Za mnoge ljude, centar prehrane je više u kalorijama nego što je u vitaminima i mineralima. No, kao što znanost nastavlja potvrđivati, stanje prehrane ovisi daleko više o drugim stvarima nego samo o količini energije koju konzumirate

Medicinska i farmaceutska industrija, zajedno sa tvrtkama farmaceutskih kompanija, rade na smanjivanju potrebe za dobrom prehranom za ljudsko zdravlje.

Bilo da se radi o mantrama kao što su „kalorije, kalorije“ i matri puput „ako se uklapa u vaš životni stil“ ili kroz korumpiranu znanost o hrani, postoji masovna kampanja kojom se potrošači drže u mraku kada je riječ o pravoj prehrani.

Postoji nekoliko mikronutrijenata koje ljudsko tijelo treba da bi se razvijalo i opstalo. A kako nova otkrića pokazuju, neuspjeh u zadovoljavanju potreba mikroelemenata u tijelu može biti fatalan – pogotovo ako ne dobivate dovoljno vitamina C.

Nedostatak vitamina C ubija

Tim arheologa nedavno je utvrdio da je jedno cijelo drevno selo uništeno skorbutom – opasnim zdravstvenim stanjem uzrokovanim nedostatkom vitamina C.

Autorica studije Vera Tiesler sa Sveučilišta Autonma sa Yucatana u Meksiku izvještava da su mnoge bolesti pogodile rane španjolske naseljenike grada nazvanog La Isabela, čiji se ostaci nalaze u današnjoj Dominikanskoj Republici.

Masivni valovi bolesti, u kombinaciji s izgladnjivanjem i drugim čimbenicima, na kraju su doveli do napuštanja grada La Isabela.

Analize kostura koje je vodila Tiesler su pokazale da su rani doseljenici patili od teškog skorbuta. Povijesni nedostatak vitamina C koji je otkriven je također učinio ljude iz grada La Isabele osjetljivijima na mnoge druge bolesti i bolesti.

Iako je zemlja bila bogata tropskim plodovima punim vitamina C, stručnjaci tvrde da su se doseljenici usredotočili na to da svoj novi grad naprave po uzoru gradova u Španjolskoj.

Povjesničarka Allyson Poska sa Sveučilišta Mary Washington u Virginiji komentirao je: “To su ljudi koji su planirali doći i sagraditi svoje naselje baš kao i u Španjolskoj. Oni su se nastanili i rekli: ‘Ja ću samo jesti ono što znam jesti’, baš kao i mnogi ljudi. I tako su platili cijenu.”

Prehrana je bitna

Vitamin C je neophodan za mnoge biološke funkcije;. On podržava imunološki sustav, potiče zacjeljivanje rana i zdravlje tkiva, i još mnogo toga. Nedavne studije su otkrile da vitamin C čak može pomoći u smanjenju nastanka katarakte.

Stručnjaci također sada stavljaju naglasak na vitamin C što se tiče zdravlja srca. Znanstvenici su nedavno otkrili da konzumacija vitamina C može utjecati na smanjenje rizika od koronarne bolesti srca, što je za to kao glavnog uzroka prerane smrti, velika vijest.

Autorica studije Camilla Kobylecki, liječnica na Odjelu za kliničku biokemiju, Herlev i bolnice Gentofte, izjavila je da su oni s najvišim unosom voća i povrća imali 15 posto manji rizik od razvoja kardiovaskularnih bolesti te su imali 20 posto manje rizika od prerane smrti u usporedbi s onima koji vrlo rijetko jedu voće i povrće.

Istodobno su otkrili da je smanjeni rizik od kardiovaskularnih bolesti povezan s visokom koncentracijom vitamina C u krvi iz voća i povrća.

Mnoga od kroničnih stanja i bolesti koje danas pogađaju svijet mogu se spriječiti pravilnom prehranom i promjenama zdravog načina života. Ono što stavite u svoje tijelo ili će pomoći u borbi protiv bolesti ili će uzrokovati bolesti.

Zagovornici današnje mainstream medicine i prehrambene mainstream industrije namjerno zamagljuju vezu između prehrane i zdravlja jer zdravi ljudi nisu profitabilni pacijenti.

Većina zdravstvenih stručnjaka je spremna priznati da će konzumiranje veće količine voća i povrća pomoći u sprečavanju bolesti – ali se nitko ne usudi reći da je prehrana lišena vrijednih hranjivih tvari potencijalni uzrok bolesti.

Priznavanje te činjenice značilo bi priznanje da suvremena prehrambena industrija zapravo čini ljude bolesnima, a korporativni birokrati si to ne mogu dopustiti.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Jeste li znali da vas redovno konzumiranje samo jedne namirnice može spasiti od toga da dobijete rak želuca, jedan od najsmrtonosnijih oblika malignih bolesti?

On je uvijek je na trpezi – ljeti u svježem, a zimi često u ukiseljenom obliku. Ako ste pomislili na kupus ili zelje, niste pogriješili!

Kiseli kupus je našim precima bio jedna od glavnih zimskih namirnica i izvor vitamina C. Danas još uvijek slijedimo tradiciju spravljanja kiselog kupusa za zimnicu. Istina je da mnoge tradicije izumiru, ali ovoj se to ne bi smjelo dogoditi, jer je kiseli kupus izuzetno hranjiv i ljekovit.

Kiseli kupus oduvijek je bio cijenjen, posebice kao lijek. Način njegove pripreme potječe od Slavena, a koristi se i dan danas. Poznato je da je moreplovac James Cook svoju posadu hranio kiselim kupusom za prevenciju od opasnog skorbuta. Sebastian Kneipp njime je liječio dijabetes, giht, opekline i upale.

Ljekovitost kiselog kupusa nadilazi ljekovitost mnogih poznatih biljaka

Sto grama sirovog kiselog kupusa sadrži čak 20 mg vitamina C. Slijede vitamin A, folna kiselina, magnezij, željezo, fosfor, kalcij, kalij, natrij, balastne tvari i bjelančevine. Odličan je izvor vitamina B12, zbog toga se posebno preporučuje vegetarijancima i veganima, piše Atma.

Crveni kupus je i do sedam puta ljekovitiji od bijelog, a njegova boja ukazuje da sadrži i ljekovite antocijanine.

Ono po čemu se kiseli kupus razlikuje od sirovog su probiotičke bakterije. Kiseli kupus je izvorna fermentirana hrana prirodno bogata probiotičkim kulturama.

Pored toga što je ukusan, kiseli kupus je i izuzetno zdrav, budući da sadrži fitonutrijente koji naše tijelo štite od raka želuca. Zbog toga ga često liječnici i preporučuju ljudima koji imaju problema s probavom i generalno osjetljiv želudac.

Ovo su ljekovita svojstva kiselog kupusa:

– iscjeljuje kožu oštećenu prekomjernim izlaganjem UV zrakama, a pored toga je i pomlađuje
– ublažava stres
– poboljšava raspoloženje
– pomaže stvaranju crvenih krvnih zrnaca jer je bogat vitaminom B12
– pomaže pri izgradnji kostiju
– jača imunitet
– blagotvorno djeluje na probavne organe, želudac i crijeva
– pomaže pri izlučivanju štetnih tvari iᴢ organizma
– snižava povišeni kolesterol

Priprema kiselog kupusa kod kuće:

– 15 kg zelja (kupusa)
– 0,5 kg soli
– šest lovorovih listova
– žlica papra u zrnu
– komadići dunje radi žuće boje
– po izboru ljupčac, kim, komorač, vinova loza ili jabuke

U plastičnu bačvu složite red rezanog kupusa, a zatim red soli i začina. Nastavite tako dok sve ne potrošite. Sve zalijte vodom dok ona prekrije kupus i hermetički zatvorite.

Prvo držite zelje na sobnoj temperaturi dok se ne ukiseli, za što je potrebno do oko mjesec dana (2-4 tjedna).

Zatim ga premjestite na hladno mjesto poput podruma i čuvajte na temperaturi ne većoj od pet stupnjeva.

Ako bačva nije puna do vrha, napunite najlonsku vreću vodom i stavite je kao uteg na zelje, da ga pritišće.
 
