Od 1970. godine potrošnja vode u svijetu je udvostručena, i još uvijek 1,3 milijarde ljudi nemaju pristup čistoj pitkoj vodi

Nedostatak pitke vode ostavlja stotine milijuna ljudi izložene opasnostima od smrtonosnih bolesti svake godine.

Približno 2,2 milijuna ljudi godišnje umire od bolesti povezanih sa kontaminiranom pitkom vodom i lošom sanitacijom. Ne postoji cjepivo koje može riješiti ovu krizu: Samo čista voda, odgovarajuća sanitarije i prehrana mogu spriječiti ove smrtonosne bolesti i spasiti živote.

Nedostatak čiste i pitke vode izravno utječe na zdravlje stanovništva i njihov opstanak. Sjeverna Afrika, Indija i Bliski Istok najviše pate.

Neki od najvećih svjetskih gradova su također suočeni sa nestašicom vode, uključujući Sau Paulo, Bangalore, Peking, Kairo, Mexico City, Moskva i Miami. Infrastruktura i distribucija čiste vode u konačnici kontroliraju zdravlje i rast stanovništva.

Korporacije i vlada koje kontroliraju izvore vode u konačnici imaju moć nad preživljavanjem stanovništva. Lako je isplanirati nestašicu vode kako bi se kontroliralo ponašanje ljudi i utjecalo na stanovništvo regije.

U geopolitičkim sukobima, voda se može koristiti kao krajnji pregovarački čip. Do 2030. godine Ujedinjeni narodi predviđaju da će globalna potražnja za čistom vodom biti veća 40 posto od zaliha!

Budući da se 70 posto svjetske dragocjene vodoopskrbe koristi u poljoprivredne svrhe, svaka nestašica vode također će dovesti do nestašice hrane.

Za neke multinacionalne korporacije, ovo predstavlja priliku za preobrazbu poljoprivrede regije, prodajući poljoprivrednicima genetski modificirano sjeme koje je otporno na sušu. U biti, nestašica vode predstavljaju poslovnu priliku za kompanije koje proizvode GMO sjeme.

Voda je već poslovna prilika za korporacije poput Nestlea. Zašto je Nestleu dopušteno da crpi toliku količinu pitke vode iz područja Sjedinjenih Država, a zatim ima profit od svoje distribucije širom svijeta?

Zašto predsjednik Uprave Nestlea tvrdi da pristup vodi nije ljudsko pravo? Korporacije kao što su Nestle iskorištavaju isporuku vode diljem Sjedinjenih Država, ostavljajući regije ranjive na buduće nestašice.

Nestle izvlači vodu iz Velikih jezera i isporučuje ju sve do Kine. Neprirodna raspodjela vodoopskrbe u konačnici će eskalirati napetostima širom svijeta. Privatizacija vodoopskrbe uzrokuje neujednačenu distribuciju.

Privatizaciju vode pokrenula Svjetska banka i Agenda 21 Ujedinjenih naroda. Prema Programu Ujedinjenih naroda za zaštitu okoliša iz 2007. godine, lokalne vlasti, privatna poduzeća i zajednice moraju delegirati upravljanje vodnim resursima putem sustava “voda za profit”.

Što mislite, zašto vlade kriminaliziraju zemljoposjednike zbog prikupljanja kišnice na vlastitom posjedu?

Kada je Bolivija odbila svoje dužničke obveze prema Svjetskoj banci, izvori vode u zemlji su otišli je u jamčevinu, uzrokujući povećanje cijena vode za 400 posto.

Privatizacija vodoopskrbe omogućuje da elita ima lakši pristup vodi, dok siromašni pate s višim cijenama. Nema jednakog pristupa.

Na primjer, u gradu Limi u Peruu, elita plaća 30 centi po kubnom metru za čistu vodu iz slavine, ostavljajući najsiromašnijim obiteljima kontaminiranu vodu po cijeni od tri dolara po kubnom metru.

Ako bogati mogu kontrolirati vodoopskrbu, mogu učinkovito osigurati svoju budućnost.

U nekim područjima u Indiji, obitelji mogu platiti do 25 posto mjesečnih prihoda za vodu. Kada elita kontrolira vodu, oni mogu kontrolirati gospodarstvo i isplanirati nestašice vode kako bi siromašni patili, i kako bi se populacija smanjila.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Pored rata za Hrvatsku vodio se i rat za društvenu imovinu Hrvatske. Borila su se dva gospodarska lobija: zagrebački (Nikica Valentić, Franjo Gregurić, Franjo Luković…) i hercegovački (Miroslav Kutle, Ivić Pašalić, Božo Prka…)

Zagrebačka banka bila je privatizirana preko “tajnih privatizatora”, a “Elan” kupljen radi spašavanja Darka Ostoje i Čačićeva “Coninga”.

Izvršna se vlast i njezina moć iz legalnih institucija preselila u Tuđmanov ured. INA je protuzakonito stjecala vlasništvo nad desecima hotela, dok je PBZ plaćao HVO na dva računa. Jednim je upravljao Mate Boban, drugim Jadranko Prlić, a sve je odluke potpisivao Gojko Šušak bez odobrenja nadležnih tijela.

PBZ je postao samoposluga HDZ-a čiji su tajkuni dobivali kredite bez devizne klauzule! Najčuvanija “državna tajna” bila je da se novac deviznih rezervi trošio na tajkune i njihovo stjecanje društvenih poduzeća. Vladimir Zagorec dao je depozit za kredit Đuri Gavriloviću za kupnju “Gavrilovića”.

Kada se uzmu u obzir svi Manolićevi podaci, teško se oteti dojmu da je Domovinski rat izgleda trajao sve dok se ne “privatiziraju” najunosnija hrvatska poduzeća. Je li se zato išlo tako kompromisno na završetak rata i Srbima, u sklopu Plana Z-4, nudila i njihova vlastita moneta?

Tuđman je dao državnom odvjetniku dozvolu da istraži premijera Valentića, pa je smijenio njega, a ne Valentića. Zašto? Zato jer vam, zaključuje Manolić, jedni ljudi trebaju da osvojite vlast, a drugi da se njome okoristite.

Od devet poglavlja svoje knjige, Manolić je šest posvetio hrvatskoj politici prema BiH koja ga je sukobila s Tuđmanom. On ne sumnja u dogovor Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH u Karađorđevu, bez obzira što o tome nema pisanih dokumenata, premda, po mom saznanju, postoje snimke KOS-a koji je snimao njihov susret, jer je nakon Karađorđeva Tuđman ukinuo radijski program za Kosovo na Hrvatskom radiju.

Potpredsjednik Vlade BiH Rusmir Mahmutčehajić kazao je Manoliću da je Izetbegović za dogovor Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine znao već od prvih dana. Nakon formiranja Komisije za pitanje Bosne, koju je u ime Tuđmana vodio Duško Bilandžić, a u ime Miloševića Kosta Mihajlović, i njenog prekida s radom, taj “zemljopisni” posao nastavili su Hrvoje Šarinić i Vuk Obradović. Kako su dogovori jedno, a stanje na terenu donijelo drugo, Tuđman je zbog razaranja Vukovara kaznio Miloševića izlaskom Hrvata na referendum u BiH.

Rat s Bošnjacima

Može li se kazati da je to bio emocionalni dokaz Tuđmanove strateške konfuzije? Jer ako je htio dijeliti Bosnu, onda je to mnogo bezbolnije mogao učiniti neizlaskom Hrvata na izbore u BiH, čime se ova zemlja mogla podijeliti i bez rata? Na suđenju u Haagu Jadranko Prlić optužio je Tuđmana za podjelu BiH.

Do rata između Bošnjaka i Hrvata je moralo doći nakon kroatizacije općina Herceg-Bosne i progona Bošnjaka. Hercegovački lobi u Zagrebu pripremio je sastanak Bobana i Karadžića u Grazu, a zemljovidi su počeli dobivati planirani obris. Počelo je dvojno zapovijedanje, najprije u slučaju Bosanske Posavine. Tuđman je donio odluku o povlačenju HV-a iz Bosanske Posavine iako za to nije bilo ni jednog razloga za državni razlog Hrvatske i BiH, već je glavni geopolitički razlog bio osigurati koridor koji će povezati Republiku Srpsku i Srbiju.

Tuđman je tvrdio da sve u BiH čini kao predstavnik Zapada, posebno Velike Britanije i Amerike i da sam ne snosi odgovornost za svoju bosansku politiku. Kako je to izgledalo u praksi? Britanci su 15. travnja 1993. Šušku pokazali planove napada HVO-a na Ahmiće, Šušak je o tome obavijestio Tuđmana, ali se taj masakr ipak dogodio 16. travnja!

Njime je rukovodio Dario Kordić, lider HDZ-a u BiH. Iz ovoga se primjera vidi i sva licemjernost međunarodne zajednice, u ovom slučaju Velike Britanije, koja je imala vremena dan ranije upozoravati hrvatsku vlast na ono što će se dan kasnije dogoditi u Ahmićima i doći u Ahmiće dan prije zločina i spriječiti ga!

Manolićev je zaključak da je Hrvatska bila pokusni kunić na kojemu su velike sile provjeravale svoje doktrine. U ratu u BiH postojala su 628 logora, od toga su Srbi držali 580, Bošnjaci četiri, a Hrvati 44, za koje je znao Tuđman i njima se upravljalo iz Zagreba.

