Znanstvenik poznat pod nazivom “Otac globalnog zatopljenja” prvi put je priznao da su podaci koji se koriste za promicanje njegove teorije o klimatskim promjenama lažni i neizravno manipulirani od strane Al Gorea kako bi odgovarale Agendi establišmenta

Godine 1986. bivši znanstvenik NASA-e, James Hansen, svjedočio je ispred američkog Kongresa u raspravi o globalnom zatopljenju kojeg je tadašnji kongresmen Al Gore organizirao za izradu znanstvenih modela temeljenih na različitim scenarijima koji bi mogli utjecati na planet.

Prema Hansenu, Al Gore je predstavljao podatke o “najgorem scenariju” i namjerno je pretjerivao, promijenivši mu ime u “globalno zagrijavanje”, zarađujući desetke milijuna dolara u tom procesu.

Model je pod nazivom “Scenarij B” koji je bio je jedan od mnogih modela koji su prikazani Kongresu od strane Hansena, imao je najmanje sličnosti sa današnjim stanjem, što znači da ne odražava uvjete u stvarnom svijetu.

To nije zaustavilo Al Gorea i klimatske alarmiste koji su koristili podatke “Scenarija B” kako bi obmanuli milijarde ljudi širom svijeta.

Međutim, nova studija koja uspoređuje podatke stvarnog svijeta sa izvornim scenarijem B – bez korelacije – dobila je Hansenovu potporu, a “Otac globalnog zatopljenja” priznaje kako je “šokiran” načinom na koji su klimatski alarmisti koristili njegove podatke.

Podaci iz realnog svijeta pokazuju “znanost nije podmirena”

Hrabra klimatska predviđanja koja je preuzeta iz Hansenovog modela podataka “značajno prenaglašavaju zagrijavanje” u stvarnom svijetu od 1980-ih, prema novoj analizi.

Izvješća Western Journala navode: Ekonomist Ross McKitrick i klimatski znanstvenik John Christy otkrili su da su trendovi zagrijavanja usklađeni sa nižim podacima onoga što je Hansen rekao Kongresu na raspravi o globalnom zatopljenju u organizaciji tadašnjeg kongresmena Al Gorea.

“Klimatski modeleri će prigovoriti da ovo objašnjenje ne odgovara teorijama o klimatskim promjenama” – napisali su oni.

“Ali to su bile teorije koje je Hansen upotrijebio, a one ne odgovaraju podacima.”

“Dno svega toga je u tome da je klimatska znanost kada je kodirana u modelima, daleko od stvarnosti.”

Klimatski znanstvenici Instituta Cato Patrick Michaels i Ryan Maue napisali su da se “površinske temperature se ponašaju kao da smo prije 18 godina zabilježili emisije ugljičnog dioksida odgovorne za povećani efekt staklenika”.

“Ali nismo. I to nije samo gospodin Hansen pogrešno shvatio” – napisao je Michaels i Maue u The Wall Street Journalu u lipnju.

WSJ-ov odbornik započeo je žestoku raspravu o točnosti Hansenova predviđanja.

Nekoliko medijskih izvješća koja su nastala u intervjuima sa klimatskim znanstvenicima tvrdila su da su Hansenova predviđanja – donesena 1988. godine – bila prilično točna.

#Hansenove prognoze globalnog zatopljenja ove godine su napunile 30 godina, što je izazvalo nepotpuno izvještavanje mainstream medija o njihovoj točnosti.

Takozvani “kum” globalnog zatopljenja čak je rekao za The Associated Press: “Ne želim biti u pravu u tom smislu”.

Neki su znanstvenici raspravljali o tome, iako su Hansenova predviđanja porasta temperaturne bila isključena.

Međutim, analiza McKitricka i Christyja uzima u obzir takve primjedbe, ističući da su Hansenova predviđanja o emisiji ugljičnog dioksida zapravo bila blizu onoga što se promatra – ali nije bilo velikog porasta temperature i zagrijavanja.

Izgleda da Hansenov najgori scenarij projekcije globalnog zatopljenja, poznat kao “Scenarij B”, uzimao u obzir emisije ugljičnog dioksida, ali je ipak prikazao previše zagrijavanja i porasta temperature, piše McKitrick i Christy.

“Ono što je zaista važno je trend u razdoblju predviđanja, i to je problem gdje se problemi pojavljuju”, napisao je McKitrick i Christy.

Hansenov zaključak, napisali su, “značajno prenaglašava zagrijavanje”.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Sada je službeno. Etan Cohen se slaže s nama ostalima – film “Idiokracija” (Idiocracy) ispostavilo se da je ipak bio dokumentarac, nakon svega

Cohen, koji je je napisao scenario za ovaj satirični film, a sada dokumentarni film, kojeg je režirao kreator legendarnog crtića “Beavis & Butthead”, Mike Judge, 2006.

“Nisam očekivao da će #idiocracy postati dokumentarac”, rekao je Etan Cohen.

FILM “Idiokracija”, koji je zaradio kultni status, prati čovjeka koji se budi u budućnosti u Americi, otkrivajući da su svi prosječni građani pa sve do političara – idioti.

Iako su mnogi sumnjali da je Cohen zamislio mogućnost da se Idiokracija dokaže stvarnom u budućnosti, pisac tvrdi da je iznenađen “točnošću” njegovog scenarija.

Ljudi su reagirali na Cohenovu objavu na Twitteru. Jedna osoba je upitala: “Zašto ne? 1984. je postala trenutni priručnik za vladu”, a ovaj film je prikazao budućnost u najboljoj mogućoj mjeri.
 

I never expected #idiocracy to become a documentary.

— Etan Cohen (@etanjc) 24. veljače 2016.

 
Cohen je također rekao svojim sljedbenicima: “Mislio sam da je najgora stvar koja će obistiniti da svatko nosi Kroksice”.

Za čitatelja Novog svjetskog poretka.com, pojam idiokracije, nažalost, nije ništa novo. Kao što smo izvijestili koncem prošle godine, stanovnici Bridgeporta, su bili dovoljno glupi da biraju osuđenog kriminalca za svog gradonačelnika. Baš kao i u filmu, samo su u filmu birali predsjednika Amerike.

Naravno, ako ste osuđen kriminalac, automatski to ne znači nužno da ste loša osoba. Međutim, u ovom slučaju, nije bilo opravdanja. I još bezbroj primjera.

Baš kao i u ovom filmu. Pogledajte film i usporedite ga sa sadašnjim društvom.

Idiokracija je zaista stvarna.
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Zvuči kao zaplet nekog distopijskog filma, no prema zagovornicima teorije zavjere, taj scenarij vrlo je realan

Malim ljudima prijete velike zavjere. Nebom jedre leteći tanjuri, dok avioni ujesto goriva izbacuju nanotehnologiju s ciljem pretvaranja čovječanstva u poslušne kiborge, a nad 99 posto ljudi vlada jedan posto ljudi-reptila.

Zvuči kao zaplet nekog distopijskog filma, no prema zagovornicima teorije zavjere, taj scenarij vrlo je realan.

Za Krešimira Mišaka, voditelja, glazbenika i autora nekoliko knjiga, većina zaključaka teorije zavjere je istinita, čak i oni laicima najapsurdniji.

Pitanje koje prije svega treba postaviti je što je to realnost. Središnja priča David Ickea nisu gmazovi već percepcija stvarnosti.

Sustav koji nam se nameće nije ljudski i onaj tko to shvati, primijetit će manipulaciju- govori nam voditelj emisije “Na rubu znanosti” koja se na HRT-u emitira već 14. godinu.

“Da bi se shvatilo kako sustav funkcionira, valja nam otputovati u prošlost do onog trenutka kada se sve promijenilo, prije nekih 6000 godina. U Sumeru se tada pojavljuju Anunnakiji, izvanzemaljci koji uvode poljoprivredu. Ljudi tada postaju niži te skloniji karijesima i drugim bolestima. Promijenila se i društvena struktura, uvedene su vojska i religija. U Starom zavjetu sve lijepo piše. Sustav koji imamo danas nije tu od jučer”, priča nam Mišak koji je, iako ima brojne sljedbenike, svjestan da je mnogima teško prihvatiti ono što govori.

