Osnivač kompanije Tesla Elon Musk tvrdi da je njegova tvrtka namjerno sabotirana od strane Novog svjetskog poretka u pokušaju suzbijanja tehnologije solarne energije i električnih automobila

U emailu koji je procurio i koji je poslan zaposlenicima, Musk je upozorio da osobe u sjeni koje rade za Naftnu industriju i Wall Street ulaze u njegovu tvrtku i žele uništiti Teslinu reputaciju.

Prema izvješću izvršnog direktora tvrtke Tesla, nedavna izvješća o tvorničkom požaru, izvješća o kvarovima automobila i izvješća o softverskim greškama, su lažne vijesti u mainstream medijima, koje su namijenjene uništenju ugleda tvrtke.

Tesla je službeno odbila komentirati navodnu zavjeru. Ako postoje dokazi koji zbilja potvrđuju sabotažu, moguće je da Teslu čekaju vrlo teška vremena.

U najboljem se slučaju radi o pojedincu koji je odlučio brzo zaraditi ili se osvetiti. U najgorem slučaju ovo bi moglo potkopati poslovnu budućnost cijele kompanije.

Evo cijelog emaila:

17. lipnja 2018

“Bio sam zadivljen da ovog vikenda saznam o zaposleniku Tesle koji je proveo prilično opsežnu i štetnu sabotažu našeg rada. To uključuje direktnu promjenu koda u sustavu Tesla Manufacturing Operating System pod lažnim korisničkim imenima i iznošenje velikih količina visoko osjetljivih podataka iz kompanije Tesla nepoznatim trećim stranama.

Puno njegovog djelovanja još nije poznato, ali ono što je dosad priznao je prilično loše. Njegova je motivacija bila da želi javnu promociju koju nije dobio.

Međutim, u ovoj situaciji može biti znatno više toga nego što možemo vidjeti, tako da će se još dublja istraga nastaviti ovog tjedna. Moramo utvrditi da li je djelovao sam sam ili s drugima u kompaniji Tesla i da li radi s nekim vanjskim organizacijama.

Kao što znate, postoji dugačak popis organizacija koje žele da Tesla umre. To su kratkoročni prodavači na Wall Streetu koji su već izgubili milijarde dolara i izgubili mnogo više.

Tada su su tvrtke za naftu i plin, najbogatije industrije na svijetu – koje ne vole ideju da Tesla napreduje na području tehnologije solarne energije i električnih automobila.

Ali ima glasina da te tvrtke ponekad nisu super ljubazne. Zatim tu je i mnoštvo velikih konkurenatskih tvrtki za proizvodnju plinskih i benzinskih automobila. Ako su spremni toliko varati u svezi emisija, možda su spremni varati i na druge načine?

Budite iznimno budni, osobito tijekom narednih nekoliko tjedana, dok povećamo stopu proizvodnje na 5000 na tjedan. Ovo se događa kada vanjske sile imaju najjaču motivaciju da nas zaustave.

Ako znate, vidite ili sumnjate u bilo što sumnjivo, molimo vas da sa što više informacija pošaljete bilješku na adresu e-pošte sa što je više moguće informacija. To se može učiniti u vaše ime, koje će se čuvati povjerljivo ili potpuno anonimno.

Veselimo da ćemo zajedno imati veliki tjedan dok povisujemo proizvodnju na 5000 komada Modela 3 automobila tjedno!

Hvala vam što ste radili toliko na tome da Tesla postane uspješna,

Elon“
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Svijet bi uskoro mogao doživjeti ozbiljnu digitalnu sabotažu, koja će prouzročiti metež, kaos i nered – upozorio je u utorak ravnatelj nizozemske tajne službe Rob Bertholee

Sabotaža životno važne infrastrukture je stvar zbog koje možda nećete moći zaspati – rekao je Bertholee pred stotinama stručnjaka i službenih predstavnika okupljenih na konferenciji o informatičkoj sigurnosti u Den Haagu.

Ovo upozorenje dolazi nakon što je od petka u neviđenom informatičkom napadu pogođeno više od 200.000 korisnika u najmanje 150 zemalja svijeta, ali čini se kako napad ipak jenjava.

Prijetnja cyber napada nije nestvarna, ona je tu oko nas – izjavio je ravnatelj Nizozemske tajne službe (AIVD) na dvodnevnom forumu koji je organizirala nizozemska vlada.

Mislim da smo možda puno bliže ozbiljnom činu digitalne sabotaže nego što se misli – istaknuo je.

Bertholee je podsjetio da je 2012. najveća saudijska naftna kompanija bila meta kratkog napada te da je tri godine poslije hakirana ukrajinska tvrtka za distribuciju električne energije, zbog čega nekoliko sati nije bilo struje.

Infrastruktura diljem svijeta je međusobno povezana, što ima velikih prednosti, ali i nedostataka – rekao je.

Zamislite što bi se dogodilo da se na dan-dva ili tjedan izvrši sabotaža čitavog bankarskog sustava. Ili da se dogodi kvar u našoj prometnoj mreži. Ili da se izvede informatički napad na kontrolore leta dok daju upute zrakoplovima. Posljedice bi bile katastrofalne – upozorio je Bertholee.

Zemlje se moraju pripremiti za buduće prijetnje na digitalnom polju, a vlade i privatni sektori moraju surađivati, budući da su tu naša društva najosjetljivija – rekao je.

Stručnjaci za informatičku sigurnost, koji upozoravaju da su mogući novi napadi, misle da su možda otkrili vezu između Sjeverne Koreje i informatičkog napada svjetskih razmjera, za koji još nitko nije preuzeo odgovornost, a u kojemu je u nedjelju stradalo 165.000 računala.
 
(jutarnji.hr)

Prema ruskim tvrdnjama, nakon neuspjelog “terorističkog napada” na tom su području pronađene bombe, streljivo i mine

Rusija je u srijedu optužila Ukrajinu da pokušava izvršiti oružani napad na Krim, poluotok koji je Rusija anektirala 2014. godine u jeku rusko-ukrajinskog rata, zbog čega su EU i SAD uvele sankcije Moskvi.

Prema navodima ruske obavještajne službe FSB, tijekom proteklog vikenda dogodila su se dva pokušaja napada, pri čemu su poginuli ruski vojnik i djelatnik FSB-a. Kako javlja BBC, ruski predsjednik Vladimir Putin rekao je da se Ukrajina upustila u “glupa i zločinačka” djela i da će Rusija na Krimu poduzeti “daljnje sigurnosne mjere”.

S druge strane, Ukrajina je odbiacila te optužbe i navedene informacije proglasila lažnim. Ukrajinska novinska agencija Interfax-Ukrajina citirala je, kako prenosi BBC, Jurija Tandita, pomoćnika šef ukrajinske sigurnosne službe, koji je rekao da Ukrajina nije i neće zauzimati svoj teritorij silom.

Drugi ukrajinski dužnosnici optužili su Rusiju da pojačava svoje vojne snage na Krimu blizu granice s Ukrajinom, što tumače da bi moglo značiti kako se Moskva priprema za ofenzivne operacije.

FSB pak tvrdi da su ukrajinske snage namjeravale sabotirati ključnu infrastrukturu anektiranog teritorija, uz artiljerijsku potporu s ukrajinskog teritorija, pri čemu je poginuo ruski vojnik, dok je ruski obavještajac stradao dok je pokušao uhvatiti Ukrajince koji su se pokušali ubaciti na Krim.

Prema ruskim tvrdnjama, nakon neuspjelog “terorističkog napada” na tom su području pronađene bombe, streljivo i mine.

Putin je rekao da nema svrhe u daljnjim pregovorima s Ukrajinom i pozvao je SAD i Europu da izvrši pritisak na Kijev kako bi promijenili svoje ponašanje, javlja BBC.
 
(jutarnji.hr)

Masivni požar izbio je u nedjelju navečer u blizini baze NATO-a u Izmiru, na zapadu Turske

Vatra prijeti bazi Savezničke Zemaljske Komande (LANDCOM) u mjestu Sirinyer (Buca).

Iako je poznato da je američko nuklearno oružje pohranjeno u drugoj bazi u Incirliku, nitko nije naglasio da se nuklearne glave ne nalaze ni u bazi u Izmiru.

U izvješćima lokalnih medija navodi se kako vlasti istražuju mogući čin sabotaže.

Pakao je počeo u nedjelju navečer na granici okruga Sahintepe i Mevkiinde. Požar je zahvatio travnato šumovito područje i širi prema vojnoj bazi NATO-a zbog jakog vjetra.

Prema CNN Turska, vatra prijeti nizu naseljenih mjesta.

Unatoč intenzivnim naporima stacioniranih trupa NATO-a da zaustave vatru, brzo širenje plamena se kreće sve bliže arsenalu, javlja T24 News. Kanal također izvještava da je moguće “sabotaža”.
 

VIDEO: Massive fire near NATO base in Izmir, Turkeypic.twitter.com/C0mqhWY9qe #TECH #News #Technology #aws #startup #Breaking

— TGVIA (@TGVIA) 24. srpnja 2016.

Pod NATO-ovim programom dijeljenja nuklearnog oružja, Washington održava svoj najveći inozemni nuklearni arsenal u Turskoj, koji se sastoji od najviše 50 nuklearnih glava, prema nekim procjenama.

Nuklearne bombe su pohranjeni u bazi Incirlik, a navodno se spremaju i u bazi Izmir.
 

I have seen things you people would not believe: NATO bases on fire off the coast of Izmir…pic.twitter.com/jamX73nFt3

— Robin Monotti (@robinmonotti) 24. srpnja 2016.