(zanimljivekreacije.com/uredio:nsp)

Jeste li znali da vas redovito konzumiranje samo jedne namirnice može spasiti od toga da dobijete rak želuca, jedan od najsmrtonosnijih oblika malignih bolesti?

On je uvijek je na trpezi – ljeti u svježem, a zimi često u ukiseljenom obliku. Ako ste pomislili na kupus ili zelje, niste pogriješili!

Kiseli kupus je našim precima bio jedna od glavnih zimskih namirnica i izvor vitamina C. Danas još uvijek slijedimo tradiciju spravljanja kiselog kupusa za zimnicu. Istina je da mnoge tradicije izumiru, ali ovoj se to ne bi smjelo dogoditi, jer je kiseli kupus izuzetno hranjiv i ljekovit.

Kiseli kupus oduvijek je bio cijenjen, posebice kao lijek

Način njegove pripreme potječe od Slavena, a koristi se i dan danas. Poznato je da je moreplovac James Cook svoju posadu hranio kiselim kupusom za prevenciju od opasnog skorbuta.

Sebastian Kneipp njime je liječio dijabetes, giht, opekline i upale. Ljekovitost kiselog kupusa nadilazi ljekovitost mnogih poznatih biljaka. Sto grama sirovog kiselog kupusa sadrži čak 20 mg vitamina C.

Slijede vitamin A, folna kiselina, magnezij, željezo, fosfor, kalcij, kalij, natrij, balastne tvari i bjelančevine. Odličan je izvor vitamina B12, zbog toga se posebno preporučuje vegetarijancima i veganima.

Crveni kupus je i do sedam puta ljekovitiji od bijelog, a njegova boja ukazuje da sadrži i ljekovite antocijanine.

Lijek za probavni sustav

Ono po čemu se kiseli kupus razlikuje od sirovog su probiotičke bakterije. Kiseli kupus je izvorna fermentirana hrana prirodno bogata probiotičkim kulturama.

Zbog toga je kiseli kupus jako bitan u liječenju bolesti prouzrokovanih disbalansom crijevne flore, posebice nakon terapije antibioticima ili kemoterapije. Blagotvorno djeluje na želudac i crijeva, na njihovu mikrofloru i na peristaltiku, čime pogoduje probavi.

Pomaže i u probavljanju masnih obroka te ubrzava metabolizam što pospješuje izlučivanje štetnih tvari iz organizma te čisti i regenerira jetru. Tako čisti krv, usporava starenje i jača otpornost organizma.

Zacjeljuje rane i opekline

Kiseli kupus pospješuje zarastanje rana, a djeluje i kod reume i upale vena. Lokalno ga možete koristiti za ublažavanje svrbeža na koži uslijed različitih alergijskih upala, manjih opekotina i uboda insekata, posebno pčele ili ose. Na zahvaćeno mjesto stavite oblog od lista kiselog zelja i omotajte ga zavojem ili gazom.

Imate li glavobolju, na čelo položite list kiselog kupusa i omotajte ga gazom. Za podizanje raspoloženja te općenito dobro zdravlje, svaki dan pojedite dvije do tri žlice naribanog kiselog kupusa.

Ljudi koji konzumiraju puno kiselog kupusa jači su i otporniji na bolesti. Zbog toga se kiseli kupus posebno preporučuje starijim osobama, osobama s oslabljenim imunitetom i djeci.

Blagodati soka kiselog kupusa

Rasol – sok kiselog zelja – ima mnogo povoljnih učinaka po zdravlje. Bogat je vitaminima C, E, K i B, kao i vitaminom U, jednim od najrjeđih vitamina, važnim za liječenje čira na želucu i dvanaestercu. Vrlo je popularan narodni recept za liječenje nagluhosti pomoću rasola. Navečer, prije spavanja, namočite vatu u rasol od kupusa i stavite je u uho. Tako spavajte i izvadite je ujutro. Između ostalog, rasol djeluje protiv gljivica i bakterija, štiti od upala, pomaže kod čira i liječi mamurluk.

Kiseli kupus u kulinarstvu

Da biste iskoristili sve hranjive tvari u kiselom kupusu, konzumirajte ga sirovog, kao i njegov rasol. Najzdraviji je u obliku salate uz dodatak bučinog ulja. Osim toga, možete ga kuhati, pržiti, peći, pirjati i kombinirati sa žitaricama, na primjer ječmom.

Priprema kiselog kupusa

15 kg zelja, 0,5 kg soli šest lovorovih listova, žlica papra u zrnu, komadići dunje radi žuće boje, po izboru ljupčac, kim, komorač, vinova loza ili jabuke. (VIDEO ispod članka)

U plastičnu bačvu složite red rezanog kupusa, a zatim red soli i začina. Nastavite tako dok sve ne potrošite. Sve zalijte vodom dok ona prekrije kupus i hermetički zatvorite. Prvo držite zelje na sobnoj temperaturi dok se ne ukiseli, za što je potrebno oko mjesec dana. Zatim ga premjestite na hladno mjesto poput podruma i čuvajte na temperaturi ne većoj od pet stupnjeva. Ako bačva nije puna do vrha, napunite najlonsku vreću vodom i stavite je kao uteg na zelje, da ga pritišće.

Trodnevna dijeta od kupusa

S ovom dijetom možete izgubiti do tri kilograma u tri dana i pritom detoksicirati organizam. Prvi dan pojedite do kilogram i pol kiselog kupusa raspoređenog u obroke. Pijte puno vode s nekoliko kapi limuna. Drugi dan za užinu pojedite pola kilograma kupusa, komadić kruha i nekoliko žlica svježeg sira. Za ručak ponovite, ali u kupus dodajte jabuke narezane na kockice.

Za večeru kupusu dodajte dva kuhana krumpira, pet grama maslaca, malo luka i kima (ili nekoga drugog začina prema želji) i sve to malo prepecite.

Ovo su ljekovita svojstva kiselog kupusa:

• iscjeljuje kožu oštećenu prekomjernim izlaganjem UV zrakama, a pored toga je i pomlađuje
• ublažava stres
• poboljšava raspoloženje
• pomaže stvaranju crvenih krvnih zrnaca jer je bogat vitaminom B12
• pomaže pri izgradnji kostiju
• jača imunitet
• blagotvorno djeluje na probavne organe, želudac i crijeva
• pomaže pri izlučivanju štetnih tvari iᴢ organizma
• snižava povišeni kolesterol

 

 
(dnevno.hr,alternativa-za-vas.com,youtube/uredio:nsp)

Otac medicine Hipokrat još je u antičko vrijeme govorio: “Neka Vam hrana bude lijek, neka Vam lijek bude hrana”. George Herbert je u XVI stoljeću napisao: “Ma tko bio otac jedne bolesti, nepravilna prehrana joj je majka”

Na temelju ovih izreka možemo zaključiti da je uzrok mnogih bolesti manjak prehrambenih sastojaka hrane koju unosimo u organizam. Da je zaista tako pokazuje nam povijest medicine.

Teška bolest, jednostavan lijek

Čuveni portugalski istraživač i moreplovac Vasco da Gama je 1497. godine izgubio zbog tada nepoznate bolesti 100 od 160 mornara. Britanska mornarica je zbog iste nepoznate bolesti izgubila oko milijun mornara u XVII i XVIII stoljeću. Isto se to desilo i francuskom istraživaču Jacques Cartier-u čiji su brodovi tijekom zime 1535. godine bili zaglavljeni u ledu na rijeci Saint Laurent u Sjevernoj Americi. Većina članova posade se teško razboljela. Cartier i njegova posada su imali sreće, jer im je tamošnji domorodac pokazao jednostavan lijek za dotad nepoznatu bolest od koje su umirali milijuni mornara.

To su bili listovi i kora bora koji su bogati vitaminom C. I zaista, Cartier i njegova posada su se ubrzo oporavili kad su počeli u piće stavljati koru i listove bora. Međutim, kad se Cartier vratio u Francusku i izvijestio o načinu na koji su se on i njegova posada spasili sigurne smrti, dogmatizam tadašnjih autoriteta u medicini je bio toliki da su takvu vrstu liječenja dotad nepoznate bolesti proglasili magijskim čarolijama divljaka.