U BiH je poginulo 9000 tisuća Hrvata, a 25.000 tisuća je bilo ranjenih. Haaški je sud pripremao optužnicu protiv Tuđmana zbog HV-a u BiH, a Hrvatskoj su prijetile otvorene sankcije. Sabor je preventivno donio neistinitu Deklaraciju kako Hrvatska nije bila vojno prisutna u BiH.

Manoliću je sam Šušak priznao za koju je tajnu službu radio, ali on to 1994. nije htio dati u javnost da se njegov razlaz “ne shvati kao da sam htio rušiti Tuđmana ili Vladu”. Šušak je slovio kao “zakleti ustaša”, a otac njegove prve žene Crnogorke bio je visoki oficir JNA, a druge žene nosilac partizanske spomenice 1941. dok mu je brat bio sekretar u Sekretarijatu za narodnu obranu.

Tuđman se htio riješiti Mesića imenovanjem za ambasadora u Francusku, koji je na to odgovorio: “Je li to ono parkiralište gdje je poginuo sarajevski mafijaš Juka Prazina? Ja nisam Juka Prazina, mene ne možeš samo tako ubiti. Morat će se znati tko je to naložio”, aludirajući da su pod Tuđmanovim i Šuškovim patronatom ubijeni čelnici političkih stranaka. U obavještajnom izvještaju od izvora s Kaptola rečeno je da je biskup Jezerinac imao informaciju da je ministar Šušak, preko Perkovića, organizirao ubojstva Paradžika, Kraljevića, Barešića i drugih.

Čeka se druga knjiga

Manolić je i nakon razlaza ostao u kontaktu s Tuđmanom i prenosio mu informacije, primjerice, američkog obavještajnog časnika Roberta LeGoffa kako SAD više ne može tolerirati hrvatsku politiku u Bosni, rat protiv Muslimana, kriminal i korupciju koju vodi političko i vojno rukovodstvo Herceg-Bosne. Američka strana nije htjela da o tim odlukama o Bosni prije sazna Šušak negoli Tuđman, pa je zbog toga Manolić bio odabran za prenositelja te obavijesti.

Tuđman se tek nakon toga sukobio s hercegovačkim lobijem, ali nije uspio u micanju Šuška s vlasti iako je postojala snimka na kojoj Šušak govori da je Tuđman samo privremeno rješenje. Tuđman ga je ipak uspio maknuti iz svoje grupe za preferans.

U posljednjem devetom poglavlju Manolić raspravlja o Stepincu kao mučeniku velikog nadmudrivanja Vatikana i jugoslavenskih vlasti te da su u SKOJ-u i partizanima čitali Stepinčeve antinacionalističke propovijedi. Postoji priča da je Tito naredio oficiru Ozne da u metežu oslobođenja Zagreba likvidira Stepinca što je spriječio Krajačić. I još mnogo sličnih priča i obilje podataka.

U čuvanju državne tajne Manolić je poprilično selektivan pa nekim sudionicima otkriva a drugima prešućuje imena, čuvajući valjda to kao poslasticu za najavljenu drugu knjigu “Obavještajni rad i domovina”. I za nju će, kao i za ovu, vrijediti Krajačićeva maksima: “U obavještajnom radu nema istine, istina je ono u što vjeruješ da je istina.”
 
(slobodnadalmacija.hr)

Tim Orešković izabran je da zada zadnji udarac Hrvatskoj?! Nekada moramo dotaknuti dno i rasprodati sve ono što su Hrvatski građani stvorili u Jugoslaviji

‘Postupak javne nabave usluga savjetnika za početnu i neovisnu ocjenu portfelja trgovačkih društava u vlasništvu Republike Hrvatske prije donošenja odluke o privatizaciji trgovačkih društava u vlasništvu RH’- naziv je javnog natječaja objavljenog na službenim stranicama, što u prijevodu znači da se traže radnici koji će procijeniti državnu imovinu, prije nego ju predaju u privatne ruke.

Na popisu su čak 54 tvrtke koje su u hrvatskom vlasništvu a koje bi uskoro mogle biti vlasništvo privatne klike. Među tvrtkama koje se procjenjuju su u Hrvatske šume, Hrvatske autoceste, HEP, Plinacro, Hrvatska lutrija, ACI, Jadrolinija, Zračne luke, Hrvatska pošta, Petrokemija i Brijuni Rivijera.

Drugim riječima apsolutno sve što je danas hrvatsko, uskoro bi moglo biti privatno, što je samo korak do potpunog rastakanja države. Odnosno do nestanka države koja će se pretvoriti u niz sestrinskih tvrtki korporacije RH d. o. o.

Vode su nam privatizirane što znači da ‘privatnik’ može zavrnuti pipu kad bud želio, šume će nam biti privatizirane što znači da možda više nećemo moću šetati šumom bez dozvole. (S tim su već počeli).

I autoceste će privatizirati što znači da ako netko odluči, više ih nećemo moći koristiti, i žalosno je da Hrvatska šuti na apsolutnu raspodjelu hrvatske zemlje u privatne ruke, odnosno u ruke elitnih glavešina o čijoj ćemo milosti ili nemilosti i ucjenama na kraju ovisiti – svi.

Kao što smo u startu pisali Tihomir Orešković je lik koji je kao zagovornik globalizma, i korporatizma radio dugi niz godina prije nego li je neizabrano, i po nama nedemokratski došao na čelu države kojom sada upravlja kao da je najobičnija tvrtka, a hrvatski ljudi njezini zaposlenici – bez ičega svojega.

To je zapravo i krajnji cilj, te samo jedan korak do apsolutne kontrole stanovništva koje ne smije ništa posjedovati – po nalogu vrhuške koja zapravo vlada. I čini nam se kako je Tim Orešković u Hrvatsku poslan samo zbog toga – U ime novog svjetskog poretka Hrvatskoj zadati posljednji udarac. No, tko vidi, vidi, a tko ne….

Mislite da vam u krajnjem slučaju ostaju vaše kuće i zemljište? Grdno se varate, i njih vam mogu oduzeti.
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Vlada Tihomira Oreškovića i formalno je u krenula u privatizaciju preostalih državnih tvrtki. Kreće kraj svega što znamo kao normalno

Naime, Državni ured za upravljanje državnom imovinom objavio je natječaj u kojem se traže savjetnici za “početnu i neovisnu ocjenu portfelja trgovačkih društava u vlasništvu RH prije donošenja odluka o privatizaciji”.

Na listi se nalazi 54 tvrtki među kojima su Hrvatske autoceste, Janaf, HEP, Plinacro, Hrvatske šume, Hrvatska lutrija, ACI, Jadrolinija, Zračne luke, Hrvatska pošta, Petrokemija i Brijuni Rivijera.

Natječaj je otvoren do 3. svibnja ove godine, a traže se ocjene stanja za “prodaju trgovačkih društava bez prethodno obavljenog restrukturiranja” i “prodaju trgovačkih društva uz prethodno obavljeno restrukturiranje”. Postoji i treća opcija. To je zadržavanje u vlasništvu s ili bez restrukturiranja trgovačkog društva.

“Sve što nije strateško treba privatizirati da bi se kapital investirao za investicije koje će dovesti do smanjenja duga i bolje i uspješnije Hrvatske”, rekao je premijer Orešković 15. siječnja ove godine kada se vratio iz austrijskog Kitzbühela gdje je razgovarao s financijašima i kupcima državnog duga na neformalnom druženju u organizaciji bankarske grupacije UniCredit.

U natječajnoj dokumentaciji navedene su i tvrtke koje su od strateškog i nacionalnog značaja pa je nejasno zašto nisu izuzete, odnosno zašto raditi ocjene portfelja prije odluke o privatizaciji ako ih se na kraju zaista ne misli i prodati.
 

 
(index.hr/uredio:NSP)

NA PARTIJKOM KONGRESU UPOZORIO: NEĆE BITI PRIVATIZACIJSKIH SHEMA I ŠOK-TERAPIJE, ONO ŠTO SU ZEMLJE BALKANA ODAVNO PROŠLE

Kubanski lider – Raul, mlađi od braće Castro – najavio je na 7. konkgresu komunističke partije te zemlje unošenje “konceptualnih novina” u nacionalni ustav, ali je istovremeno poručio i unutarnjoj oporbi i Amerikancima koji je podržavaju: “Restauracije kapitalizma na Kubi neće biti” .

Delegatima kongresa je rekao: “Nismo naivni da ne znamo da postoji utjecaj moćnih vanjskih snaga koje rade na širenju mogućnosti nedržavnih snaga upravljanja radi instaliranja” agenata promjena “u nadi da završiti s revolucijom i socijalizmom na Kubi”.

Raul je otkrio da misli na SAD i naglasio da je Washington riješio staviti točku na kubansku revoluciju – unatoč obnovi diplomatskih odnosa između dvije zemlje i prijateljskim riječima koje je Barack Obama izgovarao u Havani.

Istaknuo je da će Kuba sačuvati svoj jednopartijski sustav jer je on “oružje za zaštitu socjalizma”. Još je upozorio članove partije:

“Danas moramo biti oprezniji nego bilo kada! Washington nije odustao od svojih namjera, samo mijenja metode. Mi sa SAD imamo namjeru graditi odnose na bazi civilizirane koegzistencije, novi tip odnosa kakav među nama nkada nije postojao. Ali, bez odricanja od svojih suverenih principa “.

