U opširnoj analizi povodom pokretanja Akcionog plana za članstvo (MAP) BiH u NATO, američka agencija Bloomberg upozorava da bi se sljedeći sukob NATO-a sa Rusijom mogao voditi na Balkanu, navodeći da se Alijansa nada da će primiti još članica sa Balkana, gdje je „upletena u borbu za uticaj sa Rusijom“

U tom kontekstu, Bloomberg ukazuje da se većina Srba u BiH, zajedno sa svojim liderom Miloradom Dodikom, oštro protivi članstvu te zemlje u NATO, za razliku od muslimana i Hrvata koji pozdravljaju bliže odnose sa NATO-om.

Agencija ističe da je NATO ove godine već jednom potisnuo Rusiju u borbi za uticaj na nekada komunističkom istoku Europe, i da se sada sprema za još jedna obračun „na mjestu najvećeg nasilja na kontinentu od Drugog svjetskog rata“.

Kako objašnjava, nakon što je Savez primio Crnu Goru u svoje članstvo, „bacila je oko“ na BiH, zemlju u kojoj je pokrenula svoju prvu ratnu operaciju 1995. godine.

Ipak, upozorava se u tekstu, u BiH i dalje postoji opasnost od ključanja etničkih tenzija, koje su se dodatno pojačale prošlog tjedna, kada su ministri vanjskih poslova NATO-a ponovo pokrenuli program koji je jedno desetljeće bio „uspavan“ – Akcijski plan za članstvo (MAP) BiH u NATO.

Navodi se i da je Dodik, kog opisuju kao saveznika ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji predstavlja Srbe u Predsjedništvu BiH, rekao da neće podržati „ništa što znači bilo kakvu inkluziju u vojni Savez, NATO ili nešto drugo“.

S druge strane, ističe Bloomberg, bošnjački član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović rekao je da je članstvo u NATO savezu među „najvažnijim vanjskopolitičkim ciljevima“.

S njim je saglasan, navodi američka agencija, i hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić, koji je rekao da je članstvo u Savezu prioritet i podsjetio da je nekadašnji srpski član predsjedništva Nebojša Radmanović podržao Akcijski plan 2009. godine, kada se o njemu prvi put diskutiralo.

Međutim, agencija napominje da je Dodik rekao da se geopolitička situacija danas promjenila.

Podsjeća i da su bivše jugoslavenske republike Slovenija, Hrvatska i Crna Gora već postale članice NATO-a, a da je Makedonija u lipnju pozvana da se pridruži Savezu.

U tekstu se podsjeća i da je Daytonskim sporazumom 1995. godine formirana država sa dva entiteta, ali navodi da je njime stvorena „slaba centralna vlada“, koja se sastoji od grupa koje „ometaju donošenje odluka, ekonomski razvoj i političku harmoniju dok se prepiru oko pitanja koja se kreću od raspodjele proračunskih sredstava do toga koja zastava bi se trebala vijoriti kada se sretnu“.

Bloomberg navodi da Dodikovo protivljenje bližim odnosima sa NATO Savezom ima povijesne razloge, te podsjeća da je NATO bombardirao snage bosanskih Srba posljednje godine rata u Bosni, nakon zločina u Srebrenici, kao i da je bombardirao Srbiju 1999. godine.

Savez podsjeća da je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov ranije ovog mjeseca optužio NATO i EU da ubrzavaju napore kako bi nastavili osvajanje regije Balkana i da daju zemljama lažan izbor da ne mogu biti neutrale i moraju se pridružiti ili Rusiji ili Zapadu, dok s druge strane generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg kaže da bi Savez voljeo vidjeti da BiH pristaje na dodatne mjere, koje su potrebne za eventualno članstvo.

(sputniknews.com)

Timothy Less, bivši diplomat i britanski konzul u Banja Luci, i predsjednik organizacije “Nove Europe” za ugledni časopis Foreign Affairs napisao je kolumnu koja bi idućih dana mogla dići podosta bure na Balkanu

Baveći se problemom BiH, Kosova i Makedonije, ovaj bivši zaposlenik Ministarstva vanjskih poslova Velike Britanije zaključio je da su propali svi pokušaju Europske unije i SAD-a u uspostavljanju mira i stabilnosti u regiji te je došlo vrijeme radikalnih zaokreta i popuštanju zahtjeva nacionalnih manjina.

Za početak, Hrvati i Srbi u BiH, te Albanci na Kosovu dobili bi neku vrstu autonomije, ali poslije bi se stopili sa svojim matičnim državama. Na posljetku, to bi rezultiralo ‘velikom Hrvatskom, Srbijom i Albanijom’, ali po Lessovom mišljenju to bi konačno dovelo do potpunog mira u regiji.

Less je za najpoznatiji svjetski magazin koji se bavi vanjskom politikom i za koji se nerijetko tvrdi da izražava i sam stav State Departmenta, s obzirom da ga izdaje think tank u kojemu sjedi veći broj najutjecajnijih bivših američkih dužnosnika, napravio podužu analizu koja bi mogla zabrinuti sve zagovornike Daytona, pogotovo u trenucima smjene vlasti u Sjedinjenim Američkim Državama.

Na početku je svoje čitatelje upoznao sa svojim viđenjem situacije u bivšim jugoslavenskim republikama. Bosnu i Hercegovinu je nazvao najslabijom karikom regije u kojoj su Hrvati i Srbi sve nezadovoljniji Daytonom, sporazumom koji ovu državu drži na životu.

Također, naglašava da rastu apetiti velike albanske manjine u Makedoniju i Crnoj Gori, a da nacionalisti u Albaniji sve jače pozivaju na stvaranje ‘Velike Albanije’, državi kojoj bi se pripojilo Kosovo, dio Crne Gore i Makedonije.

Britanski diplomat je napisao da, bez obzira što svi ti zahtjevi trenutno zvuče nerealno, bila bi velika pogreška ignorirati glas manjina. Uostalom, piše Less, Zapad je već jedanput ignorirao zanemarivanje ljudskih prava i glasne zahtjeve za promjenama i to je dovelo do – rata.

“Zapad ima izbor – prepoznati legitimnost tih zahtjeva i radikalno promijeniti pristup prema Balkanu ili riskirati nove sukobe” – piše Less.

Less se više od 20 godina bavi problematikom bivše Jugoslavije i u svojoj analizi napominje da je prvih desetak godina nakon završetka rata glavnu riječ u regiji vodio Washington. Međutim, onda su Amerikanci ‘palicu’ prebacili na Europsku uniju i to se u startu činilo kao neloše rješenje. Bruxelles je države regije pokušao motivirati ‘ulaznicom’ za odabrano društvo u EU, ali nisu računali da bi se i u toj situaciji mogao čuti glas manjina.

