Zaposlenik Facebooka upozorio je da liberalna kultura tvrtke postaju sve netolerantnija prema svojim zaposlenicima

Brian Amerige, viši inženjer u kompaniji Facebook, otkrio je svoju frustraciju zbog liberalne konformnosti tvrtke u poruci objavljenoj na internoj mreži za poruke.

Njegova je objava pod nazivom “Imamo problem sa političkom raznolikošću” izazvala debatu diljem tvrtke i kasnije je procurila u New York Times.

“Mi (Facebook) smo politička monokultura koja je netolerantna u različitim pogledima” – napisao je Amerige u postu.

“Mi (Facebook) tvrdimo da pozdravljamo sve perspektive, ali brzo napadamo – često u skupinama raruzdane rulje – svakoga tko predstavlja stav koji izgleda suprotno lijevoj ideologiji”.

Rekao je da zaposlenici “kidaju plakate koji pozdravljaju Trumpove pristaše” i brzo pozivaju na otkaz bilo koga za kojeg se vjeruje da je “pun predrasuda”, žaleći se da je previše isticana politička ispravnost štetila “unutarnjoj kulturi” i “održivosti” tvrtke.

Imajući u vidu da su kritičari – uključujući Donald Trumpa – izrazili sumnju da Facebook može poslužiti kao “nepristran i transparentan nositelj priča, ideja i komentara”, Amerige je priznao: “Poput njih ili ne, mi zaslužujemo te kritike”.

Dodao je kako je tvrtka postala “slijepa i sve odbacuje” od onoga što korisnici, pa čak i neki zaposlenici misle o “pitanjima koja su važna”, i da je problem “eksponencijalno sve lošije” u posljednje dvije godine.

Na kraju svoga rada, Amerige je najavio stvaranje online grupe pod nazivom “FB’ers for Political Diversity”, gdje zaposlenici mogu “razgovarati o tim pitanjima bez straha od razuzdane rulje”.

Nekolicina zaposlenika Facebooka žalila se na objavu, za koju su tvrdili da je “uvredljiv prema manjinama” – piše New York Times. Međutim, viši šefovi su rekli da Amerigeova poruka nije prekršila pravila tvrtke.

Interni poziv na političku raznolikost na Facebooku podudara se s rastućim zabrinutošću zbog brojnih zabrana i suspenzija na platformi za koju kritičari kažu da su politički motivirane.

Facebook i Google došli su pod nadzor ranije ovog mjeseca nakon koordiniranih napora za uklanjanjem desničarskog teoretičara zavjere Alex Jones s njihovih platformi. Jonesa je kasnije suspendirao i Twitter.

Facebook je također udružio sa NATO-vim Atlanticnim savezom u nastojanju da “istraži i objasni laži na mreži”.

Prema novoj inicijativi, samoproglašeni stručnjaci iz tvrtke Digital Forensic Research Lab (DFRL) Atlantskog vijeća blisko će surađivati s Facebookovim “timovima za sigurnost, pravila i proizvode” kako bi pružili “uvid u realnom vremenu i ažuriranja o novim prijetnjama i dezinformativnim kampanjama širom svijeta”.

Njihovo je partnerstvo opisao novinar Max Blumenthal kao “rat protiv disidentnih pripovijesti u online medijima”. Čak je i Trump oštro kritizirao prošlog petka na Twitteru da tvrtke društvenih medija “siluju milijune ljudi”.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Njujorški student Dejian Zeng šest tjedana proveo je u tvornici Pegatron u Šangaju sastavljajući popularne iPhoneove

Imao je 12-satno radno vrijeme, a spavaonicu je dijelio s još sedam ljudi, piše Business Insider.

Cijelo vrijeme sam, 12 sati dnevno, radio isti posao. Bio sam zadužen za zavijanje vijka koji ‘drži’ zvučnik sa stražnje strane mobitela – kazao je Zeng te dodao kako mu je radno vrijeme počinjalo u 7.30 sati.

Potom bi 12 sati proveli u tvornici, ali imali smo sat i pol pauze – objasnio je Zeng te dodao kako je posao strašno zamoran jer se cijelo vrijeme radi ista radnja. Mjesečna plaća mu bila mu 3110 yuana, odnosno oko 3100 kuna, a radio je šest dana u tjednu, nedjelja je bila slobodna.