Škotski liječnik James Lind, rodonačelnik mornaričke higijene u britanskoj mornarici, otkrio je 1747. godine da prehrana s limunovom i narančama liječi ovu nepoznatu bolest. Predložio je da svaki brod Kraljevske mornarice biti opremljen s dovoljnom količinom citrusnog voća. Ali, nisu ga poslušali. Britanska mornarica je svake godine gubila na tisuće mornara zbog nedostatka agrumskog voća u prehrani. Tek 1795. godine, Kraljevska mornarica je usvojila Lindeov prijedlog. I to je bio jedan od razloga zbog kojeg je britanska mornarica zavladala svjetskim morima.

Bilo je očito da se nepoznata bolest javljala uslijed nedostatka vitamina C. Danas je ova bolest poznata pod nazivom skorbut. Klinički simptomi bolesti su malaksalost, umanjenje radne sposobnosti, krvarenje iz desni, klaćenje zuba, gingivitis itd. Skorbut kao masovna pojava u se pojavljivao i na prostoru bivše Jugoslavije, u vojvođanskim krajevima opisan je još početkom XVIII stoljeća. Na Kosovu i Metohiji je došlo do epidemije skorbuta 1955. godine kada su oboljele 62 osobe zbog teškog deficita vitamina C, a u Vojvodini je 1961. godine zabilježeno čak 12% ispitanika s kliničkim znacima skorbuta.

To nam govori da skorbut kao avitaminoza i dalje postoji među populacijom, ali često ne s jasnim kliničkim simptomima, tako da oboljele osobe u pravilu i ne znaju od čega boluju, te simptome skorbuta pripisuju sasvim drugim uzročnicima.

Tumor, posljedica avitaminoze

Sličan slučaj je i sa pelagrom. Velika epidemija pelagru je zadesila jugoistok Sjedinjenih država u XX stoljeću, posebno Južnu i Sjevernu Karolinu. Čuveni kanadski profesor medicine, ser William Osler u knjizi “Medicinska načela i prakse” navodi kao primjer jednu instituciju u Sjevernoj Karolini u kojoj je trećina bolesnika umrla od pelagre. Pacijenti su pokazivali sljedeće kliničke simptome: dermatitis, dijareju, demenciju i smrt (čuveni DDDD simptomi). To je, po njemu, bio dovoljan dokaz da je pelagra infektivno, virusno oboljenje. Ali, mađarsko-američki epidemolog židovskog podrijetla dr Jozef Golderberg dokazao je da je pelagra avitaminoza, bolest koja se javlja uslijed nedostatka niacina, koji je u njegovo vrijeme bio poznat kao PPF faktor ili faktor prevencije pelagre.

Značajan je njegov rad na uspostavljanju veze između siromaštva, nepravilne prehrane i bolesti. A za svoj rad na etiologiji pelagre bio je čak pet puta nominiran za Nobelovu nagradu, ali je ipak nikada nije dobio.

Pokazalo se da je dr Golderberger imao pravo: siromaštvo i pogrešan način prehrane u bliskoj su vezi s bolešću, prije svega sa avitaminoze. Tako se pelagra javlja kao masovna bolest u zemljama gdje je kukuruz osnovna hrana. Takav je slučaj bio u nekim dijelovima Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Makedonije, Italije, Rumunjske, Španjolske, Južne i Sjeverne Karoline u Sjedinjenim državama. Na Kosovu i Metohiji je 1955. godine utvrđeno da čak 12% osoba koje su sudjelovale u sistematskim pregledima stanovništva boluje od pelagre.

Pelagra se tijekom XX stoljeća povremeno javljala čak i u Šumadiji u Srbiji gdje su se ljudi pravilnije hranili. Kukuruz ima značajnu količinu niacina, ali u vezanom niacitin obliku koji organizam ne može iskoristiti. U Meksiku, gdje se prehrana stanovništva temelji na kukuruzu, nema pojave pelagre, jer se od kukuruza sprema tradicionalno jelo tortilja. Tortilja se priprema tako što se kukuruz stavlja u krečnu vodu. A vapnena voda je alkalna sredina koja dovodi do hidrolize vezanog niacitin oblika u niacin koji organizam može apsorbirati.

Zapitajmo se sada je li i kancer tek jedna od hipovitaminoza? Ako bi se to dokazalo, onda bi liječenje raka bilo krajnje jednostavno i svima dostupno. Bilo bi potrebno samo nadoknaditi vitamin koji tijelu nedostaje.

Pogledajte što jedete!

Pođimo od riječi Božje. U Bibliji (Postanak, 1:29) piše: “I doda Bog: evo, dao sam vam sve bilje što nosi sjeme po svoj zemlji, i sva drveta rodna koja nose sjeme; to će vam biti za hranu. “Zapitajmo se da li se suvremeni čovjek pridržava riječi Božje?

Umjesto prirodne hrane, sjemenima bilja, suvremeni čovjek prehranu svoju temelji na kemijski prerađenim, umjetnim, industrijskim prehrambenim proizvodima u kojima danas možemo pronaći preko 3.000 različitih kemijskih aditiva ili emulgatora od kojih mnogi izazivaju rak.

Aditive možemo podijeliti na tri skupine:

1) aditive koji su zabranjeni u industrijski razvijenim zemljama i tamo se ne upotrebljavaju, ali se ipak stavljaju u prehrambene namirnice namijenjene istočnoj Europi, ekonomski nerazvijenim državama i državama koje su vojni i politički protivnici, a sa krajnjim ciljem depopulacije tih država, što je samo drugi naziv za “tihi, nevidljivi genocid”;

2) aditive koji nisu zabranjeni, ali su štetni po zdravlje;

3) aditive koji su, prema dosadanjim saznanjima, bezopasni.

ADITIVI 1) Aditivi koji su zabranjeni za uporabu u industrijski razvijenim zemljama, ali se s ovim aditivima kontaminiraju prehrambeni proizvodi namijenjeni istočnoj Europi, zemljama tzv. Trećeg svijeta, te zemljama koje su vojni i politički suparnici:
Aditivi koji dovode do zloćudnih tumora: E103, E105, E121, E 123, E 125, E126, E130, E 142, E 152, E 210, E213-217, E 240, E 330, E 477.
Aditivi koji izazivaju oboljenja želuca i crijevnog trakta: E 221-226, E 320-322, E338-341, E407, E450, E 461-466.
Alergeni: E230-232, E 239, E 311-313.
Aditivi koji uzrokuju bolesti jetre i bubrega: E 171-173, E320, E322.

