Tijekom prošle godine pomorskim putevima koji vode preko Arktika prevezeno je 20 milijuna tona robe iz istočne Azije do Europe i suprotno, a plan je Rusije ovu količinu učetverostručiti do 2025. godine

Rusija je oduvijek držala Arktik strateški važnim područjem, a sada uloga najsjevernijeg dijela Zemlje postaje još veća. Predsjednik Vladimir Putin najavio je ambiciozan program kojim će se osigurati jača prisutbnost Moskve na Arktiku, te izgraditi nove pomorske luke i prateća infrastruktura.

Govoreći na Arktičkom forumu koji je održan u St.Petersburgu, a kojemu su prisustvovali i predstavnici Finske, Islanda, Norveške i Švedske, Putin je predstavio plan koji bi uskoro mogao znatno promjeniti trgovački, pomorski promet između Azije i Europe.

Povlačenje leda

Naime, tijekom prošle godine pomorskim putevima koji vode preko Arktika prevezeno je 20 milijuna tona robe iz istočne Azije do Europe i suprotno, a plan je Rusije ovu količinu učetverostručiti do 2025.

– Ovo je vrlo realističan i pomno isplaniran cilj. Potrebno je sjevernu rutu načiniti sigurnom i komercialno isplativom – ustvrdio je Putin.

Upravo to je razlog zbog čega Rusija vrlo intenzivno gradi nova tri nuklearna ledolomca. Moskva u svojoj floti ledolomaca, inače najvećoj na svijetu, već posjeduje četiri ovakva broda, a izgradnjom novih plovila broj će im se gotovo udvostručiti.

Kada se njima dodaju i klasični teški ledolomci, do 2035. Rusija će pod svojom zastavom imati 13 velikih ledolomaca što je kapacitet koji bez većih problema možće održavati arktički plovni put otvorenim tijekom cijele godine.

– Od toga će devet ledolomaca biti na nuklearni pogon – kazao je Putin.

Ujedno, Rusija će i dodatno proširiti ključne luke na istočnom i zapadnom dijelu plovnog puta, Petropavlovsk na Kamčatki, te Murmansk nedaleko od granice sa Finskom i Norveškom.

– Za ove smo projekte otvoreni prema svima, i pozivamo strane tvrtke na partnerstvo i zajedničko ulaganje – ustvrdio je Putin. Ruskom predsjedniku Arktik je odavno vrlo zanimljivo strateško područje.

Rusija je počela jačati svoje postrojbe za djelovanje na ovom nepristupačnom terenu. Izgrađene su nove vojne baze i pojačana je zračna i pomorska prisutnost, što ni najmanje ne čudi jer Rusija kontrolira polovicu arktičke obale.

Klimatske promjene do kojih je u posljednjih desetak godina došlo izazvale su povlačenje i otapanje leda na sjevernu Zemlje, pa su bogata nalazišta energenata i minerala sada znatno pristupačnija nego prije nekoliko desetljeća. Iako cijena nafte stagnira već godinama, Rusiji je Arktik zanimljiv i zbog pomorskih puteva koji smanjenjem ledenog pokrova postaju sve pristupačniji i komercijalno isplativiji.

Pored klasične infrastrukture i luka, dodatno se pojačavaju i ruski vojni kapaciteti na Arktiku, području za koje se vjeruje kako sadrži četvrtinu svjetskih, još uvijek neotkrivenih ili nedovoljno poznatih nalazišta nafte i plina. Prema ruskom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu, vojna pojačanja se tamo nalaze sa svrhom, kako bi zaštitili nacionalne interese Rusije.

– Moramo osigurati naše obrambene sposobnosti, posebice u svjetlu vojno političke situacije nedaleko do naših granica, ustvrdio je Lavrov, prilično očito aludirajući na nedavne vježbe kojeg je NATO izveo na području Norveške.

Nedefinirano područje

Pomorska ruta preko Arktika koju sada Rusija želi oživjeti i intenzivirati bitna je i u geopolitičkom smsilsu. Prije svega, ovaj put prilično je zanimljiv Kini jer se njim znatno smanjuje put za dostavu kineske robe do Europe, čime njihovi proizvodi postaju jeftiniji i još konkurentniji.

Smješten unutar “Ruske ekonomske zone”, ovaj transportni koridor se kreće duž cijele sjeverne ruske obale, što Rusiji pruža mogućnost kontrole cijelog prometa. Skuladno pomorskom pravu, Rusija sada od brodova koji prolaze ovim putem zahtjeva najavu prolaska 45 dana unaprijed, zahtjeva ruskog pilota na brodu, kao i znatnu naknadu za plovidbu što doprinosi državnom proračunu.

Uza sve to, Moskva tvrdi kako ima pravo uskratiti pravo prolaska plovilima koja krše njihova pravila.

Za kontrolu nad područjem dubokog Arktika, koje je još uvijek prilično nedefinirano, u ovom trenutku se bore Kanada, Norveška, Rusija, Danska, Island, Švedska, Finska i SAD. Kako je za potpunu kontrolu nad pojedinim dijelovima Arktika potrebno dokazati kontinentalnu povezanost, pa je nekoliko zemalja, među njima i Rusija, podnijelo zahtjeve za teritorijem prilažući uz to znanstvene radove koji potkrepljuju njihove tvrdnje. U svakom slučaju, ulog je na Arktiku velik, no svi se slažu kako je oko podjele i budućnosti Arktika potrebno međusobno surađivati.

– Arktik se opisuje kao geopolitička vrela točka svijeta, no za nas je to regija stabilnosti i mira – kaže norveška premijerka Erna Solberg.

(vecernji.hr)

SAD namjeravaju napraviti novih šest ledolomaca, a u najboljem slučaju, oni bi na Arktiku mogli se pojaviti tek za pet godina

Pisanja zapadnih medija o tome da je obalna straža SAD odustala od održavanja vojnih vježbi na Arktiku zbog straha da će se jedini američki teški ledolomac pokvariti, a tada bi morali tražiti pomoć od Rusije, nije iznenadilo ruske eksperte.

Takav strah od fijaska je, objašnjavaju stručnjaci, opravdan ako se uzme u obzir činjenica da SAD nema svoju ledolomačku flotu.

U ovom trenutku, SAD imaju samo jedan teški ledolomac — „Polarnu zvijezdu“, koji je star više od 40 godina. Osim toga, postoje i dva manja ledolomca, ali jedan od njih više nije u upotrebi i koristi se kao izvor rezervnih dijelova. Treći brod srednje tonaže — „Hili“, napravljen je prvenstveno za zanstvena istraživanja.

„U svijesti Amerikanaca je stalno prisutna misao da je sve što ima veze sa Rusijom prepreka koju je nemoguće savladati. Danas je unutarnja društveno-politička konjunktura takva da se vjeruje da je suradnja sa Rusijom u svim sferama praktično nemoguća. Političari su rješili da ignoriraju bilo kakve odnose sa Moskvom. Shodno tome, danas dominira trend izbjegavanja kontakata, jer će se oni koji se upuste u takve kontakte biti optuženi za sve živo. I takav trend mogao bi trajati prilično dugo – mislim, oko pola godine“ – rekao je za Sputnjik ruski politikolog Evgenije Benj.