Vikanje na radnike je svakodnevno

U cijelom kompleksu, u kojem je bilo sedam tvornica, radilo je oko 70 tisuća radnika – ispričao je i dodao kako je morao nositi uniformu. Većina radnika nije imala iPhone, nego su koristili jeftinije kineske pametne telefone. Po dolasku su morali “provući” svoju identifikacijsku karticu i proći prepoznavanje lica kako bi im se otvorila vrata. Tada bi slijedio i pregled na detektoru metala.

Tako je bilo u vrijeme kada radio na iPhoneu 6s. Kada sam prebačen u pogon gdje se proizvodio iPhone7, sigurnosne mjere su se pojačale. I na 4. katu bih morao ponovno provući karticu i proći kroz još jedan detektor metala – rekao je Zeng.

Ono što me posebno šokiralo je stav poslovođa. Vikanje je radnike je svakodnevno – ispričao je Zeng i dodao kako samoubojstva radnika se sprječavaju tako što su postavljene mreže na stepenicama, a na prozorima se nalaze rešetke.

200 ljudi na jednu kupaonicu

Živio je u spavaonici izvan kompleksa tvornica te je svakoga dana 10 minuta autobusom putovao na posao. U sobi je bilo osam ljudi, a posebno mu se nije svidjela činjenica što je za 200 ljudi na katu bila samo jedna kupaonica u kojoj su svi tuširali.

Radnici uglavnom rade dvije stvari: ili u svojim sobama gledaju filmove na mobitelima ili u internet cafeu igraju igrice – rekao je Zeng i dodao kako je jeo u menzama koje su se nalazile u kompleksu tvornica. Većinu radnika koje je vidio bili su muškarci stari od 18 do 30 godina. Vikendom odlaze na veliku tržnicu na ručak i druženje uz pivo.

U spavaonicama nije dozvoljen alkohol ni pušenje. Ne smijete ni ući ako ste pijani jer su ranije znale izbiti tučnjave zbog toga – rekao je Zeng i dodao kako je u tvornici velika “fluktuacija” ljudi i da neki radnici odlaze već nakon dva tjedna ili mjesec dana.

Mislim da nisu ponosni na posao koji rade, već ga smatraju načinom da zarade – zaključio je Zeng.
 
(vecernji.hr)

Tvrtke, koja žele uspješno poslovati, pojedinci, koji žele kvalitetno živjeti i u životu uživati, sve više su svjesni značenja pozitivne psihologije

Stoga zanimanje za pozitivnu psihologiju u zadnjih 20 godina strelovito raste u poduzetništvu, javnoj upravi, školstvu, osobnom životu pojedinca, … dakle na onim područjima, gdje je moguće apliciranje saznanja iz pozitivne psihologije.

“Tajna sreće nije u tome da uvijek činimo ono što volimo, nego da volimo ono što činimo.” (Tolstoj)

Što je uopće pozitivna psihologija?

Radi se o posebnom dijelu psihologije, koji se bavi različitim konceptima, koji usrećuju pojedinca kao što je npr. optimizam, sreća, osobna rast, individualna snaga, psihičko blagostanje, mudrost, kreativnost te proučavanje onoga što omogućuje optimalno djelovanje čovjeka te na koji način dobri socijalni odnosi utječu na dobro psihičko stanje pojedinca.

Osim toga da se pozitivna psihologija bavi pozitivnim razmišljanjem i pozitivnim emocijama, prije svega pokušava i dokučiti, koji čimbenici omogućavaju svakom pojedincu i grupama uspješnost i napredovanje te da su uz to, naravno, sretni.

Što morate znati vi kako bi shvatili značenje pozitivne psihologije te si na taj način osigurali priliku za kvalitetniji život?

Započnimo sa srećom …

Često se pitamo, što je zapravo sretan život? Da li je to novac, moć, kuće, automobili? Cristopher Peterson, utemeljitelj pozitivne psihologije drži da ništa od toga. Uvjeren je da nas najviše usrećuju drugi ljudi. Novac je iznimno važan za sreću siromašnih ljudi, ali mnogo manje za one koji su novčano zbrinuti. U tom slučaju bitniji su ostali čimbenici kao što su sloboda, međusobni odnosi, zadovoljstvo, kvaliteta života i povjerenje.