ADITIVI 2) Aditivi koji su štetni po zdravlje su sljedeći:
Probleme s crijevima prouzrokuju: E220, E221, E232, E224.
Uzročnici problema s probavom su: E338, E339, E340, E341, E450, E461, E463, E465, E466, E407.
Kožne bolesti izazivaju sljedeći aditivi: E230, E231, E232, E233.
Kolesterol povećavaju: E320, E321.
Izazivaju nervozu: E311, E312.
Aditivi koji uzrokuju rak su: E102, E110, E123 (zabranjen u Sjedinjenim državama), E131, E142, E210, E211, E213, E214, E215, E216, E217, E239, E249, E250, E252, E905, E925, E950, E952 i E954.
Astmu, hiperaktivnost kod djece i neurološke probleme uzrokuje aditiv E210.
Astmu uzrokuju aditivi E211 i E220.
Alergije uzrokuje aditiv E216.
Kožne alergije uzrokuje aditiv E218.
Mučninu, mentalnu anoreksiju, povraćanje, proljev i nadražaj kože uzrokuje aditiv E235.
Glavobolje, poteškoće s disanjem i pažnjom prouzrokuje aditiv E249.
Hiperaktivnost kod djece uzrokuje aditiv E250.
Hiperaktivnost kod djece, malokrvnost, oštećenje bubrega izaziva aditiv E252 (ovaj aditiv je zabranjen u pojedinim državama).
Aditiv koji remeti rad bubrega je E261.
Povraćanje i mučninu izaziva aditiv E264.
Migrenu uzrokuju aditivi E280 i E281.
Stvaranje bubrežnih kamenaca prouzorkuje aditiv E302.
Probleme sa želucem i kožom uzrokuje aditiv E310.
Obratite pozornost na aditiv E319 koji izaziva ne samo povraćanje i mučninu, već i delirij i smrt (smrtonosna doza je 5 grama).
Alergije i hiperaktivnost izaziva aditiv E320 koji ima i estrogeni učinak.
Aditiv E325 ne bi smjeli uzimati ona djeca koja su netolerantna na laktozu iz mlijeka i mliječnih proizvoda.
Aditivi E363, E370 i E385 su zabranjeni u pojedinim državama.
Aditiv E375 izaziva oštećenje jetre i gastritis.
Kemijski aditiv E380 uzrokuje oštećenje jetre i sluznice probavnih organa.
Aditiv E407 uzrokuje čir i rak.
Aditiv E412 izaziva mučninu, grčeve i nadutost. Aditiv E413 je alergen.
Aditiv E414 je alergen i dovodi do nadražaja sluznice.
Aditiv E416 je alergen.
Aditiv E420 izaziva ozljede želuca i nije dopušten u prehrani djece.
Aditiv E421 izaziva oštećenje bubrega, mučninu, dijareju i povraćanje.
Aditivi E432 i E463 su zabranjeni u pojedinim državama.
Aditiv E461 izaziva nadimanje, djelomično ili potpuno začepljenje tankog crijeva.
Aditiv E503 nadražuje sluznicu.
Aditiv E508 izaziva čir na želucu.
Aditiv E510 može dovesti do problema s jetrom i bubrezima.
Aditiv E513 je zabranjen u pojedinim državama.
Aditiv E553 izaziva rak želuca.
Aditiv E554 uzrokuje Alzheimerovu bolest i probleme s placentom tijekom trudnoće.
Aditiv E621, koji je zabranjen u prehrani djece, izaziva dijareju, aritmiju, vrtoglavicu, glavobolju, grčeve u trbuhu.
Aditiv E622 dovodi do mučnine, proljeva i povraćanja.
Aditivi E626, E627 (zabranjen u prehrani djece) E629, E631 i E633 izazivaju giht i kostobolju.
Aditiv E635 (zabranjen je u mnogim državama) uzrokuje dermatološke probleme.
Aditiv E905 uzrokuje rak probavnih organa.
Aditivi E907 i E927 su zabranjeni u pojedinim zemljama.
Aditiv E924 izaziva dijareju, mučninu i povraćanje.
Aditiv E950 izaziva rak kod laboratorijskih životinja kao i smetnje u radu štitnjače.
Aspartam ili aditiv E951 sadrži 10% metanola koji je smrtonosan u dozi od dvije čajne žličice. Prema USFDA aspartam je odgovoran za preko 75% negativnih reakcija, od epileptičnih napada do smrti, na kemijske aditive. Ima ga u jogurtu, osvježavajućim pićima i slatkišima. Izaziva tumor na mozgu, kronični umor, vrtoglavice, alergije, migrene, depresiju, hormonske poremećaje, smanjenje seksualnog nagona, smetnje organa vida, sluha i okusa, promjene u ponašanju, Parkinsonovu bolest i multipleks sklerozu.
Aditiv E952 (zabranjen u Sjedinjenim državama i Velikoj Britaniji) uzrokuje rak i migrene.
Aditiv E967 dovodi do stvaranja bubrežnih kamenaca, izaziva dijareju i poremećeno ponašanje.
Aditiv E1520 je povezan s dermatitisom, smetnjama živčanog sustava i infarktom.

ADITIVI 3) Aditivi koji su bezopasni po zdravlje su sljedeći:
E 100, E101, E103, E104, E105, E111, E121, E130, E132, E140, E151, E152, E160, E161, E162, E170, E174, E175, E180, E200, E201, E202, E203, E236, E237 , E238, E260, E261, E263, E270, E280, E281, E282, E290, E300, E301, E303, E305, E306, E307, E308, E309, E322, E325, E326, E327, E331, E332, E333, E334 , E335, E336, E337, E382, E400, E401, E402, E403, E404, E405, E406, E408, E410, E411, E413, E414, E420, E421, E422, E440, E471, E472, E473, E474, E475 , E480.

Industrijski prerađena hrana je prebogata sa zasićenim mastima, a siromašna u vitaminima i mineralima. Prehrana s ovakvom hranom, tzv. “Junk food” ili “hranom zvanom smeće”, kao što su sintetička pića, hamburgeri, konzervirana hrana i industrijski slatkiši ne samo što ugrožava fizičko zdravlje, već i dovodi do poremećaja u ponašanju – agresivnog i psihopatskog ponašanja.

Industrijska hrana je u velikoj mjeri sadrži trans-masne kiseline koje izazivaju ne samo pretilost, povećanje lošeg LDL kolesterola i smanjenje dobrog HDL kolesterola u krvi, maligna i kardiovaskularna oboljenja, dijabetes tipa dva, već i depresiju. Trans-masnoće se nalaze u hidrogeniziranim mastima, margarinima i vrhnju, te rafiniranim biljnim uljima, prženoj i pečenoj hrani na ovakvim industrijskim uljima i mastima.

Aditivi – genocidno oružje

Čuveni američki forenzički psiholog, Charles Patrick Iving, smatra da je “junk food” glavni uzročnik nasilja u obitelji, psihopatskog ponašanja i narkomanije. To je potvrđeno u istraživanju Stevena Sentalera, američkog kriminologa koji je tijekom razdoblja od deset godina mijenjao prehranu stanovnika domova i zatočenika po američkim zatvorima.

On je ispitanicima davao voćne sokove umjesto kemijskih bućkuriša prebogatih šećerima, prirodnu hranu bogatu vitaminima i mineralima umjesto industrijske hrane koja obiluje trans-masnoćama. Utvrdio je da je prelaskom s industrijske na prirodnu prehranu došlo i do promjene u ponašanju ispitanika. Ispitanicima koji su se hranili sintetičkom hranom pokazivali su simptome psihopatije i agresivnog ponašanja, a oni koji su prešli na prirodnu hranu ponašali su se tolerantno i smireno. Japanski znanstvenik Nisamara Shinia u knjizi “41 godina života” dokazuje da je toliki prosječan životni vijek osobe koja se pretežno hrani “hranom zvanom smeće”. Ne samo da je napuštanje tradicionalnog japanskog načina prehrane koja se temelji na ribi dovelo do porasta kardiovaskualrnih i malignih oboljenja, već je i hrana prebogata šećerom, prema Shiniju, glavni uzročnik epidemije dijabetesa koji se danas u značajnoj mjeri dijagnosticira i kod djece.

Velike zapadne kompanije u pravilu proizvode tri vrste proizvoda. Jedni su namijenjeni za domaću potrošnju, drugi za industrijske razvijene zemlje saveznice, a treći za izvoz u zemlje u razvoju: zemlje istočne Europe, Latinske Amerike, Azije i Afrike, te zemlje koje su vojno-politički protivnici bankarskog globalizma.

Pri tome su proizvodi namijenjeni domaćoj uporabi, industrijski razvijenim državama, vojnim i ekonomskim saveznicima, bez štetnih emulgatora, dok su proizvodi namijenjeni za istočnu Europu, države tzv. Trećeg svijeta i države koje su vojni i politički protivnici kontaminirani zabranjenim emulgatorima koji izazivaju zloćudne tumore. Na primjer, Coca Cola i margarini proizvedeni u Njemačkoj i Nizozemskoj, koji su namijenjeni za istočnu Europu i ekonomski nerazvijene države, te države koje su vojno i politički suprostavljene atlantističkom, bankarskom globalizmu kontaminirani su sa aditivom E-330 koji izaziva rak.