“Društvo iz Bruxellesa bilo je u velikoj zabludi ako su mislili da su manjine na Balkanu spremne žrtvovati svoja prava i sigurnost zbog ekonomskog napretka. U Bosni i Hercegovini, Kosovu i Makedoniji nitko ne postavlja pitanje problema ekonomije i obrazovanja, već svi pričaju o nacionalnosti, identitetu, vjeri, nacionalnosti… Upravo zbog toga te države stagniraju, dok Hrvatska, Albanija, pa čak i Srbija, napreduju” – piše Less dodajući da cjelokupnoj situaciji neće pomoći ni eksplozija euroskepticizma diljem Europe. Posljednja anketa Eurobarometra jasno kaže da samo 39 posto EU građana podržava proširenje Unije…

Naravno, u takvim situacijama upada Rusija koja itekako koristi svoj utjecaj kako bi zakomplicirala cijeli proces integracije BiH. Putin pokušava ohrabriti nezadovoljne Srbe u nastojanju za separatizmom, odcjepljenjem, a tu je i Turska koja daje podršku bosanskim muslimanima…

Autor piše da je Europska unija već pomalo izgubila autoritet na ovom nestabilnom području. To se najbolje vidi u činjenici da već pune dvije godine nije riješena politička kriza u Makedoniji, a i da nisu ni prstom pomakli u normalizaciji odnosa Srbije i Kosova. Također, činjenica da ih ni Milorad Dodik nije doživljavao kada su mu govorili da ne održava svoj kontroverzni referendum, dovoljno govori o tome koliki je utjecaj Bruxellesa.

Što je sljedeće?

Europa bi mogla nastaviti s dosadašnjom politikom, sporazumi nakon raspada bivše države još su na snazi, ali svi su svjesni da je ovaj ‘status quo’ veliki rizik za sve. Želja manjina je sve jača, separatisti su sve glasniji, a nitko se ne usudi primijeniti taktiku Washingtona – ‘pritiskanja’ neposlušnih političara. To bi zasigurno gurnulo bosanske Srbe u ruke Rusiji – rekao je Less koji se zalaže za novi, radikalni pristup koji bi, po njegovom mišljenju, ovoj regiji osigurao mir, stabilnost i prosperitet.

Eksperiment je propao. Punih 20 godina pokušali su s modelom multietničnosti i to je propalo. Sada treba napraviti nešto drugo. Za početak, Washington treba ponovno preuzeti vodeću ulogu u regiji i poslušati interese manjina. Prvi korak je podržavanje zahtjeva Hrvata za trećim entitetom u BiH, ali i potpora Albancima u procesu federalizacije Makedonije.

Tim ljudima se mora omogućiti politička i ekonomska suradnja sa svojim većim susjedima. Dakle, omogućiti im dvojno državljanstvo, zajedničke institucije… Posljednji korak tog procesa je spajanje s matičnim zemljama, na početku to mogu biti i autonomije.

Dakle, hrvatski entitet u BiH bi se spojio s Hrvatskom, sjever Kosova i Republika Srpska sa Srbijom, a zapadna Makedonija, Preševska dolina i ostatak Kosova s Albanijom. U međuvremenu, Crna Gora bi mogla ostati nezavisna ili pripojiti se ‘velikoj Srbiji’.

Less zaključuje da je ovaj model jedini koji garantira mir, bez obzira što će se Bošnjaci i Makedonci teško pomiriti s gubitkom teritorija.

Srbima će smetati gubitak velikog dijela Kosova, ali vjerujem da bi se zadovoljili pripajanjem Republike Srpske. Također, ne vjerujem da bi Albanci radili probleme s gubitkom sjevera Kosova – piše Less napominjući da bi Washington u prijelaznom razdoblju trebao poslati mirotvorce na granice.

Ovaj prijedlog sigurno će šokirati sve koji zagovaraju multietičnost, ali pitanje Balkana se predugo vuče i vrijeme je za rješenje. Slažem se, multietničnost je krasna ideja, ali nerealna. Također se slažem da je ovo rješenje iznimno komplicirano, ali razdvajanje umjesto prisilnog života potpuno će eliminirati rizik od novog rata. Također će dati priliku BiH i Kosovu da se konačno počnu razvijati… – napisao je Less i zaključio da SAD s novom administracijom konačno mora završiti posao koji je započet prije 20 godina.
 
(jutarnji.hr)

Obožavam u ljudima probuditi sentimente prema najboljim danima koje su proživjeli do sada, rekao je danas Frano Lasić autentična zvijezda jugoslavenske kinematografije

Nakon prošlogodišnjeg koncerta glumac i pjevač se vraća 20. prosinca u beogradski Dom omladine gdje će nastupiti uz pratnju gitariste Nenada Konstatinovića i dalmatinsku klapu “Smrika”.

Koncert nosi naziv “Vremeplov”, jer će Lasić osim svojim pjesama s dva autorska albuma i dalmatinskim standardima, obradovati publiku i svjetskim hitovima koji su bili popularni nekoliko desetljeća unatrag.

“Bit će to glazbeni vremeplov u kojem ćemo se zajedno sjećati divnih nota koje su obilježile naše živote. Potrudit ću se da osim dalmatinskog ugođaja pred beogradskom publikom Muzičku oživim i hitove koji su bili popularni recimo 1969. godine kada je civilizacija poslala astronaute na Mjesec. Potrudit ćemo se da osvijetlimo aktualne glazbene hitove u važnim momentima za čovječanstvo u proteklih nekoliko desetljeća”, kazao je Lasić Tanjugu.

Jedan od najvećih jugoslovenskih šmekera počeo je svoju glazbenu “karijeru” pjevanjem u nekoliko dalmatinskih klapa.

“Rođen sam u Dubrovniku i bio je to lijep način socijalizacije među mladima u doba moje adolescencije. Kasnije sam započeo glumačku karijeru ulogom u filmu Lordana Zafranovića ‘Okupacija u 26 slika’ i nisam imao mnogo vremena za glazbu. Supruga me je nagovorila prošle godine da nastupim s klapom u Beogradu i eto nas na drugom koncertu. Nadam se da će druženje s publikom u Beogradu postati tradicionalno”, rekao je Lasić.

Kaže da nikada ne bi mogao održati koncert u areni ili nekoj velikoj hali, jer mu je vrlo stalo do komornog ugođaja u kojem publika emotivno reagira na glazbu.

“Kada ‘guštamo’ zajedno u sali i kada razmjenjujemo sentimente meni je srce puno i moja glazbeni angažman ima smisla. Uvjeren sam da će ista razmjena emocija s publikom biti iu Londonu gdje imam zakazan koncert pred 1.200 ljudi 2. travnja naredne godine, kao i dva dana kasnije u Dublinu”, kaže Lasić.

Glumac i pjevač priprema novi album za sljedeću godinu. Na stvaranju albuma će također surađivati ​​s klapom.

“Godinama obećavam sebi i drugima da ću ući u studio i snimiti album. Nisam pjevač već glumac i mislio sam stalno šta ću ja pored tih silnih pjevača snimiti CD. Sa druge strane ne bi snimao glazbu koja ne prija mojoj duši i koju sam ne osjećam kao svoju. Imam namjeru da taj CD podijelim posjetiteljima koncerta u Londonu. Želim zajedno s prijateljima organizirati akciju u kojoj ću čist prihod s koncerta u Londonu proslijediti na tri adrese. Novac će otići nezbrinutoj djeci u Zvečanskoj ulici u Beogradu, u Nazorovoj ulici u Zagrebu i sličnim ustanovama tog tipa u Dubrovniku”, kazao je Lasić.

Za njega je postojanje specijalne veze između Beograđana i Dalmacije stvar divnih uspomene iz života provedenog u nekadašnjoj Jugoslaviji.