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Poznati britanski EU-skeptik i lider UKIP-a javno je potvrdio naklapanja koja već neko vrijeme kolaju medijima – u listopadu je preživio pokušaj atentata

‘Sva četiri kotača ne otpadaju slučajno’

Nositelj laskave titule ‘najomraženijeg Britanca’ tada je tijekom uobičajene vožnje po jednoj od francuskih autocesta tijekom prijevoza od Trenta do Brisela sletio s ceste, i to nakon što su mu otpali kotači na najsigurnijem europskom automobilu Volvu.

‘Bio sam usred ničega i našao sam se u prilično nezgodnoj situaciji’, potvrdio je Farage britanskom Daily Mailu. Policija mu je netom nakon očevida priznala da je riječ o ‘namjernoj sabotaži’ te su isključili bilo kakvu slučajnost.

‘U pitanju je bio smišljen pokušaj’, smatra francuski vještak. ‘Istina, ponekad se odvrne pokoji vijak ili olabavi – no nikada simultano na sva četiri kotača’, zaključak je istrage.

‘Ne znam tko stoji iza svega. Iskreno – način na koji mi se život odvija proteklih godina doveo me je u situaciju da me više ništa ne čudi’. Dodao je i kako je kroz godine imao više prijetnji smrću, te je odbacio daljnju istragu s obzirom na splet okolnosti i nemogućnost boravka u Francuskoj.

‘Tko mu je kriv što ne koristi službeno vozilo’

Prije pet godina ovaj britanski političar našao se u sličnoj situaciji – prilikom pada aviona zbog tehničkih problema izvučen je u posljednji tren. U gorućem kokpitu pretrpio je slomljena rebra, natučena pluća, brojne ožiljke i bolove. ‘Protiv sam Europske unije koja se postavlja na ovaj način.

Također sam protiv gospodina Barossa, kao i protiv gospodina Van Rompuya, a najviše se protivim toj prokletoj zastavi. I u pravu ste. Ta monstruozna čuda ne bi trebala vijoriti iznad vaših glava. Za to ne postoje nikakve zakonske osnove’ svojevremeno je i u Hrvatskoj tumačio Farage.

Komentari na čitavu situaciju vrlo brzo su se proširili društvenim mrežama, a prevladavajuće mišljenje je da ‘Farage samo presušno traži publicitet’.

Zanimljivo, dok su ga ranije hvalili zbog izbjegavanja službenih kanala prijevoza (avioni, službena vozila), te odbijanja zaštite – sada ga klasično kritiziraju argumentima da je ‘sam kriv zbog odbijanja političkih povlastica’. ‘Ne pije vodu priča da je Farage žrtva pokušaja atentata, a onda samovoljno odbija policijsku istragu’, mišljenje je autorice Louise Raw. Bilo kako bilo, Farage je pod povećalom.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno.hr,youtube.com/uredio:NSP)

Nova studija je podržala sumnju koja se već dugo vremena provlači, a to da Apple usporava starije modele njegovih iPhone mobitela da bi potaknuo korisnike da kupe noviji uređaj, i time od korisnika radi budale

Istraživanje provedeno u SAD analiziralo je pretraživanje u svijetu “iPhone je spor” i utvrdilo da je traženi pojam znatno porastao u vrijeme lansiranja novog modela iPhone-a.

To je onda bilo uspoređeno sa rezultatima sličnog pretraživanja za izraz ‘Samsung Galaxy je spor’, i otkriveno je da pretraživanje je broj pretraživanja pojma bio nepromijenjen prilikom izlaska novih modela iz Samsunga, piše dailymail.co.uk.

Istraživanje, provedeno na Sveučilište Harvard od strane PhD studenta Laure Trucco, slijedi tvrdnje da Cupertino-bazirana tvrtka (Apple) namjerno sabotira svoje stare proizvode.

Dopisnik New York Timesa, Sendhil Mullainathana, profesor ekonomije na Harvardu, opisano je rezultate opisao kao “udarne”.

“Ne bi li mnogi vlasnici poslovnih kompanija željeli da je njihov stari proizvod je manje koristan kad god će izdati noviju verziju?” G. Mullainathan je napisao.

“Kada prodate uređaj i kontrolirate operativni sustav, to je opcija za prijevaru”.

Dok neki MailOnline čitatelji nisu primijetili usporavanje Apple telefona, drugi tvrde da je Apple sabotirao starije telefone putem ažuriranja softvera.

“To je opće poznato”, napisao je jedan čitatelj.

“Ako želite da vaš iPhone ostane brz i praktičan, nemojte ga softverski nadograditi, jer nove nadogradnje dolaze u roku od šest mjeseci nakon izlaska novog iPhonea”.

Prošle godine, Catherine Rampell, je također pišući u New York Timesu, bila zabrinutosta da je Apple mogao biti napraviti novi operativni sustav koji samo radi na najnovijim verzijama proizvoda.

Rekla je da je njezin iPhone 4 postao mnogo sporije kada je skinula i nadogradila iOS 7 – te da je jedino rješenje, čini se kupiti iPhone 5.

Gđa Rampell je optužila Apple da im je ponestalo ideja pa se pokušavaju ‘ispirati mozak’ svojim klijentima u kupnji novog iPhone 5S i 5c, jer oni izgledaju lijepo.

Njezine tvrdnje su potaknule teoretičare zavjere koji odavno drže da se Apple bavi ‘planiranim zastarijevanjem’, pojam koji je poznat još od Velike depresije 1930-ih.

Teorija navodi da proizvođači, od automobila do mikrovalovalne pećnice, daju određeni rok trajnosti proizvodu i onda će jednostavno prestati raditi, prisiljavajući potrošače da kupuju novi.

I Apple je suočen se tvrdnjama da je kriv za planiranje zastarjevanja puno prije roka.

Kada je počeli koristiti otpornije vijke stručnjaci kažu da je to zaustavilo korisnike da sami popravljaju telefon, ako je došlo do problema.

U međuvremenu, u 2012. Apple je tužen od strane brazilskog Instituta za politiku i Pravnog softvera tijekom lansiranjanovog iPad Aira.

Organizacija tvrdi da zato što je novi retina zaslon na novom iPad 3 suvišan i da Apple mijenja svoje uređaje prebrzo.

“Ako možete isprati mozak potrošačima u razvoju novih izgleda koji čine staru stvar nezanimljivom više estetski nego funkcionalno, tada imate veću prodaju iz skupine vaših postojećeih klijenata.”
 
(preveo:mag.A.B./uredio:nsp)

Zašto facebook nudi samo gay zastavu i onu francusku ako želite na brzinu pofarbati svoj avatar, u znak solidariziranja s nekim? Brojni korisnici društvenih mreža danas pitaju zašto nije bilo ruskih zastava, zašto je život onih u Beirutu manje vrijedan od života u Parizu? I znate što, u pravu su. Ali ne samo to…

Lijevo liberalni mediji danas su sretni, jer samo jedan terorist je došao s izbjeglicama. Većina su bili ljudi rođeni u Belgiji i Francuskoj. To je eto krunski dokaz da imigranti ne predstavljaju opasnost i da granice ne treba niti zatvarati, jer su teroristi ionako već tu, rođeni na zapadu! Francuze su pobili ljudi rođeni u Francuskoj i Belgiji.

A Francuska 24 sata nakon masakra u Parihu udara po civilnim ciljevima u Islamskoj državi u Siriji da se osveti za napad? Neka mi netko objasni tu logiku. Dakle mi ćemo, jer smo multikulti i cool, pobiti hrpu civila u dalekoj zemlji o kojoj malo znamo i za koju nas nije briga, jer su naši vlastiti građani digli ruku na sugrađane? “Ali oni su to radili u ime ISIL-a, pa treba uništiti ISIL!”, kažu Francuzi.

Da. Solidarnost s Francuskom, koja je praktički tražila da se ovo dogodi, čija je politika bila slijepa i gluha na upozorenja, vođena sebičnom ljevičarskom politikom koja svjesno ugrožava vlastite ljude da bi dokazala neku svoju idiotsku poantu o suživotu i multikulturalnosti? Taman posla. Ta i takva Francuska država ima krv svojih građana na svojim rukama! Da se radi o korporaciji, žrtve bi je mogle tužiti za težak nemar! A zastava ne predstavlja pobijene ljude. Ona predstavlja državu.

U oči pada licemjerje francuskog predsjednika koji danas zatvara granice, a do jučer se zgražao nad Orbanom. Zašto to nije uradio prije? Ako to radi sad jer nije znao što će se desiti, onda je neodgovorni idiot. Cilj državništva je, kako je govorio Enoch Powell, vizionar koji je predvidio ovu situaciju, spriječiti predvidiva zla! Ja bih, u takvoj situaciji, radije stavio mađarsku zastavu u znak potpore državi koja je uradila ono što je osnovna funkcija svake države: Zaštitila svoje stanovništvo! Jer tome države služe: da bi štitile život i imovinu svojih građana, i to prije svega kroz zaštitu granica, kako osvajači i otimači ne bi ulazili!

Posao države nije štititi infantilne multikulti-ideale niti svjetski mir. Posao države je štititi granice, nacionalnu sigurnost i imovinu građana od svih koji je žele oteti, pa i od migranata kojima je uglavnom cilj živjeti od socijale, dakle tuđe zarade.

Francuska danas ide u rat protiv ISIL-a, a do jučer im je neprijatelj bio – Asad. Francuski predsjednik danas govori kako će bombardirati teroriste ma gdje bili – uključuje li to i Slavonski Brod ili predgrađa Pariza? Jer, odande dolaze teroristi! I balkanskom rutom, jasno – a ne “poslovnom klasom”! Usput, hoće li se dotična bar ispričati zbog svojih tvrdnji, sad kad je otkriveno da je bar jedan terorist došao preko Hrvatske?