“Sustav funkcionira na nekoliko razina. Prva, ona svima vidljiva je razina profita. Druga razina je geostrateška. Na njoj financijsko-bankarska elita promiče svoje interese namećući umjetno stvorene konflikte. Na trećoj se stvara nadnacionalna elektronske države koja bi vladala svijetom. Na četvrtoj se teži kontroli pojedinaca kako bi se svi ti ciljevi ostvarili. A na petoj proces kontrolira jedan mentalitet koji nije ljudski, jer ljudi u svojoj prirodi nemaju takve sklonosti. Zato ih se programira i tako usađuje neljudske stavove i uvjerenja”, objašnjava Krešo.

Sam pogrdni naziv teoriji zavjere skovala je CIA 60-ih kako bi diskreditirala one koji se nisu slagali sa službenim izvješćem o Kennedyjevom ubojstvu. Pobornike teorije zavjere etiketira se kao paranoike, no Mišak tvrdi da je istina drugačija.

“Psihološko istraživanje sveučilišta u Kentu, provedeno 2013. pokazalo je da su ljudi koji zagovaraju teoriju zavjere mentalno zdraviji od ostalih. Skloni su propitivanju i promišljanju te znaju da nemaju apsolutne odgovore, za razliku od ostalih koji imaju tendenciju da zbog svojih stavova budu agresivni i isključivi. Bez obzira na to što ih sustav ignorira, danas većina ljudi vidi da se ti procesi zbivaju”, tvrdi Mišak i dodaje da sve te procese bez zadrške možemo nazvati fašističkima.

“Moja omiljena definicija fašizma je ona Jeffreya Gruppa koji kaže da je on spoj jake neizabrane vlade i korporacija. U taj opis se odlično uklapa Europska unija”, euroskeptičan je Mišak.

Svi instrumenti vladanja svijetom u rukama su nekolicine moćnika. Za tu momčad igraju i izdanci slavnih obitelji Rothschild i Rockefeller.

“Zar netko doista misli da su se oni umirovili? Da ako imaju sve da neće poželjeti kupiti još više? Najsvjetliji primjer je jedan naš veliki poduzetnik kojem je nedavno izletjelo kako su se Rothschildi divili brzini kojom je Ikea u nas izgrađena. Kasnije je taj video uklonjen s interneta”, ukazuje Mišak na prisutnost svjetskih kontrolora u Lijepoj našoj te dodaje kako je struktura svjetske moći piramidalna.

“Na prvoj razini su države. One su samo pijuni. Iznad njih su multinacionalne korporacije. Njima upravljaju organizacije poput MMF-a i Svjetske banke. Iznad njih su delikatnije organizacije poput Bilderberga i Trilateralne komisije. U svim tim strukturama nalazi se staro europsko plemstvo. Greška je prstom uprijeti samo u jednu od ovih institucija. Valja ih gledati kao savršeno organiziranu mrežu, sustav koji se prvenstveno bavi oblikovanjem događaja, s ciljem zamagljivanja stvarnosti. Rothschildi su u tom svijetu tek operativci, a predsjednici i premijeri država službenici na pošti”, iznosi stoljećima čuvanu tajnu naš sugovornik.

Takav sustav konstantno nudi promjenu, no ona je lažna i orkestrirana odozgo.

“Ako želiš promjenu umjesto Busha, doći će Obama, Milanovića će zamijeniti Karamarko, no svi oni najobičniji su poltroni. Kada građani nakon četiri godine vide da promjene nema, oni su već obavili ono što im je naređeno. Agenda svjetskih elita je lukava i dovodi ljude u luz-luz situaciju. Dobar primjer za to je emigrantska kriza. Koji god stav da odabereš, ide njima u korist. Ako si empatičan, radiš na islamizaciji Europe kojoj je cilj centralizacija EU kroz rastakanje nacionalnih država. Ako izabereš zatvaranje granica jer ne želiš da tv oja kultura bude nasilno promijenjena, onda opet radiš u korist agende jer dobiješ Europu punu žica, a umjesto ljudskih kvaliteta gajiš nacionalističke”, objašnjava HRTov voditelj.

Takve strategije naziva ‘nečujnim oružjima tihog rata’. Iz nečujnog se oružja, kaže, ispucavaju situacije. Kada su ljudi u situaciji da se koprcaju u nekom problemu, nemaju vremena da sagledaju širu sliku koja baš i nije vesela. Ipak, prostor za borbu postoji i on dolazi u dvije varijante. Prva je kršenje besmislenih pravila.

“Male stvari su te koje čine razliku. U svakodnevnom životu čovjek se suočava s gomilom situacija u kojima se može boriti protiv nepravde. Jedan od njih je pomaganje drugima kršenjem pravila koje su elite donijele s ciljem da bi ljude pretvorile u strojeve. Znam za slučaj kad je poreznik došao zatvoriti kafić mog poznanika. Zapečatio mu je sva vrata, osim jednih. Svatko dolazi u takve situacija barem pet puta dnevno. Kroz njih se manifestira ljudskost”, iznosi Mišak svoj savjet za bolji svijet.

Drugi oblik borbe je – ne činiti ništa.

“Ako ne sudjeluješ u nametnutim situacijama, one ne mogu funkcionirati. Istočnjaci su to zvali principom nečinjenja. Sjedi i promatraj, ali budi oprezan. Sustav radi na principu krivnje i straha. Puni nas krivnjom zbog prošlosti i strahom od budućnosti. Ako želiš spasiti prirodu, počisti park pored kuće, pri tome nećeš raditi za Ala Gorea. Ako se želiš boriti protiv terorizma, ugasi televizor. “

DESET ZALA KOJA PRIJETE HRVATSKOJ

EU

Fašistička tvorevina koja najbolje odgovara definiciji fašizma kao spoja jake neizabrane vlade i korporacija

OUTSOURCING 

Radnici postaju robovi agencija i tako ih se dovodi do ruba egzistencije

ELITE 

Elite porobljavaju čovječanstvo. Rothschildi su preko domaće elite prisutni i u Hrvatskoj

AKTIVIZAM 

Gotovo svaki aktivizam u službi je vladajućih elita jer stvara privid da pojedinac ima izbor, a nema ga

POLITIČKA KOREKTNOST 

I ova kategorija može štetiti društvu, bilo da ograničava slobodu govora ili da se primjenjuje nedosljedno

RASPRODAJA RESURSA 

Hrvatska je resursima bogata zemlja, a elite žele zavladati svim prirodnim bogatstvima

MONSANTO 

Vlada nad hranom, sjemenom i genetski uništava ljude

CHEMTRAILSI 

Izbacuju ih avioni i realno je sumnjati da se kroz njih ubacuju transhumanističke tehnologije

IZBORI 

Ljudi izlaze na izbore jer misle da će nešto promijeniti, ali grdno se varaju. Sve se vrti u krug

MINDCONTROLING 

Svrha mu je pretvaranje ljudi u robote koji u glavi imaju pravila umjesto ljudskosti
 
(express.hr/uredio:NSP)

Veliki dio javnosti je otupio na opaku stvarnost u kojoj smo manipulirani od strane oligarhije. Ne vide, ne čuju, a mnogi i ne žele znati. Njihovo primarno oružje su “mainstream” mediji kao oružje društvene kontrole

Međutim, plima se okreće, mainstream mediji se urušavaju pod težinom vlastite arogancije, čime su otvorena vrata za izlaz iz ropstva. Kako bi se oduprijeli, potrebno vam je znanje, jer znanje oslobađa, stoga je pametno znati koje su to taktike koje mediji koriste da vas zadrže u sljepilu.

1. Laganje izostavljanjem – što nije na večernjim vijestima?

To je najvažnije pitanje koje trebamo postaviti kada konzumiramo mainstream medije.

U prosjeku, sat vremena emitiranja se sastoji od 48 minuta ili manje aktualnih vijesti, a od toga naravno treba oduzeti čavrljanje, skupe grafičke prikaze, naglašavanje vijesti te ponavljanje starih priča. Uz formulu kao što je ova, s puno pompe, dobiva se dojam da ako nešto nije objavljeno na večernjim vijestima onda je to nešto što nema značaja. Najočitiji način na koji mainstream mediji proizvode pristanak za kreatore politike i oglašivače je izostavljanje iz vijesti onih priča i perspektiva koje mogu ugroziti dnevni red emitera, ma što god to bilo.

2. Kontroliranje debata – tko se raspravlja i zbog čega?

Program uređivanja vijesti je posao baš kao i svi drugi, stoga urednici vijesti drže popis mogućih kandidata koji će popuniti potrebne uloge u programu. Na primjer, ako vlada treba kredibilitet, pozvat će bivšeg predsjednika i podsjetiti gledatelje da on posjeduje kredibilitet. Ako vojni industrijski kompleks treba glas, onda će ubaciti poznato lice iz neke organizacije koja brine o socijalnoj politici, ekonomiji ili vojnim pitanjima s naglaskom na domovinsku sigurnost.