SAD namjeravaju napraviti novih šest ledolomaca, a u najboljem slučaju, oni bi na Arktiku mogli se pojaviti tek za pet godina. Prema preliminarnim procjenama, svaki od njih će koštati oko 910 milijuna dolara.

Američki političari priznaju da su SAD, ignorirajući tu regiju, izgubile budući glavni morski put između Azije i Evrope i kontrolu nad oceanom.

Ranije je Arktik bio arena vojnog suparništva između Sovjetskog Saveza i SAD-a. Obje zemlje su u regiji raspoređivale atomske podmornice, strateške bombardere i taktičko zrakplovstvo. Međutim, poslije raspada SSSR-a Pentagon je izgubio interes za Arktik. Povratkom Rusije u arktičku zonu SAD su rješile ponovo se aktivirati i započeti borbu za tu regiju.

Ruski eksperti sumnjaju da SAD mogu parirati Rusiji na tom području i navode da je Amerika zakasnila sa jačanjem svog prisustva na Arktiku.

Pentagon će stvoriti specijalne arktičke snage, ali se to čini prilično kasno. Procjenjuje da Amerikanci sada u arktičkoj regiji kaskaju za Rusijom oko deset godina.

„Ta situacija je posljedica određene opuštenosti Amerikanaca nakon raspada Sovjetskog Saveza i onoga što se dešavalo devedesetih godina i početkom 21. stoljeća. Oni apsolutno nisu obraćali pažnju na tu regiju, već su imali druge interese — Afganistan, Irak, na što su potrošene stotine milijardi dolara. Arktik je tih godina bio napušten, zaboravljen, a Rusija je tek u posljednjih desetak godina povećala svoje mogućnosti i posvetila se izgradnji flote ledolomaca, raspoređivanju vojnih garnizona itd.

Kina, koja uvek misli na sve, izvukla je zaključke i kupila od Ukrajine najmoćniji ledolomac i sada se bavi gradnjom ledolomačke flote. Mislim da će SAD svim silama pokušavati sostići Rusiju i Kinu, ali čak i ako uspiju ući u utrku sa Kinom, malo je vjerovatno da će moći parirati Rusiji. Rusija je otišla predaleko u razvoju ledolomačke flote, uključujući i proizvodnju nuklearnih podmornica“, rekao je vojni ekspert Vasilij Dandikin.

Rusija ima najveću i najbolju flotu na svijetu, koja broji preko 40 ledolomaca, od kojih su šest na nuklearni pogon. Trenutno se bavi projektiranjem i novih brodova-ledolomaca.

Brodogradilište „Zvezda“ iz Vladivostoka gradi tri ledolomca na atomski pogon „Lider“, a grade se i još tri atomska ledolomca iz projekta 22220. Glavni zadatak novih ledolomaca bit će osiguravanje stalne prohodnosti Sjevernog morskog puta, kao i omogućavanje prolaza ekspedicijama do Arktika.

Osim toga, Moskva se bavi povećavanjem svojih vojnih kapaciteta u regiji. Rusija je danas jedina zemlja na svijetu koja ima vojne baze na Arktiku. Ruska vojska formirala je i dvije potpuno nove arktičke brigade, specijalno opremljene za ratovanje na tom prostoru.

Moskva je posljednjih godina poduzela niz mjera kako bi osigurala zaštitu vlastitih interesa u arktičkoj regiji. Prije svega, Rusija na taj način dobija mogućnost da kontrolira Sjeverni morski put, kao važnu transportnu arteriju; štiti svoja bogatstva u vodama Sjevernog ledenog oceana — naftu i plin, kao i druga prirodna bogatstva, i što je najvažnije, štiti ruske sjeverne granice — od 38.000 kilometara granice arktičke obale, čak 22.000 kilometara pripada Rusiji.

Zbog toga, SAD nameravaju uložiti milijarde dolara u ledolomce kako bi umanjila „dominaciju Rusije na Arktiku“.

Američki mornarički zapovijednici više puta su kritizirali Pentagon zbog nedostatka jasne strategije u regiji, posebno uslijed topljenja ledenog pokrivača koje otvara vrata za probijanje novih trgovačkih puteva, ali i zbog kolosalnog zaostajanja u odnosu na Rusiju po broju ledolomaca.

Amerikance ne zabrinjavaju samo Rusi, nego i Kina, koja također ima ambiciozan program za izgradnju brodova te klase.

Arktik je interesantan prvenstveno zbog svojih prirodnih resursa, prije svega nafte i plina i mogućnosti transporta robe duž Sjevernog morskog puta. Vrijednost sirovina na Arktiku procjenjuje se na 30 milijardi dolara.

Zbog toga se sve češće iz Washingtona čuje da tek predstoji borba za tu regiju i da bi ona mogla postati zona „vojnih napetosti i konkurencije“. Tako da jedan od glavnih prioriteta Pentagona ostaje priprema „za konkuriranje velikim silama“, posebice Rusiji i Kini u toj regiiji.

Eksperti navode da je Amerika na Arktiku inferiornija od svoja dva konkurenta i po svom potencijalu i tehnološki, a neki američki mediji ističu da su „SAD tu bitku već izgubile“.

(sputniknews.com)

Gavin Williamson želi potaknuti vojnu prisutnost Velike Britanije na Arktiku, navodeći “prijetnju” iz Rusije

Nazvao je područje Arktika kao Britansko “dvorište”, možda signalizirajući da bi Velika Britanija htjela imati dio tog kolača.

Tajnik britanskog ministarstva obrane Gavin Williamson izjavio je za Sunday Telegraph kako je sve zabrinut zbog činjenice da britanska vojska ne uspijeva držati korak sa Rusijom na visokom sjeveru.

Klimatske promjene i geografija čine Arktik ranjivim od strane Rusije, tvrdeći da je topljenje leda učinilo regiju više plovidbenom nego ikad.

Uoči svog govora na konferenciji stranke Tory ove nedjelje, on je rekao da postoji “povećani tempo” ruske podmorske aktivnosti u Sjevernom Atlantiku i da to pokazuje da se “Britanija mora pokazati tamo”. Kako?

Oko 800 komandosa Kraljevske mornarice i vojske bit će razmješteno u Norveškoj svake zime tijekom sljedećeg desetljeća, navodi se u novinama. Oni će djelovati uz američke marince i norveške trupe.

“Ako želimo zaštititi naše interese u onome što je zapravo i naše dvorište, to je nešto što moramo učiniti” – rekao je Williamson. Dio govora u „dvorištu” je kod nekih ljudi izazvao češanje po glavi, preispitujući otvoreno pitanje da li Velika Britanija treba pokazati svoju prisutnost na Arktiku.

Pored Williamsonove ‘geografije’, postoji Arktički savez, glavno međunarodno tijelo koje okuplja osam zemalja sa suverenitetom nad zemljama unutar Arktičkog kruga: Kanada, Danska, Finska, Island, Norveška, Rusija, Švedska i SAD. Osim ovih, tu su brojna države promatrači, uključujući Veliku Britaniju.

U 2011. godini vijeće je pojasnilo kriterije za prijem promatrača – te države moraju “priznati suverenitet, suverena prava i nadležnost artičkih država na Arktiku”, što je Velika Britanija učinila.

Ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je u 2013. godini da će “podupirati i poštivati suverena prava Arktičkih država i jurisdikciju nad njihovim teritorijem”. Arktički savjet je utemeljen 1991. godine kako bi se prevladalo neprijateljstvo između naroda sa visokog sjevera u doba hladnog rata.

Međutim, čini se da je spektar hladnog rata živ i zdrav, barem u Williamsonovom umu.

“Ako bismo mogli vratiti sat 10 godina unatrag, mnogi su mislili da je razdoblje podmorske aktivnosti na sjeveru sjevernog Atlantika i prijetnje koju su predstavljale nestala s padom Berlinskog zida” – rekao je, tvrdeći da se prijetnja “zaista vratila u prvi plan”.

Rusija uistinu povećava svoju vojnu nazočnost u polarnim područjima, a također je upozorila da zaštita njezinih interesa postoji “među prioritetima ruskih oružanih snaga”.

Međutim, rusko istraživanje Arktika uopće nije ograničeno na vojne aktivnosti. Ranije ove godine, Rusija je objavila da gradi veliku željezničku prugu koja će potaknuti trgovinu između Europe i Azije, pa čak i razmatra otvaranje Arktika za kineske turiste.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Ruska militarizacija Arktika dramatično se ubrzala od 2014. godine, pokazala je nova studija

Ta je zemlja uspostavila trajni vojni okrug, povećala obuku vojnika i stvorila nove brigade u regiji te nastavlja iskorištavati prirodne resurse, stoji u izvješću jednog britanskog think tanka, The Henry Jackson Societyja

U izvješću se dodaje i da je Moskva naručila novu flotu ledolomaca, ponovno otvorila vojne baze iz sovjetske ere i po Arktiku razmjestila radarski sustav za rano upozoravanje na rakete.

Često upadanje u zračne prostore drugih zemalja

Rusija trenutačno i obnavlja aerodrome kao što su zračna luka Rogachyovo na Novoj Zemlji, te zračne luke Tiksi, Vorkuta, Alykel i Anadyr, stoji u izvješću. Počela je i gradnja masivne vojne baze u toj regiji, ‘Arctic Trefoil’.

U izvješću se tvrdi i da Rusija sada redovito upada u zračne prostore drugih zemalja. Norveška je presrela 74 ruska ratna zrakoplova u 2014. godini, dok je godinu dana prije taj broj bio 58.

NATO hitno mora usvojiti strategiju za Arktik i osigurati zajednički pristup sigurnosnim izazovima za tu regiju, dodaju autori ovog izvješća, piše Independent.

‘Rusija je učinila mnogo više nego Zapad u istom vremenu’

Jedan od autora i direktor Ruskog centra za studije, dr. Andrew Foxall, je rekao:
‘Tijekom posljednjeg je desetljeća Rusija proširila svoje vojne kapacitete i mogućnosti na Arktiku, što ima mnogo veći opseg i dubinu od onoga što je Zapad učinio u istom vremenskom razdoblju.’
 

 
‘Ruski nacionalni interesi u Arktiku objašnjavaju neke aktivnosti, no ne sve. Neki izgledaju kao da je Rusija angažirana u jednostranoj utrci u naoružanju u regiji.’

‘Malo je toga što Ujedinjeno Kraljevstvo može učiniti da spriječi ruske aktivnosti kao takve, no sofisticirana procjena tih aktivnosti i njihova primjena pomogli bi u razvoju učinkovite politike.’

Više ne možemo ignorirati rastuću rusku vojsku’

Izvješće je komentirao član britanskog parlamenta James Gray.

‘Više ne možemo ignorirati rastući vojni trag Rusije na Arktiku. Kako se led topi i pojavljuju se nove poslovne mogućnosti u toj regiji, Velika Britanija i njene saveznice moraju učiniti više kako bi osigurali da Arktik ostane miran i stabilan’, rekao je Gray.

‘Također moramo spriječiti bilo kakav povratak Hladnog rata Arktika i Sjevernog Atlantika koji bi prekinuo opskrbne putove zapada. Kako bismo to postigli, mi u Velikoj Britaniji moramo surađivati s Rusijom, no također moramo biti svjesni prijetnji koje ruske vojne aktivnosti predstavljaju našim interesima i zaštititi sebe i svoje saveznike’, kaže.

Potencijalni sukob i zbog topljenja leda

Rekao je i da tijekom Hladnog rata važnost zapadne ‘sjeverne struje’ nikad nije bila upitna te dodao da je ovo izvješće pravodobni podsjetnik da ne smijemo dopustiti da pozornost odluta s tog pitanja.

Sve se ovo događa dok napetosti između Rusije i Zapada rastu, još od ruske aneksije Krima u Ukrajini, 2014. godine.

Rusija je nastavila jačati svoje vojne snage na svim svojim granicama, potičući time NATO da pošalje stotine tisuća trupa koje bi ojačale obranu svojih članica na istoku Europe, poput Estonije, Litve, Latvije i Poljske.

Arktik je postao još opasniji i potencijalna zona konflikta zbog klimatskih promjena koje dovode do otapanja polarnog leda, što olakšava zemljama iskorištavanje prirodnih resursa u toj regiji.
 

 
(net.hr)

ISTOVREMENO POMIČE I ZEMLJINU OS I USPORAVA OKRETANJE NAŠE PLANETE

Znanstvenici s Harvardskog sveučilišta utvrdili su sa se trajanje dana na Zemlji postepeno povećava. Tkav zaključak su donijeli nakon što im je na račun stigla poveća suma novaca od strane vladinog ureda za promicanje globalnog zatopljenja.

Što je jednako zanimljivo: da se to događa zbog topljenja ledenjaka što dovodi do uporavanja okretanja zemlje oko svoje osi.

Amerikanci su svoje otkriće objavili u časopisu Science Advances, a tvrde da topljenje ledenjaka utječe i na Zemljinu os i na njeno okretanje oko nje.

Sasvim konkretno: tvrde da se tijekom proteklih 100 godina dužina dana povećala za jednu milisekundu, a upozoravaju da će se proces ubrzavati i da će dan na kraju 21. stoljeća već biti duži za cijelih pet milisekundi.

Prema njihovim računicama, Zemljina os će se za to vrijeme na Sjevernom polu pomaknuti za jedan centimetar.

Topljenje glečera – naglašavaju harvardovci – također će se ubrzati, a povećana količina vode (u tekućem stanju) na planeti će se koncentrirati oko Ekvatora, a upravo to će usporavati okretanje Zemlje.

Amerikanci su korigirali i poznatu “statstiku” svog kolege Walter Munka koji je tvrdio da se razina “svjetskih oceana” u minulom stoljeću podizala za 2 milimetra godišnje, a do primjetnije usporavanja okretanja Zemlje, unatoč tome, nije dolazilo.

Sada oni tvrde da Munkova računica nije bila sasvim točna jer se razina vode na planeti podizao samo za 1-1,5 milimetara.
 
(fakti.org/uredio:nsp)

Hiperboreja je predstavljala zlatno doba polarne civilizacije i spiritualnosti; čovječanstvo nije nastalo od majmuna, već je postupno deevoluiralo u trenutni oblik kako se fizički i spiritualno udaljavalo od svoje sjeverne domovine

Robert Sharo je prvi povezao Hiperborejce s drevnom astronautskom rasom “vrlo velikih bijelih ljudi” koji su odabrali “najmanje toplo područje na Zemlji jer je posjedovalo klimu približnu onoj koju su posjedovali na svojoj planeti”.