Otovreno je zatražio od Washingtona da obustaviti programe sračunate za promjenu socijalnog, ekonomskog i političkog sustava na Kubi. U nastavku je poručio Amerikancima:

“Neka nitko ne računa na to da će se Kuba odreći principa svoje revolucije i da će praviti ustupke na štetu svog suvereniteta i neovisnosti ili da će odstupiti o svojh ideala. Državna svojina i državno upravljanje ostaju temelj našeg sustava “.

Objasnio je da biti dozvoljena i poticana mala privatna poduzeća i upozorio: morat će djelovati u strogo postavljenom okviru i neće smjeti biti sredstvo za bogaćenje i “koncentraciju vlasništva”.

Precizirao je također: da će zemlja i dalje funkcionirati na “idejama Marttija, marksizmu-lenjinizmu, mislima povijesnog lidera revolucije Fidel Castra i na dostignućima revolucije”.

Raul je posebno ukazao da SAD još nisu sasvim demontrale ekonomsku blokadu Kube i da je to preduvjet za normalizaciju odnosa jer blokada, kako je rekao, ima “efekte zastrašivanja eksteritorijalnog karaktera”.

Još je kao uvjet za normalizaciju postavio – i vraćanje Kubi baze Guantanamo i teritorija oko nje koju su Amerikanci okupirali.

Raul Castro je govorio dva sata i na kraju ponovio: na Kubi neće biti “privatizacijskih formula” niti “šok terapije”.

Pogledajte u domunetarnom filmu
“Doktrina šoka – The Shock Doctrine (2009.)” kako to radi SAD drugim zemljama:
 

 
(fakti.org/uredio:NSP)

2017. godine G20 kreće s dijeljenjem svih informacija zbog poreza i naplate poreza. Bilo koji kredit, račun u banci, bilo koja transakcija biti će prijavljena u zemlji gdje imamo boravak

Sve ove operacije nemaju veze s terorizmom ili zaustavljanjem terorizma.

Sve se snima, sve se trajno pohranjuje u državi Utah, svaki razgovor se snima, svaka SMS poruka se snima, svaki e-mail se snima, sve što ste pisali na računalu se snima i pohranjuje, a kada novinari postavljaju pitanja jesu li nam tako oduzeta sloboda i privatnost, uvijek dobiju isti odgovor: preventivna zaštita od terorizma.

Svaki čovjek ima dosje!

2017. godine G20 kreće s dijeljenjem svih informacija zbog poreza i naplate poreza. Bilo koji kredit, račun u banci, bilo koja transakcija biti će prijavljena u zemlji gdje imamo boravak. Sve ove operacije nemaju veze s terorizmom ili zaustavljanjem terorizma.

Poznato vam je da Vlada, kada se zadužuje, mora dati u zalog državne obveznice. Skok kamata (koji će proizvesti svjetski masonski bankari ) će uzrokovati skok libora ( za one koji ne znaju, libor je kamatna stopa po kojoj banke posuđuju državama novac) na sve kredite bili oni u kunama, eurima, dolarima ili kunski minus u banci.

Ministar financija će morati to kamatno povećanje kompenzirati povećanjem poreza, trošarina i raznih drugih davanja. Interakcija je pad životnog standarda, cvjetanje crne ekonomije i put prema bezgotovinskom društvu. Hrvatski građani su se u više navrata našli u sličnim situacijama zbog čega su ulazili u kredite i na sve moguće načine tražili rješenja za golo preživljavanje.

Sve je dobro dok građani imaju što dati u zalog (zemlju, stan) ili posuditi u rodbine, ali kada i to presahne građani će postati beskućnici poput onih koje gledamo u američkim filmovima. Oni koji mogu shvatiti o čemu govorim su spremni na takve događaje koji se ciklički ponavljaju. Kupuju zlatnike od 1 unce koji će u takvoj situaciji biti temelj trgovine na crno, kupuju zemlju da mogu saditi kako bi se prehranili, spremaju, poput vrijednih mravi, zalihe hrane koje mogu trajati i slično. Žalosno, ali istinito.

Zašto se svjesno i planski ide u uništavanje ljudi!?

Taj smjer je zacrtan u dokumentima UN-a i ima naziv AGENDA 21 ili AGENDA ZA 21 STOLJEĆE. Ideja o uništenju ljudi nastala je u Rockefellerovom Rimskom klubu.

Ekonomisti znaju da razvojem tehnologije dolazi do promjena u društvenim odnosima. Izumom parnog stroja svi ljudi su bili tjerani iz sela u grad, da bi radili u tvornicama. Razvojem informatike, robotike i automatike grade se tvornice s minimalnim učešćem ljudi u proizvodnom procesu. I tako su ljudi postali veliki višak ili kako ih ovi krojači naših sadašnjih i budućih života hladno nazivaju “beskorisni potrošači resursa”.

Ekonomski model Miltona Friedmana ne predstavlja kapitalizam. Prve privatizacije provedene su za vrijeme vojne hunte u Čileu, nastavila je Margaret Thahcher, a u Jugoslaviji Ante Marković i taj se proces odvija neprekidno svugdje gdje je „mekan“ teren, odnosno tamo gdje su političari nedovoljno domoljubni i potkupljivi. Jedan od takvih procesa se dogodio i u Hrvatskoj.

O načinu kako je provedena privatizacija i kako su radnici ostali bez ičega, što mnogima ni dandanas nije jasno, već smo pisali. Koga interesira tko i na koji način je opljačkao hrvatski narod neka ide na našu web stranicu i pročita tekst „ Tuđman i HDZ-ove komunjare su uništile Hrvatsku“. Protuustavnom privatizacijom je ukinut temeljni dohodak svim građanima Hrvatske.

Kako radno sposobni ljudi nemaju temeljni dohodak i nemaju posao, dolazi do svakodnevnog bankrota što je tek prvi korak u Rockefellerovoj Agendi 21 koju provodi UN, MMF i Svjetska banka. Iza bankrota ljudi, otimanja svih vlasništva slijedi ukidanje svih ljudskih prava u koje se uključuje i pravo kretanja. Postati ćemo isti kao i svi oni beskućnici koje gledamo u američkim filmovima.

Zahvaljujući izbornim prijevarama za koje znamo i koje smo otkrili, ali se nemamo kome žaliti jer DIP i Ustavni sud ne štite građane nego provode zadane zadatke gazda Agende 21, na vlasti se stalno izmjenjuju dvije političko-partijske ćelije (HDZ I SDP) i zadužuju Hrvatsku koja dug više ne može vratiti već samo plaćati kamate.

Kredite ćemo dobivati dok se ne rasprodaju preostali državni ili narodni resursi ( narodno ili državno znači vlasništvo svih građana Hrvatske, samo nikako to da shvatimo), a to su ceste, vode, koridori, šume, HPB, HEP…, nakon čega slijedi bankrot Hrvatske, odnosno bankrot njenih građana.

Državu i građane možemo spasiti od bjelosvjetskih hohštaplera i naših kupljenih političara jedino na način da poništimo privatizaciju, uhitimo bankare, režimske medijske urednike i kupljene političare, koji su isključivi i jedini krivci za stanje u državi.
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Globalnim financijskim sustavom upravlja obitelj Rothschild, a svoju moć održavaju krađom i eksploatacijom! Čitav njihov sustav se temelji na ogromnoj prijevari jer novac ne postoji u obliku u kojem ga mi vidimo. Papirati i kovani novac u džepu nisu ničim pokriveni. Oni vrijede samo onoliko koliko nas uvjeriti da vrijede

To su samo bezvrijedni papirići (mjenice ili jamstva da će određeni iznos biti isplaćen) i komadi metala za koje su nas prevarom naveli da ih shvatimo ozbiljno. Veći dio “novca” čak i ne možete posjedovati. To su samo znamenke na zaslonu računala. “Novac” se pušta u promet putem onoga što mi nazivamo “posudbom”, ali što zapravo znači taj pojam? To je samo sustav koji nas drži u uvjerenju da postoji.

Preskupo ništa

Banke nam ne posuđuju ništa, a mi im za to plaćamo čitavo bogatstvo. Obiteljske loze, posebno Rothschildovi, već stoljećima kontroliraju vlade i bankarski sustav i diktiraju zakone u području financija, te uvode ono što se naziva “frakcijsko posuđivanje rezervi”. Ono bankama dopušta da pozajme barem deset puta više od onoga što posjeduju u svojim rezervama.

Drugim riječima, posuđuju “novac” koji ne posjeduju i koji ne postoji – pod nazivom “kredit” – i naplaćuju kamatu na njega. Kada odete u banku posuditi novac, recimo 50.000 eura, morate im dostaviti “jamstvo”, tako što ćete staviti hipoteku na svoju kuću, zemljište, automobil ili tvrtku koja će pripasti banci ukoliko ne otplatite svoj dug. Što vam banka zauzvrat daje? Ništa. Na vaš račun upiše 50.000 eura – i to je to. Tih 50.000 zapravo nema – to je nepostojeći “kredit”.

