Kada papa Franjo u Vatikanu 4. rujna kanonizira Majku Terezu, ona će službeno biti proglašena sveticom

Za njene sljedbenike, piše CNN, to je ionako samo formalnost. Oni smatraju da je tu titulu zaslužila zbog života predanog pomaganju siromašnima.

No, “svetost” nije riječ koju svi koriste kad se spomene Majka Tereza. Štoviše, njeni kritičari smatraju da je ona sve, samo ne svetica.

Razočarani bivši volonter Hemley Gonzalez nije je susreo uživo, ali, kako ih on zove, “zastrašujući ostatci njenog nasljeđa” ostavili su ga duboko uznemirenog.

Nakon što je buknula financijska kriza 2008. godine, Gonzalez je pauzirao svoj posao s nekretninama i otišao u Indiju gdje je proveo dva mjeseca volontirajući u Nirmal Hridayu, mjestu gdje dolaze umirući, a koje vode Misionari milosrđa Majke Tereze.

Bolnica kao logor

Gonzalez je, kaže, ostao šokiran niskom razinom higijene i medicinske skrbi, a ni volonteri nisu dobro primljeni. Vidio je, prepričava, da časne jednostavno ponovo koriste igle nakon što ih properu u vodi. Odnos prema pacijentima je, prepričava Gonzalez, također očajan.

Pacijenti s bolestima respiratornih organa moraju se kupati u smrznutoj vodi jer nijedan bojler nema dovoljno vodi ni za jedno kupanje. Na kraju, u cijeloj bolnici ne bi bilo ni jednog doktora ili školovane medicinske sestre.

“To je bila scena iz koncentracijskog logora u 2. svjetskom ratu”, kaže Gonzalez.

Chhanda Chakraborti koja volontira tu preko 25 godina kaže da su sve ovakve optužbe najobičnije laži.

“Ljudi dođu ovdje u očajnom stanju. Većina ih preživi. Kako možete dati novi život umirućoj osobi ako ste nemarni prema njihovu zdravlju”, pita se ova volonterka.

Glasnogovrnica grupe i bliska prijateljica Majke Tereze kaže da je u prvom redu cilj briga za siromašne.

“Majka Tereza nije željela osnovati bolnicu sa pet zvjezdica niti išta slično”, kaže.

No, kritičari kažu da to nije nikakvo opravdanje. Naime, ova grupa volontera koji su nastavili rad Majke Tereze godišnje dobije milijune dolara donacija. Kritičari smatraju da se tim novcem moraju popraviti uvjeti koji vladaju u ustanovama gdje liječe bolesne i siromašne.

Kontroverzni stavovi o razvodima, kontracepciji i abortusu

CNN je pokušao intervjuirati trenutno vodeće ljude organizacije, ali su odbijeni. Kritičari se žale da ne postoji nikakva transparentnost niti su poznati bilo kakvi podaci o protoku novca.

Još za života Majka Tereza nailazila je na slične optužbe. Još više od tog, kritizirani su njeni dogmatski stavovi o abortusu, kontracepciji i razvodu. Njeni stavovi odlično su odgovarali Vatikanu, ali progresivnim krugovima diljem svijeta dizala se kosa na glavi. Posebnu je pozornost izazvala kad je 1979. godine, nakon što je dobila Nobelovu nagradu, rekla kako je “najveći razarač mira abortus”.

Neki joj zamjeraju i činjenicu što je neke bolesnike pokušavala prisilno preobratiti na kršćanstvo. Njeni zagovornici to oštro odbacuju.

“Sve je ljude gledala jednako, bez obzira jesu li muslimani, hindusi ili sikhi”, kaže Kumar koja je osobno hindus.

“Znala sam ići moliti s njom. Ona bi rekla “Sunita, dođi u kapelu sa mnom i sjedi u položaj kako vi molite, a ja ću sjesti u položaj kako mi molimo i zajedno ćemo moliti”", prisjeća se.

Čudo ili obična medicina

Da bi postala sveta, papa je trebao potvrditi dva njena čuda. Jedno od njih je Monica Besra, žena iz indijskog sela koja tvrdi da se izliječila od raka nakon što se molila Majci Terezi. Monica tvrdi da ju je izliječio blagoslov Majke Tereze, a ne liječnički tretman.

“Uzela sam lijekove, boljelo me je. Ali kad sam se pomolila Majci Terezi iz mog srca, ona me blagoslovila i ja sam ozdravila”, ispričala je za CNN.

“Cijelo moje selo i ja smo sretni što je ona postala svetica”, dodaje.

Naravno, kritičari imaju drugačiji pogled na stvari i tvrde da je žena ozdravila zbog lijekova, a ne molitve. Čak i njen suprug je u nekoliko navrata osporio njene tvrdnje da je ozdravila zbog blagoslova Majke Tereze.

“To je puno galame oko ničega. Moja žena ozdravila je zbog doktora, a ne zbog nikakvog čuda”, izjavio je 2002. godine za magazin Time. No, on je u posljednje vrijeme promijenio mišljenje. Sad tvrdi da spornu rečenicu za Time nikad nije izrekao te da iza ozdravljenja njegove supruge stoji čudo i Majka Tereza.
 
(index.hr)

“Biti solo prije je značilo da te nitko ne želi. Sada biti solo znači da si zgodna, seksi i uzela si dovoljno vremena da odlučiš kakav želiš da ti bude život i s kim ga želiš proživjeti”, i to je baš bio plan moćnika na putu provedbe depopulacije

Sve više mladih žena (a pri tome mislimo na one u tridesetima) ostaje solo. Brojevi su neumoljivi. Prosječna starost Hrvatice prilikom sklapanja prvog braka u 2013. godini iznosila je 27,9 godina. Za usporedbu, 1970., kad se njena majka udavala, prosječna starost nevjeste bila je oko 21 godine.

Same ali ne i usamljene

Žene se sve teže i kasnije odlučuju na brak, a statistika pokazuje i kako se žene i muškarci najčešće rastaju u 30-ima.

No, pravo je pitanje zašto mlade žene ostaju solo? Sociolozi i psiholozi navode cijeli niz razloga koji se neće tako skoro promijeniti, pa je za očekivati da će se trend solo žena nastaviti i u budućnosti.

Dijelom razloge za soliranje treba tražiti u ekonomskim i financijskim uvjetima u svijetu. Gospodarska kriza i nesigurnost na tržištu rada utjecala je na to da su žene fokus s traženja partnera i zasnivanja obitelji prebacile na zapošljavanje.

Naime, mladim je ženama od obitelji važnija karijera. Statistika pokazuje kako sve više Hrvatica upisuje i završava fakultete (2013. je udio žena među diplomiranima na visokim učilištima bio čak 58,9 posto). Nakon završetka fakulteta, žene se žele zaposliti i izgraditi karijeru. Nekima to uspije u veoma kratkom roku nakon diplome, a neke žene to pokušavaju godinama. No, većina ih tek krajem 20-ih može reći da je pronašla karijeru koju žele graditi i napravila dobre temelje za nju.

Osim karijere, tu je i financijska stabilnost. Za razliku od ranijih generacija u kojima je muškarac bio taj koji je bio “hranitelj obitelji” i koji je radio, dok je žena bila kod kuće s djecom, moderne žene ne žele biti ovisne o muškarcu. Zato se mlade žene fokusiraju na zarađivanje i vlastitu financijsku neovisnost. Iako je u Hrvatskoj to još uvijek više iznimka nego pravilo, u inozemstvu nije neobično da žena zarađuje više od muškarca i da ga više ne treba kako bi ju “uzdržavao”.

