Njemački koncern ‘Siemens’ dobio je posao da američki logor i vojni kamp na Kubi, Guantanamo, učini energetski efikasnijim

Prema saopćenju Ministarstva obrane SAD, za planirane radove ‘Siemens’ će dobiti oko 829 milijuna američkih dolara.

‘Siemens’, kako je navedeno, treba povećati energetsku efikasnost kampa i u sklopu toga pospješit će sustave za grijanje, klima uređaje i osvjetljenje.

Radit će i na skladištenju energije i postavit će solarne panele.

Radi se o dugoročnom poslu, pošto se završetak očekuje do travnja 2043. godine.

Vojna baza Guantanamo je poznata prije svega poznata kao brutalni američki zatvor u kojima amerikanci drže osumnjičene za terorizam, bez sudske presude.

Američka vlada je nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. godine uspostavila u bazi zatvor, kako bi u njemu zatvarala teroriste – BEZ SUĐENJA!.

Uvjeti i način na koji su zatvarani, ali prije svega metode saslušavanja i mučenja proteklih godina izazvali su oštru međunarodnu kritiku.

Još 2002. godine u tom logoru je bilo pritvoreno 779 osoba, a danas se, prema službenim podacima, u njemu nalazi još oko 40 osoba.

Vojna baza je uspostavljena na prostoru Kube od 120 kvadratnih kilometara, koji je SAD iznajmila 1903. godine.

Iako je ugovor 1934. produžen na neodređeno vreme, kubanska vlada sada smatra da je nevažeći.

Inače, ‘Siemens’ je vrlo aktivan na Kubi, gdje se treba proširiti i modernizirati mrežu električne energije.

(sputniknews.com)

Njemačka kancelarka Angela Merkel pozvala je vlasnike najvećih njemačkih tvrtki sljedeći mjesec na sastanak kako bi ih potaknula da zaposle više imigranata, prenosi magazin Bild

U Njemačku je prošle godine stiglo više od milijun ilegalnih imigranata i vlada ih želi zaposliti u što je moguće većem broju kako bi se smanjila njihova ovisnost o proračunu i kompenzirao manjak radnika zbog starenja radnog stanovništva u zemlji.

Merkel želi potaknuti njemačke tvrtke da organiziraju više programa obuke i usavršavanja kako bi se azilanti zaposlili, navodi Bild.

U javnosti se kritiziraju velike tvrtke zbog toga što čine premalo na integraciji izbjeglica u tržište rada. Tvrtke pak navode da većini izbjeglica nedostaje znanje njemačkog jezika i potrebna razina obrazovanja.

Na sastanku će tvrtke poput Siemens, Evonik, Opel i VW prikazati rezultate probnih programa integracije radnika.

Prema Frankfurter Allgemeine Zeitungu do lipnja je 30 najvećih njemačkih tvrtki zaposlilo tek 54 imigranta.

Pitanje je da li bi ti imigrati htjeli raditi? Pokazalo se do sada da većina živi samo od socijalne pomoći i da ne žele raditi.

Kako je Novi svjetski poredak.com nedavno izvijestio, pokazalo se da se u Njemačkoj počinje događati “obrnuta migracija” njemačkih građana zbog nasilja muslimanskih imigranata. Ljudi iseljavaju u Mađarsku i Rusiju da bi potražili sigurnije utočište.
 
(index.hr)

Globalno kretanje prema “pametnijem planetu” nameće pitanja o rastućem narušavanju privatnosti. Može li privatnost postojati u “pametnom gradu”, gdje je svaki kutak opremljen senzorima koji danonoćno prikupljaju podatke o svakom vašem pokretu?

Danas je “pametan” vrlo popularna riječ u tehnologiji. I dok je teško izmjeriti postaju li istovremeno ljudi pametniji, uređaji sigurno postaju. “Pametni telefoni”, “pametne mreže”, “pametni automobili”, a u kontekstu opamećivanja svijeta zadnjih se godina u svijetu high-tech tehnologije intenzivno raspravlja o “pametnim gradovima”.

Ako se na Internetu odlučite informirati o toj temi naići ćete samo na optimistične vizure prema kojima „pametni grad integrira sve funkcije javnih usluga poput rasvjete, prometa ili proizvodnje energije te na taj način povećava njihovu efikasnost, smanjuje troškove električne energije, ubrzava komunikaciju među spomenutim podsustavima i znatno smanjuje emisije CO2.“

Ah, opet taj fantomski CO2 kao glavni pokretač “integracije” uređaja koji su “pametni”. O izostanku bilo kakvog mjerljivog utjecaja čovjeka na količinu CO2 kao i o činjenici da je količina CO2 minorna u odnosu na glavni staklenički plin – vodenu paru – koja je odgovorna za 95 posto (blagotovornog i životodajnog) učinka staklenika, već je bilo riječi. Kao i obično, izgubljenost u prijevodu je sveopća i nimalo slučajna. Jer dok će ljudi prihvatiti nešto “pametno” što će “štititi okoliš”, nikad ne bi dobrovoljno prihvatili okružje potpunog nadzora svakog dijela života. Osim, naravno, ako ih se uvjeri da stvari idu po zlu jer su ljudi “nepametni” pa uvijek naprave krive izbore ili izaberu pogrešne ljude.

Potčinjavanje ljudi u ime zaštite prirode

I potom treba zavladati značenjima riječi i tako stvoriti okružje potpunog zavaravanja. Pa prevedimo pojmove: “zaštita okoliša” u praksi se ne svodi na borbu protiv eolske erozije, sječe Amazone ili smanjivanja radijacije u Japanu već ga se na temelju postojeće prakse može prevesti ovako: „Ograničavanje država, tvrtki i pojedinaca na temelju lažnih premisa o CO2 i njihovo potčinjavanje u ime zaštite prirode“.

Iz perspektive gradnje totalitarizma, čega je ta mjera jedan mali korak, svakako jest. To je oživotvorenje tehnokratske ideje o stavljanju jarma oko vrata energetike (zapravo je riječ o ovladavanju svim tokovima energije i informacija) pomoću nečega što se često ispravno naziva “eko-fašizmom”.

Što se pak tiče „integracije tehnologija“, taj pojam u praksi označava predavanje upravljanja nad većinom segmenata svakodnevnog života računalima i procjenama potrebnih djelovanja njihovim programima. Koji nisu nužno isprogramirani tako da u obzir uzimaju sve aspekte ljudskog života i potrebe živog bića, već ga nastoje ograničiti na brojčane parametre koji su tim računalima zadani programima.

Čim si umrežen, odmah si i “pametan”

Temelj postojanja “pametnog grada” su “pametne mreže”. Koja je veza između Smart Grida i Smart Cityja? Jedan od odgovora glasi: „Pametan grad čine samoodrživa rješenja opskrbe električnom energijom, kontrola prometa, vodoopskrba te zdravstvo i sigurnost, a temelj umreženosti i centralizirane kontrole gradskih usluga čini upravo Smart Grid ili napredna energetska mreža.

Smart Grid upravlja sustavom za distribuciju električne energije te osigurava njeno pravilno funkcioniranje u slučaju kvara, informira i obrazuje korisnike o njihovoj potrošnji i omogućava sigurnu i pouzdanu integraciju novih obnovljivih izvora poput solarnih panela i vjetroelektrana. Bez kvalitetne i optimizirane pametne mreže koja spaja i koordinira sve gradske sustave i funkcije nema ni pametnih gradova.“

Premda se taj koncept promiče kao jeftin i učinkovit način upravljanja raznim sektorima grada, implicirani nadzor koji proizlazi iz takve inicijative nosi sa sobom i drugu perspektivu. O njoj tehnološki optimisti (oni koji smatraju da će tehnologija riješiti sve probleme) nikada ne pričaju. Budućnost koju nudi tehnologija je, prema njima, oslobađajuća, ružičasta, a zanemarimo šaku globalnih neugodnih iskustava koje je ljudskom rodu donio upravo napredak tehnologije lišen razmišljanja o moralnim komponentama.

No, globalno kretanje prema “pametnijem planetu” nameće pitanja o rastućem narušavanju privatnosti u modernom svijetu. Legitimno pitanje jest: Može li privatnost postojati u pametnom gradu, gdje su svaki kutak i pukotina urbanog okruženja opremljeni digitalnim senzorima koji prikupljaju podatke o svakom pokretu u gradu 24 sata dnevno?

Stoljeće “golemih skupova podataka” bit će stoljeće neviđenog nadzora, kako piše Steven MacMillan, geopolitički analitičar i urednik The Analyst Reporta, nastavljajući: “San svih tiranina u povijesti jest totalni nadzor, kontrola i upravljanje javnošću, gdje je mogućnost predviđanja ponašanja cijelih segmenata stanovništva najučinkovitije sredstvo postizanja toga cilja. San što je milenijima ostajao u domeni fantazije, uz golemi skok u tehnologiji posljednjih desetljeća, sve je manje nalik nekom distopijskom znanstveno-fantastičnom filmu, a sve više poput svakodnevnog posla totalitarnih, tehnološki visokorazvijenih režima”.

Indija gradi stotinu “pametnih gradova”

Nadaleko su poznate nadzirateljske prakse agencija kao što su američka NSA i britanski GCGQ, koje je visokopozicionirani “zviždač” iz NSA opisao kao “totalitarne” po svojoj prirodi, dodavši kako je cilj NSA da “uspostavi način i sredstva za kontrolu stanovništva”. Mnogi ljudi, međutim, zaključuje MacMillan, vjerojatno ne znaju za sljedeću fazu u mreži nadzora za 21. stoljeće – “pametnije gradove”.

“Pametnim gradovima” se smatraju digitalno povezana gradska područja ispunjena sveprisutnim senzorima, monitorima i brojilima koji prikupljaju podatke o svakom aspektu grada: od potrošnje energije do načina transporta. Ovi se podaci potom analiziraju, a koriste ih planeri grada kako bi ‘unaprijedili način donošenja odluka’. Kako danas više od polovice svjetskog stanovništva živi u gradskim područjima, taj će se trend u budućnosti dodatno ubrzati, a to znači da će koncept “pametnog grada” utjecati na život milijardi ljudi diljem svijeta.

Indija prednjači u ovom nastojanju te u godinama koje dolaze planira izgraditi stotinu “pametnih gradova”, a Singapur želi postati prva svjetska “pametna država”, što je korak dalje prema predavanju ovlasti nad ljudskim životima računalnoj “inteligenciji”. No, “pametni gradovi” nisu ograničeni samo na Aziju. Glasgow, Rio de Janeiro, New Orleans i Cape Town samo su neki od gradova uključeni u IBM-ov „izazov pametnih gradova”, a i nas je taj trend već dotaknuo. Kako nas je obavijestila jedna vijest: „U posljednjih pedesetak godina kako se razvija ovaj koncept u svijetu je oko osam tisuća ‘pametnih gradova’. Među njima je i pet hrvatskih“. Tih pet gradova su Rijeka, Dubrovnik, Jastrebarsko, Koprivnica i Pleternica, a što se tiče svijeta, u broju ‘pametnih gradova’ u Europi je vodeća država Nizozemska.

Korporacijski giganti upravljaju “pameću”

Može li privatnost postojati u “pametnom gradu”, gdje su svaki kutak i pukotina urbanog okruženja opremljeni digitalnim senzorima koji prikupljaju podatke o svakom pokretu u gradu 24 sata dnevno? Puno optimizma ne nudi niti činjenica da su se među mnogim pristašama i zagovornicima ‘pametnih’ inicijativa našle i multinacionalne korporacije IBM, Siemens, Cisco te poznate zaklade, uključujući i Rockefellerovu. Ideja o korporacijskim gigantima koji upravljaju “pametnijim” planetom postaje još problematičnija zavirimo li u povijest kompanija poput IBM-a koji je igrao važnu ulogu u holokaustu i blisko surađivao s nacističkom Njemačkom. S obzirom na mračnu povijest IBM-a, bi li ta korporacija bila tijelo kojemu biste povjerili reguliranje i upravljanje velikim brojem gradova diljem svijeta?

Imamo sreće što se ne moramo mučiti s odgovorom. Ionako nas nitko nema namjeru pitati. A u poslovnim i tehnološkim časopisima i na Internetu uglavnom ćete čitati samo o biciklističkim stazama prekrivenim solarnim kolektorima, klupama na kojima možete puniti mobitel i vidjeti temperaturu i kvalitetu zraka i koje skupljaju energiju i svijetle noću.