Inače, proizvodi s emulgatorom E330 zabranjeni su za distribuciju u industrijski razvijenim zemljama Zapada. Podsjetimo da je Henry Kissinger, jedan od glavnih ideologa desnog krila bankarske pseudoelite, koju čini dinastija Rockefeller, kao državni tajnik Sjedinjenih država napisao Memorandum za nacionalnu sigurnost 200 ili plan za depopulaciju, redukciju stanovništva čitave planete. U memorandumu se otkriva prioritet američke vanjske politike: “smanjenje stanovništva, počevši od zemalja tzv. Trećeg svijeta, mora biti primarni cilj američke vanjske politike`.

Sve što nije prirodno ne može biti ni zdravo. Navešću jedan primjer iz kozmetike. Zamislite sad ovo: krema koja treba da štiti kožu od tumora izaziva tumor kože. Na Sveučilištu znanosti i tehnologije u Missouriju je utvrđeno da kreme za sunčanje postaju kancerogene kad se izlože suncu. Dr Jinfu Ma, profesor kemije na spomenutom sveučilištu navodi da su stanice pluća na kojima je vršeno istraživanje umnogome brže propadale kad su bile izložene cinkovom oksidu pod ultravioletnom svjetlošću od onih stanica koje su bile izložene samo ultravioletnom zračenju. Cinkov oksid, koji se pored krema za sunčanje nalazi i u kremama za ruke i tijelo, šamponima za masnu kosu itd, stvara pod djelovanjem ultravioletnog zračenja slobodne radikale koji oštećuju gene stanice!

Vitamin B17 – od lijeka do zabrane!

Godine 1936. skupina liječnika je Kongresu Sjedinjenih država predočila dokument koji je zaveden pod brojem 264/74. U tom dokumentu se spominje da su ljudi postali neuhranjeni bez obzira koju količinu hrane unosili u organizam zbog demineralizacije zemljišta.

U dokumentu broj 256/74 / 1936 piše: “Laboratorijske analize raznog voća i povrća, kao i jaja i mlijeka, pokazale su da ove namirnice ne sadrže ni u približnoj mjeri hranjive sastojke koji su se u tim namirnicama nalazili nekoliko generacija prije. Naši preci su na taj način s manjom količinom hrane unosili sve potrebne sastojke. Tako, na primjer, nutricionisti kažu da je mrkva vrlo dobra za vid (sadrži vitamin A), ali oni i ne sumnjaju da onog čega u mrkvi po prirodi treba imati – zapravo nema uopće ili ima samo u tragovima. Nijedan čovjek danas ne može unijeti u svoj organizam dovoljno hranjivih tvari, jer mu probava nije toliko velika koliku bi količinu morao pojesti da bi unio ono što mu je neophodno. Zato se mnogi i proširuju u trbuhu jer im organizam uporno traži još i još hranjivih tvari, i oni jedu i jedu, ali se ne opskrbljuju onim što im je potrebno”.

Glavni uzročnik uništavanja zemljišta je uporaba umjetnog gnojiva. Još je u Bibliji zapisano da zemljište treba ostaviti svake sedme godine da se revitalizira i tako pripremi za nove usjeve. Ali, suvremena intenzivna poljoprivreda ne samo da u potpunosti iscrpljuje zemljište, već se umjesto prirodnog ili organskog koristi umjetnog gnojiva, a da bi se osigurali veći prinosi. I sam izumitelj umjetnog gnojiva, njemački kemičar Justus von Liebig, odrekao se svog izuma kao štetnog i lažnog gnojiva i odbacio je svaku mogućnost umjetne mineralizacije zemljišta. Problem je u tome što umjetno gnojivo ne može nikad sadržavati sve neophodne minerale za obnovu zemljišta.

Nacionalna katastrofa

Ali, ne samo da je suvremena prehrana postala prepuna kancerogenih kemijskih aditiva, ne samo da je zemljište zatrovano umjetnim gnojivima, već su i prehrambene navike postale neprirodne i štetne po zdravlje.
Divlje životinje ne obolijevaju od raka, jer se hrane instinktivno: majmuni će odvojiti slatki i mesnati plod marelice ili breskve i pojesti sjemenku u koštici koju ljudi bacaju kada pojedu mesnati dio voćke.

Životinje koje su mesožderi hrane se biljožderima koji pasu travu. Medvjedi traže bobice da bi dopunili svoju prehranu. Kada se takve životinje iz prirode premjeste u ljudsku sredinu i kada prijeđu na umjetan način prehrane, pojavljuje si i tumor među tako odomaćenim životinjama. Na primjer, u zoološkom vrtu u San Diegu je uginulo čak šest medvjeda za šest godina od raka koji su dobili čim su bili primorani da se hrane onim što im čovjek nudi umjesto onim što u prirodi nađu.

Irski kirurg dr Denis Parsons Burkitt, koji je sa deset godina izgubio desno oko u jednoj nesreći, dobro je primijetio da se rak ne javlja u arhaičnim društvima, već je to bolest suvremenog doba, čovjeka zapadnjačke civilizacije koja se odvojila od prirode i koja u svojoj nesvjesnoj mržnji prema prirodi uništava samu prirodu.

Dr Burkitt kaže da je kancer “bolest uzrokovana našim načinom života” i da je skoro “nepoznata u životinjskom carstvu” i nastavlja: “Jedine životinje koje obolijevaju od raka ili polipa debelog crijeva jesu one na koje neposredno utječe naš način života – naši kućni psi koji jedu naše ostatke “.

Čuveni profesor nutricionizma na Sveučilištu Berkeley u Kalifoniji, dr George M. Briggs Jr izjavio je da je “tipična američka prehrana nacionalna katastrofa. Kada bih to davao svinjama i kravama bez dodataka vitamina i drugih dodataka mogao bih uništiti stočnu industriju”. Ali, ne samo da suvremena prehrana osiromašuje namirnice uklanjajući iz njih potrebne vitamine, minerale i enzime termičkom obradom, kemijskim aditivima i rafiniranjem hrane, već to čini i sam način umjetnog gnojidbe zemljišta. To znači da i usjevi koji rastu na takvom zemljištu i stoka koja ga pase imaju manjak vitamina, a prije svega minerala neophodnih za održavanje zdravlja stanice.

Američki biokemičar dr Roger J. Williams, član Akademije znanosti SAD i predsjednik Kemijskog društva SAD, izvodio je eksperimente sa štakorima koji su bili hranjeni tzv. “Obogaćenim” kruhom umjesto kruhom od cjelovitih žitarica. Pokazalo se da su štakori koji su bili hranjeni “obogaćenim” kruhom bivali klinički pothranjeni, dok su štakori koje je hranio kruhom od cjelovitih žitarica normalno razvijali. Usto, štakori koji su bili hranjeni “obogaćenim” kruhom pokazivali su znakove antisocijalnog ponašanja i kanibalizma ne bi li nadoknadili hranjive tvari koje im nedostaju, a ugibali su za nekoliko mjeseci od prelaska na prehranu “obogaćenim” kruhom. On je izveo pravilan zaključak da su mnoge bolesti zapravo posljedica nedostatka vitalnih prehrambenih sastojaka – vitamina i minerala.

Čudesni leatril

Divlje životinje instinktivno traže onu hranu koja je bogata vitaminom B17: sjemenke unutar koštica voća, bobice, travu u prirodi, životinje koje pasu travu u prirodi itd. Ljudska prehrana je prelaskom na industrijsku hranu i pšenicu kao osnovnu žitaricu postala izuzetno siromašna u vitaminu B17. Nekada su proso i zob, koji su bogati vitaminom B17, bili glavne svjetske prehrambene žitarice, a danas je to pšenica koja praktično ne sadrži vitamin B17.

I stočna hrana je zbog industrijske obrade i umjetnog gnojidbe osiromašena u vitaminu B17. Sirak, koji je bogat vitaminom B17, zamijenjen je šećernom trskom u kojoj praktički nema vitamina B17. Suvremene prehrambene navike su tako promijenjene da danas ljudi pate od nedostatka vitamina B17. A jedna od posljedica ove hipovitaminoze je i suvremena epidemija karcinoma.