Kad se dogodio 9/11, malo tko je u Europi rekao da suosjeća s Amerikom. Pokazati sućut je bilo maltene svetogrđe: “Tako im i treba, zaslužili su”, glasio je bojni poklič. I u Hrvatskoj i u Francuskoj podjednako. Znate, Amerika je supersila, a njih nitko ne voli, to je normalno. Ali mene je stvarno zgrozio nedostatak bilo kakve empatije. Bio sam duboko razočaran u ljude čitajući teorije zavjera, koje i danas prevladavaju kad se govori o 9/11.

Bilo je tu svega, Židova, ljudi guštera, samo ničeg logičnog. Da, Francuzi su uvijek bili naročito antiamerički nastrojeni – vjerojatno jer imaju nekakav osjećaj da oni više nisu supersila kakva su bili do nekog stoljeća, jer Amerikanci to jesu. Ali kad bi sad netko pokušavao uzvratiti istom mjerom podsjećajući na to kako su Francuzi i te kako imali kolonijalnu prošlost, u kudikamo većoj mjeri nego Amerikanci, kako su svijetu upravo oni podarili riječ “teror” – ona je došla u upotrebu nakon francuske revolucije, kad su oni koji su obećavali bratstvo, jednakost i slobodu umjesto toga uveli giljotinu i nasilje te doveli na vlast Napoleona, prvog megazločinca suvremenog svijeta – to bi bilo duboko pogrešno.

Kao što one tajnice u Towersima i činovnici koji su radili 12 do 16 sati dnevno u uredima da bi prehranili obitelji i odškolovali djecu nisu imali ništa s američkim ratovima, pravednim ili ne, tako i današnji Francuzi nemaju ništa s francuskom kolonijalnom prošlošću. Niti su posjetitelji kafića i koncerta išta uradili da bi zbog toga zaslužili ovako grozan kraj.

Ali upravo je u tome problem, što u Francuskoj nitko nije uradio ništa. Upravo zbog stalnih zapadnjačkih izljeva samokritičnosti “zbog kolonijalizma i raspirivanja ratova”, te tolerancije prema islamu i glupave sentimentalne, kvazihumane politike dovlačenja islamista u EU (“sve su kulture jednako vrijedne, jedino je naša kršćanska zločinačka”) se džihadisti i šehidi valjaju od smijeha. Jer, ovako naivnog i glupog neprijatelja nisu nikad imali niti su sanjali da će ga imati.

Europa je “sitting duck”, plijen koji pasivno sjedi i ne pokušava pobjeći niti se braniti ni kad je opasnost i više nego očita. Koliko smo tupi postali, koliko nam je ispiranje mozga pričama o bezuvjetnoj ljubavi među ljudima i narodima otupilo svaki prirodni instinkt za opasnost i odake dolazi? Pa da Amerika nije u Drugom svjetskom ratu stavila sve Japance u logore, sabotaže bi odnijele ne samo tisuće američkih života nego i pobjedu u ratu! Jer, ne piše niti jednom Arapinu u Parizu na čelu da je terorist, kao što nije ni Japancu: to se zove predostrožnost.

A s druge strane, svjedočimo scenama čiste panike i dezorganizacije kad napadi počnu, i nitko se čak ni ne pokušava braniti! Uostalom dovoljno je pogledati video: ljudi viču “Mi smo Francuzi, ne bojimo se!”, da bi sekundu kasnije na zvuk petardi krenuli u panici gaziti kineske svijeće i plastične krunice položene za žrtve. Prizor neugodno podsjeća na 1940. kad je Pariz pao bez ispaljenog metka.

Ubijati civile, a pritom će političari krivicu svaliti na neke zločeste dečke u pustinji, imperijalizam, zločinačko kršćanstvo, fašistoidnu desnicu koja ne želi da liberali dovlače stotine tisuća novih potencijalnih terorista, pardon “doktora, atomskih fizičara i budućih Nobelovaca”, u zemlju?

Pritom je neka vrsta perverzne poetske pravde to što će upravo ti koji najglasnije relativiziraju islamski terorizam biti prvi koje će u Kalifatu poubijati, o čemu svjedoči i zanimljivi detalj iz pariških događanja – naime, Čilenanac koji se našao na mjestu napada posvjedočio je za medije kako su ga teroristi pitali vjeruje li u Boga i je li Francuz, a kad je odgovor na prvo bio pozitivan, a na drugo negativan – pustili su ga.

Stvarno, kako to objašnjavaju liberali, alternativci, “zeleni”, feministice, gay aktivisti, koji nam već godinama tumače kako nam islamisti, ne budemo li ih izazivali, neće ništa? Gdje su dušebrižnici koji su “dobronamjerno” nagovarali Hrvate da ostanu izvan NATO-a “jer bi to moglo razljutiti islamiste”, i da otkažu predstave u Dubrovniku da ne ljutimo multikulti elemente?

Sama ideja da bi islamisti nekog ikad poštedjeli zato jer je podržavao imigraciju i multikulturalnost je idiotska, što dokazuje i to da se napad dogodio u Hollandeovoj Francuskoj, koja nije dio vojnog krila NATO pakta, koja ne odobrava američku politiku na bliskom istoku, koja se zalaže za dovlačenje sve moguće mladeži s Bliskog istoka u EU i za davanje istima svih mogućih privilegija i socijalnih prava. Iduća je vjerojatno Švedska. Mađarska?

Ne, malo je vjerojatno da će u Mađarskoj doći do napada: vjerojatno bi Mađari uredno sve malobrojne muslimane u toj zemlji ispratili do granice, i muslimani u Mađarskoj to znaju. Zašto onda napadaju one koji su dobri prema njima? Jer mogu. Jer ih nitko ne sprječava.

No, ono što se meni gadi je što nitko nije izrazio nikakvu solidarnost kad je ta ista Islamska država pobila dva puta više Rusa u avionu, isto tako nedužnih, i ne samo to nego je bilo i te kako sprdanja s Rusima. Zašto život Francuza nama vrijedi više nego život Rusa? Jer su Francuzi “naši” a Rusi neprijatelji?

Stvarno, bilo je ogavno gledati kako se Charlie Hebdo iživljava nad žrtvama u ruskom avionu – kad bi se netko tako šalio s mrtvim Francuzima, kako bi to izgledalo? Društveno neprihvatljivo? Charlie zna što se smije a što ne: trenutno je društveno prihvatljivo sprdati Ruse, katolike, ili muslimane, ali ne i homoseksualce, leftarde, i Židove (zbog potonjeg je jedan karikaturist dobio otkaz).

Gadi mi se što nitko nije izrazio solidarnost s građanima Bejruta, gdje se dan ranije dogodio teroristički napad. Tamo je jedan hrabri otac dvoje djece, Adel Termos, žrtvovao svoj život, svojim tijelom zaustavio bombaša, kako bi spasio sugrađane, kako bi spasio svoju vlastitu djecu. U Parizu smo pak svjedočili scenama posvemašnje panike, pa i kukavičluka čim su se začule petarde. Jer naš svijet više ne odgaja heroje, odgaja ovce koje čekaju da ih zaštiti vlast, policija, država, i nisu se u stanju braniti sami, niti imaju uopće instinkt da bi trebali.

U francuskim novinama nigdje nije bilo sućuti za 200 katoličke djece ubijene u Siriji, ili za žrtve napada u Bejrutu. Kad je Boko Haram pobio preko sto studenata nedavno u Keniji, to smo uzeli zdravo za gotovo, maltene nitko nije niti izvijestio o tome: politički korektni mediji koji nas uče da svačiji život vrijedi jednako su to odšutjeli jer nikog stvarno nije briga: tamo u Africi ionako život nije nikad vrijedio mnogo, ako išta, kažu, pa čemu se zbog toga uzrujavati.

Tamo se događa svaki dan, u Parizu ne. Istina, logično je da više marimo za sebi bliže ljude, glupo je tvrditi da ne bi trebalo biti tako. Ali nije tome tako davno kad je teror u Parizu bio svakodnevnica, tek koje stoljeće! Teško je zaboraviti i olovne godine, sedamdesete, kad su Crvene brigade, Frakcija crvene armije, i tisuće drugih terorističkih organizacija uglavnom lijevo-komunističkog opredjeljenja ubijale ljude i postavljale bombe. U ime čega? Ovog što danas imamo. Licemjerje vlada današnjim zapadom: teško je ne sjetiti se kako su se lideri zapada odnosili prema ratu na prostoru bivše SFRJ, i s kojim je cinizmom Mitterand sletio u Sarajevo i produžio rat za nekoliko godina.

A što tek reći za to što je jedan od terorista po svemu sudeći bio borac FSA, Free Syrian Army – to su “umjereni teroristi” koje zapad podržava, a Francuska ih je naoružavala. Oni su u zapadnim medijima dobri dečki koji se bore za demokraciju i protiv diktatora Asada, dok su ISIL-ovci “loši dečki”. Iako se u biti radi o jednom te istom šljamu, i jedni i drugi u Siriji zdušno tamane kršćane, odsjecaju glave, i služe se istim metodama – pa čemu onda misliti da neće tamaniti kršćane i kad dođu ovdje s valom izbjeglica? Ovo što se događa je sasvim izmaklo kontroli. Kao lijek za terorizam nam se nudi još veći uvoz muslimana, što je otprilike kao liječenje alkoholičara s još više alkohola, ili gašenje požara benzinom.

Mi ignoriramo žrtve u Siriji, kao što je Europa ignorirala naše: tamo se neki divljaci kolju, samo da to ne dođe kod nas u civilizaciju. Možda su nekom tko inače smatra da zločin nema nacionalnost ipak bliži Francuzi, jer neki sad kažu, oni su ipak dio naše kulture, logično je da više žalimo bliske ljude iako propovijedamo nediskriminaciju. Ali ovo jest diskriminacija, suptilna, i dolazi od onih koji se u nediskriminaciju kunu. Meni nisu bliži Francuzi.