Mediji su prepuni “stručnjaka”, takozvanih nositelja ideja i mišljenja, te komentatora, a svaki od njih ima određen ugled, svatko djeluje na određenu ciljanu publiku i svaki od njih ispunjava predvidljivu ulogu u razgovoru. Programski gosti su vrlo dobro provjereni, a vijest je znanost, vrlo unosna znanost koja se ističe u davanju dojma raznolikosti u idejama uz zadržavanje rasprave sekvestrirane u vrlo dobro konstruiranoj kutiji. Jedinu razliku u ovoj kutiji čine ti likovi.

3. Odabir pravog voditelja vijesti

Naši životi su vezani uz novac, stoga je “dobar posao” cijenjen iznad mnogih istinskih vrlina. Svi ljudi vole zadržati svoja radna mjesta, tako i voditelji vijesti, a budući da je to također samo posao, zapošljavaju se glasovi i lica za informativne emisije samo da bi obavljati tu ulogu. Oni nisu zaposleni s ciljem forsiranja moralnog novinarstva za dobrobit društva. Od njih se očekuje da rade ono što se od njih zahtijeva i ako to rade dobro, bit će unaprijeđeni i dobivati će veću izloženost javnosti. No ako “zaljuljaju brod”, postoji tisuću drugih gladnih koji traže posao, spremni da uskoče na njihova mjesta da bi radili ono što se od njih očekuje. Voditelj vijesti je posao kao i svaki drugi, i oni koji su najistaknutiji su najbolji u igranju ove uloge.

4. Kreiranje scenarija vijesti

Jedna od jezovitijih i očitih nastojanja za homogenizaciju misli i pokoravanje oligarhiji je kreiranje scenarija za vijesti na visokoj razini, a zatim distribuiranje ove skripte mnogim različitim voditeljima vijesti koji će ih čitati od riječi do riječi, dok glume autentičnost.

To je djelomično rezultat poslovne odluke za uštedu novaca kroz zapošljavanje što manje stvarnih sakupljača vijesti, ali je i ključni dio strategije kako bi se postigla usklađenost među ljudima iz različitih sredina i interesa. Svoje prste tu ima i vlada, u odabir koje će skripte vijesti biti proslijeđene javnosti. To je najosnovnije obilježje propagande, i vrlo je neugodno svjedočiti tome jednom kada shvatite koliko su neiskreni vaši lokalni prezenteri vijesti i kako se lako ljudi daju nasamariti.

5. Politiziranje svega

Riječi su najjače oružje društvene kontrole, a znakovito je da mediji sve guraju u okvire – konzervativno vs liberalno, demokrat vs republikanac, desničar vs ljevičar, dobro vs loše, lijevo vs desno, pravo vs pogrešno. No istina je da su ideje i mišljenja znatno drugačiji, no mediji namjerno uokviruju svaki problem u smislu lažne lijevo-desno paradigme koja je stvorena kako bi kategorizirala složene ideje i interese.

Nijedna neobična ideja ili točka gledišta ne može doći do kritične mase, jer je sve automatski uokvireno u “s nama ili protiv nas” razmišljanje, što okreće ljude jedne protiv drugih samo zbog toga da bi zadovoljili našu želju da budemo u pobjedničkom timu. Mainstream mediji su šefovi stranke odgovorne za stvaranje konstrukcije “lijevo i desno”, koja je čvrsto integrirana u našu društvenu svijest kao sredstvo za postizanje podijeljenosti i neslaganja među stanovništvom. To je glavna taktika – podijeli pa vladaj.

6. Korištenje riječi za razdvajanje i etiketiranje

Negdje tijekom 1990-tih, mainstream mediji prestali su se obraćati ljudima s “ljudi” ili “građani” te su sve počeli nazivati potrošači. Još jednom, riječi se ističu kao važno sredstvo za oblikovanje stvarnosti, a kao potrošačima, naša uloga u stvarima poslovanja i države je svedena na nesretne prolaznike čiji je posao da odaberu i odbace, a ne ubace i utječu.

Svi smo čuli za oznaku “teoretičar zavjere”, koja je najpopularnija etiketa koja se koristi kada postoji ideja ili priča koja je nepovoljna za mainstream medije i interese koji ih podupiru. Vi ste teoretičar zavjere ako pitate pitanja, asimilirate činjenice na logičan način ili slijedite pravdu izvan glavnog toka javnih rasprava o popularnom pitanju. Ova vrsta riječi također je dio procesa politiziranja svega i također uz obilježavanje ljudi prema njihovoj zemlji podrijetla, vjeri, boji kože, ekonomskoj klasi ili bilo čemu drugom, dobiva se sve više podjela u stanovništvu.

7. Postavljanje pogrešnih pitanja

Pristup novinara “važnim” ljudima u našem društvu čvrsto je reguliran, neočekivana i teška pitanja nisu dobrodošla. Stoga mainstream mediji poslušno koriste svoj pristup ljudima na visokim pozicijama kako bi postavljali trivijalna i besmislena pitanja o nebitnim stvarima.

Nezavisni mediji pobjeđuju u dugoj utrci protiv korporativno/fašistički propagandiziranih medija, jer su ljudi prirodno skloni rezonirati sa zdravim razumom, što uopće nije ono čime se korporativni mediji bave. Dopisnici iz predsjedničkih ureda ne bi trebali trošiti naše vrijeme i vrijeđaju našu inteligenciju tražeći od predsjednika u ovo ratno vrijeme da govori o svom psu ili nedavnom igranju golfa, no oni to čine, cijelo vrijeme.

8. Prerano zatvaranje važnih pitanja

Premještanje važne ili komplicirane teme s naslovnice što je brže moguće je zajednička strategija za uklanjanje osjetljivih tema iz javnog života. Nažalost, naša nacionalna pažnja je vrlo slaba, uglavnom zato što smo istrenirani za skakanje s teme na temu brzinom munje, nikada ne upijajući bilo što predugo. S takvim kratkoročnim pamćenjem, lako je zaštititi političara, zaboraviti genocid, ignorirati dugoročne učinke spašavanja banaka i tako dalje, samo skretanjem pažnje na nešto novo.

Jednom kada su mediji signalizirali da je tema riješena ili se o njoj adekvatno raspravljalo, bilo kakva naknadna razmišljanja, pojedinačne istrage ili dodatni upiti bit će označene kao ekstremističke i bit će ignorirane.

9. Trivijalnosti i odvlačenje pažnje

Bez obzira na sve važne odluke koje se svakodnevno donose od strane moćnika, odluke koje istinski utječu na kvalitetu života za mnoge ljude, mainstream mediji su uporno dosljedni u sudjelovanju u tračevima, zabavi, ubojstvima, katastrofama i sličnom. Glasači se kontinuirano zbunjuju događanjima kod “poznatih i slavnih”, beskrajnim sportskim natjecanjima i drugim, a mediji koriste ovo kako bi popunili prostor i vrijeme i skrenuli pozornost s važnijih zbivanja.

10. Konačni pobjednik je LAŽ

Kada sve ostalo ne uspije, preostaje samo laž kako bi se prodalo vrijeme i prostor u mainstream medijima, i to najboljem ponuđaču. U doba interneta, ljudi su prilično zainteresirani za provjeru, rasprave kao i za prikupljanje statistike, a postoji dovoljno raspoloživih činjenica koje će dokazati bilo koju stranu priče. Ovo je postao oblik umjetnosti za neke medije, a sposobnost prikupljanja činjenica u skladu s agendom je isplativa vještina za mainstream medije. Laganje je uvijek bilo djelotvorno, a što je veća laž, to je vjerojatnije da će se povjerovati.

11. Bonus – preopterećenje uma

Ovo je dio nove ere izvještavanja i prezentiranja vijesti. Umjesto upošljavanja istinskih novinara koji ne prežu pred istinom, mainstream mediji ulažu u grafičke umjetnike koji će svaki kadar emitiranja pretjerano opteretiti grafikom koja dovodi do preopterećenja mozga.  U tom smislu, ostati fokusiran na reportera ili gosta postaje nemoguća misija. Vaša pažnja ostaje podijeljena u deset smjerova s identifikatorima, mjehurićima, svjetlima i specijalnim efektima.

Poanta je da se iscrpljuje um s previše stimulacije, tako da mozak ne može metodično funkcionirati i ne može obraditi pitanje izvan plitke površine. Ovo je također poznato kao hipnoza, odnosno kontrola uma.