Naravno, tu je i aspekt zabave. Jer mlade su žene svoje rane 20. posvetile obrazovanju, a kasne 20. izgradnji karijere. Sad kad su završile jednu fazu u svome životu ne žele se skrasiti već su spremne za zabavu. Žele putovati svijetom, iskoristiti prednosti financijske neovisnosti, živjeti same i “disati punim plućima”. To ne znači da izbjegavaju muškarce. Ne, samo ih sve veći broj ne želi biti vezana uz nekoga.

I tu onda dolazimo do pitanja veza. Broj parova u izvanbračnoj vezi odnosno, kako se to kaže u narodu “divljem braku” je sve veći. Za razliku od njihovih roditelja ili djedova i baka koji su u braku 30-ak i više godina, mlade žene nisu sigurne hoće li njihova veza s muškarcem potrajati. Broj razvoda je sve veći (prema statistici, u Hrvatskoj se razvede gotovo svaki treći par), a ipak je lakše razići se kad niste i zakonski vezani. To je posebice vidljivo kod mladih žena koje dolaze iz razvedenih obitelji i koje iz prve ruke znaju što razvod znači za partnere i djecu.

Hrvati sve kasnije stupaju u brak, sve se ranije rastavljaju

2013. su se godine u Hrvatskoj vjenčala 20.323 para, a skončalo 5.659 brakova, odnosno gotovo svaki treći – kažu podaci Državnog zavoda za statistiku o razvodima u Hrvata u 2012. godini. U prosjeku, razvodimo se nakon 14,2 godine braka, i to, u većini slučajeva, parovi bez uzdržavane djece. Najveći broj razvedenih u braku je izdržao između deset i četrnaest godina, slijede parovi koji su zajedno proveli 25 i više godina, dok su na trećem mjestu po učestalosti razvoda oni koji su u braku bili između 15 i 19 godina. U najvećem broju slučajeva, muškarci i žene u Hrvatskoj razvode se u dobi od 30 do 39 godina, no prošle je godine oko šest posto razvedenih parova bilo starije i od 60 godina.

Najviše je razvoda, očekivano, u Zagrebu, u kojem su tijekom prošle godine razvrgnuta 1.472 braka, pritom najviše njih starijih od 20 godina, ili pak onih koji su potrajali od pet do maksimalno devet godina. Po broju razvoda slijedi, zanimljivo je, Osječko-baranjska županija sa lanjskih 548 razvoda, pri čemu u najvećem broju slučajeva nakon više od 20 godina bračnoga staža, na trećem je mjestu pak Splitsko-dalmatinska županija s 415 razvoda ukupno.

Sve, dakako, i kako drugačije, kreće idilično, kad smo mladi. Statistika kaže da, međutim, u brak ulazimo sve stariji, ali i u sve manjem broju. Prosječna starost nevjeste je primjerice 1989. godine iznosila 23,1 godinu, ženika pak 26,7 godina, dok sada žene u prosjeku u brak ulaze sa 27,7, a muškarci s 30,5 godina.

Ne treba očajavati?

Zato ih tek rijetki članovi obitelji (najčešće one najupornije bake i tete) pitaju kad će se udati. Njihove majke odustale su od ispitivanja, prijateljice su im također solo, a one koje su u braku zavide im na činjenici da neprospavana noć ne znači “bdjela sam uz bolesno dijete” već “bila sam vani i upoznala super ljude”.

Mlade su žene neovisne i sposobne napraviti sve što treba. Nije im problem otići na večeru (u kino ili na put) same. Ne vrište kad vide pauka u sobi (uzmu novine i riješe ga se), same odvoze svoj automobil na servis (ili popravljaju svoje računalo), a i na putu same nose svoje torbe. Jer za tu emancipiranost su se njihove majke i bake godinama borile, zar ne? Pa zašto ju onda one ne bi i iskoristile.

Uostalom, prema podacima iz Popisa stanovništva 2011. u Hrvatskoj je u tom trenutku bilo ukupno 198 stogodišnjaka, od čega su čak 162 bile žene. Tome treba dodati i podatak kako je prosječno očekivano trajanje života za žene sve dulje i trenutno se kreće oko 80 godina. Dakle, današnje mlade žene zaista se ne moraju žuriti.
 
(womeninadria.com/uredio:nsp)

Većina ljudi je barem jednom u životu poželjela da osvoji milione na lutriji, no da li je pametno živjeti u takvim željama?

Pročitajte priče ljudi koji su sve to zaista i prošli, ljudi koji su osvojili veliki novac, a onda umjesto da gledaju kako im se snovi ostvaruju, zapravo gledaju kako im se životi raspadaju pred njihovim očima.

Za neke od ovih ljudi prava sreća bi bila da nikada i nisu dobili na lutriji, bar jedan od njih bi bio živ danas da nisu kupili tu srećku. Nažalost, sada je kasno za to.

1. Tomas i Denis Rossi

Tomas i Denis bili su u braku 25 godina, ako pitate Thomasa on bi rekao da su bili prilično sretni zajedno. U stvari on je bio zapanjen kada mu je žena predala papire za razvod.

Denis je rekla da je bila nesretna već neko vrijeme jer je njen muž uvijek bio bez novca. Činjenica da je ona dobila na lutriji dan prije nego što mu je uručila papire za razvod uopće nema veze s tim …

Sud nije znao za njen dobitak, kao ni njezin muž. Jedini njen problem je bio taj što nije znala da u Kaliforniji provjeravaju sva sredstva koje supružnici imaju, pa je tako sud otkrio njezinu obmanu i dodijelio sav dobitak njenom mužu. Da je bila iskrena od početka vjerojatno bi jackpot podijelili pola-pola, ali s obzirom da je bila alava, ostala je bez ičega.

Ova priča nije ni približno tragična kao kod ostalih dobitnika, s obzirom da ona nije poznavala zakon, ali svakako bi ovakva situacija svakom dobitniku ostavila gorak okus.

2. Andrew Jack Whittaker

Kada ste već milijunaš zašto biste uopće i igrali lutriju? Vjerojatno iz istog razloga kao i drugi – da pobijedi. Međutim, za jednog posebnog milijunaša Andrew Jack Whittakera tih dodatnih 315 milijuna dolara su mu mnogo više nanijeli štete nego koristi.

Nakon osvajanja velikog jackpota, Whittakerov život polako počinje mijenjati. Bilo je tu nekih pravnih problema, kao i uvijek kada je u pitanju novac, a postojali su tu njegovi osobni demoni kao što je alkohol i ljubav prema striptizetama koji su ga otjerali u crnu rupu očaja. Dok je bio u posjeti striptiz klubu jedne večeri, tvrdio je da je skoro pola milijuna dolara ukradeno iz njegovog automobila. Da, dobro ste pročitali nije samo izgubio cd player iz auta ili sitniš od kusura, već pola milijuna dolara. Kasnije je rekao da su lopovi ispraznili i njegove bankovne račune. Ne samo da je izgubio sav novac koji je osvojio, njegov život bio je ispunjen mnogim tragedijama. 2004. godine umrla mu je unuka od predoziranja drogom, a njezina majka, njegova kći umrla je 5 godina kasnije. U vrijeme kada je ona umrla on je krivio dobitni listić za svu nesreću koja ga je pratila. U jednom intervju je kroz suze rekao: “Volio bih da sam uništio taj listić”.

3. Janet Leigh

Ako ste kao većina ljudi, bar jedna stavka na popisu “ako bi dobio na lutriji” je osnivanje dobrotvorne organizacije. Mnogi bi rekli da bi većinu dobitka dali u dobrotvorne svrhe. Janet Leigh (60) pripadala je toj skupini. Ona je veliki dio dobitka dala u filantropske svrhe. Netko bi pomislio da će joj karma vratiti njenu dobrotu, ali ako si loš s novcem nitko ne može pomoći.

Loše odluke, investicije dovele su je do toga da je 10 godina nakon dobitka od 18 milijuna dolara morala proglasiti bankrot.

Godine 2001. ostalo joj je samo 700 dolara pa bi mnogi rekli da se vratila na stanje na kom je bila prije novca, ali ne baš. Naime Li je ostala dužna 2,5 milijuna dolara što znači da joj je 10 godina kasnije bilo mnogo gore nego prije nego što je dobila na lutriji.

4. Kelly Rogers

U Americi ne možete igrati lutriju dok ne napunite 18 godina, a ako ste se ikada zapitali zašto je to tako, obratite pažnju na slučaj britanske tinejdžerke Kelly Rogers. Ona je osvojila 3 milijuna dolara u srpnju 2003. godine kada je imala samo 16 godina. Takav novac dolazi s pino odgovornosti, više nego što mnogi od nas mogu zamisliti. Jadna Kelly naučila je lekciju na teži način – što bogatstvo može učiniti s čovjekom, a posebno s prijateljima. kao što bi i većina nas voljela da uradi, Kelly je potrošila stotine tisuća dolara na voljene, kupovala im je poklone poput automobila i kuća i vodila ih je na egzotična putovanja.

Naravno, ispunjavala je i vlastite želje na plastične operacije, dizajniranu odjeću sve ono što jedna 16-godišnja djevojčica želi. Međutim, 2009. godine mlada Kelly je već bila pred bankrotom, njezin život iz snova se počeo rasturati. Sav taj pritisak bio je previše za jednu tinejdžerku koja je pokušala i izvršiti samoubojstvo dva puta od osvajanja nagrade, a postala je i ovisna o drogi. Sada kada je novac potpuno nestao ona se nada da će u siromaštvu pronaći sreću, radi 3 posla i živi s majkom.

5. William Post III

Priča o Williamu Postu zvuči kao bajka … u početku. Odrastao je u sirotištu, a prije velikog dobitka imao je točno 3 dolara na računu. Nažalost, dobitak od 16,2 milijuna dolara donio mu je samo još veće probleme. U intervjuima, on je inzistirao uvijek na činjenici da je bio mnogo sretniji kada je bio siromašan. kada pogledate što mu se sve dogodilo nakon dobitka vidjet ćete i zašto. Ne samo da je postao žrtva svojih loših navika trošenja – kao i većina dobitnika – alo kao i većina ljudi s ove liste, tragedija je uslijedila brzo nakon dobitka.

U samo prva tri mjeseca potrošio je pola milijuna dolara, što je inače njegova godišnja plaća i ostao u dugu pola milijuna dolara. To nije najgore šro se dogodilo. Postov rođeni brat je unajmio ubojicu da ubije Williama i njegovu ženu. I ostali rođaci su mu bili slično i isto toliko destruktivni uvjeravajući Posta da uloži novac u jako loše poslovne poduhvate. Sve se završilo kada je Post proglasio bankrot i proveo neko vrijeme u zatvoru zbog ispaljenog metka koji je uputio utjerivaču dugova. Nije baš kraj kakvom bi se itko od nas nadao.

6. Ibi Roncajoli

Mnogi ljudi s ove liste su izgubili novac, pa čak i domove i brak, ali nije mnogo njih izgubilo svoje živote zbog lutrije. Ibina priča je kao nijedna druga.

Doktor Josip Roncajoli optužen je za ubojstvo trovanjem svoje supruge Ibi, dobitnice lutrije. On tvrdi da je samo pokušavao umrtviti ruke kako bi joj uzeo krv za neke testove, ali uboda od igle bilo je po cijelom njenom tijelu, a velika količina lijeka protiv bolova nađena je u njenom sustavu. nakon smrti svoje supruge, on je bio neugodno iznenađen. Kada je otišao do sefa gdje su držali novac, shvatio je da je sve nestalo. njegova supruga je nezakonito potpisala bankarsku dokumentaciju, i prebacila sav novac svojoj “duši”, a veliku količinu novca dala je svojoj djeci, točnije njima trima, od kojih muža nije znao za dvoje.

7. Billy Bob Harel Jr.

Znate kako se kaže “novac ne kupuje sreću?”. naravno, većina nas se smije tom konceptu. Ali ako postoji priča koja potvrđuje ovu izreku onda je priča o Bili Bobu. On je bio kao jedan od nas, a kada je dobio 31 milijun dolara 1997. godine činilo se kao da je cijeli svijet njegov. Prije nego što je dobio na lutriji, Harel i njegova obitelj su uglavnom bili bez novca i radili su na jako loše plaćenim poslovima. Kada je stigao novac od nagrade, on je radio sve ono što bismo svi mi radili: dao je otkaz, odveo svoju obitelj na odmor na Havaje, donirao desetke tisuća dolara, kupio kuće i automobile za svoje najmilije, a donirao je čak i pola milijuna siromašnima. Ništa neobično za sad, zar ne?

Pa s velikom sumom novca dolazi i pohlepa, naravno i u ovom slučaju to je pohlepa drugih koja je počela stiže do njega. Harel je morao promijeniti svoj telefonski broj više puta jer su ga pozivali stranci tražeći donacije. Povrh svega toga, on je napravio jako loš dogovor s tvrtkom koja daje pobjednicima nagrade, paušalni iznos uplate u zamjenu za njihove godišnje dobitke – to nikada nije pametno uraditi jer se gubi tona novca. Ali ni to nije dovoljno loše, njegov osobni život počeo se raspadati. Njegova supruga Barbara Gene ga je ostavila manje od godinu dana nakon što je osvojio nagradu. On je rekao svom financijskom savjetniku da je dobitak na lutriji najgora stvar koja mu se dogodila. Zvuči teško za povjerovati zar ne? Pa očito je to istina jer je Harel pronađen mrtav u svojoj kući 20 mjeseci nakon pobjede. Uzrok smrti? Rana od metka nanijeta vlastitom rukom!

8. Urooj Khan

Ovo je priča koja kao da je izašla izravno iz krimi romana. Urooj Khan, imigrant iz Indije živio je u Chicagu, sve je prokockao sve dok jednog dana nije kupio srećku koja mu je donijela milijun dolara. Khan je bio u ekstazi, čak je i službeniku koji mu je prodao srećku dao 100 dolara rekavši da bi mu dao i više da ima kod sebe. Khan je odlučio podići svoj dobitak odjednom koji je iznosio samo pola milijuna dolara nakon plaćanja poreza.

Na dan kada je ček stigao, Khan je večerao sa svojom obitelji, suprugom i kćerima iz prvog braka. Kasnije te noći prije nego što je stigao unovčiti ček Khan se jako razbolio i umro je u bolnici. Prvenstveno se govorilo da je umro prirodnom smrću zbog blokiranih arterija. Tek kada je njegov brat inzistirao na obdukciji, otkriveno je nešto mnogo više zlokobnije – činilo se da je Khan umro od trovanja cijanidom. Njegova žena i kći su podijelile dobitak.

9. Abraham Shakespeare

Ova srećka nije mogla otići u bolje ruke. Abraham je bio američki radnik koji je osvojio mnogo, kupio je srećku čisto iz hira. Shakespeare se očito borio zadržati keš, ali za razliku od nekih ljudi koji samo troše svoje dobitke na luksuz, on je pomagao ljudima koliko god je mogao. U stvari, on je veliki dio novca dao prije nego što je njegov život krenuo na gore. Prema majci jednog od njegovih sinova, ljudi su ga uvijek proganjali za novac. Pojavljivali bi se na vratima, a on bi često puštao neke beskućnike da ostanu s njim. Vjerojatno ga je baš ta dobrota i ubila. Ubrzo nakon pobjede, sprijateljio se s Di Di Moore. Ona mu je rekla da će mu pomoći oko rukovođenja ostatka dobitka, ali umjesto toga ga je pokrala.

