Uz porast nasilja u Južnoafričkoj fepublici, poljoprivrednicima je postalo sve teže obavljati svoj posao

Neki su zaposlili bivše stručnjake izraelskih specijalnih snaga kako bi ih naučili samoobranu.

Prema podacima skupine za prava manjina AfriForum, u razdoblju 2016. do 2017. gdoine dogodila su se 74 ubojstva na farmama i 638 napada prvenstveno na bijele poljoprivrednike.

“Trenutna tendencija ubojstva ukazuje na to da ćemo izgubiti više ljudi na farmama nego u posljednje tri godine” – nedavno je napisao Ian Cameron sa AfriForuma.

Situacija je prisilila bijele poljoprivrednike da se počnu pripremati za preživljavanje mogućeg napada.

Neki od njih su zatražili pomoć Idan Abolnikua, bivšeg člana izraelskih specijalnih snaga, koji ih trenira za blisku borbu, izvijestio je Sky News.

Sustav samoobrane pod nazivom Krav Maga je razvijen za izraelske obrambene snage je Abolnik doveo u Južnoafričku republiku.

“Otvoren je za sve i one žele naučiti posebno dizajniran sustav samoobrane za poljoprivrednike. Obučavamo ih da se obrane od raznih napada” – izjavio je Abolnik za televizijsku mrežu News24.

“Podučavamo ih bliskoj borbi prsa u prsa, gerilskom ratu, urbanom ratu i kako prikupiti informacije.” Program košta oko 1500 dolara po osobi za intenzivni dvotjedni tečaj.

Bijeli poljoprivrednici, unatoč tome što su manjina u Južnoj Africi, posjeduju 72 posto poljoprivrednih gospodarstava u zemlji.

#Nova južnoafrička vlada nedavno je objavila plan za redistribuciju zemljišta crnom stanovništvu koje će biti oduzimano bijelim poljoprivrednicima.

Kritičari su upozorili da bi Južnoafrička republika mogla ponoviti katastrofalni eksperiment zimbabveške vlade iz razdoblja 1999-2000 godine. Mjera koja je donijela zemlji veliku glad.
 

Some white farmers in South Africa feel so under threat that they are learning self-defence from an ex-Israeli special forces member in case they are targeted pic.twitter.com/vl444tb8pH

— Sky News (@SkyNews) June 3, 2018

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Kada se na našim prostorima spomene Jugoslavija ili, bolje rečeno, državna zajednica naroda poznata kao Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, svatko od nas ima subjektivan pristup koji mnoge priječi da objektivno analiziraju povijesnu tvorevinu koja je obilježila dvadeseto stoljeće, čak i na globalnoj razini

Devedesete su bile godine kada se u nas povijest pisala iznova. Bez razlike, od Triglava pa sve do Đevđelije, a činjenice su zanemarivane do te mjere da je nova “historiografija” poprimila oblik groteske. Prije nekoliko dana je hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina rekao da je historiografija znanost koja ne poznaje apsolutnu istinu i da ona uvijek iznova interpretira i reinterpretira povijesno dokazive i dokazane činjenice kako bi se što bliže približila istini. U suprotnom historiografija ne bi bila znanost nego dogma.

Točno, ali da bi se koliko toliko približili istini o SFRJ, ili “drugoj Jugoslaviji”, kako su je znali zvati, mi kao da moramo čitati strane stručnjake, jer su naši još uvijek mamurni nakon nacionalističke terevenke koja je trajala više od deset godina. Prije nekoliko dana je profesor filozofije Marco Costa sa Sveučilišta u Genovi za Mediteranski centar za euroazijska studije (CESE) napisao članak o neprestanim povijesnim gibanjima na Balkanu i ekonomskoj originalnosti jugoslavenskog samoupravnog socijalizma. Sadržaj njegovog uratka će starijim čitateljima biti poznat, djelomično ili u potpunosti, ali je za pretpostaviti da će mlađima neki dijelovi sigurno biti novost.

Marco Costa: Balkan – Povijest u pokretu, ali s kojim posljedicama po Europu?

I danas je još uvijek zanimljivo napomenuti specifičnosti jugoslavenskog socijalističkog modela koji je, čak i sada kada je dvadeset godina “u ropotarnici povijesti”, više od četiri desetljeća prošlog stoljeća karakterizirao gospodarstvo i geopolitički okvir važnog naroda na našim istočnim granicama.

U usporedbi s taborom socijalističkih zemalja dvadesetog stoljeća, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je zapravo držala rekord (dostojan ili nesretni, ovisno o različitim i legitimnim gledištima) jer se predstavila kao prva “hereza” u zemljama takozvanog “realnog socijalizma”.