Zaključak

Iako mnogi još uvijek vjeruju da je bit vijesti da informira, važno je shvatiti da su vijesti samo roba, kao i sve ostalo, i da je cilj prodati vijest, bez obzira o kojoj se radi. Zbog toga, mainstream mediji su usmjereni na odlučivanja koja su to pitanja o kojima će se raspravljati na javnom forumu, a zatim će pomoću pune torbe trikova oblikovati ljudsko percipiranje problema. Mediji nas dijele i suprostavljaju nas jedne protiv drugih dok nas dovode u stanje odobravanja osnovnih i skrivenih namjera oligarhije.
 
(nexus-svjetlost.com/uredio:NSP)

BRITANSKI LIST TVRDI DA JE TO BIO ISHOD GLASOVANJA ZA VRIJEME TAJNE STRATEŠKE VOJNE VJEŽBE

Britanski list Daily Mail objavio je da je vojno i državno rukovodstvo Ujedinjenog Kraljevstva prisustvovalo vojnoj vježbi koja je za pretpostavku imala da je Rusija vojno upala u jednu od NATO-zemalja i da je potom odlučila nanesti nuklearni udar po Londonu.

Isti list se pozvao na saznanja novinara BBC, a tvrdi da se većina članova vojno-državnog rukovodstva – kada je došlo od odlučivanja da li da se teritoriju Rusije nanese uzvratni nuklearni udar – bila protiv!

Navodno su novinari BBC dobili pristup dosad “potpuno tajnim vojnim vježbama”. I, navodno je britanski vrh pošao od pretpostavke da je ruska vojska upala u Latviju – da bi podržala “prokremaljske separatiste” koji su preuzeli 20 pograničnih gradova.

Daily Mail tvrdi da je spomenuta vježba polazila i od pretpostavki: da je među liderima NATO došlo do razlaza prilikom odlučivanja kako odgovoriti na “rusku agresiju” i da su zato SAD i Velika Britanija odlučile započeti kopnenu operaciju s namjerom da iz Latvije “potisnu Putinove trupe”.

Na to Moskva odgovara “nuklearnim udarom po britanskom ratnom brodu HMS Ocean prilikom kojeg gine 1200 britanskih mornara i časnika”.

U toj situaciji – prema vježbi – odbor sastavljen od naviših britanskih časnika i ključnih ministara glasa protiv uzvratnog nuklearnog udara, s obzirom da se “incident” dogodio u “ranoj fazi konflikta”.

Međutim, Washington – koji je također izgubio jedan ratni brod u toj “ranoj fazi” – ignorira britansku poziciju i nanosi nuklearni udar “po jednom ruskom vojnom cilju”. Sa namjerom da potakne Britaniju da se uključi u “široki nuklearni rat”.

To dovodi do daljnjeg rasta napetosti i aktivacije “scenarija Sudnjeg dana“, a britanska vrhovna komanda saznaje da je Putin odlučio nuklearnim udarom uništiti London.

To britansku komandu suočava sa neophodnošću da se odluči: odgovoriti na taj napad Rusije na isti na čin ili ne odgovoriti. I većina glasa protiv toga da se za bačenu nuklearnu bombu na teritoriju Velike Britanije odgovori po principu “oko za oko”.

Daily Mail tvrdi da je među onima koji su glasali protiv bio i general Richard Shirreff koji je donedavno bio zamjenik vrhovnog glavnokomandujućeg snaga NATO u Europi.

On je svoj stav navodno obrazložio riječima: “U tim trenucima bi bilo jasno da je politika obuzdavanja doživjela krah. Uzvratni udar bi u tim tada iziskivao da se riješi moralni problem: ako Britanija bude uništena – što ćemo dobiti ako uništimo polovicu Rusije? Korištenje takve sile može biti opravdano samo radi sprećavanja još većeg zla, a to bi napravilo još veće zlo”.

Mada ser Shirreff nije bio do kraja jasan: on vjerojatno smatra da bi za Britaniju bilo bolje da se pomiri s razaranjem Londona – da ne bi došlo do uništenja cijele zemlje …
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Bloomberg je sastavio popis od deset najpesimističnijih scenarija za 2016. godinu i pokušao prognozirati do čega mogu dovesti uspjesi ruske politike na međunarodnoj areni, pobjeda populističkih raspoloženja u SAD i migracijska kriza u Europi

Putin dobija sve što želi

Prema prvom scenariju, “Putin vrti oko malog prsta Obamu” u procesu potpisivanja sporazuma za borbu protiv ISIS-a promovira uvjete koji odgovaraju Moskvi.

Zajednički napori u okviru sporazuma zaustavljaju priljev izbjeglica i skidaju ogroman teret s leđa kancelarke Njemačke i drugih europskih lidera, što dovodi do toga da Angela Merkel popušta pod pritiscima europskog biznisa i pristaje da oslabi antiruske sankcije.

Na ovaj način, Vladimir Putin dobiva sve što želi: učvršćuje svoj utjecaj na Bliskom istoku i tjera Europu, najvećeg trgovinskog partnera Rusije, da mu izađe u susret, navodi list.

Europskoj uniji prijeti raspad zbog antimigrantskog raspoloženja

Prema drugom scenariju, Europskoj uniji prijeti raspad zbog antimigrantskog raspoloženja. Teroristički napadi u Parizu uz neprekidni priljev izbjeglica izazivaju političku krizu u Europi.

Kancelarka Njemačka Angela Merkel je prinuđena podnijeti ostavku, jer njenu politika “otvorenih vrata” ne podržava nitko iz njene partije.

U isto vrijeme, Marine Le Pen, čija pobjeda na narednim izborima postaje sve izvjesnija, pokreće val populističkih raspoloženja koji prati porast ksenofobije i strah, što potkopava opće-europske principe.

Pobjeda Donalda Trumpa

Neugodno iznenađenje, smatra Bloomberg, postat će pobjeda Donald Trumpa među republikancima i njegovo daljnje napredovanje na izborima za predsjednika SAD.

Milijarder namjerava realizirati planove za transformaciju američkog poreznog kodeksa, jačanje oružanih snaga i pooštravanje migracijske politike – do zabrane na ulazak u SAD muslimanima i izgradnju zida na granici s Meksikom.

“Teško je predskazati što će biti s američkom politikom pod rukovodstvom administracije Trampa”, navodi Tom Fulerton, profesor ekonomije i financija na Sveučilištu El Paso u Teksasu.

U pesimističke scenarije ulaze i eskalacija cyber napada na američke banke, slabljenje kineskog gospodarstva, izlazak Velike Britanije iz EU, pogoršanje klimatskih promjena, napad Izraela na vojne objekte Irana, nerede u Latinskoj Americi i rast cijena nafte zbog zauzimanja naftne infrastrukture džihadista u zemljama Bliskog istoka.

Nekome pesimistični scenarij, a nekome optimistični scenarij!
 
(sputniknews.com/uredio:nsp)

Europska unija bi uskoro mogla pretvoriti u čisto birokratsku fantomsku strukturu. Članak s takvim predviđanjima izašao je u britanskom listu Financial Times. Prema mišljenju autoru ovog teksta Wolfganga Minhaua, trenutno stanje u EU se može okarakterizirati ne samo kao krizno, već kao katastrofalno

“Krize dolaze i prolaze. Možda je to točno, ali onda se zapitajte – zašto je period od 50-ih do kraja 90-ih bio za EU stabilniji, nego što je to posednja desetljeća? “- Postavlja pitanje Minhala.

Glavni razlozi skorog raspada Europske unije, kako piše ovaj list, svode se na pretjerano brzo širenje unije. Za posljednjih 10 godina, 15 starih članica EU pridružilo se 13 novih, i EU to jednostavno ne može izdržati.

Istovremeno se u članku daje ocjene, zašto se ranije “sveeuropska obitelj” uspješnije razvijala. Ispostavlja se, da je jedini razlog u tome što je u prethodnim desetljećima rizike vanjske politike EU na sebe preuzimao Sjeverno-atlantski savez, a sada Bruxelles sam pokušava kreirati vanjsku politiku, ali to sadašnjoj eliti EU očito ne uspijeva.

Kako zaključuje Minhala, u budućnosti, EU očekuju sve veće krize, i zemlje će postupno početi razmišljati o izlasku iz unije …

U oči pada činjenica da je članak sa negativnim prognozama objavljen u britanskim novinama. Iznenađujuće, ali snažna i uspješna Velika Britanija je prva počela ozbiljno pričati o izlasku iz EU.