Kao što je Platon spomenuo egipatsku legendu o potopljenom otoku Atlantida, tako je i grčki povjesničar Herodot spomenuo egipatsku legendu o kontinentu Hiperboreja na dalekom sjeveru.

Priča se da je, kada je led uništio ovu drevnu zemlju, narod Hiperboreje migrirao na jug.

Švedski autor, Olaf Rudbek je 1679. godine naveo da su Hiperborejci u stvari isto što i proto-Atlantiđani, rekavši da naseljavaju sjeverni pol.

Prema grčkoj mitologiji, narod Hiperborejaca živio je u zemlji “iza sjevernog vjetra”.

Grci su smatrali da je Boreja, bog sjevernog vjetra, živio u Trakiji, čime je Hiperboreja označena kao regija koja se nalazi daleko u smjeru sjeverno od Trakije.

Herodot je zabilježio da su tri izvora spomenula Hiperborejce, uključujući Hesioda i Homera.

Ova zemlja je opisana kao savršena, uz sunce koje sija 24 sata dnevno, što ukazuje na mjesto unutar arktičkog kruga. Kako navodi grčki pjesnik Pindar:

“Muza nikad nije odsutna: čuju se lire i flaute dok djevojke pjevaju. Ni bolesti ni starosti u njihovoj svetoj krvi nema; daleko od rada i borbe oni žive “.

Zajedno sa Tuleom, Hiperboreja je bila jedna od nekoliko nepoznatih zemalja za Grke i Rimljane, u kojoj su, prema Pliniju, Pindaru i Herodotu, ali i Virgilu i Ciceronu, živjeli ljudi od po tisuću godina u potpunoj sreći.

Hekatej iz Abdere je prikupio sve priče o Hiperborejcima u 4. stoljeću prije Krista i objavio podužu studiju o njima koja je, nažalost, uništena, ali ju je zabilježio Diodor Sikulus:

“U regijama izvan zemlje Kelta u oceanu leži otok poput Sicilije. Ovaj otok, navodi se, nalazi se na sjeveru i naseljavaju ga Hiperborejci koji se tako nazivaju jer im se domovina nalazi prilično daleko od točke gdje sjeverni vjetar (Boreja) puše; otok je i plodno i produktivno za sve usjeve i posjeduje umjerenu klimu”.

Hekatej iz Abdera je također napisao da su Hiperborejci posjedovali “kružni hram” na svom otoku, a neki učenjaci su pokušali dokazati da je to u stvari Stonehenge.

Ptolomej i Markijan iz Heraklije rekli su da se Hiperboreja nalazi u Sjevernom moru koje su oni nazvali “Hiperborejski ocean”.

Također, sunce je izlazilo i zalazilo samo jednom godišnje u Hiperboreji, što ukazuje na to da se ona nalazila u arktičkom krugu ili u arktičkim polarnim regijama.

Stari Heleni su smatrali da je jedan od dvanaest olimpskih bogova, Apolon, bio vrlo cijenjen među Hiperborejcima. Čak je i provodio zime s njima.

Drevni grčki pisac Teopomp je u svom dijelu “Filipika” rekao da je Hiperboreju planirala osvojiti velika rasa vojnika s drugog otoka (neki navode Atlantidu).

Priča se da je plan napušten jer su vojnici shvatili da su Hiperborejci nadmoćniji i da su najblagoslovljeniji od svih ljudi. Ovu neobičnu priču, koju mnogi smatraju mitom, zabilježio je Elijan (Varia Historia).

Grčka legenda tvrdi da su Boreade, potomci Boreja i snježne nimfe Hione, osnovale prvu teokratsku monarhiju na Hiperboreji. Ova legenda je pronađena u zapisima Elijana:

“Ovaj Bog (Apolon) za svećenike ima sinove Boreje i Hione visoke oko 3 metra”.

Za Boreade se zato smatralo da su to bili divovski kraljevi visoki oko 3 metra, koji su vladali Hiperborejom.

Elijus Herodijanus je u 3. stoljeću napisao da su mitski Arimaspi izgledali fizički kao Hiperborejci (De Prosodie Catholica ,1.114), a Stefan Bizantski je u 6. stoljeću napisao isto to (Ethnica, 118. 16). Drevni pjesnik Kalimah je naveo da su Arimaspi imali lijepu kosu.

Kada im je predstavljena klasična grčko-romanska kultura Mediterana, sjeverni Europljani (Skandinavci), poistovjetili su se s Hiperborejcima.

“Bog dima – Putovanje u šupljinu Zemlje”, predstavlja priču u kojoj jedan Norvežanin, Olaf Jansen i njegov otac odlaze na put čamcem u unutrašnjost Zemlje, preko glečera u sjevernom polarnom regiji.

Olaf Jansen je rođen 1811. godine i imao je 19 godina kada je krenuo na to sudbonosno putovanje sa svojim ocem negdje između travnja i lipnja 1829. godine. Kada su došli do zemlje Franca Jožefa, ovo dvoje su odlučili nastaviti još dalje kako bi pronašli zemlju “Odabranih”.

Nakon što su izbjegli opasnu oluju i ledene bregove, plovili su mirno još jedanaest dana, krećući se sve vrijeme u pravcu sjevera.

Par dana kasnije došli su do obala moćne rijeke koja ih je deset dana nosila u unutrašnjost kopna, gdje su stigli oko 1. rujna. Iskrcali su se na pjeskovitu plažu gdje ih je pozdravilo šest divovskih ljudi.

Prema riječima Olafovog oca, ljudi su imali divne, ogromne kuće, ukrašene zlatom, koje je tamo bilo uobičajen metal. Glavno zanimanje je bila poljoprivreda, posjedovali su vinograde i uzgajali žitarice.

Povrće i voće bilo je sočno, ogromno i nevjerojatno ukusno. Drveća, šume i životinje su također bili ogromni, a zrak je bio osnažujući.

John G. Bennet napisao je rad na temu “Hiperborejsko porijeklo indoeuropske kulture” u kojem je naveo da se domovina Indoevropljana nalazila daleko na sjeveru.

Ovu ideju je prije njega dao Bal Gangadar Tilak u svom dijelu “Arktički dom Veda” (1903. godine), ali i austrougarski etnolog Karl Penka (Podrijetlo Arijevaca, 1883.).

H.P. Blavacki, Rene Ginjon i Julije Evola su također vjerovali da čovječanstvo vodi porijeklo od Hiperborejaca.

Hiperboreja je predstavljala zlatno doba polarne civilizacije i spiritualnosti; čovječanstvo nije nastalo od majmuna, već je postupno deevoluiralo u trenutni oblik kako se fizički i spiritualno udaljavalo od svoje sjeverne domovine.

Robert Sharo je prvi povezao Hiperborejcie s drevnom astronautskom rasom “vrlo velikih bijelih ljudi” koji su odabrali “najmanje toplo područje na Zemlji jer je posjedovalo klimu približnu onoj koju su posjedovali na svojoj planeti”.

