: „NVO  imaju redovne sastanke svojih predstavnika, onih članova koji stvaraju i donose odluke i stalnog osoblja.

Članstvo tih organizacija čine prvenstveno pojedinci i privatna udruženja, a ne državna. Oni stvaraju formalno etablirane mreže svojih asocijacija. NVO imaju širok spektar djelovanja koji uključuju humanitarnu pomoć, razvoj, ljudska  prava, mirotvorstvo i mnoga druga.“

NVO i Ujedinjeni Narodi 

Na službenim stranicama UN-a možemo pročitati pregršt informacija o važnoj ulozi nevladinih organizacija.

18. srpnja 1944. ni originalni “Američki privremeni prijedlozi za generalnu međunarodnu organizaciju”, niti prijedlog “Dumbarton Oaks”, kojeg predaju četiri velike sile – SAD, Velika Britanija, SSSR i Kina 7. listopada 1944, nisu sadržavali nikakvu referencu o ulozi nevladinih organizacija, već  samo o budućim specijaliziranim agencijama u sklopu sustava Uujedinjenih naroda.

Međutim, američka delegacija na konferenciji u San Franciscu kao savjetnike uključuje u rad i predstavnike 42 nacionalne organizacije .

Među njima su udruge iz područja rada, prava, poljoprivrede, ekonomije i obrazovanja, plus predstavnike udruga žena, crkve, branitelja i civilnih udruga.

Preporuka ovih savjetnika je da se ubuduće kao obvezna stavka predviđaju konzultacije između nevladinih organizacija i ECOSOC, te im omogućuje  važnu ulogu predstavljanju međunarodnih sindikata, što je dovelo do usvajnja članka 71. Povelje UN-a.

Članak 71. Povelje UN-a omogućuje gospodarskom i socijalnom vijeću „savjetovanje s nevladinim organizacijama u stvaranju odgovarajućih sporazuma, a koji su u domeni njihove kompetencije“.

Takvi sporazumi mogu biti doneseni u suradnji sa međunarodnim organizacijama kada je to potrebno, a nakon konzultacija s predstavnicima UN-a koji na određenoj stvari rade.

S povećanjem interesa NVO za savjetnički status pri UN-u 1993., ECOSOC traži da im se prava povećaju i napokon u lipnju 2004. generalni tajnik UN-a i tajnik Vijeća za civilno društvo iznose izvješće prema kojemu će UN više ulagati u partnerstvo

- produbljivati fokus u radu na razini države

- produbiti dijalog Vijeća sigurnosti i NVO

- produbljivati suradnju sa izabranim predstavnicima

No, pogledajmo kako to izgleda u praksi.

Zašto NVO? Kako američki donatori prigrljuju civilno društvo nakon Hladnog rata

Tijekom ’90-ih Amerika provodi najambicioznije napore u promoviranju demokracije i civilnog društva, naročito u Rusiji i ostalim postsovjetskim državama, ali i jugoistoku Europe. Američke privatne zaklade i američka vlada daju ogromne novčane potpore za stvaranje nevladinih organizacija u ciljanim zemljama, kao i za njihov daljnji rad.

Kao rezultat te pomoći stvoreno je doslovno na desetke tisuća postsovjetskih NVO i dobar dio istih se uzimaju kao mjerodavne, te prema njihovim procjenama SAD donose ocjenu o „stanju demokracije“ u navedenim državama.

Američka pomoć civilnom društvu počiva na dvjema temeljnim postavkama koje  se „uzimaju zdravo za gotovo“:

1) Civilno društvo se primarno utjelovljuje u NVO.

2) Civilno društvo je prethodnica demokracije, stoga su NVO nezamjenjivi alat u procesu „demokratizacije“.

Budući da se ove pretpostavke smatraju samodokazivima, kako u krugovima donatora, tako i u akademskoj literaturi, postoji i nekoliko opsežnih analiza o njihovim korijenima. Demokracija nedvojbeno seže daleko u povijest, ali ove dvije pretpostavke zasigurno ne, one bivaju potvrđene i pridaje im se status samodokazivih istina tek nakon Hladnog rata.