Meni su bliži oni koji imaju hrabrost, čast, ponos, ma koje nacionalnosti bili. Ne vidim po čemu život Francuza vrijedi više nego život Rusa ili sirijskog kršćanina. Nismo stavljali slike za njih. Zašto bismo za nekog drugog? Neki kažu, “Da je iskočila aplikacija, stavljali bismo”. Ali nije iskočila, zar ne? I nismo stavljali.

Žao mi je, ja sam “profašističko govno” bez empatije, i meni svačiji nevini život vrijedi jednako. I onaj u Siriji kao i onaj u Parizu. I ne vidim po čemu mi imamo braniti vrijednosti sekularne Francuske, a ne islamske države. Zašto mi mislimo da su naše zapadne tzv. vrijednosti univerzalne? Jer su naše? Onda budimo iskreni i krenimo u rat za obranu kršćanstva, jer ono definira zapad. Francuska kao država ne stoji već davno iza ničega, nikakvih vrijednosti. U ratu između ISIL-a i Francuske ISIL je u velikoj prednosti, jer oni su spremni umrijeti za ono u što vjeruju. Francuzi, Hrvati, jesmo li mi spremni umrijeti za ono u što vjerujemo? Za gay brakove i pravo da jedemo svinjetinu i pijemo pivo? Ne, ne bih rekao. Čudilo bi me.

Gandijevski altruizam ateista i kršćansko milosrđe samo idu na ruku etosu Islama, koji je različit od židovskog i kršćanskog: kršćanski etos jednako vrednuje svaki ljudski život, i jasno poručuje “Ne ubij”, dok Islam uči da je kjafira ne samo dozvoljeno, nego i poželjno ubiti. Moralna je obaveza svakog muslimana raditi na uspostavi Islamske države, Ummeta, na zemlji, a ne tek težiti spasu duše.

Slabost i kukavičluk zapad pogrešno zove tolerancijom iako tolerancija po definicije NIJE odricanje od vlastitih vjerovanja da bi se ugodilo nekom drugom, niti je iznuđeni ustupak tolerancija!. Na islamiste koji nam rade o glavi danas idioti na zapadu idu porukama mira, ponudama otvorenih granica, socijalnim povlasticama. Ali zato se na njihove zemlje ide tenkovima, jer je navodno tamo izvor zla. Ali da je Hollande do kraja pošten, napao bi predgrađa Pariza. Jer odande dolaze teroristi, ne iz Sirije. A mi bismo stavili mađarske zastave, u znak potpore političaru koji je otrpio golem pritisak i uvrede da bi zaštitio svoj narod.
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

CIA je savjete izradila za svoje špijune na terenu koji imaju zadatak uništiti kompanije u koje su infiltrirani

Ako vas dosta kolega na poslu živcira i smatrate ih nesposobnima, moglo bi biti da rade za CIA-u. Dobro, možda ne baš za CIA-u, ali prema tajnom dokumentu kojeg je CIA nedavno objavila, a koji se zove “Jednostavan vodič za sabotažu na terenu: Strateške službe” neki se ponašaju upravo onako kako američka tajna služba savjetuje, piše Independent.

Taj dokument naime sadrži savjete za njihove špijune kako da unište tvrtke u koje su infiltrirani, a oni nevjerojatno podsjećaju na ponašanje pojedinaca u raznim tvrtkama u kojima nema špijuna i koje sasvim sigurno nisu pitale CIA-u za savjet kako rasturiti firmu.

Ovo su savjeti za sabotažu i sigurno vam je sve ovo jako dobro poznato:

#1. Kad god je moguće, sve poslove upućujte komisijama na “daljnje proučavanje i razmatranje”. Pokušajte formirat što je moguće veće komisije sa ne manje od pet članova.

#2. Potežite nebitne teme što češće možete.

#3. Pravite se da ste pogrešno shvatili upute što trebate raditi. Postavite bezbroj pitanja i uključite se u duge prepiske o uputama koje “ne razumijete”. Žalite se na njih kad god možete.

#4. Cjepidlačite o preciznoj upotrebi riječi u komunikaciji i izveštajima.

#5. Budite nerazumni i zahtjevajte od vaših kolega da budu “razumni”. Izbjegavajte rasprave koje vas mogu uvaliti u nevolje ili vas osramotiti pred svima.

#6. Nemojte naručivati nove materijale za rad, sve dok vam postojeće zalihe ne budu gotovo potpuno iscrpljene. Tako će i najmanje odlaganje ispunjenja vašeg zahtjeva značiti da je rad u potpunosti onemogućen.

#7. Kako biste smanjili motivaciju zaposlenih, a time i produktivnost, budite ljubazni prema najgorim zaposlenicima i unaprijedite ih iako to ne zaslužuju. Diskriminirajte efikasne i dobre djelatnike i žalite se na njihov rad.

#8. Popunjavajte formulare nečitko, tako da se posao mora ponovno obavljati; pravite greške ili preskačite obavezna polja.

#9. Širite uznemirujuće glasine i tračeve tako da zvuče kao “insajderska” dojava.

I bez ovih savjeta vaš će šef biti izluđen, i za vas misliti da ste nesposobni idiot koji kada on ne gleda, spava i zabušava na radnom mjestu!
 
(express.hr/uredio:nsp)

U prvim satima i danima nakon tragedije moglo se čuti svakakvih detalja, koje je uvijek zanimljivo skupljati jer se tada najlakše provuku kroz mrežu službene priče koja postaje sve čvršća i gušća kako vrijeme prolazi, i kako je mediji čine sve stvarnijom u ljudskoj svijesti

By Krešimir MIšak

Mada statistički gledano let zrakoplovima predstavlja siguran način putovanja te je broj ljudi nastradalih u zrakoplovnim nesrećama višestruko manji od broja nastradalih u, primjerice, automobilskom prometu, ipak su upravo zrakoplovne nesreće uvijek privlačile pažnju i – slobodno se može reći – izazivale užas. Zbog svoje masovnosti kad se dogode, zbog bezizglednosti u kojoj se nalaze ljudi zatočeni visoko u zraku u metalnoj cijevi i vjerojatno još niza drugih faktora.

No, u posljednjih petnaestak godina posebna vrsta zrakoplovnih nesreća počela je plijeniti pažnju. One imaju zajedničke osobine – okolnosti pod kojima su se dogodile nikad nisu do kraja razjašnjene, a nesreće su bile i medijima eksploatirane tjednima i secirane do detalja. Uz sve navedeno, neke su sasvim jasno bile dio aktualnih političkih igara pa je prema “zaključcima” koji su iz njih izvođeni i korišteni za usmjeravanje raznih akcija bilo lako zaključiti otkud vjetar puše. Kod nekih drugih skriveni ciljevi nisu bili jednoznačno vidljivi.
Ako se sjetimo teze Edward Bernaysa da se stručnjak za odnose s javnošću bavi stvaranjem događaja koji drastično prekidaju rutinu života, te prihvatimo očiglednu ideju da je čitav naš društveni okoliš oblikovan propagandom, jasno je da su zrakoplovne nesreće same po sebi potencijal za pobuđivanje ljudske pažnje i emocija. A nesreća u Francuskoj je najveća na francuskom tlu nakon pada nadzvučnog zrakoplova Concorde u lipnju 2000. godine kada je poginulo 113 ljudi.

Planirane nikad razjašnjene nesreće za koje su krivi “oni drugi”

U proteklih petnaestak godina u takve nesreće spadaju navodno oteti zrakoplovi koji su 2001. udarili u nebodere WTC-a u New Yorku; potom nesreća 10. travnja 2010. u kojoj je poginuo predsjednik poljske vlade i dvadesetak ministara, parlamentarnih zastupnika, generala itd., nakon što su vjerojatno malo previše tjerali po svom; da ne zaboravim let Malaysia Airlinesa MH370 koji je bez traga jednostavno nestao 8. ožujka 2014. iznad Južnokineskog mora; potom je, nevjerojatnom igrom podudarnosti, zrakoplov iste tvrtke – let MH17 – srušen 17. srpnja 2014. nad Ukrajinom, za što se pokušavalo okriviti rusku vladu, mada su mnogi ukazivali na poteškoće takvog scenarija i da je to bio pokušaj demoniziranja protivnika od strane zapadnih sila (poglavito SAD-a) koji podržavaju ukrajinski režim kojeg neki opisuju kao profašistički. Nakon ta četiri kontroverzna slučaja, niz se nastavlja nedavnom nesrećom Airbusa 320 njemačke tvrtke Germanwings, let 4U9525, koji se 24. ožujka 2015. srušio u francuskim Alpama, na jugu zemlje, u regiji Barcelonnette, dok je letio na liniji Barcelona – Düsseldorf.

Taj slučaj dijeli neke odlike navedenih prethodnika. Mediji su ga puni od jutra do mraka, što, primjerice, nije bio slučaj s padom zrakoplova Indonesia AirAsia Flight 8501 (također Airbus A320) koji se 28. prosinca 2014. srušio u Javansko more. Nakon te nesreće nađene su obje crne kutije, što se nije dogodilo niti u jednom od navedenih kontroverznih slučajeva. Očigledno je da je riječ o pravoj, neplaniranoj nesreći. Što se tiče pada u Francuskoj, još jedna detalj najnoviju nesreću povezuje sa sličnim prethodnicima, a to je silan napor svih medija da nađu krivca, u ovom slučaju kopilota-samoubojicu. Pritom se okolnosti u kojima se zbio pad aviona toliko bizarne i nikad prije viđene, da je razumno – na temelju prethodnih slučajeva – zapitati se postoji li i neko drugo objašnjenje, logičnije od pilota koji se zabio u planinu zbog depresije od prije šest godina ili pak ljubavnih jada.

Što se stvarno događalo na letu Barcelona – Düsseldorf?