“U Jugoslaviji se bolje živjelo. Imali su ljudi više novca i veći izbor mogućnosti. Ne govorim ovo kao jugosnostalgičar već iznosim činjenice. Danas je u cijeloj regiji srednja klasa skoro uništena i to je glavni problem novonstalih zemalja s prostora nekadašnje Jugoslavije.

Ljudi su u Jugoslaviji stalno putovali na zimovanja i ljetovanja i neki od najljepših momenata u životu dogodili su im se baš u Dalmaciji na odmorima i školskim praznicima.

Danas imam prijatelje u Beogradu i u ostalim krajevima nekadašnje Jugoslavije koji vole dalmatinske specijalitete, ribu i vino … i Jadran naravno koji je najljepše more na svijetu”, kazao je Lasić.

Prema njegovim riječima jedrenje je za njega predstavlja veliku strast i finu mjeru opuštanja.

“Obožavam kao skiper na jedrilici provoditi ‘gluhe’ dane s prijateljima i obitelji. Nema mobitela, televizije, stresa … samo pomiješani zvuci mora i vjetra. Ne volim biti na brodovima koji imaju motor, jer jedrenje je vrhunska vještina, ali i životni stav”, rekao je Lasić.
 

 
(Tanjug)

Parlament Katalonije je podržao zaključke komisije koja je proučavala proces odvajanja regije od Španjolske

Zaključke povjerenstva je podržalo 72 zastupnika koji predstavljaju separatističku partiju “Zajedno za ‘da’” i “Kandidature narodnog jedinstva”.

Protiv povjerenstva je glasovala koalicija “Da, to je moguće” koju podržava stranka Podemos. Centristi iz stranke “Građani”, “Narodne stranke” i socijalisti bili su suzdržani.

Povjerenstvo je odredila rokove dobivanja neovisnosti Katalonije i ukazala na jednostrani mehanizam demokratske procedure, uključujući referendum za novi Ustav.

Španjolska vlada će podnijeti žalbu na odluku parlamenta Katalonije ustavnom sudu Španjolske.

Izlazak Katalonije iz sastava Španjolske podržava 47,7 posto stanovnika regije, dok je protiv 42,4 posto.
 
(sputniknews.com)

Recep Erdogan je u razgovoru s iranskim predsjednikom dao izjavu koja, po svemu sudeći, otkriva da je Turska definitivno odabrala stranu u geopolitičkim previranjima današnjice

Hasan Rohani, predsjednik Islamske Republike Iran je u telefonskom razgovoru s predsjednikom Turske osudio nedavni pokušaj državnog udara u ovoj zemlji i naglasio da će Iran ostati uz narod i vladu Turske, prenosi iranska novinska agencija IRNA.

Rohani je naglasio da ustajanje naroda u obranu demokracije ukazuje da “u regiji nema mjesta za poganstvo”.

“Mir i stabilnost u Turskoj će poboljšati mir i stabilnost u cijeloj regiji, a nema sumnje da neke od velikih sila i terorističkih organizacija ne žele mir i stabilnost u islamskim zemljama”, rekao je Hasan Rohani izražavajući zadovoljstvo zbog povratka stabilnosti u Turskoj.

Recep Erdogan je sa svoje strane iskazao zadovoljstvo zbog poziva koji je primio od iranskog predsjednika i dodao da je njegova zemlja odlučna za suradnju s Iranom i Rusijom u vraćanju mira i stabilnosti u regiji.
 
(Pravda)

PEKING OBJAVIO DA ĆE IGNORIRATI ODLUKU HAŠKE ARBITRAŽE O SPORNIM OTOCIMA U JUŽNOKINESKOM MORU

Učinci Kine u Južnokineskom moru izazivaju zabrinutost kako u zemljama regije, tako i u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama.

Komntatori National Interesta i Investor ‘s Business Daily pokušali su “nacrtati” kako da se američki diplomatski i vojni krugovi suprotstave rastućoj moći Kine.

Prvo su ukazali da će ovog proljeća Međunarodni arbitražni sud u Haagu razmatrati tužbu Filipina u vezi spornih otoka u Južno-kineskom moru. Tvrde da će odluka, najvjerojatnije, biti u korist Manile.

Međutim, teško da oduluka suda može izmijeniti strategiju, koju Xi Jinping smatra ispravnom, piše National Interest. Pravo Kine nad ovim otocima aktivno podržava samo stanovništvo. Osim toga, Kina je već nagovijestila da je nikakva presuda neće obvezivati.

Čak i ako legitimitet kineskih pretenzija biti dovedena u pitanje, što se može očekivati?

Kina može stvoriti novu identifikacijsku zonu protuzračne obrane – istu onakvu, kakva već postoji u Istočno-kineskom moru, pretpostavlja suradnik Centra za strateške i međunarodne studije John Hemings.

U takvom slučaju, za SAD i njihovog saveznika Japan, usvajanje zajedničkih mjera će biti od vitalnog značaja.

Prvi strateški korak bi bio da američka ratna mornarica ignorira tako formiranu zonu. To bi poslužilo kao primjer Japanu.

Moguće je da će američko-japanska alijansa uspjeti na svoju stranu pridobiti Australiju i Filipine. Predugo su se svi bojali da priteraju Kinu u ćošak četverostranim akcijama, smatra John Hemings.

Međutim, ovakve aktivnosti samo povećavaju napetost, a faktički američko-japanska alijansa ne može uraditi ništa, kako bi spriječila Kinu da provodi svoju strategiju, osim da započne rat.

Još su manje optimistični stručnjaci iz Investor ‘s Business Daily-a.

Osvrćući se na aktivnosti Kine u Južno-kineskom moru, list navodi da su one postale moguće zahvaljujući izgradnji umjetnih otoka. Na tim otocima je Kina instalirala radare, a vodama u blizini otoka patroliraju ratni brodovi. Osim toga Kina je proizvela “vojna sredstva visokih performansi, uključujući i moderne borbene lovačke zrakoplove”.

Direktor Nacionalne obavještajne službe SAD James Kleper smatra da početkom 2017. godine Kina može rasporediti u regiji snažna defanzivna i ofenzivna sredstva.

Krajnji cilj ove strategije je realizacija “kineskog sna” o oživljavanju Velike kineske nacije. I teško da netko može spriječiti Kinu u tom naumu.

“Kina koristiti svoju šansu: mekoću jedine globalne supersile za vrijeme Obamine vlasti. Kina vidi, čim mi ne možemo okončamo rat u Iraku i Afganistanu, onda se tek ne možemo suprotstaviti agresiji nuklearnog azijskog diva” – zaključuje Investor ‘s Business Daily.

Krajem veljače je televizijski kanal Fox News, pozivajući se na predstavnike vlasti SAD, objavio da je Kina poslala borbene lovce na otok Woody, jedno od spornih Paraselskih otoka (Siša) u Južno-kineskom moru. Na otoku je, također, raspoređeno nekoliko zračno-raketnih sustava HQ-9.

Kinesko Ministarstvo vanjskih poslova nije ni demantiralo ni potvrdilo ovu informaciju, ali je podsjetilo na svoje puno pravo da na svojoj teritoriji razmješta obrambenu infrastrukturu.