Recimo da date nekome ček na 20.000 od tih originalnih 50.000, a primatelj položi taj novac u drugu banku. Tada ta druga banka može posuditi deset puta 20.000 eura nekim drugim klijentima, potpuno legalno, i naplati im kamatu! Ukoliko pratite tih originalnih 50.000 eura iz banke u banku, iznos “kredita” koji tako nastane cirkulirajući kroz bankarski sustav je potpuno fantastičan. Banke zarađuju, svi ostali samo plaćaju kamate!

Ovdje govorimo o samo jednoj pozajmici koja, prije svega, nastaje ni iz čega. U mojim knjigama sam predstavio dokument pod nazivom “Tiho oružje za tihi rat”. To je insajderski priručnik o tome kako kontrolirati mase uporabom “tihog oružja” mentalne i emocionalne manipulacije. Dokument posebno izdvaja Mayer Amschel Rothschilda, kao i energetski financijski sustav koji je evoluirao iz njegovih zamisli. U njemu se kaže: “Gospodin Rothschild je davao svoje mjenice (bezvrijedne “pozajmice”) pojedincima i vladama. To je dovelo do pretjeranog samopouzdanja. Tada je novac učinio nedostižnim, pooštrio kontrolu sustava i pokupio jamstva na koje je dobio ugovorno pravo. Tada je ciklus ponovljen.

Takvi pritisci su se mogli upotrijebiti da se započne rat. On bi kontrolirao dostupnost valute kako bi utjecao na to tko će u ratu pobijediti. Vlada koja bi mu dopustila da kontrolira ekonomski sustav, dobila bi njegovu podršku. Povrat pozajmice bi bio garantiran ekonomskom pomoći neprijatelju dužnika. Profit nastao ovom ekonomskom metodologijom čini gospodina Rothschilda sve bogatijim i on je u sve većoj mogućnosti proširiti svoje bogatstvo. On je shvatio da će, zbog pohlepe javnosti, vlada pristati na tiskanje novca iznad propisane razine (inflacija) pokrića plemenitim metalima ili proizvodnjom roba i usluga (bruto nacionalnog proizvoda, BDP-a).

Na taj način Rothschildovi dolaze u posjed Vlada i većeg dijela svijeta. Ključni faktor je kamata na novac. Ukoliko se novac pusti u promet bez kamate i nema kamata na novac u bilo kojem obliku, on bi se vratio u svoju pravednu ulogu jedinice razmjene energije koja nadilazi ograničenja razmjene. Čim se uvede kamata nastaje problem, jer početi zarađivati ​​od novca i on više ne služi ljudima, već ih porobljava.

Bez kamate – opasno po život

Bankarski kreditno-kamatni sustav znači da jedinica razmjene ljudskog rada od samog početka ulazi u opticaj u obliku duga. Vlade mogu doći do vlastitog novca bez kamata da bi platile javne usluge, ali umjesto toga one ga posuđuju iz bankarskog sustava, a stanovništvo je prinuđeno da ga vraća uz kamatu. Ista je situacija i kod fizičkih i pravnih osoba.

Vlade ne koriste vlastiti, beskamatni novac, jer ih kontroliraju obitelji, koje kontroliraju i banke, prije svega Rothschildi. Oni su izvršili i atentat na Abraham Lincolna onda kada je on počeo ispisivati ​​beskamatni novac pod nazivom “Greenback” kojim je želio financirati Sjever u Američkom građanskom ratu.

Rothschildi su financirali obje strane u Građanskom ratu, baš kao što to rade u svim ratovima koje započnu, ali je Lincoln na kraju odbio platiti njihove ogromne kamate. “Geenbeck” sustav je toliko dobro funkcionirao da je Lincoln razmišljao ga uvesti kao stalni način financiranja vlade. To bi, za Rothschilde, bila najveća noćna mora, te je londonski časopis “Times” koji je pod kontrolom te obitelji, objavio sljedeće:

“Ukoliko ta neprikladna financijska politika, koja porijeklo vodi iz Sjeverno-američke republike, postane trajno rješenje, tada će vlada sebi besplatno osigurati novac. Na taj način će doći do svog novca koji joj je potreban za obavljanje trgovine. Postat će prosperitetnija nego ijedna ranije u povijesti civiliziranih vlada u svijetu. Mozak čitave operacije i bogatstvo svih zemalja biti će u Sjevernoj Americi. Ta vlada mora biti uništena, jer će u protivnom ona uništiti svaku monarhiju na planeti.”

Rothschildi su organizirali atentat na Lincolna koji je izveo John Burt 1865. godine, a to je bio i kraj “Greenback” politike.

Na dan 4. lipnja 1963. godine, predsjednik John F. Kennedy potpisao je izvršnu naredbu 11110 po kojoj se Tajniku za financije SAD dozvoljava pustiti u promet 4,29 milijardi dolara beskamatnog novca, pod nazivom “srebrni certifikati” koji su isključili iz igre Rothschilde i njihovu privatnu “središnju američku banku”, Federalne rezerve.

Dana 22. studenog 1963. godine izvršen je atentat na Kennedyja i njegov sljedbenik, Lyndon Johnson, koji je nazočio atentatu, napustio je tu politiku. JFK je ubijen iz mnogo razloga, uključujući njegovo suprostavljanje izraelskom nuklearnom programu i eskalaciji rata u Vijetnamu. Lyndon Johnson, marioneta Rothschildovih, podržavao je oba.

Međutim, Kennedy je, prije svega, uklonjen zbog beskamatnog novca, a još od tada su Rothschildi u ratu sa Kenedijevima. Bobi Kennedy, brat Johna F. Kennedy-ja, i njegov sin, John Fitzerald Kennedy mlađi, bili su još neke žrtve na koje su Rothschildi izvršili atentat. Neki istraživači tvrde da je izraelska obavještajna agencija Mosad bila umiješana u atentat na Johna F. Kennedy-a i to je krajnje razumljivo. Mosad, jedna od najzlokobnijih organizacija na zemlji, ne predstavlja Izrael, već Rothschilde koji posjeduju Izrael. Možete vidjeti zbog čega predsjednici, premijeri i ostali rade sve što Rothschildi zahtijevaju od njih, jer znaju kakve ih posljedice čekaju ako se ne ponašaju tako.

Bum i krah

Postoji još jedan važan aspekt razumijevanja kamate na novac: kada uzmete kredit, banka “kreira” iznos “pozajmice” u obliku “kredita”. To zvuči očigledno i jednostavno, izuzev jedne stvari. Vi ne vraćate samo pozajmicu, već pozajmicu uvećanu za kamatu, a kamata nije “stvorena”, to je samo prosta brojka. To znači da nikada nema dovoljno “novca” u opticaju da se otplate sve postojeće pozajmice i kamata.

To je od fatalnog utjecaja na ljudsku slobodu i smišljeno je samo i jedino zbog toga da se pobrine da nekretnine i imovina nakon bankrota i gubitka zbog nemogućnosti otplate pozajmice, ostanu unutar sustava. Sve je to dio energetskog paketa Rothschildovih koji omogućava kretanje bogatstva i energije ljudi u njihovom smjeru. Fantastične sume novca koje izdvajate na ime poreza idu ravno u privatne banke da bi se isplatila kamata na “novac” kojeg vlada može sama sebi osigurati i to bez kamate.

Ono što nazivamo “privatizacijom” je prodaja državne imovine kao odgovor na dug koji stvaraju banke. Najsiromašnije zemlje u svijetu predaju kontrolu nad svojim zemljištem i resursima Rothschildovim bankama onda kada nisu u mogućnosti otplatiti pozajmice, izmišljene specijalno zbog toga da bi ih namamile u zamku. Zaduživanje je izmišljeno da zamijeni fizičku okupaciju resursima bogatih i strateški pozicioniranih zemalja.

Čim se država nađe u dužničkom odnosu prema Rothschildovim bankarima zbog nepostojećeg kredita, ona je prisiljena predati kontrolu nad njenim unutarnjim poslovima bankama, Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu (MMF-u).

Tada joj oni diktiraju ekonomsku i socijalnu politiku na svim razinama. Svjetska banka i MMF su “kćeri-tvrtke”, u potpunosti u rukama Rothschilda koje uvijek na čelu imaju njihove ljude. Siromašne zemlje koje su u dugovima muku muče s otplatom kredita, bivaju prinuđene da štede na socijalnim programima, zdravstvu, obrazovanju i humanitarnim projektima da bi bankama otplatile “dug”.

Svijet ne mora živjeti u siromaštvu i konfliktima. Njime se manipulira biti tako da bi bio u skladu s planom obiteljskih loza o globalnom diktatoratu. Kontrolom izdavanja “novca” putem kredita, Rothschildi kontroliraju čitavu svjetsku ekonomiju, kao što je i opisano u “Tihom oružju za tihi rat”. Po vlastitoj želji mogu je razviti ili uništiti. Depresija koja je započela 2008. godine je još jedna tvorevina Rothschilda kako bi još više centralizirala globalne financije i uvela dugoplaniranu svjetsku centralnu banku. Rothschildi već stoljećima kreiraju bumove i krahove da bi unaprijedili vlastite ciljeve, a to je vrlo jednostavno kada imate u svojim rukama kamatu na novac i kontrolirate protok “valute”.