U početku je on nestao, a Di Di je svima rekla da je pobjegao od svih tih ljudi koji ga mole za novac, istovremeno je slala sms poruke sa njegovog telefona. Detektivi su otkrili Shakespeareovo tijelo pod betonskom pločom u kući koju je Murova registrirala pod imenom njenog dečka i sve se tada počelo raspadati. I ako se ona nije predala bez bitke, pokušala je okrivi dilere droge, pa čak i svog 14 godišnjeg sina za ubojstvo Shakespearea. Prosinca 2012. godine, Di Di Moore osuđena je za ubojstvo prvog stupnja na zatvor bez mogućnosti uvjetne kazne. A što je sa dobitkom? Sve je nestalo, ništa nije ostalo za njegovu djecu. Iste godine kada je njihov otac ubijen, oni nisu imali novca za božićne darove ni za cipele, sve ono o čemu je Shakespeare brinuo dok je bio živ.

10. Jeffrey Dampier

Dobitak od 20 milijuna dolara trebao je biti početak divnog novog poglavlja u životu ili su bar svi tako mislili. Za Jeffreya je dobitak pomogao pokrenuti vlastiti posao s kokicama kao i kupiti darove za svoje prijatelje i obitelj. To je uključivalo i njegovu snahu Viktoriju s kojom je imao aferu. Izgleda da je Jeffrey trebalo dva puta razmisliti o tome što je razmazio svoju ljubavnicu jer ona i nije bila baš dobronamjerna.

Viktorija i njen dečko Nathaniel odlučili su opljačkati Jeffreya jer izgleda da njoj pokloni nisu bili dovoljni. Vezali su mu ruke i noge i tada počinje sve po zlu. Nathaniel se navodno okrenuo prema Victoriji i rekao “Ubij ga ili ću te ubiti”. Victoria je naravno željela spasiti svoju kožu i pucala je Jeffreyu u potiljak. Sve ovo se dogodilo zbog novca. Skoro pa se zapitate je li dobiti na lutriji prokletstvo?

Ili ako vam se posreći, možda treba biti sigurni da se okružite ljudima koji nemaju želju da vam sve to uzmu. Ali to je u kapitalizmu nemoguće!

 
(kurir.rs/uredio i preveo:nsp)

Kako stvari mogu izgledati tako dobre, a ipak biti tako loše? “Civilizacija je pod zavjerom … Suvremeni život je predstavljen tihom gomilom komotnog naroda koji se ne prestaje zavaravati” (John Buchan 1875-1940)

Postoje dva načina kako stvari mogu izgledati dobro, iako cijela civilizacija ide u propast.

1. Ne treba “odmah platiti” – možeš živjeti od svog “početnog kapitala”

Početkom 1980-ih, osnovana je tvrtka u SAD koja je započela raditi na prodaji računalnih programa. Četvorica mladih ljudih su skupili oko 170.000 dolara koje su zaradili, uštedjeli ili su njihovi roditelji uštedjeli i uložili zajedno s njima. Njihov plan je bio razviti i reklamiraju novi program za obradu teksta koji će biti bolji od tada popularnog programa WordStar, i da će tako postati bogati.

Sa svojih početnih 170.000 dolara oni su iznajmili drugi kat jedne male zgrade s uredima. Imali su pet privatnih ured, salu za konferencije i zajednički dio za pomoćnike koje će zaposliti. Angažirali su dizajnersku tvrtku koja će napraviti zaštitni znak, memorandum za pisma i veliki znak na ulaznim vratima.

Uzeli su u zakup četiri automobila marke Saab, kao automobile poduzeća, kupili su stolove od hrastovine i kožne direktorske stolice. Angažirali su lokalnog cvjećara da postavi i održava lončanice, i lokalnog prodavača ribica da postavi i održava akvarij. Isplaćivali su sebi plate po 30.000 dolara godišnje i pozvali su određene ljude da rade kod njih i obećali im dobru plaću.

Ovi momci su bili dobri programeri i znali su sve o kompjuterima. Nije bilo sumnje da oni mogu napraviti pristupačan i vrlo profitabilan kompjuterski program za obradu teksta. Oni koji su prvi put došli kod njih bili su impresionirani – oni i njihove prostorije odisali su ljepotom i ukazivali na uspješan i napredan biznis.

Mlada djevojka u prijemnoj kancelariji bila je vedra i učinkovita, četiri osnivača su bila lijepo obučena u luksuzna odijela s kravatama, a njihov tepih je pokazivao lijepe plave linije od čišćenja vakumskim usisavačem. Imali su kvalitetni kopirni stroj, aparat za uništavanje iskorištenih povjerljivih dokumenata, stroj za pripremu pisama i dobre kompjutere – sve po mjeri uspješnog biznisa. Sve prvoklasno i najbolje.

Oni su sjedili u sali za konferencije, oko njihovog hrastovog stola u udobnim kožnim foteljama, i samouvjereno su govorili kao su naumili da postanu multimilijunaši, i svatko tko investira u njihov biznis također će postati milijunaš. Njihov plan je bio da polovicu svoje pažnje usmjere na dobivanje novca od investitora, a pola na stvaranje i reklamiranje njihovog novog proizvoda. Oni su sebi postavili rok od 12 mjeseci da iznesu svoj novi program na tržište.

Neki klijenti su odbili sudjelovati u tom projektu jer su vidjeli da će se ova nesretna priča završiti i sa drugim nazovi preduzimačima, i bili su sigurni kuda sve to ide.

Šest mjeseci kasnije, imali su 20 zaposlenih ljudi i svi su bili u akciji. Njihov proizvod će uskoro biti gotov i oni su već oštampali pozivnice za predstojeću svečanu najavu. Osigurali su zaposlenje za građane i prostorije gdje će oni raditi, povećali su broj automobila na šest, i dovoljno su povećali svoj početni kapital u banci koji je sada iznosio četvrt milijuna dolara. Oni još uvijek nisu ništa proizveli niti prodali, ali su izgledali vrlo uspješno. Stvari su izgledale odlično, a život je bio dobar.

Nakon još šest mjeseci, pročulo se da zatvaraju firmu. Četiri vlasnika su povisila svoje plaće za pet puta i tvrtka je ostala bez novca prije nego što je iznijela svoj proizvod na tržište. Tvrtka i ureda su izgledali sjajno, blještavo i moćno sve do dana kada su zaposlenici dobili obavijest da se firma zatvara u roku od 24 sata. Investitori su izgubili sve što su uložili jer su vlasnici potrošili njihov ulog prije nego što su počeli bilo što zarađivati.

2. “Ponzijeva shema”

Ponzijeva shema je još jedan način u kojoj se stvari odvijaju dobro za svakoga, sve do dana kada se desi iznenadni i katastrofalan kolaps. Priča o američkom poduzetniku Ponziju je i fascinantna i poučna.

Godine 1917., Charles Ponzi je bio putujući moler na Floridi. Prvi svjetski rat je upravo završio, a financijski sustavi Europe su bili razoreni. Ponzi, naslutivši mogućnost da se obogati na poslijeratnoj financijskoj konfuziji, došao je na ideju kako postati milijunaš, iako će uništiti živote milijune ljudi.

Krajem 1919. godine, Ponzi je otišao u Boston i iznajmio ured na Pie Alley, gdje je otvorio tvrtku koju je nazvao “Sigurna mjenjačnica” (Securities Exchange Company). Njegova tvrtka, kako je tvrdio, osnovana je da otkupljuje međunarodne poštanske kupone u Francuskoj i Njemačkoj (čije su valute tada bile uvelike obezvrijeđene) i da ih prodaje u SAD za američku valutu, i tako ostvaruje profit u razlici između vrijednosti propalih francuskih i njemačkih valuta i dolara. Takva shema je, u stvari, bila nemoguća, ali Ponzi je imao sreću, kao i njegovi prvi ulagači.