Točnije, zbivanja u ranim ’90-ima potvrđuju ove pretpostavke i ideja civilnog društva omogućuje stranim institucijama da uđu sa svojom „pomoći“ u svijet u koji u vrijeme Sovjetskog Saveza nisu imale pristupa.

Zašto su donatori operacionalizirali civilno društvo kroz profesionalne NVO? Uzmimo za primjer postsovjetsku regiju.

Razvoj ideje civilnog društva

Razvoj ove ideje je potaknut događajima ranih ’90-ih u Istočnoj Europi, na primjer, od strane intelektualaca poput Vaclav Havela u Čehoslovačkoj i Adama Michnika u Poljskoj koji prvi opisuju pad socijalizma u svojim zemljama kao “trijumf civilnog društva i njegove pobjede nad totalitarnim režimima”.

Ovakve interpretacije su zvonko odjeknule kog zapadne elite i zapadnim institucijama, koje su po padu Sovjetskog Saveza jedva dočekale ovakav rasplet događaja. Posebno SAD, koje su bile vječni oponent i najveći zagovaratelj antikomunizma i antitotalitarizma (kakvog li licemjerja op.a.).

Prema američkom diskursu, ideja „civilnog društva“, još uvijek vrlo općenita, u osnovi ovlašćuje građane naspram države i sadrži normativne pretpostavke o ekonomskoj i društvenoj organizaciji društva.

Središnja je tema “trijumf tržišta nad državom” ili “pobjeda kapitalizma i demokracije nad socijalizmom i totalitarizmom”.

Dvije dobro poznate izjave iz 1990-tih, od strane Lestera Salomona, profesora na John Hopkinss sveučilištu i direktora Centra za studije civilnog društva i Jessice Mathews, predsjednice instituta “Carnegie Endowment for International Peace”, možda najbolje opisuju srž ove teze:

„Svjedočimo upečatljivom uzletu u organiziranim volonterskim aktivnostima i stvaranju privatnih, neprofitnih i nevladinih organizacija. Opseg i doseg ovog fenomena je golem. Doista, mi smo usred globalne revolucije udruga koje se mogu dokazati kao značajne krajem dvadesetog stoljeća, baš kao što je bilo stvaranje nacionalne države krajem devetnaestog.  Uspon trećeg sektora nam pokazuje  kako je dugo tinjala kriza povjerenja u državu.“

“Završetak Hladnog rata je doveo do ne samo puke prilagodbe među državama, nego i nove preraspodjele moći među državama, tržištima i civilnim društvom. Nacionalne vlade nisu izgubile autonomiju u globaliziranom gospodarstvu. One dijele ovlasti u političkim, društvenim i sigurnosnim ulogama u srži suvereniteta, s tvrtkama, međunarodnim organizacijama, te mnoštvom skupina građana, poznatih kao nevladinim organizacijama (NVO). Stalna koncentracija moći u rukama države, koja je započela 1648., u Vestfaliji, svršena je, barem za neko vrijeme.“

Znakovito, ideja o civilnom društvu poklapa se sa kretanjima u intelektualnim krugovima u Sjedinjenim Američkim Državama. U ranim ’90-ima, djelo politologa Roberta Putnama je generiralo aktivnu raspravu o odnosu između društvenog kapitala, definiranog kao „društvene mreže i pripadajućih normi reciprociteta  i države američke demokracije.”

U nastavku u svojoj knjizi „Stvaranje američke demokracije“ gdje piše o građanskim običajima u Italiji, Putnam proširuje tvrdnju o povezanosti između društvenog kapitala i dugoročnog razvoja: više socijalnog kapitala dovodi do boljih ekonomskih rezultata i više demokratskog poretka.

Čak i povremeni pogled na internetske stranice Svjetske banke i promotivnu literaturu, pokazuje kako je istaknuti pojam društvenog kapitala, korišten unutar civilnog društva, postao sastavnim dijelom retorike u međunarodnom razvoju.