Razlika između “bumova” i krahova je iznos “novca” u opticaju, kao i njegova percepcirana vrijednost. I jedno i drugo kontroliraju Rothschildi. Oni i njima srodne obitelji odlučuju o tome koliko će novca biti tiskano i pušteno u promet preko banaka i vlada koje oni kontroliraju. Rothschildi simuliraju “bum” tako što učine kredite dostupnim (stavljajući velike količine “novca” u promet), što populaciju dovodi u dužničko ropstvo tijekom onoga što se ekonomski može okarakterizirati kao “dobra vremena”.

Zatim oni dovode do kraha gospodarstva tako što pronalaze izgovor da povuku novac iz opticaja i učine kredite nedostupnije. Pravne i fizičke osobe ne mogu otplatiti svoje pozajmice, jer nema dovoljno novca u opticaju da bi se održala gospodarska aktivnost, a Rothschildi prikupljaju plijen u vidu kolaterala, položenih kao jamstva prilikom uzimanja pozajmica od banke. To također i dramatično smanjuje broj postojećih tvrtki, a njihove proizvode i tržište preuzimaju Rothschildove korporacije da bi dalje centralizirali svoju globalnu ekonomsku moć.

Ista je situacija i sa vladama. Kada depresija desetkuje prihode vlada one se i dalje zadužuju da bi održale potrošnju, a kontrola Rothschilda nad vladama i njihovim agencijama nastavlja rasti. Zapravo, barem u velikom broju slučajeva, vlade, uključujući i vladu SAD-a i Velike Britanije, nalaze se u dužničkom ropstvu prema Rothschildima – još od 30-ih godina prošlog stoljeća.

Tehnika Rothschilda

Ovdje sam precizno opisao što se dogodilo tijekom godina “buma” sredinom 90-ih, nakon čega je došlo do kraha u jesen 2008. godine i posljedične “kreditne krize”. Sve je to maslo Rothschilda i njihovih lakeja, kao što su Alan Greenspan, predsjedavajući Rothschildovih američkih Federalnih rezervi i njegov sljedbenik, Ben Bernanke, kojeg je, naravno, ponovno imenovao – Barack Hussein Obama.

Rothschildi već stotinama godina smjenjuju te cikluse, uključujući i krah Wall Street burze 1929. godine i Veliku depresiju 30-ih. Isuviše plaćeni ekonomisti i njihovi puleni, od koje većina nema pojma što se događa, reći će vam da su krahovi i bumova dio uobičajnog “ekonomskog ciklusa”. Kakva glupost. To je sistematična manipulacija da se pokradu svjetska bogatstva.

Rothschildi i obiteljske loze barataju sa trilionima dolara dnevno na svjetskim burzama i diktiraju da li će cijena dionica porasti ili se smanjiti, tj. hoće li burza doživjeti procvat ili krah. Krahovi burzi se ne događaju tek tako – oni se režiraju. Ukoliko znate da će se dogoditi krah, jer ćete to sami prouzročiti, znate i kako prodati dionice kada one imaju najvišu vrijednost i ponovno ih kupite onda kada do kraha dođe.

Na taj način možete značajno povećavanje svoju imovinu i dođete u posjed tvrtka za samo djelić njihove cijene prije nego što manipulacijom dovedete do kolapsa. Klasični primjer ovoga je slučaj Nathan Rothschilda tijekom bitke kod Waterlooa 1815. godine. Da je engleski vojvoda od Wellingtona dobio bitku, londonska burza bi procvjetala. Ukoliko bi francuski lider Napoleon prevagnuo, ona bi doživjela kolaps.

Rothschildi su predvodili jednu informacijsku i špijunsku operaciju, zapamćenu kao najbržu i najefektivniju u Europi s jednom širokom mrežom kontakata koji su koristili kodove i golubove-pismonoše za brzu i tajnu komunikaciju. Ta obavještajna mreža će se, na kraju, razviti u Mosad, izraelsku obavještajnu službu danas, kao i CIA i modernu verziju britanske obavještajne službe. Na najvišoj razini, oni su ista organizacija, zajedno s mnogim drugim nacionalnim sigurnosnim agencijama, kao i poštanskim i kurirskim službama, uključujući i službu “Federal Express” koja je u rukama Rothschilda. To je omogućeno putem organizacije tipa paukove mreže ili sustava piramide u piramidi, ovisno o tome koju analogiju preferirate.

Tko izaziva ratove?

Investitori na londonskoj burzi su 1815. godine znali da je obavještajni sustav Rothschilda bio bolji nego onaj koji je imala britanska vlada i to ne samo zato što su Rothschildovi kuriri bili jedini koji su imali dozvolu da prolaze i kroz britanske i kroz francuske blokade. Kako je bitka odmicala, sve su oči bile uprte u Nathan Rothschilda. Da li je pobijedio Wellington ili Napoleon? Rothschildi su dali signal svojim agentima da počnu prodavati dionice i svi su slijedili njihov primjer vjerujući da Rothschild mora imati informaciju da je Wellington izgubio. Tržište je opalo za 98% posto zbog panike, a investitori su izgubili bogatstva – ali ne i Rothschild. On je imao pravu informaciju skoro dan ranije nego što je stigla službena vijest da je Wellington odnio pobjedu.

Kada je tržište propalo, Nathan Rothschild je poslao još jedan kodiran signal svojim agentima i oni su počeli kupovati nevjerojatan broj dionica po mizerno malim cijenama. Kada je to učinio, u London je stigla službena vijest da je pobijedio Wellington. Cijene dionica skočile u nebesa i procjenjuje se da je Rothschild uvećao svoje bogatstvo i imovinu 20 puta. Od tada oni kontroliraju britansku ekonomiju, pa stoga i vladu, bez obzira na to koja partija je službeno “na vlasti”.

New York “Times” je 100 godina kasnije izvijestio da je unuk Nathan Rothschilda zatražio sudsku odluku da se iz tiska povuče knjiga u kojoj je bilo više detalja o “prijevari kod Waterlooa“, ali je njegov zahtjev odbijen.

Na taj način se manipulira i to se svakodnevno događa širom svijeta. Globalne financije, bez obzira da li su to bankarstvo, burze ili bilo što drugo, su čisti trik povjerenja. Kada ljudi imaju povjerenja, oni kupuju i investiraju i ekonomija jača. Kada izgube povjerenje, oni ne kupuju i ne investiraju i ekonomija slabi. Sve što je potrebno je neoptimistična ekonomska prognoza nekog od financijskih glasnogovornika Rothschildovih ili glasine o ekonomskim problemima i kuća od karata preko noći pada. Rothschildi su u tome stručnjaci.

Oni i njihov bankarski kartel financirali su obje strane u praktično svakom ratu od 1800. godine na ovamo – koje su oni putem svojih agenata u vladama, vojsci i obavještajnim službama i započeli. To je koštalo života najmanje stotinu milijuna ljudi (75 milijuna samo u dva svjetska rata) i dozvolilo vladama i ljudima da budu kontrolirani putem otplate dugova.

Kada ratovi unište zemlje, Rothschildov bankarski kartel im posuđuje još novca kako bi se rekonstruirale – uz kamatu, naravno. Oni, također, posjeduju i čitavu vojsku tvrtki koje izravno prodaju oružje za basnoslovne profite, a još više putem davanja zajmova vladama da isto to nabave. Kao što je Guttle Schnapper, žena Mayer Amschel Rothschilda, rekla prije nego što je umrla 1849. godine: “Da moji sinovi ne žele ratove, njih ne bi ni bilo.”

Računala – predatori

Današnji novčani sustav Rothschildovih funkcionira putem mreže super-računala koji su povezani s onima na burzama i tržištima novca i upravljaju virtualnim monopolom pod nazivom “trgovina visoke frekvencije”. Ona predstavlja 70% posto ukupne razmjene i može obraditi milijune trgovina u sekundi. Proširila je dnevni obujam trgovinske aktivnosti za 164% posto od 2005. godine i dramatično povećala brzinu po kojoj se, po njihovoj volji, svjetska bogatstva mogu prikupiti ili uništiti.

Putem sustava koji se zove “algoritmi predatori”, koji podržava umjetna inteligencija, ključni igrači su u mogućnosti da dominiraju svjetskim financijama kao nikada prije. Oni plaćaju ogromne sume za pristup računalima burze da bi imali prilike vidjeti potencijalne kupnje prije nego što se one obave i tada upotrijebe fantastičnu brzinu vlastitih super-računala da bi ih u toj kupnji pretekli. Manji trgovci nemaju šanse u tom natjecanju, jer sustav Rothschilda kontrolira sve.

Joseph Saluzzi, iz brokerske kuće Themis Trading u New Jerseyu, rekao je sljedeće: “Mi smo samo miševi koji igraju oko nogu slonova kapitala i njihovih super-računala”. Kada komentatori govore o užasnim vremenima za bankarski sektor, oni promašuju temu. Da, loše je za one koji gube svoju ušteđevinu, domove i radna mjesta. Međutim, Rothschildi i njihova pridružna mreža obiteljskih loza, posjeduju sustav i diktiraju pravila igre. Kao što sam ranije rekao, ukoliko posjedujete nogomet kao igru, nije bitno koji će tim savladati koji, jer kogod da pobijedi, vi i dalje u rukama držite konce. Tvrtka Merrill Lynch je možda propala, ali ukoliko pratite trag tajnog vlasništva, vidjet ćete da ju je apsorbirala Bank of Amerika, još jedna banka u vlasništvu Rothschilda. Igra se nastavlja samo ovaj put s manje imena na popisu.
 