Platon: “Sjećate se samo jednog potopa, mada ih je bilo mnogo … Vi i vaši građani potomci ste preživjelih, ali ne znate ništa o tome jer prethodne generacije nisu ostavile pisane tragove”.

“Promjena u izlaženju i postavljanju Sunca i drugih nebeskih tijela, kako su nekada zalazili tamo gdje sada izlaze i kako su nekada izlazili tamo gdje sada zalaze …”

“Od svih promjena koje se odvijaju na nebu, ovaj preokret je najveći i najkompletniji … U to vrijeme došlo je do velikog uništenja životinja, a samo mali broj ljudi je preživio” – Platon (Kritija, 360. godina prije nove ere).
 

 
(webtribune.rs,youtube/uredio:nsp)

“Ogroman rast leda na polovima iznenadio je znanstvenike i prouzrokovao gomilu pitanja. Je li globalno zagrijavanje uzelo pauzu?

Na polovima majke Zemlje, potpuno suprotno od onoga što znanstvenici propovijedaju, došlo je do porasta leda kakav nije viđen desetljećima “, kaže uvod Kronen Zeitung-a.

Skoro svi mainstream mediji šute o ovom razvoju događaja, te je prilično osvježavajuće da neki mediji izvještavaju o “dobrim” vijestima da se planeta ne zagrijava alarmantnom brzinom.

Kronen Zeitung izvještava da led Antarktičkog mora raste prosječnom godišnjom brzinom od 16.500 četvornih kilometara još od 2007. godine. Sličan je slučaj i sa Arktičkim morem, izvještava Austrian daily online.

U Kronen Zeitung-u također piše da je brzo rastući led oko Antarktike “ogroman problem” za pingvine, kojima je potrebna otvorena voda.

Štoviše, Kronen Zeitung spominje iznenađenje Nacionalnog centra za podatke o snijegu i ledu (NSIDC) u Coloradu povodom rasta u Arktiku:

“Znanstvenici Nacionalnog centra za podatke o snijegu i ledu u Boulderu, Colorado moraju priznati da se umjesto globalnog zagrijavanja događa globalno hlađenje. Prema njihovim posljednjim podacima, hladna sjeverna ledena kapa je imala porast od čak 29 posto!”

“Trenutno ovakav razvoj potpuno izokreće klimatske znanosti svijeta naopačke”.

Kronen Zeitung zatim objašnjava kako su klimatski modeli pogrešno predvidjeli što će se dogoditi, te da su očajne tvrdnje nekih znanstvenika da je došlo do pogreške u mjerenju.

Radi objašnjenja, Kronen Zeitung se okrenuo profesoru Anastasiosu Conisu sa Sveučilišta u Wisconsinu. Conis kaže da je mnogo faktora u igri. “Struje, vjetrovi, taloženje i ponajviše gornji i donji slojevi vode”.

Na kraju članka, Kronen Zeitung objašnjava kako nedavno usporavanje uopćene solarne aktivnosti možda ima veliku ulogu na klimatske prilike.

Godinama se promatra par sunčevih pjega. Hladnije zime i ljeta bi mogli biti posljedica, kažu znanstvenici Max-Planck-a.

Prijavljeno ili ne, led polarnih mora je tu i ne može se ignorirati.

29 posto više leda na Sjevernom polu

Yachting avanturisti koji su željeli ploviti kroz Sjeverni pol bez leda, morali su se vratiti praznih ruku zbog leda – veličine kao pola Europe – koji je blokirao njihov prolaz.

Istraživači Nacionalnog centra za podatke o snijegu i ledu (NSIDC) u Boulderu (Colorado) priznati bilo koji događaj koji traje više globalno zatopljenje je globalno hlađenje u tijeku. Prema njihovim posljednjim podacima, hladna sjeverna ledena kapa je imala porast od čak 29 posto!

Pitanje je, do kada će mali čovjek na ovoj planeti trpiti ove laži o globalnom zagrijavanju?

 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda*

 
(vestinet.rs)

Najpoznatije svjetsko ime proricanja i vidovnjaštva, francuski proricatelj židovskog podrijetla Nostradamus predvidio je mnoge događaje koji su se odigrali

Brojna su njegova proročanstva koje je izrekao u zagonetnim stihovima, a oni koji smatraju da je dosad sve pogodio vjeruju da greške mogu praviti samo tumači njegovih riječi. Ono što nas zanima je što nas očekuje od 2015. godine.

Prema nekim tumačenjima Nostradamusovog proročanstva, zagazili smo u 13-godišnji ciklus u kojem odlučuje o sudbini planeta i čovječanstva.

Taj ciklus je počeo 2012. godine, a završit će 2025.

Prema nekim izračunima i tumačenjima Nostradamusa, raspad Europske unije započet će ove, 2015. godine.

Formirat će se grupe od po tri države koje će stvarati svoje cjeline unutar Unije, što će voditi slabljenju i cijepanju EU. Ali istovremeno će se događati nešto mnogo opasnije, jer će se čovjek morati boriti s prirodnim silama.

Prema Nostradamusu doći će do pomicanja Zemljinih polova, što će izazvati nova ledena doba na određenim dijelovima planete.

Sadašnji Sjeverni i Južni pol će se otopiti, ali ne zbog globalnog zatopljenja, već zbog premještanja polarnih ledenih kapa! U području koje pokrivaju Sjedinjene Države, na sadašnjem 50 stupnju zemljopisne širine formirat će se novi Sjeverni pol, a Južni pol će se naći jugozapadno od Australije.

Svjedoci smo da je protekle godine u SAD-u nastupila polarna klima s temperaturama od -50 i čak -60 stupnjeva Celzijevih. Gledali smo slike zaleđenih Nijagarinih vodopada, ali i zaleđenog tropskog voća na, inače, uvijek toploj Floridi.

Nostradamus najavljuje potonuće Zemlje u “ambis planetarnog mraka”, zbog pojave nekog asteroida, odnosno planetoida iz svemira. Njega ovaj vidovnjak zove “Mjesečev brat”, a asteroid bi mogao donijeti jako zahlađenje i novo ledeno doba.

Ukoliko se zaista dogodi pomicanje ledene kape s Arktika na značajni dio SAD, to će značiti i slabljenje geostrateškog položaja te zemlje što može implicirati i novim ratovima. Može se očekivati ​​da najveća svjetska vojna sila neće sjediti skrštenih ruku i da će željeti domoći se drugih, toplijih teritorija, a to može dovesti do sukoba širih svjetskih razmjera, pa i izazvati – Treći svjetski rat.

Neki smatraju da bi taj period značio i uništenje New Yorka, grada koji leži na 45 stupnjeva geografske širine.

“Nebo će gorjeti na četrdeset pet stupnjeva. Vatra će novom velikom gradu prići.

Vatrom će unišititi njihov grad,

srce opako i hladno,

krv će se liti,

milosti ni za koga. “

Stihovi se odnose na “novi veliki grad”. New York je jedan od najvećih gradova na svijetu, a i njegov stari i novi naziv sadrže riječ “novi”. Najprije se zvao Novi Amsterdam, a potom Novi Jork (New York). New York još nosi i “nadimak” Velika Jabuka, pa time sadrži i riječ “veliki” iz proročanstva.

Nostradamus je predvidio i neočekivane događaje na Bliskom istoku, na koje Zapadne sile nemaju pravi odgovor. Naime, trebalo bi uslijediti veliko ujedinjenje muslimana.

“Iz jedne arapske zemlje,

biti će rođen Muhamedov sljedbenik,

Ući će u Europu noseći plavi turban,

Biti će teror čovječanstvu,

Nikad većeg horora “

Kako vidimo, na dijelu je stvaranje Islamske države u koju hrle dobrovoljci iz cijelog svijeta. Da li je “Muhamedov sljedbenik” iz Nostradamusovih stihova Abu Bakr al-Bagdadi, vođa IS? Poznate su njegove namjere za prodorom u Europu, a na meti su i zemlje Balkana.

Znamo i za teror koji IS provodi nad kršćanskim stanovništvom, pa se stihovi “nikad većeg horora”, savršeno uklapaju. Hoće li se Islamska država proširiti, kao što ima ambicije, ili će biti samo inicijalna “kapsula” za nešto slično, ostaje nam da vidimo.

Istovremeno će se na planetu dešavati dramatične promjene. Desit će se ogromne poplave, “sve će se sliti u jednu rijeku”. Pratit će ih jaki zemljotresi. Promjena polova će izazvati da i Balkan iz kontinentalne klime, prijeđe u žarki pojas, te će na ovim prostorima temperature biti vrlo visoke.

Prvi razorni potres bi se mogao dogoditi Turskoj, a potom bi naredne, 2016. godine uslijedio bi i potres na crnogorskom primorju.

Potresi bi nastavili tresti područje europskog dijela Sredozemnog mora, a posebno Italiju i Španjolsku.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(vestinet.rs,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Sramotno! Gotovo da nisam pročitao vijest ili čuo nekog stručnjaka koji bi objašnjavao klimatske promjene kao posljedicu čovjekova djelovanja, a da nije kao referencu spomenuo IPCC (Međuvladin panel o klimatskim promjenama) kao glavni referentni izvor

Hej, 2500 vrhunskih znanstvenika okupljenih pod kapom UN-a! Tko to može osporiti? Pa možda… oni sami. Ili barem neki od njih

Kad igrate šah, obično je ključ prozreti krajnje namjere protivnika. Potom je lako spriječiti ih. No, ako ih niste prozreli, tada ćete promatrati niz protivnikovih naizgled nepovezanih poteza, pokušavajući parirati nekima od njih sve dok, poput groma iz vedra neba, ne dobijete mat, pitajući se otkuda je to stiglo.

Slično je to situaciji u kojoj se danas nalazimo – protiv ljudi se igra šahovska partija u koju, kao početak problema, mnogi uopće ne vjeruju. Ako uspiju probiti taj zid preduvjerenja, naći će se pred novim izazovom – izazovom sagledavanja šahovske partije u cjelini. Nekim potezima bit će lako shvatiti smisao i namjeru, jer im je cilj bliži. Recimo, uz malo strategijskog ili ekonomskog razmišljanja, bit će lako dokučiti barem neke ciljeve iza manipulacija tzv. “narodnim revolucijama”, naftnim šokovima ili tzv. “ratom protiv terorizma”.

No, ti potezi, kao i drugi naizgled nepovezani s njima, dio su iste šahovske partije kojoj ciljevi nadilaze tek prevlast profita ili prevlast SAD-a na Zemlji. Moguće je da je i jedno i drugo tek potrošna roba i alat za neki veći cilj kojega se u nekoliko riječi može opisati kao svjetsku centraliziranu, elektronski nadziranu državu s jednom vladom, jednom svjetskom vojskom i čipiranim stanovništvom bez privatnog vlasništva, podvrgnutom neprekidnoj agresiji na sva osjetila u maniri jako unaprijeđenih “starih” totalitarizama.

Čvrste veze između naizgled nepovezanih područja

Da bi stigao do tako, kako nam se danas, možda, čini – dalekog cilja, šahist s druge strane ploče mora odigrati razne naizgled nepovezane poteze. No, ako zaključite koji bi cilj mogao biti, možda ćete između tih poteza vidjeti vezu ili onu točku u kojoj će se svi ti potezi spojiti. Za takvo dekodiranje stvarnosti potrebno je razmaknuti mnoge velove uvjetovanja.

Potrebno se prvo odučiti od onoga što “znaš”, da bi se moglo početi – učiti. Tada će se ispred očiju jasno ukazati veza između naizgled nepovezanih područja: “rat protiv terorizma” biti će u vezi s promicanjem kulta globalnog zatopljenja, koji će pak biti u vezi s uvođenjem elektroničkog novca (koji će biti tzv. “karbonski” novac, ali o tome jednom drugom prilikom), koji će pak biti u vezi s mikročipiranjem, koje će pak biti u vezi s Codexom Alimentariusom, koji će pak biti u vezi s lažnim epidemijama i cijepljenjima, koje će pak biti u vezi drugim vidovima promjene kemijske ravnoteže naših organizama kroz razne aditive u hrani, što će opet imati veze i s prisilom uvođenja iznimno biohazardnog proizvoda zvanog “štedne žarulje”, što opet ima veze s kultom globalnog zatopljenja koji pak, gledan iz tog kuta, ima veze s brojnim istraživanjima tzv. “kontrole uma”, koja pak imaju veze s korporatističkim masovnim medijima i sveopćim društvenim inženjeringom, koji pak ima veze s inzistiranjem na paradama ponosa, koje pak imaju veze s atomizacijom društva pa i filozofijom transhumanizma, koja pak ima veze s kiborgizacijom, koja pak ima veze s elektronskim umrežavanjem i pojmovima kojima su se bavili tipovi poput Brzezinskog a glase “postindustrijsko drušvo” i “postdemokratsko društvo”, što pak ima veze s osnivanjem super-država poput Europske unije i tako dalje i tako dalje…

Tema doista ne nedostaje, ključno je kako ih sve povezati, ali prije toga – kako svaku pojedinu ogoliti ili barem uočiti radi li se o manipulaciji? Ako Elita (da je tako pogrešno nazovemo jer je, u stvari, rriječ o najniže rangiranim pripadnicima ljudske vrste, kad bi se mjerilo prema pravim ljudskim vrijednostima) na nečemu inzistira do razine autizma, u potpunosti se oglušujući na egzaktne podatke, to je dobar znak da je riječ o važnom dijelu agende.

Strahovanja zbog zatopljenja najgori su znanstveni skandal u znanstvenoj povijesti

Stotine znanstvenika potpisali su tzv. Menhetensku deklaraciju koja proturiječi službenoj priči. U izdvojenom mišljenju 650-orice znanstvenika iz jednog izvještaja američkog Senata 2008., pobija se navodni “konsenzus” o tome da globalno zatopljenje uzrokuju emisije ugljika nastale ljudskim djelovanjem. Suprotno tome, samo su 52 znanstvenika, zajedno s diplomatima i političarima, podupirali IPCC-ov Sažetak za kreatore politike iz 2007., koji je postao biblija ugljičnog kulta. Mnogi od “stotina znanstvenika” za koje se tvrdi da su povezani s IPCC-om, u stvari sumnjaju u službenu bajku ili je odbacuju.