Kinesko Ministarstvo obrane je izjavilo da se sredstva PZO već odavno nalaze na tim otocima.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Rusija je danas najsnažnija vojna sila u Siriji, bez nje se tamo ništa neće razriješiti. Tome svjedoče i svježi kontakti američkih i ruskih vojnih izaslanika u Ženevi, koji pripremaju mirovni sporazum za Siriju, a razmotrit će ga Obama i Putin. Sporazum će morati prihvatiti i njihovi saveznici u regiji

Svjetski mediji ovih dana panično bruje o nikada većoj opasnosti od izbijanja Trećeg svjetskog rata zbog stanja u Siriji, kojeg će prouzročiti rusko-turski rat u koji će se – po sili inercije – uključiti NATO, a rezultat svega će biti – opća kataklizma.

Za razliku od sverastućeg broja katastrofičara, odmah želim naglasiti: nikakvog svjetskog rata biti neće. A kada bi do njega i došlo, to bi puno prije bilo zbog Ukrajine – iako je i tamo opasnost za nj tek nešto veća od neznatne – nego Sirije. Stvari se prečvrsto drže pod nadzorom, a da bi išta neočekivano moglo krenuti po zlu. Dakako, sukoba će biti, pa i onih krvavih, ali sve u okvirima dopuštenog i u svrhu realiziranja pojedinih započetih scenarija, poput, primjerice, daljnjeg izvoza islamskih useljenika u Europu.

Kontrolirano i ciklično američko-rusko suparništvo

Iako tako ne izgleda s obzirom na međusobnu političku retoriku Moskve i Washingtona – koja sve češće izlazi iz okvira uljuđene diplomacije – te gomilanja američkih i NATO-ovih vojnih efektiva na istočnim granicama EU-a i ruskih na svojim zapadnim granicama, dvije vojne velesile uvijek zadržavaju nužnu razinu kontakata, sada većinom iza kulisa.

I dok su zbog izbijanja ukrajinske krize uništeni u vrijeme Hladnog rata toliko značajni međunarodni instrumenti za očuvanje sigurnosti, sadašnje svođenje američko-ruskih kontakata na individualnu razinu njihovih činovnika, daleko iza objektiva TV kamera, može imati negativne posljedice po manje snažne sudionike pojedinih kriznih žarišta, u smislu njihovog žrtvovanja u svrhu „većeg dobra“. Te „kolateralne žrtve“ u Europi će biti njezine istočne države, a na Bliskom istoku najvjerojatnije Turska. One upravo postaju američki instrument za dugoročno vojno-financijsko iscrpljivanje Rusije kojim se, u konačnici, neće ostvariti željeni učinak.

Odnosi dviju vojnih velesila imaju svoju cikličku određenost koja se izmjenjuje u rasponu od vrlo loših do korektnih i obratno, ali uvijek u sebi sadrže konstantu nepovjerenja i opreza. Dvije strane su svjesne svoje odgovornosti za sudbinu svijeta, pri čemu SAD vojno nikada neće napasti Rusiju (obratno još i manje). U fazama izrazito loših odnosa, poput ove u kojoj se sada nalazimo, sve aktivnosti Moskve i Washingtona svode se na psihološki rat i igru živaca u kojima se obilato koriste mediji i propaganda, a na prvu crtu fronte isturaju se njihovi saveznici/podanici.

Sirija je danas katalizator kroz koji Rusija i SAD žele sačuvati ili osnažiti svoj utjecaj na Bliskom istoku i ograničiti ulogu onog drugog. Washington je želio uspostaviti apsolutnu vlast nad svim političkim i gospodarskim procesima u toj regiji, a neočekivano miješanje Rusije izazvalo je razdraženost SAD-a.

S druge strane, Moskva želi utjecaj na Bliskom istoku u smislu sukreiranja njegove budućnosti sukladno njezinim nacionalnim interesima. Pritom ne treba imati iluzije kako ruske vlasti ne znaju da će se ozbiljna nestabilnost na Bliskom istoku zadržati još godinama. Isto tako, Rusija zna da će se ta nestabilnost neizbježno prelijevati i na Europu i Srednju Aziju te zato ne želi odbaciti mogućnost svoje aktivne nazočnosti na tom prostoru i odreći se utjecaja na tamošnje političke i vojne procese. Moskva će u toj regiji projicirati svoju silu shvaćajući važnost Sirije, ne samo u smislu nadzora nad milijunima emigranata koji se spremaju na put u Europu i ubacivanja terorističkih skupina. Jer Bliski istok je, za one koji to ne znaju, uvijek – i u doba Ruskog carstva – bio najveći prioritet za rusku politiku, čak puno više nego sama Europa (Otomansko i Perzijsko carstvo, islamski čimbenik, komunikacijski putovi itd.).

Danas s punom sigurnošću možemo reći da se Rusija ni pod koju cijenu neće povući iz Sirije – i to Washington zna. O tome svjedoče njezini najnoviji potezi – usprkos razvikanoj opasnosti od turske kopnene intervencije, koju je „nemoguće“ spriječiti zbog „neobuzdanog“ Erdogana i nedavnog terorističkog napada u Ankari. Radi se o dovlačenju u Siriju najnovijih ruskih zrakoplova 4++ generacije, te upućivanja u stalno bojevo dežurstvo u sirijsku luku Tartus novoizgrađenih brodova naoružanih balističkim raketama „Kalibr“.

Rusija je danas daleko najsnažnija vojna sila u Siriji – i bez nje se tamo ništa neće razriješiti. Tome u prilog idu i najnoviji kontakti američkih i ruskih vojnih izaslanika u Ženevi (iza zatvorenih vrata) koji pripremaju mirovni sporazum za Siriju, a tekst sporazuma zajednički će razmotriti predsjednici Obama i Putin. Njega će (ukoliko bude volje, prije svega SAD-a) morati prihvatiti i njihovi saveznici u regiji i na sirijskom terenu, a ako se to ne bude željelo – što je realnija opcija – sporazum će ipak spriječiti mogućnost izravnog vojnog sudara Rusije i SAD-a, tj. NATO-a, a sukob će svesti u okvire Sirije i u njoj sukobljenih političkih i vojnih elemenata kojima će svaka od glavnih sila pružati svoju potporu.

Kolateralna žrtva najprije može postati Turska

„Turska: kopnena akcija – sada!“, stoji na naslovnici turskih novina Daily Sabah, u čijem se članku upozorava na „preljevanje čaše strpljenja“ zbog velikih turskih terorističkih žrtava (prije svega onih od 17. veljače u Ankari i 20. srpnja u pograničnom gradu Suruchu), te se navodi kao vlada mora donijeti „smjelu odluku“, pri čemu se misli na slanje vojske u Siriju protiv „terorista“ Kurda, kao i izgradnju „sigurnosne zone“ na sjeveru te zemlje.

Taj vladi blizak list ide još i dalje, predlaže da se Amerikance dovede pred izbor: ili početak zajedničkih udara po kurdskim postrojbama narodne samozaštite u Siriji (YPG), ili ukidanje mogućnosti američkim vojnim zrakoplovima korištenja zračne luke „Injirlik“ u južnoj turskoj regiji Adana. Ucjena se nastavlja riječima – “ako je mr. Obama tako zainteresiran za suradnju s YPG-om, neka prebaci svoje zrakoplove u zračnu luku ‘Mennah’ na sjeveru Sirije, koju su nedavno osvojile kurdske snage” (od postrojbi terorističke organizacije „Jabhat al-Nusra“, op.a.).