Pažnju privlači i to što su je djelovanje Velike Britanije, povezano s “europskim domom”, poklopilo s početkom masovne migracije s Bliskog istoka i Afrike.

Okolnosti “nove seobe naroda” ukazuju na to da je ovaj proces svjesno konstruiran od strane Sjedinjenih Država. A činjenica da je London vjerni saveznik Washingtona, poznata je svima.

Međutim, pored geopolitičkih interesa pojedinih zemalja u ovu situaciju mogu biti uključeni i interesi međunarodnih financijskih organizacija.

Danas London postaje najveći svjetski centar za transakcije s kineskim juanom, najveća platforma će postati indeksi u Hong Kongu, a glavni operatori – Rothschildov financijski konglomerat HSBC i najstariji financijski kongolomerat Starog svijeta Barclays. I sasvim je moguće da se Velika Britanija odlučila preorijentirati na suradnju s Kinom. Stoga ne treba čuditi što je lider NRK Xi Jinping nedavno proveo pet dana u posjeti Londonu, pa se čak i sastao s kraljicom.

Vrijedi spomenuti i projekt za koji aktivno lobira Washington – Transatlantsko partnerstvo. Njegova suština je u tome da europske zemlje moraju u potpunosti otvoriti svoje tržište za američku robu i američki kapital. Pri čemu kompletan tekst sporazuma između EU i SAD još uvijek nije predstavljen široj javnosti.

Ako zajedno sklopimo sve ove okolnosti, ispostavlja se da su Sjedinjene Države, i najveći financijski centri u svijetu, Velika Britanija i Kina pronašli uzajamno razumijevanje, a da se Europska unija suočila s novim izazovima na koje za sada nema odgovor.

Mislim da sama činjenica da je članak izašao u Financial Times – u nije slučajna, – kaže profesor Moskovskog državnog sveučilišta Andrej Manojlo. – To je, gotovo sigurno, naručeni tekst. Ne može se reći da je u njemu data objektivna analiza procesa koji se odvijaju unutar Europske unije. Činjenice, o kojima autor članka piše, predstavljaju samo jedan aspekt stvarnosti, i ako uzmemo u obzir samo njih, steći će se dojam da je EU sve vrlo loše. Meni se čini da je ovaj članak – dio informacijskog rata, koji se vodi protiv Europske unije i protiv bazične ideje Starog svijeta tijekom posljednjih desetljeća.

Međutim, nemoguće je ne priznati da EU danas ima mnogo problema. I stoga je interesantno ponašanje Velike Britanije, koja uvijek u momentu nekih problema u EU počinje igrati ulogu “pete kolone”. Čim počne bilo kakva kriza, London pokušava spekulira na problemima.

Politika Velike Britanije unutar EU ima znak ucjene. Kad god ona pokreće pitanje povlačenja iz Europske unije, nameće uvjete da se to ne dogodi. To su mnogostruke preferencije, povlastice u oporezivanju, politička autonomija, specijalni status.

Takvo ponašanje Londona nije uvjetovano samo ambicijama britanskih političara, već i interesima najbližeg britanskog saveznika – Sjedinjenih Američkih Država.

Stvar je u tome što jaka Europska unija nije potrebna Americi. Iako ona i sada u potpunosti podržava politiku Washingtona, miješajući se, u za Europljane potpuno nepotreban sukob, kakav je ukrajinski. Ali Sjedinjene Države moraju biti sigurne u totalnu kontrolu EU. A to će se dogoditi samo ako ona bude slaba, puna unutarnjih proturječnosti, ako uzastopne krize ne dozvole njeno jačanje. I u tom pravcu Sjedinjenim Državama aktivno pomaže Velika Britanija.

Trenutno ozbiljan problem predstavlja – migracija. To je bomba pod temeljima zajednice. Ali, ako na ovaj izazov bude nađen odgovor, onda će EU imati budućnost. Naravno, u EU postoji užasna birokracija. Ali, i potencijal za razvoj EU jednostavno je ogroman. Udruživanje daje europskim državama ogromne resurse za rješavanje mnogih problema. Ako se EU ne razbije izvana, to jest, ako Washington ne bude igrao na raspad EU, onda će zajednica preživjeti teška vremena, izići će sa ovog testa obnovljena i nastavit svoj povijesni put. Osim ako EU iznutra ne razbije priljev migranata.

Može li Transatlantsko partnerstvo zamijeniti EU?

Ova opcija je apsolutno moguća. Ali, Sjedinjenim Državama je u relizaciji njihovih planova isplativije raditi s potčinjenom birokracijom, koja bi držala pod kontrolom sve ujedinjene zemalje, nego da imaju posla s nacionalnim vladama. Jer, birokraciju EU Amerikanci mogu mijenjati u svakom momentu, a vlade se nekad mijenjaju i bez volje Washingtona.

Uz pomoć Transatlantskog partnerstva Amerikanci pokušavaju izgraditi nadnacionalni sustav za upravljanje Europom.

Pravila partnerstva su potpuno jasna. Ona stavljaju vlade nacionalnih država u ovisnost od velikih korporacija. Ako dođe do partnerstva, tada će američke korporacije imati ista prava kao i države, one će tada sudskim postupcima moći prisile nacionalne vlade da donose ovakve ili onakve odluke.

Pri čemu će se korporacije pod maskom kršenja pravila konkurencije žaliti na odluke vlada, ne samo u slučaju gubitaka, već i u slučaju takozvane “izgubljene dobiti”. Slični ugovori su na snazi, na primjer, između Sjedinjenih Država i Australije. Da bi se razumjelo što čeka Stari svijet, dovoljno je pročitati ugovor s Australijom.

Europa se snažno protivi takvom scenariju. A Amerikanci za sada ne uspijevaju nametnuti Transatlantsko partnerstvo.

Međutim, Europljani bi se mogli suočiti sa surovim izborom. Kad se migranti dignu na oružje, Stari svijet će morati tražiti nekakvu pomoć. I u izboru između smrti i zaključivanja vazalnog ugovora o Transatlanskm partnerstvu, Europljani će izabrati ugovor sa SAD. I sasvim je moguće da će SAD ka ovom izboru i gurati Europu.

S druge strane, Amerikancima trenutno nije isplativo da dijele Europu i uspostave tamo “kontrolirani kaos”. SAD će lakše pokoriti europsku birokraciju, čineći Europsku uniju slabom i ovisnom.

Treba primijetiti da su gospodarstva SAD i Kine snažno povezane jedna s drugom. U Americi postoje financijski centri, a u Kini – proizvodni. U principu, možemo govoriti o nekoj vrsti objedinjavanja američko-kineske financijske arhitekture, u kojoj juan igra, naravno, značajnu ulogu.

Ako Britanija ulazi u konfrontaciju s Europskom unijom, to znači da London želi približiti sustavu međunarodnih odnosa, na koji se oslanja Washington. Shodno tome, dolar i juan su za Veliku Britaniju mnogo bliži nego euro.

To mi danas i vidimo.
 
(fakti.org,youtube/uredio:nsp)

Scenarist Paddy Chayefsky napisao je, kako su mnoga filmska udruženja zaključila, jedan od najboljih scenarija ikada preslikanih na veliko platno.

Bila je to godina 1976. kada je redatelj Sidney Lumet prihvatio ekranizirati rukopis, kojem će vrijednost, s godinama prestat biti satirična te postati opasna po gigantsko konsolidacijsko-korporativno, mediokratsko društvo 21. vijeka.

Film „TV mreža“ {Network} snimljen je prije 37. godina, u doba kada televizijski sadržaj nije bio konstruisan političkom retorikom vladajuće elite, niti je služio kao najefikasnije, manipulacijsko oružje koje je, cijelu jednu naciju usmjeravalo ka putu kojim se rjeđe ide.

Kontrola uma bila je tada, a mnogima je i dan danas, pojam koji se pripisuje paranočnim pojedincima i sljedbenicima teorija zavjera. Sadržaj ovog teksta bit će rezultat analitičko-kritičkog stava koji sam stekao o televiziji nakon gledanja filma „TV mreža“ ali i svih drugih dokumentiranih, literalnih i video uredaka. Također, bitno je naglasiti da ću u tekstu analizirati samo američko medijsko tržište, kao najbogatije i najutjecajnije u cijelome svijetu.

U 1983. godini, 90% američke medijske lepeze bilo je u rukama 50. kompanija. Od 2011. godine, 90% od svega onoga što Amerikanci čitaju, gledaju i slušaju kanališe svega šest medijskih konglomerata. Kao država, SAD su davno prestale postojati.