Među 650 znanstvenika citiranih u senatskom izvještaju nalaze se vodeći stručnjaci u područjima kojima se bave i mnogi koji su povezani s IPCC-om, ali se ne slažu s njegovim službenim zaključcima. Evo nekoliko njihovih mišljenja navedenih u izvještaju:
“Strahovanja glede zatopljenja najgori su znanstveni skandal u znanstvenoj povijesti… Kada ljudi naposljetku saznaju istinu, osjećat će da su ih znanost i znanstvenici obmanuli.” (IPCV-ov japanski znanstvenik dr. Kiminori Itoh, nagrađivani doktor znanosti i fizikalni kemičar na polju zaštite okoliša).

“Modeli i predviđanja IPCC-a netočni su, jer se zasnivaju samo na matematičkim modelima i iznijetim rezultatima u vidu scenarija koji ne uključuju, primjerice, solarnu aktivnost.” (Victor Manuel Velasco Herrera, istraživač na Institutu geofizike pri Autonomnom meksičkom nacionalnom sveučilištu). (Ne uključuju solarnu aktivnost – nema li Sunce barem neke veze s temperaturom Zemlje?).

“Teoretičari u pozadini Deklaracije iz Kyota pobrkali su uzrok i posljedicu. Globalno zatopljenje je ono koje izaziva više razine ugljičnog dioksida u atmosferi, a ne obrnuto… Velik broj ključnih dokumenata predočenih na UN-ovoj konferenciji 1995. u Madridu, bez traga je nestao. Zbog toga je rasprava bila jednostrana i krajnje neobjektivna, a globalno zatopljenje UN je proglasio znanstvenom činjenicom.” (Andrei Kapitsa, ruski geograf i istraživač uzoraka antarktičkog leda).

“Količina CO2 koju stvaramo, beznačajna je u smislu prirodne cirkulacije u odnosu zraka, vode i tla… Trenutno se bavim detaljnom procjenom IPCC-evih izvještaja i Sažetaka za kreatora politike, te utvrđujem na koji su način Sažeci iskrivili znanost.” (južnoafrički nuklearni fizičar i kemijski inženjer dr. Philip Lloyd, jedan od IPCC-evih koordinatora i vodećih autora).

“Stvaranje ideologije prikovane uz ugljični dioksid opasna je besmislica… Sadašnja uzbuna oko klimatskih promjena, instrument je društvene kontrole, izgovor za velike poslovne i političke bitke. To je postala ideologija, što bi nas trebalo ozbiljno zabrinuti.” (znanstvenik na području proučavanja okoliša, profesor Delgado Domingos iz Portugala, osnivač Numeričke skupine za predviđanje vremena).

Nepostojeće globalno zatopljenje i čovjek

Takav je primjer ideja da je za (nepostojeće) globalno zatopljenje (zato danas često zvano tek “klimatskim promjenama”!), odgovorno – čovjekovo ponašanje. E, pa čovjek je doista odgovoran za mnogo toga – i za deforestaciju Amazone i za više od tisuću atomskih bombi koje je detonirao u zadnjih pedeset godina i druge slične pothvate, ali s bilo kakvim klimatskim promjenama kao uzročnik – nema puno veze.

No, i sama je ta tema obimna i nije od jučer. Teren za nju dugo je i postupno pripreman, kroz prokušane recepte. Prvo neki “trustovi mozgova” (think-tankova) – u slučaju kulta globalnog zatopljenja riječ je o Rimskom klubu – pripreme teren uvodeći (u ovom slučaju) ekologiju i pokret Zelenih na velika vrata, po ne-znam-koji-put koristeći pozitivne emocije ljudi (u ovom slučaju – ljubav prema prirodi) kao energiju za vlastita kola. Potom tu ideju, kroz nekoliko odabranih akademskih institucija i nekoliko glavnih plaćenika-znanstvenika, tijekom nekoliko desetljeća “spuštaju” prema dolje – prvo do drugih sveučilišta. pa onda do školskih programa, sve dok ona ne postane neosporna činjenica već i za djecu u prvom razredu osnovne škole, kao i za njihove učitelje.

A oni naivno vjeruju da je svijet doista onakav kakvim si ga zamišljaju i da nije moguće da toliko znanstvenika na svijetu pogriješi. I da bi netko već objavio da to nije tako (što se i dogodilo), a potom da bi mediji to prenijeli jednakom intenzitetom kao i sve ovo prije (što se nije dogodilo). Zbog važnosti kulta globalnog zatopljenja u korporatističkoj nadnacionalnoj agendi, povremeno ćemo se toj temi vraćati u raznim vidovima. Ipak, treba nadoknaditi nekoliko desetljeća ispiranja mozgova.

Ovom prilikom tema će biti UN-ovo tijelo koje se zove IPCC (“Intergovernmental Panel on Climate Change” ili u prijevodu – Međunarodna komisija za klimatske promjene). Gotovo da nisam pročitao vijest ili čuo nekog stručnjaka koji bi objašnjavao klimatske promjene kao posljedicu čovjekova djelovanja, a da nije kao referencu spomenuo IPCC kao glavni referentni izvor. Hej, 2500 vrhunskih znanstvenika okupljenih pod kapom UN-a! Tko to može osporiti?

Znanstvenici protiv onih koji to nisu

Pa možda… oni sami. Ili barem neki od njih. Stoga vas danas pozivam da kroz izjave raznih znanstvenika koji jesu ili nisu bili dijelom IPCC-a, upoznamo malo bolje tu glavnu referentu točku svih uvjeravanja o krivnji čovjeka za klimatske promjene ili, uopće, problemitku globalnog zatopljenja (koje zapravo ima svoju prirodnu periodiku, ali to je druga priča).

IPCC – kojega se stalno spominje i citira, ali se rijetko kada, zapravo, koliko sam ja vidio – nikada ne govori ništa o njemu – smatra se znanstvenim tijelom, ali to nije točno. To je zapravo politička organizacija koja se izdaje za znanstvenu, a manipulira tako što citira znanstvenike koji pjevaju iz iste pjesmarice i ignorira one koji tvrde da su njihove tvrdnje o ugljičnom dioksidu ili CO2 – besmislica. Javnost tako stječe pogrešan dojam da se svi znanstvenici slažu po pitanju klimatskih promjena, iako to nema veze s istinom. Sukob interesa, kad je riječ o IPCC-u, pravilo je, a ne iznimka.

Dr. Rajendra Pachauri, predsjednik IPCC-a, željezničko-cestovni je inženjer koji poučava svijet o “znanosti” o klimatskim promjenama. U siječnju 2010. izašlo je na vidjelo da britanska vlada kroz Ministarstvo za međunarodni razvoj uplaćuje desetke milijune funti Institutu za energiju i resurse (TERI) smještenom u New Delhiju, čiji je generalni direktor Pachauri. To je najutjecajnije indijsko privatno tijelo uključeno u propagandu i biznis vezan uz klimatske promjene, a Pachauri uz to, obnaša više od dvadeset funkcija u bankama, na sveučilištima i u drugim ustanovama koje imaju koristi od svjetski raširene industrije, sada temeljene na nastojanjima da se “zaustave klimatske promjene”.