(treceoko.rs)

“Donesen je zakon o ovrhama koji je upućen isključivo na siromašne građane Republike Hrvatske. U toj prevari i napadu sudjeluju svi, pa i javni bilježnici koji su u tome kompotu, gruntovnice, također. U tijeku je dogovorni rat protiv siromašnih ljudi kako bi prostor mogao totalno preuzeti. Oni žele uzeti prostor i sve resurse građanima Republike Hrvatske od voda preko zemljišta i šuma!”

Hrvatska je pred rasulom. Broj blokiranih građana rapidno raste iz sata u sat i iz dana u dan. Broj deložiranih ljudi puni prihvatilišta dok njihova imovina biva doslovno ukradena. Vidljiv je napad “sirovih” banaka na malog čovjeka, ali i pogodovanje države koja je bankama pružila plodno tlo za pljačku hrvatskog naroda.

Još prije nekoliko godina, pravnik, zviždač, publicist i bloger, Sulejman Tabaković glasno je vikao u kojem smjeru će to sve ići i kako se Hrvatska pljačka pred očima svih. Nitko ga nije čuo, a sada se sve ostvaruje.

Ubrzo je cenzuriran i maknut sa medijske scene. Ne daju mu govoriti sakrivajući brutalnu istinu o hrvatskom narodu koji će ako se ovako nastavi ostati bez ičega, apsolutno ičega. Pravnik, Sulejman Tabaković progovara za portal dnevno.hr ističući glavni problem hrvatskog sustava, a koji je sve namjestio kako bi pljačka mogla neometano teći.

“Vlada je donijela zakon koji je usvojen 2005. godine, od strane SDP-a, a kasnije je potvrđen izmjenom Ustava, članka 35. stavak 2., o poništenju pretvorbe i privatizacije i nezastarjevanju kaznenih dijela o poništenju pretvorbe privatizacije. To je, tvrdi Tabaković glavni razlog zašto su danas ljudi na ulici bez ičega svoga.

Nadalje Tabaković upozorava: “S obzirom na to da je učinjeno to što je učinjeno, kazneno djelo, koje su provodili ljudi iz institucija sustava, trebalo je na početku ovog mandata izvršiti poništenje pretvorbe i privatizacije s datumom 1. 12. 1990. godine i vratiti banke u sustav Republike Hrvatske, vratiti Narodnu banku, pod kontrolu Hrvatskoga sabora, nacionalizirati na način da ona zaista bude hrvatska Narodna banka jer bi se onda moglo upravljati deficitima na način kao što je to poznato u svim bankarskim sustavima.

Kao što je to, primjerice napravio Viktor Orban. Banke nikada nisu bile pretvorene i privatizirane, nego su kradene od menadžmenta. A kod nas je prisutna cijela mreža ljudi koji su u sustavu, koji koriste korupciju, i kriminal, te bacaju ljude van, na ulicu.” Naš sugovornik nadalje opisuje kako je izvršen napad na hrvatskog građanina.

Cilj je krađa cjelokupnog prostora i svih resursa Republike Hrvatske

“Te banke su oštetile građane Republike Hrvatske kreditima i visokim kamatnim stopama, ali je donesen i zakon o ovrhama, koji pogoduje bankama, i koji je upućen isključivo na siromašne građane Republike Hrvatske. U toj prevari i napadu sudjeluju svi, pa i javni bilježnici koji su u tom kompotu, gruntovnice, također.

U tijeku je dogovorni rat protiv siromašnih ljudi kako bi prostor mogao totalno preuzeti. Oni žele uzeti cjelokupni prostor i sve resurse građanima Republike Hrvatske, od voda preko zemljišta, i šuma. Gledajte, u Hrvatskoj je doslovno ukradeno kompletno poljoprivredno zemljište jednim člankom koji je potvrdio Ustavni sud Republike Hrvatske, 2006. godine, retroaktivno, dajući mu na snazi.

To je članak 3., Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Hrvatski sabor je pretprošle godine autentičnim tumačenjem retroaktivno ustanovio da su Hrvatske šume jednim člankom 16., Zakona o šumama, 1991. godine postale vlasništvo Republike Hrvatske što je notorna glupost i laž jer su hrvatske šume u vlasništvu građana RH. Dakle, to je čista krađa, ako šutimo.”

U Hrvatskoj je svaki zakon neustavan

Naš sugovornik također smatra da sve konce u ovom tihom “ratu” povlači jedna te ista ratno-profiterska “ekipa”. “Niti jedan zakon u Hrvatskoj nije ustavan, upravo zbog toga što su razno raznim tumačenjima, stajalištima Ustavnog suda i davanjem nekakvih mišljenja retroaktivno stavljani u funkciju. Mijenjali su se zakoni i po 20 puta. Zakoni su mijenjani uredbama što je potpuno protuustavno.

Ni referendum o ulasku Hrvatske u Europsku Uniju nije legalan niti ustavan kao ni referendum o braku. Projekt izbacivanja ljudi na ulice je projekt koji je uspostavljen 1990-ih, ratnih godina koji je osmislila određena grupacija ljudi u dogovoru s ostalim službama bivše Jugoslavije, koja je počinila zločin nad građanima cijelog ovog područja.

“Nije samo Hrvatska, govori se i o građanima BiH, i o Srbiji i Makedoniji. Sve ista ekipa koja je pokrenula rat, vodila rat, završila rat, a sada je na vlasti.” tvrdi Tabaković i upozorava da bez poništenja kompletne pretvorbe i privatizacije, bez procesuiranja ratnih zločina, onih koji su počinili pljačke civilnog stanovništva, za Hrvatsku nema pomaka.

A to se bez zakonskog uporišta neće dogoditi. To je zato što banke nikad nisu pretvorene ni privatizirane. Taj projekt pljačke građana traje i danas tvrdeći da je primjerice, država vlasnik šuma što nije istina, jer su građani apsolutni vlasnici sve imovine u Republici Hrvatskoj, i nije mi jasno da se takozvani stručnjaci koji se pojavljuju po TV-u lupetaju takve gluposti. Ti pametnjakovići iako imaju Ustav, imaju Lisabonske konvencije, imaju kompletno pravno nasljeđe, i da to samo pročitaju onda bi čuli koje guposti govore. Ja bi im svima poderao diplome, naročito tim ekonomistima. Tko je vidio da je ekonomija nekakva nauka? Sve ovo što nam prodaju, to nema blage veze sa realitetom”.

Ljudi šute iako im sve piše: ustanimo i očistimo taj jaram s našega naroda!

“Ljudi šute jer ih drže u šutnji. Odgajaju se tako, i non-stop im netko govori da moraju šutjeti. U Hrvatskoj se proračun troši na sve, samo ne na ono na što bi trebalo. Npr. neki dan je izašao podatak da 50.640 udruga (pedeset tisuća petsto i četrdeset), troši 54 milijarde godišnje. Koji je to novac? Država to ne koristi da bi vraćala kredite. Nitko ne pita za deficit Republike Hrvatske koji mi sad vraćamo. Primjerice, ti krediti, što su dizani. Nitko se ne pita u što je taj novac utrošen. Utrošen je u stvaranje ratnih profitera koji i dalje zadužuju Republiku Hrvatsku i građane drže u ovom robovskom položaju!

Bez potpuno nove opcije koja zna da je opstanak na ovim prostorima građana RH poništenje pretvorbe i privatizacije te procesuiranje ratnih priofitera i oduzimanje sve imovine stečene krađom, ne očekujete promjene.

Je li vama malo začudno da se povećava štednja danas, tako nam govore. Tko može štediti? Građani? Sigurno ne. Ali netko ipak štedi, povećava se štednja, rapidno. Tko je to vidio? U državi koja ima pad BDP-a, u državi koja ništa ne radi, koja ne stvara novonastalu vrijednost jer je sve uništeno do kraja, cijelo godspodarstvo, u toj državi se povećava štednja. To je smijurija”. Ukazuje Tabaković sa željom da osvijesti ljude o zlotvorima koji vladaju njihovim životima:

“Isti ljudi koji su pokrenuli i dogovorili rat, oni vladaju Hrvatskom, oni nezaustavljivo pljačkaju naš narod i dalje su vlasnici svega. To je vidljivo. Ovi, koji su tobože na vlasti, samo su njihovi glasnogovornici. Imate u Uredu za državnu reviziju, Zadatak br. 2., 1800 imena onih koji su izvršili pljačku hrvatskog naroda kroz pretvorbu i privatizaciju. Zanimljivo je kako u ovoj državi sve piše, samo to netko mora pročitati.”

Tabaković se osvrnuo i na nevjerojatnu cenzuru koja je s planom provođena u hrvatskim medijima. Ljudima koji znaju istinu, jednostavno se ne da govoriti, ili ih se jednostavno proglasi ludima, i nikome ništa ali upozorava i na činjenicu da se danas ubijaju ljudi, do samoga kraja.

