Isfrustrirana povećavanjem vojnih izdataka svojih saveznika, Trumpova administracija navodno priprema prijedloge da zemlje u kojima su američke postrojbe stacionirane – plaćaju punu cijenu za te “privilegije”

Bijela kuća priprema zahtjeve da Njemačka, Japan, Južna Koreja i eventualno bilo koja druga zemlja koja “primi” američke trupe na svojem tlu plaća “troškove plus 50″ – 150 posto za njihovo održavanje, uključujući plaće vojnika, javlja Bloomberg, navodeći “desetak” izvora u Trumpovoj upravi.

Od Pentagona je zatraženo da prikupi podatke o troškovima održavanja američkih vojnika u inozemstvu i doprinosima zemalja tim troškovima, prenio je AP u petak informacije nekoliko anonimnih dužnosnika. Zemlje čije su politike “usko povezuju” sa SAD-om, prema ovim izvorima, dobile bi određeni popust.

Predsjednik Donald Trump je osobno potaknuo prijedlog, ističe Bloomberg, i ide tako daleko da će zahtijevati da “trošak plus 50″ bude proveden od strane savjetnika za nacionalnu sigurnost Johnu Boltonu, kada SAD budu pregovarale o statusu 28.500 vojnika u Južnoj Koreji. Dvije zemlje konačno su se složile da Seul plati 924 milijuna dolara u 2019. godini, u odnosu na 830 milijuna dolara prethodne godine.

Za usporedbu, Njemačka trenutno plaća 28 posto troškova američkih vojnika na njihovom tlu – oko milijardu dolara godišnje – prema istraživaču korporacije Rand Corporation Davidu Ochmaneku.

Na nedavnom kongresnom saslušanju, glavni američki general u Europi zatražio je još veći broj američkih vojnika u Njemačkoj, pozivajući se na “prijetnju” od Rusije. To je bilo dodano uz zahtjeve SAD-a da europske članice NATO-a kupe još više oružja proizvedenih u SAD-u.

Počevši od predizborne kampanje, Trump je u više navrata pozvao saveznike SAD-a da Washingtonu nadoknade privilegiju “obrane” uz pomoć Amerikanaca, a ovaj prijedlog govori kako će to biti učinjeno.

Takav bi potez osigurao saveznicima da sačuvaju “kožu u ratu” – rekao je američki veleposlanik pri EU Gordon Sondland u intervjuu, posredno potvrđujući postojanje plana naplate vojske saveznicima.

Američki establišment vanjske politike bio je zabrinut prijedlogom, međutim, no to je prema njima siguran način da se otuđe od saveznika na koje se SAD oslanja.

“Čak i spominjanje ovog pitanja daje pogrešno informiranu priču da ti američki objekti zapravo služe i koriste tim zemljama” – izjavio je za Bloomberg Douglas Lute, američki veleposlanik u NATO-u u sklopu Obamine administracije, a sada i suradnik na Harvardu.

Američke baze su “bitan dio zaštite američkih interesa” diljem svijeta, a traženje novca od strane zemlje domaćina bilo bi “potpuno samoporažavajuće”, rekao je Derek Chollet, bivši Obamin pomoćnik ministra obrane, koji sada radi u njemačkom Fondu Marshall.

Ivo Daalder, još jedan bivši veleposlanik pri NATO-u pod Obamom, odbacio je prijedlog kao “besmislen” i kazao kako će američku vojsku pretvoriti u ‘de facto’ plaćenike.

Američka vojska je imala “oko 600″ baza izvan teritorija SAD-a 2013. godine, s gotovo 200.000 vojnika u inozemstvu u 2017. godini. Američke trupe su stacionirane u Japanu i Njemačkoj još od kraja 2. Svjetskog rata 1945. godine, i u Južnoj Koreji još od kraja Korejskog rata 1953. godine.

SAD trenutačno troše više na vojsku nego 12 najačih vojnih zemalja – uključujući Kinu (224 milijarde dolara), Rusiju (44 milijarde dolara) i Indiju (55,2 milijarde dolara).

Američki vojni proračun za 2019. godinu iznosio je 716 milijardi dolara, a glasine o predloženom proračunu za 2020. iznose 750 milijardi dolara. U međuvremenu, američki državni dug premašio je 22 trilijuna dolara i nastavlja se povećavati.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Gotovo svake sekunde Njemačka žudi za povlačenjem američkih vojnika iz svoje zemlje, navodi se u anketi provedenoj prije summita NATO-a, na kojem je Donald Trump optužio Berlin da se oslanja na zaštitu Washingtona i da ne pridonosi dovoljno

Nekih 42 posto Nijemaca žele da 35.000 američkih vojnika odu iz njihove zemlje, pokazala je nova YouGov anketa, provedena u ime njemačke Press Agency.

Samo 37 posto je željelo da američke trupe ostanu u Njemačkoj u nekom svojstvu. Preostalih 21 posto je bilo neodlučno.

Poziv za povlačenje je osobito snažno među lijevim biračima, sa 67 posto potpore ovom potezu.

Nekih 55 posto pristaša desničarske Alternative za Njemačku (AfD) podupire uklanjanje američkih snaga. 48 posto pristaše Zelenih daje podršku okončanju prisutnosti SAD-a u Njemačkoj.

Američke postrojbe služile su kao jamac sigurnosti Zapadne Njemačke tijekom hladnog rata. Nakon sloma Sovjetskog saveza 1991. godine, SAD je odbila napustiti svoje baze u jedinstvenoj Njemačkoj i drže tisuće vojnika u srcu Europe.

Uz tekuće promjene u transatlantskom savezu potaknute odlukom Donalda Trumpa da smanji potrošnju na vojnu potporu američkih saveznika, vlada je navodno navijestila da bi mogla biti spremna za smanjenje američkih vojnika u Njemačkoj.

“Njemačka čini puno za NATO” – rekla je kancelarka Angela Merkel na summitu u Bruxellesu, nakon što je Trump optužio Berlin da ga Rusija drži u zarobljeništvu.

“Njemačka je drugi najveći pružatelj usluga svojih vojnika, najveći dio naših vojnih kapaciteta nudi se NATO-u i do danas imamo velik angažman u Afganistanu. U tome također branimo interese Sjedinjenih Država.”

U srijedu je Trump ponovno pozvao NATO saveznike da “odmah” (ne 2024. godine, kako je prvobitno dogovoreno) postignu ciljeve financiranja saveza od 2 posto, kako bi pomogli Sjedinjenim Državama u teretu vođenja vojnog saveza.