Iznenađujućih 40% je u našim rukama

Sreća je djelomično genetika i sudbina, međutim ne u potpunosti. U 40% se na nju može utjecati. Za sreću se može i osposobiti, stoga vam predlažemo da razmislite o pozitivnim stvarima u vašem životu, budite neovisni, hrabri, vedri, budite znatiželjni, neprestano učite, oduševite se, naučite se uvažavati, ali istovremeno budite dobronamjerni i suosjećajni. Uživajte u životu, kojeg živite.

I kako sve to iskoristiti u poslovnom svijetu…

Za radne ljude zanimljiva je pozitivna psihologija na radnom mjestu, koja se bavi s otkrivanjem čimbenika, koji kako pojedincu tako i grupi, omogućavaju razvoj i optimalno djelovanje u poslovnom okruženju.

Čovjek, koji je na poslu nesretan, ne može biti istinski sretan. Stoga je još i te kako bitno pozitivno ponašanje u radnom okolišu.

Svjesni morate biti da su zadovoljni zaposlenici s visokim stupnjem osjećaja sreće bolji suradnici, imaju bolje socijalne odnose, međusobno si pomažu te na taj način povećavaju uspješnost poduzeću. I to se može naučiti. Dakle, pobrinite se za sreću vaših kolega na poslu.
 
(telegram.hr/uredio:NSP)

Jedna od najčešćih ekonomskih kovanica koja se danas mogu čuti je ona o fleksibilnom tržištu rada. Neprekidnim ponavljanjem ove kovanice koju više nitko niti analizira niti dovodi u pitanje, ona postaje nova, prihvaćena mantra. U njoj je sadržana sama suština “novog” kapitalizma i ona simbolizira budućnost koja ne samo da se sprema, već je uveliko tu.

Argumentacija u korist fleksibilnog tržišta rada je na prvi pogled logična. Ako poslodavci nemaju troškove kada otpuštaju radnike (otpremnine npr..), Ako nema zakonske regulative koja otpuštanje otežava i komplicira, tada će poslodavci puno lakše zapošljavati nove radnike. Kada je otpuštanje lako, i zapošljavanje je puno lakše.

Kao dodatni argument se navodi i postupno ukidanje razlika između stalno zaposlenih i onih koji rade na određeno vrijeme. U novom ambijentu više ne bi bilo diskriminacije radnika i zaštite koju stalno zaposleni uživaju na teret ostalih, pogotovo mladih. Trend je potpuno jasan – ide se ka tome da svi zapravo rade na određeno vrijeme, s tim da poslodavac diskrecijski odlučuje koliko to određeno vrijeme traje.

Pored lakog otpuštanja radnika, druga dimenzija fleksibilnog tržišta rada podrazumijeva i elastičnost plaća nadolje. Ako poslodavci mogu smanjivati ​​plaće zaposlenih bez suvišnih procedura, bez pogađanja sa sindikatima i bez propisane minimalne cijene rada, zaposlenost će svakako rasti. Poslodavci će lakše odlučivati ​​da uđu u nove poduzetničke pothvate, a to će otvarati nova radna mjesta.

Promotori ovih ideja smatraju da su sindikati i državna regulativa osnovne prepreke učinkovitom funkcioniranju tržišta rada i osnovni generatori nezaposlenosti. Radikalni korifeji slobode i slobodnog tržišta, poput Hayeka na primjer, smatraju da je i parlament prepreka funkcioniranju tržišta i da njegovu moć treba ograničiti. Uostalom, Hayekovo dirljivo poštovanje za generala Pinocheta je jasan signal u kome pravcu treba ići.

Hladnom ekonomskom analizom se dolazi do logične poante – u “novom” starom kapitalizmu čovjek je stvar, u najbukvalnijem smislu te riječi. Kao što se poduzetnik oslobađa zalihe prodajom po bagatelnoj cijeni ili bacanjem, slično će se osloboditi i viška radnika – otpuštanjem. Ljudi koji su sjekli i slagali balvane, biće tretirani baš kao i ti balvani kada do krize dođe.

