Raketni test Sjeverne Koreje nije dokaz da je Kim Jong-un luđak. Naprotiv. Ispaljivanje rakete je – u njegovom izoliranom shvaćanju – primjerena i neizbježna reakcija na aktualne vojne manevre SAD, piše list “Mannheimer morgen”

Komentatori njemačkog tiska bave se pitanjem hoće li SAD preventivno udariti na Sjevernu Koreju i upozoravaju na nuklearnu katastrofu koja prijeti, uz zaključak da Zapad mora shvatiti: Pyongyang zna kako je prošao libijski vođa Moamer el Gaddafi i irački vođa Saddam Hussein prenosi DW.

Podsjeća se da je Vijeće sigurnosti UN osudilo potez Sjeverne Koreje koja je testirala raketu dugog dometa preko japanskog teritorija.

“Trump i njegovi savjetnici su morali primiti na znanje da je dosadašnja taktika prema komunističkom režimu Sjeverne Koreje uvijek propadala propala”, piše Spiegel online.

Njemački magazin navodi da se za sada američki predsjednik zadovoljio prijetnjama, obećavajući (sjevernokorejskom vođi) Kimu Jong-Unu “vatru i bijes”. Prije samo nekoliko tjedana je izjavio da mu se čini kako je Pyongyang počeo poštivati Ameriku. A onda je uslijedio novi test.

“Kim Jong-un doduše svjesno nije izveo direktan napad protiv SAD ili nekog saveznika, ali je raketni test preko Japana pokazao koliko ga plaše Trumpove prijetnje: nimalo”, navodi Spiegel.

Tjednik navodi da “Trump i njegovi savjetnici odlično znaju da su u škripcu”.

“Iza zatvorenih vrata u Bijeloj kući već se tjednima razmatraju scenariji za preventivni rat protiv Sjeverne Koreje. Ali zaključak je uvijek isti: vojni udar Sjedinjenih Država protiv Sjeverne Koreje imao bi za posljedicu rat između Sjeverne i Južne Koreje. Posljedice bi bile razorne, pogotovo za milijunsku metropolu Seoul koja leži gotovo na granici sa Sjevernom Korejom”, piše portal.

Portal Badisches-Tagblatt iz Baden-Badena piše da je “teško predvidjeti kako će ovo završiti”.

“SAD će vojno reagirati najkasnije ako sjevernokorejski diktator ispali svoje omiljene igračke ka Guamu”, smatra taj list.

Deutsche Welle prenosi da drezdenski “Saechsiche Zeitung” ocjenjuje da “rješavanje konflikta vojnom silom ne smije biti opcija”.

“Ishod bi mogla biti atomska katastrofa sa stotinama tisuća mrtvih i pustošenjem Korejskog poluotoka. Postoji samo jedan način da se to spriječi: pričati i pregovarati, koliko god teško bilo”, smatra komentator tog dnevnika.

List “Mannheimer morgen” vidi stvari drugačije.

“Ni najnoviji raketni test Sjeverne Koreje nije dokaz da je diktator Kim Jong-un luđak. Naprotiv. Ispaljivanje rakete je – u njegovom izoliranom shvaćanju – primjerena i neizbježna reakcija na aktualne vojne manevre SAD sa južnokorejskim i australskim saveznicima. Pa ipak, to su samo dešavanja na površini. U dubini već mjesecima traje tiha diplomacija – razgovori na tajnim mjestima s kojih ništa ne curi u javnost”, piše u tekstu tog lista.

Navodi se da se “treba se osloboditi još jedne iluzije: nema tih pregovora koji će natjerati Kima da prekine raketni program”.

“To ga ne mogu natjerati ni Sjedinjene Države – posebno ne one. Jer za Kima se strašni primjer zove: Moamer el Gaddafi. (…) Gaddafija s atomskim oružjem nitko ne bi napao. To znači da su nuklearne bojeve glave za Kima životno osiguranje. To će Zapad, htio ne htio, morati prihvatiti kao realnost”, zaključuje list iz Mannheima.
 
(novosti.rs)

Primarni cilj SAD tijekom invazije na Irak 2003. godine nije bilo dovođenje demokracije u zemlje Bliskog istoka, već svrgavanje Saddama Husseina, koji je krišom promatran kao „prijetnja regiji”, rekla je bivša državna tajnica bivšeg predsjednika George W. Busha

„Mi nismo išli u Irak da bi donijeli demokraciju Iraku”, rekla je Condoleezza Rice na sastanku u Institutu Brookings u četvrtak, ističući da je cilj bio samo uklanjanje sigurnosnog izazova.

„Otišli smo u Irak da bi svrgnuli Sadama Huseina, za kojeg smo mislili da posjeduje oružja za masovno uništenje, i koji je bio prema Americi prijetnja u regiji. Bio je to sigurnosni problem.”

Dovođenje demokracije u Afganistan uklanjanjem radikalnih talibana nije također bio američki cilj, piše RT.

„Mi smo uništili talibane jer su oni pružili sigurno utočište Al-Kaidi nakon 9/11”, kazala je Rice.