Da biste razumjeli velike i česte transformacije jugoslavenskog ekonomskog sustava utemeljenog na samoupravljanju i otkrili njegove korijene, potrebno se vratiti u vrijeme prekida sa Sovjetskim Savezom. Ovo nije mjesto na kojem treba detaljno ispitati okolnosti koje su dovele do odluke koju je u lipnju 1948. donio Informbiro, međutim, moramo se ukratko osvrnuti na neke od uzroka sukoba koji je doveo do razilaženja dviju zemalja.

Ovi uzroci se sežu još u 1937. u vrijeme izgnanstva komunista Jugoslavije u Moskvi i razdoblja takozvanih staljinističkih “čistki”. Tada iz nekih govora Josipa Broza Tita sja jaka želja za autonomijom, već ukorijenjena u vodstvu KPJ u godinama prije Narodno-oslobodilačke borbe, koja se jest vodila u ime internacionalizma i koja je još uvijek priznavala vodstvo Sovjetskog Saveza “koji je, kao jedina socijalistička zemlja, sve učinio da taj internacionalizam obrani od napada imperijalizma”.

No, prvo pravo neslaganje se pojavilo tijekom oslobodilačkog rata, a naglašeno je tijekom ulaska Crvene armije na teritoriji Jugoslavije i neposredno nakon rata, tijekom organizacije tajne policije.

Onda je došla polemika oko federacije s Bugarskom, moguće balkanske socijalističke alternative centru u Moskvi, te zbog autentičnosti revolucije i jugoslavenskog modela socijalističke izgradnje.

U lipnju 1949. godine je Komunist, glasilo Komunističke partije Jugoslavije koji se bavio marksističkom teorijom i praksom, objavio članak Milentija Popovića, jednog od vodećih nositelja ideološkog smjera zemlje, pod naslovom “Gospodarski odnosi između socijalističkih zemalja”, koji nam možda omogućuje da saznamo razlog odlučujuće pauze između Jugoslavije i država Informbiroa ili Kominforma.

U članku se osuđuje ekonomska eksploatacija drugih zemalja istočne Europe od strane Sovjetskog Saveza kroz međunarodnu trgovinu na štetu Jugoslavije. Već u studenom 1948. u govoru u Ljubljani Tito je rekao da “se gospodarski odnosi između socijalističkih zemalja temelje na načelima kapitalističke razmjene roba”, područje na kojem Popović temelji svoju analizu, tvrdeći “da postoji prosječni svjetski profit koji u međunarodnoj razmjeni regulira raspodjelu dobiti pogodujući većini razvijenih zemalja koje posjeduju organski sastav kapitala već iznad svjetskog prosjeka”.

U zaostalim zemljama razina produktivnosti i intenzitet rada je niži od svjetskog prosjeka, koje su također, bez konkurentne industrije, prisiljene ući na međunarodno tržište poljoprivrednih proizvoda i rudarstva, te s robom iz sektora općenito manje produktivnim dodatno pogoršavaju svoje trgovačke uvjete. Jugoslavija, koja je prema podacima koje je iznosi Popović bila najmanje razvijena zemlja komunističkog bloka u gotovo svim sektorima proizvodnje, odbija prihvatiti predloženi model trgovine, cijene i nametnute zajedničke projekte, pozivajući se na načela solidarnosti i pomoć socijalističkog svijeta.

Međutim, odmah nakon prekida, Jugoslaveni su nastojali povratiti prijateljstvo socijalističke braće. Dok su isticali svoju neovisnost na Petom kongresu KPJ, održanom u listopadu 1948. godine, tvrdili su da su, unatoč nepravednim optužbama i neslaganjima, “da je vodstvo i članstvo KPJ u potpunosti ostalo vjerno načelima međunarodne proleterske solidarnosti i anti-imperijalističkog demokratskog jedinstva”. Oni su samo ponovili specifične uvjete u kojima se nalazi zemlja i da oni uvjetuju oblik izgradnje socijalizma.

Jedna od najkontroverznijih točaka polemike između sovjetskog komunističkog vrha i KPJ bio je problem seljaka. U poznatim pismima razmijenjenim između središnjih odbora dviju partija 1948. su jugoslavenski komunisti nazvani “strankom kulaka” i Boris Kidrič se branio protiv ovih optužbi rekavši: “Tijek naše revolucije ne samo da je dozvolio, nego je trebao i znao ostvariti trajni savez sa srednjim seljakom, unatoč njegovim različitim oklijevanjima, dok je u ruskoj revoluciji, tijekom borbe protiv građanske vlasti, većina srednjih seljaka oklijevala i protivila se revoluciji, pa je u to vrijeme bilo potrebno voditi politiku savezništva sa siromašnim seljakom, a srednjeg seljaka neutralizirati.”