Upravo ideja civilnog društva je i dovela u prvi plan temu demokratizacije, koja je uvijek bila prisutna u američkoj vanjskoj politici i retorici. Prema riječima visokog američkog dužnosnika, vanjska politika SAD-a tijekom 20. stoljeća bila je usredotočena na “neprijateljsku viziju odnosa pojedinog građanina i države ili slobode u odnosu na tiraniju.”

Prema tome, dezintegracija Sovjetskog Saveza je doživljena kao pobjeda američke vizije.

Kao rezultat, na ušću više struja ideja, civilno društvo se pojavilo i prepoznato je kao sila par excellence koja simbolizira “slobodu, protu-etatizam i obranu demokracije”.

Kao što antropologinja Katherine Verdery navodi u svojoj poticajnoj knjizi iz 1996. “Što je socijalizam i što slijedi?”, simbolične snage civilnog društva proizlaze iz činjenice da je s “demokracijom”, “tržištem”, “privatizacijom” i drugim simbolima, “obilježen kraj socijalizma”.

U isto vrijeme, ideja o ograničavanju države je u političkom carstvu dopunjena politikom ekonomske pomoći s ciljem umanjivanja državnog udjela u  gospodarstvu. Ideja civilnog društva je iskorištena da se redefinira ono što je razdvajalo Zapad od ostatka svijeta.

Tijekom Hladnog rata se svijet dijelio na razvijene zemlje s jedne strane, te socijalističke i nerazvijene zemlje Trećeg svijeta na drugoj strani. Danas je podjeljen na “demokracije sa snažnim tržištem i civilnim društvom”, a s druge strane su “nedemokratske zemlje bivšeg Drugog i Trećeg svijeta, manjkave u jednom ili oba segmenta”. I nedemokratske i siromašne.

Skupa s drugima, donatori, privatne zaklade i bilateralne i multilateralne organizacije su prigrlili ovakvo tumačenje i do kraja ’90-ih oni vide civilno društvo kao način za promicanje širokih društvenih, političkih i ekonomskih poboljšanja.

Prihvaćanje narative civilnog društva je omogućilo stranim organizacijama za pomoć da učine dvije stvari, unaprijede paradigmu razvoja, koja je istekla s Hladnim ratom i ujedno uključe postsocijalističke zemlje u područje razvoja.

„Međunarodna pomoć“ više nije bila potrebna da bi se zauzdao Sovjetski Savez u njegovom utjecaju u postsocijalističkim zemljama, koje na kraju krajeva, nisu ni zaostajale u modernosti mjerenoj industrijalizacijom, urbanizacijom, emancipacijom žena ili pismenošću.

„Zapadna pomoć“ se kanalizira kroz angažman NVO, te u promicanju civilnog društva i demokracije. Donatori, ali i mnogi drugi, izjednačuju civilno društvo s nevladinim organizacijama, već sveprisutnim na Zapadu i u međunarodnom razvoju.

Američka Agencija za međunarodni razvoj USAID u svojem programskom priručniku „Strateški planovi“, navodi sljedeće: „Živo civilno društvo je suštinska komponenta vladavine demokracije“ i „agencija će koncentrirati svoju pomoć za razvoj civilnog društva preko nevladinih organizacija.“

Nakon što je apstraktni pojam civilnog društva napokon povezan s konkretnim i poznatim oblikom, donatori inozemne pomoći organiziraju skup o širenju stručnih nevladinih organizacija u velikim razmjerima, u početku u Istočnoj Europi i bivšem Sovjetskom Savezu.

Organizira se preusmjeravanje isporuke razvojne pomoći od nevladinih aktera „kod kuće“ prema  nevladinim organizacijama u inostranstvu, kako bi se potaknuo brzi rast velikog broja NVO u zemljama primateljima, čime se dodatno osnažuje i legitimizira uloga nevladinih organizacija kao sastavne cjeline civilnog društva.

Američki donatori, uključujući i one privatne poput Otvorenog društva George Sorosa, igraju najistaknutiju ulogu u tom procesu, kao najraniji i najveći izvori pomoći civilnom društvu u postsocijalističkim zemljama. Sjećamo se njihovih aktivnosti u našim krajevima ranih devedesetih.

Zašto NVO?