“Štitimo Njemačku, štitimo Francusku, štitimo sve te zemlje, a zatim te brojne zemlje izađu i zaključuju poslove s Rusijom u kojima plaćaju milijarde dolara u blagajnu Rusije. Mislim da je to vrlo neprikladno” – istaknuo je na summitu.
 

What good is NATO if Germany is paying Russia billions of dollars for gas and energy? Why are there only 5 out of 29 countries that have met their commitment? The U.S. is paying for Europe’s protection, then loses billions on Trade. Must pay 2% of GDP IMMEDIATELY, not by 2025.

— Donald J. Trump (@realDonaldTrump) July 11, 2018

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Kina i Rusija moraju se zajedno suprotstaviti pritisku Sjedinjenih Država, izjavio je veleposlanik Veleposlanstva Kine u Rusiji, general bojnik Kui Janwei

„SAD i zapadne zemlje u Europi obuzdavaju Rusiju, a u Aziji obuzdavaju Kinu“, istakao je Kui Janwei.

On je podsjetio da su SAD nedavno objavile svoju namjeru da na sjeveru Sirije naprave „pogranične snage sigurnosti“.

„Mislim da Kina i Rusija moraju uložiti zajedničke napore kako bi se suprotstavile globalnim prijetnjama, kao i izazovima SAD i njihovih saveznicima kako bi osigurale mir i sigurnost ne samo u (svojim) regijama, već i u cijelom svijetu“, naglasio je vojni ataše.

U ponedeljak je, na sastanku sa predsjednikom Odbora Savjeta Federacije Rusije za obranu i sigurnost Viktorom Bondarevom, Kui Janwei napomenuo da nova američka strategija obrane promatra Kinu i Rusiju kao pretnju Sjedinjenim Američkim Državama.

Ranije je Pentagon u svojoj novoj strategiji nazvao rivalstvo sa Rusijom i Kinom kao jedan od prioriteta i zahtijevao dodatna ulaganja za strateško suprotstavljanje tim državama.

Ministarstvo obrane SAD smatra da Moskva i Peking predstavljaju prijetnju za sigurnost i prosperitet zemlje.
 
(sputniknews.com)

Katarski bivši premijer, Hamad bin Jassim, priznao je da je on pomogao SAD da naoruža ISIS-ove militanate u Siriji kako bi srušili Assadov režim

U razgovoru na katarskoj nacionalnoj televiziji u četvrtak, Jassim je priznao da su Katar, Saudijska Arabija i Turska slali oružje teroristima ISIS-a u Siriji preko američke vojske u regiji.

„Svo oružje kojie je poslano teroristima u Siriji je išlo preko Turske i bilo koordinirano sa SAD-om, a raspodjela je bila preko američkih snaga”, rekao je bivši katarski premijer.

Hamad je rekao da četiri zemlje podržavaju one oružane skupine koje se nazivaju na Zapadu “Umjerena sirijska opozicija”, koja je zabranjena od strane sirijske vlade.

Priznao je da je mnogo oružja pronašlo svoj put u ruke al-Nusra Fronte, skupine vezane uz al-Qaedu. Hamad je odbacio slične tvrdnje o podupiranju Daesha, glavne Takfiri terorističke skupine koja djeluje u Siriji.

„Saudijci sada žele Assada na vlasti”

Hamad je također kritizirao režim Saudijske Arabije zbog revizije svoje politike o Siriji zaboravljajući prethodne pozive na zbacivanje sirijskog predsjednika Bashar al-Assada. Rekao je da Saudijci sada žele da Assad ostane na vlasti, što je stav kojeg Rijad nije bio spreman podijeliti s drugima.

„Saudijska Arabija sada govori da treba podržati Bashara. Ok, neka ostane, nemamo nikakvih problema, nemamo svađu s njim. Bio je prijatelj sa nama … Ali Saudijska Arabija je bila u istom rovu sa nama, iako su se predomislili„ – rekao je Hamad.

Katar je upetljan u politički obračun sa Saudijskom Arabijom i još tri arapske zemlje u posljednjih nekoliko mjeseci. Spor je očito došao nakon što se situacija u Siriji dramatično promijenila u korist vladinih snaga, a teroristi su izbrisani sa ključnih pozicija u cijeloj zemlji.

Sirija i Rusija, katarski glavni vojni saveznici, krive SAD za nastavak krvoprolića u istočnoj Siriji, rekavši da imaju dokaze da su američke snage stacionirane u Jordanu pružile vojnu obavještajnu potporu ISIS-u, koji gubi na tom području. (PTV)
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Njemačka kancelarka Angela Merkel je upozorila građane da su SAD i Velika Britanija ponovo neprijatelji Nijemaca, u govoru koji podsjeća na nacističku Njemačku

Govoreći na predizbornom skupu u Münchenu u nedjelju, Merkel je rekla da Europska unija, na čelu s Njemačkom, više ne bi trebala računati na SAD i Veliku Britaniju kao svoje „saveznike”, te je upozorila da EU „mora uzeti svoju sudbinu u svoje vlastite ruke.”

Njemačka je pokušala preuzeti svijet jednom i gotovo je uspjela tijekom Prvog svjetskog rata. Ponovno su pokušali desetak godina kasnije za vrijeme Drugog svjetskog rata; u kojem su skoro izbrisali cijelu rasu ljudi. Čini se da grade planove i da pokušaju treći put.

„Vremena u kojima smo u potpunosti ovisili o drugima više ne postoje. To sam doživjela u posljednjih nekoliko dana„ – rekla je Merkel njemačkom narodu.

Presstv.com je napisao da je Merkel rekla da Njemačka i Francuska, kao dvije dominantne sile u EU, morati tražiti bolje odnose kao naknadu za nedostatak predanosti prikazane od strane SAD-a i Velike Britanije.

„Mi Europljani zaista moramo uzeti svoju sudbinu u svoje ruke”, kazala je Merkel, dodavši: „mi se moramo boriti za vlastitu sudbinu”.

Komentari su uslijedili dan nakon što je Merkel izrazila nezadovoljstvo zbog načina na koji Trump rješava raspravu o klimatskim promjenama na summitu G7.

Svi ostalih šest članova skupine je potvrdilo da će se držati klimatskog sporazuma postignutog u Parizu 2015. godine, ali Trump je rekao da će objaviti svoj stav o tom pitanju idućeg tjedna.

Merkel je nakon sastanka rekla da je „rasprava na temu klime bila vrlo teška, da ne kažem vrlo nezadovoljavajuća.”