Napetost sa Sovjetskim Savezom brzo je rasla, a kongres 1952. godine bio je kongres konačnog prekida. Zvučnici jugoslavenskog vodstva su na terenu prenosili vatrene govore protiv Staljina. Emotivni mediteranac Đilas je u nezaboravnom govoru opći duh trenutka protumačio kao “raspad iluzija”. Od polemike sa Sovjetskim Savezom se prešlo na stogu kritiku istog modela kojeg je usvojila Jugoslavija, zemlja koja je vodila takvu vanjsku politiku da je u svoj sustav morala uključiti uzroke takvog ponašanja kojeg je sama smatrala neoimperijalističkim. To je bio trenutak “herojskog” jugoslavenskog socijalizma, koji je pokušavao razbiti kalup u kojem se fosiliziralo socijalističko društvo.

U svjetlu reinterpretacije marksizma su Jugoslaveni napravili analizu sovjetskog sustava koji je definiran kao oblik državnog kapitalizma, te osudili državni oblik vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, eksproprijaciju od strane birokrata na štetu radničke klase i teški državni intervencionizam.

Glavne točke kritike starog modela i novog jugoslavenskog socijalističkog puta mogu se opisati u nekoliko točaka. Promjene u obliku vlasništva nad sredstvima za proizvodnju ne uključuju promjene materijalnih uvjeta proizvodnje i društvenih organizacija rada. Na temelju postojećih proizvodnih snaga, naslijeđenih od prethodnog kapitalističkog načina proizvodnje, stvorena je određena struktura društvene podjele rada koja dovodi do stvaranja velikog broja poduzeća koje obavljaju razne gospodarske aktivnosti.

Ova produktivna baza se ne može transformirati administrativnom odlukom. Zapravo, samo se mijenja uloga i mjesto proizvodnih jedinica. Poduzeća su postala relativno autonomne organizacije u tehničkom i proizvodnom smislu, te ulaze u odnos jedna s drugima putem prirodnih oblika gospodarskih veza.

Kroz ove proizvodne organizacije se sustav gura prema tipu razvoja kojem je cilj doseći tehnološki razvijene kapitalističke zemlje. Također se navodi da je upravni socijalizam prirodni oblik dolaska na vlast radničke klase, koji je potreban za uspostavu novog društva, ali to mora biti prijelazno razdoblje kratkog vijeka.

Alternativa se mora sastojati u pronalaženju rješenja koja će osigurati brz i uravnotežen gospodarski razvoj, ali u skladu sa sljedećim načelima:

1. Radnička klasa je temeljna društvena snaga koja gradi socijalizam.

2. Socijalistički odnosi se razvijaju kroz radničko samoupravljanje.

3. Država se postupno gasi.

Ekonomskoj reformi iz 1965. je prethodila neprekidna političko-ekonomska rasprava od. 1961 do. 1965. godine, tijekom koje su intervenirali profesionalni ekonomisti i profesionalni političari kao što je bio Vukmanović-Tempo, tada zadužen za sindikate i zagovornik reformi. Reforma se nije dogodila iznenada, nego su joj prethodile ranije nametnute mjere. Jedna od njih je bila ukidanje socijalnih investicijskih fondova 1963.godine, čija su sredstva prebačena u banke koje su tim novcem trebale upravljati držeći se kriterija ekonomičnosti.

Federacija je tada mogla upravljati samo specifičnim fondovima, kao što je bio onaj za pomoć manje razvijenim regijama koji je s radom započeo 1965. godine. Ukidanjem tih sredstava, uključujući i opći investicijski fond, planiranje se pretvorilo u jednostavnu adresu, dok su investicije realizirane samo u poduzećima i kroz bankarski sustav. Paralelno s ovim suzbijanjem investicijskih fondova su uvedene porezne olakšice i transformacija bankarskog sustava, a reforme su provedene u strogo ekonomskom smislu.

Ukinuti su ili smanjeni razni porezi nametnuti poduzećima, porez na poslovnu dobit tvrtki je potpuno ukinut, kao i porez na ukupan iznos prometa od proizvodnje do maloprodaje, te onaj na cijene usluga. Kamatna stopa na fiksne fondove poduzeća je pala sa 6 na 4 %; udio dodane vrijednosti, što je bila odgovornost tvrtki, napredovao je s prosjeka od 47%, koliko je iznosio na kraju razdoblja 1960. – 1963. godine, na 58% krajem šezdesetih godina.