Kao što pokazuju ranije navedeni citati Jessice Mathews i Lestera Salomona, civilno društvo, neprofitni sektor i NVO se tretiraju kao sinonimi od ranih ’90-ih. Što je to što je nevladine udruge učinilo toliko privlačnima donatorima? Kao što je već spomenuto, nevladine organizacije su već bile „sveprisutne“ u SAD-u i imale su svoje predisponirane donatore, već prema profilu djelovanja.

NVO su zapravo partneri donatora koji djeluju kao prijemosnica između interesa donatora i zemlje primatelja pomoći, a količina „pomoći“ koju će NVO primiti ovisi o tome što ima za ponuditi.

Naročito kada je donator organizacija poput USAID, koja je inkorporirala NVO u svoju razvojnu praksu, pa one moraju biti vrlo dobro organizirane i djelovati u skladu s interesima donatora i njihovih poslova.

Prvo, neophodno je definirati NVO. Profesionalne se nevladine organizacije sa zapadnim donatorima, npr., u bivšem Sovjetskom Savezu, prepoznaju po tome što su legalno prepoznate kao neprofitne organizacije. Nadalje, imaju stalno zaposleno i plaćeno osoblje, prikupljanje donacija je integralni dio njihovih operacija i svrhu svojeg djelovanja tumače predstavljanjem javnog interesa.

Ukratko, profesionalna nevladina organizacija je u stvarnosti formalna birokratska struktura. Kao što znamo iz duge linije socioloških istraživanja koja sežu do Maxa Webera, formalne birokratske organizacije uživaju legitimitet u zapadnim društvima. Dakle, naširoko su priznate i pretpostavlja se da ih društva u razvoju trebaju još i više.

Kada se govori o “izgradnji kapaciteta”, a to je uobičajeno u međunarodnom razvoju, govori se upravo o tome: zamjeni, nikako razmjeni, lokalnog znanja i iskustava s onim zapadnjačkog stila i njihovim formalnim organizacijama.

Čak i razvojni ekonomisti sada izrijekom navode kako razvoj “više nije prvenstveno proces akumulacije kapitala, nego proces organizacijske promjene”.

Ovo je jedan od razloga zašto NVO domaćim, kao i stranim donatorskim krugovima postaje inkarnacija civilnog društva, kako kod kuće, tako i u drugim zemljama.

Glavna aktivnost donatorskih organizacija, davanje novca (jer novac se nikada ne poklanja op.a.), usmjerava ih prema birokratskim strukturama sposobnim za obradu i daljnju distribuciju tih sredstava.

Stručne nevladine organizacije se stoga doživljava kao i legitimne i organizacijski prikladnim primateljima, ali samim time i promicateljima interesa donatora.

Istraživanja američke „filantropije“ pokazuju kako u odnosu na neformalne grupe profesionalne nevladine organizacije privlače lavovski udio donatorskih potpora .

I privatni i javni američki donatori favoriziraju stručne udruge naspram manje formalnih vrsta udruga. Ukratko, jednom kada su američki donatori prigrlili ideju civilnog društva, operacionalizirali su ga kroz profesionalne nevladine udruge iz dva glavna razloga. Prvo, NVO su profesionalne, birokratski odgovarajuće „produžene ruke“ donatora, a od ’90-ih postaju dominantni oblik i platforma za provođenje aktivnosti u interesu SAD-a i/ili krupnog kapitala.

Nadalje, a kao potvrda navedenog, vraćajući se u ’90-e, kada američki Kongres donosi odluku o „rezanju“ proračunskih sredstava za međunarodnu pomoć, jer više ne postoji „sovjetska prijetnja“, ali i zbog uznapredovale korupcije u zemljama primateljicama te pomoći, USAID je prisiljen s manje sredstava učiniti više. Tu je bilo i dvadesetak istočnoeuropskih zemalja koje „vape za pomoći“, pa je to dodatni poticaj okretanju NVO.

Dodatna korist, kako se pokazalo u očima Kongresa, najvažnije političke publike USAID-a, bila je što je  manje novca završilo u džepovima državnih službenika, a više u području “demokratski orijentiranog civilnog društva”.