Danas za SAD možemo reći da su „biznis“ koji teži globalnom, kapitalističkom imperijalizmu. Da bi postali međusobno povezani, televizija se koristi kao glavni alat za ispiranje mozga, kako Amerikancima tako i ostatku svijeta.

S tim u vezi, jedna od najvećih laži koja krasi svakog trećeg Amerikanca jeste demokratija, kao politički poredak unutar kojeg bi vlast {trebala} pripasti narodu, preko predstavnika kojeg su sami izabrali.

Demokratija je samo mrtvo slovo na papiru. Vlast ne pripada narodu. Vlast ne pripada predsjednku. Vlast pripada CBS-u, Time Warner-u, VIACOM-u, Disney-u, NEWS-CORP-u i General Electrics-u. Pomenuti konglomerati imaju kontrolu nad svim, prije svega političkim komunikacijama, putem kojih ostvaruju svoje ekonomske ciljeve, te drugim ništa manje bitnim društvenim aspektima.

Međutim, sve pomenute kompanije, posebnu pažnju poklanjaju televiziji kao jedinoj i apsolutnoj istini. Televiziju koriste kako bi opravdali svoje, u većini slučajeva, destruktivne ideologije, čiji rezultati idu samo u njihovu i ničiju drugu korist.

Putem televizijskog programa kreirat će istinu bez pružanja potencijalnog, alternativnog razmišljanja. U svojim programima, ne pružaju ništa više od onoga što misle da bi javnost trebala znati. Oni odlučuju kako će javnost razmišljati, kako će se oblačiti, kako će se ponašati, kako će svoju djecu odgajati. Oni odlučuju šta će javnost slušati i gledati. Oni odlučuju šta je moralno, a šta ne. Oni se služe indoktrinacijom šoka.
 

 
Proces dehumanizacije traje desetljećima, a humanoidi su jedan od najsavršenijih kreacija televizijske manipulacije. U jednoj od svojih pjesama, američki rocker Marilyn Manson otpjevao je: „Odgojeni smo da budemo glupi. Naučeni da budemo apsolutno ništa“.

Imam običaj reći, da je televizija najjače oružje masovne destrukcije. Istina, međutim u ovom slučaju, televizija ubija sve duhovne, moralne i međuljudske vrijednosti. Televizija je 9. 11. 2001. godine započela vjerski rat, kojeg je Amerika nazvala ratom protiv terorizma, koji je po mom mišljenju, hipokratski izraz za neobjavljeni Treći svjetki rat. Pomenutog datuma, televizija je pokazala svoju najveću, nikad ranije viđenu moć manipulacije masama.

Narod SAD-a uvjeren je da su islamske vođe odgovorne za smrt cca 3.000 civila koji su tog dana radili u Trgovačkim centrima i Pentagonu, te oni koji su se vozili Letom 93. Dokazi da je to laž monstruoznih razmjera, bili su svima ispred nosa, ali američki narod bio je emotivno slomljen te je kao takav očajnički tragao za Supermen-om koji će osvetiti najveći i najžalosniji dan u historiji te zemlje. Svaki slijedeći potez, tadašnjeg predsjednika Bush-a, dobijao je zeleno svjetlo.

Vlade u državama Bliskog Istoka, u kojima familija Rothschild nije imala kontrolu nad centralnim bankama, preko noći, poput domina padale su, sa sobom odnoseći tisuće ljudskih života. Za to vrijeme, u SAD-u kao i u drugim zapadnim mainstream medijima, Amerika je i dalje prikazivana kao žrtva i jedini gubitnik.
 

 
Mržnja prema Islamu i muslimanima bila je prisutna i u kinima, ali i u filmovima snimljenim za TV distribuciju. Lažima truju vlastiti narod, te blockbuster filmovima, jeftinom popularno-komercijalnom muzikom i senzacionalističkim novinarstvom obmanjuju i usmjeravaju javnost ka privilegovanom hedonističkom načinu života.

Sve to pojedincu, ali i cijelom društvu pruženo je, kako se ne bi probudili i počeli kritički, svojom glavom razmišljati te, poput Howard Beale {Peter Finch} gradom histeriziralii i vikali: „Kao pakao ljut sam i ne želim to više trpjeti!“

Novinarstvo prisutno u medijima SAD-a identično je poslu kojim se Wilson Smith bavio u Orwell-ovom romanu „1984“. Njegov zadatak bio je praviti korekcije novinarskih tekstova koji su, u bilo kojoj mjeri, narušavali ugled Partije te su kao takvi iz Ministarstva istine, puštani u javnost. Kad sam već kod romana „1984“, fiktivnu državu Oceaniju i njenu političku uređenost mogu i smijem uporediti sa današnjom američkom političkom propagandom, koja je cjelokupnu naciju načinila neonacističkim, Četvrtim rajhom.

Baš kao što je i slučaj sa Oceanijom, i SAD su u konstantnom ratu sa nevidljivim neprijateljem, dok se paralelno, unutar samih granica države dešavaju psihološke i moralne implozije. U američkim mainstream medijima, unutrašnja problematika cenzurisana je i prekrivena trivijalnim temama kao što su „showbiz“ i žuta štampa, predstavljajući SAD idealističkim, utopijskim mjestom za življenje. I dok vojska SAD-a širi demokraciju tamo gdje potrebe za tim nema, malo ko se smije usuditi i Ameriku javno prozvati jedinom, najopasnijom i globalnom diktaturom, koja svoju ideologiju brani Machiavelli-ovom tezom „Cilj opravdava sredstvo“.

S tim u vezi, heroj i vođa naroda kao što je u filmu „TV mreža“ bio Howard Beale, nije poželjan u totalitarističkom društvu kao što je to SAD društvo. Čak i kada se pojavi neko utjecajan, ko svojim djelovanjem želi, i uspjeva promijeniti društvo na bolje, biva smaknut kao izmišljeni lik kojeg glumi Peter Finch, ali kao i mnoge stvarne ličnosti iz svijeta politike, muzike i filma.
 

 
(freshpress.info,youtube/uredio:nsp)

Kamo su bježali ljudi iz Hrvatske i BiH devedesetih? Išli su u susjedne zemlje, a ne na udaljeni kontinent. I nisu imali tisuće eura u džepu. Masovnu seobu Arapa u zapadnu Europu organiziraju kreatori ‘Novog svjetskog poretka’, ističe Hromin Sturm

Mjeseci su prošli otkako je Europu zapljusnuo nezadrživi tsunami izbjeglica iz Sirije i drugih arapskih zemalja (dakle iz vrlo udaljenih područja), no tek se malo tko svo to vrijeme usuđuje jasno i glasno prozvati bogate arapske monarhije zbog velike sebičnosti, odnosno zbog činjenice da ne žele ni malim prstom mrdnuti kada su u pitanju stotine tisuća izbjeglica iz njihovog neposrednog susjedstva.

Kupaju se, dakle, u naftnim dolarima, na dohvat ruke su izbjeglicama, ali im ne pada na pamet primiti par tisuća njih, ili na bilo koji drugi način pomoći unesrećenim ljudima! I dok su europski i svjetski mediji već tjednima puni priča o nesretnim sudbinama, o izgubljenim dušama tisućama kilometara udaljenim od svog doma, nitko, praktički, ne piše o činjenici da bi bilo posve logično i normalno da taj narod odlazi u susjedne zemlje, pa tek potom poneki od njih na udaljene kontinente. Nitko se ne čudi toj nalogičnoj pojavi.

Zašto izbjeglice ne idu, kao Hrvati 91. godine, u susjedne države te zbog čega svjetski korporativni mediji ne propituju one zemlje koje bi prve morale pomoći, dok u isto vrijeme masovno prozivaju nekoliko vremenskih i klimatskih zona udaljene države, narode i kulture, analizirali smo uz pomoć Karina Hromin Sturma, poznatog hrvatskog analitičara pozadine svjetskih zbivanja.

”Dobro ste primijetili. Trebamo se prisjetiti 1991. i 1992. godine, kada smo mi doživljavali slične stvari kao Arapi danas. Kamo su bježali ljudi iz Hrvatske i BiH? Masovno na druge kontinente? Naravno da nisu. Išli su u najbliže susjedne zemlje. Iz Hrvatske ’91. u BiH, Sloveniju, pa Austriju i Njemačku, a iz Bosne i Hercegovine 1992. u Hrvatsku.