„Nakon što smo to učinili, zasebna odluka o tome je nastala da li da se pokuša zagovarati demokracija u post-Saddamovom ili post-talibanskom Iraku ili Afganistanu, ili da bi se dala šansu za demokraciju. A mi smo zapravo raspravljali o tome. No, osjećali smo, osobito na Bliskom istoku, da smo dali dovoljno podrške autoritarnim vladarima koji su postali stabilni, a zatim ih gledali u konačnici kako postaju nestabilni …”

Rice, koji je služiila kao savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjedniku Georgea W. Bushu od 2001. do 2005. godine, negirala je da su Sjedinjene Države spremale da kroz svoju vojnu moć nametnu demokraciju u Iraku 2003. godine ili u Afganistanu 2001. godine.

„Nikad ne bih rekla predsjedniku Bushu: Upotrebi vojnu silu da bi doveo demokraciju u Irak i Afganistan”, dodala je.

To nije prvi put da je Rice naglasila da je Washington imao prioritet u Iraku eliminirati Saddama, označenog kao „rak na Bliskom istoku”.

„Mi nismo išli u Irak da bi donijeli demokraciju Iračanima”, Rice je rekla za ABC News u 2011., te je rekla da je Sadam Husein bio prijetnja koju „je trebalo riješiti.”

U 2003, Bush je odobrio američku invaziju na Irak, tvrdeći da je Husein posjedovao oružje za masovno uništenje (WMD), te da je radio s teroristima koji su napali SAD u rujnu 2001. godine.

Niti jedna od tih optužbi se uspostavilo da nije bila istinita.

U svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Debriefing the President: The Interrogation of Saddam Hussein”, bivši agent CIA-e John Nixon, koji je ispitivao Huseina 2003. godine, tvrdi da Islamska država (ISIS / Isil) se nije mogla pojavili pod njegovom vlašću.

„Malo je vjerojatno da bi skupina poput ISIS-a mogli uživati u takav uspjeh pod njegovim [Huseinovim] represivnim režimom nego pod vodstvom vlade Shia-Bagdadua”, rekao je Nixon.

On je naveo da je „Sadam osjetio da islamističke ekstremističke grupe u Iraku predstavljaju najveću prijetnju njegovoj vlasti” i učinio je sve kako bi se iskorijenila takva prijetnja.

Nedavno objavljen Chilcot izvještaj, eminentnih Britanaca o umiješanosti njihove zemlje u ratu u Iraku 2003. godine, daje istinitost Nixonovim pretpostavkama o ISIS-u. Dokumenti pokazuju da su 2006. – tri godine nakon okupacije – šefovi obavještajnih službi Velike Britanije sve više bili zabrinuti zbog porasta sunitskog džihadističkog otpora.

Ti radikali i dijelovi raspuštene iračke vojske kasnije su se pridružiili radikalnim džihadistikim skupinama, uključujući ISIS, navodi se u izvješću.

Do 2013. Al-Kaida u Iraku – uspostavljena tek nakon američke invazije i pobune protiv okupatora – se pretvorila u Islamsku državu Iraka i Levanta (ISIS), iskorištavajući nezadovoljstvo iračkih sunitskih muslimana pod dominirajućom Shiae vladom Al-Maliki.

Poslušajte intervju Condoleezzu Rice:
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

“Ilegalni ratovi. Kako NATO sabotira UN – od Kube do Sirije” je nova knjiga švicarskog povjesničara Danijele Gansera

Poznati stručnjak za globalnu sigurnost analizira sve ratove u kojima je sudjelovao NATO od samog formiranja pa do danas.

U intervjuu za Sputnjik Ganser govori o bombardiranju Jugoslavije, Blairovim zločinima i rušenju Assada.

Vaša knjiga se zove “Ilegalni ratovi” . Da li to znači da postoje i legalni ratovi?

Postoje, ali njih je vrlo malo. U statutu UN, najvažnijem dokumentu za međunarodno pravo, piše da ukoliko je zemlja napadnuta ona ima pravo braniti. Još jedan legitiman način je suglasnost Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Svi ostali ratovi su nelegitimni.

Kakva je vjerojatnost da Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda postigne konsenzus i da zeleno svjetlo za ratna djelovanje?

Trenutno je vrlo mala. Posljednji put Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je bio složan 1990. godine, kada je Husein napao Kuvajt, što je bio tipičan primjer ilegalnog rata.

Potom, 2011. godine sve stalne članice Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda su pristale na uspostavu zone zabrane letova u Libiji. Rusi i Kinezi su dali suglasnost jer su smatrali da će to zaustaviti krvoproliće, ali zemlje NATO-a su iskoristile mandat UN kako bi smenile režim.

Savez ne samo da je uspostavio zonu zabrane letova, već je i počeo bombardirati Libiju. To je nelegitimno jer to nije ono što je dogovoreno na razini Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Zato se Kina i Rusija osjećaju prevarenim i upravo zato nema napretka po drugom pitanju, Siriji. Međusobno povjerenje Moskve i Washingtona je vrlo ozbiljno narušeno.

Kako tumačite ono što se događa u Siriji?

Mislim da povjesničari taj rat vide drugačije nego oni koji dobivaju informacije samo iz medija. Kad čitam novine ili gledam televiziju u Švicarskoj, imam dojam da se radi o običnom građanskom ratu.

Zli predsjednik Assad uništava vlastiti narod i međunarodna zajednica mora ući u Siriju i da ga sruši. Odlučno sam protiv takvog načina prikazivanja stvari, jer je to pogrešna interpretacija.

Ne radi se o građanskom ratu, već o međunarodnom sukobu. Očito je da postoje zemlje koje žele srušiti Assada, a to su Katar, Saudijska Arabija, zemlje NATO-a poput Turske, SAD, Francuske, Njemačke, Velike Britanije, dok Rusija i Iran žele Assad ostane na vlasti.