Tijekom svoje predsjedničke kampanje, Trump je obećao da će preispitati američku obvezu iz Ugovora o klimi u Parizu, rekavši da će taj sporazum, koji je označen kao kineska prijevara, ozbiljno naškoditi radnim mjestima unutar SAD-a, dok će jako pogodovati zemljama poput Kine.

Trump i europske vlade su se sukobili i oko drugih pitanja, uključujući Trumpove kritike da NATO saveznici u više navrata nisu uspjeli zadovoljiti svoje novčane dugove prema NATO-u od 2 posto državnog BDP-a.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Novootkriveni dokumenti dokazali su da su savezničke snage u Drugom svjetskom ratu gotovo tri godine prije ulaska u borbu bile potpuno svjesne masovnih ubojstava, mučenja i kršenja ljudskih prava u Holokaustu – i punog opsega tih zlodjela koje je počinio Adolf Hitler

Saveznici su također i prije ulaska u Drugi svjetski rat imali i unaprijed pripremljene optužnice za ratne zločine protiv Adolfa Hitlera i njegovih glavnih nacističkih zapovjednika.

Novi dokumenti UN-a, koji 70 godina nisu vidjeli svjetlost dana, pokazuju da su još u prosincu 1942. godine američka, britanska i sovjetska vlada bile svjesne da je najmanje dva milijuna Židova ubijeno i da su životi još pet milijuna u opasnosti, te su zbog toga pripremali optužnice.

Unatoč tome, saveznici su vrlo malo učinili da ih pokušaju spasiti ili pružiti utočište onima koji su u životnoj opasnosti.

I zaista, Churchillov ministar Viscount Cranborne u ožujku 1943. izjavio je kako Židove ne treba smatrati specijalnim slučajem te da je Britansko carstvo već prepuno izbjeglica.

Najveće sile komentirale su masovno ubojstvo Židova dvije i pol godine prije nego se do sada smatralo – kazao je autor knjige ‘Ljudska prava nakon Hitlera’ te profesor na londonskom sveučilištu SOAS Dan Plesch za Independent.

Pretpostavljalo se da se o tome službeno saznali kad su otkriveni koncentracijski logori, ali javno su ubojstva komentirali još u prosincu 1942. – dodao je.

Plesch je naglasio i kako su Savezničke sile pripremale optužnice za ratne zločine na temelju svjedočanstava ljudi koji su prokrijumčareni iz kampova, kao i Pokreta otpora u više okupiranih država. Između ostalog, Plesch je otkrio i dokumente iz 1944. u kojima je Hitler optužen za ratne zločine.

Profesor Plesch kaže da su Saveznici unatoč dokazima i tužbama protiv nacista učinili vrlo malo kako bi pomogli ljudima u opasnosti. Tvrdi i kako su napori Rooseveltovog izaslanika u UN-u, Herberta Pella, potisnuti od strane antisemita u američkom Ministarstvu vanjskih poslova.

Pell je kasnije tvrdio da su pojedinci iz Ministarstva bili zabrinuti da će biti ugrožene ekonomske veze između SAD-a i Njemačke nakon rata, ukoliko se nastavi procesuiranje nacista.

Među razlozima koje su dali SAD i Britanija, u vezi suzbijanja krivičnih gonjenja nacista, je to što su shvatili da će bar netko od njih biti potreban kako bi se obnovila Njemačka i suočila s komunizmom, koji je u to vrijeme smatran velikom opasnošću – naveo je Plesch.

 
(jutarnji.hr)

Ruska vojska u Siriji dokazala je svoju borbenu gotovost, kao i to da Moskva ima suvremeno vojno naoružanje. Ova činjenica primorava Ameriku i njezine saveznike da uzimaju u obzir interese Rusije na međunarodnoj sceni, piše britanski analitičar Neil Clark.

Učinci Moskve u Siriji pokazali su cijelom svijetu za što je sposobna ruska vojska. Sada su Sjedinjene Države, koje su Rusiju ranije smatrale samo “regionalnom državom”, prinuđene se suočavati s njezinim interesima i akcijama, piše britanski analitičar Neil Clark.

“Ruska vojska, naravno, nije za zanemarivanje. Očito je da je vojska Rusije u usponu i nije ‘lutka od papira’.

Jedini način da Rusija to pokaže jeste prikazati ono za što je sposobna. Sada smo postigli nivo na kojem su SAD prinuđene da mole Rusiju, zemlju koja je doživljavana samo kao ‘regionalna država’, da ne bombardira sjevernu Siriju u kojoj su smješteni američki specijalci. E to je preokret“, piše Neil Clark u članku za RT.

Prema mišljenju analitičara, vrlo je čudno to što zapadni političari i mediji istodobno tvrde da Rusija “samo što ne propadne” i “samo što ne osvoji svijet”.

Kao primjer Clark navodi komentar američkog predsjednika Barack Obame o ruskoj vojnoj moći.

“Obama dugo govori da su učinci Rusije posljedica njene slabosti. Ipak, sada je zemlja kojoj je dodijeljena uloga ‘regionalne države’ nazvana ‘glavnom vojnom silom’ “, piše on.

Ranije je Obama tijekom govora o sirijskom pitanju priopćio da je “očito da se grupa ustanika (tako Amerikanci zovu teroriste koji sjeku glave) ne planira  natjecati s drugom po značaju vojnom silom u svijetu”.

“Miješanje Rusije u tijek sirijskog sukoba promijenilo je pravila igre i ako zbog nečega i može biti kritizirana, onda je to samo zato što to nije učinila ranije”, zaključuje Clark.

Ranije su se Rusija i SAD dogovorili da usuglašavaju svoja djelovanja u Siriji. Prije toga je Amerika odbijala dati informacije o položajima svoje vojske. Pentagon i dalje priopćava da Moskva i Washington ne razmjenjuju podatke o ciljevima svojih operacija na Bliskom istoku.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

AMERIKANCI DOPUŠTAJU MOGUĆNOST KONFLIKTA RUSIJE SA NEKOM OD ZEMALJA NATO

Američki masonski Savjet za međunarodne odnose (CFR) koji planira i provodi ratove po čitavom svijetu, objavio je svoje osmo godišnje “Istraživanje preventivnih prioriteta-2016″.

Riječ je o analitičkom dokumentu u kojem CFR – po tradiciji – procjenjuje moguće prijetnje nacionalnoj sigurnosti i interesima u godini koja dolazi.

U radu na dokumentu sudjelovalo je više od 500 stručnjaka koji su postojeće i moguće konflikte ocjenjivali iz kuta utjecaja na ono što se u svijetu već događa.