Čitat ćete i o punionicama električnih automobila; uličnim svjetiljkama opremljenim senzorima za paljenje kad je potrebno, s ugrađenim senzorima pokreta, onečišćenosti zraka, temperature i zvuka, „a na sklop se dodatno može spojiti i video kamera te se pametnom svjetiljkom upravlja s jednog mjesta“. Unaprijed se veselim. Dio tehnologije “pametnih gradova” su i inovacije poput narukvica ili privjesaka koji očitavaju vaše vitalne znakove, šalju „redovita izvješća tvom liječniku i alarmiraju ga po potrebi“.

U tzv. pametnom gradu „s vama komuniciraju čak i koševi za smeće“ kao „u Londonu su za vrijeme Olimpijskih igara 2012.“ kad su „postavljeni pametni koševi za smeće koji na 2 LCD ekrana prikazuju najnovije vijesti, podatke uživo s burze itd. Osim toga, imaju i ugrađen WiFi te u slučaju opasnosti trenutno obavještavaju prolaznike.“ U Parizu je pak postavljeno drveće koje hvata energiju vjetra.

Kao što se vidi, velik dio tehnologija svoje opravdanje nalazi u ideji o štetnosti izlučivanja CO2, čime postaje jasno u kakvu se to cjelinu i na temelju kojih izgovora pred našim očima dijelovi slagalice slažu. Ili kako se to uobičajeno (znači neinformirano i zavedeno) formulira: „Brojni izumi koji se vezuju uz ‘pametne gradove’ imaju u sebi zelenu notu, a to je smanjenje utjecaja na okoliš. Uloga tehnologije u gradovima budućnosti je velika, osobito u pogledu utjecaja na okolinu i smanjenju klimatskih promjena.“ Mo’š mislit.

Zastrašujući aspekti “nove pameti”

U članku za AlterNet naslova „Zastrašujući ‘pametni grad’ budućnosti”, Allegra Kirkland je iznijela neke od uznemirujućih aspekata ‘pametnijeg’ planeta: „Mogućnosti nadziranja proistekle iz takve vrste građanskih projekata za masovno prikupljanje podataka su, najblaže rečeno, zabrinjavajuće. Stručnjak za urbanističko planiranje Adam Greenfield napisao je na svom blogu Speedbird da je taj centralizirani državni model “uznemirujuće sukladan primjeni autoritarnosti”.

Cijelu priču dodatno komplicira činjenica da golemu većinu tehnologije “pametnih gradova” osmišljavaju giganti IT (informatičkih) sustava poput IBM-a i Siemensa. U mjestima kao što je Songdo, koji je bio zamisao Cisco Systemsa, korporacijski entiteti postaju odgovorni za oblikovanje i održavanje osnovnih funkcija gradskoga života. (…) Njihovi zagovornici (…) ignoriraju činjenicu da su privatne korporacije one koje mjere i kontroliraju te ogromne količine podataka i da one nemaju istu odgovornost prema javnosti kao što je ima država.”

Količina podataka generiranih posljednjih godina naglo je porasla, a IBM-ova direktorica Ginni Rometty istaknula je u svojem izlaganju iz 2013. da je „90 posto svih podataka uopće poznatih čovjeku stvoreno u posljednje dvije godine”. Zato se ubrzano razvijaju sustavi za precizno predviđanje ponašanja cijelih društvenih skupina zahvaljujući pretraživanju obimnih količina podataka kako bi se uočili obrasci ponašanja.

Kažnjavanje zločina unaprijed!

Australska kriminalistička komisija već koristi sustave golemih skupova podataka u cilju analiziranja obrazaca ponašanja, nastojeći predvidjeti kriminalne aktivnosti prije negoli do njih dođe, što je upravo tema kojom se bavio film „Minority Report“, napisan po SF-romanu vizionarskog pisca Phillipa K. Dicka, u kojem se zločini kažnjavaju unaprijed, prije nego se dogode, jer se namjera može iščitati iz umova ljudi. I doista, zato će malo koga će začuditi (možda tek iznenaditi činjenica da to već postoji) činjenica da policija Los Angelesa ima Odjel za analizu i pravovremenu reakciju u stvarnom vremenu, koji koristi najnaprednije algoritamske sustave i analitiku ne bi li predvidio buduće zločine. Britanska policija u Kentu već pet godine koristi softverski program za predviđanje zločina pod nazivom Predpol, koji analizira zločine na temelju datuma, mjesta i kategorije kaznenog djela, a cilj je pomoći policiji u donošenju odluka o patrolnim rutama.

Etička i moralna pitanja u vezi predviđanja zločina su očigledna i u mnogima izazivaju strah od potencijalne “tiranije algoritama” u budućnosti, piše MacMillan: „S obzirom na postojeće korištenje golemih skupova podataka na polju provedbe zakona, kako bi se nadgledalo i pokušalo predvidjeti kriminalno postupanje, možete biti sigurni da će obavještajne agencije i korporacije koristiti goleme skupove podataka u futurističkim ‘pametnim’ gradovima kako bi promatrale i predviđale ponašanje gradskog stanovništva“.

Godine 2010. mogao se steći ograničen uvid u namjere CIA-e i Googlea kada su financirali novoosnovanu kompaniju Recorded Future, koja je tvrdila da ima tehnologiju za predviđanje budućnosti prikupljanjem podataka s Interneta. Recorded Future pokušava pretraživati čitavi web, tražeći obrasce i analizirajući informacije u svjetskim razmjerima, a direktor te kompanije Christopher Ahlberg otkriva da taj softver svakoga tjedna pretraži „osam milijardi točaka podataka, iz 600.000 izvora”. Kako se Internet stvari nastavlja širiti veličinom i razmjerima, stvarajući još više podataka, potražnja za kompanijama poput Recorded Futurea od strane obavještajnih agencija i korporacija i u budućnosti će rasti.

Vrata “vrlog novog svijeta” širom su otvorena

Techopedia definira Internet stvari kao „računalni koncept koji opisuje budućnost gdje će svakodnevni fizički predmeti biti povezani s internetom te će se moći identificirati drugim uređajima.” Broj uređaja povezanih s internetom posljednjih je godina eksplodirao, a taj je trend Cisco prikazao u svom izvješću iz 2011. godine: „Godine 2003. na Zemlji je živjelo otprilike 6,3 milijarde stanovnika, a internetski je bilo povezano 500 milijuna uređaja. (…) Eksplozivnim rastom pametnih telefona i tablet PC-a broj uređaja povezanih na internet premašio je 12,5 milijardi u 2010. godini. (…). Cisco IBSG predviđa da će 2015. na internet biti povezano 25 milijardi uređaja, a 2020. čak 50 milijardi.”

Zamisao da Internet bude prisutan u svemu i svačemu izaziva zabrinutost mnogih stručnjaka i laika, s obzirom na činjenicu da državne agencije i korporacijski entiteti već godinama nezakonito prikupljaju goleme količine osobnih podataka s Interneta. Kao što je novinar Michael Snyder napisao: „Bi li ‘internet stvari’ mogao stvoriti jednu distopijsku noćnu moru, gdje će vlast sve i svakoga stalno promatrati i pratiti?”

Vrata “vrlog novog svijeta”, u kojem znanstvena fantastika postaje stvarnost, širom su otvorena i pozivaju nas k sebi blještavog osmijeha, obećavajući tehnološku utopiju, svijet racionalnosti vođen računalima, a ne više iracionalnim i nepredvidim ljudskim bićima. Postoje dva pitanja na koja bi ipak prije bilo potrebno odgovoriti. Koja je uloga namijenjena ljudima u tom svijetu i kakav će uopće značaj imati izabrana vlast u svijetu u kojem se odluke donose algoritmima?
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Piše: Valentin Katasonov

• Neki povjesničari smatraju da je bankar Hjalmar Schacht imao značajniju ulogu u upravljanju Njemačkom tijekom Drugog svjetskog rata nego Hitler. Samo, on nije bio javna ličnost

• Njemačka za pet godina poslije Prvog svjetskog rata dobila isto onoliko stranih kredita koliko je Amerika dobila za 40 godina koje su prethodile Prvom svjetskom ratu. Rezultat toga je bio: poražena Njemačka je već 1929. godine izbila na drugo mjesto u svijetu po industrijskoj proizvodnji, prestigavši ​​Englesku

• Predsjednik Reichsbanke Schacht je u jesen 1930. godine putovao preko oceana da bi sa svojim američkim kolegama razmotrio detalje plana dovođenja Hitlera na vlast. Nakon što su Hitlerova kandidatura i njegovo promoviranje bili definitivno odobreni na tajnom sastanku bankara u SAD – Schacht se vratio u Njemačku.

• Tijekom cijele 1932. godine on je radio s njemačkim bankarima i industrijalcima, tražeći od njih potpunu podršku Hitleru. I takva podrška je data. Sredinom studenog 1932. Godine – 17 najvećih bankara i industrijalaca poslalo je predsjedniku Hindenburgu pismo u kojem su tražili da imenuje Hitlera za reichkancelara

• Ruzveltovom ekonomski plan je počeo šlajfati. To je postalo jasno već 1937. godine. Jedini spas za američki kapitalizam mogao je biti svjetski rat. Gospodari novca su zato 1939. godine, koristeći sve raspoložive poluge, počeli vršiti pritisak na Hitlera da hitno započne veliki rat na Istoku

Drugi svjetski rat nije započeo “pomahnitali furer”, koji se navodno igrom slučaja našao za kormilom vlasti u Njemačkoj.

Drugi svjetski rat je projekt svjetske financijske oligarhije, anglo-američkih gospodara novca. Upravo su oni, preko takvih ustanova kao što su Federalne rezerve SAD i Banka Engleske, odmah po završetku Drugog svjetskog rata pristupili pripremama za sljedeći oružani sukob svjetskih razmjera. Meta je bio SSSR.

Važni momenti unutar tih priprema bili su Dozov plan i Jungov plan, osnivanje banke za međunarodne obračune, proglas Njemačke da prestaje s plaćanjem reparacija u skladu s Pariškim mirovnim sporazumom i prešutna suglasnost bivših saveznika (SSSR) Rusije s tom odlukom, snažan priljev stranih investicija i kredita u gospodarstvo Trećeg rajha i militarizacija njemačke privrede suprotno odredbama Pariškog mirovnog sporazuma.

Ključne figure u zakulisnoj operaciji anglo-američkih gospoddara novca bile su dinastije Rockefeller i Morgan, Montagu Norman (direktor Banke Engleske), Hjalmar Schacht (direktor Rrichsbanke i ministar gospodarstva Trećeg rajha).

Strateška zamisao Rockefellera i Morgana bila je da ekonomski potčiniti Europu sebi, a da pomoću Njemačke nafilane stranim investicijama i kreditima zadaju težak udarac sovjetskoj Rusiji i vrate je pod okrilje svjetskog kapitalističkog sustava kao koloniju.

Montagu Norman (1871-1950.) Imao je važnu ulogu posrednika između američkog financijskog kapitala i političkih i poslovnih krugova Njemačke.

Hjalmar Schachtu je bila dodijeljena uloga organizatora vojne gospodarstva fašističke Njemačke. Značajke prikrivanja zakulisne operacije gospodara novca vršili su političari tipa Franklin Roosevelt, Neville Chamberlaina i Winstona Churchilla.

U Njemačkoj je pored Hjalmar Schachta glavni izvršitelj tih planova bio Hitler. Zanimljivo je da neki povjesničari smatraju da je H. Schacht imao značajniju ulogu u upravljanju Njemačkom tijekom Drugog svjetskog rata nego Hitler. Samo, on nije bio javna ličnost.

Dozov plan, koji je usvojen na prijedlog anglo-američkih bankara, predviđao je smanjenje reparacijskog bremena Njemačke (što je vrlo teško palo Francuskoj koja je dobivala više od pola svih reparacija) i davanje Njemačkoj financijske pomoći u vidu kredita od strane SAD i Engleske navodno radi oporavka gospodarstva i kasnijeg isplaćivanja reparacija u potpunosti.

U razdoblju od 1924 do 1929. Godine, Njemačka je prema Dozovom planu dobila od SAD 2,5 milijarde dolara, a od Engleske – 1,5 milijardu. Po današnjem tečaju to je otprilike jednako bilionu dolara.