Oni koji ne prihvaćaju ovu logiku misle da između balvana i čovjeka ipak postoji nekakva razlika i da bi je možda trebalo uvažiti. Balvan nema balvančiće kojima mora objasniti da više nema ni posla ni primanja, da ne zna kako će ih sutra nahraniti, kako će otplaćivati ​​kredite, ili do kada će moći ostati u kući u kojoj trenutno žive.

Balvan nema ni samopoštovanje, pa nema ni osjećaj poniženosti, ne mora se kljukati lijekovima za smirenje da bi funkcionirao, a nema ni običaj da se baca pod vlak, ili skače s krova.

Ako bi ove sentimente odbacili, ostajemo uskraćeni za mnoge odgovore. Nejasno je i nedefinirano, u kom to trenutku ljudi mogu biti otpušteni. Da li je to u trenutku kada tvrtki prijete gubici, ili je otpuštanje opravdano već s padom profita, kada bonusi i dividende postaju manji?

Da li se može opravdati praksa da se ljudi otpuštaju samo da bi se stvorila atmosfera straha kako bi “preživjeli” radili bolje i više, pod tenzijom? Da li je opravdano otpuštati ljude kada su stigli do stepenice na kojoj im treba dati veću plaću, pa je jeftinije na njihovo mjesto dovesti mlađe i jeftinije?

Da li fleksibilno tržište podrazumijeva da ćete brzo naći novi posao i da li će taj posao biti slične kvalitete onoga kojeg ste izgubili, iako vam je primjerice pedeset godina?

Protivnici fleksibilnog tržišta rada nerijetko se etiketiraju kao demodirani ljevičari, socijalistički i socijaldemokratski nostalgičari, naivni i sentimentalni humanisti. Sa etiketama ili bez njih, oni protiv sebe imaju tri, mnogo čvršća tabora.

U prvom taboru su oni mali poduzetnici koji nemaju previše sentimenta prema drugima, ali ni prema sebi. Njihova teza je logična i prihvatljiva – oni riskiraju iz dana u dan svoju imovinu, trud, živce, ponekad i glavu. Njihovi zaposlenici riskiraju samo radna mjesta i tu sentimenta ne može biti.

Drugi tabor je mnogo moćniji i čine ga menadžeri velikih tvrtki. I njihova argumentacija je logična, bar iz njihovog kuta. Možda bi tu poziciju najbolje okarakterizirali kao zalaganje za tržište rada ograničene fleksibilnosti.

Ova vrsta menadžera ima jasan stav – tržište jeste fleksibilno, ali ne i za njih. Kada oni izgube posao, aktivira se tzv. zlatni padobran i oni dobivaju ogromne otpremnine, u pravilu milijunske. Nasuprot njima, žrtve njihovog lošeg vođenja tvrtki dobivaju otkaz i ništa više. Iz njihovih ureda koje su u pravilu na najvišem katu poslovne zgrade, to sigurno izgleda kao viša pravda.

I ovoj se argumentaciji može progledati kroz prste budući da reflektira već prihvaćenu praksu. Ako se nitko ne buni, ako se može … pa zašto da ne? Konačno, prije nego je dospio u takvu poziciju moći, menadžer je morao koristiti i pamet i laktove, ponekad nokte, zube, narkotike, morao je raditi kao pas i morao je prijeći sve stepenice da bi se konačno oslobodio rizika fleksibilnog tržišta i dokopao zlatnog padobrana.

Treći tabor je, po mom uvjerenju, najsporniji, najgroteskniji i najglasniji. U njemu su se udobno smjestili akademski ekonomisti i sociolozi koji iz svojih fakultetskih kabineta uporno i strasno promoviraju vrline i društvene koristi fleksibilnog tržišta rada.

Paradoks je da upravo oni koji su od rizika pobjegli i sklonili se u zavjetrinu akademskih institucija, sada junački promoviraju vrline života s puno rizika. Zahvaljujući autoritetu znanstvenih institucija, akademsko zalaganje za fleksibilno tržište rada time dobiva prizvuk znanstvene egzaktnosti, što već predstavlja ozbiljan problem.