Od bezmalo tisuću – izabrali su 30 koje su rangirali, prethodno ih razdijelivši na prijetnje (po SAD i njihove interese) visokog, srednjeg i niskog nivoa.

Među najveće prijetnje (po SAD) svrstano je pojačavanje i širenje ratnih djelovanja u Siriji.

Na drugom mjestu su mogući napadi na SAD ili nekog od njihovih saveznika s velikim brojem žrtava.

Na trećem mjestu je “razorni cyber-napad na životno važnu infrastrukturu SAD”. Slijedi “teška kriza u odnosima sa Sjevernom Korejom ili kriza u samoj Sjevernoj Koreji”.

Prijetnjom SAD smatra se i pojačavanje konflikta između Turske i njezinih Kurda. Plus: zaoštravanje sukoba između Izraela i Palestinaca, politička podjela Libije …

Jedan od glavnih autora istraživanja Paul Stares ukazao je da su sve osnovne prijetnje – osim tri – ovako ili onako povezane s Bliskim Istokom.

Simptomatično je da je CFR prvi put u povijesti u svoju analizu kao prijetnju unio “političku nestabilnost u Europi”.

Doduše, povezao ju je sa dotokom migranata i pojačavanjem socijalne nestabilnosti, ciljanim napadima terorista ili nasiljem prema izbjeglicama i migrantima “.

Ova prijetnja je, iako nova, svrstana u kategoriju prijetnji “visoke razine”.

Indikativno je da CFR ne računa s eskalacijom konflikta između Rusije i Ukrajine kao s opasnošću “visoke razine”. Ona je to bila za ovu godinu, a za sljedeću je proglašena opasnošću “srednjeg ranga”.

U istoj kategoriji se po prvi put pojavio “mogući konflikt između Rusije i neke od zemalja NATO”.

Među prijetnje “srednje razine” svrstani su i mogući konflikti Kine sa susjedima zbog spornih otoka. Ta prijetnja je na rang listi za ovu godinu bila u kategoriji “prioritetnih”.
 
(fakti.org/uredio:nsp)

Od čega bježe sve te tisuće Sirijaca? Od rata? Pa kamo će svi ti ljudi, što ne ostanu braniti svoje domove? Ma daj, pa kad je kod nas zaratilo, nismo masovno bježali, nego pušku u ruke i brani se!

Tako nekako reagira dobar dio Hrvata kad vidi da se na naše granice prelijeva veliki izbjeglički val. Kao, da su oni Sirijci, ostali bi kod kuće i borili se, branili svoje obitelji. Tako smo to radili (osim onih iz “Münchenske bojne” i “Anconske satnije”) i mi u Domovinskom ratu.

A jesu li te dvije situacije uopće usporedive? Kod nas je bilo sasvim jednostavno: tamo su oni, tu smo mi. Oni nas napadaju, mi se branimo. I doći će dan da mi agresore potjeramo.

A kako je u Siriji? Teško je to opisati riječima. Takav izraz još nije izmišljen. Obično kažu da je dolje kaos, a to nije dovoljno snažno za opisivanje totalne ludnice u kojoj se ta zemlja i njezinih dvadesetak milijuna stanovnika nalaze već četiri godine. Na desetke zaraćenih strana, stotine lokalnih milicija, gotovo svatko se bori protiv svakoga, a masovno stradavaju nedužni civili. U cijelu tu krvavu kupku ulijeću velike sile… I sad ti, Sirijče, izaberi stranu, uzmi pušku i bori se.

Kolju se međusobno

Što kažete, ne vjerujete da je baš tako i da su te stotine tisuća Sirijaca jednostavno morale pobjeći? A što, vi biste možda ostali? Vi biste lako izabrali stranu? E, pa kad je tako, onda vam donosimo kratki pregled zaraćenih strana. Da lakše izaberete, je l’ tako. Samo pripazite, kad izaberete jednu stranu, to će značiti da podržavate i neke njihove saveznike, koje od gadosti možda uopće ne biste ni pogledali. I to je dio sirijske zbrke.

Regularna vojska Bashara al-Assada drži danas samo manji dio zemlje, uglavnom uz sredozemnu obalu. Tuku se protiv pobunjenika svih vrsta, a rat je u Siriji i počeo kad su se prije četiri godine podigli stanovnici dijela zemlje želeći srušiti Assadov režim. Prozapadne pobunjenike potpomažu Amerika i njezini saveznici (da, da, tu smo i mi). Oni nadziru neke važne gradove i krvavo plaćaju svoju pobunu jer borbe s Assadom ne prestaju.

Doduše, svojim gubicima pridonose i sami jer su nesložni pa različite frakcije oporbe znaju zapucati jedne na druge.

Protiv Assadove vojske, međutim, ratuju i islamističke pobunjeničke struje. One kontroliraju golemi dio sirijskog teritorija, brojne, uglavnom manje gradove, pustinje… No, islamisti ratuju i protiv prozapadnih pobunjenika, Assadovih neprijatelja. Ne mogu ih smisliti – proglašavaju ih “križarskim slugama”.

I to nije sve. Kad otjeraju Assada i prozapadne pobunjenike, islamisti na zauzetom području tamane stanovništvo, a onda se uhvate za vratove i kolju se između sebe. Naravno, tu je najjači famozni ISIL, ali ne zaostaje ni Fronta al Nusra. Nisu oni jedini, islamističkim skupinama teško je znati broj, ima ih svaka pokrajina. Njihova okrutnost prema građanima i netrpeljivost između tih grupa tolika je da se čak i grozna Al-Qa’ida u nekim područjima bori rame uz rame s prozapadnim pobunjenicima protiv – islamista!

Zbrka, zar ne? Ma ne, tek sad počinje.
Budući da su većina pobunjenika, i ovih i onih, zapravo muslimani suniti, onda su se na Assadovoj strani u rat uključili i brojni šijitski dragovoljci iz zemalja regije, od Iraka, Libanona, Sirije, pa sve do Irana i Afganistana. Njima je to nastavak “svetog rata” koji se vodi 1400 godina. Na strani su islamista, pak, brojni dragovoljci iz arapskog svijeta i Europe. Ima tu i Britanaca, Šveđana, Francuza, Libijaca, Tunišana…

E, tu su i Kurdi! I to ona sirijska grana. Kurdi su žestoki borci, odlično organizirani i najveća brana islamistima. Pa oni su zapravo jedini u izravnim borbama do nogu potukli ISIL-ovce. Sjetite se grada Kobane. Međutim…

Protiv ISIL-a su i Turci. Njihovi borbeni zrakoplovi zalijeću se preko granice i po Siriji bombardiraju – Kurde! Dakle, one s kojima bi trebali biti na istoj strani. Boje se stvaranja kurdske države koja bi u budućnosti mogla ćapiti i komadić Turske.