Hjalmar Schacht je, kao jedan od koautora i realizatora Dozovog plana, sumirajući rezultate realizaciju tog plana 1929. godine, sa zadovoljstvom isticao da je “Njemačka za pet godina dobila isto onoliko stranih kredita koliko Amerika dobila za 40 godina koje su prethodile Prvom svjetskom ratu”.

Rezultat toga je bio da je poražena Njemačka već 1929. godine izbila na drugo mjesto na svijetu po industrijskoj proizvodnji, prestigavši ​​Englesku.

Tijekom 1930-tih godina proces “pumpanja” njemačkog gospodarstva investicijama i kreditima se nastavio. S tim ciljem je – u skladu s Jungovim planom – 1930. godine osnovana Banka za međunarodna poravnanja (Bank for International Settlements, u daljnjem tekstu – BIS) u Švicarskoj (Basel). Zvanični cilj banke BIS je bio isplata reparacija od strane njemačke zemljama-pobjednicama. Međutim, kretanje novca kroz BIS je faktički išlo u suprotnom pravcu – iz SAD i Engleske u Njemačku.

Veći dio strateški važnih njemačkih kompanija je početkom 1930-tih godina pripadao američkom kapitalu ili je bio pod njegovom djelomičnom kontrolom. Jedan dio kapitala je pripadao engleskim investitorima. Tako je njemačka naftno-prerađivačka industrija i proizvodnja sintetičkog benzina iz ugljena pripadala američkoj korporaciji “Standard Oil” (Rockefelleri).

Adolf Hitler i Hjalmar Schacht

Jezgra njemačke kemijske industrije bila je tvrtka “FarbenindustrieAG” koja je prešla pod kontrolu “Morgan Group”. Četrdeset posto telefonske mreže Njemačke i 30 posto dionica tvrtke za proizvodnju aviona “Focke Wulf” pripadalo je američkoj kompaniji “ITT”.

Jezgra njemačke radio i elektrotehničke industrije bili su koncerni “AEG”, “Siemens”, “Osram”, a oni su prešli pod kontrolu američke tvrtke “General Electric”.

I “ITT”, i “General Electric” pripadali su financijskoj imperiji Morganovih. I na kraju, 100 posto dionica koncerna “Volkswagen” nalazilo se pod kontrolom američke automobilske korporacije “Ford”.

U trenutku Hitlerovog dolaska na vlast pod potpunom kontrolom američkog financijskog kapitala našle su se sve strateški važne grane njemačkog gospodarstva – prerada nafte i proizvodnja sintetičkog goriva, kemijska, automobilska, avio, elektrotehnička i radio-industrija, značajan dio strojne industrije (ukupno 278 tvrtki i koncerna).

Osim toga, pod kontrolu američkog kapitala dospjele su vodeće njemačke banke – “Deutsche Bank”, “Dresdner Bank”, “Donat Bank” i niz drugih.

Hitler je 30. siječnja 1933. godine postao reichkancelar. Prije toga njegovu kandidaturu pažljivo su proučili američki bankari.

Predsjednik Reichsbanke H. Schacht je u jesen 1930. godine putovao preko oceana kako bi sa svojim američkim kolegama razmotrio detalje plana dovođenja Hitlera na vlast. Nakon što su Hitlerova kandidatura i njegovo promoviranje bili definitivno odobreni na na tajnom sastanku bankara u SAD, H. Schacht se vratio u Njemačku.

Tijekom cijele 1932. godine on je radio s njemačkim bankarima i industrijalcima, tražeći od njih potpunu podršku Hitleru. I takva podrška je data. Sredinom studenog 1932. godine 17 najvećih bankara i industrijalaca poslalo je predsjedniku Hindenburgu pismo u kojem su tražili da imenuje Hitlera za reichskancelara.

Posljednji radni sastanak njemačkih finansijsera prije izbora održan je 4. siječnja 1933. godine u vili poznatog njemačkog bankara Schroedera blizu Kölna.

Nakon dolaska na vlast nacional-socijalista, financijsko-kreditni i trgovačko-ekonomski odnosi njemačke s anglosaksonskim svijetom dostižu kvalitativno novu razinu. Hitler odmah daje čuvenu izjavu da ne namjerava plaćati reparacije. To je, normalno, dovelo u pitanje sposobnost Francuske i Engleske da Americi vraćaju kredite dobivene tijekom Prvog svjetskog rata, ali je preko oceana Hitlerova izjava primljena bez bilo kakvih primjedbi.

U svibnju 1933. godine H. Schacht ide u još jednu posjetu SAD. Tamo se sastaje s predsjednikom SAD F. Rooseveltom i najvećim bankarima i potpisuje sporazum o uzimanju kredita od Amerike u vrijednosti milijardu dolara. U lipnju iste godine H. Schacht putuje u London i pregovara sa M. Normanom.

Sve se odvija kao u bajci: Englezi pristaju da Trećem Reichu daju kredite u vrijednosti dvije milijarde dolara i istovremeno se ne bune protiv prestanka servisiranja i vraćanja engleskih kredita koje je Njemačka ranije uzela. Pojedini povjesničari smatraju da je ništa manje važan razlog takve popustljivosti američkih i engleskih bankara bilo to što je SSSR 1932. godine završio prvu petoletku, koja je neočekivano za Zapad dovela do naglog jačanja ekonomskih pozicija sovjetske države. Bilo je izgrađeno i pušteno u rad nekoliko tisuća poduzeća, prije svega u teškoj industriji.

Ovisnost SSSR od uvoza strojeva i opreme u roku od nekoliko godina naglo se smanjila. Mogućnosti za ekonomsko gušenje Sovjetskog Saveza praktično su nestale. Naglasak je stavljen na rat, počela je bjesomučna militarizacija Njemačke.

Lakoći dobivanja američkih kredita pridonijelo je i to što je praktički istovremeno s dolaskom Hitlera na vlast u Njemačkoj u SAD došao na vlast predsjednik Franklin Roosevelt. Njega su podržali isti američki bankari koji su u jesen 1931. godine podržali Hitlera. Novopečeni predsjednik nije mogao ne odobriti velikodušnu kreditnu gestu u korist novog režima u Berlinu. Usput, mnogi su isticali veliku sličnost između “novog ekonomskog tečaja” Roosevelta u SAD i ekonomske politike Trećeg reicha u Njemačkoj. Nema ničeg čudnog u tome. Konzultanti i autori ekonomske politike u obje države bili su isti ljudi, u prvom redu iz američkih financijskih krugova.

Ipak, Rooseveltov “novi ekonomski tečaj” prilično se brzo počeo suočavati s problemima. Amerika se 1937. godine ponovno našla u vrtlogu krize, pa su američki industrijski kapaciteti 1939. godine bili uposleni tek 33 posto (u jeku krize 1929-1933. – 19 posto). Ocjenjujući situaciju u SAD 1939. godine, jedan od najbližih Rooseveltovih savjetnika R. Tagvel pisao je:

“Vlada 1939. godine nije mogla postići nikakav uspjeh. Sve je bilo nejasno do Hitlerovog upada u Poljsku. Maglu je mogao rasčistiti samo moćni vjetar rata. Sve druge mjere koje su Rooseveltu bile na raspolaganju ne bi dale nikakav rezultat”.

U takvim uvjetima jedini spas za američki kapitalizam mogao je biti samo svjetski rat. Gospodari novca su 1939. godine, koristeći sve raspoložive poluge, počeli vršiti pritisak na Hitlera da hitno započne veliki rat na Istoku.

Važan instrument politike gospodara novca tijekom Drugog svjetskog rata bila je Banka za međunarodna poravnanja (BIS). Ona je služila kao isturena karaula američkog kapitala u Europi i karika koja povezuje anglosaksonski i njemački kapital, svojevrsni offshore centar kozmopolitskog kapitala koji mu je pružao zaštitu od političkih vjetrova, ratova, sankcija i sl. Iako je BIS osnovan kao dioničko društvo, njegov imunitet od državnog miješanja, pa čak i oporezivanja kako u vrijeme mira, tako i rata bio je zajamčen međunarodnim sporazumom potpisanim 1930. godine u Haagu.

Glavni inicijatori osnivanja BIS bili su bankari iz njujorške banke saveznih rezervi iz najbližeg okruženja Morganovih, direktor Banke Engleske Montagu Norman, njemački financijeri Hjalmar Schacht, Walter Funk (kasnije zamijenio H. Schachta na mjestu predsjednika Reichsbanke) i Emil Poole.

Osnivači BIS, koji su potpisali statut banke, bile su središnje banke Engleske, Francuske, Italije, Njemačke, Belgije, kao i više privatnih banaka. Njujorška banka saveznih rezervi, koja je aktivno sudjelovala u osnivanju BIS, iz političkih razloga nije bila među osnivačima. U ime SAD Statut BIS potpisale su privatne banke “First National Bank of New York”, “JP Morgan and Company” i “First National Bank of Chicago” – svi su oni pripadali imperiji Morgan. Japan je također bio zastupljen u BIS u liku privatnih banaka. U razdoblju 1931-1932. godine Banci za međunarodna poravnanja priključilo se 19 središnjih bannaka zemalja Europe.

Prvi predsjednik BIS bio je bankar iz klana Rockefellera – Gates W. McGarrah. On je 1933. godone napustio tu funkciju. Zamijenio ga je Amerikanac Leon Fraser, čovjek Morganovih. Tijekom Drugog svjetskog rata predsjednik banke je bio isto Amerikanac – Tomas Harrington McKittrik.

O tome kako je BIS radio u interesu Trećeg rajha mnogo je pisano. U ratnim godinama BIS je osiguravao plaćanje između Njemačke i drugih zemalja, uključujući one s kojima je Njemačka bila u ratu. Poslije Pearl Harbora tijekom svih ratnih godina BIS se i dalje spominjao u svim službenim registrima kao Korespondentska banka Njujorške banke saveznih rezervi. U ratnim godinama BIS je bio pod kontrolom nacista, ali je predsjednik banke bio Amerikanac Tomas Harrington McKittrik.

Dok su na frontovima ginuli vojnici, u Baselu su se održavali sastanci rukovodstva BIS na kojima su sudjelovali bankari iz Njemačke, Japana, Italije, Belgije, Engleske i SAD. Tamo je, u švicarskom “bankarskom offshore centru”, vladalo potpuno razumijevanje, tamo su intenzivno surađivali predstavnici zaraćenih strana.

U ratnim okolnostima BIS je bio mjesto gdje se slijevalo zlato koje je Njemačka opljačkala u različitim zemljama Europe. U ožujku 1938. godine, nakon ulaska hitlerovaca u Beč, veći dio zlata koje su opljačkali u Austriji preselio se u sefove banke BIS. Istu sudbinu doživjele su zlatne rezerve Češke nacionalne banke – 48 milijuna dolara. To se dogodilo još prije početka Drugog svjetskog rata. Nakon njegovog početka, u Banku za međunarodna poravnanja počelo se slivati zlato iz koncentracijskih logora i od pljačkanja civilnog stanovništva u okupiranim zemljama (nakit, zlatne krunice, tabakere, pribor za jelo i sl.).

Radi se o takozvanom nacističkom zlatu, koje je obično pretapalo u zlatne poluge i slalo u BIS, druge švicarske banke ili izvan granica Europe. Poslije Pearl Harbora, to jest nakon ulaska SAD u rat, u Banci za međunarodna poravnanja je, prema navodima američkog znanstvenika C. Hajama, pohranjeno nacističko zlato u vrijednosti 378 milijuna dolara.

Priča o pljački češkog zlata pomoću BIS-a zaslužuje da bude detaljnije ispričana. Detalji te operacije rasvijetljeni su nakon što je Banka Engleske skinula oznaku tajnosti s dijela svojih arhiva 2012. godine.

U ožujku 1939. godine Hitlerove snage zauzele su Prag. Nacisti su, prijeteći oružjem, tražili da im se preda nacionalno blago zemlje – zlatne rezerve koje su se procjenjivale na 48 milijuna dolara. Preplašeni članovi uprave banke rekli su da je zlato već predano Banci za međunarodna poravnanja. Kako se kasnije ispostavilo, zlato iz Basela je zatim prebačeno u trezor Banke Engleske.

Po naredbi iz Berlina zlato je prebačeno na račun Reichsbanke u BIS, ali je fizički ostalo u Banci Engleske. Zatim je Banka Engleske počela vršiti različite operacije sa zlatom po nalozima koji su dolazili iz Berlina (iz Reichsbanke) u BIS, a zatim preusmjeravani u London.