Ponzi je nudio 50% zarade za ulaganja u roku od samo 45 dana, i više od 40.000 ljudi u Bostonu je uložilo svoj novac kod njega. Prvih nekoliko tisuća ljudi koji su izvršili ulaganje dobili su nazad veliki novac, uključujući i obećani profit, a Ponzi je uzimao novac od novih ulagača da bi isplaćivao zarade.

Prvi ulagači su rekli svojim prijateljima o brzom načinu stjecanja zarade i ta vijest se brzo širila. U jednom trenutku, Ponzi je imao nekoliko desetaka zaposlenih službenika na Pie Alley koji su radili do kasno u noć brojeći gomile novca koji se skupljao – više od 15 milijuna dolara za manje od 6 mjeseci.

Charles Ponzi

Na vrhuncu svog uspješnog poslovanja, Charles Ponzi je bio pozdravljen od jednog novinskog reportera kao najveći Talijan koji je ikada živio.

“Niste u pravu”, odgovorio je s neobičnom skromnošću. “To je bio Kolumbo koji je otkrio Ameriku, i Marconi koji je otkrio radio.”

Kasniji nepovoljni izvještaji u istom bostonskom listu konačno su uzrokovali da prestane priljev novih ulagača. Bez novog novca koji bi dolazio, on nije mogao isplaćivati “profit” svojim prethodnim ulagačima, tako da je zatvorio tvrtku, odnoseći sa sobom posljednju paru tisuća naivnih ulagača.

Sličan događaj se desio u Albaniji 1996. godine, što je zamalo dovelo do pada državne vlade. Više od četvrtine stanovnika Albanije stavilo je svoju ušteđevinu u jednu od nekoliko velikih Ponzijevih shema pokrenutih od lokalnih kriminalaca. Prethodni predsjednik Albanije, Sali Berisha, kazao je da vlada nije željela zaustaviti primjenu Ponzijeva sheme jer su smatrali da su takve stvari normalne na jednom slobodnom tržištu i vlada nije željela miješati u funkcioniranju kapitalizma.

Albanci su demonstrirali i protestvovali, ali nije bilo koristi. Njihov novac im se nikada neće vratiti. Slične stvari su se događale u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni….u kompanijama pod nazivom Amway ili Diamond, multilevel marketing, koji je zapravo Ponzijeva shema vezana za proizvode koji su skupi ili s druge strane, koji nemaju preveliku vrijednost

Izvori našeg fosilnog goriva: početni kapital ili Ponzijeva shema?

Današnji svijet momentalno živi i raste na temelju svog “akumuliranog izvora” energije (sunčeve svjetlosti) pohranjene u fosilnom gorivu (nafta, ugljen, plin). Je li svijet funkcionira kao Ponzijeva shema ili kao “uspješna” računalna tvrtka? Naše je mišljenje da smo bliži kompjuterskoj tvrtki, iako postoje elementi oba koncepta.

Naša Zemlja sadrži ograničene količine fosilnih goriva. Iako postoje različiti podaci kada će se oni potrošiti, nitko ne negira da će se to dogoditi i mi imamo jasan osjećaj što to znači. Ova goriva omogućuju veliku svjetsku aktivnost koja naizgled ima svrhu i važnost, a ta aktivnost uzrokuje trajne i nepovratne promjene na uvjete za život na ovoj planeti i na ljude.

Kada će ova goriva nestati?

Oni koji su zaradili veliki novac u prethodnom razdoblju prosperiteta možda misle da imaju dobre šanse preživjeti, i ako ne dođe do svjetskih epidemija ili nuklearnog rata, oni su možda u pravu. Oni mogu čak i povući sa sobom jedan mali dio preostale populacije, u slučaju da se takve stvari dese u svijetu gdje postoji ekonomija u kojoj bogatstvo najimućnijih polako prelazi na niže klase ljudi. Manje sretnima mogu preostati imanja s hranom i ekvivalent energije koju su ulagači dobili u Ponzijevoj shemi i od računalne tvrtke – malo ili ništa.

Kada su momci iz računalne tvrtke zatvorili svoje poduzeće, oni su jednostavno otišli i započeli novi posao od koga su zarađivali. Ali, kada naša svjetska ekonomija počne zatvara izvore nafte, mi jednostavno ne možemo zatvoriti vrata i otići “uzeti drugi izvor energije”. Sa jedne strane, kroz tisućljetnu povijest mogli smo vidjeti da kada nestaju izvori goriva, dolazi do pojave ratova. (Više o tome u narednim poglavljima). Sa druge strane, naši “drugi izvori energije” još nisu dovoljno razvijeni.

Ali, postoji dobra vijest u ovom trenutku: ne-fosilni izvori energije postoje i njihovo korištenje je sve veće. Na žalost, dobitnik Pulitzerove nagrade (Pulitzer Price) Ross Gelbspan u svojoj knjizi “Toplina je oslobođena” (The Heat Is On) iz 1997. godine, pokazuje da američka naftna industrija i industrija ugljena sprječavaju razvoj takvih tehnologija. Kao što Gelbspan to jasno pokazuje, mi trebamo proširiti razvoj alternativnih izvora energije, tako da kad nafta iščezne bude nešto što će naša djeca moći koristiti.

Možemo li pronaći izlaz iz ove situacije?

U međuvremenu, mi smo ohrabreni od strane stručnjaka i ekonomista kako “izađemo iz ovih problema”. Rješenje je prvi put predloženo u Engleskoj 1954. godine od strane R.A. Butler-a, britanskog ministra financija, koji je predožio da umjesto da uspostavljamo specifične ciljeve vezano za porast stanovništva, kao što je izgradnja određenog broja stanova ili novih željezničkih pruga, vlada treba jednostavno da se fokusira na jednoj čvrstoj stopi rasta populacije od 3 %. Sa tom stopom, on je izračunao, do 1980. godine svaki čovjek u Britaniji će biti dva puta bogatiji.

U stvari, taj scenarij se završio upravo onako kako je Butler predvidio, na temelju jedne studije iz 1989. godine napravljene od strane irskog ekonomiste Richard Douthwaithe-a. Međutim, problem je bio da je također svaki drugi indeks bio udvostručen. Udvostručilo se bogatstvo ljudi koji se nalaze na vrhu piramide primanja.

Dakle, to znači da kada su u pitanju primanja najsiromašnijih, da osoba koja je primala 10 milijuna britanskih funti godišnje sada prima 20 milijuna, a osoba koja je primala tisuću funti sada prima 2 tisuće … je u stvari slijepa ulica u kome se nalaze siromašni, iako se njihov “životni standard” neznatno poboljšao.

U tom procesu desila se “društvena i ekološka katastrofa”, da citiramo Douthwaithe-a. Kriminal se povećao 8 puta, nezaposlenost se povećala, kronična oboljenja i mentalne bolesti su skočile, a stopa razvoda brakova je eksplodirala. Sve to je bilo ono što je Douthwaithe najprije predvidio, a kasnije bilo zabilježeno.

Na sličan način, život se promijenio na gore u SAD. Svakog dana u prosjeku 100.000 američke djece nosi pištolje, i 40 njih biva ubijeno ili ozlijeđeno tim pištoljima, iako se većina toga događa nesretnim slučajem ili kao samoubojstvo. Jedna nedavna naljepnica na automobilima kaže: “Naoružano društvo je učtivo društvo”. Neki se čude da proizvođač ovakve naljepnice misli da su današnje škole mnogo bolje od onih iz prošle generacije. San o stabilnoj obitelji zamijenjen je realnošću o armiji naoružane djece s jednim roditeljem – takvih je više od jedne polovice u američkom narodu.