Rak je zapravo bolest pogrešnog načina prehrane. Ranije je postojao običaj da se voće u potpunosti iskoristi, da se ništa ne baca, pa su se jele i sjemenke od jabuke koje su bogate vitaminom B17. Ranije su džemovi sadržavali i sjemenke od koštica koštunjavog voća koje su bogate vitaminom B17, a koje su jele u zimskim mjesecima. Prehrana je bila ekonomična i zdrava, jer su se jele integralne namirnice. Ništa se nije bacalo, sve se koristilo za prehranu. Zato nekada nije bilo epidemija tumora.

Rak je, dakle, bolest pogrešnog načina prehrane. Na isti način kao što je skorbut posljedica nedostatka vitamina C, tako je i rak uzrokovan nedostatkom vitamina B17 u suvremenoj, prerađenoj, industrijskoj hrani. Podsjetimo još jednom riječi Božje. U Bibliji (Postanak, 1:29) piše: “I doda Bog: evo, dao sam vam sve bilje što nosi sjeme po svoj zemlji, i sva drveta rodna koja nose sjeme; to će vam biti za hranu “. Zapitajmo se onda zbog čega je iz suvremene prehrane izbačeno intregralno sjeme koštunjavog voća i žitarica koje je najbogatije vitaminom B17 ako izuzmemo zrno pšenice.

Još je kemičar Bonn 1802. godine otkrio da se iz gorkog badema može izolirati cijanovodonična kiselina. Pierre Jean Robiquet i Antoan Botron Saarland su 1930. godine izdvojili bijelu kristalnu tvar koju su nazvali amigdalin. Amigdalin je cijanhidrin kojeg enzimi tijela razlažu na glukozu, benzaldehid i cijanovodoničnu kiselinu. Još se u Egiptu prije oko 5.000 godina gorki badem koristio za liječenje tumora kože, a u Kini se prije oko 3.000 godina na isti način liječio tumor unutar organizma. Američki biokemičar dr Ernst Theodore Krebs Jr 1952. godine je izdvojio iz amigdalina nitrilolizid koji je nazvao vitamin B17 ili leatril. Krebs je primijetio da u vitaminu B17 postoje dva otrovna sastojka: cijanid i benzaldehid. Ali, ovi otrovni sastojci su zaključani u samom molekulu i neophodni su enzimi za njihovo odvajanje iz molekula vitamina B17 ili leatrila.

Zabranjen u SAD

Prvo, stanice tijela na molekuli vitamina B17 ili leatril djeluju pomoću dva enzima: normalne ili zdrave stanice sa enzimom rodenaze koji ne dopušta da se iz molekule vitamina B17 ili leatrila oslobodi cijanid. U zdravim stanicama u prisustvu rodenaze i sulfitnog spoja, cijanid se pretvara u tiocijanat, netoksičan spoj koji se iz tijela izlučuje preko urina. Otuda amigdalin zdrave stanice hrani glukozom i kao takav nije nimalo toksičan za zdravu stanicu. Čak je aspirin toksičniji za zdravu stanicu od amigdalina, jer je u visokim i redovitim dozama toksičan za jetru, izaziva razvoj Rayevog sindroma, unutarnje krvarenje i moždani udar. Možete se zapitati zašto aspirin nije zabranjen u Sjedinjenim državama, već samo vitamin B17 ili leatril? Zbog interesa farmaceutske industrije i ogromnog profita koji se ostvaruje od prodaje citostatika ili bojnih otrova kojima se navodno liječi rak!

Drugo, stanice raka sadrže sto puta veću koncentraciju enzima beta-glukozidaze u odnosu na zdrave stanice, a uopće ne sadrže drugi enzim, koji se normalno nalazi u zdravim stanicama – rodenazu. Enzim beta-glukozidaza, i isključivo taj enzim, može iz vitamina B17 ili leatrila proizvesti cijanovodonična kiselinu i oslobodi benzaldehid, što znači da se unutar maligne stanice zbog djelovanja beta-glukozidaze oslobađa cijanid i benzaldehid iz vitamina B17 ili leatrila. Time se ubija stanica raka koja ne sadrži enzim rodenazu, te tako i ne može cijanid i benzaldehid pretvoriti u netoksične spojeve kao zdrava stanica u kojoj se nalaze visoke koncentracije rodenaze. Možemo zaključiti da vitamin B17 ili leatril ima blagotvorno djelovanje na zdravu stanicu, ali zato otrovno djeluje na malignu stanicu.

Dr Lloyd Sloan je u laboratorijskim uvjetima utvrdio da se 100-postotna djelotvornost i izlječenje od raka dobiva samo ako se prilikom davanja vitamina B17 ili leatrila eksperimentalnim albino-miševima oboljelim od raka daju i enzimi za razgradnju proteina. Otuda se prilikom terapije protiv raka vitaminom B17 ili leatrilom moraju uzimati proteaze ili proteolitičke enzime (tripsin i hemotripsin) iz preparata poput Chymoral, Magazime forte, Wobenzym i slično. Još je dr John Bred 1906. godine u knjizi “Enzimski liječenje raka i njegova znanstvena osnova” dokazivao djelotvornost uporabe proteaza u liječenju raka. Istraživanja je nastavio dr Nicholas James Gonzalez, njujorški liječnik koji je u svojoj knjizi “Prehrana i rak” predložio protokol za liječenje raka čiju osnovu čine enzimi koje luči gušterača.

Isto tako bitno je da se prilikom terapije raka vitaminom B17 iz prehrane isključi šećer u ma kakvom obliku. Stanice raka se hrane šećerom. A cijanid iz vitamina B17 je okružen šećerom. Da bi terapija vitaminom B17 u liječenju raka bila djelotvorna mora se iz prehrane izbaciti šećer bez cijanida da bi se stanice raka hranile samo sa šećerom s cijanidom iz vitamina B17. Kad cijanid uđe u stanicu raka, dolazi do razaranja maligne stanice. Otuda je vitamin B17 i odlična preventiva od raka, jer se svakog dana i kod zdravih i bolesnih ljudi u tijelu stvaraju maligne stanice s kojima se imunološki sustav treba izboriti.
 
(treceoko.novosti.rs/uredio:NSP)

Sintetičke verzije vitamina sadrži kemijske spojeve koji nisu za prehranu ljudi i ne javljaju se u prirodi. Evolucija je diktirala da jedemo hranu koju možemo pokupiti sa zemlje, a ne hranu koju smo stvorili u laboratoriju.

Rasprava o korištenju (ili opasnosti) sintetičkih vitamina traje već godinama, a ovisno o kojim vitaminima govorimo: možda postoje razlike, ili ih uopće nema, u i kako vaše tijelo reagira na sintetičke vitamine.

Da pojasnimo, vitamin je molekula koju vaše tijelo ne može napraviti samo od sebe i mora doći izvana.

Prije nego što krenemo u raspravu o ovoj temi, važno je napomenuti da voće i povrće sadrži više od samih vitamina (i često sadrže mnogo različitih, ili sve, vitamine u različitim dozama), oni također sadrže različite mikronutrijente i aminokiseline (građevne blokove proteini koji su sami po sebi gradivni blokovi života).

Biljke, za razliku od životinja, zar ne (uglavnom) konzumiraju druge oblike života za energiju, i umjesto toga koriste svjetlo, i trebaju biti u stanju stvoriti sve aminokiseline same. Aminokiseline koje ljudi ne mogu stvoriti sami (de novo) nazivaju se “esencijalnim aminokiselinama”, i mi nemamo drugog izbora osim da ih dobijemo kroz hranu koju jedemo.

SINTETIČKI VITAMINI NISU NI PRIBLIŽNO ISTO KAO I PRIRODNI

Ako želite znati koje sintetičke vitamine vjerojatno ne bi trebali uzimati, naša prva stanica je vitamin A. Predformirani vitamin A može, u visokim dozama, imati značajnu toksičnost, koja nije povezana s beta-karotenom.

Beta-karoten, prethodnik vitamina A, je dostupan u mnogim namirnicama (posebice onim koje su narančaste), i vitamin A je posebno koncentriran u jetri svih sisavaca. Predoziranje vitaminom A, bilo iz dodataka prehrani u obliku tableta ili prilikom previše konzumiranja jetre, ima otrovne posljedice na vaše tijelo.