To je bio kriminalni dogovor tri strane: Reichsbanke hitlerovske Njemačke, Banke za međunarodna poravnanja i Banke Engleske. Između ostalog, u Engleskoj je 1939. godine izbio pravi skandal, pošto je Banka Engleske vršila operacije sa češkim zlatom po nalozima koji su dolazili iz Berlina i Basela, a ne od češke vlade.

Konkretno, u lipnju 1939. godine, tri mjeseca prije objave rata između Velike Britanije i Njemačke, Banka Engleske je pomogla Nijemcima da prodaju zlato u vrijednosti 440 tisuća funta i preusmjere dio njemačkih zlatnih rezervi u New York (Nijemci su bili uvjereni da u slučaju njihove agresije na Poljsku Sjedinjene Države neće objaviti rat).

Nedozvoljene operacije sa češkim zlatom Banka Engleske vršila je uz prešutnu suglasnost vlade Velike Britanije, koja je bila upoznata s tim. Premijer Neville Chamberlain, ministar financija John Simon i drugi visoki dužnosnici vrdali su i izvlačili se, pribjegavajući otvorenoj laži (navodno, zlato je vraćeno njegovom vlasniku ili uopće nije ni dano Reichsbanci).

Tek su nedavno otvorene tajne arhive Banke Engleske potvrdile da su prvi funkcioneri države lagali, štiteći sebe, Banku Engleske i Banku za međunarodna poravnanja. Bilo je lako da se koordinira zajedničko kriminalno djelovanje zato što je direktor Banke Engleske Montagu Norman, koji uopće nije skrivao svoje simpatije prema fašistima, tijekom cijelog rata bio predsjednik upravnog odbora BIS,.

Na međunarodnoj konferenciji 1944. godine u Breton Woodsu (SAD), gdje su se razmatrali planovi o budućem svjetskom financijskom poretku, neočekivano je isplivalo pitanje neprihvatljive uloge BIS u svjetskom ratu i rada te banke za fašističku Njemačku.

Zanemarujući mnoge detalje, reći ću da je na konferenciji uz velike teškoće usvojena rezolucija o zatvaranju BIS (više delegata i promatrača pokušavalo je da osujeti usvajanje takve rezolucije). Međutim, gospodari novca su odluku međunarodne konferencije izignorirali. A na svu kompromitirajuću dokumentaciju koja se odnosila na rad BIS u ratno vrijeme stavljena je oznaka tajno. To također pomaže da se danas krivotvori povijest Drugog svjetskog rata.

I na kraju par riječi o bankaru i finansijeru Hjalmar Schachtu (1877-1970.)

On je bio ključna figura koja je upravljala ekonomskom strojem Trećeg rajha, izvanredni i opunomoćeni predstavnik anglo-američkog kapitala u Njemačkoj.

Schachtu je 1945. godine suđeno u Međunarodnom vojnom tribunalu u Nürnbergu, ali je 1. listopada 1946. godine oslobođen optužbi. Schacht je izašao suh iz vode isto kao i Hitler, koji se iz neobjašnjivih razloga nije našao 1945. godine na popisu glavnih ratnih zločinaca. Štoviše, Schacht se, kao da se ništa nije dogodilo, vratio u bankarsku sferu Njemačke, osnovao i stao na čelo bankarske kuće “Schacht GmbH” u Düsseldorfu.

Reklo bi se, detalj koji ne zaslužuje pozornost, ali ta činjenica nam još jednom pomaže da shvatimo da su Drugi svjetski rat pripremali i djelomično sumirali njegove rezultate anglo-američki gospodari novca i njihovi ovlašteni predstavnici u Njemačkoj. Isti ti gospodari novca žele prekrojiti povijest Drugog svjetskog rata, ali i njegove rezultate.
 
(webtribune.rs/uredio:nsp)

Primjetno je da mediji prešućuju vijest koja je kao atomska bomba odjeknula Grčkom, a prenijeli su je tamošnji novinari bliski novoj vladi Alexis Tsiprasa

Naime, Alexis Tsipras je tijekom susreta s Martin Schulzom, predsjednikom Europskog parlamenta, poslao nekoliko poruka njemačkoj kancelarki Angeli Merkel.

Ne samo da joj je poslao poruku, nego je u praksi također poželio da joj se uruči Promemorija (dokumenti) u kojoj su dokazi o svim velikim prijevarama velikih grčkih i njemačkih industrijalaca i biznismena, njihovom poslovanju, te koliko je sve to koštalo grčku državnu blagajnu, piše grčki list Triklopodia.

Tsipras optužuje njemačku vladu da je radila i poslovala s velikim grčkim industrijskim oligarsima u “interesu njemačkih multinacionalnih kompanija”.

“Gospodine Schulz, Njemačka je moju zemlju dovela do bankrota i u ovoj su promemoriji svi skandali sa svim potrebnim dokazima: Siemens, vlakovi, podmornice, građevinske tvrtke, utaje poreza i trajni imunitet za sve koji su činili te delikte i njihovo odobravanje.

“Lista Lagarde” (po aktualnoj čelnici MMF-a) je uvijek bila skrivana od prijašnjih vlada uz suglasnost Njemačke. I to nije “samo ova lista”, rekao je Tsipras.

“Da ste vi, umjesto financiranja banaka, inzistirali na financijskoj kontroli industrijalaca i oligarha, umjesto što ste bacali novac u smeće, mogli ste pokrenuti program za stvarno spašavanje Grčke.

Nije moguće da ste otpuštali 400 čistačica, a nekažnjene ostavljali najveće utajivače poreza, koji su ukrali na milijarde eura. Nije moguće da to ne znate, gospodine Schulz?”, nastavio je grčki premijer.

U jednom trenutku, Tsipras je rekao Schulzu:

“Možemo poslati gđu. Merkel pred Međunarodni kazneni sud u Haagu za namjerno izazivanje osiromašenja naroda Grčke, te dokazati sudjelovanje Njemačke u poslovanju njemačkih s grčkim magnatima.”

“Siromaštvo našu zemlju još od uništenja u Drugom svjetskom ratu, a sve vrijeme kasnije nam je Njemačka u praksi nametala političare i vlade”, rekao je Alexis Tsipras.

Predsjednik Europskog parlamenta je ostao zapanjen i bez mogućnosti da artikulira bilo kakav suvisao odgovor pred toliko dokumenata koje su mu dostavili na uvid Tsipras i Nikos Pappas.
 

 
 
(webtribune,triklopodia.gr/uredio i preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19887"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

SS-ovci u uniformama Huga Bossa u BMW-ima su dolazili do logora sa Siemensovim plinskim komorama za koje je plin proizvodio Bayer, dok je Porsche gradio supertenk

Velike i slavne njemačke kompanije koje vladaju današnjim tržištima desetljećima su brižno skrivale svoju neslavnu ulogu u doba nacizma. No, mračna prošlost suradnje s Hitlerom polako izlazi na vidjelo.

Vjerojatno nema osobe u zapadnom svijetu koja barem jednom u životu nije popila Aspirin, kao što će se teško pronaći ona koja nije probala Coca-Colu. Mnogi imaju Volkswagenove, Opelove, Fordove ili BMW-ove automobile, neki se na poslu voze u Thyssen-Kruppovim dizalima, nose Hugo Boss odijela i koriste IBM-ova računala, možda su osigurani kod Allianza, a u pauzi pojedu neki Nestleov proizvod.

Ali tek rijetki razmišljaju o tome ili uopće znaju da su te kompanije samo neke od onih koje su lukrativno poslovale s nacističkim režimom, mnoge i tijekom rata, kada su čak kao radnu snagu koristile ratne zarobljenike i prisilne radnike iz okupiranih zemalja. Bez potpore vlasnika pojedinih navedenih kompanija, Adolf Hitler možda nikad ne bi ni zasjeo na vlast.

Među tvrtkama i industrijalcima iz Njemačke koji su ostavili najdublji trag u nacističkom režimu jedan od najutjecajnijih bio je Ferdinand Porsche. Sastao se s Hitlerom 1934. kako bi utanačili detalje razvoja “narodnog automobila”, Volkswagena, za koji je njemački Führer tražio da bude aerodinamičan, kao Buba…

VW, Allianz, Adidas…

Tako je prije Drugoga svjetskog rata rođen danas kultni automobil, a tijekom rata, kada se Porsche prebacio na dizajniranje i proizvodnju tenkova i dugih vojnih vozila, smatra se da su četiri od pet radnika koji su radili u njegovim tvornicama u Stuttgartu i Wolfsburgu bili prisilni radnici. Ferdinand je navodno imao direktnu liniju prema Heinrich Himmleru, kad god bi mu zatrebalo još radne snage iz logora.

Direktnu vezu s koncentracijskim i logorima smrti imala je još jedna kompanija – osiguravateljski div Allianz. Budući da je šef Allianza Kurt Schmitt bio Hitlerov ministar ekonomije, dobili su praktički monopol na osiguranje u državi, a to je išlo tako daleko da su osiguravali sve zgrade i zaposlenike Auschwitza.

Nakon Kristalne noći 1938. godine, velikoga koordiniranog pogroma Židova širom Reicha, premije za uništenu židovsku imovinu Allianz je isplatio Trećem Reichu. Štoviše, Allianz je osiguravao imovinu oduzetu Židovima koji su bili slani u logore, ali nakon rata odbijao je isplatiti police životnog osiguranja za one koji se iz logora nikada nisu vratili. Razlog? Krajnje ciničan i groteskan: nepostojanje smrtovnice, kao da su ih SS-ovci izdavali na ulazu u plinske komore.

Ti isti SS-ovci na sebi su nosili crne uniforme koje je dizajnirao član nacističke stranke, stanoviti Hugo Boss, još tamo 30-ih, samo osam godina nakon što je osnovao kompaniju. Osim zastrašujućih crnih uniformi Schutzstaffela, osmislio je i uniforme za Hitlerovu mladež te SA, a posao je išao tako dobro da je i on trebao prisilne radnike iz Poljske i Francuske. Čizme za vojsku je pak proizvodio Adolf Dassler, koji će kasnije osnovati – Adidas.

- Naravno da je moj tata bio nacist. Tko nije u ta doba? – rekao je 1997. Hugov sin Siegfried Boss.

Nisu mnogi, ali zato jesu Günther i Herbert Quandt, otac i sin na čelu tvrtke Bayerische Motoren Werke, poznatije kao BMW. Štoviše, bili su osobno bliski s Hitlerom, a Günther je neko vrijeme bio u braku s Magdom Göbbels. Njihovi potomci i danas su vlasnici BMW-a, a od ove godine su i službeno najbogatiji Nijemci, kombinirano teški 31 milijardu eura.

Kruppovi topovi

BMW je priznao da je koristio i do 30 tisuća prisilnih radnika tijekom rata (iako im neki povjesničari pripisuju 50 tisuća), koji su izrađivali motore za Luftwaffeove zrakoplove te motocikle za kopnenu vojsku i Waffen SS, kao i municiju, baterije, oružje. Obitelj je imala udjele i u proizvođaču baterija VARTA te Daimler-Benzu, proizvođaču Mercedesa, u kojima se najčešće vozila nacistička elita.

Najveći profit od nacista ostvarivao je ogromni konglomerat pod imenom IG Farben, nakon General Motorsa, U.S. Steela i Standard Oil of New Jerseyja svojedobno četvrta najveća tvrtka na svijetu. Među ostalim, proizvodili su Zyklon B, plin korišten za masovna ubojstva u logorima. Jedna od podružnica (među kojima su bili i BASF te Agfa) bio je i današnji farmaceutski div Bayer, koji se prvo pročuo time što je sintetizirao lijek protiv kašlja Heroin, ali je pravu slavu stekao lijekom nazvanim Aspirin. Sintetizirao ga je zaposlenik po imenu Arthur Eichengrün, ali pošto je bio Židov, Bayer je kao tvorca Aspirina uvijek isticao njegova podređenog, Felix Hoffmana. Naravno, i Bayer i ostatak IG Farbena ekstenzivno je koristio prisilne radnike.

Baš kao i Siemens. U tvornicama sagrađenima u blizini Auschwitza i Buchenwalda izrađivali su skoro sve zamislivo za njemački ratni stroj. Stotine tisuća prisilnih radnika radilo je na dijelovima za željezničku, komunikacijsku i energetsku infrastrukturu Trećeg Reicha. Upravo je Siemens proizvodio plinske komore za logore istrebljenja. Velika fertutma nastala je 2001. kada je tvrtka pokušala zaštititi ime Zyklon, želeći prodavati proizvode poput usisivača. Zbog Siemensove povezanosti s holokaustom, to podsjećanje na Zyklon B nije dobro odjeknulo u javnosti, pa su odustali.
 