Na letu 4U9525 bila su 144 putnika i šest članova posade. Ono što se moglo saznati iz vijesti jest da je zrakoplov prije pada letio gotovo deset minuta spuštajući se, a da piloti ni u jednom trenutku nisu kontaktirali kontrolu letenja i zatražili pomoć. Radarski je kontakt izgubljen u 9.39 sati, nakon što se avion u samo deset minuta spustio s visine od 11.000 metara na 2250 (prema stranici Flightradar24), a letio je brzinom od 700 kilometara na sat. U prvim satima i danima nakon zbivanja moglo se čuti svakakvih detalja, koje je uvijek zanimljivo skupljati jer se tada najlakše provuku kroz mrežu službene priče koja postaje sve čvršća i gušća kako vrijeme prolazi, i kako je mediji čine sve stvarnijom u ljudskoj svijesti.

Podaci iz transpondera zrakoplova Germanwingsa, rečeno je, pokazuju da je netko ručno namjestio autopilot na visinu nižu od 30 metara. Organizacija FlightRadar24 koja prati avionski promet kroz automatske odgovore transpondera kazala je da se u 9,30 „može vidjeti da je autopilot ručno promijenjen s 11.500 metara na 30 metara“. Priča kaže da je kopilot Andreas Lubitz ručno počeo proceduru spuštanja kada se našao sam u pilotskoj kabini i nije odgovorio kada su kapetan i posada lupali po zaključanim vratima. Jedan stručnjak nabrojio je sve mogućnosti takvog scenarija: “Ako piloti nisu spriječili da se zrakoplov zaleti u planine, ili su bili bez svijesti ili mrtvi, ili su odlučili umrijeti ili su umoreni”. Sad samo treba zaokružiti točan odgovor.

Naravno, avioni imaju crnu kutije da bi se moglo rekonstruirati uzroke nesreća kako bi ih se u budućnosti moglo spriječiti, a i da bi se utvrdila krivnja. Prateći vijesti – kako domaći i strani mainstream, tako i alternativne medije – skupio sam blizu 600 stranica teksta. Kad sam ga pročistio od izraza sućuti, priča o poginulima i slično, ostalo je stotinjak stranica materijala, koji sam dodatno pročistio mičući mnogobrojne dijelove koji su se ponavljali. Prvo sam ustanovio (potvrdio) uobičajeno – da sve svjetske vijesti barataju s istih nekoliko podataka i izjava, što zorno govori da se tu o nekakvom novinarstvu ne može govoriti, prije o prepisivanju kojem se čak može ući u trag, a ovoga puta on je vodio do New York Timesa koji je mnoge kasnije ‘općepoznate’ detalje prvi objavio, a svi ostali samo prenijeli. Eto, toliko je lako manipulirati vijestima. Živjelo slobodno novinarstvo.

Crne kutije i medijski izvor scenarija o svađi

Dok sam se probijao kroz materijale i pokušavao ih složiti kronološki, stalno me zbunjivalo pitanje crnih kutija kojih je čas bilo, čas ne, čas su bile neupotrebljive, čas ne. Zapravo nisam mogao povezati otkuda uopće stižu navodne snimke iz kokpita. Pomislio sam da sam se možda izgubio u kronologiji. New York Times je u srijedu, dan nakon nesreće, „prenoseći riječi neimenovanog istražitelja“, prvi iznio priču da snimke zvukova iz pilotske kabine njemačkog zrakoplova pokazuju da je jedan od pilota napustio pilotsku kabinu i nije se u nju mogao vratiti prije početka pada zrakoplova te je pokušavao razbiti vrata. New York Times je provjereno propagandno glasilo elite, pa i nije čudilo da je, koliko sam mogao dokučiti, taj „neimenovani istražitelj“ prvi medijski izvor scenarija o svađi.

Kasnije je i direktor Ureda za istragu i analizu (BEA) francuske agencije za zrakoplovne nesreće, Remi Jouty, na konferenciji za novinare, ispričao istu priču, a kao izvor je naveden snimač podataka o letu koji pohranjuje sve zvukove iz pilotske kabine i omogućuje da se čuju svi zvukovi i govor u pilotskoj kabini. Potom je, sredinom tjedna (srijeda-četvrtak) u kojem se zbila nesreća u vijestima, na portalima koji su kronološki po satima pratili zbivanja, rečeno da je „na mjestu pada zrakoplova pronađena i druga crna kutija. Točnije, pronađeno je njeno kućište, ali ne i sadržaj.“ No, u nedjelju navečer na središnjim vijestima na televiziji na svoje sam uši čuo i vidio kako je voditelj rekao – da još nije pronađena druga crna kutija?!

Uz mogućnost da je riječ o pogrešci u navodima na portalima, na tiskovnoj konferenciji u srijedu, dva dana nakon nesreće, Remy Jouty je rekao da je CVR (Cockpit Voice Recorder) jedina od dviju crnih kutija Airbusa koji se u utorak srušio na jugu francuskih Alpa koja je zasad pronađena. Nakon navodnog preslušavanja te snimke istraga o padu Airbusa krenula je u potpuno drugom smjeru. Odbačene su teorije vezane uz mehaniku zrakoplova, a sve snage usmjerene su ka ponašanju pilota. Snimke su govorile da su se vrata kabine u jednom trenutku i otvorila, ali je pilot iz kokpita ulaz blokirao sjedalicom, što je opet zanimljiv detalj iz perspektive kasnijih vijesti u kojima je pilot koji je bio izvan kabine pokušao nekakvom „sjekirom“ ili „metalnim predmetom“ provaliti u kabinu jer nije mogao ulaznim kodom otvoriti vrata. Same kontradikcije.

Kada sam u nedjelju na središnjim vijestima čuo kao glavnu vijest da druga crna kutija nije pronađena, bio sam potpuno zbunjen. Jesam li sve krivo pohvatao? No, provjerom sam ustanovio da je u danima nakon nesreće doista na više mjesta pisalo sljedeće: „U poslijepodnevnim satima u srijedu pronađena je i druga crna kutija aviona Germanwings, koji se srušio jučer u francuskim Alpama. Riječ je o kutiji koja registrira podatke o letu, dok je jučer pronađena kutija iz kokpita koja snima razgovore pilota i kopilota. Kako piše BBC, pozivajući se na informacije New York Timesa i CBC-a, i druga kutija je jako oštećena.“.

Nestanak memorijske kartice

Na stranu sad s problemom prebrojavanja crnih kutija – nekoliko dana nakon pada pojavila se informacija da je pronađen oklop druge crne kutije, koja bilježi sve tehničke podatke o aktivnostima u avionu, no da u oklopu nije pronađena memorijska kartica. Pisalo je: „Što se s njom dogodilo zasad nije jasno, ali moguće je da je nestala prilikom silovitog udarca aviona u planinu koji je bio toliko jak da je spomenuti oklop, baš kao i prva crna kutija, teško oštećen, premda je dizajniran da bude otporan na izuzetno snažne udarce“.

Mike Adams s NaturalNewsa je napisao kako je New York Times u vezi njemačkog incidenta napisao da memorijska kartica s jedne od dviju crnih kutija nedostaje te da je vjerojatno „uništena udarom“. “Istražitelji dosad nisu uspjeli izvući podatke iz jedne crne kutije, a druga je užasno oštećena i nema memorijske kartice iz nje“, izvijestio je NYT. Ako pročitate logiku te rečenice, pitao se Adams, čini se da nikakvi podaci nisu izvađeni niti iz jedne crne kutije. Ali potom, u istom tekstu, NYT također izvještava: “Remi Jouty (…) potvrdio je da je zvuk glasova izvađen iz crne kutije…” Čekaj, znači ipak su ekstrahirali zvučne informacije iz jedne od crnih kutija?

Dakle, zapravo imamo priču o dvije crne kutije: jedna koja ima ili nema zvučne podatke i druga za koju trebamo vjerovati da je otvorena, ali nema memorijske kartice jer je uništena – iako je bila unutar crne kutije koja je skoro neprobojna za svaki tip uništenja. A potom je u vijestima rečeno da se druga kutija još uvijek traži.

Što se tiče navodne memorijske kartice koja je ispala, to je misterij za sebe. Crne kutije su dizajnirane upravo zato da prežive udare aviona i da ništa što je unutar njih ne bude uništeno, to im je svrha. Skoro je nemoguće uništiti crnu kutiju bez primjene ekstremnih metoda. Da citiram jedna tehnički časopis: “Crna kutija mora biti u stanju izdržati ubrzanje 3400 veće od sile gravitacije u odnosu na vlastitu težinu“. To je sila jednaka ili veća od one koju crne kutije “dožive” tijekom padova aviona.

No, New York Times je sugerirao, suprotno svakoj logici, da je crna kutija nađena, ali da, kad su je otvorili, u njoj nije bilo memorijske kartice, što znači da je „izletjela ili uništena“. To pomalo podsjeća na slična čuda iz vremena 9/11 kad su sve crne kutije navodno također bile uništene udarom zrakoplova, ali je poslije na pločniku nađena putovnica terorista koja je nekim čudom izletjela iz aviona i preživjela udar. Preživjela je temperature koje tope čelik i ruše zgrade, ali crna kutija – dizjanirana da to učini – nije uspjela. Što možda govori o tome od kako kvalitetnih materijala se danas rade putovnice. U slučaju rušenja u Francuskoj, istražitelji su morali otvoriti crnu kutiju da bi ustanovili da je memorijska kartica nekako izletjela. Ali kako je onda izletjela kroz zatvorenu kutiju? Teleportacijom? Čarolijom?

Odjednom se preobrazio u pilota-samoubojicu?

Puno jednostavnije objašnjenje jest da je netko izvadio memorijsku karticu iz crne kutije. Ako se pogleda povijest kontroverznih avionskih nesreća koje se povezuju s tajnim operacijama, vidljivo je da u svim takvim slučajevima crne kutije nisu nađene: 9/11, Malaysia Airlines itd. Nije potrebno biti genij – netko ne želi da svijet sazna što je zabilježeno na toj kartici. A na nju se bilježe svakojaki tehnički detalji leta, zvukovi iz kokpita, dnevnik letnih zapovijedi, varijable okoliša, detalji sigurnosnog sustava pilotske kabine, kontrola tla, visine, brzine i svega što može bit korisno za rekonstrukciju događaja.