Osim toga, u svojoj knjizi razmatram ilegalne ratove u Vijetnamu i Iraku. Bush i Blair nikad ne bi dobili “dozvolu” na razini UN za takvu operaciju, koja je kao što vidimo imala dalekosežne posljedice i destabilizirala cijeli Bliski istok.

Može se reći da u Vašoj knjizi NATO nije “pozitivac” . Kakvu ulogu je igrao NATO u svim tim konfliktima?

Kritiziram NATO jer ta organizacija sebe naziva obrambenim savezom, što nije točno sa znanstvene točke gledišta.

Obrambeni savez ne može napadati druge zemlje. Kada je 1949. godine formiran NATO, osnivači su tvrdili da oni nikada neće napadati, već će se samo braniti ukoliko Rusi i njihov Varšavski pakt budu napali Europu.

Postojao je strah od nuklearnog ili trećeg svjetskog rata, ali do toga, na svu sreću, nije došlo. Kada se raspao SSSR, postojala je vjerojatnost da će i NATO biti raspušten.

Pristaše mira su se nadale da će u svijetu biti manje konfrontacija i manje naoružanja, ali se to nije dogodilo. Čak naprotiv, 1999. godine NATO je počeo bombardirati Jugoslaviju, o kojoj također pišem u svojoj knjizi. Tada je NATO postao napadački savez, što je ilegalno, jer nije u skladu sa Statutom UN.

Da li bi Međunarodni kazneni sud u Haagu mogao procesuirati te zločine?

Taj sud je formiran 2002. godine, stoga ne može suditi akterima ratova koji su vođeni prije toga, ali Međunarodni sud bi mogao suditi odgovornima za napad na Irak, jer ti ljudi su umiješani u teške ratne zločine.

Međutim, od toga nema ništa, jer nitko ne smije optužiti, recimo Blaira ili Busha, iako je na njima teret odgovornosti za invaziju na Irak.
 
(sputniknews.com)

NEZADOVOLJAN ŠTO TURSKOJ NE DAJU DA SUDJELUJE U “OPERACIJI MOSUL”

Službena Ankara ne prestaje nakon neuspjelog puča da “bode” službeni Washington.

Turski lider, Recep Tayyip Erdogan, povodom osporavanja njegovoj zemlji prava da sudjeluje u oslobađanja iračkog grada Mosula od Islamske države rekao je:

“Turska nema ništa manje prava da sudjeluje u toj operaciji od Sjedinjenih Država. Jer, SAD su 2003. godine upale u Irak bez poziva njegov og tadašnjeg presednika Sadama Huseina “.

Još je – nimalo slučajno – dodao: “U operaciji protiv Islamske države u Mosulu sudjeluju zemlje koje nemaju nikakve veze s regijom, samo na bazi poziva dobivenog iz Bagdada …

Ali, zbog čega Bagdad nije uskratio poziv onima koji su u Irak došli bez Huseinovog poziva prije 14-15 godina? Prolivena je krv, poginulo je preko milijun ljudi. Svjetski moćnici djeluju po nepisanim zakonima koji odgovaraju njihovim interesima“.

Erdogan je sve ovo izgovorio na Međunarodnom kongresu pravnika u Carigradu.

Još je dodao da Tursku ne puštaju u “mosulsku operaciju” jer ona ne bi dozvolila da se dalje provocira sukob sunita i šiita.
 
(fakti.org)

KABUL JE PRIJE 11. 09. DVA PUTA NUDIO SAD POMOĆ U HVATANJU BIN LADENA, ALI JE TO GEORGE BUSH JR. ODBIO

Tragični događaji od 11. rujna 2001. godine postali su vododjelnica, nakon koje se čovječanstvo našlo u novoj realnosti.

Milijuni ljudi su prevareni lažima o tome što su bili uzroci i posljedice tog događaja. Američka elita militarizirala je društvo i, izgradivši “policijsku državu”, kriminalizirala državni aparat, uključujući i pravnu sferu, vanjsku politiku i obavještajnu službu.

SAD i njeni NATO saveznici su gurnuli svijet u eru “rata bez granica”.

Kronologija značajnih događaja

Već u 11 sati 11. rujna, administracija Georgea Busha-mlađeg izjavila je da je za “napade” na Svjetski trgovački centar i Pentagon kriva Al-Kaida. U ovom nevjerojatno kratkom vremenskom razdoblju nakon događaja 9/11 (sami događaji trajali su od 08:46 do 10:28 po lokalnom vremenu), nikakva dubinska i temeljna istraga incidenta nije provedena.

Također, ujutro istog tog dana, direktor CIA George Tenet je izjavio da je Osama bin Laden bio u stanju isplanirati “više nepredvidivih napada u kratkom roku”.

Državni tajnik Colin Powell nazvao je događaje “činom rata”, a predsjednik Bush je u večernjem televizijskom obraćanju naciji potvrdio da on “neće praviti razliku između terorista koji su počinili ova djela, i onih (stranih vlada), koji im daju utočište”.

Bivši direktor CIA James Woolsey, bez imenovanja određene zemlje, također je pokazao prstom na “državna sponzorstva”, a bivši državni tajnik Lawrence Iglberger je zaprijetio: “Mislim da ćemo pokazati, budući napadnuti na ovaj način, da smo strašni u našoj snazi ​​i u našoj osveti”.