Iz Libanona su se u sirijski rat uključili borci Hezbolaha, na strani Assada, naravno. Oni su šijiti i pomažu svome starom savezniku koji je njima nebrojeno puta uskakao kad su se u Libanonu tukli protiv Izraelaca.

Ah, da, tako je, upleteni su i Izraelci. Tu je opet posebna komedija. Njihovi zrakoplovi i rakete također pogađaju ciljeve u Siriji. A tko su ono izraelski najopasniji neprijatelji? Naravno, džihadisti, jer što je žešći džihadist, to je veći neprijatelj Izraela. Međutim, Izraelci ne tuku položaje islamista, nego tuku Hezbolah i Assada koji se bore protiv islamista!

Naravno, u Siriji ratuje i Iran. Njihovi instruktori i elitne postrojbe drže stranu regularne vojske kao što su 35 godina bili podrška “dinastiji” Assad. Njihovo je ratovanje čisto i kirurški precizno, ali je problem posebne vrste za Izrael jer je sada praktički Iran izbio na granicu Izraela.

Sve više zemalja

Onda, kao šlag na tortu, u borbe su se uključili i Rusi. Njihova nazočnost nije nešto novo jer su ruske vojne baze (jedine njihove na Sredozemlju) tu već 40 godina. Ali sada stižu ruske postrojbe, tenkovi, najnovija oprema… Assadovi su saveznici, naravno.

E, to stvara problem NATO-u. Eto, jučer se u bombardiranje islamista u Siriji uključilo australsko i francusko zrakoplovstvo. Što će se dogoditi ako promaše metu pa, umjesto Al-Baghdadijevih jurišnika, pogode Putinove postrojbe? Strah je čovjeka i pomisliti…

Da, sve više zemalja uskače u sirijski pakleni lonac. Nikako ne treba zaboraviti raznorazne “doprinose” niza arapskih zemalja. I sad, recite mi, biste li vi ostali živjeti u tom kaosu? I to nakon četiri krvave godine? Ne? Možete li sada razumjeti Sirijce? Ako su u početku i imali ideale i želju da se bore za njihovo ostvarenje, u ovakvoj ludnici svatko bi izgubio i ideale i borbenost.

Mogu zamisliti kako na koncu slomljeno kažu: “O.K., poginut ćemo. Ali, barem nam recite – u čiju je to korist?”
E, u tome je kvaka – tko će imati koristi od sirijske ratne lomače?

Tko sve ratuje?

- regularna vojska Al-Assada
– prozapadni pobunjenici
– islamističke pobunjene struje: ISIL, Fronta al Nusra, Al-Qa’ida…
– šijitski dragovoljci
– dragovoljci iz arapskog svijeta i Europe
– Kurdi
– Turci
– borci Hezbolaha
– Izraelci
– Iranci
– Rusi
– NATO
– arapske zemlje: Kuvajt, Katar, Saudijska Arabija…
 
(slobodnadalmacija.hr/uredio:nsp)

Afrika je kontinent s golemim prirodnim resursima, kontinent koji je u prošlosti mnogo propatio zbog akcija bijelih doseljenika koji su prekrajali regiju prema svojim interesima, ne uzimajući u obzir tradiciju i lokalne društvene odnose

To je kontinent na kojem su mnoge zemlje osim siromaštva, gladi i prirodnih katastrofa, trpjele krvave ratove i unutarnje sukobe, koji u mnogim slučajevima traju još i danas, dok su drugi ostavili duboke rane ili uzrokovali teške posljedice za društvo.

Crni kontinent sa svojim nepresušnim prirodnim bogatstvima tradicionalno privlače najmoćnije nacije, osobito zapadne zemlje, koje su utjecaj u toj regiji vidjele i kao ključnu komponentu u borbi za utjecaj u cijelom svijetu.

Osim Francuske i njenog vječnog sna o kolonijalnom carstvu “Françafrique”, jedna od ključnih zemalja su Sjedinjene Američke Države, koje su nakon raspada Sovjetskog Saveza znatno ojačale napore u jačanju svoje prisutnosti u Africi. Prvo su krenule sa Sudanom i Etiopijom, zemljama koje su u prošlosti aktivno surađivala sa SSSR-om, a kasnije je Washington svoje aktivnosti proširio na mnoge druge zemlje, ponekad izazivajući više štetnih “nuspojava” od suše ili gladi.

Katastrofa u Libiji

Jedan od najindikativnijih slučajeva širenja američkog i utjecaja NATO saveznika u Africi je Libija, zemlja koja je još uvijek trpi posljedice američke “podrške demokraciji”.

Washington “će uvijek biti uz libijski narod”, uvjereno je izjavio američki predsjednik Barack Obama 2011. godine, na početku vojne kampanje NATO saveza protiv te arapske države.

“SAD, zajedno s međunarodnom zajednicom, podržavaju libijski narod. Vi ste pobijedili u svojoj revoluciji”, oduševljeno je rekao američki predsjednik nekoliko mjeseci kasnije, 20. listopada, kada je dobio vijest o likvidaciji pukovnika Muammara Gaddafija, te pozdravio demokratske promjene koje u budućnosti čekaju zemlju.

Zapadne zemlje su se odlučile oglušiti na mnoga svjedočanstva i javnosti su prikazivale lažnu sliku o Libiji. Čak su i brojni stručnjaci upozoravali da je klađenje na libijsku “oporbu” bila pogreška.

Umirovljeni američki diplomat George Kenney je u ožujku 2011. upozorio da će inozemna vojna intervencija u Libiji dovesti do produženog sukoba i posljedičnog porasta terorizma.

“Aktivnost NATO-a u Libiji će uzrokovati daljnja previranja u svijetu. Po mom mišljenju, dogodit će se ista stvar kao u Iraku i Afganistanu”, rekao je George Kenney.

“Libijska oporba nakon svrgavanja neprijatelja neće biti u stanju stvoriti stabilnu novu vladu, a pobunjenici će se suočiti zbog unutarnjih proturječja”, usred libijskog sukoba je rekao tada još ruski veleposlanik pri NATO-u, Dmitrij Rogozin.