Preobrazba uloge banaka bila je još značajnija. Do 1965. godine su banke bile institucije dizajnirane da upravljaju društvenim sredstvima pod kontrolom “društveno-političkih zajednica” i to u okviru općeg plana. Na radničkim vijećima su dominirali političari. Reformom su se razdijelile banke po poslovanju prema logici koja je učinjena u Francuskoj i Italiji šezdesetih godina. Dakle, na trgovačke banke za dugoročne investicije i na banke za potrošačke kredite. Banke su mogli osnivati poduzeća ili “društveno-političke zajednice”, ali u načelu nisu mogli posjedovati više od 20% kapitala. Zaposlenici nisu imali pravo kontrolirati kreditne politike svojih banaka, čak ni kroz svoja radnička vijeća.

Upravnim odborima banaka su trebale dominirati tvrtke, od kojih niti jedna nije imao udio veći od 10% kapitala. No, promatrači tog sustava se slažu da je došlo do naglašene osmoze ili gužve između direktora tvrtke, te banke i lokalne zajednice.

S druge strane, radom novog kreditnog fonda su osnivači banke mogli imati prihod od zarade banke koji se ravnao prema njihovom početnom doprinosu, a dividende su se mogle koristiti samo za prikupljanje sredstava investicijskog fonda društva. To je bio prvi zakon kojim se omogućilo da tvrtke imaju prihode od ulaganja u drugu tvrtku.

Reforma nije mogla ne utjecati na cijene i vanjsku trgovinu. Domaće cijene su retuširane uzimajući u obzir svjetske cijene, što je rezultiralo njihovim znatnim povećanjem (1970. godine je 2/3 cijena bilo slobodno). Sve to je popraćeno oštrom devalvacijom dinara (dolar je porastao sa 7,5 na 12,50 dinara). Između 1965. i 1971. godine su snižene carinske tarife i prosječna carina koja se izračunava prema ukupnom uvozu je pala sa 14 na 12%, dok je carina na opremu pala s 24 na 18%. Količinska ograničenja su izblijedjela i na kraju 1971. su se kvote i dozvole za uvoz odnosile na samo 1/5 uvoza i to opreme, da bi porasle na 37% uvoza, ali robe široke potrošnje. One su u teoretski bile dostupne samo tvrtkama koje su poslovale s profitom ili su mogle uzeti kredit.

Jedna od najznačajnijih inovacija je bila otvaranje granica stranom kapitalu. Godine 1967. je dozvoljeno pokretanje zajedničkih projekata koji će uključivati 51% jugoslavenskog kapitala. No, druga ograničenja, kao što su 33% poreza na dobit ili obveza reinvestiranja 20% dobiti na lokalnoj razini, ta ulaganja nisu činila atraktivnim za strani kapital.

Socioekonomske posljedice reforme su se osjetile vrlo brzo i već 1965. je došlo do usporavanja gospodarskog rasta i investicija, porasta nezaposlenosti i iseljavanja kojeg vlast nije ni pokušala spriječiti.

Po popisu iz 1971. godine je u SFRJ bilo preko 300 000 nezaposlenih (koliko trenutno ima Hrvatska) i 700 000 radnika migranata, uglavnom u Njemačkoj. Drugim riječima, možemo reći da je proizvodnost rada između 1961. i 1971. godine povećana za 80%.

Dvije druge očite posljedice su povećanje deficita i inflacija, dvije pojave koje su Jugoslaviji Josipa Broza Tita bile jedva poznate. Najpoznatiji jugoslavenski ekonomist, Branko Horvat, naveo je da je porast cijena na malo između 1955. i 1964. godine iznosila 5,5% godišnje, što je brojka koja bi tih godina bila previsoka i za europske zemlje, ali je još viša bila za zemlju planske privrede. Reforma je rezultirala daljnjim povećanjem cijena od 30% u 1965. i 14% u prosjeku na kraju šezdesetih. Povećanje deficita, što je tipično za bilo koje drugo nerazvijeno gospodarstvo, raste, dok su potrošnja i investicije bili vrlo slabi. Dug koji je uslijedio je doveo do duboke krize titoizma i ometao autonomiju politike Trećeg svijeta koju je Tito toliko imao na srcu.

Jugoslavenska inflacija je bila je predmetom brojnih analiza. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) je u brojnim godišnjim izvješćima kao izvor visoke inflacije u Jugoslaviji navela – samoupravljanje. Godišnje izvješće iz 1970. izričito tvrdi: “Institucionalni sustav koji radničkom vijeću u isto vrijeme omogućuje da utječe i na prodajne cijene proizvoda i na plaće osoblja tvrtke je strukturni element inflacije.”