Uporaba genetske modifikacije (primjer sa zlatnom rižom ili novim beta-karoten bananama), nastojaolo se povećati dostupnost prirodnog izvora beta-karotena (osnova vitamina A – GMO banane Bill Gatesa), ali oporba genetske modifikacije u cjelini je zakomplicirala taj proces.

Vitamin C, također poznat pod nazivom askorbinska kiselina, se pokazao da je jednako bioraspoloživ (apsorbira se) od voća i povrća kao i iz sintetičkih izvora ( Carr & Visser, 2013 ).

Važno je napomenuti da jedini oblik kojeg možemo lako apsorbirati je L-askorbinska kiselina, što je molekularno identično vitaminu C u voću. U dozama preko 200mg, vaše tijelo je u stanju apsorbirati manje vitamina C, pa je nekoliko manjih doza poželjno za uzimanje nego sve odjednom, te je sigurno konzumirati do 2000 mg na dan. Vitamin C je važan kofaktor u mnogim staničnim procesima, a važan je za imunološki sustav. Nedostatak vitamina C dovodi do bolesti “skorbut”, što je uobičajena bolest među brodarima starog svijeta.

Vitamin E nije bioraspoloživ u sintetičkom obliku kao i iz prirodnih izvora. Vitamin E je važan za rad imunološkog sustava, kao i ekspresiju DNA, a može se pronaći u mnogim namirnicama kao što su orašasti plodovi i sjemenke. Dorea Reeser u časopisu Scientific American sažima usporedbu sintetičkih i prirodnih izvora, ona navodi:

“Prirodno deriviran Vitamin E se zove d-(alfa)-tokoferol, a sintetički vitamin E se zove dl-(alfa)-tokoferol. Razlika između njih je u kemijskoj strukturi, pa se time “dl” odnosi na smjesu oba D i L-(alfa)-tokoferol. Nema dokaza da je “l” verzija štetna za ljudski organizam, ali ona je oko 1,4 puta manje učinkovita od prirodno dobivenog vitamina E”

Vitamin K je zapravo smjesa nekoliko različitih molekula, a uobičajena prehrana i zdrava crijevna flora bi trebala biti dovoljna kako bi se spriječila potreba za nadopunom (pokazalo se iz analize jetri mrtvih pacijenata koji su uzimali antimikrobne lijekove ili ne). Vitamin K je neophodan za zgrušavanje krvi (što može biti ometeno sa previše vitamina E), a može se naći u avokadu i brokuli.

Vitamin B6 je važan za funkciju živaca i mišićnu koordinaciju, i kao i svi vitamini B skupine, vaše tijelo ih ne može pohraniti (što znači da je potrebno obnoviti tjelesnu zalihu često). Preporučuje se uzimanje samo oko miligram dnevno, tako da vitaminskim suplementima riskirate brzo prekoračenje dnevne granice. Vitamin B6 se lako dobiva iz banane, oraha, i cjelovitih žitarica. Mnogi izvori koji sadrže vitamin B6 također sadrže i B12.

Vitamin B12 je važan kofaktor za regulaciju (metilacije DNA i transkripcije, potrebnih u sintezi metionina koji je prva aminokiselina u suštini svih proteine). Ne treba vam puno vitamina B12, i jedenjem različitih voća i povrća bi trebalo ispuniti vaše dnevne potrebe. Sintetski vitamin B12 se apsorbira samo oko 56% .

Ostali vitamini B skupine ( B1: tiamin , B2: riboflavin , i B3: niacin) mogu se naći u mliječnim proizvodima i orašastih plodovima. Trebate oko 1 mg dnevno tiamina i riboflavina, ali nešto više oko 10 mg dnevno niacina. Zajedno ovi vitamini su vrlo važni za vaš metabolizam (sposobnost tijela da transformira hranu u energiju, da se tako izrazim). Također, u skupini B vitamina koji vaše tijelo ne može pohraniti su pantotenska kiselina (B5) i biotin (B7), koji su osjetljivi na toplinu i kisik, i također teško ih je pohraniti kao dodatke. Poput ostalih B vitamina, pantotenska kiselina i biotin mogu se dobiti od mahunarki i mliječnih proizvoda (među ostalim izvorima).

Posljednji esencijalni vitamin na našem popisu je folna kiselina (folna kiselina ili B9), koji je važan za replikaciju DNA i diobu stanica. Ljudima često ne manjka folne kiseline, a može se dobiti od raznih namirnica (gotovo svog voća i povrća). Njegov značaj u diobi stanica čini vrlo važnu ulogu kod trudnica, iako zdrava prehrana treba jamčiti ne uzimanje vitaminskih dodataka.

Namjerno smo zanemarili raspravljati o vitaminu D u ovom članku, ali prije svega zato što ljudi imaju tendenciju da znju o tome podosta.

Jedite svježe voće i povrće, kao i ono koje ste skuhali (ali imajte na umu da su neki vitamini osjetljivi na toplinu), kao dio raznovrsne prehrane, potrebne za dobro zdravlje.

Omiljeni vitamin – iz naftnog derivata

Mnogi su vitamini koji se nalaze na tržištu, dobiveni iz katrana i drugih naftnih derivata. I dok te sintetičke tvari po svom kemijskom sastavu mogu biti istovjetne ili vrlo slične prirodnim vitaminima, one ipak imaju samo djelić biološke aktivnosti.

Sintetički vitamini mogu zamijeniti neke, ali ne sve funkcije svih odgovarajućih prirodnih vitamina.

Sintetički vitamini, pored onih koji se nalaze u hrani, mogu imati i loše posljedice. Čak i sami proizvođači vitamina upozoravaju da velike količine vitamina A, grupe kompleksa B vitamina, kao i vitamina C, D i E mogu naštetiti organizmu. Osim toga, uzimanje malih količina dodatnih sintetičkih vitamina može izazvati postupnu koncentraciju vitaminske toksičnosti.

Dakle, ako ste odlučni da krenete s uzimanjem dodatnih vitamina i minerala, pokušajte nabaviti one prirodne (dobivene iz hrane) umjesto sintetičkih.

Vitaminska riznica

Makrobiotička prehrana oprskrbljuje tijelo svim neophodnim vitaminima u količinama koje su iste ili veće od preporučljivih dnevnih doza i bez dodataka u obliku tableta. Ključne namirnice u makrobiotičkoj prehrani – integralne žitarice, svježe voće i povrće (pogotovo zeleno lisnato povrće), sjemenke, mahunarke – predstavljaju, koliko se zna, hranu s najvišom koncentracijom vitamina.

PA KRENIMO….

GLAVNE RAZLIKE SINTETIKA / PRIRODNO (PROIZVODNJA I UPORABA)

Prirodni vitamin A – Vitamin A se pojavljuje u hrani kao beta-karoten. Tijelo ga mora pretvoriti u vitamin A kako bi bio koristan. To zvuči manje učinkovito, ali vitamin A može biti toksičan u velikim dozama. Beta-karoten dopušta tijelu da ga pretvori ono što treba i odbaci višak kao prirodnu zaštitu protiv oštećenja.

Sintetički vitamin A – Sintetički vitamin A je retinil palmitat ili retinil acetat. Ovaj sintetički spoj je izrađen od kombiniranja ribljeg ili palminog ulje sa spojem beta-ionone. Proizvodnja palminog ulja je dovela do krčenja šuma i prašuma i ugroženosti orangutana. Beta-ionone je stvoren pomoću citrusa, aceton i kalcijevog oksida.

Prirodni vitamin B1 – Tiamin ili vitamin B1, je vitamin topiv u vodi stvoren od biljaka i vezan za fosfate. Probava oslobađa tiamin pomoću specijaliziranih enzima koji su usmjereneni prema fosfatima.

Sintetički vitamin B1 – Tiamin mononitrat ili tiamin hidroklorid se sastoji od katrana, amonijaka, acetona i solne kiseline. On se apsorbira u mnogo manjoj količini jer nije vezan za fosfat. On je kristal u strukturi, za razliku od vitamina na prirodnoj biljnoj bazi. Mnogi sintetički vitamini su kristalične strukture. Kristali u našem krvotoku uzrokuju štetu i akumulaciju minerala gdje to nije potrebno, kao i kod zglobova.