Osim toga, USAID-u je lakše riješiti se eventualno neposlušne nevladine organizacije, nego korumpirane i neodgovorne vlade.

Još je jedan bitan faktor koji je bio presudan u povezivanju američkih donatora s predstavnicima nevladinih organizacija, a to je njihovo nepoznavanje bivših socijalističkih zemalja.

Kada donatori prvi puta stupaju nogom u Moskvu, organizacije postsovjetskog društva su im posve strane i nedokučive. Većina postojećih institucija su ili neprepoznatljive ili ideološki neprijateljski nastrojene zbog njihove povezanosti sa sovjetskom državom.

Tada donatori širenjem sebi poznatih organizacijskih oblika pripremaju teren i stvaraju organizacije koje im olakšavaju poslovanje i mogu primati donatorska sredstva.

Donatori potiču osnivanje stručnih nevladinih organizacija i privlače one postojeće na Zapadu, a koje su do tada bile upadljivo odsutne iz sovjetskog režima, jer društvu „domaćina“, mete „pomoći“ su, smatra se, uvijek potrebne nove institucije i sposobnosti. Dakle, nevladine organizacije postaju ključne za izgradnju civilnog društva u postsocijalističkim zemljama.

Zaključak

Američki donatori su prigrlili „civilno društvo“ u ranim ’90-ima, ali ne stoga što su NVO ustoličenje vrline same po sebi, već stoga što su poslužile kao simbolično sredstvo interpretacije radikalne promjene koju je izazvao raspad Sovjetskog Saveza ili Socijalističke Jugoslavije.

NVO su poslužile američkim i europskim donatorima i prilikom uspostave prikladnog institucionalnog okruženja radi lakšeg snalaženja u postsovjetskim i postsocijalističkim zemljama, koje je trebalo “preurediti”.

Također, u pitanju je i daleko širi zapadni konsenzus, donatori strane pomoći su odigrali ključnu ulogu u legitimiranju i svjetskoj proliferaciji udruga. Inozemna pomoć je najveća stvar koja se dogodila nevladinim organizacijama u proteklih petnaestak godina, a mi, kako bismo bolje razumjeli širenje nevladinih organizacija u bivšem Sovjetskom Savezu ili na ovim prostorima moramo obratiti daleko više pozornosti na utjecaj donatora.

Pomoć civilnom društvu na velikoj skali započela je upravo u Istočnoj Evropi i bivšem Sovjetskom Savezu, te je susret donatora s postsocijalističkim društvima olakšan preko nevladinih udruga.

Donatori pokreću programe potpore stručnih nevladinih organizacija, jer se ti programi na ovaj ili onaj način, simbolično, organizacijski, ekonomski ili politički, podudaraju s njihovim interesima.

Razlozi zbog kojih pomoć stiže nikada nisu altruistički, posebno ne humani. Od ranih ’90-ih je američka pomoć civilnom društvu omogućila stvaranje desetaka tisuća nevladinih organizacija samo u Rusiji. Te iste nevladine organizacije i dalje ovise o zapadnom financiranju, a većina ima tek simboličnu domaću podršku.

Ako upitamo zapadnjake, čemu uopće NVO, njihov odgovor će biti: “Jer gajite postsocijalističku ostavštinu pasivne javnosti ili represivne države.”

To se često i rado koristi kao objašnjenje. No, da li je zaista tako? Možda je vrijeme da razmotrimo alternativno objašnjenje. Krenimo s pitanjem, koliko je zapadna pomoć vođena potrebama ili uopće karakteristikama i osobitostima društva koje prima pomoć i da li je u skladu s interesima primatelja?

Sljedeće pitanje koje se postavlja je, želimo li civilno društvo ili društvo čovječnosti? Što je iznjedrila “demokratizacija” našeg društva po mjeri Zapada?

Trenutna paradigma se temelji na pretpostavci da zemlje u razvoju trebaju usvojiti neoliberalne politike.

Pojam razvoja je otet od strane bogatih korporacija i koncept siromaštva depolitiziran i odvojen od strukturno ugrađenih odnosa moći.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:NSP)