S druge, utjecaj tvrtki na banke, koji se ogledao u uskraćivanju kreditiranja iz financijskih razloga, bilo je inflatoran do te mjere da je narušio bilo kakvu kreditnu recesivnu politiku. Čak i važnost potpore lokalnih političkih vlasti na banke je proizveo sličan učinak.

No, razdoblje 1965. – 1971. još je bilo takvo da su banke u Titovoj Jugoslaviji pratile ekonomski ispravno ponašanje na tržištu kapitala, iako je bilo naglašeno nepovjerenje prema privatnoj imovini proizašlo iz ideoloških temelja.

Izvješće Svjetske banke iz 1975. godine kaže “kako su, koristeći svoj utjecaj, društveno-političke zajednice dobivale kredite za financiranje svojih projekata, a zauzvrat su štitili banke od mogućih kazni zbog povreda pravila o likvidnosti i drugih aspekata kreditne politike koju nisu poštovale”. Porast broja štrajkova i postupno jačanje upravljačkih skupina otkrivaju sve proturječnosti društvene reforme. Jačanje upravljačkih skupina je omogućio amandman 15 na ustav SFRJ usvojen iz 1968. godine, koji je dopustio radničkom vijeću da osniva izvršne organe koji će odgovarati vijeću samom, te su radnička vijeća, ukratko, postala tijelo upravljanja i njihov udio u odlučivanju je između 1960. i 1970. iznosio od 76% do 67%.

Direktori sve više vjeruju da samoupravljanje više nije primjereno naprednom tržišnom socijalizmu, ali su radnička vijeća, iako se je njihova ekonomska funkcija “obuzdana” ili neutralizirana, zadržala pravo veta, posebno na mogućnost otpuštanja.

Kao što je Bakarić izjavio 1969. godine: “Nijedno radničko vijeće nikada neće pristati na otpuštanje viška radnika. “

Drugim riječima, ne mogu se uvoditi ili provoditi suvremene tehnologije, osim po cijenu značajnih novih investicija koje premašuju sredstva fondova zainteresiranih poduzeća.

U dodatku datiranom 16. studenog 1968. The Economist je govorio o Jugoslaviji kao zemlji “prikrivenog kapitalizma”. Autor je također naglasio mogućnost zaobilaženja sustava: “Jugoslavenska poduzeća se sada mogu povezivati u realizaciji projekata u kojima dijele odgovornost i prihode, ali je upitno mogu li radnici utjecati na njihovo poslovanje. Čak i najjednostavniji sporazum o ulaganju jednog poduzeća u drugo slabi radničku kontrolu više nego što se čini u ugovoru, te je ograničava. Ovaj sustav u kojem nema ulagača koji bi riskirali kapital očito ima slabosti.”

Drugim riječima, to je bio kapitalizam bez kapitalista kojem nedostaje racionalnost i primjereni socijalni motor.

Novi sustav je pogoršao antagonizam u čemu su prednjačili studenti ideološki nadahnuti novom ljevicom povezanom s heterodoksnim marksističkim časopisom Praxis. Tada su se pak ozakonile najviše pozicije vlasti kojih su se dokopali novi tehnokratski i birokratski slojevi društva.

Kao što je naglasio Duncan Wilson, na Devetom kongresu je došlo do obnove mnogih članova centralnih republičkih komiteta. Od 300 izabranih, 70% su bili novi članovi. Među njima je 60% bilo u dobi do 54 godine, a čak 15% je imalo manje od 30 godina. 90% delegata na republičkoj razini nikada prije nije vidjelo tako veliku konferenciju. Šezdesetih i sedamdesetih godina, koje čine povijesno sjećanje titoizma, ozbiljno se riskiralo da se izgubi kontrolu nad političkom situacijom u zemlji.

Iz tih proturječja i krize u Hrvatskoj 1971. godine su proistekle reforme 1974. – 1976. Ustavom od 21. veljače 1974. godine i Zakonom o udruženom radu, oba akta izuzetno dugačka u usporedbi s uobičajenom praksom zemlje, navodno se htjelo pobjeći od birokracije i utjecati na razvoj tržišnog gospodarstva, ali se nije htjelo vratiti na stari model upravnog gospodarstva. Sumnjalo se da je tehnokracija, koja se protivila samoupravnom socijalizmu, našla utočište u prekomjernoj moći banaka.

Kako bi se sve ispravilo, nastavilo se sa svojevrsnom re-nacionalizacijom bankarskog sustava. Modificirano je pravo glasa poduzeća koja su bili “članovi” banaka i svako poduzeće je dobilo pravo na jedan glas, bez obzira na obim uloženih sredstava. Nisu više dopušteni stalni depoziti i sredstva su se morala unaprijed predodrediti uzevši u obzir specifične ciljeve prema planu kojeg je donosila skupština tvrtki članica. Drugim riječima, autonomija banaka je dodatno smanjena u ime marksističkog industrijalizma.