“Mene cenzuriraju zbog istine, ne daju mi govoriti u medijima, zabranjen sam zbog toga što pozivam građane da ustanu na noge, i da zajedno zbacimo ovaj jaram koji nam je nametnut pljačkom. Kad smo mi opljačkani, opljačkana je kompletna naša imovina, šume i vode. Vode će nam sada uzeti.

Objedinjuju vodovode i bit će kao sa HT-om kada su nam rekli da mi nismo ništa uložili u HT. Ali, oni lažu, mi smo vlasnici svega, i šuma i vode i zemljišta. Uništili su PIK-ove da bi se stvorili tajkuni u prehrambenoj industriji. To su notorne činjenice i zločin neviđenih razmjera.

Za vrijeme rata poginulo 15 tisuća ljudi sada se ubija četiri milijuna ljudi. Oduzima, i oduzimat će im se apsolutno sve. Međutim, ovdje se sustavno ljudi ubijaju, svi, osim tog establišmenta, koji jedini preživljava. Ta mala lopovska struktura jugoslavenskih ljudi, koja vlada našim prostorima. Oni vladaju Hrvatskom, kradu i grade kuće po Parizu, južnim morima, dok naše građane tjeraju na ulicu bez ičega. Sve je transparentno i vrlo jednostavno, no, potrebno je vidjeti pravu zbilju stvari.

Potrebno je smijeniti ljude u saboru, a ne u Vladi. Ljudi koji sjede u saboru zaštićeni su kao Lički medvjedi. Dok njima dajemo vlast prihvaćamo europsku pravnu stečevinu i ne može biti bolje. Idemo u apsolutnu propast, naši ljudi su robovi sustava, i to je istina koja će postati još gora ako se naš narod ne ustane i ne probudi iz sna” zaključio je Tabaković.
 
(dnevno.hr/uredio: nsp)

Privatizacija zdravstva je korak prema poskupljenju zdravstvenih usluga. Liječenje će u skoro postati samo povlastica bogatih, a siromašni, ukoliko žele zdravstvenu skrb, morati će poštivati radikalne i ekstremne uvjete koje će nametnuti korporacije zdravstva. To je naravno još jedan korak prema depopulaciji…

Britanski nacionalni zdravstveni sustav najstariji je i najveći sistem koji se financira novcem poreznih obveznika. Ustanovljen 1948. godine bio je stub poslijeratne socijalne države blagostanja. Danas se taj sustav suočava sa sve bržom privatizacijom što dovodi do toga da si samo oni najbogatiji mogu priuštiti kvalitetnu i pravovremenu zdravstvenu uslugu.

Ubrzo se ispostavilo da iza političara i stranaka koji zagovaraju privatizaciju zdravstvenog sustava stoje isti donatori koji financiraju i privatne zdravstvene ustanove, no oni u tome ne vide ništa sporno, jer će privatizacija, kako tvrde, dovesti do velikih ušteda i veće učinkovitosti zdravstvenog sustava.

Privatizacija nacionalnih zdravstvenih sustava nije pitanje koje muči samo Veliku Britaniju, već i sve ostale suvremene zemlje poput Hrvatske koje pokušavajući krpati rupe u nacionalnim proračunima zbog vlastite nesposobnosti, udaraju po najslabijima – siromašnima i bolesnima.

Britanski The Guardian donosi odličnu analizu i usporedbu britanskog zdravstvenog sustava prije i poslije uvođenja svima dostupnog besplatnog zdravstva. Potresnu priču iz osobnog života iznio je Harry Leslie Smith, 91-godišnji autor knjige “Harry’s Last Stand” koji vrlo emotivno opisuje život i prava ljudi prije i poslije Drugog svjetskog rata i koja bi današnjoj generaciji, a posebno političarima, trebala pokazati što nas povijest može naučiti i kako danas utjecati na bolje sutra.

U tekstu za The Guardian posebno se osvrnuo na nacionalni zdravstveni sustav koji se nakon toliko godina vraća u grozna vremena njegove mladosti.

Siromašni su umirali u teškim mukama jer nisu imali novca za lijekove

Harry Smith rođen je 1923. godine u Engleskoj. Njegov otac bio je rudar pa je čitava njegova obitelj živjela u velikom siromaštvu u Barnsleyu. U doba velike ekonomske krize bili su okruženi jednako tako gladnim ljudima, a gradom su vladali nemiri i prljavština.

Bilo je čudo što je uopće doživio svoj treći rođendan kad nije bilo bolesti koja ga zaobišla – od gripe, kolika, raznih upala i infekcija. U to doba zdravstveni sustav nije postojao za siromašne građane. Doktore i liječenje si nisu mogli priuštiti jer su jedva imali za krov nad glavom. Život tada nije bio lagan, nakon rata pojavila se španjolska gripa koja je ubila sto milijuna ljudi.

U trošnoj i tijesnoj kući živjela je i Harryjeva najstarija sestra Marion koja je već s četiri godine oboljela od tuberkuloze, tada vrlo česta bolest među najsiromašnijim stanovništvom. Marion se razboljela jer su njihovi roditelji bili prisiljeni zajedno s obitelji živjeti u rudarskom naselju prepunom različitih bolesti nakon Prvog svjetskog rata. Iako su kasnije preselili, za Marion je bilo prekasno. Tuberkuloza je napredovala do njezine kralježnice zbog čega je postala paraplegičar.
 

 
Posljednjih 12 mjeseci njezinog života, u potpunosti je ovisila o majci koja ju je morala hraniti, kupati i oblačiti. Tada nije postojao nacionalni zdravstveni sustav – ili imaš novac za platiti si lijek ili ga nemaš i boriš se da se izliječiš bez ičega. Jedina nada za ikakvu medicinsku njegu bila je ustanova za siromašne pacijente.

Iako je Marion trpjela ogromne bolove, bila je tiha, kao da je čekala smrt. Imala je samo deset godina, a osuđena na vječno nepomično ležanje u krevetu i bolove. Njezino stanje postajalo je sve gore, a bolovi sve jači. Tresla se i plakala, a u najtežim danima morali su je i vezati. Roditelji su na kraju bili prisiljeni Marion odvesti u lokalnu ubožnicu. U tim ustanovama bili su smješteni ljudi koji se nisu mogli uzdržavati, siročad i teško bolesni ljudi. U neljudskim uvjetima samo su čekali smrt. No i ti uvjeti bili su bolji od uvjeta koji su joj mogli pružiti roditelji.

Harry nije znao da će 1926. zadnji put vidjeti svoju sestru dok su je odvozili u tu ustanovu. Mjesec dana kasnije Marion je umrla. Njezino mrtvo tijelo zakopano je u jamu s neoznačenim grobom, zajedno s još desetak drugih zaboravljenih žrtava neimaštine. Njezini roditelji nisu imali ni sliku svoje kćeri, a kamoli dovoljno sredstava za dostojanstven pokop.

Za ostatak svijeta kao da nije ni postojala, ali za Harryjevu obitelj veliki ožiljak na srcu. Njihov otac više nikad nije spomenuo njezino ime jer je samog sebe krivio za njezinu smrt, a majka je često zazivala njezino ime govoreći da ih sve čeka slična smrt ako se nešto ne promijeni.

Privatizacija zdravstvenog sustava vraća nas stotinu godina unazad

Dvadeset godina kasnije, 1948. formiran je britanski nacionalni zdravstveni sustav kada je Harry po prvi put u životu otišao kod doktora koji mu je dao antibiotike čime se izliječio od bronhitisa. Besplatno.

Besplatni nacionalni zdravstveni sustav bio je transformacijski pomak prema boljitku čitavog društva. Za Harryja bio je to prvi korak na putu socijalne države blagostanja. Zbog toga je danas teško slušati političare, ponosne vlasnike zdravstvenog osiguranja i dionica u privatnim klinikama, koji tvrde da zdravstveni sustav treba reformu. Oni su baš poput nekadašnjih kradljivaca iz engleskih rudnika. Ta reforma uništit će zdravstvo, a zagovaraju je političari koji od toga imaju osobnu korist.

Prijedlozi idu toliko daleko da čak zagovaraju kupnju višem mjesta na listama čekanja, sve pod okriljem nacionalnog zdravstveno sustava. Političke stranke koje se zalažu za privatizaciju zdravstvenog sustava financiraju isti oni ljudi koji financiraju privatne klinike. Gdje je tome kraj? Hoće li si ponovo samo oni dovoljno bogati moći priuštiti zdravstvenu uslugu, a siromašni umirati jer nemaju novca? Hoćemo li ponovo kupovati zdravlje?

“Ponekad zamišljam kako bih svojoj sestrici Marion objasnio da smo izgradili predivni socijalni sustav koji štiti siromašne, osigurava na poslu, čuva njihovo zdravlje, podržava ih kad im sreća okrene leđa – sve kako bi ih jednog dana gledao kako ubrzano uništavaju što je naše društvo gradilo generacijama. Zamišljam što bih rekao, ali ne mogu pronaći prave riječi”, zaključuje Harry.
 

 

 
(index,youtube.com/uredio:nsp)

I pored ekonomske krize koja je punom snagom pogodila SAD i Europu 2008, politički lideri se nisu mnogo trudili da preispitaju neoliberalne ideje koje su u velikoj mjeri zaslužne za balone i njihovo pucanje, a kamoli da se pomire s time koliko je “Velika umjerenost” zapravo bila neumjerena.