Širom svijeta vidimo da rapidni rast stanovništva pritišće sve nacije i da najveću bol doživljavaju ljudi i obitelji koji nisu povezani sa vladajućom društvenom elitom koja kontrolira ekstremnu moć i bogatstvo (bilo da je ta elita ekonomska, politička ili vojna).

Tehnologija, ako ništa drugo, ubrzava taj proces. Na primjer, na početku 20. stoljeća 90% svih ratnih gubitaka bilo je među vojnicima, a na kraju tog stoljeća imamo da je visoko razvijeno oružje s daljinskim upravljanjem (koje uništava mnogo učinkovitije i štiti vojnike od izravnih ratnih djelovanja), i naširoko umnožavanje visoko učinkovitog oružja, preokrenulo taj odnos: 90 posto smrtnih slučajeva u svim današnjim ratovima je na strani civila. Više od 20 milijuna ljudi je poginulo u ratovima od Drugog svjetskog rata, a od ta 82 poznata rata 79 njih su bili unutarnji sukobi koji su najteže pogodili civile.

I najveći dio tih ratova je vođen da bi se ostvarila kontrola nad izvorima kao što su šume, obradivo zemljište, nafta, ugljen i minerali.

Na mitingu svjetskih bankara u Hong Kongu 25. rujna 1977. godine, predsjednik Svjetske banke, James D. Wolfenson je istaknuo da više od 3 milijarde ljudi – što predstavlja više od pola ljudske populacije na Zemlji, i tri puta više nego cjelokupna ljudska populacija na Zemlji 1800. godine – se bori danas za život s manje od dva dolara dnevno.

“Mi živimo u vrijeme tempirane bombe, i ako nešto odmah ne poduzmemo, ona će eksplodirati u lice naše djece”, kazao je Wolfensohn. Otprilike u to vrijeme Populacioni Institut (Population Institute) iz Washingtona objavio je izvješće da su 82 nacije (više od polovice svjetskih država) sada dostigle kritično stanje kada ne mogu proizvesti dovoljno hrane, niti imaju izvore platiti uvoz hrane da bi adekvatno zadovoljile potrebe svog stanovništva.

Kriza u oceanima

Najgušće ljudske populacije su uvijek bile blizu morskih obala, djelomično zbog lakog prijevoza, ali uglavnom jer je more povijesni izvor ljudske prehrane. Morska hrana ne predstavlja samo tradicionalnu hranu za veliki dio svijeta – to je sirovina za preživljavanje, osobito za otoke kao što su Japan ili Tajvan koja nemaju dovoljno kopnene površine za rast potrebne količine hrane neophodne kopnenim životinjama ili ljudima koji se hrane biljkama.

Godine 1994, organizacija za poljoprivredu i prehranu pri Ujedinjenim Nacijama (UN Food and Agriculture Organization) objavila je izvještaj koji kaže da je 70% posto zaliha ribe iz oceana potpuno iskorišteno ili “prekomjerno iskorišteno”. Ovaj izvještaj je bio osporavan od strane korporacija koje love ribu u velikim količinama, koje su vršile pritisak (uz pomoć velikog novca) na političare, tako da je izvještaj bio uvelike ignoriran diljem svijeta.

Ali, 15. svibnja 2003, u poznatom znanstvenom časopisu “Nature” morski biolozi Ransom A. Myers i Boris Worm objavili su detaljnu i temeljitu analizu podataka skupljnih tijekom 50 godina, šokirajući svijet i sa aspekta politike i sa aspekta znanosti:

“Analize podataka iz pet oceanskih bazena otkriva dramatično smanjenje broja krupnih grabežljivih riba (tuna, morski psi, sabljarke i druge) od napretka industrijskog ribarenja”, kaže zaključak ove analize. Dalje se kaže kako su “oceani izgubili više od 90 posto velikih grabežljivih riba, s potencijalno ogromnim posljedicama za ekosustav”.

Autori ukazuju kako su Ujedinjeni Narodi u pravu kada “tvrde da tri četvrtine svjetskih ribnih rezervi je iskorišteno do njihovih granica opstanka ili iznad toga”, i ističu da su njihovi podaci točniji nego prethodne informacije temeljene na podacima dobivenim od trgovaca ribom, koji mogu biti nerealni “.

Dodatne informacije stižu od izvještaja samih ribolovaca, kažu oni. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, japanski ribolovci su duboko u Pacifičkom oceanu obično hvatali 10 krupnih riba na svakih 100 mamaca postavljenih na udice poredane u nizu (koji bi bio često dug 1,5 kilometar ili više). Danas samo jedna od sto udica donosi ribu.

Naše zemljište postaje manje plodno, bolesti biljaka se šire i šume nestaju, geni od genetski modificiranih biljaka (GMO) prelaze u prirodu s nepredvidljivim konsekvencama, a sada otkrivamo da su naša odstupnica – oceani – skoro istrošeni.

Drevne bolesti se ponovno pojavljuju

Ali, naš gusto naseljeni svijet nije samo pod udarom rata, siromaštva i gladi. Mnogi znanstvenici upozoravaju na mogućnost širenja velikih zaraznih bolesti nastalih našim velikim brojem i naglom pokretljivošću diljem svijeta. 21. kolovoza 1997. godine, Associated Press je izvijestio da je trogodišnji dječak iz Hong Konga umro prije sedam dana od posljedica jedne vrste gripe koji nikada ranije nije viđen među ljudima.

Ova gripa je vjerojatno preskočila barijeru s jedne vrste ptica (što se očito dogodilo s gripom koja je ubila 20 milijuna ljudi diljem svijeta 1918. godine), i bio je smrtonosan, a identificiran je u laboratorijima SAD-a i Nizozemske kao vrsta gripe H4N1 tip-A , za koji ne postoji cjepivo.

Sljedećeg dana, ista agencija je objavila da je jedan čovjek iz Michigana nedavno zaražen novom vrstom sveprisutne bakterije Staphylococcus aureus, koja je otporna na sve poznate antibiotike, uključujući najnoviji i najjači antibiotik ikad razvijen – vankomicin.

Jedan medicinski epidemiolog iz Centra za kontrolu bolesti (The Center for Disease Control) u Atlanti, Dr. William Jarvis, kazao je za ovo prvo otkriće smrti od bakterije stafilokoke u SAD da je sada “vrijeme odbrojano”.

Tri dana kasnije, časopis “Wall Street Journal” je izvijestio o drugom slučaju bakterije stafilokoka otpornog na vankomicin u SAD, kod pacijenta u bolnici u New Jerseyu. Od tada, ovaj slučaj se pojavljuje diljem svijeta.

U 5. Knjizi Mojsijevoj 28:22 tekst spominje “suhu bolest”, ime najčešće korišteno za tuberkulozu do prije oko 50 godina. “Suha bolest”? Iako neki mogu to odbaciti kao zlu slutnju – konačno, tuberkuloza se ne spominje na naslovnim stranama u američkim novinama ili na TV-u ovih dana – ipak, razmotrimo sljedeće činjenice koje ukazuju na iznenađujuće novu realnost po pitanju tuberkuloze u svijetu:

Jedan nedavni izvještaj pripremljen od strane vlade SAD kaže: “Među zaraznim bolestima, tuberkuloza je vodeći ubojica odraslih ljudi u današnjem svijetu i predstavlja ozbiljan izazov međunarodnom javnom medicinskom radu, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO – World Health Organization).

Briga o svjetskim razmjerima zaraze tuberkulozom je tako velika da je u travnju 1993. godine Svjetska zdravstvena organizacija proglasila tuberkulozu kao ‘globalnu opasnost’ – što predstavlja prvu deklaraciju takve vrste u povijesti svjetske zdravstvene organizacije.^“

Ovaj izvještaj nastavlja ulazeći u detalje o razmjerima postojeće situacije: “Ljudi se danas u svijetu zaraze tuberkulozom doslovno na svaki otkucaj kazaljke – jedan čovjek u sekundi.