U industrijskim poduzećima je volja da se osigura učinkovito samoupravljanjem je rezultirala stvaranjem “Osnovnih organizacija udruženog rada” (OOUR), odnosno laboratorija koji su trebali formirati novu osnovnu ćeliju socijalističkog samoupravljanja.

OOUR-i su slobodni mogli osnivati “Organizaciju udruženog rada” (OUR), odnosno poduzeće. Na razini OUR-a su poduzeti koraci za uvođenje zakona kojim bi se zabranila birokratizacija članova radničkih vijeća, kao što je bilo ograničenje mandata od dvije godine, nije moglo biti profesionalizacije članstva u vijeću ili reizbora. “Osnovna organizacija udruženog rada” je bila slobodna povezati se s drugim organizacijama, međutim, mogla se i razdružiti, ali pod uvjetom da ne prekine proizvodni proces.

Zakon iz 1976. je stvoren da bi onemogućio sve akcije usmjerene ka podržavljenju, grupnom vlasništvu i restauraciji kapitalizma. Kako bi se izbjegle ove opasnosti, iako je Kardelj prihvatio ideju uvođenja obveznica, zabranjene su dionice i tržište kapitala.

U teoriji je to bilo ponovno uvođenje planiranja, ali prema formuli “planskog samoupravljanja”. Planirane smjernice iz razdoblja 1965. -1974. su zamijenili ugovori sklopljeni između planirane samouprave, koji su potpisivani kad su postali obavezni. No, nepostojanje sankcija u nedostatku sporazuma ili centralizirano upravljanje fondovima bi ove mjere učinilo nedjelotvornima.

Više od svih prethodnih verzija samoupravljanja, reformom iz 1974. -1976. se pokušalo generalizirati samoupravljanje izvan komercijalnog sektora. Tijelo poznao kao “Samoupravna interesna zajednica” (SIZ) postalo je obvezno u području kolektivne potrošnje (socijalne usluge, školstvo, dječji vrtići, bolnice, kultura). Djelatnike tih sektora i korisnike tih usluga su u SIZ-ovima zastupali delegati koji su mogli biti opozvani, a zajedno su odlučivali o resursima potrebnim za njihovo upravljanje. Doprinosima iz komercijalnog sektora su se punili fondovi zajednice i teoretiziralo se da je slobodna razmjena rada zamijenila tržište. Ukupni interpretacija ovog sustava je još uvijek sporna.

Opravdanje za takve reforme, djelomično u suprotnosti s prethodnom iz 1965. godine, bilo je da je njihovim provođenjem autentično samoupravljanje izbjeglo tehnokratski udar i da se uspostavom nove društveno-ekonomske organizacije i politike spriječilo uskrsnuće nacionalizma. I dok je službeni cilj reformi bila borba protiv “liberalne tehnokracije”, generaliziran je sustav koji je izbrisao političku i društvenu zastupljenost.

Ono što se zapravo postiglo i što se bez sumnje tražilo je svrgavanje oligarhije koja je u međuvremenu nastala zbog tehničke i ekonomske opravdanosti. S druge strane, monopol Komunističke partije je imao čisto politički legitimitet.

Osim tehničke složenosti, što je čini teškom za protumačiti, reforma je favorizirala autonomiju osnovnih jedinica u ekonomskom i političkom smislu, ali je ta autonomija bila pod kontrolom Komunističke partije, a u slučaju krize i vojske. Njihova je zadaća “paralizirati pojavu elitnih autonomnih i drugostupanjskih tijela”.

Isto tako moramo priznati da su u to vrijeme i izazovi rastućeg nacionalizma, koji su prijetili opstanku savezne države, obeshrabrivali tada već osamdesetogodišnjeg maršala Tita i da je on bio svjestan autonomaških ustupaka separatističkim inicijativama.

Ovdje je nužno reći par završnih misli. Prije svega, vrijedno je podsjetiti koliko je Titov samostalni jugoslavenski model bio originalan s geopolitičkog stajališta. Etničke skupine, nacije i religije su, iako teško i problematično, neprekidno u jednoj federaciji živjele oko pola stoljeća i pokušale su ostvariti jedinstveni politički model kojeg je povijest na brzinu i nasilno uništila u nekoliko godina.

Drugo, s ekonomske točke gledišta neobičnoj i primitivnoj kombinacija – po formuli samoupravljanja – bilo je potrebno centralizirano socijalističko planiranje uz prve naznake privatnog i lokalnog sektora. Bilo bi zanimljivo, u tom smislu, dodatno istražiti i predložiti moguće kombinacije Titovog modela i drugih nacionalnih putova socijalizma, prije svega kineskog iskustva iz vremena Deng Xiaopinga.