U 21:30 formiran je “ratni kabinet”. Obuhvatio je veliki broj visokih vojnih i zapovjednika obavještajnih službi. A u 23:00 službeno je pokrenut “rat protiv terorizma”.

Gdje je bio Osama bin Laden 11. rujna?

Da li postoje bilo kakvi dokaz da je Osama bin Laden, to čudovište, koordinirao napade 9/11 – kao što tvrdi službena verzija događaja?

Prema podacima Urednici CBS-News Dena Razera od 28. siječnja 2002. godine, “američki neprijatelj № 1″ se 10. rujna 2001. godine nalazio na urološkom odjelu pakistanske vojne bolnice u Ravalpindiju, gdje mu je “uz potporu pakistanske vojske ukazivana medicinska njega”.

Rawalpindi je grad u kome se nalazi generalni stožer Oružanih snaga, kao i stožer pakistanske vojne obavještajne službe. Sve ovo su – posvećeni američki saveznici, koji su se nekoliko dana nakon 9/11 zakleli Sjedinjenim Državama na lojalnost u “ratu protiv terorizma”.

U Ravalpindiju su se nalazili američki savjetnici – kako u vojnim, tako i u obavještajnim linijama – koji su u to vrijeme blisko surađivali sa svojim pakistanskim kolegama. Upravo ovi pakistanski partneri su obećali Amerikancima “pomoć u hvatanju Bin Ladena”.

Sporazum je postignut u Washingtonu 12. rujna na sastanku državnog tajnika Powella i šefa pakistanske vojne obavještajne službe ( ISI ) generala Mahmuda Ahmeda .

CBS-ov izvješće ima izuzetan značaj i naglašava dvije očite činjenice.

Činjenica broj jedan – Osama bin Laden je bio u bolničkom krevetu i nikako nije mogao koordinirati napade 9/11.

Činjenica broj dva – bolnica, u kojoj je Bin Laden dobivao medicinsku pomoć, nalazila se pod upravom vojnih vlasti Pakistana, to jest Osamina lokacija je bila poznata i pakistanskoj i američkoj vojsci.

Istovremeno ministar obrane Donald Rumsfeld je tvrdio, da je lokacija bin Ladena nepoznata, i da je potraga za njim “isto što i traženje igle u plastu sijena”.

Osamu su mogli po nalogu Amerikanaca uhititi u najkraćem mogućem roku. Ovo “bi nas sačuvalo mnogih nevolja”, ali onda ne bi bilo “Legende o Bin Ladenu”, kojom su se hranile i medijske organizacije, i predsjednički glasnogovornici narednih jedanaest godina.

Invazija na Afganistan – NATO-ovska doktrina kolektivne odgovornosti

Kako je bilo moguće u ovim uvjetima proglasiti Afganistan odgovornim za 9/11?

Kao papagaji, ponavljajući službene izjave, zapadni mediji su već 12. rujna 2001. godine zahtijevali “kaznene mjere” protiv civilnih ciljeva u Afganistanu. Kakva brzina! (… isplanirana)

William Safire u svom članku u New York Times-u je to ovako formulirao: “Kada identificiramo baze i kampove napadača, moramo ih pretvorti prašinu – minimizirajući, ali prihvaćajući rizik kolateralne štete – i djelovati otvoreno i tajno, kako bi se destabilizirale države, koje su primile teroriste kao goste”.

Afganistanske vlasti proglašene suučesnicima u 9/11 jer su ih i administracija SAD i NATO optužili za pružanje utočišta bin Ladenu, što je bilo tretirano kao akt rata protiv Sjedinjenih Država.

I to – unatoč činjenici da je tijekom rujna 2001. godine vlada Afganistana dva puta diplomatskim kanalima predlagala Sjedinjenim Državama suradnju kako bi se bin Laden predao američkom pravosuđu. Ove inicijative su odbijene od strane predsjednika Busha, uz objašnjenje da Amerika “ne pregovara s teroristima”.

Odluka da se pokrene rat je donesena u 23:00 11. rujna 2001. godine u “ratnom kabinetu” Bush-Cheney. (toliko brzo da bi bilo nemoguće za vjerovati.

Već 12. rujna, na zasjedanju u Bruxellesu, Vijeće NATO odobrio je odluku Bushove administracije da se započne rat, pozivajući se na članak 5. Washingtonskog sporazuma.

Rat je pokrenut 7. listopada, 2001. godine, samo 26 dana nakon 9/11. Samo po sebi se nameće pitanje – koliko je vremena potrebno da se isplanira i realizira veliki rat na teritoriju, udaljenoj nekoliko tisuća milja?

Vojni analitičari potvrđuju da pripreme takvog rata zahtijevaju mnogo i mnogo mjeseci napornog rada vojnih stručnjaka. Na taj način, planovi rata sa Afganistanom bili su u završnoj fazi još prije 11. rujna 2001. godine.

Nameće se pitanje predvidljivosti napada 9/11. Drugim riječima, napadi 9/11 su iskorišteni kao izgovor i opravdanje za osvajački rat, za koji su planovi već bili pripremljeni u Pentagonu i NATO-u. Upravo ovaj rat je dobio naziv “Globalni rat protiv terorizma”.

