Postoje mnoge teorije o tome zašto su velike glumačke zvijezde poput Tom Cruisea i Jonh Travolte ostali u Scientološkoj crkvi nakon što su neke mračne tajne od njenih bivših vjernika otkrivene

Poznata glumica Leah Remini je izjavila medijsku bombu o Scientološkoj crkvi, tvrdeći da njezini vođe dopuštaju pojedinim visokim članovima da počine ubojstvo.

Govoreći u intervjuu za “Joe Rogan Experience”, Ramini je izjavila da visokopozicionirani članovi, kao što su Tom Cruise i John Travolta doslovce se mogu “izvući s ubojstvom”, tvrdeći da je politika Crkve da ih uzeti još jedan život ako žele učini tako.

U nedavnom razgovoru za “Joe Rogan Experience”, glumica je sugerirala da se John Travolta doslovno može izvući s tim ako ubije ljudsko biće.

Glumica poznata po filmu “King of Queens” je rekla da su Cruise i Travolta najmoćniji ljudi u toj organizaciji i da Travolta drži poziciju “Khakhan” – položaj koji mu omogućava da “u osnovi ubije” drugo ljudsko biće ako želi.

Kad je glumica upitana da li je Travolti dozvoljeno ubiti druge ljude, ona je rekla:

“Da … To se zove “etika zaštite”. Postoji još jedna politika koja se zove “odgovornost vođe”, koja kaže ono što moraš učiniti kako bi zaštitio vođu, i moraš to učiniti. Ako vidite mrtvo tijelo, morate ga “očistiti” i sakriti.”

To može na neki način objasniti sve neobjašnjive i brojne smrtne slučajeve povezane s crkvom tijekom godina, gdje su dokazi i svjedočanstva namjerno iskrivljena kako bi se zaštitili određeni članovi Crkve i omogućilo da se sakriju od zakona.

“Ja sam krenula najbržim načinom da izađem iz svoje sadašnje situacije. Ja nemam nikakvu odbojnost prema bilo kome, osim Scientološke crkve”, rekla je Remini.

Pogledajte intervju:
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Znao sam da čovjek može doći u situaciju da riskira život kako bi obranio brata… ali nisam mogao zamisliti da bi masoni koji su časni i poznati u našemu gradu nekome prijetili smrću.

‘Gospodine, ovaj mač koji osjećate na prsima uvijek je spreman podignuti se da bi kaznio izdaju; on je simbol grižnje savjesti koja će vam probosti srce ako izdate red u koji želite stupiti.

Povez koji vam prekriva oči simbol je sljepoće u kojoj se nalazi čovjek kojim vladaju njegove strasti i koji je uronjen u neznanje i praznovjerje. U ovomu hramu u koji tražite pristup neumorno radimo na traganju za istinom, koju nikada ne dostižemo, na proučavanju novoga morala, na prakticiranju solidarnosti u vidu materijalnoga i moralnoga poboljšanja, na intelektualnomu i društvenom usavršavanju čovječanstva.

Ako doista želite steći mudrost majstora, izvolite ispružiti desnu ruku nad Knjigom konstitucija našega reda koje obećavate poštivati, kao i braću koju ćete braniti čak i po cijenu života. Na kraju kušnja kroz koje ćete proći potpisat ćete to obećanje…’

To je tek jedna sličica s primanja u masone koju opisuje Maurice Caillet, francuski liječnik kojemu je u naponu životne snage imponiralo ući u svijet masonskih loža, da bi nakon 15 godina spoznao svoje zablude, otkrio vjeru i Boga i izišao iz tog mističnog svijeta, pa danas živi pod zaštitom u Francuskoj. Kao nekadašnji visokopozicionirani mason, Caillet je napisao knjigu “Bio sam mason – Iz tame lože do svjetla vjere” u kojoj opisuje svoj dramatični životni put koji započinje kad odlučuje raskinuti s tim svijetom.

Bio je uvjereni ateist, aktivan u Socijalističkoj partiji, a kao liječnik ginekolog obavljao je pobačaje i provodio sterilizacije. Privučen obećanjem “dublje spoznaje”, uzvišenoga znanja i željom za sklapanjem utjecajnih poznanstava, ušao je u masonsku ložu u kojoj se tijekom 15 godina uspinjao na ljestvici od šegrta sve do uvaženoga majstora utjecajne lože Velikoga orijenta Francuske, istodobno sve dublje uranjajući u ezoteriju i okultizam.

Iniciran u tajna učenja, postao je dio uskoga kruga odabranih dobivši tako izravan uvid u korupcijsko djelovanje tajne masonske organizacije i njezin skriveni politički utjecaj koji rezultira devastacijom društva, a sve to dirigiraju masoni smješteni na najutjecajnijim mjestima u politici i medijima.

Nakon čudesnog obraćenja u Lourdesu koje također potanko opisuje u ovoj knjizi, odlučio je raskinuti s masonerijom. Od toga trenutka sve više postaje svjestan zla koje je počinio te otkriva snažne sotonističke utjecaje u tajnim masonskim krugovima koji se prikrivaju iza maske filantropije, humanizma i tolerancije. Izlaskom iz lože potpuno se mijenja njegov osobni i profesionalni život i počinju teškoće i pravi progon: šikaniranje, otkazi i stalne zapreke za nastavljanje liječničke karijere, a jedina podrška u borbi protiv moćnih neprijatelja bit će mu novopronađena vjera. Nisu izostale ni prijetnje smrću, zbog kojih i danas živi pod zaštitom.

O svemu tome ekskluzivno progovara u ovoj napetoj životnoj priči ukoričenoj u knjizi “Bio sam mason” iz koje Slobodna Dalmacija, uz odobrenje izdavača Verbuma iz Splita, prenosi dijelove. Caillet vrlo detaljno opisuje svečanost primanja u masone, ali i svoje osjećaje:

“Početkom 1970. pozvali su me na moguću inicijaciju. O onome što me čekalo nisam znao gotovo ništa. Imao sam 36 godina, bio sam slobodan čovjek i nikada nisam pripadao ni jednomu sindikatu ili političkoj stranci. Jedne sam večeri, dakle, u jednoj diskretnoj ulici našega grada pokucao na hramska vrata na čijemu se zabatu nalazila krilata sfinga i trokut s okom u sredini. U prizemlju me dočekao muškarac šezdesetih godina u odijelu i s tamnom kravatom. Rekao mi je: Gospodine, tražili ste da budete primljeni među nas. Je li vaša odluka konačna? Jeste li spremni podnijeti kušnje kroz koje morate proći? Ako je tako, izvolite poći za mnom.”

Kimnuo sam glavom u znak pristanka. Na oči mi je stavio crni povez, uzeo me pod ruku i poveo nekim hodnicima. Dok smo silazili niz stepenice, malo sam krzmao. Osjetio sam zabrinutost, ali prije no što sam stigao shvatiti zašto, čuo sam kako se za nama zatvaraju neka vrata.

Poslije onoga prilično hladna prijama muškarac koji me je vodio nije izrekao ni jednu jedinu riječ. Skinuo mi je povez i u istomu sam trenutku ugledao njegovo lice izobličeno snažnim sjenama koje je bacao tanan plamičak svijeće.

Evo lista papira, rekao mi je, na kojemu ćete napisati svoju filozofsku oporuku, odnosno svoje posljednje riječi za slučaj da morate ubrzo umrijeti. Prije toga mi izvolite predati svu kovinu koju nosite sa sobom: novac, narukvicu, medaljicu, sat – stvari koje simboliziraju sve što sja lažnim sjajem.

Pokorio sam se: na koncu konca, primit ću ‘svjetlo’ koje mi je bilo obećano. Moj je mentor nastavio: Gospodine, ovdje ćete proći kroz kušnju zemlje; ovaj je podrum mjesto vaše simbolične smrti; ostat ćete sami u tišini i mraku; predmeti i slike koje osvjetljuje slabašan plamen ove svijeće imaju simbolično značenje i pozivam vas da ga otkrijete.

Nakon toga napisat ćete svoju filozofsku oporuku odgovarajući na tri pitanja koja su postavljena na ovom papiru i izrazit ćete svoju posljednju volju. Doći ću po to kada za to dođe vrijeme.

Hitro je otišao, a mene je spopala tjeskoba pri pomisli da sam ostao bez sata, da ne znam koliko će ova ‘kušnja’ trajati i da neću moći učiniti ono što se od mene traži. No znao sam da sam već položio mnoge ispite i natječaje, i to prilično uspješno.

Sjeo sam na tronožac za mali stol od gruba drva i nekoliko puta duboko udahnuo kako bih se smirio. Oči su mi se privikle na tamu, pa sam se ogledao oko sebe. Doista, ovaj sobičak oličen crnom mat bojom u koji ne prodire nikakvo svjetlo i koji nema nikakva otvora mogao je podsjećati samo na utrobu Zemlje.

Otkako sam ušao u taj skučeni prostor, izgubio sam svaki osjećaj za protok vremena. Odjednom sam se sav zabrinut sjetio da moram pisati. Prignuo sam se nad papir.

Koje su, po vama, čovjekove dužnosti prema samome sebi, prema obitelji, prema čovječanstvu?

Počeo sam pisati:

1). Dužnosti čovjeka prema sebi jesu povećati svoje znanje, usavršavati se radom, djelovati lucidno i čuvati samopoštovanje, osloboditi se osjećaja krivnje koji je povezan s primljenim odgojem i starim tabuima.

2). Dužnosti čovjeka prema njegovoj obitelji jesu zajamčiti materijalnu sigurnost i sreću svoje žene i svoje djece i istodobno sačuvati svoju osobnu slobodu, pomagati svojoj djeci da postanu slobodna i samostalna, i to tako da im olakša pristup znanju i tjelesnomu razvoju te, na koncu, da pomogne svojim roditeljima u njihovoj poodmakloj dobi.

3). Dužnosti čovjeka prema čovječanstvu jesu poštovati svakoga muškarca i svaku ženu bez obzira na podrijetlo, vrjednote i odabire – pod uvjetom da tim odabirima prihvaćaju i tuđe – i boriti se za demokraciju i slobodu.

Sigurno mi je ostalo vrlo malo vremena za filozofsku oporuku: Nakon što sam umro samome sebi, želim prijeći s neznanja na spoznaju, s ovisnosti na slobodu, s osjećaja krivnje na lucidnost, s podvrgavanja predrasudama i tabuima na nadzor nad samim sobom i svojim životom bez prihvaćanja izvanjskih prisila osim onih zakonskih; jednom riječju – ne priznajem ni Boga ni gospodara!’

Ostao sam sâm još nekoliko minuta koje su mi izgledale jako duge i naćulio sam uši. Diskretno kucanje na vratima. Ušao je moj vodič: Gospodine, izvolite mi uručiti svoju oporuku kako bi se članovi lože s njome mogli upoznati i, zajedno s rezultatima ispitivanja, procijeniti jeste li dostojni biti pripušteni inicijaciji’”, piše Caillet.

Ne propušta navesti ni trenutak jedne kušnje koji ga je iznimno pogodio: “Gospodine, majstori su odlučili nastaviti s kušnjama koje vode vašoj inicijaciji. Pripremit ću vas za to.

Skinuo mi je sako i kravatu i oko vrata mi stavio omču. Zatim mi je razgolitio lijevu ruku i rastvorio košulju s lijeve strane grudi, zavrnuo desnu nogavicu sve do koljena i zatražio da skinem lijevu cipelu.

Mora da sam izgledao potpuno smiješno, ja koji tako pazim na svoj izgled, na kakvoću odijela i kravata! Bolje bi bilo biti obučen kao klaun nego ovako naopako. Bilo je to potpuno poniženje!”…

Caillet je redovito dolazio na sastanke i dobro vršio sve rituale, pa su ga nakon godinu dana predložili za stupanj pomoćnika. Paralelno s time ušao je u politiku gdje je otkrio kako funkcionira bratsko pomaganje među masonima i kako se donose zakoni kad imaš svoje ljude na ključnim mjestima.

Čim je u svibnju 1974. bio izabran za predsjednika i nakon što je imenovaoJacquesa Chiraca za premijera, VGE – kako su zvali Valéryja Giscarda d’Estainga – za osobnoga je savjetnika uzeo Jeana-Pierrea Prouteaua, velikoga majstora Velikoga orijenta Francuske, glavne francuske masonske struje sa sekularističkim sklonostima.

U Ministarstvo zdravlja imenovao je gđu Simone Veil, pravnicu i bivšu logorašicu iz Auschwitza, a za njezina savjetnika postavio dr. Pierrea Simona, velikoga majstora Velike lože Francuske s kojim sam se dopisivao. Političari su bili dobro okruženi našom “Braćom triju točaka” i projekt zakona o pobačaju bio je brzo razrađen” – piše Caillet koji je na lokalnim izborima i sam bio kandidat Socijalističke partije, a Francois Mitterand je njemu i kolegama došao izraziti podršku.

“Početkom listopada bio sam izabran za uvaženoga majstora svoje nove lože i počeo sam nositi plavi okovratnik, simbol svojega autoriteta. Vodio sam radove, istrage i inicijacije. Budući da su u našoj regiji mnogi kandidati bili kršteni i imali temeljno katoličko obrazovanje, uvijek bih ih pitao jesu li spremni dovoditi u pitanje crkvene dogme i prihvatiti masonska načela tolerancije, otvorenosti i sekularnosti.

Bio sam imenovan i za delegata u Konventu, odnosno nacionalnoj zakonodavnoj skupštini Velikog orijenta. Nakon što ga je u studenom prihvatilo vijeće ministara, u prosincu je bio izglasan “Zakon Veil”. Zastupnici i senatori masoni desnice i ljevice jednoglasno su ga izglasali! Pitanje je došlo i pred ustavno vijeće koje je odobrilo taj tekst, pa je zakon stupio na snagu 17. siječnja 1975. U skladu sa svojim javno iznesenim stavovima izrazio sam namjeru da primjenjujem taj novi zakon koji sam zajedno sa svojom braćom priželjkivao i koji je bio pripremljen u ložama.”

Zahvaljujući činjenici da je bio mason Caillet je napredovao i u profesionalnom životu, a svoje profesionalno napredovanje smatrao je normalnim. Gomilanje funkcija doživljavao je kao “slavu ovoga svijeta”. Dospio je 1982. godine do osamnaestog stupnja, postavši vitez ružina križa.

Njegovu je slavu “narušila samo jedna sjena”, kako kaže, “kad mu se 1983. godine razboljela supruga Claude.” Kako jedna nevolja rijetko dolazi sama, tako je i Caillet ubrzo doživio šok kad mu je “prijatelj i brat mason koji mu je ujedno bio i direktor”, ničim neizazvan, rekao: Maurice, gotov si!

Ta je rečenica pala kao oštrica giljotine i tako me slomila da sam jedva razumio što mi je poslije toga još rekao, iako sam se jako trudio utišati kuckanje arterija u ušima i rumenilo koje mi je počelo prekrivati lice.”

Da, izgubio si sav autoritet nad svojim zaposlenicima, čak i svaki kontakt s njima zato što se između tebe i njih navukla zavjesa, razumiješ li me?

Caillet nije znao u čemu je njegova krivnja, a prijatelj i brat mason s kojim su bili kućni prijatelji dao mu je 48 sati za podnošenje ostavke, rekavši da ima hrpu svjedočanstava protiv njega i njegove supruge, ali mu ih nikada nije pokazao.

Više od iznenadnog pada na poslu brinulo ga je zdravlje vlastite supruge koje se stalno pogoršavalo, pa joj je predložio da odu u Lourdes, sjetivši se kako su neki liječnici pacijentima predlagali promjenu klime kad ništa drugo ne bi pomagalo.

Jasno je da nisam vjerovao u nadnaravni i duhovni karakter čudesnih ozdravljenja koja su se dogodila u Lourdesu. Psihološki učinak mojega prijedloga na Claude bio je katastrofalan. Kao medicinska sestra bila je svjesna da je u jako teškom stanju, no nije mogla zamisliti da bi joj njezin muž, liječnik i racionalist, scijentist, mason i antiklerikalac, mogao predložiti uranjanje u čudotvornu lourdesku vodu.

Bila je dovoljno hrabra da u tome trenutku ne kaže ništa, no budući da je u njoj još uvijek živjela diskretna ali čvrsta kršćanska vjera, počela je strahovati od posve drukčije opasnosti. Bojala se da bi neuspjeh te ideje u meni mogao izazvati još veću skepsu i ateizam” – pojašnjava Caillet koji je na tom neočekivanom putovanju doživio čudo.

“Slavila se misa. Nikada nisam bio na euharistiji, odnosno tome nikada nisam pridavao pozornost na svadbama ili pogrebima na koje sam odlazio zbog društvenih obveza. Prije pristupa masoneriji smatrao sam da je misa zastarjeli ritual, neka vrsta praznovjerja kojim si ljudi pokušavaju pribaviti blagonaklonost neba, kao što primitivni narodi vračanjem i bacanjem uroka privlače blagonaklona i tjeraju zla bića.

U masoneriji sam shvatio da u prirodi i u čovjeku postoje neke dimenzije svetoga koje treba poštovati kako bi se očuvao red u odnosu na kaos. Za mene je misa bila ritual kao svaki drugi koji čovjeka može potaknuti da napravi reda u sebi i oko sebe, i ništa više od toga.”

“Slušao sam pažljivo. U jednomu je trenutku svećenik ustao i svečano pročitao: ‘Ištite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se… Riječ je Gospodnja.’”

Bio sam kao gromom ošinut: ta rečenica koju sam čuo kod prve inicijacije i koju sam izgovarao kada sam inicirao profane, to je riječ toga Isusa za kojega sam smatrao da je u najboljemu slučaju mudrac ili veliki inicijat, ali ne Gospodin.

Došao sam iskati, tražiti, kucati, u potpunosti nesvjestan ozbiljnosti svojega poteza. Došao sam k sebi tek u trenutku kada je svećenik podignuo hostiju. Tada sam prvi put u životu prepoznao Isusa u tomu skromnom komadiću kruha, Svjetlo koje sam uzaludno tražio u tolikim inicijacijama.”

Caillet je tako otkrio vjeru, primio krštenje i gorljivo se molio Bogu. “Moja promjena uvjerenja nije prošla bez duhovne borbe: u dva me je navrata probudilo cerekanje tik do uha i vizija nekih mračnih sivo-zelenih vretenastih likova koji su podsjećali na plamene jezike koji se uzdižu iz ognja, samo bez svjetla i bez topline. Od te sam se vizije tresao od užasa i cijelo mi je tijelo drhtalo od hladnoće. Ti su fenomeni u trenu nestajali čim bih se dovoljno sabrao i počeo zazivati pomoć Blažene Djevice Marije molitvom Zdravo, Marijo.”

Na poslu je bio totalno poražen. Ostavku nije dao usprkos ucjeni direktora. Kad se vratio na posao, kolege su ga prestali pozdravljati, a njegove radne obaveze su dodijeljene drugima.

“Bilo je to strmoglavo nazadovanje s obzirom na pravila kolektivnog ugovora. U danima koji su uslijedili cijeli niz službenih dopisa s direktorovim potpisom javljao mi je da više ne mogu predavati ni na fakultetu ni u Nacionalnoj zdravstvenoj školi te da više ne mogu biti član Regionalnoga opservatorija zdravlja.

Prekinuta su sva terenska medicinska istraživanja koja sam na regionalnoj razini obavljao s drugim znanstvenicima. U roku od nekoliko dana shvatio sam da su me gurnuli u zapećak i da me osoblje treba držati u karanteni. Više mi nije stizala nikakva pošta, čak ni strogo medicinski časopisi na koje sam bio pretplaćen. Provodio sam po osam sati u uredu bez ikakva kontakta i s kim.

Vjera u Isusa Krista davala mi je snagu da se ne dam samo tako slomiti. Usprkos svemu, još sam se uvijek oslanjao na svoje društvene kontakte, napose one masonske”, piše Caillet koji je tada otkrio da se nitko ni od masona ne želi za nj založiti kad je pao u nemilost. “Obratio sam se i nekim drugim masonima, utjecajnim ljudima, no oni su se mudro ispričali pod izgovorom da je riječ o profesionalnome sukobu.

Onda sam potražio jednoga znanca, odvjetnika koji je pripadao Velikoj loži Francuske, i zamolio ga da uloži tužbu sudu koji je zadužen za rješavanje sukoba između zaposlenika i poslodavaca zbog ‘bitne izmjene ugovora o radu’. Htio sam pokazati da je to za mene pitanje časti, pa nisam tražio odštetu, nego da mi se vrate sve moje funkcije.

Tri dana poslije, dok sam kod kuće ležao zbog gripe, Claude i ja doživjeli smo iznenađenje. U posjet nam je došao jedan brat iz Velike lože Francuske, regionalni tajnik sindikata Force Ouvrière i sveučilišni profesor. Hladnokrvno mi je rekao da ako odem na sud, ‘riskiram život’ i da neće moći ništa učiniti kako bi me zaštitio. Bio sam zaprepašten. Znao sam da čovjek može doći u situaciju da riskira život kako bi obranio brata… ali nisam mogao zamisliti da bi masoni koji su časni i poznati u našemu gradu nekome prijetili smrću.

Shvatio sam da postoji veza između te prijetnje i činjenice da su me prije nekoliko mjeseci – u nazočnosti ovoga brata koji mi je sada prijetio – moj direktor i predsjednik upravnoga odbora bili pozvali na neki čudan sastanak. Taj sam sastanak spomenuo ranije navodeći potencijalne razloge za padanje u nemilost.

Pretpostavljam da su ta gospoda s nekim drugim konstituirali divlju ložu koja je predvorje mafijaških poslova. Prijetnju sam shvatio ozbiljno, pa sam već sutradan u sef svoje banke deponirao dopis u kojemu navodim imena ljudi na koje treba sumnjati ako mi se dogodi ‘nehotično samoubojstvo’. Upozorio sam i jednoga od svojih daljnjih rođaka koji je radio u Parizu u tajnoj službi”, piše Caillet.

Paraelno s time, njegov vjerski entuzijazam nije slabio. Svako jutro je rano ustajao kako bi izmolio krunicu i čitao evanđelja. Benediktinski monah kojeg je upoznao bio mu je velika potpora: “Kada sam mu rekao da sam jako revoltiran što me uništio mason, brat i prijatelj, i da mi nitko od najutjecajnije braće nije pritekao u pomoć, pokazao mi je Isusa kojega je Juda izdao, a apostoli napustili: nije tražio moćnu pomoć svojega Oca da izbjegne mučeništvo, nego se uzdao u njegovu volju i ljubav.

Nije to nikakva rezignacija – on mi je savjetovao da iskoristim sva miroljubiva, dakle pravna sredstva kako bih postigao svoja prava – nego prihvaćanje i povjerenje zato što u kušnji nismo sposobni prepoznati Božji plan za naš život: Bog, naime, nikada ne napušta svoju djecu.

Kušnja križa, koji je sablazan za naš ograničeni duh, u konačnici omogućuje čudo uskrsnuća, trijumf istinskoga života, vječni život.”

Iako je odlučio izići iz masona, ipak se vratio u masonsku ložu “da provjeri njihovu slavnu toleranciju i prijateljstvo braće”, pa je održao predavanje pod naslovom “Isus – mitski lik ili inicijat”. Dočekao ga je zid šutnje. Postepeno je prestao ići u ložu, a otvorio je i bolovanje. Uprava mu je uručila otkaz pa se s 54 godine života našao na cesti. Srećom, piše, nisam izgubio povjerenje u Boga!

Obnovio je medicinsku praksu i počeo raditi privatno. Braća masoni ga ni tada nisu puštala na miru: “Tijekom moje obnovljene medicinske prakse u našu ordinaciju u nekoliko navrata dolazila moja bivša braća iz lože pod raznim izlikama, često i bez pravoga razloga, i da bi na kraju pregleda neizbježno bilo postavljeno pitanje: ‘Maurice, zašto se ne vratiš u naše redove? Tvoje obraćenje nije preprjeka za nazočnost u našoj loži. Moj ih je odgovor ostavljao bez riječi: ‘Što bih još mogao naći u loži nakon što sam susreo Isusa Krista?

U početku su nam i neki iscjelitelji slali svoje pacijente. Jedan od njih ispričao nam je kako je njegova grupa bila iznenađena činjenicom da su njihova okultna okupljanja, čija je svrha bila vratiti nas na njihove sastanke, ostajala bez učinka. Jednom drugom prigodom obavijestio nas je da nam više ne će slati svoje bolesnike jer ‘poslije naših molitava više ne može raditi na njima’ (podrazumijeva se da na njima više nisu mogli raditi nikakve okultne prakse). Evanđelja jasno kažu: Isus je pobjednik!”, zaključuje Caillet svoju uzbudljivu ispovijest
 

(vecernji.hr)

Marijan Hanžeković gostujući u emisiji Nu2 gostovao je kod novinara Aleksandra Stankovića gdje između ostalog Hanžeković posvjedočio o svom članstvu unutar Slobodnih zidara

Rekavši kako je masonstvu jedina ideja ‘jednakost i bratsvo’, Hanžeković je rekao da je zapravo cilj masonstva usavršavti samoga sebe simbolički predstavljenog kroz neobrađeni kamen.

‘Cilj je postati bolji čovjek’ rekao je Hanžeković koji svoje novčarsko carstvo gradi na onom najjadnijem, na patnji malenih ljudi.

A da je masonstvo zapravo jedna obična sekta prepuna bizarnih obreda i inicijacija svjedoči i prikaz detaljnog rituala kojeg svi masoni koji dospiju do stupnja meštra moraju proći. Naime, Marijan Hanžekopvić do prošle godine bio je meštar na 33. stupnju nakon čega je svrgnut na poziciju rizničara.

Ovdje ćemo govoriti o obredu koji je na stupnju meštra stvoren oko Hirama. Čitajući katekizam masona i obred na tom stupnju možemo saznati da meštri na svojim sastancima obilježavaju ubojstvo, ukop i ekshumaciju Hirama koji je opisan kao graditelj hrama u Jeruzalemu pod nadzorom kralja Solomona i kao što se navodi u obredu , oca svih masona na svijetu, prošlih, sadašnjih, i budućih bilo da su bijeli, crni ili žuti.

Ova parodija od obreda odvija se na posebnom mjestu koje se zove ‘soba središta’, u koji masoni meštri ulaze jedan po jedan pokrivenih glava, onako kako Židovi ulaze u sinagogu. Kad prvi put ulazi u tu sobu, on mora hodati unatrag.

Ne samo da se u ‘sobi središta’ održava čitanje o ubojstvu Hirama i otkriću njegova leša, nego masoni ‘glume’ scenu ubojstva i potragu za Hiramovim tijelom uz svijetlost svijeća pokrivenih golemim, 30 cm visokim sjenilima.

Jedan mason meštar igra ulogu Hirama, dok drugi preuzimaju ulogu ubojica. Prikazuje se scena ubojstva. Potom Hiram, hineći smrt, liježe u lijes, a pokriva ga se mrtvačkim pokrovom na koji se položi velika umjetna bagremova grana.

Lijes je postavljen u središtu sobe. Tada meštar, vrlo ozbiljno, otkriva braći da je kralj Solomon uznemiren zbog nestanka Hirama te im je zapovjeđeno da krenu u potragu za njim.

Najednom cijela družina kreće na svoje putovanje zbog te potrage, odnosno započinju odlaziti i vraćati se da bi ugodili Solomonu, okretati se i posvuda tražiti truplo, pri čemu se svaki pažljivo trudi ne vidjeti lijes.

No, potrage su bile uzaludne, a kralj Solomon sve više tuguje pa im je zapovjeđeno, kako bi pronašli Hirama, da krenu na drugo putovanje. Nakon drugog putovanja slijedi i treće. Tek im je tijekom tog posljednjeg putovanja dopušteno otkriti ne truplo (to nije tako lako) nego prije bagremovu granu. Potom svi požure oblikovati krug oko te grane. Odmiču pokrov ispod kojeg leži Hiram. Uzimaju njegovu ruku i tresu mu prstom na kojem kao da mu narasla koža, i tako dalje.

‘Pravi meštri’ nikada ne ulaze u ‘središnju sobu’ osim kada sudjeluju u toj nevjerojatnoj lakrdiji. No, unatoč besmislenoj činjenici da su mnogi masoni tražili da se ovaj obred suzbije, on se sačuvao tijekom dvijesto godina što dokazuje da za to postoji neki poseban razlog.

Osim toga takvim obredima zavaravaju se vlasti kako bi i dalje vjerovale da se masonstvo zaokuplja takvim dječjim i smiješnim stvarima. Obredi su korisni i kao prepreke da u lože uđu oni nedostatno poslušni ili moguće opasni.

Koriste se i za oblikovanje i pripremu novaka da prime dojmove okultne sile koja usmjerava slobodnozidarski red. U tom trenu, prema tim se ljudima odnosi kao da imaju tri, pet ili sedam godina. Prema obredu od njih se očekuje da koračaju naprijed nazad poput školaraca.

S dobrim mi je razlogom jedan gospodin rekao da je saznavši da se u loži na katu iznad njega odvija neka vježba. pitao je je li povrh njega neka škola.

Edouard Eckert kaže: ‘U tom obredu vidimo kazališnu predstavu, previše ozbiljnu da bi bila riječ o šali i previše smiješnu da bi bila ozbiljna. Taj zastrašujući instrument sam po sebi nije ništa više od sredstva za komične halucinacije. Kad pogledamo te glumce, koji nisu lutke, ni djeca nego odrasli, visoko obrazovani ljudi, može li se takva predstava drugačije objasniti? No, naići ćemo na donekle razumne načine rješavanja tog problema, primjerice, vjerovanje u simboličko učenje doista važnog cilja, koje predlažu sudionici, u učenje koje bi, kad bi bilo usmeno i jasno oblikovano, svoje ljude izložilo najvećim opasnostima, ukratko bili bi obavezni vjerovati da se tim obredima prikrivaju neki zločinački planovi.

Ne začuđuje stoga da je toliki broj važnih osoba – kongresnika, misnistara, diplomata, generala, pa čak i poglavara država – svoju karijeru izgradilo pripremajući se na sličnim vježbama? (Otkrivena tajna masona – Jose Maria Caro y Rodrigez)

U što vjeruju masoni? U lucifera!

O tome je pisao Albert Pike, vodećeg masona svijeta u knjizi pod nazivom “Moral i dogma” poznatoj, a koja jasno opisuje kako masoni ne samo da mrze “našeg” Boga već služe i klanjaju se diabolu, Luciferu. Ovo su citati, odnosno upute za masone u kojima se jasno ističe da je Baal čiji se hramovi sada podiižu diljem svijeta njihovo božanstvo, ali i da je on najveći neprijatelj Boga Biblije.

Svaka masonska loža hram je religije a njezina učenja predstavljaju vjerske upute. U svakom stupnju masonerije kandidat nastoji dosegnuti svjetlost. Masonerija je marš i borba na putu prema svjetlosti. Sunce je drevni simbol generativne moći božanstvene.

Obožavanje Sunca postalo je temeljem svih religija staroga svijeta. Sunce je hijeroglifski simbol Istine jer je izvor Svjetlosti. Sunce, njegovo svevideće oko nalazi se u svim našim ložama. Sjajna zvijezda predstavlja veliku centralnu Svjetlost koju su kao Sunce obožavali toliki narodi pravoga boga, kojemu se svi masoni moraju klanjati.

Oziris je sam siboliziran kao Sunce. A bog koji se predstavlja kao Adonai (biblijska riječ za našeg jedninog Boga, Gospodina) bog je suparnik Baala i Ozirisa.

Lucifer, Svjetlonoša! Čudno i tajanstveno ime za duha Tame. Lucifer, sin Zore. Donosi li on svjetlost? Ne sumnjajte u to? – piše Pike u svojoj knjizi svojoj braći masonima dalje navodeći strahote – đavao, pali Lucifer ili Svjetlonoša.

Da, Lucifer je Bog na nesreću Adonaia (misli na našeg Boga). Istinska i čista filozofska religija je vjerovanje u Lucifera koji je jednak Adonaiu. Lucifer je bog svjetlosti i dobrote, bori se protiv Adonaia, boga mraka i zla. – piše Pike.

Primjer jednog od javnik masonskih obreda:
 

 
(dnevno.hr)

Glavni plan masonerije je zapravo utjecati na javno mijenje i uvjeriti ljude da je sve dozvoljeno te da ništa nije grijeh, kaže bivši mason

Francuski liječnik, kirurg i ginekolog Maurice Caillet, bivši je mason koji je dogurao do 18.-og stupnja masonerije i koji se potom obratio na kršćanstvo, dao je intervju internet radiu Culturacattolica.it o slobodnim zidarima, njegovom radu s njima i obraćenju Isusu Kristu.

Njegovo obraćenje je pravo čudo jer osim što je bio mason Caillet je sin ateistički nastojenih roditelja koji ništa nije znao o Isusu a bio je kao liječnik i kao čovjek deklarirani neprijatelj Crkve, smatrajući kako ona ugnjetava ljude. Bio je i aborter koji je svojom klinikom poticao na abortuse koji je zagovarao i poticao distributere umjetnih kontraceptiva.

Kao mladog, ateistički usmjerenog liječnika spremnog cijeli svijet pokoriti razumu, njegov bolnički šef pozvao ga je u masoneriju, točnije u ložu Velikog Orijenta Francuske 1969. godine u dobi od 35 godina. Tada je vjerovao kako ne postoji ništa više od “razuma” a koliko je znao o masoneriji, činilo se kako ona proklamira upravo to što mu treba ­ razum. N,o ubrzo se prevario.

Masonska loža Velikog Orijenta jedna je od najstarijih i najmoćnijih loža na svijetu. Kako i sam govori u početku se ništa osim “razuma” nije prakticiralo no kako se približavao 18-om stupnju, stvari su se počele mijenjati i on je to primjećivao.

Preko noći i preko, po njemu besmislenih rituala s kojima je skakao sa stupnja na stupanj s “razuma” odjednom se “prešaltao” na okultno. Počeo se baviti magijom i gatanjem.

Uskoro je magija zavladala njegovim životom, a dobio je posebne moći za izlječenje ljudi a sve ono ateističko i razumsko pretvaralo se u duboko duhovno, okultno i stvarno.

Odjednom postao je mag koji vjeruje visku, kartama i svojim “moćima” a to ga je počelo zbunjivati i počeo je razmišljati što se dogodilo. Činio je tako dok njegova supruga nije naglo oboljela od teške bolesti u želucu i kada joj nitko preko svih njegovih masonskih veza u liječništvu nije mogao pomoći.

Tada se sjetio kako je jednom davno negdje pročitao kako većina supruga od magova i vračara oboli od nekog oblika karcinoma koji se ne može izliječiti. Iako tome nije pridavao previše pažnje počelo ga je kopkati.

Kako su pokušali sve a stravični bolovi njegove supruge nisu prestajali jednog dana on je odlučio (bez da je rekao braći masonima) odvesti suprugu u Lourdes, marijansko svetište s ljekovitom vodom.

I tamo se dogodilo čudo. Dok je njegova supruga uranjala u ljekovitu vodu odlučio je malo prošetati i tada je naišao na služenje svete Mise u blizini. Nikada do tada nije bio na svetoj Misi a kako su ga u masoneriji naučili, to je smatrao primitivnim obredom za “zaluđenike”.

No, ipak odlučio je riskirati (vjerujući kako nitko neće saznati) poslušati svetu Misu i pomoliti se za suprugu koju je jako volio. Tada je čuo mili, mekani glas koji mu je jasno rekao: “Drago mi je da želiš izliječiti svoju suprugu ali što mi možeš ponuditi?”

U tom trenutku se zaledio i pomislio: “Ja sam sve što ti imam za dati. Nije malo biti ateist koji 40 godina mrzi Crkvu i svećenike”, napisao je u jednoj od svojih knjiga Calliet nakon obraćenja rekavši kako je u tom trenutku prepoznao glas Isusa o kojemu do tada nije znao ništa te je nakon svete Mise zatražio krštenje.

Kako je mislio da masonerija nema pojma da je u Lourdu te da razmišlja o odbacivanju masonerije i krštenju u Katoličkoj crkvi kada se vratio u Francusku uslijedio je šok jer je odmah dobio otkaz, bez ikakvog objašnjenja i to od “brata” masona koji ga je i odveo u masoneriju.

Cijeli njegov umjetni svijet se počeo rušiti, ostao je bez novca i kasnije je saznao kako je masonerija saznala da je bio na svetoj Misi te je to bio razlog njegova otkaza i odbacivanja iz svijeta masonerije.

Krstio se i pokušao izaći iz masonerije a prilikom izlaska zaprijetili su mu kako prisega koju je dao na početku o čuvanju tajni masonerije traje cijeli život te da ako progovori javno da će ga se riješiti.

Caillet je danas glasni aktivist protiv istospolnih brakova, eutanazije, abortusa ali i javno djeluje kako bi upozorio svijet na masoneriju i njihovo ‘ubijanje’ Boga te monstruozne planove koje imaju za kršćanski svijet.

Autor je mnogih knjiga o slobodnim zidarima a prenosimo vam i djelove intervjua.

Što je slobodno zidarstvo?

Slobodno zidarstvo je jedna velika nebuloza. Ljudi dolaze u masoneriju s različitim motivima i većinom nemaju pojma u što se upuštaju.

Što masoni tvrde da jesu?

Službeno oni kaži kako žele poboljšati ljudski rod a zapravo je riječ o prikrivenoj izmjeni ljudskog roda. Oni kažu da na temelju razuma i s vlastitim projekcijama božanstva grade novi ljudski rod.

Je li istina da je slobodno zidarstvo nastavak judaizma?

To ovisi. Nije lako reći. Istina je masonerija u srži, sigurno “kompatibilna” sa židovsko hebrejskom ideologijom. U stvarnosti, važno je naglasiti da ideološki impuls dolazi od naturalizma zidarstva, od prirodnog zakona filozofije, nominalizma i iz protestantizma. Istina je da je slobodno zidarstvo ima za cilj uspostaviti univerzalnu religiju, ‘judaizam univerzalna Boga’. Također, u tom pogledu, postoji određena kompatibilnost.

Kako prepoznati masona? Je li istina da se oni međusobno prepoznaju?

Da, postoje znakovi prema kojima ih možete prepoznati. Ali, također istina je da su svi masoni dužni svoje masonstvo držati u strogoj povjerljivosti. Stoga treba biti vrlo oprezan. No, naučio sam kroz svoje djelovanje u masoneriji da smo se mi masoni uvijek prepoznavali no ne znam zbog čega točno.

Kako ste napustili su masoneriju?

1984. otišao sam s mojom, tada ozbiljno bolesnom suprugom u Lourdes. Budući da nisam mogao biti s njom u bazenu, ‘slučajno’ sam otišao na svetu Misu. Doživio sam svetu Misu tamo po prvi put u mom životu. I odjednom sam čuo poziv Isusa Krista. S obzirom da je poziv bio toliko jak da ga nisam mogao ignorirati odmah sam tražio krštenje

Kako je masonerija regirala na vaš odlazak i obraćenje?

Jako loše, jako loše. Nitko me nije pogledao više. Nisam znao što reći obzirom da vam u masoneriji stalno mantraju o nekoj “toleranciji”. Ali, ne mogu reći da to nisam očekivao jer sam znao da je Katolička crkva a poglavito papa kao čuvar vjere neprijatelj broj jedan slobodnih zidara.

Postoje li u Francuskoj katolici masoni?

Da, postoje katolici koji su masoni …

Što je po vama glavni plan masonerije ?

Utjecati na javno mnijenje. Pogotovo kada je riječ o projektima koji unaprijeđuju masonstvo na političkoj razini. Zatim promocija abortusa i usmjeravanje sveobuhvatne javnosti na prihvaćanje abortusa a danas masonerija skupno radi i na razaranju braka, širenju relativizma, slobodoumlja, kontracepcije, razvoda, hedonizma i odbacivanja patnje. Uglavnom meni su rekli kako čovjek mora biti slobodan uživati u svim zadovoljstvima i da grijeh ne postoji. To je plan za čovječanstvo.

Koja je uloga okultizma, ezoterije, magije?

Slobodno zidarstvo ne bi postojalo bez mistike a masonerija i je oblik ezoterije. Svi njihovi rituali koje sam prije smatrao bezazlenim imaju veze s čaranjem uz pozivanje opskurnih sila zla. Masoneriji je glavni cilj imitacija kršćanstva koje potom oskvrnjuju. Puno sam se puta za vrijeme tih rituala sam od sebe pitao što ako je vrag prisutan tamo a ponekad sam se tako loše osjećao da sam poželio izaći van iz prostorije jer se osjetila prisutnost. No, s obzirom da tada nisam poznavao Isusa nisam znao kamo da idem.

Po vašem mišljenju, može li doći do pomirenja između katolika i masona?

Teško, ili bolje rečeno, nikako. Riječ je o ozbiljnom grijehu a mnogi katolici nisu svjesni točno zašto je njihovo članstvo u masoneriji izuzetno težak grijeh. Nema rasprave o pomirenju jer masonerija je stvorena kao oponent Bogu i istini. Ona je jedna velika laž koje se treba čuvati.

Slobodno zidarstvo prihvaća ateiste?

Da prihvaća ali uskoro vas nauče novoj religiji a riječ je o, po njima, Velikom Arhitektu Svemira kojeg, ne znam zašto ateisti odmah prihvaćaju. Oni to imenuju nekakvom silom energijom ali ubrzo postanete sljedbenik nove religije sekte a da niste ni svjesni da ste prestali biti ateist.

Postoji li razlika između masona nižeg stupnja i masona višeg stupnja?

Duhovno ne postoji jer i jedan i drugi svjesno prihvaćaju masonstvo a masonstvo dijeli čovječanstvo na masone i nemasone. No, razlika je u tome što primjerice mason prva tri stupnja nema nikakvog pojma o tome što se događa u stupnjevima iznad. Dakle oni na nižim razinama su samo robovi odnosno instrumenti starijih masona čije zapovjedi moraju poštovati. Učenicima se ne daju sve tajne majstora i učenik nema pojma što ga sve čeka.

Ti prvi stupnjevi stvarno izgledaju bezazleno pa se tako i više ljudi uključuje no što napredujete prema više postaje sve okultnije i monstruoznije. Primjerice ja sam došao do 18-og stupnja i tu je bilo svakavih rituala s križevima. Nisam uopće znao da je gotovo svaki ritual zasebno oskvrnjivanje i ismijavanje Katoličke crkve. Primjerice znam da na 30 stupnju mason koji se inicira mora nogama udarati “tijaru” pape dok ju ne uništi. Papa je broj jedan neprijatelj masonerije.

To svi znaju a ja sam saznao dok sam se penjao stupnjevima. Katolička crkva je je univerzalna i ima papu koji brani integritet vjere. Vjere koja “prkosi” svijetu. A ta vjera najveći je neprijatelj masonerije.

Što je s tvrdnjom da su masonski obredi znanstveni?

Bio sam kirurg, liječnik, i ja mogu reći da su sa znanstvenog stajališta, slobodnozidarski obredi samo apsurdni, a ne znastveni i opasni, naravno.

Koliko je raširena masonerija u Francuskoj?

Od Drugog svjetskog rata imali smo u Francuskoj najmanje 50 ministara koji su bili članovi Velikog Orijenta. Sadašnja socijalistička vlada, primjerice, je masonska. A to je trend i u drugim zemljama Europe. Oni postavljaju svoje i štite se međusobno. Živimo u društvu utemeljenom na masonskoj ideologiji i sekularnoj osnovi. Jednan ili dva prosvijećena intelektualaca predlažu pretvoriti Božić u “Festival Sloboda” ili “Proslavu djece”.

Slobodno zidarstvo je iza tih planova?

O, da. Baš kao što je u moje vrijeme bilo iza planova za promicanje abortusa. Osobno sam izvodio abortuse u Bretanji. Zapravo bio sam u masoneriji i kad je došlo do širenja ovog modela “napretka i tolerancije.” I danas samo promatram kako uspijevaju u svojim planovima.

Je li istina da  molite za obraćenje masona?

Mnogi masoni su ljudi koji su izgubili svoj put, baš kao što sam i ja. Niti ja nisam poznavao Isusa sve dok me nije pozvao. Naravno da molim za njih i za njihovo obraćenje jer kao što je mene, Isus može pozvati svakog od njih.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno.hr)

S obzirom da se o masoneriji već dugo vremena govori donosimo vam intervju iz Vjesnika iz 1992. godine s jednim masonom koji potvrđuje da masonerija aktivno sudjeluje u krojenju sudbine hrvatskog naroda!

Intervju je objavljen povodom uzdizanja masonskih loža u Hrvatskoj a imao je za cilj smiriti ‘strasti’ koje su u ono vrijeme uzavrle oko masonerije!

Prije nekoliko mjeseci u hrvatskom su se tisku pojavile manjkave natuknice o obnavljanju masonskih loža u Sloveniji i Hrvatskoj. Više od pedeset godina nakon zabrane djelovanja slobodnih zidara u Hrvatskoj ti su nagovještaji izazvali razumljivu radoznalost javnosti, pa i brojne spekulacije i nagađanja.

Tko su hrvatski slobodni zidari i što je uopće masonstvo – o tome razgovaramo s jednim od vodećih hrvatskih masona, koji je za ovu priliku, iz razloga koje će čitatelj shvatiti, želio ostati anoniman.

Nakon više od pedeset godina hrvatski su slobodni zidari, dakle ponovo na sceni? U ovdašnjem tisku nedavno je objavljeno, iz talijanskih izvora, da su talijanski slobodni zidari pripomogli obnavljanju masonskih loža u Zagrebu i Ljubljani, kao i u gotovo svim drugim zemljama Srednje i Istočne Europe u kojima masonerija poslije drugog svjetskog rata nije mogla djelovati?

Da, točno je da se obnavlja masonska loža u Zagrebu, kao i u drugim metropolama Srednje i Istočne Europe. Doduše, ne može se reći da su “masoni u Hrvatskoj ponovo na sceni”. U prirodi je slobodnog zidarstva da ne djeluje na sceni, pred očima javnosti.

Ali – djeluje i ima utjecaja na svim područjima društva, svuda u svijetu. Također se ne bi moglo reći da su na obnavljanje masonstva u Hrvatskoj utjecali talijanski slobodni zidari, već austrijski.

Za ovdašnju javnost, s izuzetkom možda onih koji su pročitali Mužićevu knjigu o povijesti masonstva u Hrvatskoj, slobodno je zidarstvo velika nepoznanica, pa čak i nešto o čemu se govori – a već se govori – sa zaziranjem i predrasudama. Što je, zapravo, slobodno zidarstvo, ili – zašto slobodni zidari danas?

Prije svega, slobodno zidarstvo nije ni politička organizacija, ni vjerska sekta, a nije ni antireligiozni pokret, kao što nije ni gospodarsko poduzetništvo. Masonska je loža, moglo bi se reći, škola poštovanja i tolerancije, pa i više od toga – škola parlamentarizma i demokracije.

Čini mi se da bi dovoljno bilo podsjetiti na činjenicu da svaka demokratska zemlja danas ima masonske lože, dok je u nedemokratskim i totalitarnim režimima masonstvo bilo zabranjivano i proganjano. I danas je tako i utoliko je obnavljanje masonstva u nas također jedan od znakova demokratičnosti i uključivanja u svijet.

Po definiciji, slobodnim zidarom može biti samo “častan čovjek na dobrome glasu”, a prema statutu slobodnozidarske lože članovi moraju ne samo poštivati zakone svoje zemlje, već i raditi na dobrobit svoje države. Zašto slobodno zidarstvo danas i ovdje?

Mislim da smo na to već odgovorili. Masonstvo je jedno od obilježja moderne, liberalne, demokratske države. U svijetu danas ima blizu šest milijuna masona, a iznenadili biste se kad biste čuli tko je sve od vodećih ličnosti u svijetu politike, kulture, gospodarstva – slobodni zidar.

Čak bi se moglo, bez imalo pretjerivanja, reći kako je u današnjem svijetu utjecaj slobodnog zidarstva golem.

Kakav je danas odnos katoličke crkve i slobodnog zidarstva? Jesu li izglađeni nesporazumi iz prošlosti?

Kao što je poznato, punih 245 godina bila je od Vatikana određena ekskomunikacija za slobodne zidare. No, godine 1982. papa Ivan Pavao II je – novim kodeksom Iuris Canonici – ukinuo tu ekskomunikaciju. Otad se može reći da nema nikakvih problema i nesporazuma između crkve i masonstva. Naprotiv, njihovi su odnosi danas u znaku uzajamnog poštovanja i tolerancije.

Jedna od prilično raširenih predodžbi o slobodnom zidarstvu govori o masonstvu kao tajnom, mističnom i kultnom udruženju. Koliko je to točno i kako se postaje masonom?

Ima jedna američka poslovna uzrečica: “Don’t call us, we’ll call you” (Ne zovite nas, mi ćemo zvati vas). Otprilike tako nekako moglo bi se reći i za primanje u masonsku ložu. Kandidat, dakako može sam izraziti želju da postane slobodni zidar, ali to ne ide bez preporuke dvaju članova lože koji ga poznaju i jamče za njega.

O kandidatima se raspravlja u loži, a o primanju se glasa balotažom, bijelim i crnim kuglicama, tajnim glasanjem. Jedna crna kuglica (dakle, negativno mišljenje) odgađa kandidaturu za godinu dana. Kandidat koji na tajnom glasanju dobije dvije ili više crnih kuglica, ne može nikad više biti primljen u ložu.

Uvjeti su, dakle, vrlo strogi. No to je samo jedan od rituala masonstva. Što je s ostalima?

Da, slobodno zidarstvo ima svoje simbole i rituale, cijeli sistem alegorija. To je, prema jednoj definiciji, moralni red časnih ljudi, koji su u njega ugradili slobodu, bratstvo, jednakost, toleranciju, a kasnije i dobročinstva.

Slobodni zidar uglavnom razmišlja o sebi, on “radi na sebi”, izgrađuje se. U slobodnozidarskoj terminologiji on je neobrađeni kamen koji teži savršenstvu.

Masonska je loža škola poštovanja i tolerancije, a vrijednost slobodnog zidarstva je u promičbi kvalitetnog civilizacijskog ponašanja izvan lože, među “profane” ljude. Posebno treba naglasiti da nijedan član masonske lože ne bi smio imati materijalne koristi od svojih masonskih aktivnosti.

Masonstvo u Hrvata ima dugu tradiciju?

Da. Do 1940. godine, kad je djelovanje masonskih loža u Hrvatskoj bilo zabranjeno, djelovalo je samo u Zagrebu deset loža, s više od pet stotina članova.

Bez obzira na dugu tradiciju (prva masonska loža u Hrvatskoj i uopće na Balkanu osnovana je 1764. godine u Glini, a osnovali su je hrvatski oficiri koji su se vratili iz sedmogodišnjeg rata; starješina te lože bio je grof Ivan Drašković), masonstvo u Hrvatskoj na neki način danas počinje ispočetka.

Pri tome osobito želim istaći da današnji hrvatski masoni nemaju ništa zajedničko s predratnom jugoslavenskom orijentacijom jednog dijela masona u tadašnjim zagrebačkim ložama.

Također je važno naglasiti i da današnji hrvatski masoni nemaju nikakve veze s tzv. Velikom ložom Jugoslavije koja je obnovljena prije dvije godine i koja danas djeluje u Beogradu.

Kako su uopće obnovljene masonske lože u Zagrebu?

Hrvatski masoni povezali su se s bečkim masonima i nakon temeljitih priprema unijeli svijetlo u deputatsku ložu “Illyria” u Beču (21.ožujka 1992.godine). Pored hrvatskih, u tu su ložu ušli i austrijski masoni koji nam žele pomoći.

Prema tome, u Zagrebu još formalno nema lože. Zagrebački masoni rade u ložama u Klagenfurtu, Grazu i Beču. Pravila su takva da nas ovdje u Zagrebu mora biti barem četrdesetak, od čega sedam masonskih majstora. Slobodni zidari, naime, najprije su učenici, zatim pomoćnici i na kraju majstori.

Nakon tog trećeg, majstorskog stupnja, mogu napredovati dalje sve do 33. stupnja po Scottish Rite, ili do 7. stupnja po Royal Archu.

U Zagrebu, primjerice, u ovom trenutku imamo dvadesetak slobodnih zidara. Onoga trenutka kada budemo imali najmanje sedam majstora (a to će biti, očekujemo, početkom iduće godine), ukinut ćemo deputatsku ložu u Beču i otvoriti samostalnu u Zagrebu.

Tko su hrvatski masoni?

Slobodnim zidarom može postati, rekli smo častan čovjek na dobru glasu i afirmiran u svojoj struci ili stvaralaštvu. Svaki slobodni zidar smije u javnosti za sebe reći da je mason, ali nikad ne smije to reći za drugoga.

To je strogo pravilo koje se striktno poštuje, i to je ujedno osnovna tajna, vrijednost i moć djelovanja slobodnog zidarstva. Inače, premda još formalno nemamo svoju ložu u Zagrebu, mi, hrvatski masoni, već djelujemo: među ostalim, nedavno smo se uključili u niz humanitarnih akcija.

Jer, slobodni zidari također žele pomoći da se u mnoštvu naprednih europskih ideja potvrdi naša zajednička ideja o slobodi i miru, toleranciji i humanizmu.

To, dakako, nije i jedino područje na kome djeluju slobodni zidari?

Kao slobodno zidarstvo u cjelini, tako je i hrvatsko slobodno zidarstvo imalo u prošlosti veliki utjecaj na političku, gospodarsku i kulturno-znanstvenu sudbinu hrvatske civilizacije. I danas je tako.

Ako imamo na umu već spomenutu činjenicu, koja govori o golemom utjecaju masonstva danas u političkim i gospodarskim krugovima u svijetu i ako znamo koliko su razvijeni njihovi međusobni kontakti i povjerenje, onda nije potrebno napominjati da bi hrvatski masoni mogli odigrati važnu ulogu i u obnovi Hrvatske. Oni, svakako, i u tome vide svoju ulogu.
 
(dnevno.hr)