Konačno, geopolitički gledano, od rata pa nadalje su se Jugoslavija i Balkan (sjetite se epizode propalih ambicija udruženja na cijelom području, propuštene prilike u svjetlu bugarskog odricanja pod direktivom Moskve) počeli ukopavati u duboke rovove, baš kao i druge zemlje u slavenskom svijetu, dok se godinama, unatoč politici pomirenja između Beograda i Moskve ostvarene još sedamdesetih u vrijeme Brežnjeva, odnos prema Moskvi temeljio isključivo na ideološkim i kulturološkim sklonostima, dok im se strateške koordinate rijetko podudaraju. Budući da je povijest Balkana u stalnom pokretu, nužno se zapitati po koje posljedice za Europu?

Marco Costa je doktor filozofije na Sveučilištu u Genovi, suradnik časopisa “Scenari Internazionali” i “Eurasia”. Objavio je brojne knjige i radove, među kojima “Duhovni tokovi u sovjetskoj i post-sovjetskoj Rusiji” (2011.), “Izgradnja socijalizma u Rumunjskoj” (2012.) , “Ideološka tvrđava – Enver Hoxha i albanski komunizam (2013.), “Etika, religija i korijeni socijalizma” (2014.), “Tibet – Na raskrižju između prošlosti i budućnosti” (2014.). Suautor je djela “Veliki zid – Politička misao, teorija i strategija Narodne Republike Kine (2012.) i “Put svile – Stare i nove globalne strategije Kine i Mediterana” (2014.).
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Ovo je jedina korporacija koja profitira od klimatskog kaosa!

Ovih dana Balkan tresu ‘abnormalne’ temperature koje prže sve pred sobom. Temperature na koje hrvatski ljudi, ali možda i važnije, hrvatski usjevi uopće nisu navikli. Ako se ovakvo vrijeme nastavi, cijeli Balkan bi se ove godine mogao suočiti sa stravičnim sušama koje su sve samo ne pogodne za proizvodnju hrane.

Zbog toga ne možemo, a da se ne otmemo dojmu kako je sve zapravo u jednu ruku namješteno jer cilj ovoga svijeta nije da države budu samodostatne s hranom i vodom, već obrnuto, traži se potpuna ovisnost država, tim slijedom i čovjeka o ‘hraniteljima’ i ‘braniteljima’, odnosno onima koji se tako predstavljaju.

Moramo vas podsjetiti da je NASA prije nekoliko mjeseci upozorila na velike suše i nadolazeće nestašice vode. I evo ih, čini se kako su suše stigle. Posljedice suša koje bi mogle uslijediti odrazit će se na gospodarstvo Hrvatske, Bosne, Srbije u smislu poljoprivrede, no ono što će se najvjerojatnije dogoditi je i više nego vidljivo!

Naime preko ovakvih klimatskih katastrofa, kao spasioc u Hrvatsku opet bi mogao doletjeti Monsanto, baš kao što je uletio i prošle godine što je u Hrvatskoj izazvalo veliku uzbunu. Naime ista stvar dogodila se mnogim državama svijeta a najupečatljivija je Kalifornija koja je godinama trpjela snažnu sušu, a jedino što je moglo rasti pod takvim uvjetima bio je GMO, i to onaj Monsantov. Kalifornija je danas opustošena i neplodna zemlja prepuna otrovne hrane i bolesnih ljudi!

Monsanto je mega korporacija genetski modificiranog sjemena, sjemena koje je otporno na bilo kakve vremenske nepogode, i zbog toga upravo Monsanto zarađuje na ‘klimatskim promjenama’ koje uništavaju sve oko sebe.

Zašto mislimo da bi Monsanto mogao profitirati na najavljenim sušama?

Poučeni smo primjerom prošle godine, kada se pomoći ‘klimatske’ nepogode na mala vrata u Hrvatsku uvukao Monsanto i njihova nadasve otrovna hrana. Podsjetimo, Hrvatska se prošle godine suočila s posljedicama onog što neki karakteriziraju kao najgore poplave u posljednjih 120 godina. Dogodilo se to zbog rekordnih količina kišnih padalina u Hrvatskoj, Srbiji i BiH u svibnju, gdje je najmanje 56 ljudi poginulo, a deseci tisuća ljudi ostalo je bez struje i pitke vode.