To bi značilo da je pad organiziran i da je netko na tlu, na unaprijed znanoj poziciji pada, mogao čekati i izvaditi karticu. Crne kutije nije teško pronaći među razmrvljenim dijelovima. Zbog narančaste boje teško ih je ne vidjeti čak i u kršu metalnih ostataka, jer su dizajnirane da viču „Nađi me“ u kaosu krhotina. Uz to, za otvaranje crne kutije potrebni su posebni alati. Treba je ručno otvoriti i odvidati kako bi se uopće došlo do memorijske kartice čiji je smještaj tako dizajniran da podnese velike udar, eksplozije, toplinu… Postoji i još jedno logički prihvatljivo rješenje – možemo se slobodno zapitati i je li uopće u toj crnoj kutiji bilo memorijske kartice?

Carsten Spohr, predsjednik Uprave Lufthanse, govoreći u Kölnu novinarima da „ovako nešto niti jedan sigurnosni sustav ne bi mogao spriječiti“, dodao je i to da oni vrlo pažljivo biraju svoje zaposlenike te da je 28-godišnji Andreas Günter Lubitz prošao sve moguće testove i bio 100 posto spreman. Ipak, zaključak istrage francuskog državnog tužitelja Bricea Robina je da je ručno počeo spuštati zrakoplov i nije reagirao kad je njegov kapetan lupao po vratima pokušavajući se vratiti u pilotsku kabinu.

Svijetom su počeli kružiti naslovi poput „Pilotova sabotaža uvjerljivo objašnjenje nesreće“. Jer pilot mora biti pri svijesti da bi bilo kome onemogućio ulazak u kokpit, zbog mehanizma koji omogućava pilotu ili kopilotu da blokiraju ulazak kolegama. Na navodnoj snimci iz crne kutije, rekao je francuski državni tužitelj, “možemo čuti pilota koji je zamolio kopilota da preuzme kontrolu nad zrakoplovom. Tada se čuje micanje sjedalice unazad i zvuka zatvaranja vrata. Pilot je vjerojatno otišao na zahod“. Kad je ostao sam Lubitz je pokrenuo proces poniranja zrakoplova. “Takav potez na takvoj visini može biti samo namjeran”.

Nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. vrata kokpita sigurnosno su pojačana u svim zrakoplovima te ih posada može otvoriti posebnom lozinkom, rečeno je. No, u slučaju prijeteće situacije, piloti mogu zaključati vrata čak i ako se izvana upotrijebi pravilna lozinka. Na upit smatra li to samoubojstvom, Robin je odgovorio: “Ljudi koji žele počiniti suicid to obično naprave sami. Ne bih to nazvao samoubojstvom”. Robin je rekao i to da je Lubitz bio pri svijesti prije udara, jer se na snimkama čuje da mu je “disanje bilo normalno. Nije rekao ni riječ”. Cijelo to vrijeme kapetan je lupajući po vratima pokušavao ući u kokpit, dok se iznutra nije čulo ništa. Jedan se komentator na internetu čak sarkastično zapitao kakav je to plan za rušenje zrakoplova koji se temelji na tome hoće li pilot ići na WC.

Lubitz je živio u Montabauru, gradiću od 12.000 stanovnika u Falačkom Porajnju. I sad opet kreće inačica priče o „lone gunneru“, usamljenom ubojici ili samoubojici kojeg su svi susjedi znali kao pristojnog i srdačnog čovjeka. A što ako su ga znali kao takvog jer je doista bio takav, bez skrivenih samoubilačkih strana?

Evo izvadaka iz medija:

Lubitzevi susjedi i znanci iz Montabauru rekli su novinaru Reutersa da je bio “normalan momak” i “pristojan mladić”. Kolega iz letačkog kluba Peter Raucker rekao je: “Bio je dečko kao svaki drugi. Imao je puno prijatelja, nije bio usamljenik” te da “nije pokazivao nikakve znakov depresije”. Habibalah Hassani, koji vodi pizzeriju blizu stana Andreasa i njegove djevojke za MailOnline je rekao: “Bili su vrlo dragi i prijateljski mladi par. Ona je bila pristojna i atraktivna žena. Došli bi možda jednom ili dva puta tjedno. Uvijek je ostavljao velike napojnice, bio je vrlo velikodušan.” Stanovnici Montabaura, rečeno je, teško mogu povjerovati da je Lubitz, kakvog su poznavali, ubojica svojih kolega i putnika. Umjesto toga govore o fanatiku fitnesa, koji je otrčao frankfurtski polumaraton 2011., 2012. i 2013. godine, zajedno sa svojim ocem, ostvarivši najbolje vrijeme od jednog sata i 37 minuta.

Klaus Radke, direktor zrakoplovnog kluba LSC Westerwald, kojega je Lubitz bio član, opisao ga je kao “normalnog” te “pristojnog, zabavnog, ljubaznog mladića”. Rekao je da je bio vrlo ponosan što je profesionalni pilot i da je bio “normalan, otvoreni čovjek” kad je prošle godine s djevojkom kod njega bio na roštilju. Šokiran idejom da je Lubitz mogao zabiti zrakoplov u planinu, rekao je: “Od malih nogu je ovdje vježbao letenje. Bio je vrlo miran i vrlo precizan mladi čovjek.”

Johannes Rossbach, 23-godišnjak koji živi dvoja vrata dalje od Lubitza, rekla je kako ga je stalno viđala kako džogira kroz susjedstvo: “Bio je vrlo ljubazan. Uvijek bi rekao ‘zdravo’ ili ‘doviđenja’. Sigurno ništa u vezi njega nije bilo čudno.” Članovi posade Germanwingsa koji su letjeli s Lubitzom nekoliko dana ranije rekli su da se činio potpuno normalnim i dodali: “Razgovarali smo s posadom koja je letjela s njim nekoliko dana ranije i rekli su da je bio opušten i normalan. Ni na koji način se nije ponašao čudno. Bio je prijateljski i otvoren i nije bio nikakvih znakova za zabinutost”.

No, u vijestima je rečeno i to da je “navodno 2009. nakratko pauzirao tijekom pilotske škole zbog ‘burnout’ sindroma ili depresije, što je jedan od njegovih kolega povjerio Der Spiegelu”, ali čini se “da ipak nije patio od mentalnih problema. Lubitz nije pokazivao znakove bipolarnog poremećaja, niti bilo kojeg poremećaja ličnosti, nije se drogirao, pio alkohol. Uredno je prošao sve medicinske testove”. U nekim vijestima se spominje 2008., što je sve skupa dosta prije 2015. godine. U kasnijim vijestima ove riječi poput „navodno“ su nestale, odajući dojam da se nešto sa sigurnošću zna. Rečeno je i da je policija u stanu našla dokaze da je bio mentalno bolestan, ali nije precizirano koje. Samo nam vi vjerujte. Tu je “mentalnu bolest” navodno skrivao od tvrtke.

Kako sam se udubljivao u temu, ideja da se onaj mladi čovjek kojeg su opisivali znanci, susjedi i prijatelji zabio u planinu zbog depresije što ga je ostavila cura sve je manje držala vodu. Vidljiv je napor da se izmiješaju vremenske linije i vrijeme depresije smjesti ili poveže s vremenom pada aviona. Događaj od prije šest godina, kad je Lubitz uzeo šestomječenu pauzu od treniranja, dok se oporavi od depresije, više pokazuje odgovornost, a osim toga – to je bilo prije punih šest godina! Andreas Lubitz je, po svemu sudeći, bio mlad, zdrav, sretan i dobro uravnotežen čovjek koji je volio svoj posao i svoj život.

Daljinsko navođenje pada zrakoplova?

Ako smijem još razmišljati naglas – zašto nije jednostavno okrenuo nos aviona oštro prema tlu nego se deset minuta spuštao pod blagim nagibom? Čak ni snimke iz kokpita ne pokazuju indicije samoubilačkog ponašanja. Dok se avion spuštao prema francuskom Alpama, on nije rekao ništa. Samo se moglo čudi da “diše normalno”. Nema vriskova, ljutnje, pa čak ni ubrzavanja disanja koje bi se očekivalo u tako napetoj smrtonosnoj situaciji. Netko bi mogao još pomisliti… da je bio u nesvijesti. Sve mi se čini da su baš pošteno oblatili jadnog mladića.

Na web-situ Before it’s News moglo se pročitati razmišljanje da je avion srušen daljinskim upravljanjem. Jedini način da se to prikrije upravo bi i bila priča da je to učinio pilot-samoubojica. Naime, da se pilot onesvijestio, zrakoplov bi nastavio letjeti ravno sve dok ne bi ostao bez goriva. Ne bi počeo ponirati niti bi se zabio u planinu. Dakle, pilot je morao biti pri svijesti, ako avion nije daljinski navođen, inače priča nema smisla. A to znači da je nužno morao biti samoubojica.

I opet je New York Times bio taj koji je među prvima objavio da je “snimač glasa pokazao da je kopilot disao sve do trenutka udara, ukazujući na to da je bio pri svijesti i svjestan toga što radi.” Kako disanje uopće to potvrđuje?

Na istom web-siteu moglo se pročitati da se u vrijeme oko 11. rujna 2001. znalo da postoje tri tipa zrakoplova koji su kao standardnu opremu imali sustav za daljinsko upravljanje kao preventivnu mjeru protiv otmica zrakoplova – Boeing 757, Boeing 767 i Airbus A320. Autor navodi da su svi Boeing-i 757 i 767 prizemljeni na više od mjesec dana nakon 9/11 da bi se s njih skinuli ti antiotmičarski daljinski navođeni sustavi, navodno zato da ih se ne bi hakiralo i zloupotrijebilo za daljinsko navođenje. Zrakoplovima Airbus A320 dopušteno je da zadrže taj sustav jer su njihovi pristupni kodovi bili daleko sigurniji i tada neprobojni.

Nakon 9/11 brige o zračnoj sigurnosti potakle su Boeing da razvije i testira neprobojni daljinski upravljani autopilotski sustav koji je patentiran 2006. To, naravno, nije prva autopilot-tehnologija, ali je prva dizajnirana specifično u antiterorističke svrhe. Kad je vladine agencije aktiviraju iz daljine, nju čak niti pilot koga bi se eventualno mučilo ne bi više mogao ugasiti. Sustav čak sadrži senzore na vratima kokpita koji aktiviraju autopilota ako se određena količina sile upotrijebi protiv vrata. Insajderi iz Boeinga kažu da bi se u sljedeće tri godine moglo takve sustave instalirati u avione.

Ideja je sljedeća: ako bilo tko pokušao na silu ući u pilotsku kabinu, autopilot se može aktivirati ručno ili senzorima tlaka instaliranima u vratima kokpita, uklonivši mogućnost da teroristi koriste zrakoplov kao navođeni projektil, te vodeći zrakoplov do najbliže vojne baze ili aerodroma. Jednom kad je aktiviran, autopilotski sustav ne bi se moglo poništiti iz aviona. Kontrola s tla tada može voditi zrakoplov do njegova cilja pomoću radio valova, GPS satelita i postojećih pomoći za slijetanje znanih kao “funkcija za autoslijetanje”. Jedan autor piše kako je na internom dijelu web-sitea Boinga 2002. čitao kako su piloti pisali o tom sustavu i kako je sa svih zrakoplova maknut nakon 9/11. Oni piloti koji su imali iskustva s Airbusom su napisali da na tim zrakoplovima sustav još uvijek postoji jer nije kompromitiran (njihovi kodovi su sigurniji). Osim takvog daljinskog sustava navođenja, moglo se pročitati i da je, ako to nameću okolnosti događaja, sustav programiran i za kontrolirano rušenje u područja u kojima će stvoriti najmanju moguću kolateralnu štetu.

Hitni pristupni kod za ulazak u kokpit

Jedna od enigmi kod pada Airbusa Germanwingsa jest zašto piloti nisu javili ništa što se događa s avionom iako su padali 8 do 10 minuta. Što se tiče nemogućnosti ulaska u kokpit, u jednom televizijskom izvješću rečeno je da ručno premošćenje vrata kokpita traje samo pet minuta. To bi ostavilo 3 do 5 minuta da se uđe u kokpit i ispravi avion jer je on padao 8-10 minuta.

Na web-siteu Before It’s News Scott Creighton raspravlja o tom pitanju nakon što je proučio priručnik za posadu za Airbus 320 (i “uploadao” ga – Operating-Manual-Cockpit-Door) koji mu je na njegovu molbu dala tvrtka Royal Jordanian Airlines. On piše da Airbus A320 ima pristupni kod za hitne slučajeve potrebe ulaska u zaključanu kabinu – pilot ukuca kod i trideset sekundi kasnije vrata se, bez obzira na sve okolnosti, otključaju na pet sekundi. U dijelu koji se bavi hitnim pristupnim kodovima, kaže Creighton, piše da je procedura otključavanja “neminovna”, što znači da je se ne može zaustaviti djelovanjem iznutra. Služi tome da naoružano osiguranje može ući u zrakoplov ako ga netko preotme i zaključa se unutra. To bi značilo da se suicidalni kopilot ne bi mogao unutra zaključati na način kako je tužitelj objasnio tisku. No, ako se vrata kabine nisu mogla otvoriti normalnom procedurom za hitne slučajeve, možda su nekako drukčije bila onesposobljena.

Probajmo s “možda”. Možda je netko s pristupom digitalnim kodovima napravio promjene kodova, dok je daljinski navodio rušenje zrakoplova? Creighton kaže i da nije istina da kontrola leta nije mogla kontaktirati posadu – pozivajući se na aeromedicinski letački priručnik – jer su posadama svih globalnih komercijalnih zrakoplovnih tvrtki pri ruci satelitski telefoni. Kaže da je umjesto lupanja po vratima, pilot imao dovoljno vremena da satelitskim telefonom nazove koga god bi smatrao potrebnim jer se ti telefoni nalaze na raznim mjestima u avionu.

Ne znam je li to tako, kao što ne znam niti je li ijedna informacija iz službenih vijesti uopće točna, kao niti koja bi bila svrha rušenja ovog zrakoplova. Jedan prijatelj je, recimo, primijetio kako su iznenada vijesti o avionu praktički izbrisale sve vijesti o prosvjedima u Frankfurtu protiv Europske središnje banke. Tko zna? No, u jedno sam siguran – ovaj slučaj Airbusa 320 ima sve odlike namještaljke.

Da li ste stvarno toliko naivni: Da li stvarno mislite da je kabina bila zaključana?

Vrlo je vjerojatno da je posada Germanwings-a mogla ući u kabinu u bilo kojem trenutku. Ova sposobnost je normalna za A320, a avio-kompanija nije obavijestila javnost o tome da je ovaj sustav programiran drugačije.

Ta informacija je inače “povjerljiva” pošto bi u teoriji mogla pomoći otmičarima zrakoplova. Problem je što avione ne kradu otmičari već sigurnosne agencije. Scenarij s otmičarima je pogodan za televiziju i ostale medije, pošto “mrtvi ljudi ne govore”.

Ova priča o samoubojstvu je u suštini ista priča sa malo drugačijim zapletom, tvrdi Gordon Duff nezavisni kolumnista.

Provedeno je istraživanje o funkcioniranju vrata kabine zrakoplova A320, tj. pregledano je uputstvo za upravljanje. Predstavljamo vam isječak upute za letenje koje je izdala tvrtka Royal Jordanian Airlines:

“Vrata sa šarkom koja se otvaraju prema naprijed razdvajaju kabinu od putnika. Vrata posjeduju tri električna sustava zaključavanja koje kontrolira osoblje. Pri normalnim uvjetima, kada su vrata zatvorena, ona se automatski zaključavaju. Kada postoji zahtjev da se uđe u kabinu, osoblje može odobriti ulaz otključavanjem vrata, koja ostaju zatvorena dok se ručno ne otvore.

Ako osoblje ne odgovara na zahtjev za ulaz, vrata može otključati osoblje kabine ukucavanjem šifre od 2-7 znamenki (koju programira avio-kompanija) na tipkovnici”.

Također postoji mogućnost vremenskog odlaganja koje onemogućava tipkovnicu za unos šifre, a koje zračni tvrtka može programirati po izboru.

Obzirom na neformalnost Germanwings-a, vrlo je vjerojatno da ovo vremensko odlaganje nije bilo programirano u tipkovnici. To znači da je posada kabine, odnosno pilot i kopilot, mogla u svakom trenutku da ukuca šifru za ulazak u kabinu i uđe čak i ako su vrata bila zaključana.

U međuvremenu, postoji još jedna informacija koja nije objavljena. Naime, navodi se da je pilot lupao u vrata kabine, pokušavajući ući unutra i mainstream mediji su odmah prenijeli ovu verziju priče. Međutim, navodi se i da zračna kontrola nije mogla stupiti u kontakt s posadom iako su svi članovi posade kod sebe imali satelitske telefone.

Umjesto da lupa na vrata, pilot je jednostavno mogao razgovarati s NORAD-om (Sjevernoamerička sigurnosna komanda zračnog prostora), koji bi se pobrinuo za prisilno slijetanje zrakoplova.

Prema uputama za letenje, u slučaju da je nekom od putnika potrebno ukazati medicinsku pomoć, osoblje aviona će pitati putnike je li u avionu prisutan netko tko je stručan za to, a ako je odgovor negativan, obavještavaju se medicinske agencija putem satelitskog telefona radi informiranja o tome što treba učiniti.

Sustav za spriječavanje otmice

Postoji sustav koji je u uporabi već godinama, a koji sprječava avione da budu oteti i namjerno slupani u određenu metu.

U slučaju da je ovakva situacija neizbježna, sustav programiran predvidjeti sudar u području u kojem će doći do najmanje kolateralne štete.

Nakon svega ovoga, priča o samoubojstvu postaje prilično neprobavljiva, zar ne?
 
 
(dnevno,webtribune/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=20549"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Ubrzo nakon japanskog napada na Pearl Harbor 7. prosinca 1941, počele su kružiti glasine koje su osporavale službenu priču o tome da je to bio neprovocirani napad iznenađenja

Znanstvenici su prikupili kumulativne dokaze tijekom posljednjih sedamdeset godina, a novinari i istražitelji su štitili sumnju o izdaji sa vrha, jer ona obuhvaća solidnu indiciju da su Franklin D. Roosevelt i njegovi najviši savjetnici namjerno izazvali napad i namjerno gledali na drugu stranu prije nego što je došao napad.

Koji je bio razlog za njihovu izdaju?

Roosevelt je htio uroniti Sjedinjene Države u Europski rat na strani Velike Britanije, ali je bio neuspješan u provociranju Njemačke na sjevernom Atlantiku. Dakle, on je odlučio da bi isprovociranje japanskog napada na američku vojnu bazu na Pacifiku bio najbolji način za postizanje tog cilja. Budući da je Japan bio u savezu s Njemačkom u Trojnom paktu, Roosevelt je izračunao da će rat s Japanom prije ili kasnije dovesti Sjedinjene Države u rat protiv Njemačke.

Većina povjesničara, danas nerado priznaju da je Roosevelt lagao kada je rekao američkom narodu da on nikad ne bi poslao svoje momke da se bore u stranim ratovima, ali su oni okarakterizirali njegovu izdaju kao “plemenitu laž”, obmanu počinjenu protiv javnosti od strane političke elite kako bi se postiglo tobože veće dobro.

Pearl Harbor-ova “plemenita laž” obično ide ovako: “S obzirom na zlo nacizma i prijetnji koje je Hitler poslao svijetu, Roosevelt je bio opravdan za ulazak Sjedinjenih Država u rat s Njemačkom.”

Robert Stinnett je usvojio ovaj pogled u svojoj knjizi Dan prijevare, gdje piše: “Suosjećam s mučnom dilemom s kojom se suočavao predsjednik Roosevelt. On je bio prisiljen pronaći zaobilazna sredstva kako bi nagovorio izolacioniste u Americi da se pridruže u borbi za slobodu.”

Standardno opravdanje za američki ulazak u rat je da bi Hitler inače pobijedio Britaniju i Rusiju, i završio osvajanje Europe. Sa svim resursima tog kontinenta na raspolaganju, Hitler bi onda bio u mogućnosti da se okrene protiv Sjeverne Amerike kako bi postigla svoj san o svjetskoj dominaciji.

Postoje nekoliko problema u ovoj analizi. Prvo, uvelike se podcjenjuju poteškoće trans-atlantske invazije i grubo pretjeruje u njemačkoj vojnoj sposobnosti čak i kada je bio na vrhu svoje moći. Ona također brka uvjete u prosincu 1941. godine s onima od lipnja 1940. U vrijeme napada na Pearl Harbor, ratna sreća se već počela okretati protiv Hitlera.

Štoviše, nema dokaza da su Hitlera ikada zanimali planovi svjetske dominacije. Njegov primarni cilj je bio ukidanje Versajskog ugovora , koji je razoružao Njemačku i doveo do njezina teritorijalnog komadanja. Hitler je bio odlučan povratiti dio tih teritorija, no iako su pregovori bili njegova najbolja metoda, on je bio spreman ratovati ako je potrebno. Njegovi jedini očiti planovi za rat su uključivali predviđenu konfrontaciju s komunizmom i reakviziciju “životnog prostora” od Rusije, a koji je pripadao Njemačkoj po Ugovoru iz Brest-Litovsku u 1918.

Izbijanja općeg rata u Europi nije bila dio Hitlerovog plana, ali je to bila posljedica Britanske i Francuske deklaracije o ratu protiv Njemačke nakon njezine invazije na Poljsku 1. rujna 1939.

Nadalje, iako je Hitlerova vojska pregazila Francusku u proljeće 1940, ukupna pobjeda je bila uskraćena za njih kada su britanske Ekspedicijiske Snage izbjegle hvatanje na Dunkirk-u . Poražena Luftwaffe u bitci za Britaniju prisilila je da Hitler otkaže svoju planove invazije preko kanala. Britanija je to napravila kroz najtamniji sat, kako se 1940. bližila kraju, njeno preživljavanje je bilo bitno osigurano. Što se tiče Hitlera, njegove nade za brzi kraj rata na Zapadu su bile izgubljene.

Njemačka invazija Rusije u lipanj 1941., Operacija Barbarossa, iako izuzetno uspješna u svojim početnim fazama, nije uspjela do kraja ljeta postići svoj primarni cilj: uništenje Crvene armije. Čak već u kolovozu 1941., neuspjeh Blitzkrieg-a je bio očit, kako je Roosevelt počeo primati izvješća koja ukazuju da će Rusija, doista, izdržati. Početak ruske zime, nemogućnost njemačkih snaga da osvoje Moskvu, i glavna ruska kontraofanziva 6. prosinca je razbila Hitlerove nade za pobjedu u 1941. i obisitnila planove o međusobno iscrpljujućem ratu koji je vjeratan da će završiti u njemačku korist.

Dok je plima protiv Hitlera uvelike pomogla američkom Programu zajma i najma, ključna stvar je su Britanci i Rusi bili u mogućnosti da otupe velike njemačke ofenzive i isporuče teške udarce nacističkom ratnom stroju bez izravne američke vojne intervencije.

Dakle, ako je ulazak SAD-a u rat bio nepotreban u spriječavanju pobjede nacističke Njemačke u Europi, što ostaje predmet za Roosevelt-ovu “plemenitu laž” o Pearl Harbor-u?

Imperijalistički Japan je doista napredovao u istočnoj Aziji, ali nije jasno kako je to bila prijetnja Sjedinjenim Državama. Roosevelt nikada nije objasnio američkom narodu zašto bi se oni trebali brinuti o zaštiti europskih kolonija u Aziji od Japanaca. Štoviše, u Japanu je želja za “Sferom suradnje i prosperiteta” gospodarske i političke prevlasti je bilo teško u svijetu u kojem su Francuska, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države isklesane sfere utjecaja u čitavom svijetu. Zločin Japana u očima zapadnih sila je “kasni dolazak” na kolonijalnu gozbu. Kao što je jedan japanski diplomat primijetio, “Baš kad smo naučili kako igrati Poker, oni promjeniše igru u Bridge.”

Istina, Japan bi mogao biti okrutan kolonijalni gospodar, posebice u Kini. No, treba napomenuti da, dok je Roosevelt prozivao Japan za svoje zločine, Sjedinjene Američke Države nisu ustuknule od posezanja za brutalnim metodama smirivanja populacije u njezinim kolonijama

Neki su tvrdili da opasnost za SAD nije došla iz Njemačke ili Japana, već mogućnošću da bi dvije sile, zajedno s Italijom, kombinirano okružile zapadnu hemisferu. Ali ovo gledište uvelike preuveličava vojne kapacitete sila Osovine i lažno prikazuje Trojni pakt, koji je bio obrambeni savez prvenstveno namijenjen odvratiti američki ulazak u tada odvojenim sukobima u Aziji i Europi. Štoviše, Njemačka i Japan nikada nisu razvile koordiniranu vojnu strategiju.

Japanske ambicije su gledane od strane nekih geostratega kao prijetnje američkim ratnim operacijama na Pacifiku i suprotno američkim dugoročnim ekonomskim interesima u regiji. Umjesto da je bio križarski rat za slobodu, rat je počeo nalikovati na realno-politički sudar dviju merkantilističkih carstava. Neki su sugerirali da je američka sentimentalnost prema Kini i nada za obnovu Politike otvorenih vrata bili važni u određivanju Rooseveltove politike prema Japanu.

Ali to su bili samo čimbenici koji su olakšavali Rooseveltov plan na putu do rata. Zvijezda vodilja američke vanjske politike u 1941. bio je ulazak u Europski ratu protiv Njemačke. Frustrirana Hitlerova suzdržavanja u sjevernom Atlantiku u lice ponovljenih provokacija od strane američkih ratnih brodova, Roosevelt je gledao Pacifik kao stražnja vrata rata u Europi.

Standardna povijest tretira ulazak SAD u Drugi svjetski rat kao moralni i strateški imperativ. No, kao što je pokazano gore, da procjene ne snose pažljivo promatranje. Nacistička Njemačka nije željela osvojiti svijet, niti je ona u bilo kojoj poziciji na ugrozi Sjedinjene Američke Države. Doista, Hitlerova ponuda za kontinentalnu prevlast spriječile su Britanije i Rusije davno prije nego je SAD ušla u rat. Imperialni Japan je zapeo na azijskom kopnu, gladan za sirovinama, a zabrinut za modus vivendi sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Ova povijest ignorira ogromne troškove i strašne posljedice izravne američke intervencije. Anglo-američka bombardiranja njemačkih i japanskih gradova ubila su više od milijun civila, od kojih su većina bili žene i djeca. Većina uništenja u zapadnoj Europi desilo se u vrijeme savezničkog oslobođenja u 1944.-1945. godine (Vidi William Hitchcock je Gorki put do slobode: Nova Povijest oslobođenja Europe ). I odluka predsjednika Trumana da baci atomsku bombu na izmučen i bespomoćan Japan u kolovozu 1945. ubrzao je nuklearnu utrku u naoružanju koja još uvijek prijeti spaljivanju svijeta.

Uoči napada na Pearl Harbor, većina Amerikanaca je vjerovala da ne bi trebalo biti velike vojske u pripremi, te da bi vlada trebala poslušati opomenu Georgea Washington-a da treba jasno kormilariti od stranih zamki. Američki narod se žalosno sjetio predsjednika Wilsona da “rat završava sve ratove” i nisu bili u raspoloženju za drugim pohodom “da se učini svijet sigurnim za demokraciju.” To je razlog zašto se na 6. prosinac 1941., velika većina Amerikanaca i dalje protivila ulasku u rat.

Pearl Harbor je transformirao naciju. Američki su ljudi bili ogorčeni zbog japanskog đavolskog “prikradenog napada” i odmarširali u “Radosni rat”. Veliki vojno-industrijski kompleks je razvijen za snabdjevanje “arsenala demokracije”. Nakon rata, još više plemenitih laži je izrečeno da opravdava stalnu nacionalnu sigurnost države, a Sjedinjene Američke Države su postale globalni opasač sve do danas; korupcija, bankrot, ratobornost su umotane u tajnosti.

U uvodu “Pentagon Papers”, Mike Gravel je citirao  britanskog romanopisca i povjesničara H.G. Wells:

Istinita snaga vladara i carstava ne leži u vojskama ili emocijama, već u uvjerenju ljudi da su oni otvoreni, iskreni i legalni. Čim vlada odstupi od tog standarda, ona prestaje biti nešto više od “bande koja je u posjedu”, i njezini dani odbrojeni.

Sjetite se ovog citata kada naiđete na Roosevelt-ovo apologetsko opravdanje njegove izdaje kao “plemenite laži”, hvaleći ga za njegova predviđanje i državništvo. Prijevara nije vrijedna hvale niti je plemenita.
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)