Zalaganje za fleksibilno tržište rada ne reflektira nikakve znanstvene zakonitosti, nije nužnost i ne može se potkrijepiti nikakvim ozbiljnim empirijskim analizama. Riječ je prije svega o moralnom izboru i afinitetima, a tu egzaktnosti nema, niti je može biti. Obrana fleksibilnog tržišta rada s aspekata moralnog izbora može biti legitimna, ali znanstvena ne može biti nikako.

Svi pokušaji kojima se fleksibilno tržište rada brani oslanjanjem na znanost, samo je još jedna od velikih intelektualnih podvala ovog vremena.
 
(vestinet.rs)

Koliko god neki nekatolički događaj, praznik ili slično, bio zamaskiran i uokviren u ovozemaljski sladunjavi, ‘humanistički’, ili kakav drugi okvir, u njegovoj suštini je samo jedno – vjekovna borba zla protiv dobra, borba za ljudske duše između đavolskog nakota i Nebeskih sila.

Božijom voljom Katolička Crkva je ustrojila proslavljanje i praznovanje praznika tijekom godine koji su usklađeni s potrebom ljudskih duša za spasenjem u Kraljevstvu nebeskom, međutim, sluge ada i đavola trude se da uz pomoć svojih podanika među ljudima, cijelom svijetu, a posebno katočličkim narodima , nametnuti praznovanje nekih nekatoličkih “praznika”, čije je pravo značenje skriveno od širih narodnih masa, a čiji je pravi znak vrlo dobro poznat kreatorima tih “praznika” i ceremonija prilikom samog praznovanja.

Takav jedan “blagdan” je i “1. maj – praznik rada”! Četvrta Božja zapovjed kaže: “Sjećaj se dana odmora da ga svetkuješ; šest dana radi i svrši sve svoje poslove, a sedmi dan je odmor Gospodu Bogu tvojemu”. Iz ove zapovjedi proizilazi da tijekom godine imamo 52 tjedana u tjednu za koje nam je sam Gospod Bog zapovjedio da ne radimo, da odmaramo, i da taj dan posvetimo Gospodinu Bogu!

Zar to ne znači da nam je Gospodin Bog na kraju svake sedmice ustanovio blagdan – odmor od rada? Zbog čega nam onda treba još neki tamo “praznik rada”?

I tko je i zbog čega ustanovio da taj “praznik rada” bude baš 1. maja? Adam Weishaupt je rođen 1. svibnja 1748. godine u židovskoj obitelji koja je početkom 17. stoljeća pokrštena od strane rimokatolika u njemačkom gradu Ingolstadt.

Bio je rimokatolički “svećenik” i jezuit koji je odlučio po svaku cijenu postati poznat te je priznao Lucifera za svog gospodara i počeo baviti vještičarenjem i sotonizmom.

Zapanjio se kada je saznao da je dan njegovog rođenja vezan za drevno pogansko vjerovanje i običaj praznovanja poganskog blagdana Beltane u čast prirode i plodnosti, kojeg su pogani praznovali 30. travnja, i sotonističkog praznika valpurgijske noći, koja je praznovana u noći između 30. travnja i 1. maja.

Tada je odlučio na svoj 28. rođendan, 1. svibnja 1776. godine, osnovati tajno sotonističko bratstvo Iluminati (prosvijetljeni) ili perfekcionisti.

Cilj tog bratstva bio je i ostao da jednom svjetskom revolucijom srušiti dosadašnji način života, poredak i moralne norme, te izazvati stvaranje Novog svjetskog poretka!

Koliko su Iluminati uspjeli u svojim ciljevima, dovoljno je pogledati simbol američke imperije – američki dolar. Pun je judeo-masonskih simbola kao što su nedovršena piramida sa svevidećim okom, a u dnu piramide rimskim brojevima napisana godina 1776.

Na traci ispod piramide na latinskom jeziku piše “NOVUS ORDO SECLORUM” što u prevedenom smislu znači “novi svjetski poredak”, itd. …

Tako je Adam Weishaupt sa Iluminatima odlučio cijelom svijetu nametnuti organizirani “doček 1. maja “i praznovanje sotonističkog praznika “valpurgijske noći “, čijim bi se praznovanjem cijeli svijet poklonio Luciferu!