CIJELA TREĆINA CELOKUPNE SVJETSKE POPULACIJE JE DANAS ZARAŽENA BACILOM TUBERKULOZE. (Naglasak je naš: imajmo na umu da samo 5-10% “zaraženih” ljudi postaje “aktivno bolesno”).

… Tuberkuloza ubija momentalno više odraslih ljudi svake godine nego sida, malarija i tropske bolesti zajedno.”

Jedan od problema s tuberkulozom je što se ona vrlo lako širi. Kao što američko ministarstvo zdravlja ističe: “Kao i prehlada, a suprotno od side, ova bolest (tuberkuloza) se širi putem zraka i putem slučajnog kontakta.

Kada zaraženi ljudi kašlju, kišu, govore ili pljuju, bacili tuberkuloze iz njihovih pluća se izbacuju u zrak gdje mogu ostati letiti satima i da budu udahnuti od strane drugih ljudi. Ako se ne izliječi, osoba s aktivnom tuberkulozom će obično zaraziti 10-15 drugih ljudi u razdoblju od jedne godine. “

Ali, zar nas znanost ne može spasiti? Na žalost, ispostavlja se da je suvremena medicinska znanost ono što UZROKUJE veći dio problema. Dok se tuberkuloza širi tako rapidno, naročito u onom dijelu svijeta koji je u razvoju, gdje je gustoća stanovništva velika, pojavljuju se novi i skoro neizlječivi oblici tuberkuloze kao rezultat neadekvatnog korištenja anti-tuberkuloznih lijekova od strane liječnika i bolnica.

Označeni kao “tipovi tuberkuloze koji su otporni na više vrsta lijekova” (multi-drug-resistant ili MDR-TB), ovi tipovi bacila tuberkuloze gotovo uvijek dovode do bolnih smrti u agonijama.

Kako je američko ministarstvo zdravlja istaklo: “Ne postoji lijek za neke tipove tuberkuloze koje su otporne na više vrsta lijekova i postoji zabrinutost da se oni mogu brzo proširiti diljem svijeta. Iako su čvrsti podaci oskudni, istraživači procjenjuju da je više od 50 milijuna ljudi zaraženo tipovima tuberkuloze koji su otporni na barem jedan od lijekova protiv tuberkuloze. “

Mislite li da je to možda problem sa zemljama Trećeg svijeta? Jedan tekst u časopisu “Nature” ističe da je ova bolest već “osobito opasna” u New York Cityju i Los Angelesu, i da se širi preko cijele SAD. Tuberkuloza putuje tako brzo kao čovjek koji kašlje u zrakoplovu, autobusu ili vlaku.

U medicinskom časopisu za kirurge uključene u operaciju prsnog kođa “Chest”, autori ističu da u SAD-u postoji “alarmantno vraćanje negativnog trenda u slučajevima tuberkuloze” koje je počelo oko 1984. godine. Oni otvoreno tvrde:

“Tijekom prošlog desetljeća, slučajevi zaraze sidom i tuberkulozom popeli su se do proporcija epidemije u nekoliko glavnih gradova SAD-a.

U bolničkom centru Bellevue na Manhattanu, slučajevi tipova tuberkuloze koji su otporni na više vrsta lijekova povećali su se 7 puta u 1991. godini, ako se usporede sa bilo kojom od prethodnih 20 godina.”

A to je, naravno, samo jedna bolest. Druge bolesti koje zabrinjavaju uključuju hantavirus, encefalitis, koronavirus koji uzrokuje SARS, smrtonosni gripu iz 1918. godine koji se danas ponavlja (ovaj virus je bio “pažljivo” izoliran od strane istraživača krajem 1997. godine tako da se mogao “proučavati” – oni su pronašli nekoliko žrtava koji su bili zaleđeni ispod slojeva vječitog leda u sjevernoj Europi), Pfisteria piscicida koja je desetkovala rukavce i vodene puteve na istočnoj obali SAD-a, sida i desetke drugih bolesti.

Postoje čak problemi za one koji jedu meso sa “zaraženim” proteinima (poznati kao prioni), otkriće za koje je jedan znanstvenik dobio Nobelovu nagradu 1997. godine. Iako je ovo otkriće u obliku bolesti ludih krava u Velikoj Britaniji tijekom 1980-ih izazvalo svjetsku zabrinutost zbog te naročite manifestacije priona, postoje i mnoge druge, i one se šire i među životinjama koje čovjek hrani i među svjetskom ljudskom populacijom.

Čak i u svjetlu ovih i drugih činjenica o potencijalnim opasnostima i postojećim nesrećama izazvanih našim eksplozivnim rastom, oni koji ukazuju da bi trebalo razmotriti i druge nepovoljne trendove ušutkavaju se kao da su ludi ili ekološki fanatici, ili se odbacuju kao oni koji ignoriraju osnove ekonomije … ili kao da su “protiv rasta” stanovništva. Međutim, zapazimo da ušutkivanje provode uglavnom oni na vrhu rastuće piramide “bogatstva”, koji prijete uništavanju naše planete.

Stvari mogu izgledati dobro jednostavno zato što mi ne vidimo ili ne čujemo što se događa

Sljedeći razlog zbog koga stvari mogu izgledati dobro je to, što općenito, ljudi su vrlo neinformirani o stanju ostalog dijela svijeta. Knjiga objavljena u Americi pod nazivom “Svjetski almanah i knjiga činjenica” (World Almanac and Book of Facts) čak ni ne navodi glad ili siromaštvo kao kategoriju. Međutim, ona sadrži iscrpan popis američkih kompanija, sveučilišnih profesora, glumaca, članova američkog kongresa i sportaša.

Kako je moguće da najprosperitetnija nacija na Zemlji, s daleko najrazvijenijim medijima, bude tako neinformirana? To je jedno važno pitanje.

U svakodnevnim vijestima često se reklamiraju velike multinacionalne kompanije koje prednjače u uništenju okoliša, a također među sto najvećih korporacija u Americi pet njih su vlasnici televizijskih mreža koje emitiraju večernje vijesti, što nije mali razlog zašto su Amerikanci loše informirani.

Mi moramo plaćati pretplatu na televiziju, ali ona sada nije adekvatan način da saznamo što se događa.

Također, nije suprotno zakonu da novinske organizacije lažu stanovništvo. 14. veljače 2003. godine, prizivni sud drugog distrikta na Floridi odlučio je da TV program Fox nije izvršio kazneno djelo kada je ova televizijska korporacija angažirala novinarku Jane Akre da objavi lažnu informaciju o onome što zna.

Ona i njezin producent (muž) Steve Wilson napravili su istraživački izvještaj koji je postavio pitanje o tome kako mliječne tvrtke na Floridi tajno ubacuju u krave hormon rBGH, koji je produkt genetskog inženjeringa napravljen od strane tvrtke Monsanto.

“Svaki urednik ima pravo da sakrije istinu”, kazao je Wilson, “i svaki reporter će vam reći da se to događa s vremena na vrijeme kada sebični interes TV kompanija nadvlada interes javnog mnijenja. Ali, kada televizijski menadžeri, koji nisu novinari, imaju tako malo poštovanja za javnu istinu da oni angažiraju reportere da emitiraju lažnu informaciju i izvrću istinu da bi se ulagivali nekome ili da bi izbjegli neugodnu informaciju od posebnog interesa koja objašnjava što se tu dogodilo, to je trenutak da svaki odgvorni novinar ustane i kaže: ‘Ne želim u tome sudjelovati.’ To je ono što smo Jane i ja kazali na suđenju. “

Međutim, oni su izgubili parnicu, a sud na Floridi je sada učinio službenim transformaciju ranije poštovane profesije novinarstva u profitabilno propagandno sredstvo bogatih korporacija.