Prirodni vitamin B2 – Riboflavin se lako apsorbira, ostaje u krvi dugo vrijeme, te se lako apsorbira u tijelu u mnogim važnim enzimima.

Sintetički vitamin B2 – Sintetički riboflavin je izrađen od octene kiseline i dušika ili uporabom genetički modificirane bakterije (GMO bakterije) i fermentacije. Pokazano je da ga tijelo manje apsorbira i brzo uklanja iz krvi i biva izbačen kroz urin kao toksin.

Prirodni vitamin B3 – Niacinamid ili nikotinamid je ono što nalazimo u hrani i obično nazivamo niacin. Niacin može imati nuspojave, ali one su minimalne, kada ga uzimamo preko biljne hrane.

Sintetički vitamin B3 – nikotinska kiseline je stvorena pomoću katrana, amonijaka, kiselina, 3-cijanopiridina i formaldehida. On se manje apsorbira i ima viši rizik nuspojava od prirodnog vitamina B3.

Prirodni vitamin B5 – Pantotenat je prirodna verzija ovog bitnog B vitamina.

Sintetički Vitamin B5 – sintetički vitamin B5 ili pantotenska kiselina uključuje izobutiraldehid i formaldehid koji se dobivaju iz kalcijeve ili natrijeve soli. Derivat alkohola, pantenol se ponekad koristi kao stabilizator da ovaj vitamin traje dulje na policama trgovina.

Prirodni vitamin B6 – Piridoksin, kao i B1 je vezan uz fosfat u biljkama i čini piridoksal-fosfat. To je biološki aktivna forma. Bilo koji drugi oblik B6 se mora pretvoriti u ovu kombinaciju fosfata prije nego ga naše tijelo može koristiti.

Sintetički Vitamin B6 – Piridoksin hidroklorid dolazi iz petrolejskog estera, klorovodične kiseline, i formaldehida. On se teško apsorbira ili konvertira i pokazalo se da zapravo inhibira djelovanje prirodnog B6 u tijelu. Ona također ima nuspojave koje se obično ne nalaze u prirodnom vitaminu B6 iz prirodnih izvora hrane od ovog vitamina.

Prirodni vitamin B7 – Biotin je uključen u rast stanica, proizvodnju masti i metabolizam.

Sintetički vitamin B7 – Sintetički B7 se proizvodi koristeći fumarnu kiselinu.

Prirodni vitamin B9 – Ovaj vitamin B postoji u hrani kao folat, i on je vrlo važan u stvaranju i popravku DNA, pa tako je i od vitalne važnosti prije i tijekom trudnoće.

Sintetički vitamin B9 – Folna kiselina ne postoji u prirodnim namirnicama, ona je kristal, i teško se apsorbira usprkos velikim količinama koje su dodane u multivitamine i dodatke prehrani. Sintetski vitamin B9 se proizvodi od naftnih derivata, kiseline i acetilena.

Prirodni Vitamin B12 – Kobalamin B12 mogu proizvesti samo mikroorganizmi kao što su bakterije koje rastu u tlu i u našim crijevima, kao i neke mikro-alge i možda neke vrste morskih algi.

Sintetički Vitamin B12 – Kobalt i cijanid se fermentiraju i dobiva se cijanokobalmin. Dobro ste čuli! Cijanid. U malim količinama, ali to je još uvijek cijanid.

Prirodni Kolin – Kolin je često grupiran s B vitaminima. On je u kombinaciji s fosfatom u prirodi i važan je u staničnim membranama i provjeru čuvanja masnoća.

Sintetički Kolin – Kolin klorid ili kolin bitartrat je izrađen od etilena, amonijaka, i klorovodične kiseline, te vinske kiseline. On se ne veže za fosfate.

Prirodni vitamin C – Ovaj vitamin je lako dostupan u agrumima, crvenoj paprici, bobičastom voću, i još u mnogo voća i povrća. U prirodi se nalazi u kombinaciji s flavonoidima i fitonutrijenatima koji pomažu u njegovoj apsorpciji i korištenju.

Sintetički vitamin C – Askorbinska kiselina je izoliran vitamin kojeg dobivamo od genetski modificiranog kukuruznog šećera (GMO) koji se hidrira i obrađuje s acetonom. Njemu nisu potrebni flavonoidi i fitonutrijenti da bi mogao funkcionirati.

Prirodni vitamin D – Tehnički na ovaj vitamin se nije uvijek mislilo kao na vitamin jer naš organizam to može sam napraviti. Gljive, kvasci, i lišajevi proizvode vitamin D kada su izloženi suncu. Ljudi također. Dnevna doza od oko 20 minuta sunčeve svjetlosti daje sve što nam treba. Vitamin D3 je najučinkovitiji oblik, isti koji dolazi iz naše vlastite kože ili iz lišajeva. Gljive i kvasac često proizvode vitamin D2.

Sintetički vitamin D – Da bi oponašao prirodnu proizvodnje koju nalazimo u našoj koži, znanstvenici zrače životinjsku mast da stimuliraju sintezu vitamina D3. Oni obično koriste lanolin, voštane izlučevine iz ovčje kože koja čuva vunu suhomm.

Prirodni Vitamin E – Vitamin E se zapravo odnosi na 8 različitih spojeva topivih u masti i djeluje kao antioksidans koji štiti masti od oksidacije. Najviše biološki aktivnog oblika nalazimo u žitaricama, sjemenau, i ulju iz sjemenki i zrna.

Sintetički Vitamin E – Sintetički dl-alfa tokoferol je stvoren pomoću rafiniranih ulja, trimetilhidrokinona i izofitola. On se ne apsorbira tako lako, ne ostaje dugo u tkivima, te se brzo rasprši poput otrova ili nepoznate kemikalije.

Prirodni vitamin K – Ovaj vitamin je važan za pravilno zgrušavanja krvi i neke metaboličke procese. On je pronađena u tamnom lisnatom povrću.

Sintetički vitamin K – Sintetički vitamin K ili menadion, dolazi iz derivata katrana i genetski modificiranog (GMO) i hidrogeniranog sojinog ulja, a u proizvodnji se koriste još i solna kiselina i nikal. Ovaj sintetički vitamin se smatra vrlo otrovan i oštećuje imunološki sustav.

AKO VAM OVO NIJE DOSTA, OVO SU DODACI KOJI SE JOŠ STAVLJAJU U MULTIVITAMINE

Opasni, šokantni dodaci u vašim lošim vitaminima, navedeni kao „ostali sastojci“ uključuju: pesticidi, talk, boje, natrijev benzoat, metil – celulozu, carnauba vosak, silikon i/ili titanijum dioksid. Ukoliko ne poznajete niti jedan od navedenih dodataka, tada će vam i naštetiti!

Također, mnogi multivitamini, pogotovo oni za žvakanje, sadrže aspartam, vodeći uzročnik Fibromyalgije i sindroma bolesti crijeva.

A na sve to, ako vaši vitamini sadrže umjetne zaslađivače Aspartam, Kalijev Acesulfam, Sukralozu ili Sorbitol, mogli bi razviti bolest umjetnih zaslađivača (rak) i mutaciju stanica, vašega DNK i proslijediti taj mutirani DNK budućim generacijama.

Nemali broj primjera je primjećen u javnosti da su ljudi koji su živjeli zdravim životom, hranili se zdravo i bavili sportom, pa obolili od raka. Razlog tome je što su uzimali previše sintetskih vitaminskih preparata s nadom u bolje zdravlje. U Americi, milioni žena uzimaju sintetičke vitamine s nadom u prevenciju raka dojke, pa ih na kraju veliki postotak i dobije rak dojke.

Bilo kako bilo, čuvajte svoje zdravlje, jedite prirodno sa zemlje, i BACITE VEĆ DANAS SINTETIČKE VITAMINE U SMEĆE (ako već niste)!
 
(exposingtruth.com, sunwarrior.com, globalhealingcenter.com/ preveo i uredio: mag. spec. Alfred Bošković / nsp)