Češki predsjednik Vaclav Klaus bio je među rijetkim glasovima razuma po pitanju IPCC-a rekavši: “IPCC nije znanstvena ustanova nego političko tijelo, jedna vrsta nevladine organizacije zelene orijentacije. To nije ni forum neutralnih znanstvenika, ni skupina odabranih znanstvenika. To su ispolitizirani znanstvenici koji dolaze s pristranim mišljenjem i pristranim zadatkom.”

Christopher Landsea, voditelj Odjela za znanost i intervencije pri američkom Nacionalnom centru za uragane, dao je ostavku u IPCC-u u znak prosvjeda protiv te pristranosti i neuravnoteženosti, izjavivši: “Ja osobno ne mogu u dobroj vjeri nastaviti suradnju u procesu za kojeg smatram da je motiviran unaprijed smišljenim planovima i koji je znanstveno neutemeljen”.

Profesor Paul Reiter iz Odjela za entomologiju s Instituta Pasteur u Parizu, član IPCC-a, također je dao ostavku izjavivši kako tvrdnja, da iza toga stoji 2500 vodećih svjetskih znanstvenika jednostavno ne stoji: “Pogledajte popis radova tih ljudi i vidjet ćete da to nije točno. Velik broj njih nisu znanstvenici.”

Količine CO2 rastu, temperature padaju!

Dosad nesaslušani glasovi znanstvenika koji se suprotstavljaju agendi globalnog zatopljenja, sve su glasniji, ali i dalje dobivaju malo prostora u medijima. Međunarodni geološki kongres u Norveškoj opisuje se kao geološki ekvivalent Olimpijskih igara, a 2008. je okupio velik broj govornika koji su osporavali službeno stajalište. Međutim, mnogi znanstvenici koji su otvoreno progovorili izgubili su novčanu potporu, te su nailazili i na druge oblike zastrašivanja, uključujući i prijetnje smrću.

Dr. William M. Briggs, klimatski statističar iz Odbora o vjerojatnosti i statistici Američkog meteorološkog društva, rekao je da su njegovi kolege iznosili “prave priče strave o onom što im se događalo kada su pokušali objaviti svoje radove u kojima istražuju gledišta suprotna ‘konsenzusu’.” Dodao je kako je bio šokiran onime što je čuo. Jer, mnogi su bili izloženi pogrdama, gubitku poslovnih prilika ili su ih marginalizirali njihovi, službenoj-verziji-odani-kolege, samo zato što su govorili istinu.

Zanimljivo je da se u vrijeme kada ti znanstvenici odbijaju šutjeti, javlja još jedan ne mali problem za pobornike zatopljenja – temperature padaju! Količine ugljičnog dioksida nastavljaju rasti, no zagrijavanje koje bi one trebale izazvati, pokazuje se zapravo kao – stalno hlađenje! Geolog dr. David Gee, predsjednik znanstvenog odbora Međunarodnog geološkog kongresa iz 2008., stoga pita: “Koliko se godina Zemlja mora hladiti kako bismo počeli uviđati da se ne zagrijava? Koliko godina to hlađenje mora trajati?”

Valjda onoliko dugo koliko dovoljan broj ljudi vjeruje u politički motivirane laži i obmane.

Uklonili ključne stavke u znanstvenim poglavljima

Profesor Richard Lindzen iz IPCC-a i s Tehnološkog instituta Massachusetts (MIT) izjavio je da su, kako bi došli do brojke od 2500 znanstvenika, “morali uključiti recenzente, ljude iz vlade i – svakoga tko im se približio.” Značajno je, dodao je, da se nikoga od znanstvenika nije tražilo da potvrdi zaključke tog izvještaja, te kako se mnogi uglavnom ne slažu.

Profesor Paul Reiter, jedan od najpoznatijih svjetskih autoriteta za tropske bolesti, dao je primjer pristranosti i netočnosti u IPCC-ovom izvještaju iz svog područja. U izvještaju je rečeno kako bi se tropske bolesti poput malarije, mogle proširiti u hladnija područja u slučaju čak i manjeg porasta temperature, i to zbog – seobe insekata. “Vrste komaraca koji prenose malariju obično ne mogu preživjeti kada prosječna temperatura zimi padne ispod 16 do 18 stupnjeva Celzijusa”, rečeno je u “nespornom” izvještaju. Međutim, profesor Reiter ističe kako komarci opstaju i na vrlo niskim temperaturama, te da ih ima vrlo mnogo i na Sjevernom polu. Samo se u Rusiji bilježi trinaest milijuna slučajeva malarije godišnje, sve do polarnog pojasa.

Prof. Reiter je kazao i kako je bio “užasnut čitanjem druge i treće procjene izvještaja, zato što obiluju pogrešnim informacijama… bez ikakvih referenci na znanstvenu literaturu, pravu znanstvenu literaturu čiji su autori stručnjaci za svoja područja.” Podnijevši ostavku, zatražio je da se njegovo ime ukloni s popisa suradnika, no morao je zaprijetiti tužbom kako bi se ostavka i provela: “Mislim da ima mnoštvo takvih primjera: stručni ljudi koji se nisu složili nego su dali ostavku, a takvih je bio velik broj za koje ja znam, jednostavno su ostavljeni na popisu autora i tako su postali dijelom tih 2500 vodećih svjetskih znanstvenika.”

Profesor Frederick Seitz, bivši predsjednik Američke akademije znanosti, u pismu časopisu The Wall Street Journal rekao je da je IPCC cenzurirao komentare znanstvenika i uklonio petnaest ključnih stavki u znanstvenim poglavljima jer nisu u skladu s političkim planom da se klimatske promjene pripišu emisiji ugljika. Profesor Seitz dalje kaže: “…taj izvještaj nije onakav kakvim se čini i ne predstavlja verziju koju su odobrili znanstvenici koji su surađivali, a navedeni su na naslovnici.”

U dva uklonjena dijela stoji: “Niti jedna ranije citirana studija ne daje jasne dokaze prema kojima bismo mogli pripisati promatrane (klimatske) promjene specifičnom uzroku povećanja stakleničkih plinova. Niti jedna studija do danas nije pozitivno ocijenila u cijelosti ili djelomično (do sada promatrane klimatske promjene) da su izazvane antropogenički (ljudskim djelovanjem).”

Profesor Seitz kaže da nikada nije vidio “tako zabrinjavajuću korupciju u procesu kritičkog osvrta sustručnjaka (engl. – peer review) na znanstvene članke, kao u događajima koji su prethodili IPCC-ovom izvještaju.” IPCC-ov izvještaj je dokument sastavljen s ciljem da podrži unaprijed dogovoren ishod, praćen pompom koju će stvoriti krojači javnog mnijenja kako bi istaknuli ono što žele da ljudi vjeruju.

Profesor John Christy, koji je naveden kao vodeći autor tog izvještaja, kaže kako nije istina da se tisuće znanstvenika slažu u tvrdnji da ljudi izazivaju katastrofalne klimatske promjene: “Ja sam jedan od mnogobrojnih znanstvenika koji smatraju da to nije točno.”

Profesor Philip Scott s Odjela za biogeografiju pri Londonskom sveučilištu nastavlja na istu temu: “IPCC je kao i sva ostala UN-ova tijela – političko tijelo. Konačni zaključci su politički motivirani.”
 
(autor:Krešimir Mišak /uredio: nsp)