Naprotiv, neoliberalne ideje su i dalje jedine ideje na raspolaganju. Na financijskim burzama, gdje je kriza počela, regulacija je i dalje žalosno nedovoljna, dok su neoliberalne ideje jedine u igri – bilo one za “tržišno poboljšanu” regulaciju ili za veći laissez-faire.

Najčudnije je, međutim, kako su na krizu odgovorile zemlje eurozone, prihvaćajući “tržišnu disciplinu” putem štednje, osuđujući time sebe na usporen ili nikakav rast. Ovo je potpuno obrnuto od slučaja Sjedinjenih država, koje su postigle bolje ekonomske rezultate iako su bile rastrgane između republikanskih fundamentalista koji zagovaraju štednju i pragmatičnije državno rukovodstvo usmjerenog na rast.

Naše je pitanje, dakle, sljedeće: kako objasniti otpornost neoliberalnih ekonomskih ideja? Kako to da su takve ideje od osamdesetih godina ne samo preživjele već i postale dominantne?

Neoliberalizam podrazumijeva vjeru u konkurentska tržišta, uz potporu globalne slobodne trgovine i pokretljivog kapitala, utemeljenu u tržišno orijentiranoj, ograničenoj državi, koja promovira fleksibilnost tržišta radne snage i nastoji smanjiti oslanjanje na socijalnu pomoć dok privatizira javna dobra.

Slogani na koje treba motriti kod takvog neoliberalizma su liberalizacija, privatizacija, deregulacija i delegiranje odgovornosti nevećinskim institucijama poput “nezavisnih” regulatornih agencija i središnjih banaka. Ističe se značaj individualne odgovornosti, prednost konkurencije i centralnosti tržišne alokacije. Neoliberalna mantra predstavlja državu kao vječiti problem, tržište kao rješenje – čak i danas, unatoč činjenici da je krizu izazvalo upravo tržište, a ne država.

Zašto onda, u svjetlu krize, nije bilo većih promjena u idejama, bilo kroz povratak u neokejnezijanizam, zaslužan za poslijeratno “Zlatno doba” ili kroz pokušaj s nečim novim? Kako objasniti činjenicu da neoliberalizam i dalje dominira govorom i razmišljanjem o državi i tržištu?

Mi predlažemo pet linija analize u objašnjavanju takve izdržljivosti: fleksibilnost osnovnih neoliberalnih principa; raskorak između neoliberalne retorike i stvarnosti, snagu neoliberalnog diskursa u raspravama; moć interesa u strateškoj uporabi ideja; i silu institucija u utemeljivanju neoliberalnih ideja.

Prvo, uopćenost osnovnih neoliberalnih principa, usmjerenih na konkurentna tržišta i ograničenu državu, čini neoliberalizam iznimno prilagodljivim različitim okolnostima i potrebama. Tako se neoliberalizam mogao kretati od ideje “povlačenja” države radi oslobađanja tržišta tijekom osamdesetih pod konzervativnim liderima, do “ispravljanja” da bi slobodno tržište bolje funkcioniralo pod progresivnim rukovodstvom devedesetih. Pri tom je neoliberalizam uspio apsorbirati naizgled kontradiktorne ideje, kao u slučaju socijalne države, gdje je poslije prvobitnog obračuna sa socijaldemokratskim idejama, preko pokušaja pasivnog smanjenja socijalnih izdataka i ukidanja zaštite radnih mjesta, inkorporirao takve ideje koje zahtijevaju aktivnu uporabu socijalne države u pospješivanju tržišta kroz “aktivne mjere na tržištu radne snage”.

Konačno, isto tako je uspio proći takvu metamorfozu da se ideje diskreditirane u prethodnim razdobljima uvijek iznova pojavljuju pod novim maskama, kao što se diskurs o “zdravom novcu” iz dvadesetih godina prošlog stoljeća ponovno javlja sedamdesetih u obliku monetarizma, kao i krajem 2000-ih u vidu “održivog duga”.

Drugo, neoliberalizam često funkcionira samo u retorici, ali ne i kad se provodi u stvarnosti. Naime, mnoge neoliberalne mjere – kao što su smanjenje javne potrošnje, reforma socijalne pomoći i smanjenje regulatorne zaštite – nije lako provesti, a politički su izuzetno nepopularne.

Ovo objašnjava zašto su se obećanja o kresanju države uglavnom pokazivala kao prazna, pogotovo kako restrukturiranje države nije dovodilo do smanjenja njenog obima, niti je nužno snižavala javnu potrošnju. Deregulacija je umjesto kresanja države, jednostavno dovodila do druge vrste reregulacije. Ali umjesto kao slabost, ovo se može shvatiti kao prednost, pošto nedosljedno provođenje može poslužiti neoliberalnim političarima i kao poziv na akciju, apel za više neoliberalizma.

Treće, neoliberalne ideje su uglavnom bile uspješnije u političkim debatama i diskursu, odnoseći pobjedu u “borbi ideja” protiv slabijih alternativa. U nekim slučajevima, ta snaga dolazi iz naizgled zdravorazumske prirode neoliberalnih argumenata. Na primjer, apeliranje na “valjanost” zdravih financija pomoću metafore o domaćinskoj ekonomiji – usporedba kućnog proračuna s državnim proračunom – može imati više odjeka među običnim građanima nego nelogičan kejnzijanski prijedlog da se u vrijeme visokih deficita i zaduženosti više troši.

U drugim slučajevima, neoliberalni uspjeh može se pripisati redefiniranju postojećih problema – recimo, kriza javnog duga umjesto krize banaka; preko narativa – kako je javno rasipništvo problem, a stezanje remena rješenje; do mitova – za Nijemce, da je stezanje remena jedini način da se izbjegne rizik hiperinflacije iz ranih 1920-ih godina, čime se ignorira rizik deflacije i nezaposlenosti s početka 1930-ih, što je dovelo do uspona Hitlera. Jednako je važno da neoliberali možda nisu toliko jaki koliko su njihovi protivnici slabi. Gdje su se, na kraju krajeva, partije lijevog centra nalazile sve ovo vrijeme, posebno u Europi, tijekom krize eurozone? Naime, tek su nedavno europski socijaldemokratski lideri se počeli zalagati za rast, čak i dok istovremeno i dalje nameću mjere štednje.

Četvrto, moćne interesne koalicije često preuzimaju neoliberalne ideje za ostvarenje svojih strateških ciljeva, bilo da vjeruju u njih ili ne. Ekonomski subjekti mogu imati materijalne koristi, prije svega kroz niže poreze ili kroz nove mogućnosti koje otvaraju “deregulacija” i privatizacija. Političari također mogu imati koristi od neoliberalnih ideja u stjecanju ili zadržavanju političke moći, dok institucionalni akteri – regulatori, guverneri i slični – stječu samostalnost i veću vlast.

Pri tom, postoji tendencija samoosnaživanja, jer što se neoliberalizam više utemeljuje, utoliko je veća vjerojatnost da će takvi akteri postati još privrženiji neoliberalnim idejama, ili zauzeti stav “ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se”, kao što je lijevi centar prihvaćao neoliberalne ideje od devedesetih godina na ovamo.

Peto, neoliberalne ideje crpe snagu iz svoje institucionalizacije pravila i propisa, kao i u organizacijama, uključujući i “nevećinska” neovisna regulatorna tijela, kao što su neovisne središnje banke, međunarodne bonitetne agencije, i tijela za postavljanje standarda izvan kontrole nacionalnih država.

Pri tom, u Europskoj uniji sukcesivni paktovi za stabilnost u eurozoni – Od Pakta za stabilnosti i rast koji je devedesetih blagoslovio mastrihtske kriterije za monetarnu uniju, do različitih paktova tijekom krize eurozone – trude se otežati preokretanje neoliberalnih ideja o fiskalnoj konsolidaciji, bez obzira na njihov neuspjeh u rješavanju krize.

Ovih pet linija analiza dovode nas do jednog konačnog pitanja: imajući u vidu svu ovu žilavost, postoji li izlaz iz neoliberalizma? Jedan smjer može biti unutarnji kolaps, kako proturječnosti svojstvene neoliberalizmu postaju sve jasnije – poput one između ideala ograničene države i prakse gdje država igra važnu ulogu u poticanju tržišta.

Drugi bi mogao biti odbacivanje izvana, kako prekršena obećanja, zapravo promašaji neoliberalizma postaju građanima sve očigledniji. Još jedan mogući izlaz je jačanje idejnih alternativa neoliberalizmu, na primjer, s novim pristupima ekonomskoj politici koji stavljaju građane iznad, a ne poslije ekonomije.

Također je moguće da neoliberalizam izgubi podršku moćnih interesnih skupina, ili da se pojave nove koalicije. Možda će se socijaldemokrati početi okupljati oko novog niza ideja. Na kraju, možda će se dogoditi to da se institucije neoliberalizma razbiju, zamjene, ili evoluiraju kao rezultat novih interesnih koalicija s novim idejama za rješavanje problema. Ali za bilo koje od ovih rješenja, situacija će se vjerojatno morati još mnogo pogoršati prije nego što ugledamo bilo kakvo novo svjetlo na kraju tunela.
 
(pescanik.net/uredio: nsp)