Količina kiše za tri mjeseca pala je za samo tri dana što je uzrokovalo 300 klizišta, uništeno je oko 100 tisuća domova, a oštećeno je više od pola milijuna ljudi. Poljoprivrednici su naime, bili najviše pogođeni. Više od 100 tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta je uništeno. Ukupna šteta poljoprivrede samo procjenjuje se u stotinama milijuna eura. I tu nastupa Monsanto.

U nastojanju sanacije štete i pomoći seljacima da što prije zasiju svoja uništena polja, Monsanto je u ovom kobnom trenutku Hrvatskoj, Srbiji i BiH donirao oko 445 tisuća eura vrijedan DeKalb kukuruz (GMO sjeme), što je dovoljno da se zasadi oko preko 4 tisuće hektara zemljišta. “Nadamo se da će uz našu pomoć mali poljoprivrednici koji su svoje usjeve izgubili zbog poplava ponovno posaditi kukuruz u roku od 2 tjedna” rekao je Jose Manuel Madero, predsjednik uprave Monsanta Europe, Bliskog istoka i Afrike. “Drago nam je da možemo pridonijeti zajednicama u potrebi”, dodao je.

Ovim postupkom, primanjem Monsanto sjemena, gotovo u tajnosti i daleko od očiju hrvatske javnosti, Hrvatska je uvela GMO sjeme na svoja polja što je zaista zastrašujuće jer sada postoji velika mogućnost oprašivanja cijelog poljoprivrednog zemljišta GMO česticama.

Mnogi hrvatski seljaci koji su prihvatili GMO sjeme mega korporacije Monsanto nisu bili upoznati s velikim posljedicama koje proizlaze iz sadnje ovog sjemena, po naše gospodarstvo. Oni koji svoju zemlju kontaminiraju vrlo štetnim GMO sjemenom, otpornim na herbicide, riskiraju plodnost svoje zemlje na dugi niz godina.

Naime, opće je poznato da poslije GMO sjemena u zemlji u kojoj je sjeme raslo, nije moguće saditi ništa drugo osim GMO-a, dugi niz godina iza, dok se zemlja ne pročisti. Isto tako u velikoj su opasnosti svi oni koji ne žele GMO sjeme na svojim poljima. GMO čestice šire se vjetrom i zrakom i tako dolazi i do kontaminacije organskih polja u Hrvatskoj. Činjenica je da se to nikako ne može kontrolirati. Monsanto je jedna od najvećih GMO korporacija u svijetu, i sjeme koje je donirano hrvatskim seljacima, također je i patentirano od strane iste tvrtke.

U Americi su sve češći slučajevi u kojima ova mega korporacija podiže tužbu protiv seljaka koji nisu posadili GMO sjeme ove tvrtke, ali je na njegovom zemljištu izraslo GMO sjeme zbog prijenosa sjemena vjetrom. S obzirom na to da je to sjeme patentirano, seljaci uredno gube tužbe i dolazi do velikog kaosa.

Naime, tvrtka Monsanto vrši jednu opću prijevaru. Sada su donirali sjeme, a za nekoliko godina kada se kontaminiraju sva polja, moći će podizati tužbe protiv hrvatskih seljaka i od njih tražiti megalomanske odštete, kao što to čine u Americi. To sve uz činjenicu da će Monsantovo sjeme doslovce ubiti plodnost hrvatske zemlje, ali i otrovati velik broj ljudi koji će ni ne znajući jesti GMO hranu.

Ako Hrvatsku ali i ostatak svijeta zahvate najavljene vrućine i suše, uopće ne sumnjamo da će tu negdje isplivati Monsanto sa svojim sjemenom kao spasitelj Hrvatske, što bi značilo da ćemo se i mi, prije ili kasnije suočiti sa stravičnim posljedicama koje će zahvatiti našu zemlju!

No, ako je znano da na klimatskim promjenama, neke korporacije itekako zarađuju, nikako se ne može isključiti umjetno upravljanje klimom, što zapravo postaje sve izgledniji scenarij života danas.

Vrlo je moguće da je isplivao pravi razlog poplava i suša na ovim prostorima, jer već prošle godine su “ubojice” isplivale na površinu kao humanitarci, iako je njihov plan potpuno drugačiji i nadasve ubojiti. Ove vremenske nepogode, gotovo smo sigurni, služe za promicanje GMO propagande, ubijanja plodnosti zemlje, i za dugotrajno trovanje ljudi na ovim prostorima.

Hrvatskim seljacima dakako je bolje odbiti sjeme i preživjeti nego prihvatiti donaciju i trpjeti posljedice kakve već dugo trpi Kalifornija. Prošle godine nismo na vrijeme reagirali i zaustavili donaciju sjeman očajnim poljoprivrednicima, no ove godine to se ne bi smjelo ponoviti.
 

 
 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)