“NATO intervencije, političke i vojne, i Arapsko proljeće bi mogli rezultirati u vrelim Arapskim ljetom, sa svim posljedicama koje će ono imati i na druge države u regiji”, ponovio je Rogozin krajem 2011. godine.

“SAD i saveznici promiču građanske ratove u stranim zemljama iz jednostavnog razloga što su obdareni potpunom neznanjem. Pokušavaju promijeniti režime od kojih većinu uopće ne razumiju”, rekao je u srpnju 2011. istraživački novinar Adrian Salbuchi.

11. rujna 2012. je Washington prvi put na vlastitoj koži doživio kako izgleda “nova libijska demokracija”. U napadu na američko veleposlanstvo u Bengaziju su ubijena četiri Amerikanaca, među kojima i veleposlanik Christopher Stevens. Zbog visokog rizika od terorističkih napada su u kolovozu 2013. SAD bile prisiljene privremeno zatvoriti 19 veleposlanstva na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. U svibnju 2014. godine je Washington naredio raspoređivanje ratnih brodova uz libijske obale.

Danas je ta arapska zemlja utonula u kaos. U Libiji postoje dvije “de facto” vlade, jedna izabrana na legitimnim izborima, koja se nalazi na istoku zemlje, te vlada islamističkih ekstremista čiji je Kongres u Tripoliju.

U travnju prošle godine je tijekom sastanka u Moskvi s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejom Lavrovom libijski premijer Abdullah Al-Tani optužio Zapad i prozvao ga odgovornim za kaos u zemlji nakon pada režima Muammara Gaddafija, te pozvao Rusiju da pomogne Libiji u ponovnom uspostavljanju državnih institucija. Ruski ministar vanjskih poslova je tada naglasio da Moskva sudjeluje u međunarodnim naporima koliko god je moguće, samo da se stabilizira stanje u toj sjevernoafričkoj zemlji, te istaknuo potrebu pronalaska što bržeg rješenja za ponovno ujedinjenje države.

Mali – Kolateralna žrtva akcije u Libiji

Kao što se očekivalo, rat u Libiji je uz potporu NATO saveza otvorio ‘Pandorinu kutiju’ nestabilnosti u zemljama Sahela. Tisuće boraca iz Mauritanije, Malija, Nigera i drugih zemalja, koji su se borile kao plaćenici u vojsci bivšeg libijskog vođe Muammara Gaddafija, vratili su se u zemlje porijekla naoružani do zuba.

Jedna od prvih afričkih zemalja koja je osjetila posljedice rata u Libiji je bila Mali.

Kroz svojoj kratku postkolonijalnu povijest ta je zemlja konstantno bila pod prijetnjom pobune sjevernih plemena, posebno Tuarega, koji su težili stvoriti nezavisnu državu čiji će teritorij uključivati ​​sjeverni Malija, južni dio Alžira, istočne provincije Mauritanije i sjeverni Niger.

22. ožujka 2012. je državnim udarom u Maliju svrgnut predsjednik Amadou Toumani Touré, a 6. travnja Tuareg pobunjenici iz Nacionalnog pokreta za oslobođenje AZAWAD (MNLA) proglasili su uspostavu Islamske države AZAWAD na području od 850 000 četvornih kilometara.

Prema optužbama od strane vlasti u Maliju, Tuarezi, koji su bili dio elitne divizije Gaddafija, stigli su automatskim puškama, bacačima granata i strojnicama, oružje koje su dobili od bivše libijske vlade. Također su imali i veću količinu modernog francuskog oružja, isporučenog tijekom rata libijskim pobunjenicima.

“Gaddafi je znao kontrolirati aktivnost Tuarega u Sahelu, ali su oni sada krenuli vlastitim ‘putem’. To su vrlo dobro pripremljeni i naoružani ljudi, koje su iskusili zapovjedništvo i borba protiv njih je izuzetno teška zadaća”, rekao je Jevgenij Satanovski, predsjednik ruskog Instituta za Bliski istok.

Rat u Libiji je bivšim plaćenicima Gaddafija donio ne samo novac i oružje, nego i pola godine od borbenog iskustva.

Osim toga, prema pisanju lista The New York Times , SAD su u regiji četiri godine provodile velike anti-terorističke programe i uložile između 520 i 600 milijuna dolara za obuku postrojbi u Maliju. Vojnike su učili da patroliraju granice i neutraliziraju zasjede, kao i druge metode borbe protiv terorizma. Međutim, iako obučene za borbu protiv terorista, te su vojne jedinice napustile zemlju i zaputile se u redove islamističkih ekstremista.

Krajem 2012. godine je došlo do eskalacije nasilja na sjeveru Malija, koji je bio okupiran od strane separatističkih skupina, a rezolucijom UN-a je odobreno slanje strane vojne misije da toj afričkoj zemlji da vrati mir. Francuski vojnici bili prvi koji su u Mali stigli u siječnju 2013.

Unatoč izjavama predsjednika Françoisa Hollandea, francuska vojska se nije borila u Maliju više od mjesec dana, a vojna intervencija u afričkoj zemlji je produžena do 13. srpnja 2014., a zatim se sve okončalo operacijom Barkhane u kojoj su se protiv islamista borile vojske Francuske, Malija, Nigera, Burkine Faso, Mauritanije i Čada, uz veliku podršku Sjedinjenih Država.

Prema nekim stručnjacima, tada se ponovno probudilo suparništvo između Francuske i SAD-a u upravljanju post-kolonijalnom Afrikom.

Kriza se nastavlja u Sudanu

Godine 1983. je građanski rat podijelio Sudan na dva dijela. Sukob poznat kao ‘Drugi sudanski građanski rat’ je postao poznat kao jedna od najnasilnijih epizoda dvadesetog stoljeća i trajao je sve do 2005. godine, kada je potpisan mirovni sporazum.

U prvoj fazi sukoba, SAD su podržavale muslimansku vladu u Khartoumu koja je u područjima pod svojim nadzorom nametnula krutu interpretaciju šerijata, no američka prisutnost je samo intenzivirala borbe. 1989. godine je u muslimanskom sjevernom Sudanu izvršen vojni udar koji je doveo do uspona na vlast još radikalnijim islamista i tada se Washington odlučio podržati južne pobunjenike.

“Otkriće polja nafte u Sudanu 1990. godine od strane američke kompanije Chevron je samo dodalo ulje na vatru”, piše Aleksandar Šarkovski, analitičar portala NVO, koji ističe najnasilnije karaktere ratova u područjima bogatima naftom.