Pravni argument koji su Washington i NATO iskoristili za invaziju na Afganistan, bila je činjenica da su napadi od 11. rujna navodno, bili neobjavljeni “oružani napad”, “izvršen iz inozemstva”, od strane neimenovane države i da se, shodno tome, na njih mogu primijeniti “zakoni i običaji rata” koji dozvoljavaju napadnutoj državi uzvratiti u “samoobrani”.

Ujutro 12. rujna 2001. godine Sjevernoatlantsko vijeće NATO, okupivši se u Bruxellesu, odgovorio je na odluku vašingtonskog “ratnog kabineta”, donijetu samo nekoliko sati ranije, usvajanjem sljedeće rezolucije: “… ako bude utvrđeno da je napad na Sjedinjene Države (11. rujna 2001. godine) bio usmjeren iz inozemstva protiv Sjevernoatlantske regije, on će biti tretiran kao aktivnost, predviđena člankom 5. ugovora Washingtonskog dogovora”.

U praksi, riječ “ako” je povučena zadugo prije 9/11, i NATO je već bio na ratnoj nozi. To je apsolutno bilo poznato svim vojnim stručnjacima, međutim, zapadni tisak nije pisao o tome.

Al Kaida – Made in America

Dobro poznata i maksimlno dokumentirana, ali krajnje rijetko spominjana u zapadnom tisku, jest činjenica da je Al-Kaida – tvorevina CIA-e. To potvrđuju čak i dokumenati američkog Kongresa. Tijekom predsjedanja Ronald Reagana, bezuvjetnu podršku i odobravanje od SAD i NATO dobili su islamistički “borci za slobodu”.

Od tada se ništa nije promijenilo. Al Kaidu i njene različite podružnice, uključujući “Libijsku islamsku borbenu grupu” (LIBG), “Slobodnu sirijsku vojsku” – izravno podržavaju SAD i NATO . Postavlja se pitanje: Kako je moguće voditi globalni rat protiv terorizma protiv svoje vlastite vojske”?

Unatoč tome, i Povjerenstvo za istraživanje događaja od 11. rujna, i zapadna štampa uporno se pridržavaju mitologije “vanjskog neprijatelja”.

Službena verzija 9/11 ne samo da iskrivljuje prave uzroke rušenja Svjetskog trgovinskog centra, već još isključuje istragu povijesnih dokaza o tajnoj potpori međunarodnom terorizmu od strane Sjedinjenih Država.

Zvanični narativ samo stvara iluziju da se Amerika i “zapadna civilizacija” nalaze u opasnosti. Bez “vanjskog neprijatelja” ne bi bilo “Globalnog rata protiv terorizma”. Cijeli program nacionalne sigurnosti SAD bi se raspao kao kula od karata. Zločinci u visokim kabinetima jednostavno ne bi imali podršku.

Irak – navodni sponzor napada 9/11

Tijekom 2002. pa sve do ožujka 2003. godine zapadni mediji su bili preplavljeni najrazličitijim izjavama o Osami bin Ladenu i oružju za masovno uništenje. S obzirom da stav službenog Washingtona nije uključivao da je Sadam Husein stojao iza napada 9/11, insinuacije na tu temu masovno su širene u medijima i u predsjedničkim govorima.

Evo kako je tijekom pres-konferencije listopada 2002. godine to iznio predsjednik Bush:

“Prijetnja dolazi iz Iraka. Ona neposredno proizlazi iz dionica iračkog režima i njegove posvećenosti arsenalu terora … Također, nikada ne smijemo zaboraviti najupečatljivije događaje iz nedavne povijesti. 11. rujna 2001. godine.

Amerika je osjetila svoju ranjivost – čak i od prijetnji koje dolaze s druge strane zemljine kugle. Mi smo bili odlučni tada, odlučni smo i danas da se suprotstavimo svakoj prijetnji, iz svakog izvora, koja iznenada može donijeti teror i patnje Americi”.

Kao rezultat ove kampanje, dva tjedna prije invazije na Irak u ožujku 2003. godine, 45 posto Amerikanaca je već vjerovalo da je Sadam Husein bio “osobno umiješan” u napade 11. rujna.

Pored toga, kao novi “mastermind” terorizma pojavio se – Abu Musab al Zarkavi. A Colin Powell u svom povijesnom obraćanju Vijeću sigurnosti UN-a u veljači 2003. godine detaljno je izložio “dokaze” o zlokobnoj vezi između Saddama Husseina i Abu Musab al-Zarkavija, fokusirajući se na njegove sposobnosti da proizvede kemijsko, biološko i radiološko oružje uz punu podršku i odobravanje baasistskog režima.

Smisao tih – potpuno falsificiranih tvrdnji Colina Powella svodi se na tezu da su Sadam Husein i Al-Kaida udružile napore u proizvodnji oružja za masovno uništenje u sjevernom Iraku i da je Huseinova vlada bila “država-sponzor terorizma”.

Kao posljedica toga, za “teroriste” koji se bore protiv američkih “mirovnjaka”, proglasili su cijeli irački režim.

Iran osuđen u New Yorku za “podršku Al Kaidi”

U prosincu 2011. godine, sud na Manhattanu proglasio je Islamsku Republiku Iran krivom za podršku Al Kaidi tijekom napada 11. rujna 2001. godine.

Ispitivanje navodne iranske uloge u napadima 9/11 je započeto 2004. godine sukladno preporukama Povjerenstva za istraživanje događaja 11. rujna zbog “relativno očite veze između Irana, Hezbollaha, i onih koji su oteli avione 9/11″.