 
(jutarnji,youtube.com/uredio:nsp)

100 godina nakon sarajevskog atentata mišljenja o Gavrilu Principu su podijeljena i događajima koji su prethodili I. svjetskom ratu. Čini se da priča o Principu i atentatu nikada neće biti ispričana do kraja.

Kako se primiče stota godišnjica sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata, tako se i balkanske nacionalističke strasti sve više razbukatavaju. U neiscrpnoj raspravi o događajima koji su prethodili jednom od najmračnijih poglavlja u povijesti čovječanstva Srbin iz sela Obljaj kod Bosanskog Grahova, Gavrilo Princip (naslovna fotografija), ima poseban značaj. Kao pripadnik “revolucionarne organizacije” Mlada Bosna, on je 28. lipnja 1914. godine u Sarajevu ubio austrijskog prijestolonasljednika Franz Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju.

Stotinu godina kasnije, raspravama o atentatu i Gavrilu Principu balkanski nacionalistički vođe, kako se to može vidjeti iz medijskih napisa, nastoje ubrati dodatne političke bodove, posebno u BiH, kako bi u izbornoj 2014. godini ojačali svoje klimave pozicije. U igri su i najave o podizanju spomenika Gavrilu Principu u Beogradu i Istočnom Sarajevu, a Franzu Ferdinandu u Sarajevu, pri čemu se povijesne činjenice selektivno iznose i proizvoljno tumače.

U blizini stote obljetnice izbijanja Prvog svjetskog rata ukazuju se mnoge neugodne paralele s našim vremenom. Britaniju, supersilu koja je 1914. dominirala svijetom, kontrolirala mora i vladala globalnom imperijom kolonija, dominiona i protektorata, izazvala je Njemačka koja je sustigla britansku ekonomiju i već uveliko koncentrirala naoružanje na kopnu i moru kako bi naglasila zahtjev za svojim “postavljanjem pod suncem”. Prilike su bile uznemiravajuće slične današnjoj situaciji, kada američku globalnu nadmoć sve više izaziva uspon Kine .

Na prvi pogled , upadljivo je slično i ideološko rivalstvo supersila danas i prije stotinu godina: s jedne strane su Britanija nekad i Amerika danas, sa svojim demokratskim političkim sustavom koji čini vlada odgovorna zakonodovnoj vlasti i smenjiva na općim izborima; s druge su Njemačka nekad i Kina danas, s imenovanom i nesmjenjivom vladom odgovornom samo sebi. Slobodna štampa i otvorena javnost na jednoj strani, nasuprot kontrolirane javne sfere na drugoj, u kojoj cenzura i druga obilježja policijske države suzbijaju svaku kritiku vlasti. Iako se Amerika danas ne razlikuje od Kine po ničemu. Niti po ekonomiji, niti po policijskoj državi, niti po cenzuri, špijuniranju…

Sukob ideologija i religija bio je jasan prije 1914. kao što je i danas , i u oba slučaja koncentriran je na žarišta u pojedinim dijelovima svijeta.

Danas su to sukobi na Bliskom istoku koji treba da nas brinu, s opakim građanskim ratom u Siriji između suparničkih islamskih frakcija u kojem se ogleda rivalstvo šiitskog Irana i sunitske Saudijske Arabije, dok dodatne elemente opasnosti čine Izrael, sa svojim nuklearnim arsenalom, i opet Iran, sa tvrdoglavim nastojanjem da ga izgraditi. Kina i Rusija podržale su jednu stranu dok NATO i SAD stoje uz drugu.

Prije 1914. kritično žarište bio je Balkan, gdje su nacionalističke strasti bile raspaljene vjerskim sukobima kršćanskih zemalja poput Grčke i Bugarske protiv islamskog Otomanskog carstva. Habsburšku monarhiju, koju je vodila rimokatolička elita, izazivala je pravoslavna Srbija. I kao što su prethodnih godina vođeni ratovi na Bliskom istoku (1948,1967. A posljednji 1973.), tako su i na Balkanu ratovi vođeni između Rusije i Turske 1877-78. i između Srbije i Bugarske 1885. Veliki rat 1914. koji se u regiji ponekad naziva i Treći balkanski rat, za ove zemlje nije bio ništa novo.

Sve balkanske sile bile su dobro naoružane; zajmovima britanske, francuske i njemačke vlade snabdijevale su se najnovijim oružjem kod vodećih europskih proizvođača. Sve su bile politički nestabilne, s nasilno smjenjivanim vladama i razgranatim terorističkim organizacijama kao što je srbijanska “Crna ruka” ili Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija (VMRO).

Prije Prvog Svjetskog Rata na Balkanu

Tada su se u balkanskim državama, umnogome kao danas u nacijama Bliskog istoka, u izvjesnoj mjeri ogledali odnosi između velikih sila, prije svega carske Rusije, Njemačke i Austrougarske. Ove su se tijekom Prvog balkanskog rata 1912-13. već našle na rubu, kada je Crna Gora u savezu sa Srbijom napala sjevernu Albaniju, među čijim stanovništvom nije bilo ni Crnogoraca ni Srba. Austrougarska je zahtijevala da se Srbija povuče, Rusija je počela da se mobilizira za pomoć Srbiji, Francuska je objavila podršku Rusima. Situacija je smirena intervencijom Britanije i međunarodnom konferencijom na kojoj je Albaniji zajamčena neovisnost.

Čitava ta epizoda bila je zloslutna naznaka onoga što će se dogoditi u kolovozu 1914. Raspadom saveza balkanskih država 1913. Bugarska je prešla pod patronat Nijemaca, dok je Srbija bila jedini preostali klijent Rusije u regiji. Ambicije Srbije već su 1908. dovele do austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine, gdje je srpsko stanovništvo činilo značajan dio stanovništva. Bilo bi pogrešno otpisati ove događaje kao nevažne u kontekstu ambicija i rivalstva velikih sila, kako je to nedavno učinio londonski gradonačelnik Boris Johnson, baš kao što bi bilo pogrešno otpisati nasilne antagonizme na dašanjem Bliskom istoku kao nebitne za međunarodne odnose na širem planu.

Pa ipak, balkanske nacije krajem 19. i početkom 20. stoljeća više nisu bile obične marionete Njemačke ili Rusije, kao što ni bliskoistočne države danas više nisu samo marionete Amerike, Rusije ili Kine. Kako je predsjednik Obama otkrio, kontrola izraelskih vlasti nije lak zadatak; možete reći Izraelcima da prestanu graditi židovska naselja na okupiranoj Zapadnoj obali, ali se oni neće obazirati. Kina i Rusija mogu blokirati pokušaje zapada da nametne sankcije Asadovom režimu u Siriji, i nastaviti ga opskrbljivati oružjem, ali budući da nisu u stanju da ga kontroliraju niti da zaustave njegove protivnike, okrenut će se mirnom okončanju sukoba; kooperacija u uklanjanju kemijskog naoružanja znak je da sirijski režim nema njihovu punu podršku.

Broj poginulih u sukobima između 1815. i 1914. bio je sedam puta manji od broja poginulih u 20. stoljeću.

Kina Iranu dostavlja oružje i nuklearnu tehnologiju , ali joj je to od slabe pomoći za veći utjecaj na Bliskom istoku, dok joj je nastup ublažen potrebom da održi dobre odnose sa Sjedinjenim Državama. Ne samo zbog sve većeg značaja ekonomskih veza sa zapadom, Rusija je popustila pod međunarodnim pritiskom za uvođenje sankcija Iranu i ograničila svoje isporuke oružja. U svemu tome, malo je pokazatelja da bi se svjetske sile danas uvukle u sukob tako izravno kao 1914.

Značajan uzrok tome leži u drugačijem pristupu ratu. U Europi su ratovi 19. stoljeća bili ograničeni u trajanju i opsegu, i rijetko su uključivali više od nekoliko zaraćenih nacija. Sve u svemu, broj poginulih u sukobima između 1815. i 1914. bio je sedam puta manji od broja poginulih u 20. stoljeću. Ratovi za njemačko ujedinjenje tijekom 1860-ih , rusko-turski rat 1877-78. i slični sukobi brzo su rješavani odlučnim pobjedama jedne ili druge strane. Čak se ni Krimski rat 1854-56. nije proširio mnogo dalje od crnomorskog priobalja.

Strah od nemira i razaranja izazvanih francuskim revolucionarnim i Napoleonskim ratovima okupljao je u 19. stoljeću vodeće europske zemlje u takozvani “Koncert Europe”, kako bi se mogući sukobi razriješili na međunarodnim konferencijama. Iako je teško narušen 1850-ih i 1860-tih, Koncert je ponovo zakrpljen 1870-ih kada je Berlinski kongres prekrojio kartu Balkana, dok je druga konferencija u Berlinu 1884. riješila kolonijalna rivalstva – ne pitajući, podrazumijeva se, nikog od milijuna ljudi predviđenih za kolonizaciju. Ove institucije, kao danas Ujedinjenu narodi, osigurale su forum u kojem su diplomati i državnici mogli zajednički raditi na izbjegavanju oružanih sukoba, u čemu su uglavnom uspijevali.

Ako nema znakova da bi se UN, zbog svih nedostataka, uskoro mogao raspasti, to je prije svega zato što je poslijeratni sporazum 1945. počivao na općem shvaćanju da međunarodna suradnja u svim područjima mora biti jača nego što je bila pod Ligom naroda, zlosretne prethodnice Ujedinjenih nacija.

Razaranje koje je donio Drugi svjetski rat, s preko 50 milijuna mrtvih, uništenim gradovima, genocidima, općim poricanjem civilizacijskih vrijednosti, ostavilo je daleko snažniji dojam nego pogibije u Prvom svjetskom ratu, pretežno ograničene na vojne snage u aktivnoj službi – uz izuzetke, kao što je prije svega genocid više od milijun armenskih civila koje su pobili Turci 1915. Hirošima i Nagasaki su 1945. pružili dodatno, užasno upozorenje što bi se moglo dogoditi ukoliko svijet ponovo krene u rat.

Nasuprot tome, 1914. samo su malobrojni imali predstavu o kataklizmi koja se sprema. Baš kao što su admirali mislili da će rat na moru biti repriza velikih pomorskih bitaka iz prošlosti, tako su i generali vjerovali da će rat na kopnu ličiti na sukobe iz 1860-ih, koje bi započinjale hitre prethodnice prebacivane na front željeznicom, da bi zatim uslijedio odlučni udar i potpuni poraz protivnika; do zaključenja mira prošlo bi još nekoliko tjedana, najviše par mjeseci. Međutim, od tih dana su bodljikava žica, patentirana 1874. i mitraljez koji je usavršen desetljeće kasnije, postali standardna obrambena oprema; istovremeno sa motorom s unutarnjim sagorijevanjem i oklopnim štitom još uvijek nisu bili dovoljno razvijeni za proizvodnju tenka koji bi mogao uspješno pregaziti obranu. Samo je nekolicina uviđala ove neugodne činjenice – prije svih poljski bankar Jan Bloch koji je u knjizi “Moderno oružje i moderni ratovi”, objavljenoj na prijelazu stoljeća, tvrdio da će u sljedećem velikom ratu “vojna lopata biti važna koliko i puška” i predviđao da će budući rat biti opći krkljanac u kojem će brza pobjeda biti nemoguća.

Pisci i političari poticali rat kao ponos svakog muškarca

Ali nitko nije mario za ova upozorenja jer su generali, političari i državni službenici odbijali svaku pomisao da više nema lakih pobjeda. Već do 1910. ideju da se rat bliži dijelili su mnogi – zapravo, ona je generirala momentum ka ratu. Admiral Jackie Fisher je pisao o atmosferi koju je stvorio u Kraljevskoj mornarici poslije 1902: “Pripremali smo se za rat u radno vrijeme, razgovarali o ratu, mislili o ratu i nadali se ratu”.

Voditelj njemačkog generalštaba objavio je 1912. da rata mora biti i to “što prije to bolje”! Rat se u toj viziji javljao kao nešto ne samo neizbježno, već i pozitivno. Jedan njemački književnik pisao je u kolovozu 1914:

“Konačno je život povratio svoj ​​idealni značaj. Velike vrline čovječanstva … odanost, patriotizam, spremnost na smrt za ideale … trijumfirali su nad duhom trgovine i vlasništva … Rat bi očistio čovječanstvo od svih prljavština”. Rat se ukazivao kao prilika za slavu u prozaično doba.