Nisu išli masovno u Norvešku, na Island, Kanadu ili Australiju. Nisu, kao prvo, imali pet tisuća dolara u džepu da bi uopće mogli polu-ilegalno krenuti na tako dalek put, već su pješice s vrećicama u ruci ili u automobilu s nekoliko zavežljaja hrane i s torbom odjeće u prtljažniku, odlazili u najbliže susjedstvo. Kako onda toliki ljudi danas na tako dalekom putu i otkud sirotinji – koja bježi od pogibelji – više tisuća eura u džepu?

Ovdje se nesumnjivo radi o scenariju Novog svjetskog poretka, odnosno o planiranoj i organiziranoj velikoj seobi naroda u režiji međunarodne financijske oligarhije koja i želi stvoriti ‘vrli novi svijet”, ističe mr. Hromin Sturm.

Navodi i dokaze za tu svoju tezu, pa ističe da su u zemljama koje su zahvatile ‘spontane’ revolucije, poput Libije – organizirano izvozili naftu u velikim količinama već dva tjedna nakon izbijanja revolucija?!

To je, kaže, nemoguće tako brzo organizirati, što znači da je netko godinu-dvije unaprijed sve isplanirao i organizirao, da bi se nafta iz ratom okruženih polja mogla tako brzo prodavati na svjetskom tržištu.

”Sve je bilo unaprijed isplanirano. Tko je to mogao organizirati? Pa financijska oligarhija na čelu s Rockefellerom i Rothschildom, kreatorima Novog svjetskog poretka. Upravo oni, odnosno Saudijska Arabija i druge zemlje koje su pod njihovom kontrolom, plaćaju svim tim izbjeglicama skupi i komplicirani put u Europu. Ne bi toliki narod tek tako, siromašan i ne-organiziran, mogao krenuti na tako dalek i opasan put. I pogledajte što se događa: stotinu tisuća izbjeglica krenulo je baš u Njemačku. Ne u Češku, Poljsku, Slovačku…, već u Njemačku. Zašto?

Njemačka je opet počela gospodarski rasti i zbog toga je pod svaku cijenu treba ‘zakočiti’. Baš kao i Rusiju, koja je imala veliki suficit, no koja – zbog snažnih naftnih udara – sada naglo ruši vrijednost rublje u odnosu prema euru. Danas tako jedan euro vrijedi 80 rublji, a prije samo godinu dana cijena mu je bila 40 rublji. To znači da će Rusi dvostruko manje investirati izvan državnih granica, jer im je valuta dvostruko slabija nego prije godinu dana. Zbog čega ideolozima Novog svjetskog poretka ne odgovara da Njemačka i Rusija budu jake i snažne zemlje?

Zato jer je poznato da onaj tko vlada ‘srcem Zemlje’, odnosno Euroazijom (zajedno s pridruženom Afrikom), taj vlada i svijetom. Da se kontinentalne sile – Njemačka, Rusija i Francuska – ujedine, vladali bi svijetom, što financijskoj oligarhiji, odnosno zemljama koje su u službi Novog svjetskog poretka (SAD i Velika Britanija) ne odgovara.

Upravo zato su destabilizirana arapske zemlje tobožnjim ‘arapskim proljećem’ i upravo zato stotine tisuća ljudi iz tih zemalja hrli u Njemačku. Da bi oslabili Rusiju služe se, pak, doktrinom ‘nafta kao oružje’. ‘Sedam sestara’, odnosno velikih svjetskih naftnih kompanija kojima ravna također financijska oligarhija na čijem čelu su Rockefeller i Rothshcild, već dugo planski ruše cijenu nafte, samo zato da bi oslabili Rusiji. Na nafti su već toliko zaradili, da im ovo spuštanje cijena ne smeta”, podvlači Hromin Sturm.

Pojašnjava zatim scenarij medijskog izazivanja suosjećanja kod ljudi, da bi se tako stvorio pritisak na europske zemlje da prime tolike izbjeglice.

”Planski se stotine ljudi prevoze u starim i šupljim brodovima. Njima i jest cilj da se mnogi utope. Tako se, kao prvo, smanjuje broj stanovnika na Zemlji, a kao drugo, stvara se podložno javno mnijenje i osjećaj krivnje, kako bi europske države na kraju ipak primile brojne ljude. Među njima su, posve sigurno, infiltrirani i teroristi koji će u budućnosti ugrožavati Njemačku i druge europske zemlje. Sve je, dakle, organizirano i unaprijed planirano i ništa tu nije slučajno”, zaključuje ekonomist, diplomat i publicist mr. Hromin Sturm.
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Pripremite se na europski ekonomski slom 1. listopada. Tog dana Europska unija će se raspasti, euro će kolabirati, kamate će rasti, vrijednosnice će pasti…

Dogodit će se najveća financijska kriza u povijesti čovječanstva koja će trajati 10 do 15 godina. Francuska će se pobuniti protiv politike štednje i rezova i prva napustiti taj model, a za njom će poći i druge države EU, na kraju i Njemačka. Japan će biti sljedeća pločica domina koja će pasti. Velike sume kapitala prijeći će u SAD, podižući američke dionice. Drugim riječima, američka burza će profitirati u odnosu na sve ostale, ali ne zadugo jer će i SAD ubrzo ući u financijsku krizu zbog nemogućnosti otplate dugova.

Je li realan takav crni scenarij?

Još malo više od mjesec dana i saznat ćemo… Zebnju pojačava činjenica da je to prognoza Martina Armstronga, kontroverznog ekonomskog analitičara, američkog genija ekonomskih prognoza i ekonomskog Nostradamusa našeg doba. Za neke je i obični varalica, ali nitko mu ne može osporiti da je precizno najavio crni ponedjeljak na američkoj burzi, slom ruske rublje i aktualnu globalnu ekonomsku krizu. Koliko zna biti u pravu pokazao je i na primjeru švicarskog franka za koji je također tvrdio da će izazvati velike probleme.

Najinteresantnije je što je posljednju dramatičnu prognozu vezanu za 1. listopada ove godine Mark Armstrong izrekao sad već daleke – 1999. godine.

Martin Armstrong ne gleda u čarobnu kuglu već u računalo. Svoj model razvio je prikupljajući i obrađujući baze podataka koje očito odlično razumije. Samouki Amerikanac do svoje magične formule došao je proučavajući novac i tijek novca kroz povijest, uporno gradeći brojeve i godine, pronalazeći sličnost, ponavljanja, nacrte koji su već postojali.

Puno prije nego se dogodilo, čudesno precizno, predvidio je “Black Monday”, kada su se u listopadu 1987. srušile burze od Hong Konga preko Amerike do Europe. Predvidio je da će se krajem 1989. Nikkei, japanski indeks dionica, naglo srušiti nakon što dosegne vrhunac. Magazin “Equity’s” proglasio ga je najboljim sjevernoameričkim ekonomistom, a u Japanu su bili toliko oduševljeni njime da su ga nazvali “gospodin Yen”. Odmah je najavio novi veliki potres za manje od devet godina. I doista, 20. srpnja 1998. kolabirala je ruska rublja a ruski financijski sustav se urušio.

Prema Armstrongovim tvrdnjama, tada mu se obratila i CIA sa željom da im potanko objasni kako to on zna ono što će se u budućnosti događati, koji je to alat koji mu omogućuje da predviđa krize. Odbio ih je.

Martin Armstrong nazivan je, u osamdesetim i devedesetim godinama, burzovnim guruom, ekonomskim stručnjakom koji je otkrio da se financijski potresi na svjetskim tržištima ciklički ponavljaju u pravilnom vremenskom razmaku.

Otvorio je kompaniju “Princeton Economics International” koja se bavila predviđanjem burzovnih promjena i stvorio računalni Economic Confidence Model kojim je predviđao promjene cijena roba i dionica na tržištu. I bio nevjerojatno uspješan.

Počeo je gotovo u vrtiću. Od najranije dobi pokazivao je poduzetnički duh i analitičke sposobnosti koje su drugima bile daleko prekomplicirane. S devet godina čitao je Aristotela, kao dijete već je skupljao kovanice i razmišljao o trgovini s njima. Važan trenutak dogodio mu se 1964. godine, kada je imao četrnaest godina. Dobio je vikend posao kod trgovca zlatom u New Jerseyu i tu se inicirao u posebnosti trgovine novcem i zlatom.