Nakon presude, Wilson je rekao:

“Željeli smo da kažemo istinu potrošačima na Floridi o jednoj velikoj kemijskoj tvrtki i jednom moćnom lobiju proizvođača mliječnih proizvoda koju su oni željeli sakriti od javnosti. To je trebao biti izvještaj za koji bi se dobila nagrada.

Mi smo naučili tešku lekciju, a to znači da vi danas možete biti spaljeni kadgod TV kompanije stave veću pozornost na reklamu koja ide tijekom vijesti nego na objavljivanje istinitih informacija. “

Iako su Walter Cronkite i Ralph Nader svjedočili na suđenju Akreovom o važnosti poštenog izvještavanja u demokratskom društvu, sud je odlučio da je TV kanal Fox imao pravo naruči da njihovi reporteri lažu ili dobiju otkaz. Reporteri diljem svijeta gledali su ovo suđenje sa zabrinutošću, i kada je presuda donesena, uređivači programa “PR Watch” Sheldon Rampton i John Strauber su rekli: “Novinari će analizirati ovaj slučaj i njegove implikacije. Ako su TV program Fox i kompanija Monsanto mogli uništiti karijeru dvoje reportera, isto se može dogoditi svakom drugom. “

Također, u svojoj nekorektnoj produkciji vijesti, ovaj medij nam pokazuje idealizuranu realnost, a ne istinu o životu na ovom svijetu. Na primjer, ljudi beskućnici se rijetko viđaju na televizijskim programima. Međutim, ta realnost je ono što polako, ali uočljivo, kao dio SAD-a počinje nalikovati posljedice siromaštva u Bombaju.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)

Da li je seksualna revolucija bila dobra za američke žene? Ne, uopće. U stvari, kada pogledate činjenice postaje jasno da je seksualna revolucija apsolutna katastrofa za američke žene.

U Sjedinjenim Američkim Državama danas, muškarci su odgojeni da prvenstveno gledaju žene kao seksualne objekte, a njihova kultura je postala izuzetno promiskuitetna. Kao rezultat toga, Sjedinjene Države vode u svijetu u teen trudnoćama, postoji 19 milijuna novih STD (seksualno prenosivih infekcija) svake godine, više od polovice djece rođene od žena mlađih od 30. godina se rodi izvan braka, a svjedoci smo sustavnog kolapsa obiteljske zajednice u Americi.

A ipak, bilo tko da pokušava naučiti mlade žene da bi se trebali oblačiti skromnije i držati se čisti za brak, je teško kritiziran. Pa, ako bi se svi Amerikanci zapravo držali čistima do braka, ne bi imali problema sa spolno prenosivim bolestima, teen trudnoćama i pobačajima koje rade danas. Posljedice učenja mladih žena da trebaju biti “slobodne” za trčkaranje uokolo i spavanje sa cijelom hrpom različitih muškaraca je dramatičan.

Evo 25 činjenica koje govore da su američke žene uništene od strane seksualne revolucije i promiskuitetno kulture …

# 1 Postoji 19 milijuna novih infekcija STD (spolno prenosivih bolesti) u Sjedinjenim Državama svake godine. Otprilike polovica od njih se događa kod mladih ljudi u dobi 15 do 24 godine.

# 2 To košta zdravstveni sustav SAD-a oko 17 milijarde dolara svake godine za liječenje spolno prenosivih bolesti.

# 3 Činjenica je da je 1,4 milijuna slučajeva klamidija prijavljeno u Sjedinjenim Državama u 2011. Zapanjujućih 33 % posto tih slučajeva uključuje Amerikanace koji su bili mlađi od 20 godina.

# 4 Procjenjuje se da jedan na svakih šest Amerikanaca u dobi između 14 i 49 imaju genitalni herpes.

# 5 24.000 Američke žene postanu neplodne svake godine zbog nedijagnosticirane spolno prenosive bolesti.

# 6 U Sjedinjenim Američkim Državama danas, oko 47 posto svih srednjoškolaca je imalo spolni odnos.

# 7 Nažalost, jedna na svake četiri teen djevojke u SAD-u ima barem jednu spolno prenosivu bolest.

# 8 Prema jednom istraživanju, 24 posto svih američkih tinejdžera koji imaju spolno prenosive bolesti kažu da oni još uvijek imaju nezaštićeni seks.

# 9 Nevjerojatno, jedna na svakih pet teen djevojaka u SAD-u zapravo želi biti teenager majka.

# 10 Ako možete uopće vjerovati, Sjedinjene Američke Države ima najvišu stopu teen trudnoće na cijelom planetu. U stvari, Sjedinjene Američke Države ima stopu teen trudnoće dvostruko veću od Kanade, tri puta više od Francuske i sedam puta više nego Japan.

# 11 Kad muškarci ne moraju čekati na brak da bi imali seks, onda će vjerojatno odgoditi brak ili se nikada neće ženiti. Prema Pew Research Centru, samo 51 % posto svih Amerikanaca koji imaju barem 18 godina, su trenutno u braku. Natrag u 1960. godini, 72 % posto svih američkih odraslih su bili u braku.

# 12 Danas, najniži rekord svih vremena 44,2 % posto svih Amerikanaca u dobi između 25 i 34, su u braku.

# 13 U Sjedinjenim Američkim Državama danas, više od polovice svih parova “počnu zajednički život” prije nego što su se vjenčali.

# 14 Stopa razvoda za parove koji prvo žive zajedno je znatno viša nego za one koji to ne čine.

# 15 Amerika ima najveću stopu razvoda na svijetu.

# 16 Danas žene mlađe od 30 života u SAD-u , više od polovice rađaju izvan braka.

# 17 U ovom trenutku, više od jedno na svako četvrto djece u Sjedinjenim Državama je odgajano od strane jednog roditelja.

# 18 Oko 42 posto svih majki u Sjedinjenim Državama su na bonovima za hranu.

# 19 seksualna revolucija je uzrokovalo da žene prvenstveno izgledaju kao seksualne objekti. U takvoj okolini, ne treba čuditi da je došlo do apsolutne eksplozije pornografije u posljednjih nekoliko godina. Zapanjujućih 30 % posto svog internet prometa sada ide na pornografske web stranice, a Amerika proizvodi više pornografije nego bilo koja druga zemlja ima u povijesti svijeta.

# 20 Jedno istraživanje je otkrilo da 25 % posto svih zaposlenika u Americi koji imaju pristup internetu posjećuju sex web stranice, dok su na poslu.

# 21 Sveukupno, više od 50 milijuna djece je ubijeno u Americi od kako je Roe v. Wade odlučio u 1973.

# 22 Kada zbrojite sve oblike pobačaja, uključujući i one uzrokovane abortus drogom RU 486, sveukupni zbroj dolazi do više od milijun pobačaja izvedenih u Sjedinjenim Državama svake godine.

# 23 Broj američkih beba ubijenih od pobačaja svake godine je otprilike jednak broju žrtava američkih ratova koji su se dogodili u svim ratovima u kojima su Sjedinjene Države ikad bili uključene.

# 24 Izvješteno je da je zaprepaštavajućih 41 % posto svih trudnoća u New York-u na kraju završi pobačajem.

# 25 Jedna studija je pokazala da se 86 % posto svih pobačaja obavlja radi udobnosti.

Društvo koje ide prema katastrofalnim podacima nije jedino društvo, jer američki slučaj možemo sve više pronaći u našem društvu. Šta ćemo mi napraviti u svezi toga?
 
NoviSvjetskiPoredak.com