U sličnom tonu, britanski pisci oduševljavali su se šansom koju bi pružio rat:

” Umrijeti mlad, čist, u žaru; umrijeti brzo, u savršenom zdravlju; umrijeti spašavajući druge od smrti, ili još gore – od gubitka časti … umrijeti i u puniji, bogatiji život poslije smrti sa sobom ponijeti neiskvarene nade i težnje, nezagorčana sjećanja, svu svježinu i radost proljeća – nije li to razlog za sreću a ne tugu?”

pisao je Horace Ensley Weichel u “Brdu” (1905.). Rat je izgledao kao raspuštanje, oslobađanje dugo zarobljene muške snage, razrješenje mnogih nerješivih problema koji su od kraja 19. stoljeća sve više morili europsku politiku i društvo: bijeg u jednostavniju, jasniju i slavniju stvarnost.

Također , prije 1914. više klase diljem Europe smatrale su rat uglavnom kao potvrdu muške časti, kao duel, samo u širem razmjeru. Duel je u to vrijeme bio uobičajen način osvete za stvarne ili uobražene uvrede muške časti u gotovo svim europskim zemljama. Francuski političar Georges Clemenceau se borio u duelu, kao i ruski premijer Pjotr ​​Stoljipin. Dueli su bili česti među junkerskom aristrokratijom u Njemačkoj, a na taj način su se redovito ogledali i političari Austrougarske. Samo su u Britaniji dueli izumrli: njegov smisao bio je obrana časti tako što se nepokretno stoji dok protivnik ispaljuje metak s udaljenosti od dvadeset – trideset koraka; otkriće suvremenog kriketa, u kojem muškarac treba da dočeka drugu vrstu zaobljenog, tvrdog predmeta koji leti ka njemu s druge strane terena, bio je zadovoljavajuća i umirujuće zakonita zamjena.

Moć, snaga volje, isticanje i stamenost pred neprijateljem bili su dio kodeksa ponašanja muškaraca iz više klase, čiji su postupci uveli Europu i ostatak svijeta u rat 1914., za razliku od fleksibilnosti i suptilnosti velikih državnika prethodne generacije, kao što je Bismarck koji je bio svjestan pogibeljnog položaja Njemačke imperije u međunarodnom poretku, bar onoliko koliko ga je Kaiser Wilhelm II ignorirao.

Stotinu godina kasnije, takav kodeks muškog ponašanja djeluje gotovo neshvatljivo. Političari nuklearnog doba suviše su svjesni fragilnosti svjetskog poretka. Muževno držanje danas izaziva samo podsmijeh. Užasi nacističkog rasizma i genocida također su dokrajčili socijalni darvinizam, doktrinu koja je bila široko prihvaćena među europskim elitama početkom 20. stoljeća, ali nije preživjela rat 1939-45.

Istovremeno, 1914. čelnici gotovo svih europskih nacija bili su izmučeni brigom za budućnost.

Njemačka se plašila rastuće moći Rusije; Austrougarsku je nervoznom činilo jačanje slovenskih nacionalizama unutar njenih granica; Rusija je zazirala od budućeg poniženja kakvo je pretrpjela zbog poraza u ratu protiv Japana 1904-1905. Na unutarnjem planu, europske države su muku mučile sa štrajkovima, sifražetskim kampanjama, prijetnjom građanskim ratom u Irskoj koji bi destabilizirao Britaniju; ubojstva i radnički nemiri podrivali su caristički autokraciju u Rusiji; pobjeda marksističkih Socijalnih demokrata na njemačkim izborima 1912. izazvala je krizu samopouzdanja vladajuće elite.

Moglo bi se ukazati na paralelu s današnjom krizom u eurozoni, u kojoj sve zemlje članice nastoje da izbjegnu kolaps mada i dalje svaka vodi svoju politiku i različito rješavaju probleme; međutim, socijalni nemiri izazvani krizom pretežno su ograničeni na Grčku, dok su glavne države uspjele da zajedno ograniče štetu pa je kolaps, bar zasad izbjegnut.

Ipak, ekonomski čimbenici igraju ulogu 1914. kao i danas. U Francuskoj i posebno Britaniji, pokrenuta je nacionalna debata o naizgled nezaustavljivom uspjehu njemačke ekonomije. I zaista, njemačka industrija u predvečerje rata već je bila nadmašila britansku. Od 1860. učetverostručen je njemački udio u svjetskoj industrijskoj proizvodnji, dok je britanski smanjen za trećinu. Njemačka je proizvodila dvostruko više čelika od Britanije, a dominirala je kemijskom i električnom industrijom diljem svijeta kroz firme kao što su Siemens, BASF, AEG i mnoge druge. U znanosti, teorije Max Plancka i Albert Einsteina dovele su do revolucije u fizici, dok su Robert Koch i njegovi učenici preuzimali vodstvo otkrivajući uzroke jedne bolesti za drugom kroz pionirski rad u bakteriologiji. Motorno vozilo bilo je njemački izum, kao i dizel motor. U strepnjama koje ponekad narastaju do paranoje, moguće je naći sličnost u zabrinutosti suvremene Amerike zbog ubrzanog rasta Kine. Ipak, američke brige do sada nisu prevedene u politička dijela. Intervencije Sjedinjenih Država nisu usmjerene protiv kineske uloge u različitim dijelovima svijeta, već protiv srednjih i malih regionalnih sila poput Sirije, Afganistana i Iraka.

Uoči 1914. međutim , mnogi su u Njemačkoj mislili da bi taj ekonomski i tehnološki napredak trebalo prevesti u političku moć na svjetskoj sceni. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Europi je dominantna predstava o globalnoj moći počivala na prekomorskim kolonijama. Svježe ujedinjena Njemačka uglavnom je propustila podjelu imperijalnog plijena u “Tuči se za Afriku” 1880-ih. Britanska vlada se nije protivila njemačkim kolonijalnim zahetvima; naprotiv, u jednom trenutku je u ponudi bio dogovor po kojem bi London pristao na njemačku akviziciju trošne i loše branjene prekomorske imperije koju su držali Portugalci.

Sve to ukazuje na ogromne razlike između svijeta iz 1914. i ovog danas. Prije jednog stoljeća, Britanija, Francuska, Španjolska, Portugal, Italija, Nizozemska, Njemačka, Danska i Rusija su posjedovale ogromne kolonije s milijunima podanika. Rastuća moć i utjecaj uskoro će i Sjedinjenim Državama osigurati članstvo ovom klubu. Prvi svjetski rat bio je borba između imperija, a jedan od njegovih proizvoda biće nova podjela svijeta u kojem su pobjednici među sobom podijelili njemačke kolonije.

Kolonijalizam je izgubio legitimitet poslije 1945.

Početak 21. stoljeća svjedoči razvoju nekadašnjih kolonija poput Brazila, Nigerije ili Indije, u velike igrače globalne ekonomske igre. Nasuprot desetljećima hladnog rata, kada su se međunarodni odnosi svodili na bipolarni sustav u kojem je Sovjetski Savez bio u izravnoj opoziciji zapadnim silama, sada imamo multipolarni sustav. Svijet je postao više nalik onom s kraja 19. stoljeća, iako Britanija, unatoč svom ogromnom prekomorskom carstvu, nikada ni približno nije dosegla utjecaj Sjedinjenih Država nakon sloma komunizma. I tada su međunarodni odnosi bili konstituirani kao multipolarni sustav, s tom razlikom što su gotovo svi veliki takmaci bili iz same Europe.

Slom ovog sustava bio je jedan od glavnih faktora koji je vodio izbijanju rata 1914. Sve do 1904-05. Britanija je smatrala Francusku i Rusiju za svoje glavne rivale u utrci za globalnu prevlast, ali kako su se opasni anglo – francuski sporovi u Africi razriješili, a Rusija odustala od Azije nakon poraza od Japana, uspon Njemačke došao je u centar pažnje pa se Europa podijelila duž linija kasnijeg hladnog rata, na dva naoružana i sve oštrije sukobljena tabora. U atmosferi koja je pothranjivala pretežno pozitivan stav prema ratu ovo je bio zlokoban razvoj događaja, bez paralele na početku 21. stoljeća i pored svih junačenja koje oko Sirije ili Irana demonstriraju Rusi i Kinezi s jedne i NATO snage s druge strane.

Drugu je paralelu moguće povući između dva doba. Kao što smo danas usred ere ubrzane globalizacije, tako su 1914. procesi globalizacije bili uveliko u tijeku zahvaljujući telefonu, parnom brodu, a uskoro i avionu. Zajedničke investicije francuskih i njemačkih kompanija stvorile su ekonomske entitete koji su prelazili granicu na Rajni. Kulturna razmjena, turizam, ekonomska prožimanja, do 1914. dosegli su globalne razmjere.

Unatoč uvijenim pokušajima marksista da dokažu kako su vodeći motivi za Prvi svjetski rat bili ekonomski, logika kapitalizma ne govori u prilog ratu. Ipak, ni ekonomska racionalnost ni kulturna razmjena nisu bili dovoljni da spriječe sukob. Razlog za to, međutim, nije ideološki. Ništa ne može biti manje uvjerljivo od aktualnih pokušaja konzervativnih političara i autora kao što su Michael Gov i Boris Johnson da prikažu početak Prvog svjetskog rata kao sukob između britanske liberalne demokracije i njemačkog autoritarnog militarizma.

Te 1914. godine 40% posto odraslih muškaraca u Britaniji nije imalo pravo glasa; ljudi koji su se prijavljivali u vojsku nisu bili dobrovoljci za obranu prava, jer ih gotovo polovica nije ni imala. U Njemačkoj su svi odrasli muškarci mogli glasovati. Najveća politička partija Njemačke, marksistička SDP koja se u početku protivila ratu, glasala je za ratne kredite samo zato što je vlada problem uspješno predstavila kao obranu od carističkog despotizma uz svoju predanost miru bez prisvajanja teritorija. Do druge polovice rata Kaiser Wilhelm je bio prisiljen prihvatiti demokratske reforme u Pruskoj. Kaiser Wilhelm – nedosljedan, neodlučan, nestabilan – ipak nije bio Hitler. Imperijalna Njemačka nije bila diktatura.

Zagovornici proslave Prvog svjetskog rata kao bitke za britanske vrijednosti zapravo imaju nešto zajedničko s televizijskom serijom “Crna guja” – isključivo su fokusirani na Zapadni front. Potrebno je da dignemo glave iznad rovova i sagledamo širu dimenziju rata. Činjenica da je jedna od dvije glavne britanske saveznice bila despotska Rusija cara Nikolaja Drugog trebalo bi da razveje svaku pomisao da se rat vodio za obranu “zapadnog liberalizma” do izlaska Rusije iz rata 1917-18. Naravno, britanska propaganda je sukob prikazivala kroz moralne i ideološke koncepte, ispravno ukazujući na njemačke zločine u Belgiji u prvim tjednima rata, mada ih je ubrzo počela preuveličavati. Međutim, bilo je mnogo zločina i na Balkanu i Istočnom frontu, pa bi bilo pogrešno ukoliko bi predstojeće komemoracije zanemarile šire europske i globalne dimenzije sukoba u pojednostavljenim reprizama britanske propagande iz tih vremena.

Tijekom 1914. i kasnije, nacionalističke strasti glavnih strana u sukobu prije svega su bile proizvod rata, a ne njegov uzrok.

Ovaj rat će inaugurirati tri desetljeća nacionalističke mržnje u Europi, pokrenute potrebom pravdanja sukoba i pogoršavane onim što se danas čini kobnom politikom nacionalnog samoopredjeljenja koju je propagirao predsjednik Woodrow Wilson u svojih “Četrnaest točaka”.

Ekonomska rivalstva izbila su među novim državama stvorenim poslije rata, što je sprečavalo uklanjanje ozbiljnih financijskih posljedica sukoba, koje su najprije izazvale razornu inflaciju, a zatim doprinijele katastrofi Velike krize. Demokracije su kolabirale pod pritiskom nacionalističkih strasti diljem Europe 1920-ih i 1930-ih. Ideja etnički homogenih nacionalnih država dovela je do neizrecivog stradanja i milijuna mrtvih između 1918. i 1948. kada su manjine ugnjetavane, progonjene i ubijane diljem središnje i istočne Europe.