Naravno da su takve medijske izjave prethodno usklađene i dio su psihološko-propagandnog rata Ankare i Washingtona usmjerenog prema Moskvi. Ali Turska, koja već mjesecima vodi žestoku policijsko-vojnu kampanju protiv vlastitih Kurda na jugoistoku zemlje, zaigrala je opasnu igru „plesa po žici“ i s prekograničnim Kurdima, kojima, osim SAD-a, politički i vojno pomaže i Rusija.

Neomarksistički Kurdistan i Turska kao ‘failed state’

Sirijski Kurdi postali su ključni „igrač“ unutarsirijskog sukoba, ne samo zbog svoje brojnosti (10 posto ukupnog stanovništva) već i zato što su, osim sirijske vojske, oni (p)ostali jedina realna vojna snaga sposobna za borbu protiv islamističkih snaga. K tome, Kurdi žive na kompaktnom teritoriju od iračke granice uzduž granice s Turskom sve do zapada Sirije. Sve to Turskoj predstavlja glavnu ugrozu, iako nijedan metak s položaja sirijskih Kurda nije prešao tursku granicu. Radi se isključivo o strahu Ankare da će sirijski Kurdi iskoristiti danu im prigodu i osnovati vlastitu državu koju će povezati s Iračkim Kurdistanom, a onda je i za turske Kurde otvoren put k nacionalnom ujedinjenju (što bi značilo i krah Turske kao države u njezinim današnjim granicama).

Turska i prema američkom analitičaru Davidu Goldmanu može postati sljedeća bliskoistočna „propadajuća država“ (failed state), što je rezultat njezine pogrešne politike prema Kurdima još od vremena Mustafe Kemala Atatürka do danas. Zapadni vojni analitičari smatraju kako Turska teško može očuvati sadašnje granice upravo zbog kurdskog separatizma.

Kurdi u Turskoj danas imaju velikih problema i s iskazivanjem vlastitog nacionalnog identiteta, a da o kulturnoj, a kamoli političkoj autonomiji i ne govorimo. Zbog nepostojanja sluha središnje vlade, njihove političke težnje poprimaju sve radikalnije oblike borbe koji prijete prelijevanjem iz ruralnih jugoistočnih regija u gradske sredine zapadne Turske, u kojima također egzistira brojna kurdska zajednica (npr. u Istambulu čak trećinu stanovnika čine Kurdi, kao i u turskoj dijaspori u Njemačkoj).

S takvim stanjem vlastima se sve teže boriti i čini se kako se velike ambicije predsjednika Erdogana (o Turskoj kao neootomanskom imperiju i središtu sunitskog bliskoistočnog svijeta) sada tope poput proljetnog snjega upravo na vrućem sirijskom tlu, čijem je kaosu u velikoj mjeri i sam doprinio. Erdogan se u ime svojih ideja (preciznije, ideologije premijera Ahmeta Davutoglua pretočene u tursku nacionalnu strategiju) odrekao velikog prijatelja, sirijskog čelnika Bashara al-Assada, proglasio ga nemilosrdnim diktatorom i glavnim neprijateljem sirijskog naroda te započeo sponzorstvo islamističkih salafitskih organizacija, prije svega onih bliskih panarapskom pokretu „Muslimanska braća“ sa sjedištem u Rijadu i koji uživa financijsku potporu Saudijske Arabije.

Iako Ankara danas politički nadzire čelnika iračkih Kurda Masouda Barzanija iz Kurdske demokratske stranke (svojedobno mu je omogućavala šverc iračke nafte preko svog teritorija), pitanje je koliko će to još dugo biti u stanju. Barzani je Turskoj dopustio i razmještaj njezinih vojnih postrojbi na sjeveru Kurdistana (za borbu protiv snaga Kurdske radničke stranke) i sjeverno od Mosula (gdje navodno uvježbava kurdske „peshmerge“ za borbu protiv ISIL-a).

Ali Barzani nije vječan, a irački Kurdi nisu jedinstveni glede njegove suradnje s Ankarom, koja upravo zatire njihove sunarodnjake u Turskoj. Postoji i snažno proiransko krilo Kurda oko grada Sulejmanie, a vrlo je upitno hoće li se Irački Kurdistan zadržati u okvirima široke autonomije unutar Iraka ili će postati kurdski „Pijemont“ i centripetalna sila kurdske nacionalne integracije.

Kurdska autonomija u Siriji (tzv. Rozhava), danas predstavlja glavni turski problem, neovisno što je sirijskih Kurda najmnaje u odnosu na njihov ukupan broj koji se kreće između 35-40 milijuna (svega do 2,5 milijuna). Ali problem po Ankaru svodi se na to, što kurdska autonomija niče pod vodstvom neomarksističkog „Demokratskog saveza Kurdistana“ (PYD) koji surađuje s turskom „Radničkom strankom Kurdistana“ i ima svoje vojno krilo (ranije spomenuti YPG). Imaju čak i zasebne ženske brigade YPJ koje se jednako žestoko bore protiv islamista. Borba sirijskih Kurda u sebi, osim ideje za nacionalnom slobodom, nosi i ideološki karakter kroz sudar marksističkog i islamističkog poimanja svijeta na širem bliskoistočnom prostoru, a što je pravi „nož u leđima“ predsjednika Erdogana.

Kurdska „Rozhava“ ima potporu i službenog Damaska uz tri preduvjeta: ne razmještati svoje vojne postrojbe „preširoko“; uvesti raskol u tzv. sirijskoj umjerenoj oporbi zbog svoje ključne vojne snage i organiziranosti; vršiti pritisak na Tursku zbog svoje povezanosti s „Kurdskom radničkom strankom“.

Kurdsko pitanje – ključ problema Bliskog istoka

Iako dio turskih Kurda zastupa ideju osnutka kulturne autonomije, većina ih se zalaže za uspostavu „velikog Kurdistana“ koji bi s njima ujedinio i 8 milijuna iranskih, 7 milijuna iračkih i 2,5 milijuna sirijskih Kurda.

To su dvije političke platforme s kojima službena Ankara mora računati. Kurda u Turskoj je dovoljno da iznutra u zemlji naprave veliki nered koji će ugroziti njezinu sigurnost, paralizirati gospodarski razvoj (investicije i turizam), a dugoročno je i posve dezintegrirati.

Jedini razumni izlaz za Tursku bili bi razgovori i pokušaj dogovornog rješenja (jer se protiv čitavog jednog naroda nemoguće boriti) ali predsjednik Erdogan je radije zaigrao opasnu igru istodobnog otvaranja dviju protukurdskih fronta: kod kuće i u Siriji. Na taj je način ušao u geopolitičku slijepu ulicu, poremetivši odnose i s važnim arapskim državama (poput Egipta i Iraka), a da se o potpori koju sirijskim Kurdima pružaju Rusija i SAD i ne govori.