Borbe postaju sve složenije zbog prisutnosti američkih magnata, a 1994. SAD prisiljavaju sukobljene strane da potpišu dogovor o novom državnom uređenju. Međutim, čelnici muslimanskog sjevera se ne slažu i američke tajne službe orkestriraju nerede, koji su imali potporu Zapada.

2005. godine je potpisan mirovni sporazum i započeo proces tranzicije koji je kulminirao proglašenjem neovisnosti Južnog Sudana. Međutim, dugo očekivani mir nije došao ni u jednu od dvije nove države.

Aleksandar Šarkovski ističe “kako Washington pruža potporu, uključujući i vojnu, i jednoj i drugoj državi, koje se, unatoč svojim bogatim resursima, oslanjaju na američku pomoć, dok istovremeno obje zemlje trpe siromaštvo i korupciju i snose posljedice svojih odluka”.

Etiopija pod stalnim pritiskom “saveznika”

Etiopija, koja graniči sa Sudanom, također je prošla teška razdoblja u svojoj povijesti koja je također obilježena utjecajem Sjedinjenih Država.

Godine 1993. je zemlja je bila podijeljena na Etiopiju i Eritreju. Godine 1996. su pod pritiskom Washingtona, te dvije godine od početka rata jedne zemlje protiv druge, kopnene snage Eritreje i Etiopije sudjeluju u građanskom ratu u Sudanu, podržane od strane američkog ratnog zrakoplovstva.

Nakon 11. rujna 2001. američki obavještajne službe u Etiopiji stvaraju kamp u kojem provode obuku oporbenih boraca Somalije. U Etiopiji su i američke zračne luke odakle se pokreću tradicionalni napadi bespilotnim letjelicama protiv u Somaliji i Jemenu.

Od 2011. godine SAD imaju bazu vojnih bespilotnih letjelica u Arba Minchu u južnoj Etiopiji.

Godine 2006., također pod pritiskom Washingtona, Etiopija šalje trupe u Somaliju, gdje us prisutne i danas.

Intervencija u Somaliji

U ranim 90-im Somalija je poprište kaotičnog građanskog rata i humanitarne katastrofe.

U sklopu operacije Ujednjenih naroda “Restore Hope”, 1992. godine američki predsjednik George Bush u tu zemlju šalje 28 000 vojnika. Misija se proširila na Bushevog nasljednika, Billa Clintona, koji se morao pozabaviti gospodarima rata odgovornima za nerede i kaos u zemlji.

U listopadu 1993. godine somalijski gerilci postavljaju zasjedu američkim snagama za brzo djelovanje, a rezultat bitke je obaranje dva američka borbena helikoptera UH-60 Black Hawk. 18 vojnika je poginulo, a više od 70 ih je ranjeno i Bill Clinton tada najavljuje povlačenje američkih snaga.

Od 2000. godine u Somaliji jača islamistička radikalna skupina “Zajednica islamskih sudova” (Islamic Courts Union), koja prima potporu iz Saudijske Arabije i drugih monarhija Perzijskog zaljeva.

Suočeni s novom prijetnjom, predstavnici američke obavještajne zajednice uvjeravaju i financiraju gospodare rata u Somaliji i potiču ih na stvaranje saveza protiv islamista, Saveza za obnovu mira i borbu protiv terorizma (ARCPT). Kampanja naišla i na oštre kritike nekih američkih dužnosnika koji su tvrdili da će se tako potkopati svi napore u borbi protiv terorizma u Somaliji.

Savez kojeg su stvorile SAD ne samo da je unio duboke podjele, nego se pokazao potpuno neučinkovit. U srpnju 2006. snage “Zajednice islamskih sudova” zauzimaju Mogadiš, glavni grad Somalije, a u prosincu iste godine su pod kontrolom držale cijelu zemlju.

21. prosinca 2006. i službeno počinje rat između Somalije pod kontrolom ICU i Etiopije koja podupire snage prijelazne vlade Somalije i vlade autonomnih regija Puntland i Galmudug.

Sjedinjene Države se u siječnju 2007., uz podršku tadašnjeg predsjednika Somalije, Abdullahija Yusufa Ahmeda, izravno uključuju u rat i pokreću zračne napade protiv navodnih vođa Al Qaede u toj zemlji i islamista iz ICU-a.

U kolovozu 2008. godine radikalna skupina Al Shabaab se odvaja od “Zajednice islamskih sudova” i vodi rat protiv koalicije koju je stvorio Washington koji traje do danas.

Al Shabaab surađuje s terorističkim organizacijama poput Al Qaede i pokušava svrgnuti prozapadnu vladu u Mogadišu, te nametnuti svoju strogu verziju islamskog zakona, dok tranzicijska vlada, unatoč podršci Etiopije, još uvijek nije uspjela uspostaviti nacionalno jedinstvo.

Početkom 2014. godine su SAD angažirale nekoliko desetina redovnih postrojbi u toj zemlji, a američki vojnici provode obuku i daju savjete domaćim borcima.

Međutim, u srpnju 2014. godine se otkrilo da Washington kao strogu tajnu čuva svoju vojnu nazočnost u Somaliji u posljednjih sedam godina. Naime, tamo se neprestano rotira odred od 120 vojnika, koji uključuje i pripadnike specijalnih snaga i još uvijek je u Somaliji.

Rezultat “kontinuiranih intervencija” je da su vlade zemalja Roga Afrike –Sudana, Južnog Sudana, Somalije i Etiopije – sada potpuno ovisne o američkoj pomoći.

Postrojbe u drugim afričkim zemljama

The Washington Post 2014. objavljuje kartu koja otkriva koliko je iznenađujuća američka vojna prisutnost u subsaharskim zemljama i koliko je američka vojska uključena u ratne operacije u tom dijelu Afrike.

Kao što navodi američki dnevni list, sve bi se moglo opisati kao “rastući rat u sjeni borbe protiv Al-Qaede i drugih militantnih skupina”.

Osim već spomenutih slučajeva, karta uključuje sljedeće zemlje:

Burkina Faso

Od 2007. SAD imaju bazu u glavnom gradu, Ouagadougou, koja djeluje kao središte američke obavještajne mreže u cijsloj regiji. Špijunski zrakoplovi polijeću iz te zemlje i nadziru Mali, Mauritaniju i Saharu u potrazi za borcima Al Qaede islamskog Magreba (AQIM).

Republika Kongo

Američki vojnici ovoj zemlji pomažu u potrazi za članovima ugandske gerile iz “Vojske Gospodnjeg otpora” (Lord’s Resistance Army), koju vodi Joseph Kony.