Sjećajući se Prvog svjetskog rata, svakako bi prije svega trebalo obratiti pozornost na lekcije ovih tragičnih iskustava. Tijekom Kubanske krize 1962. predsjednik John F. Kennedy pokazao je da vodi računa: čitao je “Puške kolovoza” Barbare Takmen koja ga je uvjerila da su do rata 1914. doveli metež, neodlučnost i loša komunikacija između lidera velikih sila, i da bi se nuklearni rat sa Sovjetskim Savezom mogao izbjeći samo ukoliko svoj ​​stav nedvosmisleno da na znanje Nikiti Hruščovu, što je i učinio.

Početkom 21. stoljeća , međutim , kada je prijetnja nuklearnim konfliktom između vodećih sila svijeta uklonjena, lekcija katastrofe 1914. je drugačija. Iako će Francuska, Njemačka i drugi sudionici u Prvom svjetskom ratu kazati da se repriza propasti može izbjeći izgradnjom Europske unije i razumijevanjem, fokus političara bi trebao biti usmjeren na Bliski istok, taj Balkan 21. stoljeća, koji i dalje prijeti da eksplodira u širi, daleko opasniji požar.

Uzok Prvog Svjetskog Rata i Gavrilo Princip

Priča o atentatu u Sarajevu je jedan u nizu pokušaja manipulacije poviješću kojim se legitimiraju nacionalističke oligarhije, ističe sarajevski novinar..

Je li Gavrilo Princip bio heroj, terorist ili žrtva indoktrinacije? Je li se, pod maskom jugoslavenstva Mlada Bosna, čiji je Princip bio član, zalagala za srpske velikodržavne interese? U kojoj je mjeri srpska organizacija Crna ruka, poznata i pod nazivom “Ujedinjenje ili smrt”, utjecala na Mladu Bosnu? Povjesničari o tome danas iznose različite ocjene.

Navodno nema čvrstih dokaza da je Crna ruka bila direktno vezana za srbijansku vladu, no izvjesno je da su ovu organizaciju vodili ljudi iz srbijanskih struktura vlasti. Njen šef je bio utjecajni srbijanski obavještajac Dragutin Dimitrijević Apis, od kojeg su atentatori i dobili oružje. Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Edin Radušić smatra da je Crna ruka srpska nacionalistička, a prema elementima nasilja koje je pokazivala, i teroristička organizacija. “Crna ruka je imala i neke jugoslavenske pretenzije, ali je to jugoslavenstvo uglavnom podrazumijevalo dominaciju srpstva”, tvrdi Radušić.

Bosanskohercegovački povjesničar Tomislav Išek kaže da danas ima mnogo različitih tumačenja o tome je li Princip bio heroj ili terorist te je li atentat bio povod ili uzrok rata. “Gavrilo Princip je bio član Mlade Bosne oko koje se također danas stvara jedna velika zbrka. Ta je organizacija bila protiv Habsburške Monarhije. Gavrilo Princip je ubio Franza Ferdinanda, ali i njegovu trudnu suprugu Sofiju Höchenberg, što je stvorilo dojam da je riječ o terorističkom činu. To i je bio teroristički čin, ali treba znati njegovu pozadinu. Austro-Ugarska se pripremala za jedan rasplet događaja koji bi uslijedio i bez atentata”, kaže Išek.

“Srbijanska vlada je bila apsolutno protiv rata”

Ističe se uoči stote godišnjice atentata i početka Prvog svjetskog rata ponovo postavlja pitanje odgovornosti za te događaje.

“U određenim krugovima se javljaju potpuno neutemeljeni napori da bi se na nekoga svalila povijesna odgovornost ili da bi se ona s nekoga skinula. Danas se pronalaze i kao nekakvi dokazi, spominju tzv. eksluzivni dokumenti, među kojima je i pismo austrijskog guvernera Oskara Potioreka, koji su i prije više puta objavljeni te s tog aspekta ne predstavljaju nikakvu novost. Ako uzmemo u obzir povijesne činjenice, onda je jasno da nema dileme oko odgovornosti za Prvi svjetski rat. Samo se tražila iskra koja bi zapalila svijet. Srbijanska vlada na čelu s Nikolom Pašićem je bila apsolutno protiv rata”.

No, ima i onih koji misle drugačije. Austrijsko-britanski povjesničar Christopher Clark vjeruje da je Srbija odgovorna za Prvi svjetski rat, a njegova knjiga “Mjesečari” izazvala je buru negodovanja u Beogradu. Direktor sarajevskog Instituta za povijest Husnija Kamberović najavio je da će stota godišnjica atentata i početka Prvog svjetskog rata u Sarajevu od 19.6. do 21.6. 2014. godine biti obilježena i velikom znanstvenom konferencijom na kojoj će oko 150 povjesničara iz velikog broja zemalja raspravljati o uzrocima i posljedicama Prvog svjetskog rata. “Želimo vidjeti što se može potvrditi, a što eventualno promijeniti u interpretaciji početka, trajanja i posljedica Prvog svjetskog rata”.

Razlike u gledištima

U povijesti koju smo učili u zemlji u kojoj smo odrasli, a to je bila Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, Gavrilo Princip se smatrao herojem i hrabrim, mladim nositeljem ideje jugoslavenstva i borbe protiv okupatora. Ja misim da je takav povijesni odnos prema njemu potpuno opravdan i logičan”, kaže Deutsche Welle.

“Poslije 100 godina, sarajevski atentat se u Beogradu tumači kao neminovnost koja nije skrivila Prvi svjetski rat, već samo ubrzala njegovo izbijanje. Povjesničari su, također, jednoglasni da je Princip osoba koja je izvršila atentat i nitko ga ne doživljava kao teroristu, a tek malo tko kao žrtvu. Srpski mediji predstavljaju Gavrila Principa kao ‘lučonošu slobodarske misli’“.

Percepcije građana

Mišljenja građana BiH i danas su podijeljena. B.R. iz Mostara tvrdi da je Gavrilo Princip “svjesno ili ne, radio za srbijanske, a ne jugoslavenske interese”. “Naoružala ga je Crna ruka, instrukcije je dobivao od srbijanskih obavještajaca i na kraju je, pucajući u trudnu ženu, počinio i teroristički čin. Nisam siguran da su baš svi u BiH, posebno Hrvati, tada bili za neku ideju jugoslavenstva”, kaže B.R.

“Atentat pripadnika Mlade Bosne na Ferdinanda bio je samo inicijalna kapsula svemu onom što se dogodilo početkom dvadesetog stoljeća u Europi. Princip je prije svega bio revolucionar, kao i drugi pripadnici Mlade Bosne, i želio je slobodu za svoju zemlju”, kaže N.K. iz Trebinja.

M.T. iz Banja Luke smatra da se ljudi i njihova djela moraju promatrati u kontekstu vremena i događaja u kojem su živjeli i djelovali. Ona podsjeća da su Austro-Ugarsku zvali i “tamnicom naroda” zbog čega je bilo logično što je i u BiH, u vrijeme ideje jugoslavenstva, bilo ljudi koji su se protivili aneksiji BiH. “U tom smislu, Princip za mene nije ni heroj ni terorist, već jednostavno mladi čovjek koji je zajedno sa svojim prijateljima imao neku ideju za koju je vjerovao da je dobra, plemenita i uzvišena. Rat je bio neminovan u vrijeme kada se atentat dogodio, ali je atentat bio gotovo savršen povod. Što se spomenika tiče, mislim da bi trebalo obilježiti ovaj događaj na isti način na koji je već bio obilježen, vratiti iz Muzeja njegove stope i spomen ploču na mjesto gdje se događaj i desio. Sve drugo je politizacija”, kaže M.T.
Bivši Principov most

A M.K. iz Sarajeva kaže da je Gavrilo Princip bio romantičar, poput većine mladića njegove dobi. “Pod jakim utjecajem nacionalističke propagande iz Beograda većina članova Mlade Bosne učinila bi što i on, ali bi to isto učinili i pripadnici trenutno postojećih nacionalističkih grupa u Srbiji i BiH. Što se spomenika tiče, treba ih podići u Sarajevu, na mjestu na kojem se atentat dogodio. Ja sam za spomenik i Principu i Ferdinandu, odnosno događaju po kojem je Sarajevo prvi put postalo globalno poznato”, kaže M.K.

“Za mene je Gavrilo Princip bio jedan nedovoljno obrazovani mladić, zadojen idejama nacionalizma koje su ga na kraju i natjerale da uradi takvu, po meni katastrofalnu stvar. Inicijativa za podizanje spomenika Gavrilu Principu je klasična nacionalistička propaganda, poput inicijative za postavljanje križa na Zlatištu iznad Sarajeva”, ističe K.K. iz Sarajeva.

S obzirom na različita gledišta građana, ali i tumačenja povjesničara, čini se da priča o Gavrilu Principu i sarajevskom atentatu na ovim područjima nikada neće biti ispričana do kraja, te da su glavne linije podjela oko njegove uloge danas izražajnije nego prije stotinu godina.
 

 

 
 
pescanik.net, dw.de, youtube.com/uredio: nsp
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=16649"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Njemačka poduzeća isporučuju nadzornu tehniku i autoritarnim režimima. Za izvoz nema gotovo nikakvih ograničenja. Aktivisti za ljudska prava i oporbenjaci zahtijevaju stroža izvozna pravila za to “digitalno oružje”.

Houssam Aldeen je bio oprezan. Nakon što je dvije i pol godine služio u sirijskoj vojsci poznavao je dobro tehnologiju za nadzor. Ovaj slobodni novinar iz Damaska je više puta otvarao lažne e-mail adrese i internet koristio sam na javnim mjestima. Ipak je uhićen. Optužen je zarazmjenu informacija sa stranim organizacijama. Očito je sirijska tajna služba prisluškivala razgovore ovog novinara koji je radio i kao prevoditelj za strane reportere.

Tehničke potrepštine za potpuni nadzor telefona, mobitela i računala Siriji su prodala poduzeća iz Njemačke. Sirijski ponuđač mobilnih telefona Syriatel je 2010. dobio nadzornu tehnologiju od Siemensa. I u Bahreinu je nadzorna tehnika iz Europe i SAD-a korištena za špijuniranje oporbenih aktivista. U Libiji i Egiptu su pronađeni čvrsti dokazi da je za nadzor oporbenjaka korištena nadzorna tehnika sa Zapada.

Nadzorna tehnika “made in Germany”

Njemačke tvrtke pripadaju među vodeće ponuđače nadzorne tehnologije. Ona pomaže u borbi protiv kriminala i terorizma, kažu proizvođači. Njome se može nadzirati računala i telefone. Poseban software omogućava čitanje tuđih SMS-poruka. Moguće je i lociranje osoba, špijuniranje komunikacije preko interneta i otkrivanje korisničkih zaporki.

Ako takva nadzorna tehnologija dospije u krive ruke ona brzo postaje “digitalno oružje”, kaže Christian Mihr iz organizacije “Reporteri bez Granica” u razgovoru za Deutsche Welle. Ova novinarska organizacija predbacuje zapadnim poduzećima da isporučuju nadzornu tehniku autoritarnim državama. A one tu tehniku koriste kako bi kritičare otkrile i zatvorile.

Loši izvozni propisi

Za razliku od konvencionalnog oružja za prodaju nadzorne tehnologije nema gotovo nikakvih ograničenja, ni u Njemačkoj, ni u Europskoj uniji. Samo u rijetkim slučajevima njemačke tvrtke moraju zatražiti dopuštenje za izvoz. Trenutno je ograničen samo izvoz u zemlje koje su pod embargom, kao što su Sirija i Iran. Njemačka poduzeća tako podliježu – ako uopće – prije svega moralnim, a ne zakonskim ogradama.

To pokazuje primjer Trovicora. To poduzeće nastalo 2009. izdvajanjem iz Nokia Siemens Networka, sa sjedištem u Münchenu, proizvodi takozvani “Monitoring center” – sustav koji je Siemens 2010. izvezao u Siriju. Njime se može nadzirati internetska i telefonska komunikacija u cijeloj zemlji.

Na upit Deutsche Welle-a glasnogovornica poduzeća piše da im ugovor zabranjuje davati informacije o kupcima, zemljama ili obujmu isporuke, a da se kupci u jednoj zaštitnoj klauzuli obvezuju pridržavati se Smjernica OECD-a za multinacionalna poduzeća. Osim toga da se prilikom izvoza brinu da se poštuju svi međunarodni izvozni propisi i da se ne izvozi u zemlje u kojima vlada građanski rat.