Ruski ulazak u Siriju prinudio je SAD na njezinom terenu tražiti nove saveznike (izvan rebrendiranih islamista), a izbor je pao na jedino moguće riješenje – Kurde. Pa iako se ovih dana predsjednik Obama javno sve više distancira od sirijskih Kurda (proglašava ih „nenužnim“ saveznicima) i formalno se više priklanja turskim pozicijama u odnosu na njih, to još uvijek ne znači previše. Jer najava Saudijske Arabije da bi mogla isporučiti rakete zemlja-zrak tzv. umjerenoj sirijskoj oporbi traži puno vremena – jer potrebno je osigurati instrumente zaštite njihovog korištenja i protiv američkih zrakoplova, a s islamističkim snagama to nije lako postići.

A ako bi se saudijske „prijetnje“ i ostvarile, još je dug put da razjedinjena sirijska oporba dosegne onu razinu organizacijske kohezije i vojne moći koja bi dovela do toga da ona preuzme ulogu koju danas kao američki i ruski saveznici imaju sirijski Kurdi u borbi protiv „Islamske države“. A o tome bi Erdogan u interesu očuvanja Turske morao voditi računa.

 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Ako iscrpljena EU, što zbog nameta koje joj nameće NATO i američki ratovi po svijetu, što zbog izdvajana iz proračuna za održavanje u životu “država iz epruvete”, kao i sankcija i kontrasankcija s Rusijom, ne može riješiti svoje probleme, kako će onda razriješiti balkanski čvor

Terorizam, najezda migranata, ekonomska kriza, separatizam … To su boljke s kojima se EU suočava u svom dvorištu.

Kosovo, Makedonija, Srbija, Bosna … zaostala su neriješena pitanja Amerike na Balkanu za koje SAD očekuje da ih EU riješi, i to u skladu s američkim planovima.

Može li EU, uz sve svoje jade, zadovoljiti i prekooceanskog partnera i prilike na Balkanu zaokružiti na način kako to SAD želi? I što će se dogoditi ako u tome ne uspije?

Službena vanjska politika Amerike navodno je usmjerena daleko izvan Balkana, ali, ako je suditi po riječima umirovljenog bivšeg veleposlanika SAD William Montgomeryja, ostala su tri ključna pitanja za američku administraciju za koja se očekuje da će ih riješiti EU – prvo, da neovisno Kosovo bude u potpunosti prihvaćeno i priznato, drugo, da Bosna ostane unutar sadašnjih granica, treće, da ne izbije nikakav sukob u regiji.

To treće je možda i najteže, jer nemirne kosovske Albance ne zadovoljava neovisnost, već samostalnost, što Europa tek sada shvaća. Doduše, Briselski sporazum za koji je EU garancija, je jedna vrsta spasa za lidere starog kontinenta, jer očito je da taj papir može poslužiti za trgovinu s Kosovom.

Tu je naravno i NATO – američka snaga koju financiraju cijela Europska unija i još pola svijeta.Neke zemlje Balkana iritiraju Ameriku jer su u tom pogledu “crna rupa” na Balkanu, ali i potencijalni saveznici Rusije.

Otuda i ničim izazvano naoružavanje Hrvatske kroz NATO, i to – ofenzivnim oružjem. Bosna, ili “država bez glave” kako je nazivaju u nekim krugovima, gdje američki san i europsku glavobolju kvari jedan od dva entiteta – Republika Srpska, vruć je krumpir u rukama EU.

Zaoštrena politička situacija unutar te zemlje, koja je još uvijek protektorat međunarodne zajednice, mogla bi se lako usijati ako netko krene Republici Srpskoj oduzeti prava dana Dejtonskim sporazumom, za koji sama Amerika tvrdi da je demode i da ga treba mijenjati.

Makedonija, doduše, nije bila u prioritetnoj agendi američkog interesa, ali kada je priča o plinovodu preko Turske, Makedonije, itd, postala stvarna, Amerika je shvatila da bi to ekonomski moglo ojačati Makedoniju, ali i okolne države koje onda ne bi bile toliko financijski ovisne o EU, a samim tim i od SAD.

Drugim riječima, ne bi uvijek morale svirati kako im drugi kažu. Upućeni tvrde i da je u to ime izazvana politička kriza u toj državi, naravno uz svesrdnu pomoć još uvijek najmoćnijeg američkog oružja – Albanaca, koja je skoro dovela do izbijanja građanskog rata.

Dakle, popis američkih brljotina na Balkanu je tako dugačak da je izvjesno da čak i da su svih 28 država-članica EU složne one ih ne bi mogle riješiti.

Međutim, završetak američkih eksperimenata na Balkanu dodatno je počeo uzimati danak u već raspamećenoj Europskoj uniji. Glasovi poput onoga koji se čuo od francuskog parlamentarca u Europskom parlamentu da treba preispitati odluku o neovisnosti Kosovu, jer je preskupa igračka, nisu usamljeni u Europi, posebno od kada su se na nedavnim demonstracijama u Prištini čuli povici “Alahu akbar”, od kojih se Europljanima diže kosa na glavi.

Činjenice da Katalonci u Španjolskoj žele krenuti putem Kosova, Britanci izaži iz EU, a Austrijanci prekršiti sankcije Rusiji … samo su neki od parametara koji ukazuju da jedinstvo u Europskoj uniji više nije cilj.

Amerika, čini se, upravo to i hoće, jer EU želi da se iščupa iz njenih kandži. Amerika to sebi ne smije dopustiti, jer bi to značilo da, pored Rusije, dobiva još jednog moćnog protivnika, što bi je zasigurno zbacilo s trona “najmoćnije nacije svijeta”, a to nije nikako, kako netko kaže, u američkoj agendi za 21 vijek.

Ako iscrpljena EU, što zbog nameta koje joj nameće NATO i američko ratovanje poo svijetu, što zbog izdvajanja iz proračuna za održavanje u životu “država iz epruvete”, kao i sankcija i kontrasankcija s Rusijom, ne može riješiti svoje probleme, kako će onda razriješiti balkanski čvor.

Americi u jednom trenutku to može biti izgovor da i službeno u svoju vanjsku politiku ponovo uvrsti Balkan i time europskim zemljama pokazati da bez nje nema rješenja. Što se dogodi kada se Amerika krene miješati u unutarnja pitanja na Balkanu vidjeli smo devedesetih.

A svijet to gleda upravo sada jer navala migranata iz Sirije i zemalja u čije je probleme umiješala prste Amerika, nije problem SAD, već Europe.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Puno malih otoka, grebena i sprudova, Južno kinesko more u središtu je teritorijalnog spora koji je više država suočio jedne s drugima

Kina tvrdi da se njene teritorijalne vode prostiru stotinama kilometara južno i istočno od otočne pokrajine Hainan, što je u nekim slučajevima u suprotnosti s tvrdnjama njenih susjeda.

CCN navodi da je napetost u toj regiji je porasla kada je Kina teritorij od nekih 800 hektara morskih sprudova ogromnom operacijom iskopavanja pretvorila u male otoke s pistama za slijetanje aviona, lukama i svjetionicima.

Nedavno je Kina objavila da je njezina vojska upozorila i pratila američki vojni brod-razarač “USS Lasen” koji je prišao preblizu jednom od pet umjetnih otoka u spornim vodama Južnog kineskog mora.

Kui Tiankai, veleposlanik Kine u Washingtonu, kazao je da je američka patrola bila “vrlo ozbiljna provokacija, politički i vojno”. Bruneji, Malezija, Tajvan i Vijetnam osporavaju kineski suverenitet nad nekoliko otočnih lanaca i međusobno se također prepiru.