U prosincu 2011. godine, odlukom suda ( Havlish v. Iran ) “sudac federalnog okružnog suda SAD George Daniels odlučio je da su Iran i Hezbolah materijalno i izravno podražavali Al Kaidu u napadima 11. rujna 2001. godine i da su zakonski odgovorni za štetu stotina članova obitelji žrtava 9/11, koji se smatraju oštećenim u ovom slučaju”.

Prema tvrdnjama odvjetnika tužitelja, “Iran, Hezbolah i Al-Kaida su formirali teroristički savez početkom 1990-ih”.

Citirajući svoje stručnjake u području obavještajne i nacionalne sigurnosti, odvjetnici su objasnili “kako su pragmatično nastrojeni lideri terora nadvladali šiitsko-sunitske nesuglasice kako bi se suprotstavili SAD-u (“Velikom Sotoni “) i Izraelu (“Manjem Sotoni”)”.

Iran i Hezbolah su, navodno, “obučavali pripadnike Al Kaide, između ostalog, da koriste eksploziv za razaranje velikih zgrada”.

Ova zakonska procedura bila je ništa drugo nego još jedno nemoralno oružje u izmišljenom “Ratu protiv terorizma”, koje je trebalo da se iskoristi protiv još jedne muslimanske zemlje. Igralo se na destabiliziraju Irana i opravdavanje budućeg rata protiv te zemlje.

Kao eksperti, koji su svjedočili na strani tužitelja protiv Irana, bili su oni koji aktivno sudjeluju u ratno-huškačkim aktivnostima neo-konzervativnih krugova. Svi oni pripadaju skupini arhitekata bliskoistočnih ratova u 21. stoljeću. U njihovom sastavu su i poznati propagandisti i visoki dužnosnici obavještajnih i oružanih snaga, i bivši američki dužnosnici.

Međutim, ovaj slučaj je još apsurdniji u svjetlu činjenice da je rujna 2011. godine, nekoliko mjeseci prije presude, iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad , koji dovodi u sumnju službenu verziju 9/11, optužio čelnike Al Kaide za “širenje teorije zavjere o napadima 9 / 11″. A njega jedan od poluzvaničnih organa Al Kaide optužio za diskreditaciju ove terorističke skupine.

Nakon 11. rujna 2001. godine kampanja dezinformacija u zapadnim medijima služila je ne samo za zataškavanje istine, već i za uništavanje što je moguće više povijesnih dokaza o proteklim događajima.

Upravo zbog toga je apsolutno neophodno pokretanje pravnih procedura protiv pravih nalogodavca, naručitelja, organizatora i počinitelja ovih zločina.
 
(fakti.org)

Tijekom intervjua u 2007. godini, umirovljeni američki general Wesley Clark, objasnio je da je Bushova administracija imala planove ‘zauzeti’ 7 zemalja tijekom 5 godina: Irak, Sirija, Libanon, Libija, Somalija, Sudan, Iran

Jer sam bio u Pentagonu odmah nakon 9/11. Desetak dana nakon 9/11, otišao sam do Pentagona i vidio sam tajnika Rumsfelda i zamjenika ministra Wolfowitza.

Otišao sam dolje samo pozdraviti neke ljude iz Zajedničkog stožera koji su radili za mene, a jedan od generala me pozvao na stranu.

On je rekao: “Gospodine, moraš doći i razgovarati sa mnom na drugom mjestu.”, rekao sam: “Pa, ti si previše zauzet.”

On je rekao: “Ne, ne.” On kaže: “Mi smo donijeli odluku da idemo u rat s Irakom. To je, otprilike 20. rujna.

Rekao sam: “Idemo u rat s Irakom? Zašto?”, on je rekao je: “Ne znam.”

On je rekao: “Mislim da oni ne znaju što bi drugo.”

Pa sam rekao: “Pa, jesu li pronašli neku informaciju koja povezuje Saddama s al-Qaedom?”

On je rekao: “Ne, ne.” On kaže: “Nema ništa novo u svezi toga. Oni su samo donijeli odluku da se ide u rat s Irakom.”

On je rekao: “Mislim da ne znamo što učiniti s teroristima, ali imamo dobru vojsku, i mi možemo srušiti vladu.”

I on je rekao: “Mislim da ako je jedini alat koji imate je čekić, svaki problem će vam izgledati kao čavao.”

Zato sam se vratio da ga nekoliko tjedana kasnije vidim, a do tada smo već bombardirali u Afganistanu.

Rekao sam: “Jesmo li još uvijek za rat s Irakom?” A on odgovori: “Oh, još gore od toga.” Ispružio je ruku na stol. Uzeo je komad papira.

A on odgovori: “Upravo sam dobio naredbe odozgo” – što znači iz ureda ministra obrane. Danas”

A on je rekao: “Ovo je dopis koji opisuje kako ćemo zauzeti sedam zemalja u pet godina, počevši od Iraka, a zatim Sirija, Libanon, Libija, Somalija, Sudana i završnu obrada, Iran.”

Rekao sam: “Je li to povjerljivo?”

On odgovori: “Da, gospodine.”

Rekao sam: “Pa, nemojte to meni pokazivati.” i ja sam taj plan vidio prije godinu dana, i ja sam rekao: “Sjećaš li se toga?”