Oštriji izvozni propisi?

Izvozni stručnjak njemačke Stranke ljevice Jan van Aken malo drži do moralnih kompasa takvih poduzeća. “Svojevoljno se takva poduzeća nikad neće ograničiti. Ako neki proizvođač nadzorne tehnologije želi zaraditi novac, on će opremu prodavati i onima koji krše ljudska prava, to je poslovni model.”

Kad je tehnika jednom isporučena gotovo je nemoguće provjeriti zloupotrebljava li ju se. Van Aken zato zahtijeva unošenje nadzorne tehnologije u Zakon o izvozu (AWG) i strog nadzor izvoza.

Stručnjak FDP-a za gospodarsku politiku Martin Lindner protivi se pooštravanju izvoznih odredaba za nadzornu tehnologiju. “Teško da ima neka zemlja na svijetu u kojoj se izvoz tako kritično i tako temeljito provjerava, kao u Njemačkoj.” Ta tehnologija nije namijenjena mučenju. Takvu robu se, istina, može protuzakonito isporučiti i zloupotrebljavati, ali to načelno vrijedi za svaku robu na svijetu, kaže Lindner.

Ne nazire se promjena zakona

U vladinim krugovima ne smatraju nužnom promjenu izvoznih pravila za nadzornu tehniku. U dopuni Zakona o inozemnom poslovanju (AWG-Novelle) nadzorna tehnologija se uopće ne spominje.

Savezno ministarstvo gospodarstva na upit Deutsche Wellea ukazuje na postojeće propise o izvozu. “Djelotvorne mjere za prilagodbu izvozne kontrole političkim i tehničkim razvitcima treba donijeti prije svega na međunarodnoj razini”, stoji u odgovoru Ministarstva.

Političar Zelenih Konstantin Notz kaže da Savezno ministarstvo ne želi ništa mijenjati: “Mi smo Saveznu vladu u protekle dvije godine stalno na to upozoravali da je tu problematika koja postaje sve veća, a da nije bilo nikakve reakcije”, kaže Notz. On se nada da će Njemačka kao i Europa brzo doći do zakonskih odredaba koje će učinkovito ograničiti izvoz nadzorne tehnologije u zemlje u kojima se ne poštuju demokratska pravila.

A do tada njemačka nadzorna tehnologija može i dalje biti izvožena gotovo nesmetano u gotovo sve zemlje svijeta.
 

 

 
 
izvor: dw.de, youtube.com/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=13446"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Ljudi kukaju, čuje se krik, i pitaju kako se to moglo dogoditi njihovom dijetetu? Nakon toga ide nemjerljiva tuga.

Ipak, odgovor je prilično jasan: ljudi su nesvjesno izloženi daleko previše kemikalijama u hrani, vodi, odjeći – čak i kada kupujete novi automobil. Znate li što čini novi miris automobila? Glavni uzrok raka kojeg uzrokuju kemikalije koje su korištene za tretirane umjetne kože i prostirki u tom novom automobilu. A ljudi to mirišu kao da je miris buketa cvijeća.

Hrana špricana sa kemikalijama kako bi duže trajala? Konzervansi. U jednom trenutku, ne može patentirati hranu.  Ipak, u drugom trenutku, sada imamo patentiranu soju. Samo tako Monsanto može profitirati. Ovo glupiranje i ubrizgavanje kemikalija u hranu mora prestati!

To je razlog zašto morate tražiti da GMO hrana bude označena!

Čak je i nova odjeća je tretirana s kemikalijama koje mogu curiti po tijelu i napraviti štetu osobito kod male djece. Da ne spominjemo pesticide koji se koriste u hrani.  Ono što je vrlo zanimljivo je koliko ljudi iz Monsanta završi radeći za FDA. FDA bi trebala zaštititi američke građane od otrova, zar ne? Napravite dovoljno vlastitog istraživanja i kad naučite što više, više ćete postati bijesni. To je ono što se podrazumijeva pod “kad vuk čuva kokošinjac”.  Oni jedu zdravo, to je sigurno. A možete se kladiti u ranč da oni ne jedu hranu koju prodaju.

Dr. Max Gerson, koji je u 1938. napravio zapanjujuće otkriće da njegov siguran prirodni tretman za rak pacijenata obećava ogromne izglede. On je ozdravljao ljude pomoću nečeg što nije moglo biti patentirano – povrće. U prošlosti, zakon bi nagradio 100 milijuna dolara onoga tko bi mogao pokazati obećanje i rezultate u liječenju raka. Dr. Gerson je u 1946. predstavio pet terminalnih slučajeva i pet dodatnih pacijenata sa svojim kartonima i evidencijama koji pokazuju svoje učinkovito liječenje i liječenje svih tih slučajeva. Pa, pogodite što? Papar-Neely zakon je poražen od strane četiri senatora koji su bili liječnici.

Sljedeći video će promijeniti vaš život. Duh Charlotte Gerson-a je još uvijek živ i živi u San Diegu.
 

 
Gerson je umro u 1959, hvaljen od strane dugogodišnjeg prijatelja, Albert Schweitzer-a MD:

Vidim u njemu jedan od najuglednijih genija u povijesti medicine. Mnogi od njegovih temeljnih ideja usvojeni su bez da je njegovo ime povezano s njima. Ipak, on je postigao više što se činilo moguće pod nepovoljnim uvjetima. On ostavlja baštinu koja zahtijeva pažnju i koja će mu osigurati mjesto. One koje je ozdravio će posvjedočiti istinu njegovih ideja.

Gotovo svi patogeni funkcioniraju najbolje na 37.2 stupnjeva, odnosno na normalnoj tjelesnoj temperaturi.

Mamografija

Američko Udruženje Protiv Raka ima bliske veze u industriji mamografije. Pet radiologa su služili kao ACS predsjednici, i njihov svaki potez, ACS odražava interese najvećih proizvođača strojeva za mamografiju i filmova, uključujući Siemens, DuPont, General Electric, Eastman Kodak, i Piker. U stvari, ako bi svaka žena slijedila ACS i NCI mamografske smjernice, godišnji prihod zdravstvenim ustanovama bi bio zapanjujućih $ 5.000.000.000, uključujući najmanje 2,5 milijarde dolara za premenopauzne žene.

Rak pluća i jednjaka raka su također izuzetno unosni. To je jedan od težih oblika raka za liječenje. Postoje čudesne priče o korištenju vodikovog peroksida u pravilnom obliku za liječenje tijela s kisikom.

Madison Cavanaugh je napisao knjigu pod nazivom Lijek od jedne minute detaljizirajući učinkovitost vodikov peroksid-a u raznim zdravstvenim problemima.

Da bude jasno, vodikov peroksid mora biti prehrambene svrhe, što znači da nije ona koja kupujete u supermarketu. Morate pronaći prehrambeni vodikov peroksid 35%, a zatim ga razrijediti do 3%. Ono što se prodaje u smeđoj boci ima konzervansa i nije namijenjeno za internu uporabu.

Rak prezire kisik. On također voli 37,2 stupnjeva temperature. On voli masno tkivo. Ove stvari su nirvana za stanice raka. Rak također ima jedinstvenu sposobnost da učini ono što se zove angiogeneza – to čini vlastite krvne žile da donose više krvi i više hrane da nahrani ludi apetit.

Šećer je savršeno gorivo za rak. Visoko fruktozni kukuruzni sirup je oblik šećera koji je idealan, sa visokom stopom mitoze (diobe stanica i rast tumora).

Dakle, ovdje imamo “savršenu oluju” – uzmete tijelo, učinite ga teškim – jedite nisko kvalitetnu hranu sa svim vrstama kemikalija u hrani i izložite se fluoridu u vodi, ili cijepljenju (dodatne kemikalije koje uzrokuju rak), zračno onečišćenje, hrana sa roštilja  (dodatni karcinogeni) nitrati i nitriti, u drugoj ruci cigareta, …itd i voila!  Imate dobar potencijal za razvoj raka.

Ne uzima svatko blagodati standardnog liječenja, međutim postoji alternativno liječenje čak i kod teškog raka jednjaka kao što pokazuje ovaj sljedeći video:
 

 
Tumori – ajmo se pretvarati da ste bili daleko, a kad ste došli kući, u vašem domu je bilo iznimno vruće. Možete ići do termostata i ukljuiti  klima uređaj. Ništa se ne događa.

Biste li onda potegnuli termostat iz zida, misleći, “Pa, ovo bi trebalo popraviti”?

Naravno da ne. To je ono što mi radimo kad izrežemo tumor. Svrha tumora može biti “termostat”  – način za mjerenje prisutnosti bolesti. Što ako je tumor bio samo pokazatelj, a ne znak neposredne smrti?

U mnogim slučajevima, kada su se uspješno liječili, postoje izvješća smanjivanja i nestajanja tumora.

Dakle, ono što mi radimo u Americi, mi vadimo tumor van. I divni kirurg kaže obitelj: “Mislim da smo sve napravili”. Budući da su stanice tako neizmjerno male, kako bi bilo tko, čak i sa mikroskopom znao sa sigurnošću da je “to sve” ? Ne postoji liječnik na planetu koji bi mogao znati 100% da postoji mogućnost izvaditi “sve to”.

Zapravo, što ako tumori zapravo služe svrsi i djeluju kao pokazatelji koji nam govore da li je poboljšanje odvija? Uostalom, ako tumor pritišće dišne ​​puteve ili krvne žile, zašto riskirati i izrezati osobu koja je već u izuzetom stanju? I ostaviti ih osjetljivima na infekcije. Mnogi ljudi umiru od sekundarnih infekcija zbog imunosupresije njihovih tijela koju je donijela nuspojava kemoterapije. Zračenje ubija zdrave stanice. Rak ne uzrokuje ispadanje kose, to radijacija radi. I slab apetit uzrokuje loša hrana? Ona je uzrokovana lijekovima. Pa kako može tijelo ostati zdravo, ako se oni ne uzimaju pravilnu prehranu?

To ne mora biti tako. To je točno gdje je dr. Gerson krenuo. Izbacite iritante (lošu hranu, lošu kvalitetu fluoridirane vode, masti i šećeri) i uvedite sastojke koje tijelo može koristiti u borbi uz pomoć hranjivih tvari, i pravilano zdravlje može biti obnovljeno.

Ovo je mali uzorak nevjerojatne alternative za borbu protiv raka. To je razlog zbog čega se konoplja kažnjava? Henry Ford je prije mnogo godina rekao da treba koristiti konoplju za gotovo sve što možete zamisliti. Pohlepa je razlog zašto je konoplja izvan zakona. Ona je vrlo moćno rješenje za niz zdravstvenih problema.

Rick Simpson u svom videu Bijeg od Lijeka raspravlja o njegovom vrlo učinkovitom tretmanu za rak uz pomoć ulja od konoplje.
 

 
Suzbijanje ove informacije je kriminalno djelo.

Molimo pročitajte Death By Medicine (Smrt od medicine). od strane tima autora: Gary Null sc Carolyn Dean MD ND Martin Feldman MD, Debora Rasio MD, Dorothy Smith sc

Ovdje se ne radi o pljuvanju po nekome. Postoje bolje stvari koje treba učiniti s vremenom. Riječ je o otkrivanju istine. Postoje mnogi fini, brižni liječnici. Kada osoba doživi traumu od nesreće, i zaradi tešku ranu, naravno da zahtijeva liječenje. Nemojmo miješati suosjećanje s dobiti. Medicina je nastala na temelju suosjećanja. Prvo, ne učini nikakvu štetu, zar ne? Trebamo spriječiti ono što liječimo? Gdje smo sada? Velika Farmacutika šalje svoje lijepe ponude liječničkim ordinacijama i uvjerava ih kako bi oni trebali navikavati više ljudi na ovaj lijek, unatoč nuspojavama. To je za profit, i to je žalosno i tužno.

Budite svjesni svojih prava, ne budite mučeni ili uplašeni u onome što “svi drugi rade” samo da bi završili kao statistika. Napravite istraživanje sada dok ste zdravi. Nemojte čekati dok budete u stanju krize. Ostanite zdravi. Uzgajajte svoje povrće. Pijte pročišćenu vodu. Uzimajte hranjive tvari. Preispitujte Vlast i njezine zakone !…. I svim sredstvima Probudite Svijet!

Dr. Dennis Antoine
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)