Sljedeće godine, kupio je nekoliko vrećica rijetkih kanadskih novčanih jedinica, za koje se ispostavilo da su rjeđe nego što je mislio. U roku godinu dana rol je vrijedio tisuću američkih dolara. Budući je imao tisuću rola, postao je, brzom čarolijom, teen-age milijunaš. Očekujući još veću zaradu, zadržao je novčane jedinice, ali vrijednost im je ubrzo pala, a on je opet postao klinac koji vikendom radi u trgovini novčića.

Drugi, presudan, trenutak zbio se kad je u novinama naišao na popis financijskih slomova koji su se dogodili između 1683. i 1907. Podijelio je to razdoblje (224 godine) s brojem kriza (26) i utvrdio da, u prosjeku, ponavljanje velikih prekretnica u gospodarstvu i svjetskim poslovima prate izrazit i nepokolebljiv ritam od 8,6 godina. Uočio je zakonitosti a potom izračunao da je to točno 3141 dan. 3141, broj pi puta tisuću. Otajstvo ciklusa time je potpuno produbio.
Armstrong nije nikome rekao o tom saznanju. Čuvao je tajnu i prodavao svoje usluge kao konzultant za deset tisuća dolara na sat. Imao je klijenata i u uredima u inozemstvu, kultivirane veze sa središnjim bankarima, čak i s Margaret Thatcher.

“Pi” mu je sugerirao neke buduće prekretnice. Nakon predviđanja 1998. godine izračunao je da je sljedeći veliki dan: “23. veljače 2007.“. Taj dan je tiho došao i otišao, ništa se nije dogodilo a skeptici su podrugljivo komentirali veliki promašaj. No, ispostavilo se da je taj dan ipak vidio neke važne stvari. Cijene nekretnina započele su oštar pad. To je bio vrhunac nekretninskog balona i sam rub recesije. Sve je to postalo evidentno tek u retrospektivi.

Nedugo nakon toga, u rujnu 1999., na vrata mu je pokucao FBI i završio je u zatvoru zbog prevare i zavjere. Optužen je za varanje japanskih ulagača, stvaranje neke vrste Ponzijeve sheme. Ukratko, da je, surađujući s Republic National Bankom, uzeo novac japanskih ulagača i potpuno ga pogrešno investirao. Navodno je oštetio Japance za milijardu dolara, što je on uporno demantirao, tvrdeći da nije bilo oštećenih.

Sedam godina je proveo u zatvoru, bez presude, jer nije surađivao sa sudom, što je po američkom zakonu moguće i zove se “contempt of court” (nepoštivanje suda). Naivno je vjerovao u pravni sustav, a i Republikanci su bili na vlasti, a on više naginje desnici no ljevici, pa je očekivao oslobađanje. Kada je shvatio da ga neće osloboditi, nagodio se tako što je priznao jednu optužbu i odslužio još pet godina.

Nakon 12 godina Armstrong je 2011. pušten na slobodu a konačna presuda nikada nije donesena. Godinu dana kasnije odjednom se pojavio u javnosti i podijelio svoje pesimistične poglede na katastrofalna događanja u svijetu.

Koji je pravi razlog njegova dugog utamničenja?

Više je teorija o tome a ni sam Armstrong nije dokučio glavni razlog. Surađivao je s Republic National Bankom i moguće je da je optužen zato što im je ukazao na protuzakonito poslovanje. Nadalje, on je tužio Republic National Bank, a kao dokaz tražio je objavljivanje telefonskih razgovora Edmonda Safre, direktora banke, što mu nije omogućeno. Možda zato što se na tim snimkama mogu čuti Safrini razgovori s Moskvom, a to se nije smjelo objaviti. To je jedna teorija.

Druga je ta da je završio u zatvoru jer nije želio predati izvorni kod računalnog programa koji je stvorio i kojim se uspješno predviđaju ekonomske promjene. Možda je završio u zatvoru jer je uporno govorio kako svjetske vlade manipuliraju ekonomskim tržištem i stvaraju cikličke promjene. Ponuđeno mu je da postane dio elite koja kontrolira svjetsku ekonomiju. Armstrong je odbio, bilo mu je neprihvatljivo. Nije htio ni prouzročiti promjene na ekonomskom tržištu.

Bilo ovako ili onako, Martin Armstrong je naučio što znači biti na vrhu i biti na dnu. Nakon zatvora, ističu njegovi suradnici, uopće nije ljut zbog svega što se događalo. Njegova kompanija “Princeton Economics International” ponovno je aktivna, a on radi manijakalno na svojim programima, po cijele dane i noći. Kreira program nazvan Socrates koji će nadzirati sva svjetska tržišta. Inteligentan je biznismen, razvija posao, zaposlio je šest-sedam ljudi i polako se vraća na scenu. Želi nastaviti tamo gdje je stao 1999.

Martin Armstrong, autor “Modela ekonomske pouzdanosti” baziranog na poslovnim ciklusima i Pi broju, nakon svega, glavni je protagonist dokumentarca “Prognostičar” njemačkog dvojca Marcusa Vettera i Karin Steinberger. Film je snimljen prošle godine i iako se u prvom planu bavi sudbinom ekonomskog analitičara koji je osuđen za prijevaru, govori zapravo o snazi podataka i informacija u suvremenom društvu.

Filmska priča svojevrsna je rehabilitacija čovjeka za kojega puno dobrih poznavatelja prilika tvrdi da je u zatvoru odležao više nego što zaslužuje. U filmu, Armstrong otkriva još jednu iznimno zanimljivu priču: u Americi, kako tvrdi, postoji neformalno udruženje elitnih ekonomista, političara i čelnika najvećih banaka koje naziva The Club, a cilj im je kontrola svjetske ekonomije.

Armstrong, koji se odbio pridružiti The Clubu, tvrdi da su oni imali ključnu ulogu u rušenju Borisa Jeljcina 1998. Namjestili su mu financijsku aferu i rekli da će sve zataškati ako podnese ostavku i postavi Borisa Berezovskog za svog nasljednika na čelu Rusije. Tako bi The Club preuzeo i kontrolirao rusko tržište, a glavni čovjek te operacije bio je Edmond Safra, osnivač i predsjednik Republic National Banka.

Jeljcin je podnio ostavku, ali je za svog nasljednika odabrao Vladimira Putina, što je šokiralo The Club. Berezovski je nakon toga pobjegao iz Rusije (nađen je prije dvije godine mrtav u svojoj vili u Londonu), a Safra je nekoliko dana kasnije ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima u Monacu.

Film se u Americi neće prikazivati u kinima, samo u Europi. Čeka se i na prikazivanje u Rusiji. Distribucija će početi 29. rujna i obilježit će je događanje u Ateni gdje će Mark Armstrong i autor filma održati konferenciju za tisak na kojoj će se moći postavljati pitanja. Trajat će 90 minuta i moći će se pratiti iz 12 zemalja. To će biti vrlo zanimljiv događaj jer Armstrong nije samo čovjek koji predviđa krizu, nego predlaže i kako izaći iz nje.

Bez obzira što se dogodilo 1. listopada 2015.godine ostat će pitanje – je li Mark Armstrong tek spretni manipulator ili čisti genij? Čovjek koji ga je možda najbolje upoznao, Marcus Vetter, autor filma “Prognostičar”, kategorički tvrdi: On je očito genij, iako ne bez mana.

Tržišta u panici: “Stvari počinju izgledati kao azijska financijska kriza u kasnim 90-im”

Špekulanti prodaju imovinu koja se čini najranjivijom,” rekao je Takako Masai voditelj istraživanja tokijske Shinsei banke.

Na udaru su burze od Japana do Indonezije nakon što se Peking usprkos očekivanjima tijekom vikenda suzdržao od novih smjernica za održavanje vrijednosti dionica koje su prošlog tjedna pale za 11 posto.

“Kina bi mogla biti prisiljena na daljnju devalvaciju juana, ukoliko njena ekonomija posustane, a tržišta dionica uračunavaju izglede da će slabija valuta pojačati negativan utjecaj usporene kineske ekonomije,” kaže Eiji Kinouchi, glavni analitičar Daiwa Securities u Tokyju.

Bojazan da će Kina dovesti do globalnog ekonomskog usporavanja još je u petak srušila dionice na Wall Streetu koje se obično smatraju sigurnim utočištem. Na američkim burzama je zabilježen najveći jednodnevni pad u posljednje četiri godine.

Cijena bakra, koja slovi kao barometar globalne industrijske potražnje također se spustila na najnižu razinu u posljednjih šest godina, dok je vrijednost aluminija pala na razinu s početka Velike recesije u 2009. godini.
 
(slobodnadalmacija.hr,index.hr,youtube/uredio:nsp)