On odgovori: “Gospodine, nisam vam pokazao taj dopis! Nisam ga pokazao!”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Nije riječ o nikakvoj ljubavi prema Sadamu Huseinu. Iračani su osjetili da je dolazak američke “demokracije” gori i od diktature. “Bush i Blair su lažljivci. Razorili su Irak i srozali nas na nulu, na razinu Srednjeg vijeka, možda i niže od toga. Da sam kriminalac, ubio bih ih vlastitim rukama”

U trenucima pada Sadam Huseina pod naletom američko-britanskog ratne mašinerije, svijet je u travnju 2003. obišla fotografija Iračanina kako maljem razbija spomenik iračkom diktatoru.

Više od 13 godina kasnije, Washington Post je pronašao Kadima Sharifa al-Jaborija među milijun izbjeglica u Libanonu, onog istog koji je 2003. snimljen kako razbija spomenik.

Samo što danas kaže da ga njegov čin iz tog razdoblja boli, kao i da ga je zbog toga sramota. Nije riječ o nekakvoj iznenada probuđenoj ljubavi prema pokojnom iračkom doživotnom predsjedniku, nego o tome da je, kako kaže, nakon Huseinovog pada s vlasti život svake sljedeće godine je bio sve gori i gori.

“I tada je bilo korupcije, sukoba, ubijanja, pljački. Bio sam tako sretan kad su ga srušili s vlasti. Ali, Sadam je pao, a na njegovo mjesto došlo je 1000 drugih Sadama”, istresao je dušu pred novinarima čovjek koji bi, kaže, sad više od svega želio da se diktator vrati iz mrtvih na stare pozicije moći.

On je, inače, nekad bio Huseinov osobni mehaničar motocikala, ali zapravo nema razloga da žali osobno za njim.

U jednom trenutku pao je u Huseinovu nemilost i nakratko završio u zatvoru. Sadamov režim pogubio je 15 članova njegove šire rodbine. Ali, od 2003. Irak je zapao u stanje potpune anarhije, stanje za koje su milijuni Iračana koji su to iskusili, danas vide kao neusporedivo gore čak i od brutalne diktature Sadama Huseina.

Irak se podijelio po liniji plemenskih, vjerskih sukoba. Na sve strane se ističu terorističke skupine, od kojih je Al Kaida samo jedna od mnogih, da bi na kraju veliki dio zemlje okupirala ID, koja je u nedavnom bombaškom napadu na trgovački centar u jednom jedinom trenutku pobila više od 250 ljudi usred svetog mjeseca Ramazana, nekad vremena slavlja, sreće, mira, posta i molitve.

Al-Jabori, nekad hrvač i dizač utega, kaže i to da za sadašnje stanje svakako krivi i aktualnu iračku vlast. Ipak … “Bush i Blair su lažljivci. Razorili su Irak i srozali nas na nulu, na razinu Srednjeg vijeka, možda i niže od toga. Da sam kriminalac, ubio bih ih vlastitim rukama”, rekao je novinarima.

S njim je, osim Washington Posta, razgovarao i BBC, što možete pogledati ispod.

Pogledajte video:
 

 
(Express.hr,B92)

Možemo zamisliti glupi pogled američkog građanina kojem se mozak pere već 20 godina kada čuje da je Sadam Hussein ubijao teroriste. Pa što on nije bio terorist?

Najizgledniji kandidat Republikanske stranke za predsjednika SAD Donald Trump ponovno je pohvalio bivšeg predsjednika Iraka Sadama Huseina, rekavši da je on “baš dobro” ubijao teroriste.

“Sadam Husein je bio negativac, zar ne? Ali znate što je radio dobro? Ubijao je teroriste. To je radio baš dobro”, rekao je Trump sinoć na skupu u Sjevernoj Karolini.

“On ih nije hapsio i čitao im prava. Oni su bili teroristi, gotovo”, rekao je američki milijarder.

Trump je prethodno izjavio da bi svijet bio “sto posto bolji” da su “diktatori” poput Huseina ili libijskog vođe Muamera el Gaddafija i dalje na vlasti.

Jake Sullivan, politički saveznik trampu rivalke iz Demokratske stranke Hillary Clinton, izjavio je da “Trumpova pohvala brutalnih diktatora kao da ne poznaje granice”.
 
(sputniknews.com)

Kao odgovor na Senat SAD-a koji je jednoglasno omogućio obiteljima žrtava 9/11 da tuže Saudijsku Arabiju, izvješće objavljeno u londonskom dnevniku Al-Hayat, od strane saudijskog pravnog stručnjaka Katib al-Shammaria, tvrdi da je SAD osmislio teroristički napad kao sredstvo stvaranja nebuloznih “neprijatelja”, kako bi prikupili javnu potporu za globalni rat protiv terorizma

U izvješću al-Shammarija, kojeg je preveo na Bliskoistočni Istraživački instituta za medije (MEMRI) , tvrdi da je dugogodišnja američka politika “izgrađena na načelu planiranja unaprijed i buduće vjerojatnosti”, koja je SAD sada okrenula teror prema Saudijskom režimu nakon što je uspješno korišten protiv prvog talibana i al-Kaide, zatim Sadam Huseina i njegovih sekularnih Baatista u Iraku.

Al-Shammari tvrdi da nedavne američke prijetnje “razotkrivanju” dokumenata koji impliciraju da je napad na saudijsku vladu jednostavno nastavak američke politike, koju on naziva “pobjedom uz pomoć arhive.”