Ka sjeveru, u Istočnom kineskom moru, Kina je u teritorijalnom sporu s Japanom i Južnom Korejom. Američki medij navodi da je Kina zapravo relativno kasno počela sa okupacijom teritorija u arhipelagu Spratli, koji Peking naziva otocima Nansi.

Tajvan je prvi okupirao jedno od otoka u tom arhipelagu nakon Drugog svjetskog rata, a slijedili su ga Filipini, Vijetnam i Malezija koji su svi izgradili baze i piste na zauzetim teritorijama – navodi Maira Rep-Hooper, viša suradnica Programa za azijsko-pacifičku sigurnost u Centru za novu američku sigurnost (CNAS).

Filipini, koji se geografski nalaze nalaze najbliže Spratliju, imaju vojne trupe stacionirane u tom području.

Kina je sa zauzimanjem grebena i otoka u tom području počela krajem 80-ih godina prošlog stoljeća. Vijetnam osporava i kinesko pravo nad otocima Parasel, a prošle godine tenzije su porasle sa sjevernim susjedom pošto je Kina počela istraživati ​​naftu u toj regiji.

Kina je 2014. pokrenula ogromne operacije čiji je fokus bio na tri velika grebena u arhipelagu Sprati – Fire Cross kros, Subi i Mischeif. Zauzela je 800 hektara za manje od dvije godine, što je područje veće od devet četvornih kilometara.

U rujnu je, tijekom posjete SAD, kineski predsjednik Xi Jinping kazao da Kina neće “militarizirati” otoke, ali ona ipak gradi tri piste za koje američki analitičari vjeruju da će na njih moći slijetati bombarderi.

To područje potencijalno bogato sirovinama, a za neke dijelove, pogotovo kod malezijske obale i blizu Vijetnama, dokazana su nalazišta plina i nafte, čija je količina procijenjena na milijarde barela.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(b92.net,youtube.com/preveo:NSP)

Svjetski poredak postaje sve lomljiviji, a 2016. godine će se sistemska kriza samo povećavati

Anglosaksonski projekt globalizacije je glavni uzrok opće groznice, međutim njegovo uništenje je već dobilo nepovratan znak, i sada se svi glavni svjetski centri moći bave izgradnjom i jačanjem privremenih konstrukcija sigurnosti, dizajniranih da ublaže udar u slučaju žestokog raspada “američkog svijeta”.

Globalna kriza je sustavna: i globalna ekonomija, i sam sustav međunarodnih odnosa došli su do potpuno logičnog zastoja. Po inerciji kretanje u istom smjeru se nastavlja, ali svi shvaćaju da je to put u nigdje – odnosno, nitko ne želi ići u svijetlu budućnost, izgrađenu na temelju anglosaksonskog modela globalizma.

Čak i sam Zapad, točnije anglosaksonski svijet, koji je sve donedavno objavljivao svoju viziju budućnosti jedinom pravom i svemogućom, već ne može sakriti osjećaj bespomoćnosti – malo tko vjeruje u njegove sposobnosti da ujedini čovječanstvo, sve je više onih koji ga se ne plaše, a velika većina smatra samu ideju globalizacije na atlantski način opasanom i pogrešnom.

Vojna, ekonomska i ideološka snaga SAD i NATO više nije dovoljna za održavanje trenutnog financijsko-ekonomskog i političkog sustava međunarodnih odnosa, a u stvari jedino je ona omogućavala produžavanje globalizacije profitabilne jedino nadnacionalnim elitama.

Oni na vrhu ne mogu, oni na dnu ne žele – ova stara marksistička shema je u potpunosti je primjenjiva u trenutnom svjetskom poretku.

Revolucija samo u geopolitici i multilateralnim odnosima civilizacije se ne događa – može postojati ili rat, ili postupna reforma.

Ratovi se već vode ili tinjaju, ali iako je u njih, na ovaj ili onaj način, uključena većina velikih svjetskih sila, to su još uvijek lokalni ratovi jer i nisu predviđeni da prerastu u globalni – Treći svjetski rat.

Zbog nuklearnog oružja, njegove posljedice bi bile toliko strašne da nitko od vodećih igrača ne želi približavanje apokalipsi. Čak i radikalni dio nadnacionalnih atlantističkih elita samo koketira s prijetnjom eskalacije rata sa “kalifatom” u eshatološku borbu svih protiv svih.

Vojni sukobi su, najčešće, način da se odgodi ili, baš suprotno, približi reformiranje svjetskog poretka – da se demonstrira odlučnost da se brane postojeća pravila ili da se ostvari njihova brza izmjena.

Stoga ruske akcije na svjetskoj sceni treba promatrati istovremeno u dva smjera: s jedne strane, pokušavaju pratiti proces transformacije svjetskog poretka, imajući u njemu sve aktivniju ulogu, a sa druge – stalno su pod pritiskom atlantskih snaga koje teže obuzdati, blokirati i oslabiti Rusiju, satjerati je u kut i natjerati ju da se povuče u sebe, a idealno bi bilo da je uvuku u unutarnji kaos i građanski rat.

Oba ova procesa se javljaju istovremeno, ali nisu striktno povezana – na primjer, naša sposobnost da utječemo na brzinu promjena u globalnim financijama i ekonomiji, na situaciju unutar samog Zapada više je nego skromna. Ali su naše sposobnosti da se suprotstavimo pritisku izuzetno visoke – druga stvar je, što bez stvaranja i promoviranja vlastite vizije budućnosti (kako vlastite, tako i svjetske) samo po sebi “blokiranje udaraca” neće dovesti do pobjede.

Za još malo pa već dvije poslijekrimske godine – Rusija je pokazala sposobnost da se fokusira na sebe i napade izvana, ali 2016-a će zahtijevati razvoj ofanzivnih operacija u oba smjera.

U svjetskim okvirima može se računati na povoljne tendencije po Rusiju – doći će do jačanja unutarnjih proturječnosti i problema koji su se nagomilali na Zapadu. To jest, mogućnosti atlantističkog svijeta da zaštite svoj globalni projekt će oslabiti, a Rusija će, prirodno, učiniti sve da iskoristi situaciju kako za jačanje svoje pozicije, tako i za daljnje labavljenje pozicija globalizatora.

U 2016-oj je praktično neizbježno jačanje proturječnosti između dva dijela Zapada – angosaksonskih SAD i Velike Britanije i europskih zemalja uključenih u EU.

Nametanje Transatlantskog trgovačko-investicijskog partnerstva (TTIP), a atlantisti s obje strane oceana rade sve kako bi ga potpisali do kraja sljedeće godine, to jest prije promjene gazde u Bijeloj kući – izaziva otpor kod značajnog dijela nacionalnih europskih elita. Formiranje zajedničkog tržišta SAD i EU, odnosno “ekonomskog NATO saveza”, odgovara prije svega nadnacionalnim elitama, u kojima ključnu ulogu igraju anglosaksonci, i samim Sjedinjenim Državama kao njihovom glavnom oružju.