Centralnoafrička Republika

U travnja 2013. SAD imaju oko 40 vojnika u toj državi, kojoj također pomažu u potrazi za Konyevom “Vojskom Gospodnjeg otpora”.

Čad

U svibnju 2014. godine je Washington najavio da će poslati 80 vojnika u tu zemlju i surađivati u potrazi za nigerijskim djevojkama koje je otela islamistička teroristička skupina Boko Haram.

Džibuti

Američka vojska tamo ima veliku bazu poznatu kao ‘Camp Lemonnier’. U zračnoj luci Džibuti-Ambouli se nalazi oko 4 000 vojnika, mnoštvo zrakoplova i bespilotnih letjelica.

Kenija

Od studenog 2013. u objektu “Camp Simba”, u blizini granice sa Somalijom, američka vojska ima oko 60 vojnika.

Niger

2013. američko ratno zrakoplovstvo uspostavlja bazu za bespilotne letjelice u glavnom gradu, Niameyu. Bijela kuća tvrdi da je u bazi oko 100 vojnika u misiji “prikupljanja obavještajnih podataka”.

Nigerija

U svibnju 2014. je mala skupina američkih vojnika i civilnih savjetnika raspoređena u Nigeriji, a pridružila se potrazi za djevojkama koje su oteli teroristi Boko Harama. Ovoj se postrojbi pridružilo oko 70 vojnika koji su već bili u Nigeriji, od kojih je 50 pripadnika redovitog osiguranja američkog veleposlanstva, te 20 marinaca koji su provodili vježbe.

SAD ima bazu u gradu Entebbe, iz koje polijeću nadzorni zrakoplova PC-12 u potrazi za “Vojskom Gospodnjeg otpora”. Ukupan broj američkih vojnika u Ugandi je oko 300, a službeno u zemlji “pružaju informacije, savjete i pomoć” snagama Afričke unije u potrazi za Konyem.

Američki ciljevi u Africi

Afrika je za SAD u zona od vitalnog interesa. 2008. se stvoreno Posebno zapovjedništvo američkih oružanih snaga za Afriku (AFRICOM), što jasno govori o strateškoj važnosti Afrike, od pomorskih puteva, Sueskog kanala i Roga Afrike, do pristupa prirodnim resursima.

Prema mnogim stručnjacima, SAD naporno rade da zadrže svoj utjecaj u Africi, jer znaju da će, ako što prije ne poduzmu hitne mjere, bit će ‘protjerani’ s afričkog teritorija.

Osim toga, neki analitičari ističu da je utjecaj na afričkom kontinentu “posljednje utočište Baracka Obame da na bilo koji način spasi svoj ugled koji je ozbiljno narušen neuspjesima njegove vanjske politike”.

“Američka vanjska politika pod Obamom je od strane mnogih stručnjaka osjenjena kao neuspješna, tako da Obama mora pokazati barem neki napredak u tom području”, rekao je politički analitičar Peter Akopov nakon summita američkog predsjednika i 47 afričkih šefova država u kolovozu 2014. godine.

Konačno, summit su mnogi vidjeli kao posljednji pokušaj da ujedinjenja SAD-a i Afrike u suprotstavljaju napredovanja konkurenata, posebice Kine, na takozvanom “crnom kontinentu”.

Američki rivali u Africi

Glavni protivnik zapadnih zemalja, posebice SAD-a, u borbi za utjecaj u Africi je Kina, čija je kampanja na kontinentu započela prije četvrt stoljeća. Iako su Kinezi počeli graditi odnose s afričkim zemljama u šezdesetim godinama, prije početka devedesetih nisu imali sredstava da značajno povećaju svoj utjecaj u Africi.

Afrički prirodni resursi su od vitalnog značaja za brzi rast azijskog diva, a posljednjih godina je Pekingu napravio značajan napredak zahvaljujući svojoj ekspanziji diljem kontinenta. Od 2000. godine Kina organizira slične sastanke na vrhu kao i SAD, a obujam trgovine između Kine i Afrike se u 2014. udvostručio, dok je onaj između SAD-a i Afrike ostao na istoj razini.

Općenito je Zapad u Africi još utjecajniji od Kine. Na primjer, Francuska kontrolira gotovo cijeli financijski sustav zapadnoafričkih država, ali Kineski uspon ozbiljno zabrinjava predstavnike zapadnih zemalja.

Rusija se vraća u Afriku

SSSR je pak uložio puno novaca i truda na kontinentu i bio je čvrsto uporište afričkih zemalja u procesu dekolonizacije. Od 1960. do 1990. godine je Sovjetski Savez takoreći bio najvažnija sila na kontinentu, a zemlje oslobođene od kolonijalizma su od Moskve tražile pomoć kako bi postale istinski neovisne.

SSSR je odgovorio na njihov zahtjev i dao im kredite, opreme i gradio infrastrukturu. Ideološko razumijevanje je također važno, jer su se mnoge zemlje odlučile za onoga koji im je dao priliku da se oslobode diktate Zapada i tako krenule socijalističkim putem.

Iako je nakon kolapsa Sovjetskog Saveza Rusija gotovo u potpunosti napustila Afriku, već ranih 2000-ih počinje postupni povratak na kontinent. Trenutno vodeće ruske rudarske tvrtke rade u Angoli, Gvineji, Namibiji, Nigeriji i Južnoj Africi. Sveukupno, Ruska je pozicija najjača u Južnoafričkoj Republici

Spirala povijesti

” Naravno da su temelje mnogih aktualnih problema Afrike stvorili kolonizatori. Europljani su preuredili kontinent na svoj način, bez obzira na lokalne tradicije, društvene odnose i kulturna obilježja afričkih zemalja, a zatim podmetnule bombu koja je sada aktivirana” , piše Aleksandar Šarkovski, analitičar portala NVO.

“Danas, zapadne zemlje, prije svega, SAD i multinacionalne korporacije koje iskorištavaju Afriku i njezine resurse, koriste prednosti od krize koju su sami. Oslabljene nacionalne vlade, jedna za drugom, došle su u situaciju da ovise o Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima. Sadašnja politika Zapada prema Africi podsjeća na Britansko Carstvo i temelji se na načelu “podijeli pa vladaj”, što je samo još jedna od analogija Amerike s politikom Rimskog Carstva i strategijom “divide et impera”. Svi znamo što se dogodilo Vječnom Rimu i Londonu. I ne zaboravite da se povijest ponavlja”, kaže stručnjak.

Zemlje subsaharske Afrike u kojima su trenutno prisutne američke oružane snage (Foto / Ivan Serbinov)

 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)