On ističe da je tijekom početne invazije na Irak, pod George H. Bushom, Saddam Hussein ostavljen živ i na vlasti kako bi se koristio kao “pregovarački jocker”, no nakon što su odlučili da “više nemaju asa u rukavu” Washington je odlučio srušiti njegovu vladu i instalirao SAD-poduprtu vladu.

Teroristički napad 9/11 jebio “as u rukavu” američke vlade, kako piše al-Shammari.

“11. rujna je jedna od pobjedničkih karata u američkim arhivima, jer su se svi mudri ljudi u svijetu koji su stručnjaci za američku politiku i koji se bave analizom slike i videa 9/11 jednoglasno složili da je ono što se dogodilo u New Yorku bila isključivo američka akcija, planirana i provođena od strane Amerike.

Dokaz za to je slijed kontinuiranih eksplozija koje su dramatično proparale kroz obje zgrade … Stručnjaci građevine su ih srušili eksplozivom, dok su se avioni zabijali u njih, a to je samo dalo zeleno svjetlo za detonaciju – no zrakoplovi nisu bili razlog za kolaps.

No, SAD i dalje širi krivnju u svim smjerovima. Ova politika može biti nazvana ‘pobjeda pomoću arhiva (prošlosti)”, piše al-Shammari

Poticaj iza napada, piše Al-Shammari, bio je stvoriti “opskurnog neprijatelja – terorizam – što je postalo ono što američki predsjednici krive za sve svoje pogreške” i da će pružiti opravdanje za bilo kakve “prljave operacije” protiv svakog narodu svijeta.

Prema al-Shammarijevom izvješću u dnevniku Al-Hayat:

“Dana 11. rujna, Amerika je postigla nekoliko pobjeda u isto vrijeme, to su

1. Amerika je stvorila, po mišljenju javnosti, opskurnog neprijatelja – terorizam – koji je također postao jedini motiv za bilo kakve prljave operacije koje američki političari i vojni figure žele provesti u bilo kojoj zemlji, posebice namjenjena za muslimane, a posebice Saudijsku Arabiju.

2. Koristeći ovaj incident [9/11], SAD je pokrenuo novo doba globalnog naoružanja. Svi su željeli steći sve vrste oružja da se brane i istovremeno se boriti protiv opskurnog neprijateljske, terorizma – iako do ovog trenutka ne znamo suštinu tog terorizma o kojem SAD govori, osim da je islamski …

3. SAD je napravio da američki narod bira između dvije loše opcije: ili živjeti u miru, ali ostati izloženi opasnosti od smrti [terorizma] u bilo kojem trenutku, ili od gladovati u sigurnosti, jer se proračun u zemlji toliko povećao da bi mogao poslati Marince čak i na Mars”

Saudijski tisak je u bjesnilo zbog jednoglasne odluke Senata i izglasavanja prijedloga zakona kojim bi se Saudijska Arabija smatrala odgovornima u SAD-u za 9/11 napada.

Čini se da Al-Shammari izuzetno jasno vidi problem kao imperijalističkog stroja SAD-a, rekavši: “priroda Amerike je da ne mogu postojati bez neprijatelja.”

“Priroda SAD-a je da ne može postojati bez neprijatelja … Na primjer, nakon razdoblja tijekom kojeg se nitko borio nije, tj. nakon Drugog svjetskog rata, SAD je stvorio novu vrstu rata – Hladnog rata …

Zatim, kada je Sovjetska era završila, nakon što su im muslimani pomogli boreći se protiv komunizma na njihovoj strani, počeli su gledati muslimane kao nove neprijatelje! Amerika je vidjela potrebu za stvaranjem novog neprijatelja – i planirano, organizirano i provedeno su optužili muslimane za terorizam. To nikada neće završiti sve dok se SAD ne ostvari ciljeve koje je sebi postavio.”

Iako se čini da je borba protiv islamskog terorizma super za povećanje straha i državne propagande, i stanovništvo pasivno prihvaća gubitak slobode radi obećanja veće sigurnosti, a vojno-industrijski kompleks treba većeg neprijatelja kako bi opravdao godišnji proračun od 600.000.000.000 za ratovanje po svijetu, čime počinju obilježavavati Rusiju i Kinu kao “agresivne neprijatelje”, u nastojanju da naći novog neprijatelja sa kojim bi se sukobili u budućnosti.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

“ISIS ne bi ojačao da su još uvijek na vlasti lideri Libije i Iraka, Muamer el Gadafi i Sadam Husein”, izjavio je favorit za nominaciju Republikanske stranke na predsjedničkim izborima u SAD Donald Trump

“Bilo bi nam mnogo bolje da je sada Gadafi na vlasti”, rekao je nedavno Trump tijekom rasprave u kojoj su sudjelovali i senatori Ted Cruz i Marko Rubio.

Trump je istakno da je svijet trebao ostaviti Irak i Libiju na miru.

Kazao je i da su Gadafi i Husein “zaista loši”, jer je “njihovo odsustvo dovelo do uspona Daesu-a”, prenio je “Politiko”.

“Da smo imali Sadama Huseina i Gadafija, oni bi bar ubili teroriste, zar ne?”, Kazao je Trump.

“Ne kažem da su oni dobri, jer su loši, stvarno loši. Ali ne znamo što dobivamo. Pogledajte Libiju. Daesu, dok ovo izgovaramo, preuzima njihovu naftu. To je totalni kaos. Bilo bi nam mnogo bolje da su političari uzeli slobodan dan umjesto što su krenuli u rat”, naveo je Trump.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)