Zasad se proces pripreme sporazuma u velikoj mjeri vodi uspješno po atlantistima – uglavnom zahvaljujući činjenici da se na vlasti u ključnim zemljama EU nalaze proatlantističke snage – ali njegovo uspješno zaključivanje i ratifikacija nisu zajamčeni. Međutim, ono što je još važnije – sama činjenica upornog nametanja Transatlantskog partnerstva u Europi izaziva jačanje antiatlantističkih, djelomično, i antiglobalistikih snaga, u potpunosti.

Mogućnost dolaska na vlast nacionalno orijentiranih snaga se povećava, što znači – povećava se rizik od pobune u europskom dijelu atlantističkog broda.

Monetarna kriza, izbjeglička kriza, rast terorističkih prijetnji, nastavak sankcija protiv Rusije – sve ovo je izazivalo 2015. rastuću iritaciju, ne samo kod običnih Europljana, već je dovodilo i do transformacije unutar nacionalnih elita.

Pad autoriteta Angele Merkel, sam početak preizborne kampanje u Francuskoj uz lidersku poziciju Nacionalnog fronta, rast popularnosti euroskeptika u Italiji, kriza stranačkog sustava u Španjolskoj, zajedno s predstojećim odvajanjem Katalonije, pripreme referenduma u Velikoj Britaniji za izlazak iz Europske unije – sve će to 2016 . u Europi izazvati povećanu turbulentnost.

Vjerojatni pokušaj većeg dijela EU da na ljeto 2016.-e ukine antiruske sankcije – biti će pokušaj da se ispusti para – korisna za obnavljanje rusko-europskih ekonomskih odnosa. SAD neće moći zadržati Europljane. I zbog toga što će i same biti spremne razmjene ukidanje europskih sankcija za pokretanje Transatlantskog partnerstva.

Međutim, za same Sjedinjene Države 2016. će biti godina unutarnje politike jer ka vlasti suvereno ide nesistemski kandidat Donald Trump, čija pobjeda ne ide u prilog ni demokratskim, ni republikanskim intervencionistima.

Trumpova pobjeda u studenom će biti jak signal američkoj eliti – to još uvijek neće biti dolazak na vlast izolacionista, ali će biti jasan simptom nespremnosti Amerikanaca da nastave nositi kostim “supermena”, globalnog hegemona.

U fokusu Washingtona 2016.-e će i dalje biti Bliski Istok i Kina, ali u oba slučaja američka strategija neće funkcionirati. Obuzdavanje Pekinga neće uspjeti, a upravljanje kaosom u islamskom svijetu će biti još teže.

Ruska vojna operacija u Siriji definitivno je lišila SAD statusa glavnog dirigenta u regiji – regionalne države sve više počinju igrati svoju igru, istovremeno sve pažljivije slušajući melodiju iz Moskve.

Ishod rata sa “kalifatom” u 2016.-oj će ovisit od sirijske situacije, a tamo će se međusirijski pregovori (koji će, konačno, početi u prvoj polovici godine) voditi paralelno s borbenim djelovanjima. Apsolutno je moguće da se do kraja godine usuglasi datum novih predsjedničkih izbora, ali to će se desiti samo u slučaju ako Assad u tom trenutku bude kontrolirao veći dio sirijske teritorije.

Moguće odvajanje iračkog Kurdistana – referendum o tome se može očekivati ​​kroz nekoliko mjeseci – biti će konačna potvrda raspada Iraka.

Irak zajedno s Kurdima, uz podršku Irana i SAD, može ostvariti pobjedu nad iračkim dijelom “kalifata”, ali samo ukoliko rat sa “kalifatom” i na sirijskoj strani bude uspješan.

Približavanje porazu “kalifata” dovest će do povećanja terorizma u raznim dijelovima svijeta – od Europe do SAD, od Jeruzalema do Meke.

Saudijska Arabija će se stoga naći pod udarima sa dvije strane – njena započeta intervencija u Jemenu već se pretvara u udare po njenoj teritoriji. Tijekom 2016. jemensko-saudijski rat se može rasplamsati još više.

Skidanje sankcija protiv Irana ne samo da će ojačati poziciju Teherana u svjetskoj areni i na Bliskom istoku.

Kinesko-ruski blok će 2016. biti pojačan Indijom i Pakistanom, a ulazak Irana se može očekivati ​​2017. godine.

Uz pomoć Teherana, Delhija i Islamabada – Rusija i Kina će tražiti opcije za rješavanje afganistanske krize, gdje preostala američka vojska neće moći osigurati ni, planirane za sljedeće ljeto, parlamentarne izbore, niti stabilnost kabulske vlasti, čiju će snagu sve češće testirati Talibani.

Kako usuglasiti strateški cilj eliminiranja američkog vojnog prisustva u Afganistanu sa stvaranjem održive koalicije Talibana i sadašnje afganistanske vlasti – biti će ključni izazov kako za Rusiju tako i za SSO u cjelini.

Ako Afganistan i dalje ima šansu da 2016. bude više ili manje miran, Libija je praktično osuđena na nove borbe – Zapad priprema operacije protiv lokalnih islamista, koji kontroliraju dio države. Bombardirati će ih Francuska, SAD, Italija, Velika Britanija, unatoč činjenici da su zbacivanjem Gadafija prije četiri godine upravo one omogućile ekstremistima dolazak na vlast.

Ponovnim bombardiranjem neće uspjeti napraviti jedinstvenu Libiju, a i na drugoj strani Sredozemnog mora može se desiti jedan poraz inozemnog uplitanja.

Bosna i Hercegovina, utvrđena Daytonskim sporazumom prije 20 godina, može se raspasti zbog izlaska Republike Srpske. To samo po sebi može postati detonator nove faze balkanske krize – previše neriješenih problemi je ostalo na ruševinama Jugoslavije, posebno s Albancima u Makedoniji.

Druga točka krize u Europi je – Ukrajina. Ona će i dalje ostati pod američkim protektoratom, ali će se Europljani sve više distancirati od američko-ruske borbe za Kijev.

Naravno, atlantističke snage u EU neće biti spremne priznati uzaludnost pokušaja da otmu Ukrajinu od Ruskog svijeta, ali nitko neće ni investirati u njenu integraciju, pogotovo znajući visok rizik od izlaska Nezavisne iz atlantističke orbite.

U 2016-oj sukob u ukrajinskoj eliti će nastaviti rasti, ali je teško predvidjeti da li će rezultirati novim Majdanom, novom besmislenom agresijom protiv Donbas, ili će se proces raspadanja manifestirati dezintegracijom nefunkcionalne države.

U slučaju početka novog rata u Donbasu njegov rezultat može biti – kolaps cijele Ukrajine.

Konkretne događaje u 2016-oj je besmisleno predviđati, ali su glavne tendencije jasne, stoga možemo biti sigurni, da će ovo biti žestoka godina.

Ne samo “krizna” – što je suviše blag termin jer je primjeren za sve godine poslije 2008. – već maksimalno teška. Ali, ona može i mora biti prijelomna, zato što će tijekom nje dodatno oslabiti snage koje pokušavaju očuvati postojeći svjetski poredak koji je odavno postao glavni uzrok globalnog kaosa.

Dakle, približit se trenutak formiranja novih pravila globalne igre – kroz izgradnju ravnoteže snaga i interesa velikih svjetskih civilizacija, bez jednog centra koji bi željeznom šakom satjerivao čovječanstvo u “divni novi svijet”.
 
(fakti.org/uredio:NSP)