Nedostajala im je još samo maska ​​kojom bi sakrili pravo značenje tog “praznika”, te ga tako pod nekom prihvatljivijom maskom nametnuli cijelom čovječanstvu!

Iluminati su, koristeći svoj veliki utjecaj u Americi, potaknuli i organizirali demonstracije radnika u Chicagu i sukob radnika s policijom. Sve to su tempirali za 1. maj 1886. godine!

Koristeći utjecaj Karl Marx-a (njemački židov), koji je bio član tajnog društva “Liga pravednih” (jedan od ogranaka Iluminata), koji je on imao na radnički pokret, Iluminati su uspjeli nametnuti da se 1. svibnja (maja) praznuje kao “praznik svih radnika”. 1889. godine u Parizu je održan Prvi kongres komunističke Druge internacionale.

Na tom kongresu nisu bili prisutni samo komunisti, nego i masoni, razni spiritisti i druge sumnjive ličnosti iz Europe i svijeta. Okultizam i spiritizam su bili duboko ukorijenjeni u komunizmu.

Kako su sve konce vukli Iluminati i drugi masoni, na kongresu u Parizu su riješili ustanoviti da se svake godine praznuje proljetni praznik rada, i da bude (za široke narodne mase) u spomen čikaških radnika palih u obračunu s policijom.

Za dan praznovanja su određeni 1. i 2. MAJ! Dakle, Iluminati, masonski red koji je u službi Lucifera, i koji su osnovani 1. svibnja 1776. godine, odredili su da cijeli svijet treba slaviti 1. svibnja pod maskom “humanizma i zaštite prava radnika”!

Vrlo brzo su sve vlade svijeta (a u svim vladama glavnu riječ vode masoni) prihvatile ovaj “blagdan” i uvele u svojim državama praznovanje “1. svibnja – praznika rada “.

Time su Iluminati uspjeli u svojoj namjeri da se svi narodi svijeta poklone Luciferu praznujući “1. maj “, a misleći da ga svetkuju u svrhu obilježavanja borbe čikaških radnika za svoja prava.

Što su “Beltane” i “Valpurgijska noć”?

“Beltane” je drevni paganski sotonistički blagdan u čast prirode i plodnosti, kojeg su pogani obilježavali 30. travnja.

Tom prilikom su palili vatre, igrali i plesali oko stupa oko kojeg su vezivali trake raznih boja, a koji simbolizira muški spolni organ. U tim ritualnim igrama pominjali su i drevna demonska božanstva Vaala, Zelenog čovjeka, Pana, Zelenog Juraja itd. …

Kada bi pali u trans obuzeti demonima, orgijali su do zore. U produžetku “Beltane”-a pogani su nastavljali praznovati “Valpurgijsku noć”. Drevni europski pogani su vjerovali da se u noći s 30. travnja na 1. svibnja sva nečista sila svijeta skuplja u Njemačkoj, na gori Broken, te da se demoni skupljaju na svojevrsnoj smotri kako bi se u strojevim koraku poklonili sotoni!

Ovaj poganski sotonistički blagdan je opisao i Goethe u svom djelu “Faust”. Inače, “Valpurgijska noć” je jedan od najvažnijih sotonističkih praznika i redovno podrazumjeva ritual prinošenja ljudskih žrtava Luciferu! Sotonista Anton Lavey je u “Valpurgijskoj noći” osnovao sotonističku crkvu.

On je smatrao događaj  “Valpurgijska noć” najdemonskijim praznikom, kada vještice i demoni orgijama “slave” dolazak proljeća. Na žalost, komunizam je i našem Katoličkom Hrvatskoj narodu podmetnuo praznovanje ovih sotonističkih praznika pod maskom “praznika rada – 1. maja “.

Praznovanje “1. maj” se toliko usadilo u svijest naroda da ogromna većina katolika Hrvata, čak i cijele obitelji 1. svibnja odlaze u prirodu, pale vatre, roštiljaju i praznuju “praznik rada”, uglavnom ne znajući skriveno značenje ovog “praznika”! Praznovanjem “prvomajskih praznika” katolici Hrvati se odriču Gospodina Isusa Krista i poklanjaju se sotoni!
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs)