ZAPAD ĆE PONOVO PLJAČKATI ONE KOJE JE VEĆ OPLJAČKAO I OPET NASRTATI NA RUSIJU I KINU

Prevara. Mito. Nasilje.

Sva ta sredstva su u optiecaju kada hegemonija oko 50 glavnih svjetskih oligarha (obitelji Rothschild, Rockefeller, Morgan, Warburg, Oppenheim, Stern, Cohen, Montefiore, Goldsmith, Weinberg, Lazar, Bleihroder, Valenberg, Sassoon, Hambros, Heine, Mendelson i druge – postane nestabilna.

Ili kada se radi o zlatnom teletu. Ni zbog čega drugog oni tako ne polude kao zbog plemenitog metala.

Ako se pogleda povijest Zapada, ona se svodi samo na jedno – bogaćenje i prisvajanje žutog metala.

Godine 1933. američki predsjednik Franklin Roosevelt je na zahtjev Wall Streeta u cilju “stabilizacije bankarskog sustava” u uvjetima Velike depresije izdao dekret da se oduzme sve zlato (u kovanicama i polugama) u SAD koje su držale fizičke i pravne osobe. Istina, formalno im je – u zamjenu – isplaćivan papirni novac, ali u praktično duplo manjoj vrijednosti, tj. to je faktički bila konfiskacija.

Važno je istaknuti da se oduzimanje provodilo u trenutku kada su u Sjedinjene Države od nacističke i japanske agresije masovno bježali stanovnici Europe i Azije. Zahvaljujući tome su zlatne rezerve američki Federalnih rezervi naglo porasle: s 6-8 tisuća tona početkom 1930-tih godina na 20 tisuća početkom 1940-tih. Tada su zlatne rezerve SAD postale najveće na svijetu.

Ono što je zanimljivo jest da se oduzimanje zlata od stanovništva nastavilo čak i kada se kriza završila, iako je poslije završetka Drugog svjetskog rata BDP Sjedinjenih Država praktično neprestano rastao. Samo što je tada posebna pažnja posvećivana “izbjeglicama” iz Istočne Europe i Azije, koje su se “skrivale” od “crvene prijetnje”.

I ponovo zanimljiva činjenica – unatoč stalnom priljevu žutog metala, njegova količina u Federalnim rezervama se … stalno smanjivala – za više od 2,5 puta od 1946. do 1972. godine (s 20,2 tisuće na 8,5 tisuća tona). To jest rezerve su se smanjile praktično za onu količinu koja je 1930-tih oduzeta stanovništvu tijekom Ruzveltove reforme.

Službeno objašnjenje je bilo da su te “mjere neophodne radi održavanja stabilnosti dolara”. Međutim, faktički (ako se ne računaju relativno male isplate De Gaulleovoj Francuskoj) se žuti metal prelio u privatno vlasništvo onih bankarskih grupa koje su bile dioničari Federalnih rezervi.

Istina, do 1970-tih godina postojala je mogućnost (po pravilu, formalna, koje se nije koristila u praksi) da oni kojima je novac konfisciran poslije 1933. godine zamjene papirni novac za zlato. Međutim, već 1972. godine i one su nestale, kada je predsjednik SAD-a Richard Nixon ukinuo takozvani Bretonvudski sustav, koji je garantirao “zlatni standard” dolara.

Važna posljedica te odluke je bilo to što su Federalne rezerve praktično zamrznule svoju službenu statistiku. Prema njoj, američke zlatne rezerve su od 1972. godine, navodno, praktično nepromijenjene (8,2 tisuće tona 2016. godine). Pošto reviziju Federalnih rezervi nitko nije provodio, mnogi ekonomisti smatraju da u njihovim sefovima nema nikakvog zlata.

Zato u isto to vrijeme počinje, prema službenoj statistici, smanjenje državnih zlatnih rezervi Ujedinjenog Kraljevstva. Britanska Centralna banka, koja se, za razliku od američkih Federalnih rezervi, nalazi u državnom vlasništvu, 1977. godine osniva misterioznu strukturu pod nazivom Bank of England Nominees Limited (boene).

Misterioznu, pošto joj je dano pravo da praktično neograničeno predstavlja interese Banke Engleske, a podaci o stvarnim dioničarima boene se nisu objavljivali. Po tvrdnjama Nezavisne stranke Ujedinjenog Kraljevstva, kontrolni paket u osnivačkom kapitalu Bank of England Nominees Limited regiji privatnim financijskim strukturama.

I praktično istovremeno s pojavom boene počinju naglo se smanjivati zlatne rezerve Banke Engleske. Paradoksalno, dok je BDP Velike Britanije rastao – rezerve plemenitog metala Ujedinjenog Kraljevstva su se smanjivale. U drugoj polovici 1970-tih za pola – sa 1.200 na 600 tona. U razdoblju od 1990. do 2000. ponovo su se smanjile upola – na 300 tona.

Pogledajmo zlatne rezerve država koje su predale svoje rezerve SAD i Velikoj Britaniji.

Ujedinjenom Kraljevstvu je predano na čuvanje zlato zemalja iz takozvanog Commonwealtha nacija (Australija, Kanada, Indija, JAR, Novi Zeland i dr.) I niza europskih kontinentalnih država (Austrije, Švicarske i dr.), Kao i Meksika.

U Federalnim rezervama SAD čuva se zlato 60 država, uključujući mnoge članice EU (Njemačka, Nizozemska, Italija i dr.), Azijskih saveznika Washingtona (Japan i dr.) I latinoameričkih zemalja.

Samo u Banci Engleske je krajem 2012. bilo 5,1 tisuća tona stranog zlata, a u američkim Federalnim rezervama – 6,2 tisuće tona. To zlato je bilo predano na čuvanje Velikoj Britaniji i SAD u zamjenu za jamstva pružanja potpore kreditno-bankarskom sustavu i očuvanja sigurnosti.

Osim toga, Washington i London su obećali da neće destabilizirati unutarpolitička sustav država koje im predaju dragocjenosti. U zamjenu za to, vlasnici zlata su bili spremni zažmiriti na to što ih faktički kradu, što prisvajaju sebi rezerve predane na čuvanje.

Donedavno ih nisu ni dirali. Međutim, sada je “skupljanje” zlata dostiglo vrhunac. Velikih vlasnika dragocjenog metala koji se mogu prevariti i opljačkati – praktično više nema. Zbog toga nisu gadljivi ni na male “klijente”.

Direktor Centralne banke Armenije, koji je stekao obrazovanje u Americi, uvjerio je svoju vladu da zamijeni svoje zlatne rezerve (1,4 tone) za dolare.

Azerbajdžan je smjestio svoje rezerve (30 tona) u londonski trezor banke JP Morgan .

Eksploatacija zlata u Gruziji našla se u rukama nekoliko zapadnih financijskih grupa. “Zahvaljujući” njima zlatne rezerve postale su najmizernije na svijetu – manje od 0,1 tone.

Istim putem je već krenuo i Kijev. Ukrajinski premijer Arsenij Jacenjuk naglo je smanjio ukrajinske zlatne rezerve – samo 2014. godine smanjio ih je praktično upola – sa 42 na 24 tone. Nije teško pogoditi kome ih je predao.

Ali, takve “mrve” nikako ne mogu zadovoljiti apetite onih koji drže “zlatnu milijardu”.

A to znači da im preostaju dva puta.

Jedan – terorizirati one koje su već opljačkali po nekoliko puta. Da pod plaštom “razvoja demokracije i borbe protiv korupcije” smjenjujući vladajuće režime.

Drugi – da po tko zna koji put pokušavaju staviti pod kontrolu bogatstva Rusije i Kine.

Da djeluju po staroj shemi: pritisak pomoću sankcija, pokušaji uvlačenja u rat, podmićivanje elita i, naravno, ucjena.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, nacisti su imali želju ujediniti cijelu Europu (pa i svijet) kroz rat. Međutim, pošto se njihov pokušaj neslavno završio, oni koji su i dalje vjerovali u taj san su odlučili da je potreban jedan drugačiji pristup

Kada želite otkriti čime se neka organizacija zapravo bavi, važno je da ispitate njene korijene. Kada otkrijete korijene grupe Bilderberg, vrlo uznemirujuće stvari izlaze na vidjelo.

Ispostavilo se da je Bilderberg grupa od samog početka povezana s nacistima, a da i danas prati agendu nacista. Sastanak Bilderberg grupe se prošle godine održavao od 11. do 14. lipnja u Interalpen hotelu nedaleko od grada Telfs u Austriji.

Ova organizacija je toliko moćna da nekoliko dana prije sastanka policija spriječava bilo koga (čak i novinare) da priđe na 10 kilometara od hotela. Ukoliko je ovo najobičnija skupina ljudi koji se sastaju da razgovaraju o svjetskim pitanjima, čemu tolika sigurnost?

Što je to toliko posebno kod ove grupe da su potrebne tako neobične mjere? Zašto im mi ne smijemo prići?

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, nacisti su imali želju ujediniti cijelu Europu (pa i svijet) kroz rat. Međutim, pošto se njihov pokušaj neslavno završio, oni koji su i dalje vjerovali u taj san su odlučili da je potreban jedan drugačiji pristup.

Došlo se do plana da se Europa ujedini putem međunarodnih sporazuma i diplomacije, pri čemu bi takvom ujedinjenom Europom dominirala Njemačka. Europski gospodarski odbor je uspostavljen 1957. godine, a njega je činilo šest država: Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Zapadna Njemačka. Od tada se taj odbor proširio na 28 nacija i sada je poznat kao “Europska unija” .

Do ideje o zajedničkoj valuti – eura – došla je upravo skupina Bilderberg. Ova organizacija je oduvijek bila na čelu europskog jedinstva, ali mnogi ljudi nemaju pojma kako je ona nastala.

Istina je da je ova grupa prvi put održala sastanak 1954. godine, a jedan od njenih ključnih osnivača je bio nizozemski princ Bernard. Ne samo da je bio među osnivačima, već je i bio predsjednik organizacije do 1976. godine.

Zašto je sve ovo važno?

Mnogi ljudi ne znaju da je princ Bernard jedno vrijeme bio član nacističke stranke do 1934. godine, kada je oženio princezu Julijanu, buduću kraljicu Nizozemske.

Dokaze o tome je pronašao nizozemski povjesničar, Annejet van der Zijl.

Princ Bernard je radio u njemačkoj kompaniji IG Farben , koja je bila povezana s nacistima. On je bio časnik u SS-u, ali i član zloglasne NW7 grupe, koja je služila za špijuniranje u vrijeme Trećeg Reicha. Bernard je pripadao nizozemskom ogranku Vitezova templara.

Pored Bernarda, druga važna osoba zaslužna za nastanak Bilderberg grupe jeste Amerikanac John Foster Dulles. Njegov brat, Alen Dals, bio je zaslužan za operaciju Spajalica, koja je omogućila brojnim nacistima da pobjegnu u SAD.

“Kum” Bilderberg grupe je bivši tajnik države SAD, Henry Kissinger. On je išao na okupljanja svake godine i sudjelovao je na okupljanju i prošle godine.

U pitanju je čovjek koji je toliko posvećen globalizaciji da je čak i napisao knjigu pod nazivom “Svjetski poredak”. Međutim, mnogi ne znaju da je on raspravljao o svrgavanju zapadnonjemačke vlasti pomoću grupe “nezadovoljnih nacista” sedamdesetih godina.

Henry Kissinger i Richard Nixon nisu bili oduševljeni idejom da zapadnonjemačke vlast naginje ljevici. Zato su nacisti organizirali tajnu špijunsku mrežu s ciljem suzbijanja planova njemačkog kancelara Willy Brandta.

Ovi Bilderberg momci i dalje slijede principe nacističkog pokreta. Oni se bore za visoko centralizirane i visoko socijalizirane nacionalne vlasti. Oni su duboko posvećeni globalizaciji. Nacisti su željeli uspostaviti carstvo kroz rat, dok ovi to čine kroz diplomaciju i pregovore.

Oni vjeruju u strogu kontrolu generalnog stanovništva, kontrolirano obrazovanje i uklanjanje organiziranih religija (naročito kršćanstva). Oni vjeruju da su svjetska elita, ne vole Izrael i vjeruju u uporabu vojne sile radi ostvarivanja ciljeva. Oni su također, kao i nacisti, posvećeni eugenici i kontroli stanovništva. Oni smatraju da je glavni problem današnjosti prenaseljenost.

Naravno, nitko iz Bilderberg grupe sebe ne bi nazvao nacistom. Taj termin je postao povezan sa zlom do te mjere da nitko više ne želi da ga koristi. Međutim, činjenica je da su principi nacista itekako vidljivi u djelovanju organizacija poput Bilderberg grupe.

Krajnji cilj je jedna svjetska vlast koja upravlja čitavom planetom. Nadajmo se da nikada neće uspjeti ostvariti taj cilj.
 
(Michael Snyder (End of the American Dream)/webtribune.rs/NSP)

Podrijetlom Bavarac, Henry Kissinger je rođen 1923. godine, postao je savjetnik predsjedniku Richard Nixonu za nacionalnu sigurnost 1969. godine, usred Vijetnamskog rata. Od 1973. godine postao je Nixonov državni tajnik, da bi ga na tome mjestu zadržao i Gerald Ford, sve do 1977. godine

U legendarnom intervjuu za Der Spiegel iz studenoga 2014. Henry Kissinger je rekao da nijedna država na svijetu nije niti dovoljno moćna niti dovoljno mudra da bi sama stvorila svjetski poredak

Samo koji mjesec prije toga, tada već 91-godišnji veteran američke vanjske politike bacio je u trans svjetske izdavače svojom knjigom “Svjetski poredak”, koja je nedavno izišla i kod nas, a iz koje se iščitava realpolitička filozofija po kojoj je moguće i to da bliski prijatelji postanu najslavniji državni tajnik jednog američkog predsjednika u povijesti te predsjednik Rusije.

Egzotično prijateljstvo danas više nitko ne skriva, a Kissinger kao da živi drugu mladost.

Prije nekoliko dana Kremlj je priopćio da su se Kissinger i Vladimir Putin susreli u Moskvi, opisavši to kao susret “dvojice starih prijatelja koji za komuniciranje koriste svaku priliku”.

Istodobno, u medije je netko pustio informaciju da im je to već najmanje deseto čavrljanje uz kavu po redu. Lako je moguće da uopće nije riječ o samoreklamiranju Kremlja, jer je već nekoliko godina poznato da se Putin i Kissinger vrlo dobro razumiju.

U famoznom intervjuu za Der Spiegel Kissinger je prije godinu i pol izjavio da i Zapad snosi veliki dio krivnje za rat u Ukrajini.

Koliko god pritom istaknuo da Rusija nipošto nije trebala vojno upasti na Krim, Kissingerove izjave bile su glazba za Putinove uši. Nije poznato koliko dugo traje njihovo prijateljstvo.

Poznato je, međutim, da je Kissinger u Putinovu obranu prvi put javno skočio još 2007., otprilike baš u vrijeme kad su zapadni mediji predsjedniku Rusije počeli sve manje stidljivo predbacivati diktatorske sklonosti.

Kissinger je tada isticao da Putinova stranka vlast u zemlji drži na osnovi legitimiteta od 64 posto glasova, koliko je dobila na izborima, i da nema govora o diktaturi.

Njegovu je popularnost među Rusima objasnio time što je Putin državu preuzeo dok je bila u raspadu kakav nije pamtila u posljednjih 300 godina, a da je potom u samo nekoliko godina građanima bitno popravio standard.

Opisao ga je kao izrazito inteligentnog i pomalo rezerviranog nacionalista koji se vidi kao veliki reformator.

Čak je rekao da smatra da je američka javnost jako pogriješila kad se gadno sprdala s Bushom mlađim zato što je ovaj, nakon susreta s Putinom, izjavio da je kod njega “naslutio srodnu dušu” i da je fasciniran njime.

Očito je da je fascinacija Kissingera i Putina obostrana. Kissinger je, zapravo, posljednjih godina neusporedivo više kritizirao Zapad nego Putina.

Pisao je da demonizacija Putina na Zapadu nije nikakva politika, nego nepostojanje politike.

Zapadu je predbacio da je u Ukrajini gadno pogriješio time što se nije zaustavio na integriranju te zemlje u EU, nego ju je počeo uvlačiti i u NATO, te da je bilo logično za očekivati da će Moskva to shvatiti osobno.

A kad se već oko Krima i zakuhalo, da SAD nije trebao zveckati oružjem, nego je taj strateški bitan poluotok trebao službeno voditi kao dio Ukrajine, ali se jednostavno više na to nije trebao osvrtati.

Slično kao što se SAD ponašao tijekom Hladnog rata po pitanju baltičkih država koje su tad bile u sastavu SSSR-a. Posljednjih godina Henry Kissinger sve je traženija roba.

Unatoč čitavom stoljeću života na leđima, on živi svoju drugu mladost vječnog ključnog igrača iz sjene kao da nikad nije ni otišao u mirovinu.

Prije samo nekoliko dana na sučeljavanju kandidata u okviru predsjedničkih predizbora američkih demokrata, Bernie Sanders je žestoko napao Hillary Clinton zato što joj kampanju mentorira bivši državni tajnik Richarda Nixona.

Nabio mu je na nos rušenje princa Sihanuka u Kambodži, kojeg je naslijedio manijakalni režim Pola Pota, koji je do 1979. pobio tri milijuna Kambodžana.

Dalje nije stigao – ni s napalmom u Vijetnamu, ni s ubojstvo čileanskog predsjednika Salvadora Allendea u puču 1973., ni indonezijski pokolj u Istočnom Timoru – jer je Clintonica brzo skrenula prepirku na Kissingerovu ključnu ulogu u otvaranju Kine SAD-u i uvelike nabrojila sve ono čime Kissinger u svojoj knjizi “Svjetski poredak” hvali Nixonov drugi predsjednički mandat, pa tako posredno i svoj doprinos.

Još jednu buru Kissinger je podigao, ovaj put on osobno, kad je u prosincu u intervjuu za njemački Handelsblatt izjavio kako je krajnje vrijeme da Zapad prihvati činjenicu da kraja rata u Siriji ni ISIL-a neće biti tako dugo dok Zapad ne prihvati Rusiju kao partnera, uvažavajući njene interese.

U studenom su se, pak, mnogi iz američke politike pozivali na njegov stav nakon što su ga pozvali da pred Senatom kaže svoje mišljenje o predstojećem nuklearnom sporazumu administracije Baracka Obame i Irana.

Kissinger je tad pokazao koliko nikad nije odustao od kreiranja američke politike na Bliskom istoku.

Oštro se protivio sporazumu, ustvrdivši da bi to lako moglo potaknuti sunitske zemlje na Bliskom istoku, predvođene Saudijskom Arabijom, da krenu u vlastite nuklearne programe nasuprot šijitskog Irana.

A Kissingeru je već više od 40 godina jako stalo da saudijski kralj, koji god bio na prijestolju, bude miran i sretan. Razlog je to što je upravo on bio taj čovjek koji je sa Saudijskom Arabijom davne 1974. godine isposlovao da najveće kraljevstvo u Arapskom zaljevu naftu prodaje isključivo za dolare.

Bio je to jedan od najvećih vanjskopolitičkih pothvata u cijeloj povijesti čovječanstva. Sve je počelo nešto ranije, kad su se Nixon i Kissinger našli na sto muka kako bi, nakon raspada zlatnog standarda, održali potražnju za dolarima kao svjetskom valutom kako ekonomija SAD-a ne bi opasno posrnula.

U seriji susreta sa saudijskim kraljem Faisalom SAD je, a to je značilo – Kissinger, predložio Rijadu da ga Washington redovito opskrbljuje oružjem te da vojno jamči zaštitu saudijskih naftnih polja.

U doba stalnog plesa po rubu arapsko-izraelskih ratova, Saudijskoj Arabiji to je bilo od neprocjenjive vrijednosti. SAD je imao samo dva uvjeta; prvo – da Saudijska Arabija svu svoju naftu prodaje za dolare i, drugo, da sav svoj višak koji ne uspije plasirati kod sebe ulaže u američke obveznice.

Kissinger je u lipnju 1974. sa Saudijskom Arabijom potpisao sporazum o uspostavljanju Zajedničke komisije o ekonomskoj suradnji.

Iza suhog naziva skrivao se dio o financijskoj suradnji dviju zemalja na osnovi koje je u prosincu te godine američki zamjenik ministra financija Jack F. Bennett potpisao prvu prodaju američkih vrijednosnica Rijadu na rok od najmanje godinu dana.

I tako je počelo, da bi već sljedeće godine, vođene istim motivima, isto potpisale i ostale članice organizacije najvećih proizvođača nafte.

Dandanas više cinički raspoloženi geopolitički analitičari žongliraju idejom da se u tom svjetlu napad Egipta i Sirije na Izrael na Yom Kipur 1973. pokazao korisnim za interese SAD-a jer se Izrael pokazao kao žilav branitelj svog teritorija, sposoban udariti snažan kontranapad arapskim susjedima, da bi na kraju uskočio Kissinger i jamčio im obranu od Izraela, kojeg naoružava upravo njegova zemlja. U zamjenu za petrodolar.

I danas se nagađa kako je skok cijena nafte iz 1973. godine, koji je uzdrmao cijeli svijet, također Kissingerovo maslo.

Prije 15-ak godina sam šeik Zaki Yamani, čovjek koji je u 1970-ima bio ministar za naftu saudijskoga kralja Faisala, ispričao je što mu se dogodilo nakon što je njegov kralj 1973. godine ostao šokiran time što Iran planira za iduću godinu povećati svoje cijene nafte za čak 400 posto.

Kralj je stoga svog ministra poslao u posjet šahu Rezi Pahlaviju da ga pita što se događa. A iranski šah mu je navodno odgovorio: “Dragi moj ministre, ako vaš kralj želi odgovor na to pitanje, recite mu da ode u Washington i pita Henryja Kissingera”.

Što god bilo na stvari, nesporno je da je Kissinger tih godina ispregovarao na Bliskom istoku prodaju nafte isključivo za dolare, što je u jednoj od slijedećih diplomatskih nota Rijadu nazvao “najdragocjenijim darom SAD-u u njenoj povijesti”.

SAD-u je to značilo kako od tada može računati na to da će uvijek svima trebati dolari jer jedino time mogu nabaviti glavni svjetski energent.

SAD je mogao tiskati novac i njime kupovati naftu bez straha od inflacije, a usto je još postojala i stalna potražnja za američkim obveznicama.

Koliko god Kissingera optuživali da je iza sebe, primjerice u Indokini, znao ostavljati doslovno spaljenu zemlju i nebrojeno mnogo mrtvih, činjenica je da je riječ o čovjeku koji je Nixona izvukao iz rata u Vijetnamu, a istodobno čak uspio svog predsjednika odvesti u posjet i Pekingu i Moskvi.

I to sve u jednoj godini, 1972. S današnje distance lako bi se moglo činiti da je taj čovjek tih godina skoro autonomno krojio svjetsku politiku.

Na svojoj koži to smo tad osjetili čak i mi. Kissinger je bio taj koji je 1970. dogovorio posjet Tita Nixonu u Washingtonu, a prije nekoliko godina deklasificirani dokumenti iz Nixonova ureda svjedoče i kako je to točno išlo.

U to su vrijeme SAD i Jugoslavija već naveliko raspravljali o basnoslovnim zajmovima, pa čak i ulaganjima američkih tvrtki, za što je Titova vlast u srpnju 1967. donijela čak i odgovarajuće zakone.

Kissingeru nije bilo na kraj pameti dopustiti da takav ulazak u istočnu Europu upropasti kakav banalan događaj poput Titove smrti.

A imao je, iščitava se iz dokumenata, i dobre razloge sumnjati da sovjetski predsjednik Leonid Brežnjev iza zavjese ozbiljno prijeti Jugoslaviji vojnim upadom.

Kissinger se prvo trebao potruditi “slučajno” se susresti s Titom, pa makar to bilo u Adis Abebi 12. veljače 1970., usred Titova posjeta etioskom caru Haileu Selasiju.

Bez većih problema uspio je dogovoriti posjet Tita Nixonu na gostujući teren.

Pritom je u rekordnom roku vješto psihoanalizirao Tita, slično kao što se vidi da je to posljednjih godina činio i s Putinom, sve kako bi Nixonu složio obiman dokument kojim ga priprema za sastanak.

Kissingerovi motivi vide se iz dokumenata o njegovom sastankom s jugoslavenskim veleposlamnikom u Washingtonu Bogdanom Crnobrnjom uoči Titova dolaska, kad je otvoreno pitao prijeti li možda Brežnjev Titu. Crnobrnja je rekao da ne.

Isto kao što je Nixonu na slično pitanje u listipadu 1971. u Washingtonu odgovorio Tito osobno.

Usred posjeta je, međutim,Titov ministar vanjskih poslova Mirko Tepavac, na rubu protokolarnih druženja Nixona i Tita, odvukao u stranu državnog tajnika Williama Rogersa i šapnuo mu da Tito jest doista zabrinut zbog Brežnjeva samo tri godine nakon što je ovaj pregazio Čehoslovačku, da im iz Moskve stižu konkretne prijetnje, te da Tito želi da Washington jasno kaže Brežnjevu da drži ruke dalje od Jugoslavije.

Tito je odabrao Tepavca za taj zadatak jer je smatrao da ima čak i u svojim redovima špijune, a Nixon je, stoji dalje u njegovim zapisnicima, objeručke prihvatio porazgovarati s Brežnjevim i reći mu da napadom na Jugoslaviju riskira odgovor SAD-a.

Priliku za to imao je već 1972. pri posjetu Moskvi, a Kissinger je time presudno utjecao na razvoj događaja i sudbinu cijelih nacija i u ovom dijelu Europe.
 
(express.hr/uredio:NSP)

Soroš i ‘Udruženje’ izazivaju financijski kaos kako bi stvorili jednu banku, vojsku i vladu. Veliko zaprepaštenje u SAD-u je izazvalo otkriće masovnih koncentracijskih kampova opasanih s nekoliko redova žice, a izgrađenih u svim dijelovima SAD-a

Ti kampovi mogu primiti na milijune ljudi, zbog čega u vodu pada teza da su izgrađeni za prihvat par tisuća ilegalnih imigranata.

‘Zbog čega milijarderi Đerđ Soroš i John Paulson kupuju zlato?‘ Naslov je vrlo zanimljivog teksta kojeg je prije par dana objavio američki nezavisni portal Blacklisted News, iz pera novinara Michaela Snudera, koji na osnovu ponašanja moćnih multimilijardera, te dobro upućenih burzovnih mešetara, pokušava odgonetnuti što se u stvari događa u financijskom svijetu.

Nešto veliko uskoro bi se moglo dogoditi! – insajderi s Wall Streeta i vodeći bankari u zadnje vrijeme vuku vrlo neobične poteze iz kojih se da zaključiti da se spremaju za nešto ‘veliko’, što bi se uskoro moglo dogoditi – ističe u uvodu novinar portala, te potom dodaje da je sve više pokazatelja koji upućuju na zaključak da će se u SAD pa i šire, uskoro dogoditi veliki financijski kolaps.

Taj svoj ​​zaključak Snyder potkrepljuje, između ostalog, i podatkom da multimilijarder i financijski magnat George Soroš u zadnje vrijeme jeftino prodaje dionice najpoznatijih svjetskih banaka (JP Morgan, Goldman Sachs), i ostale svoje dionice, dok u isto vrijeme kupuje velike količine zlata. Zašto bi netko ispod cijene prodavao dionice i kupovao zlato, ako ne očekuje slom?

Zašto bi netko ispod cijene prodao desetine milijuna dolara vrijedne dionice vodećih banaka, te u isto vrijeme kupovao ogromne količine zlata, osim ako ne misli da će uskoro doći do velikog kolapsa svjetskog financijskog sustava – primjećuje novinar, koji tu svoju tezu potom podupire nekim ranijim Sorosevim izjavama.

Ne mogu vas razvedriti dobrim vijestima, jer je situacija vrlo ozbiljna i teška. Čeka nas ektremno teško vrijeme, nešto slično krizi kakva se dogodila tridesetih godina prošlog stoljeća, a moguć je i totalni kolaps cijelog financijskog sustava.

Nakon toga moglo bi doći do velikih nereda na ulicama Amerike, što bi moglo poslužiti kao ispriku za uporabu oružja od strane vlasti, te za uvođenje restriktivnog političkog sustava u kojem bi indivudualne slobode bile još više ograničene – kazao je Soros u nedavnom intervjuu za Newsweek.

U Americi se kupuje masovno municija koja nije namijenjena za vojsku!

Američka socijalna služba naoružava se kao da će u rat! Zlato u velikim količina, osim Soroša, kupuju i drugi milijarderi poput John Paulsona, ali i mnoge središnje banke. Dobro upućeni burzovni ‘insajderi’, osim toga, u zadnje vrijeme masovno rasprodaju dionice tvrtki, a velike količine novca (radi se o bilijunima dolara) u isto se vrijeme izvlače i iz investicijskih fondova, primjećuje autor koji potom konstatira da se osim zlata, u zadnje vrijeme u Americi intenzivno kupuje i municija.

Nedavno je otkriveno da američke socijalne službe kupuju 174.000 metaka koji će biti podijeljeni na 41 lokacija u Americi. Zbog čega, za ime Boga, socijalni radnici trebaju 174 tisuće metaka? – Pita se autor, pa dodaje da je ranije ove godine Ured državne sigurnosti SAD-a kupio preko bilijun metaka, od kojih mnogi probijaju zidove i razaraju unutarnje organe, a koji, važno je istaknuti, nisu naručeni za američku vojsku!

Očito je da se burzovni mešetari, američka vlada i središnje banke spremaju za nešto veliko, zbog čega ni vi ne bi trebali gurati glavu u pijesak – zaključuje autor teksta.

Multimilijarderi se klade u propast eura! Dodamo li svemu navedenom informaciju da se Jacob Rothschild, John Paulson i Đerđ- George Soros u stotine milijuna dolara ovih dana klade u propast eura, kao i podatak da je euro posljednje vrijeme zaista značajno pao, skori financijski slom u svijetu sve manje se čini nerealnim.

Tko u stvari izaziva najgori mogući rasplet, odnosno tko u pozadini vuče konce zbog kojih Europi i SAD-u prijeti još veća kriza, odnosno ekonomska katastrofa kakvu svijet nije video još od tridesetih godina prošlog stoljeća, a koja je prethodila najvećem sukobu u povijesti ratovanja?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(intermagazin.rs,youtube/uredio:nsp)

Približivanje godišnjice smrti nekadašnjeg američkog predsjednika John Kennedyja, koji je ubijen u atentatu 22. studenog 1963. godine, ponovo otvara novu seriju teorija zavjere kako je nastradao i tko je umiješan u taj zločin

Bivši savjetnik Richard Nixona, Roger Stone (61), u svojoj knjizi “Čovjek koji je ubio Kennedyja” optužuje Kennedyjevog nasljednika, tadašnjeg potpredsjednika Lyndon Johnsona, da je organizirao ubojstvo predsjednika u Dallasu prije 50 godina.

Stone se poziva na razgovore koje je pred Nixonov smrt vodio s njim. “Johnson ga je ubio, a onda je kao novi predsjednik iskoristio moć koju je dobio da sve to zataška”, tvrdi on.

Stone navodi da je Johnson, pored organizacije ubojstva Kennedyja, naredio i ubojstva još najmanje šest ljudi, uključujući i tadašnjeg dužnosnika tajništva za poljoprivredu, koji je prema njegovim riječima, istraživao vezu jednog Johnsonovog savjetnika i njegove biseksualne sestre.

“Prije ubojstva Kennedyja, Johnson je bio na kraju svoje karijere. Doslovno pred zatvorom. Znao je da je predsjednik pred odlazak iz Washingtona rekao da će ga “šutnuti” i da na mjesto potpredsjednika postavi guvernera Sjeverne Karoline Terryja Sanforda”, kaže Stone za Daily Beast.

Bivši Nixonov savjetnik ističe da su se predsjednik Kennedy i njegov brat, tadašnji državni tužitelj Bobi Kennedy, prema Johnsonu ponašali kao prema smeću.

Kao glavni argument za svoje tvrdnje, on navodi razgovore s Nixonom. “Rekao mi je: i Johnson i ja smo željeli biti predsjednici, ali je razlika u tome što ja ne bih ubio zbog toga”, prenio je Stone navodne Nixonove riječi.

Kada ga je upitao da kaže tko misli da stoji iza ubojstva, Nixon mu je samo odgovorio: “Teksas”.

Johnson i guverner Teksasa John Konali organizirali su kolonu i isplanirali kenedijevu posjetu Dallasu, tijekom koje je Lee Harvey Oswald s prozora zgrade ustrijelio predsjednika, tvrdi Stone. Stone navodi da postoji dokumentacija koja povezuje Nixona i Johnsona s Jack Rubija, koji je ubio Osvalda u holu policijske postaje u Dallasu, ubrzo nakon atentata na Kennedyja.

Profesor Teksas Tech sveučilišta i jedan od boljih poznavatelja svih teorija zavjere o ubojstvu Kennedyja, Sean Cunningham, međutim kaže da nema dokaza koji bi ukazivali na sudjelovanje Lyndona Johnsona. On ipak dodaje da ima logike da se Kennedyev nasljednik suočio s mnogim pitanjima vezanim za to ubojstvo.

“Johnson je meta teorija zavjere i iz liberalnih i konzervativnih krugova, zato što je teško uperiti prst u nekog drugog, a ne u onog tko će učiniti sve da bude izabran na dužnost predsjednika”, rekao je teksaški profesor.

On je ukazao i da ne treba zaboraviti da je Johnson bio predsjednik tijekom čijeg mandata je ubijen još jedan Kennedy, kao i borci za prava crnaca Martin Luther King i Malcolm X, a došlo je i do eskalacije rata u Vijetnamu. Knjigu Roger Stonea o ubojstvu Kennedyja na jesen će izdati nezavisna izdavačka kuća iz New Yorka “Skyhors pablishing “, a kako sam autor kaže, tijekom promocije knjige namjerava jedan od skupova organizirati u Austinu u Teksasu, ispred Johnsonove predsjedničke knjižnice.

Stone je radio u Nixonovom Odboru za reizbor predsjednika 1972. godine, kasnije i u Niksonovoj administraciji, a danas je zagovornik legalizacije marihuane i istospolnih brakova.
 

 
(e-novine,youtube/uredio:nsp)

Nekadašnji američki državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger (91) i kako kažu nesuđeni ratni zločinac kojem se trebalo suditi u Haagu, čiji stavovi o međunarodnim odnosima i danas imaju velikog odjeka u svjetskoj javnosti, za ugledni je britanski Independent progovorio o nekim od najvažnijih geostrateških pitanja o kojima ovisi budućnost svijeta

U knjizi Carl Bernsteina and Bob Woodwarda, Kissinger je citiran: “glupe i mutave životinje se moraju  iskoristiti” kao pijuni za vanjsku politiku.

Povod nedavnog intervjua je njegova nova knjiga ‘Svjetski poredak’, koja se upravo našla u prodaji, a u njoj je na jednom mjestu citirao studiju koja pokazuje da, u situaciji kada istovremeno postoje etablirana sila i sila u usponu, u 10 od 15 takvh slučajeva izbija rat.

Poznato je da je Kissinger prije 40-ak godina bio jedan od glavnih arhitekata uspostave američko-kineskih odnosa. U tajnosti je uspio dogovoriti put tadašnjeg američkog predsjednika Richard Nixona u Peking i njegov povijesni susret s Mao Zedong-om.

Novinarka Rachel Halliburton piše da je konstrukcija tih odnosa danas pred urušavanjem i da se postavlja pitanje o mogućem ratu između Amerike i Kine. Stoga je Kissingera priupitala koliko je konflikt izgledan i što je moguće učiniti ne bi li ga se izbjeglo.

‘I predsjednik Obama i predsjednik Xi, a predsjednik Xi posebno, kažu da bi htjeli kroz svoje odnose pokazati da se napetosti između postojeće sile i sile u usponu mogu smanjiti. No, u praksi zasad toga nema. I mislim da to predstavlja ogroman problem’, rekao je Kissinger i upozorio na napetosti oko otoka u Južnokineskom moru.

‘Prije ili kasnije jedan od tih otoka će dovesti do konfrontacije. Ne bih htio da Kina i SAD budu kao Njemačka i Britanija 1914. godine, ali čini mi se da otpor ne možemo pružati primarno šaljući vojsku na kinesku granicu. Pitanje je možemo li stvoriti prostor između nas [SAD-a] i Kine na način da bi američka vojska bila na vidiku, ali da se možemo natjecati po nekim ustanovljenim pravilima’, dodao je Kissinger.

Putin nije Hitler

Govoreći o Rusiji, Kissinger prvo upozorava da je ta zemlja od 17. do sredine 20. stoljeća često bila ključna u održavanju balansa svjetske moći – osujetila je osvajačke snove Karla XII, Napoleona i Hitlera. U tome leži i ključ njegova stava o tome kako bi trebalo odgovoriti na Putinovu invaziju Ukrajine.

‘Ne slažem se s Putinom, ali zašto netko negdje usput nije predložio rješenje koje bi uzelo u obzir interese obiju strana u kontekstu neovisne Ukrajine? Kada je Europa rekla da Ukrajina mora birati između Europe i Rusijeu trgovinskim pregovorima, možda da se reklo suprotno, da se reklo ‘ajmo zajedno’, možda bi takav pristup iznjedrio velik napredak’, priča Kissinger.

‘Lako je sotonizirati Putina. Naravno da s njim nije jednostavno, ali nije da već nismo vidjeli takav tip ruskih vođa, a on nije Hitler. Ne bi o ovome trebalo govoriti u kontekstu jednog ruskog lidera. Pitanje je kako vidimo dugoročne odnose Rusije i Zapada u trenutku kada je Azija u fazi transformacije, a islam je u fazi permanentnog previranja’, dodaje Kissinger.

Zapadnu intervenciju u Libiji, kojom je srušen režim Moamera Gadafija, ocijenio je katastrofalnom. ‘Gotovo je sigurno da je više ljudi izgubilo život nego što bi ih poginulo da je Gadafi ostao, to je uistinu grozan ishod’, kaže Kissinger, na što novinarka Independenta dodaje da se tijekom posjeta Tripoliju za vrijeme Gadafijeve vladavine usred noći na ulici osjećala sigurnije nego u ijednom drugom gradu na svijetu. Kissinger je samo u znak odobravanja kimnuo glavom i rekao: ‘Knedla u grlu stane kada to kažete’.

Problem Irana

Intervenciju Zapada protiv Islamske države Kissinger snažno podržava, ali više ga trenutno brine Iran. Na sugestiju novinarke da bi prijetnja iz Teherana možda bila manja da je ajatolaha Homeinija svojedobno naslijedio umjereniji vođa Rafsandžani Kissinger odmahuje glavom. ‘Razvije li Iran nuklearno oružje ili dođe nadomak stvaranja nuklearnog oružja, to će samo po sebi poremetiti ravnotežu u regiji, bez obzira koliko umjerena vlast bila u Teheranu. To bi značilo da je Iran pokazao neposluh prema Vijeću sigurnosti i da je pobijedio Ameriku u ratu prijetnjama.’

Iako na izborima 2016. godine planira glasovati za republikanskog kandidata, smatra da bi demokratkinja Hillary Clinton bila dobra predsjednica. ‘Vodila je State Department kao instituciju bolje nego itko, uključujući i mene’, rekao je sa smiješkom.

‘Ja nisam precizan poput nje. Ona je na dužnost došla u složenom trenutku kao dio administracije koja je željela napraviti drastičan zaokret. Njezina osobna gledišta nisu bila drastična u mjeri u kojoj su bila predsjednikova [Obamina], ali sve je obavila prilično vješto i nisam čuo da je ijednom kritizirala predsjednika’, nahvalio je Kissinger Hillary.

HENRY KISSINGER

Henry Alfred Kissinger (Fürth, 27. svibnja 1923.), nobelovac, filantrop, američki diplomat i političar njemačkog porijekla.

Rodio se kao Heinz Alfred Kissinger u Bavarskoj. Otac mu je bio učitelj, a majka potječe iz bogate židovske obitelji. Pred nacističkim progonom pobjegao je u SAD 1938. godine.

Bio je vrlo utjecajan političar od 1969. do 1977. godine. Obnašao je funkcije savjetnika predsjednika za nacionalnu sigurnost te državnog tajnika za vrijeme Nixonove i Fordove administracije. Tijekom Hladnog rata, kao vješti diplomat, smirio je napete odnose SAD-a i Sovjetskog Saveza. Pomagao je politiku otvaranja Kine. 1987. je dobio i prestižnu “Karlovu nagradu” grada Aachena. Od 1996 postaje članom znanstvenog vijeća zaklade “Otto von Bismarck”.

Poznati američki novinar i ekonomski teoretičar Frederick William Engdahl u svojim knjigama o američkoj naftnoj i prehrambenoj geopolitici “Stoljeće rata” i “Sjeme uništenja” izravno optužuje Kissingera za odgovornost za sudjelovanje u američkoj politici sedamdesetih godina 20. stoljeća koja je bila usmjerena na agresivno širenje agrobiznisa u zemlje u razvoju, s ciljem uništenja poljoprivredne proizvodnje u tim zemljama.

Ta se politika nastavila u okviru omogućavanja američkim proizvođačima genetski modificiranih žitarica tijekom 90-ih da agresivno nametnu svoje proizvode siromašnijim zemljama, a krajnji cilj takve politike bilo bi smanjenje broja stanovnika na Zemlji.

Engdahl ističe kako je Kissinger bio vrlo blizak Georgeu W. Bushu i podržavao njegovu politiku prema Iraku i Afganistanu, koja je usmjerena na daljnje učvršćivanje američke moći. Henry Kissinger štićenik je interesnog kruga obitelji Rockefeller čiji utjecaj na američku politiku i svjetsku ekonomiju poprima nezamislive razmjere.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
Henry Kissinger: SAD mora napasti islamsku državu

 
(jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)

Henry (Alfred) Kissinger, filantrop, diplomat i bivši američki državni tajnik, američki diplomat i političar njemačkog porijekla, u svojoj novoj knjizi objašnjava kako je došlo do potpune promjene načina na koji promatramo aktualne političke i oružane sukobe diljem svijeta

Henry Kissinger, dobitnik Nobelove nagrade za mir (1973) i doajen američke nacionalne sigurnosti, pozvao je Sjedinjene Američke Države da surađuju s drugima u stvaranju novog svjetskog poretka.

Vrijeme je, smatra Kissinger, da se globalna politička struktura preoblikuje kako bi bila održiva u novim političko-ekonomsko-društvenim okolnostima.

U tekstu za američki Wall Street Journal Henry Kissinger, savjetnik za nacionalnu sigurnost i državni tajnik u vrijeme američkih predsjednika Richarda Nixona i Geralda Forda, koji je savjetovao i kasnije američke administracije, konstatira da je svijet u kaosu. Kissinger, vidljivo je iz teksta, potiče glavne svjetske igrače, a naročito SAD, da surađuju kako bi se ostvario krajnji cilj novog svjetskog poretka.

“Libija je u građanskom ratu, fundamentalističke armije proglasile su i grade kalifat u Siriji i Iraku, a afganistanska mlada demokracija gotovo je paralizirana. Uz to, tenzije s Rusijom su obnovljene, a odnosi s Kinom kližu od priča o suradnji do javnih optužbi”, počinje svoj komentar Kissinger te zaključuje da je poredak aktualan u modernom dobu trenutačno u velikoj krizi.

“Potragu za svjetskim poretkom dugo su predvodila zapadna društva, vodeći se vlastitim konceptima vrijednosti. Nakon Drugoga svjetskog rata vodstvo svijeta preuzeo je SAD, nacija sazdana na ideji slobode i predstavničke vladavine.”

SAD je svoj uspon vezivao uz širenje slobode i demokracije, što je smatrao načinom da se osigura trajni mir u svijetu”, navodi Kissinger. “Tradicionalni europski stav u izgradnji svjetskog potreka polazio je od uvjerenja da su ljudi i države inherentno kompetitivni. A kako bi se spriječile posljedice sukobljenih ambicija, nužni su bili ravnoteža moći i prosvijećeni šefovi država”, piše Kissinger.

Težnja demokraciji

Prema američkom stajalištu, ljudi su razumni i teže mirnom pronalasku kompromisa i zdravorazumskih rješenja. Upravo zato je širenje demokracije bilo glavni cilj kako bi se osigurao međunarodni red i poredak. Slobodna tržišta osiguravaju napredak pojedinaca, obogaćuju društva i zamjenjuju ekonomsku međuovisnost međunarodnim rivalstvom, piše Kissinger.

Prema njegovu mišljenju, pokušaj Zapada da uspostavi svjetski poredak u mnogočemu se pokazao plodonosnim. Samostalne suverene države vladaju većim dijelom svijeta. Širenje demokracije postalo je opća težnja. Globalne komunikacije i financijske mreže rade u realnom vremenu.

Od 1948. do kraja prošlog stoljeća može se, ističe on, govoriti o kratkom razdoblju u ljudskoj povijesti kad je svjetski poredak živio na temelju američkog idealizma i tradicionalnog europskog koncepta državnosti i ravnoteže moći. No, veliki dijelovi svijeta nikad nisu dijelili zapadnjački koncept reda. To sada dolazi do izražaja, primjerice, u slučaju krize u Ukrajini i Južnom kineskom moru. Poredak koji je proglasio Zapad sada je na prekretnici, upozorava.

U 91. godini, dobitnik Nobelove nagrade za mir i zakleti neprijatelj politički lijevo orijentiranih uskoro će objaviti knjigu “Svjetski poredak”, a uoči toga je objavljena ova njegova analiza.

Globalne promjene

Prema Kissingeru, sama priroda države, kao osnovne jedinice međunarodnog života, trenutačno je pod pritiskom. Naime, Europa pokušava transcendirati državu i voditi vanjsku politiku samo na osnovi diplomacije i suradnje, za razliku od vanjske politike koja koristi sredstva prisile. No, teško da zahtjev za legitimnost odvojen od koncepta strategije može održati svjetski poredak.

A Europa još nema atribute države, što izaziva interni vakuum moći i neravnotežu moći na njenim granicama. Istodobno su se dijelovi Bliskog istoka raspali po sektaškom i etničkom ključu i međusobno su u ratu; vjerske milicije i sile koje ih podržavaju krše granice i suverenost zemalja kako im se prohtije, dovodeći do fenomena propalih država koje ne kontroliraju teritorij.

Izazov u Aziji je druge vrste i različit od izazova u Europi: principi ravnoteže moći prevladavaju neovisno o dogovorenom konceptu legitimnosti, zbog čega dolazi do sukoba na granici oružane konfrontacije. Sukob između međunarodne ekonomije i političkih institucija koje njome vladaju slabi osjećaj zajedničkog cilja koji je nužan za svjetski poredak.

Gospodarski sustav je postao globalan dok politička struktura svijeta ostaje temeljena na državama-nacijama. Dok ekonomska globalizacija teži potiranju državnih granica, vanjska politika ih teži potvrditi, s naglaskom na konfliktne nacionalne interese ili ideale poretka.

Ta je dinamika, kako ističe, stvorila desetljeća održivog ekonomskog rasta, uz povremene financijske krize koje, kako se čini, eskaliraju u svojim proporcijama – u Latinskoj Americi u 80-ima, u Aziji 1997., u Rusiji 1998., u SAD-u 2001. te ponovno 2007., a u Europi 2010. godine.

Pobjednici ne dvoje o vrijednosti trenutačnog sustava. No, gubitnici, primjerice južna Europa i sve na njenoj granici, pokušavaju isplivati iz krize pomoću sredstava koja negiraju ili barem opstruiraju funkcioniranje globalnog ekonomskog poretka.

No, međunarodni poredak suočava se s paradoksom, smatra Kissinger. Naime, prosperitet ovisi o uspjehu globalizacije, ali proces izaziva političku reakciju koja često uzurpira njene ciljeve. Sljedeća slabost trenutačnog poretka je nedostatak učinkovitog mehanizma koji će služiti kao savjetodavno tijelo velikim silama i putem kojeg će surađivati na najvažnijim pitanjima.

To se čini kontradiktornim s obzirom na to da trenutačno postoji više međunarodnih foruma nego ikad prije u povijesti. No, priroda i učestalost tih sastanaka ne idu naruku elaboraciji dugoročne strategije, već je, upravo suprotno, podrivaju. Takva situacija ne dopušta da se krene dalje od rasprave o taktičkim pitanjima i u najgoroj mogućoj varijanti služi kao događaj od socijalne vrijednosti.

Odnosi među regijama

Suvremena struktura međunarodnih pravila i normi, ako se želi pokazati relevantnom, ne može postojati samo u formi deklaracija, mora se gajiti kao stvar zajedničkih uvjerenja, piše Kissinger.

Naime, kazna za neuspjeh neće biti veliki rat među državama, već stvaranje sfera utjecaja, što se vidi na određenim unutarnjopolitičkim strukturama i tipovima vladavine. Svaka sfera će se naći u iskušenju da testira svoju snagu protiv drugog entiteta koji drži nelegitimnim. Borba između regija mogla bi biti i veći problem od borbe među državama.

Zato će potraga za svjetskim poretkom iziskivati koherentnu strategiju kako bi se oblikovao koncept unutarnjeg poretka u raznim regijama i kako bi se uspostavio odnos među tim regijama. No, ti ciljevi nisu nužno povezani. Naime, uspjeh radikalnog pokreta koji uspostavlja red u jednoj regiji može istodobno potaknuti previranja u drugim regijama. Vojna dominacija jedne zemlje u regiji, čak i ako to znači unutarnji red, može izazvati krizu u ostatku svijeta.

Sveobuhvatna strategija

“Naša najbolja šansa u kojoj treba tražiti inspiraciju je svjetski poredak koji potiče individualno dostojanstvo, vladu participacije i međunarodnu suradnju u skladu s dogovorenim pravilima. No, da bismo došli do toga, trebamo proći nekoliko međufaza. Kako bi SAD igrao odgovornu ulogu u evoluciji svjetskog poretka u 21. stoljeću, mora biti spreman odgovoriti na nekoliko pitanja: Što želimo spriječiti, bez obzira na koji način, i ako ćemo to trebati napraviti sami? Što želimo postići, čak i ako nas ne prati podrška? Što želimo postići, odnosno izbjeći, samo u slučaju da imamo podršku Saveza? U što se ne želimo upuštati, čak i ako postoje zahtjevi od multilateralne skupine ili saveza? Koje vrijednosti želimo promovirati?”, pita Kissinger i zaključuje:

“Za SAD to znači promišljanje na dvije naizgled kontradiktorne razine. Univerzalni principi moraju ići rame uz rame s priznavanjem povijesti, kultura i pogleda na sigurnost koje njeguju druge nacije. No, čak i dok se usvajaju lekcije iz prošlosti, potrebno je zadržati stav o iznimnosti SAD-a. Povijest ne nudi odmor državama koji zanemaruju osjećaj identiteta u zamjenu za koračanje linijom manjeg otpora. No, povijest pokazuje da uspjeh nije garantiran za temeljna uvjerenja u slučaju da ne postoji sveobuhvatna geopolitička strategija”.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(jutarnji.hr, youtube.com/uredio: nsp)

Oliver Stone: Budite u strahu, budite vrlo uplašeni – Što Oliver Stone zna, a mi ne znamo?

Oliver Stone (New York, 15. rujna 1946.), američki filmski redatelj i scenarist, trostruki dobitnik Oscara je 5. kolovoza na svojem FB profilu objavio…

“Mrzim širiti strah u svim oblicima, ali ja sam se uplašio. Nemoguće je šutjeti u ovim “slow-motion” katastrofama koje opsjedaju svijet. Dakle, oprostite mi na brzom pisanju – kako “Ludi Pas” Netanyahu i dalje uništava američku vjerodostojnost u većina civiliziranog svijeta sa svojim barbarskim krvoprolićem u Gazi.

“No, istina je, to neće odvratiti SAD od sudbine višeg zla koje nas čeka u istočnoj Europi.”

“Na konferenciji za novinare u petak Obama je naježio svoje kritičare rekavši: “Očigledno je da su ljudi zaboravili da je Amerika, kao najmoćnija zemlji na svijetu, još uvijek ne kontrolira sve stvari diljem svijeta.”

“Prilično velika izjavu kada se zaustavite i razmislite o tome. Otkada je svjetska dominacije postala službena američka politika? Mislim da od 1991. (kada je Bush najavio NWO) i pada komunizma, no sada kada je naša maska skinuta sa nasilničkog lica, mi kao građani svijeta, i to ne samo u SAD-u, moramo se nositi s ovom novom stvarnošću – TAKO DA. AMERIKA ŽELI KONTROLIRATI SVIJET, I NA TAJ NAČIN SE NEĆEMO ZAUSTAVITI U NAŠIM NASTOJANJIMA DA SE UNIŠTI RUSIJA, KINA I IRAN. AKO JE POTREBNO SAD, ĆE PROBJEĆI VOJNIM RJEŠENJIMA, UKLJUČUJUĆI RAT!”

Da bi razumjeli ovaj novi Ludi Trenutak pogledajte kasne 50-te / rane 60-te godine i scenarij filma “Dr. Strangelove”).”

***

Oliver Stone Životopis

Oliver Stone (New York, 15. rujna 1946.), američki filmski redatelj i scenarist, trostruki dobitnik Oscara.

Stone je rođen u New Yorku. Njegov otac bio je židovske, a majka katoličke vjeroispovijesti. Oliver je odgojen u Episkopalnoj Crkvi, kao kompromis između roditelja, ali se poslije obratio na budizam.

Roditelji su mu se razveli dok je bio u srednjoj školi. Stone je studirao na fakultetu Yale, The Hill School i New York University. 1967. se prijavio za rat u Vijetnamu i izričito zahtijevao dužnost na bojnom polju. Bio je dva puta ranjen te je dobio medalje za svoje doprinose.

Poslije je snimio tri filma o Vijetnamu – Vod smrti (1986.), Rođen 4. srpnja (1989.) i Nebo i zemlja (1993.). Ove filmove nazvao je trilogijom, iako se sva tri bave raznim aspektima rata. Vod smrti je polu-autobiografski film o Stoneovim iskustvima u ratu. Rođen 4. srpnja temeljen je na autobiografiji Rona Kovica. Nebo i zemlja je istinita priča Le Ly Hayslipa, vijetnamske djevojke čiji je život izmijenio rat.

Tijekom istog perioda, Stone je napisao scenarij i režirao filmove Wall Street (1987.), koji je Michaelu Douglasu donio Oscara za najboljeg glavnog glumca, i The Doors (1991.), s Valom Kilmerom u glavnoj ulozi.

Stone je osvojio tri Oscara. Prvi Oscar bio je za najbolji adaptirani scenarij za film Ponoćni ekspres (1978.). Osvojio je dva Oscara za režiju filmova Vod smrti i Rođen 4. srpnja.

Za film Godina zmaja (1985.) zaradio je nominaciju za nagradu Razzie u kategoriji najgoreg scenarija. Osim toga, napisao je scenarij za filmove Conan barbarin (1982.), Lice s ožiljkom (1983.), 8 milijuna načina za umrijeti (1986.) i Evita (1996.). Napisao je ili je surađivao na scenariju za sve svoje filmove, osim za Pogrešno skretanje (1997.). Prvi film koji je režirao bio je mračni horor Seizure (1974.).

Kontroverze

Stoneovi filmovi često su kritizirani zbog promoviranja teorija zavjera i povijesnih netočnosti. Hipoteza filma JFK, na primjer, govori kako mnogi visokorangirani vladini dužnosnici stoje iza ubojstva predsjednika Johna F. Kennedyja.

Film je u medijima bio kritiziran kao mješavina istine i fikcije. Stone je ubrzo nakon izlaska filma objavio verziju scenarija sa svojim bilješkama, u kojima navodi izvore svojih navoda. Slično tome, objavio je sličnu verziju scenarija svog filma Nixon, koji je bio nominiran za četiri Oscara, ali je bio kritiziran zbog prikazivanja predsjednika Richarda M. Nixona.

Govorilo se da se Stone drogira za vrijeme snimanja svojih filmova. Na DVD-u redateljske verzije filma Rođeni ubojice, jedan od producenata Jane Hamsher sjetila se kako je sa Stoneom, nekim glumcima i ekipom uzimala gljive sa psilocibinom te da ih je umalo zaustavila policija – situacija koju je Stone poslije ubacio u film. Rođene ubojice snimljen je i montiran je na lud način, pa su se koristile crno-bijele kamere od 8mm i one u boji od 35mm, kako bi se dočarali ne samo radnja, nego i misli i osjećaji likova.

Film je kritiziran zbog slavljenja nasilja. Stone je pobio takve tvrdnje, rekavši kako je to satira glorificiranja nasilja i nasilnih ljudi u američkim medijima. Zapravo, originalni scenarij napisao je Quentin Tarantino, koji je bio nezadovoljan konačnim rezultatom jer se Stone koncentrirao na medije pa je zatražio da se njegovo ime makne s uvodne špice. Tarantino je ipak potpisan, pod oznakom “Story By”.

1997. je Jane Hamsher napisala knjigu o snimanju filma, Killer Instinct. Knjiga je zaradila dobre ocjene te se dobro prodavala u Hollywoodu.

1999. je Stone uhićen i osuđen zbog posjedovanja droge i vožnje pod utjecajem narkotika. Poslan je na rehabilitacijski program. Ponovno je uhićen 27. svibnja 2005. u Los Angelesu zbog posjedovanja male količine marihuane.

2003. je Stone otputovao na Kubu gdje je tri dana intervjuirao Fidela Castra. Rezultat je bio dokumentarac Comandante u kojem Stone i Castro razgovaraju o filozofiji, povijesti, filmskim zvijezdama, Che Guevari, važnim događajima u zadnjih 50 godina i Castrovom pogledu na budućnost revolucije. Film je trebao biti prikazan u svibnju 2003. na HBO-u, ali je otkazan nakon što su otmičari prijetili da će ubiti putnike na kubanskom trajektu ako ih ne odvedu u SAD.

Castro je pogubio otmičare, a film nije prikazan zbog prosvjeda kubanskog lobija u Miamiju. Stone se vratio na Kubu kako bi snimio politički dokumentarac, “Looking For Fidel”, koji se bavio uvjetima života na otoku i odnosu Kube i SAD-a. Film je emitiran na HBO-u početkom 2004. Stone je izjavio kako se divi kubanskoj revoluciji i podupire kubanska prava kao suverene države slobodne od američkog utjecaja.
 
 
(facebook, wikipedia/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=18312"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Mnogobrojne države su kroz povijest morale objaviti stečaj. Razlozi tome su bili raznorazni, a isto tako i posljedice.

BANKROT, Stečaj (engl. bankruptcy, njem. Konkurs):

• u širem značenju, pad poslovne aktivnosti poduzeća zbog čega se ne ostvaruju očekivani poslovni rezultati. S financijskoga gledišta pad poslovne aktivnosti koji može pokrenuti kontinuitet poslovanja, a izazvan je nesolventnošću (nemogućnošću podmirivanja dospjelih obveza u rokovima njihova dospijeća) ili situacijom negativne neto imovine poduzeća (dugovi poduzeća veći od pravedno procijenjene vrijednosti njegove imovine);
• s pravnoga gledišta bitan sudski postupak nad imovinom dužnika koji je postao nesolventan (u nekim pravnim sustavima i nad imovinom dužnika koji je prezadužen). Mogu ga pokrenuti vjerovnici poduzeća dužnika ili samo poduzeće dužnik. Imovina dužnika postaje stečajna masa iz koje se podmiruju dugovi stečajnim vjerovnicima.

Donosimo pregled deset najvećih bankrota u povijesti.

1918. Sovjetski Savez

Nakon Oktobarske revolucije Rusija je objavila stečaj. Razlog je bio taj što je nova vlada pod Lenjinom odbijala platiti dugove koje su joj ostavili ruski carevi, a koji su sada, nakon revolucije, živjeli u inozemstvu. Stečajem Rusije su prvenstveno bili pogođeni vjerovnici u Francuskoj. Rusija će ove dugove vratiti tek tijekom 90-ih godina 20. stoljeća, nakon sloma sovjetskog režima.

1923. Njemačka

200 milijardi maraka za jedan kilogram kruha. Tijekom 1923. godine Nijemci su u kupovinu živežnih namirnica sa sobom morali nositi čitave košare pune novca. Ovakav pad vrijednosti novca bio je jedan od najekstremnijih neke industrijske nacije. Vrijednost je opadala gotovo iz sata u sat. Ova hiperinflacija bila je posljedice Prvog svjetskog rata i ekstremnog zaduženje. Ovo iskustvo i šok utjecat će i na kasnije generacije Nijemaca.

1933. Newfoundland

Newfoundland je jedan od malobrojnih primjera koji pokazuju da stečaj neke države ujedno može značiti i njezin kraj. Naime, današnja kanadska provincija Newfoundland nekoć je bila samostalna država i koja se nalazila u sklopu Britanskog kraljevstva. Nakon bankrota 1933. ova je zemlja izgubila svoju neovisnost i od tada se nalazi u sklopu Kanade.

Lenjin u Moskvi 1920. godine, jednoj od najtežih u Rusiji uopće

1945. Njemačka

Nakon Drugog svjetskog rata više ništa nije kako je bilo – Njemačka je u potpunosti bankrotirala. Tri godine nakon rata, vrijednost valute je nastavila opadati budući da industrija kao i zemljoradnja nisu uopće poslovale. No, istodobno je u optjecaju bilo sve više novca. Gospodarski uspon počinje 1948. s reformom valute i uvođenjem triju zona u zemlji – ruske, američke i britanske.

1971. SAD

Ono što se tijekom 70-ih godina dogodilo u SAD-u, danas je poznato pod nazivom „Nixonov šok“. Ondašnji predsjednik zemlje, Richard Nixon, takoreći preko noći je odustao od tzv. „zlatnog standarda“, odnosno, donio odluku da dolar više ne mora imati polog u zlatu. S time je on zapravo proglasio stečaj svoje zemlje.

1998. Rusija

Uslijed pada cijene nafte 1998. je pala i vrijednost ruske rublje. Gospodarski gledano, ovoj zemlji nije išlo baš sjajno još od raspada Sovjetskog Saveza. Rusija se istodobno sve više zaduživala – sveukupno je njezin dug iznosio 140 milijardi dolara. To je bilo puno previše i Rusija više nije bila u stanju otplaćivati svoje dugove i objavila je stečaj. Ova kriza rublje bila je inače peti po redu stečaj ove najveće zemlje na svijetu.

U Njemačkoj 1923. je kriza pogodila sve dijelove društva

2002. Argentina

Aktualna kriza mogla bi kod mnogih Argentinaca probuditi neugodna sjećanja na 2002. Tada je kolabirao financijski sustav nakon što je država postala platežno nesposobna. Posljedica je bila kaos: generalni štrajkovi, sukobi s policijom, pljačke supermarketa, provale u banke. Najveći dio svojih ušteđevina tada je izgubio prvenstveno srednji sloj društva.

2008. Island

Tijekom financijske krize vlada Islanda je pokušala spasiti zemlju time što su banke prešle u ruke države. No, ovaj korak je učinjen prekasno. Island više nije mogao otplaćivati svoje dugove i de facto odlazi pod stečaj. No, službeno gledano, ova zemlja ipak nije bankrotirala između ostalog i zato što joj je pomoć pružio Međunarodni monetarni fond.

2010. Grčka

Dužnička kriza u Grčkoj godinama je bila na stalnom dnevnom redu u EU-u. Uvijek iznova je ova zemlja tek u posljednji trenutak, nakon niza noćnih sjednica u Bruxellesu, mogla izbjeći stečaj. No, kriza u Grčkoj je ipak mnoge duboko pogodila; gotovo svaki četvrti stanovnik je nezaposlen, u grupi mladih, mlađih od 25. godine starosti – čak svaki drugi.

Argentinci čekaju pred bankama 2002. godine

2012. Belize

23 milijuna dolara su Belize ipak odveli u bankrot. Ova mala država u Srednjoj Americi ima prevelike devizne dugove, više nije u stanju SAD-u isplatiti kamate – i prijavljuje stečaj.

REKORDER: Sedmi bankrot u povijesti Argentine: ‘Američki lešinari odveli nas u propast’

Cristina Kirchner – Argentinska predsjednica ima iskustva s bankrotom jer je zemlju prije 12 godina iz gotovo iste situacije izvlačio njezin muž Nestor Kirchner

Ova južnoamerička država bankrotirala je drugi put u zadnjih 12 godina i sedmi put u svojoj povijesti, a razlog je nemogućnost otplate dugova nakon propasti pregovora sa skupinom investitora u New Yorku.

Tužba u Haagu

Takozvani hedge fondovi zahtijevali su kompletnu isplatu 1,3 milijardi dolara za argentinske obveznice. Argentina je objavila da nema novca za isplatu i optužila fondove za pokušaj iskorištavanja dužničkih problema ove zemlje i ostvarivanje velikog profita, nazvavši ih “lešinarima”. Predsjednica Argentine Cristina Kirchner neće donijeti niti jednu odluku protiv argentinskog naroda, poručila je. Zemlja se nalazi u neusporedivo boljoj situaciji pa se ne očekuje ponavljanje doagađanja od prije 12 godina. Vlada je najavila tužbu na međunarodnom sudu u Haagu.

Aktualni bankrot je itekako povezan s onim prvim, jer fondovi od argentinske države traže isplatu kamata na dug zbog kojeg je Argentina bankrotirala 2002., iako su investitori kasnije otkupili taj dug po nižoj cijeni. Ukoliko bi Argentina pristala na isplatu cijelog duga mogli bi se javiti i stari vjerovnici koji su djelomično otpisali dugove pa bi Argentina na kraju za dug morala platiti čak 120 milijardi dolara.

Bez potresa u svijetu

Za sada nitko sa sigurnošću ne može tvrditi kakve će sve biti posljedice bankrota u zemlji koja je ionako opterećena recesijom i visokom stopom inflacije. Ipak, očekuje se da posljedice po argentinsku ekonomiju neće biti tragične kao za vrijeme dužničke krize prije 12 godina, kada su deseci ljudi poginuli u uličnim neredima nakon što su vlasti zamrznule račune štediša kako bi spriječile povlačenje novca iz banaka.

Za razliku od grčkog bankrota 2010., ovaj argentinski neće izazvati značajnije potrese na međunarodnim financijskim tržištima. Iako ima treće po veličini gospodarstvo Južne Amerike Argentina je već godinama isključena iz financijskih tržišta, što nije bio slučaj s Grčkom. Zanimljivo je da su Argentinci prije samo nekoliko godina savjetovali Grčkoj da ne uzima nikakve zajmove od EU-a i MMF-a, već da objavi bankrot. Argentinci su tada u zvijezde okivali kasnijeg predsjednika, Nestora Kirchnera koji je i proglasio bankrot, prekrižio je dugove prema stranim bankama, valutu pesos držao na vrlo niskoj razinii poticao unutarnju potrošnju stvarajući sliku o oporavku Argentine.
 
Kako je to izgledalo 2012.?

 
(dw.de, večernji, youtube.com/uredio: nsp)

MMF i Svjetska banka počele igrati ulogu koja će ih dovesti na zao glas krajem stoljeća – ulogu strogih utjerivača pravila liberalizirane međunarodne ekonomije diktirane iz Washingtona.

Kada je već bolesni John Maynard Keynes otputovao na američki jug u ožujku 1946. oduševio se onim što je vidio. “Ugodan zrak i jarke ljubičaste boje” Savane pružili su mu predah od hladnog i vlažnog Londona, kako je pisao po dolasku, a djeca na ulici bila su veselije društvo od “razdražljivih” i “sve umornijih” građana poslijeratne Britanije.

Keynes je bio u Savani na konstitutivnoj sjednici upravnog odbora Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, dvije institucije u čijem je osnivanju sudjelovao na konferenciji u Bretton Woodsu u srpnju 1944. Očajnički se trudio uvjeriti Amerikance da ne postave ove dvije institucije u Washington, gdje se bojao da bi bile više privjesci američke države nego prava međunarodna tijela, ali njihovo smještanje u američku prijestolnicu bilo je praktički riješena stvar, za što je bilo potrebno samo nekoliko glasova iz čudnog niza saveznika SAD okupljenih na sastanku. Keynes-ov posljednji pokušaj da obuzda jačanje američke sile nije uspio. Umro je mjesec i po dana kasnije.

Po završetku Drugog svjetskog rata, mnogi su mislili da će trajni mir biti moguć jedino ako naučimo da vodimo svjetsku ekonomiju. Činjenica da je najgori rat u povijesti uslijedio ubrzo nakon najgore ekonomske krize izgleda da je potvrđivala da međunarodna politička kriza i ekonomska nestabilnost idu zajedno.

To je četrdesetih godina bio relativno novi način razmišljanja o međunarodnim odnosima. Pregovori o mirovnom sporazumu poslije Prvog svjetskog rata uglavnom su zaobilazili ekonomska pitanja u korist političkih i pravnih – utvrđivanja teritorijalnih granica, na primjer, ili prava nacionalnih manjina.

Kada je Keynes 1919. optužio mirotvorce da ignoriraju europske ekonomske nevolje i razmišljaju o novcu samo kao o pobjedničkom plijenu, bio je ispred svog vremena:

“Nevjerojatna je činjenica da su osnovni ekonomski problemi Europe, koja gladuje i raspada se pred njihovim očima, bili jedino pitanje za koje četvorka nije pokazala interes”, napisao je Keynes u “Ekonomskim posljedicama mira”, misleći na kvartet nacionalnih lidera koji su sklopili Versajski ugovor.

Njihova indiferentnost nije bila osobito iznenađujuća: nacionalni lideri u to vrijeme nisu imali neposrednog iskustva u vođenju ekonomskih poslova izvan svojih granica. Svjetski trgovinski sustav koji je iznikao u desetljećima prije rata uvelike je funkcionirao oslanjajući se na privatni biznis i financije; zlatni standard je odredio pravila razmjene, ali države su se uglavnom držale po strani, osim kada su snižavale trgovinske barijere ili nametale izvršavanje ugovora. Kada bi stvari pošle naopako, nisu pokušavale intervenirati.

To se počelo mijenjati nakon 1918. Kako se Europa teturala od jedne do druge ekonomske krize, postalo je očito da se moraju pronaći trajnija rješenja. Ovog zadatka se prihvatila novoformirana Liga naroda, ispunjavajući ekonomske i financijske funkcije mnogo šire od onih koje su predvidjeli njeni utemeljivači: spašavanje srednjih i istočnih europskih država od poslijeratne hiperinflacije, prikupljanje i tumačenje statističkih podataka i sazivanje niza (uglavnom neuspješnih) međunarodnih konferencija o trgovini i financijama, od kojih je najpoznatija bila ona u Londonu 1933. Do tog trenutka, europska gospodarstva su počela izmicati kontroli, kako se zaraza depresije ubrzano širila po kontinentu i Britaniji, uništavajući bankarski sustav gotovo svake države koju je dotakla. Investitori su prebacivali novac od jedne do druge zemlje, ostavljajući za sobom trag u vidu jurnjave štediša na banke (Bank Run) i valutnih kriza.

U prvim godinama Drugog svjetskog rata , kada su i saveznički i stručnjaci Osovine počeli zamišljati kako bi poslijeratni svijet mogao izgledati, najvažnije pitanje za njih bilo je kako spriječiti povratak ekonomskog kaosa iz 1930. U nizu pregovora koji su počeli 1941. i kulminirali u Bretton Woods-u srpnja 1944., britanski i američki dužnosnici raspravljali su kako obnoviti stabilnu i otvorenu kapitalističku svjetsku ekonomiju na način koji bi ublažio ekscese kapitalizma i osigurao državama veću slobodu da slijede svoju nacionalnu ekonomsku politiku.

Očito je bio potreban novi oblik međunarodne uprave: stalni sustav , reguliran zakonima i pod nadzorom međunarodnih tijela, koji bi usmjeravao interakciju nacionalnih ekonomiju. Ništa slično nikada ranije nije postojalo. Taj novi, intervencionistički model organiziranog kapitalizma – po ugledu na New Deal-ovsku američku državu – bitt će proširen na čitav svijet.

Ovo nije bio lak zadatak : zahtijevao je kompletnu reviziju pravila međunarodnog financijskog poslovanja. Ali kada su britanski i američki dužnosnici otvorili razgovore, prvo su postavili politički neugodno pitanje trgovine. To je bio nesretan početak. Tridesetih godina, State Department-om je zavladala fundamentalistička tržišna filozofija tadašnjeg državnog tajnika Cordell Hull-a, a budući da se Amerika bližila otvorenoj potpori britanskim ratnim naporima 1941 – i bankrotirana i ratom izmorena Britanija postajala je sve očajnija da dobije pomoć SAD – iskrsla je prilika da se Hall-ova laissez-faire vizija sprovedu u djelo.

Člankom VII Zakona o zajmu i najmu propisano je da, u zamjenu za američku pomoć, Britanija mora odreći svih budućih diskriminacija protiv uvoza iz SAD. To je praktično značilo ukidanje sustava britanskih imperijalnih preferencijala. (Jedan konzervativni lord opisao je ovaj zahtjev kao “obrnutu Bostonsku čajanku”.)

Mnogi su imperijalne preferencijale smatrali ne samo nosećim stupom imperije, već i sredstvom za ublažavanje sasvim izgledne slabe poslijeratne britanske pozicije: odustajanje od sustava trgovinskih barijera i kontrole razmjene pretilo je izložiti Britaniju jeftinoj stranoj konkurenciji i da je ostavi fatalno vezanom za SAD ako ova padne u recesiju nakon rata (što su mnogi predviđali). Keynes se slagao s prevladavajućim mišljenjem u Britaniji kada je u ožujku 1941. primijetio da američki dužnosnici tretiraju Britaniju “gore nego što smo mi sami smatrali da valja tretirati čak i najubogiju i najneodgovorniju balkansku zemlju”.

Da li su Britanci bili prisiljeni pristati? Mnogi konzervativci i imperijalisti su vjerovali da jesu, i ovo je jedna od osnovnih tvrdnji koje Ben Steele iznosi u svojoj novoj knjizi o pregovorima koji su doveli do Bretton Woods-a. Po stilovima mišljenju, Britanija je bila prisiljena sklopiti “faustovsku pogodbu”: odustati od onoga što je naizgled jedino garantiralo produžetak njene imperijalne egzistencije u zamjenu za dovoljno novca i robe preživjeti rat. Prema Steele-u, Amerika je tako vodila ekonomske pregovore da sebi osigura poslijeratnu dominaciju. “Na svakom koraku u Bretton Woods-u,” piše Steele, “Amerikanci su podsjećali Britance, ako treba i brutalno, da u novom poretku nema mjesta za ostatke britanske imperijalne slave.”

U kolovozu 1941 Keynes, sada u ulozi savjetnika ministra financija i šefa poslijeratnog ekonomskog planiranja, vratio se s pregovora o Zajmu i najmu u Washingtonu da napravi nacrt za novo međunarodno monetarno uređenje. Tijekom nekoliko sastanaka u ljeto 1942. Keynes i njegov američki kolega, ekonomista i dužnosnik ministarstva financija SAD Harry Dexter White, prepirali su se o tome da li treba osmisliti nova monetarna pravila međunarodne ekonomije.

Bio je to neobičan spoj: Keynes, svjetski poznati ekonomist i intelektualac, protiv White-a, opskurnog tehnokrate i kasno stasalog znanstvenika, radničkog sina židovskih imigranata iz Litve, koga je američko ministarstvo financija dovelo s malog sveučilišta u Wisconsinu. Nijedan nije uživao u društvu onog drugog: Keynes se prezrivo odnosio prema, kako je smatrao, inferiornom intelektu “estetski nesnosnog” White-a, čiji mu je “grubi hrapavi glas” bio osobito neugodan. Keynes je, s druge strane, bio tipičan nadmeni engleski lord; kako je White nabacio britanskom ekonomisti Lionel Charles Robbins-u, “vaš baron Keynes sigurno piški parfem”.

Ako zanemarimo razmirice, njih dvojica su se na kraju uglavnom složili oko osnovnih ciljeva novog Međunarodnog Monetarnog Sustava: stabilizirati tečajeve; olakšati međunarodnu financijsku suradnju; zabraniti konkurentsku deprecijaciju valute i proizvoljne izmjene vrijednosti valuta, i ograničiti međunarodni protok kapitala kako bi se spriječile kratkoročne, spekulativne investicije za koje su svi vjerovali da su destabilizirale međuratni monetarni sustav.

Također su se složili oko potrebe da se uspostavi nova međunarodna institucija koja će pružati financijsku pomoć državama s trgovinskim disbalansima i provoditi pravila o vrijednosti valuta (budući Međunarodni monetarni fond – MMF), i još jedna koja će osiguravati kapital za poslijeratnu obnovu (buduća Svjetska banka). Strogo kontrolirani i regulirani međunarodni financijski sustav zamijenit će nekoordinirani i konkurentski sustav iz međuratnih godina. A kada se valute stabiliziraju – nadali su se oni – svjetska trgovina će moći nastaviti.

Jedan od najinovativnijih aspekata anglo – američkog dogovora bio je to što je za prioritet postavljena potreba pune zaposlenosti i mjera socijalne zaštite na nacionalnoj razini, kao važniji cilj duboke međunarodne ekonomske integracije. U tom pogledu dogovor je bio kejnzijanski i predstavljao je dramatičan zaokret od starih pretpostavki o načinu funkcioniranja financijskog sustava. Pod zlatnim standardom, koji je olakšao razdoblje financijske i trgovinske globalizacije krajem 19. i početkom 20. stoljeća, države nisu imale mnogo mogućnosti da reagiraju na ekonomske krize, osim smanjenja potrošnje i povećanja kamata u nadi da će cijene i nadnice toliko pasti da gospodarstvo može samo da se oporavi.

Stanovništvo je jednostavno moralo pregurati razdoblja deflacije i masovne nezaposlenosti, jer država nije mogla mnogo pomoći im: guranje ekspanzivnih fiskalnih i monetarnih mjera (što države obično danas čine) ugrozilo bi konvertibilnost državne valute u zlato. Iz tih razloga, zlatni standard je bio pogodan za devetnaestoljetni svijet gdje nije bilo mnogo organiziranih radničkih partija i sindikata, ali on više nije odgovarao zamršenom svijetu masovne demokracije. Kejnzijanska revolucija u ekonomskom upravljanju dala je državi niz novih jakih alata za odgovor na unutarnje ekonomske nevolje – ali one neće moći proraditi sve dok se igra po pravilima zlatnog standarda.

Ono što je bilo potrebno i što su Keynes i White željeli uspostaviti bio je sustav fiksnih ali prilagodljivih tečajeva, koji će omogućiti državama da vode unutarnju politiku ne brinući mnogo o tome kako će to utjecati na njihov međunarodni ekonomski položaj. Uz kontrolu kapitala, ovaj sustav će raditi na stabilizaciji valute, kao i zlatni standard, ali tako da državama osigurati više prostora za intervencionističke i socijalne metode nacionalnog ekonomskog upravljanja, koje su nešto prije toga ušle u modu iz atlantskog svijeta.

Kompromis koji su Keynes i White postigli zasnivao se na ovom osnovnom uvidu i odražavao novi (doduše kratkotrajni ) konsenzus: da država svojim građanima duguje osnovnu ekonomsku sigurnost.

Skup Monetarne i financijske konferencije Ujedinjenih Naroda, gdje se Keynes – White dogovor trebao odobriti, bio je zakazan za 1. srpnja 1944, tri tjedna nakon savezničke invazije na Normandiju. Osim očitih problema koje je taj datum predstavljao za prekooceanska putovanja, Washington je čuven po neizdrživoj ljetnoj žezi. Već bolesni Keynes inzistirao je da se sastanak održi na nekom hladnijem mjestu, ako je moguće na Stjenovitim planinama. Na savjet State Departmenta, ministar financija Henry Morgentau izabrao je luksuzni hotel Mount Washington u malom njuhempširskom selu Bretton Woods.

Na otvaranju konferencije, glavna atrakcija je po svemu sudeći bio Keynes. Prema Lionel Robbins-u, “fotografiran je iz najmanje 50 kutova … lord Keynes stoji; lord Keynes sjedi, lord Keynes razmišlja, lord Keynes lebdi …”

Kada je pravi rad počeo, tekao je ubrzanim tempom (prebrzim za Keynes-a, koji je pretrpio manji srčani udar poslije dva tjedna). Prva točka dnevnog reda bila je osnivanje dva nova međunarodna tijela. Neke nezapadne države ozbiljno su se pobunile zbog toga kako će globalna hijerarhija biti organizirana u okviru novog sustava. Najspornije pitanje bilo je kakvo će prava glasa imati različite zemlje u MMF-u – što je bilo ključno za izbor direktora i doživljavalo se kao stvar prestiža. Zapisnici sa sjednica konferencije pokazuju koliko su se strastveno neke od siromašnijih zemalja, poput Kine i Indije, borile da poprave svoju zastupljenost. Kako je jedan indijski delegat tvrdio (na kraju bezuspješno):

Nije u pitanju samo veličina Indije, niti samo stanovništvo Indije – a mogu dodati da je svaki četvrti čovjek zastupljen na ovoj konferenciji Indijac – nego Indija prema čisto objektivnim ekonomskim kriterijima smatra da je ona vrlo važan dio svijeta, a vjerojatno će biti još značajnija u predstojećim godinama.

Planovi za međunarodni ekonomski razvoj također su bili sporni, jer su se delegati iz Indije i drugih zemalja borili da se MMF obveže na ambiciozan program poslijeratnog razvoja u “ekonomski zaostalim zemljama”. Prilično neuspješno: ove nove institucije MMF i Svjetska banka osmišljene su tako da se vodilo računa o američkim i europskim interesima.

Američku dominaciju nad ovim sustavom jamčila je još jedna ključna činjenica: 1944. godine američki dolar je bio jedina raspoloživa dovoljno rasprostranjena valuta koja je omogućavala međunarodnu razmjenu prema novom “zlatnom standardu razmjene”. Ovo je trebala biti modificirana verzija zlatnog standarda koja bi praktično omogućila državama da odrede vrijednost svoje valute u odnosu na dolar onako kako smatraju da treba (ovisno od toga da li im je prioritet ekonomski rast, na primjer, ili kontroliranje inflacije), dok se dolar mogao zamijeniti za zlato po fiksnoj stopi od 35 dolara za uncu. To je značilo da će, po okončanju rata, američki dolar praktično postati svjetska rezervna valuta – što je ostao do danas (iako više nije vezan za zlato).

Ovakav aranžman će Americi omogućiti povlašteni položaj da se prema svijetu “besplatno” zaduži , kako je kasnije govorio Charles de Gaulle, ali će funkcionirati samo dok Amerika bude prepoznavala svoj ​​nacionalni interes u održavanju zlatne konvertibilnosti. Harry Dexter White očito nije predvidio scenarij po kome se to ne bi desilo, ali upravo se to dogodilo sedamdesetih godina, kada se deficit stvoren financiranjem rata u Vijetnamu toliko nagomilao da je počelo jurišanje na zlatne rezerve SAD.

Godine 1971., Richard Nixon je uklonio vezanost dolara za zlato “Zlatni standard” – praktično okončavši Bretton Woods – jer nije želio da podigne kamatne stope zaustaviti odljev zlata, što bi vjerojatno izazvalo recesiju (bližili su se izbori). Do tada, uspjeh zlatnog deviznog standarda je bio prilično dobar: u godinama dok je bio na snazi​​, imali smo stabilan tečaj, nezapamćen globalni ekonomski rast, preporod svjetske trgovine i relativno nisku nezaposlenost. U tom razdoblju također su stvoreni brojni različiti modeli socijalne države – u Europi, SAD i Japanu – baš kao što su ekonomisti u Bretton Woods-u namjeravali.

***

Što ako kažemo činjenicu da je jedan od tih ekonomista bio sovjetski doušnik? Zajedno sa svojim poznatijim kolegama Alger Hiss-om i Whittaker Chambers-om, White je bio odgovoran za predavanje povjerljivih američkih dokumenata Rusima tijekom rata, uglavnom u vezi s informacijama za koje je smatrao da će pomoći SSSR-u osigurati pozamašan poslijeratni zajam. White-ovi postupci doveli su ga pred Odbor Zastupničkog doma za antiameričke aktivnosti 1948. ali razmjere i razlozi njegove suradnje ostali su nejasni. Većina povjesničara smatra da je on igrao relativno malu ulogu, i da su njegovi postupci bili vođeni ne toliko ideologijom koliko željom da pomogne ratnim saveznicima. Ako poslijeratni mir bude ovisio od trajne američko – sovjetske suradnje, vladalo je mišljenje, bolje je zadržati dobre odnose s Rusima.

Globalizacija s kraja 20. stoljeća pokrenuta je dok se kejnzijanski konsenzus raspadao. Države su bile primoravane navući, kako kaže Tomas Fridman, “zlatnu luđačku košulju” u vidu jednoobraznih tržišnih mjera, kako bi održale nacionalnu konkurentnost u liberaliziranoj svjetskoj ekonomiji. Zagovornici Keynes i White kreacije tvrde da bi novi regulatorni sustav po ugledu na Bretton Woods ublažio oštrice globalizacije u interesu državnog i nacionalnog socijalnog sustava.

Steele-ova kritika Bretton Woods-a napisana je jednim dijelom u namjeri da obuzda njihov entuzijazam: uvijek će postojati nepomirljive napetosti između vođenja nacionalne ekonomske politike, piše on, i poštovanja međunarodnih pravila. To je usud sustava Bretton Woods-a i biće usud svakog njegovog nasljednika. Trajni sustav međunarodne monetarne suradnje, tvrdi on, ne može postojati bez nekog oblika zlatnog standarda koji sprječava države da petljaju sa svojim valutama. (On tvdi da bi u budućnosti tome mogla poslužiti neka digitalna zamjena za zlato.)

Ali Bretton Woods je također bio sustav osmišljen da jamči jednoj sili, Sjedinjenim Američkim Državama, nesrazmjeran utjecaj u diktiranju pravila po kojima će se voditi svjetska poslijeratna ekonomija. Američki dolar je ustoličen kao globalna rezervna valuta, a institucije Bretton Woods-a izgrađene su tako da osiguraju SAD posljednju riječ o tome kako će te institucije raditi.

Keynes je s pravom bio zabrinut u Savani 1946. da će ti organi na kraju raditi ne toliko kao međunarodne institucije, koliko kao sredstva za osiguravanje dominacije SAD. Ali stvari se nisu razvijale točno onako kako je on predvidio. Tek su po ukidanju sustava Bretton Woodsa sedamdesetih godina MMF i Svjetska banka počele igrati ulogu koja će ih dovesti na zao glas krajem stoljeća – ulogu strogih utjerivača pravila liberalizirane međunarodne ekonomije diktirane iz Washingtona.

Od tog trenutka, države koje su primale pomoć MMF-a prisiljavane su da izvršavaju tipičan niz disciplinskih i liberalnih političkih naloga: uklanjanje kontrole kapitala i carina, privatizacija, deregulacija, razbijanje sindikata i obuzdavanje javnog duga. Neoliberalne dogme zamijenile su etatističke i kejnzijanske ideje koje su izvorno rukovodile ovim institucijama. Osamdesetih i devedesetih godina, MMF je postao sluškinja Washingtonskog konsenzusa, zahtijevajući da se različite nacionalne ekonomije svijeta oblikuju u skladu s njegovim strogim pravilima. To nije bilo ono što su Keynes i White imali u planu.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(pescanik, youtube.com/uredio: nsp)