Oštrija verzija kaznenog zakona, koja uključuje kazne temeljene na šerijatskom zakonu za stvari kao što su preljub i istospolni odnosi, stupit će na snagu sljedećeg tjedna u Bruneju

Međutim, branitelji ljudskih prava u Washingtonu šute.

Bruneji, monarhija muslimanske većine koja se nalazi u jugoistočnoj Aziji, uskoro će donijeti zakon kojim će stupiti na snagu posljednji amandman kaznenog zakona kao dio reforme koja je pokrenuta 2014. godine.

Obnovljeni kodeks, čiji je cilj odražavanje islamskih načela moralnosti, kažnjavat će one koji ih krše. Kazne će uključivati ubijanje, pa čak i kamenovanje do smrti muslimana, koji budu proglašeni krivim za preljub, sodomiju i silovanje.

Vlada je htjela uvesti nove zakone u fazama, ali je zaustavila proces nakon međunarodnog javnog protesta zbog blaže faze zakona, koja je uključivala novčane kazne i zatvorske kazne za počinitelje, ali ne i tjelesno kažnjavanje.

Prošlog tjedna grupa za ljudska prava izvijestila je da su Bruneji tiho najavili ranije ove godine datum kada će oštrija verzija zakona stupiti na snagu – 3. travnja.

“Pokušavamo uspostaviti pritisak na vladu Bruneja, ali shvaćamo da postoji vrlo kratak vremenski okvir dok zakon ne stupi na snagu”, rekao je Matthew Woolfe, osnivač grupe za ljudska prava iz Australije, “Projekt Brunei”. “Iznenadilo nas je što je vlada sada odredila datum i žuri se u provedbu.”

Homoseksualnost je zabranjena u Brunejima još prije reforme 2014. i zapravo od kolonijalnog vremena, s mogućim zatvorskim kaznama do 10 godina. Ako njezina vlada nastavi s tim planom, nacija će postati prva u Aziji koja će omogućiti kažnjavanje homoseksualaca smrću.

U ovom trenutku samo nekoliko zemalja poput Afganistana, Irana, Saudijske Arabije i Jemena ima takve odredbe u svom zakonu.

Vijest je užasnula neke skupine za međunarodna prava. Amnesty International je posebno osudio uvođenje “okrutnih i nečovječnih kazni” i pozvao svijet da “hitno osudi potez Bruneja da ove okrutne kazne provede u praksi”.

Međutim, SAD do sada vidljivo šutke po tom pitanju. Washington, koji aktivno razvija gospodarske veze s naftom bogatom nacijom, dok redovito održava godišnje pomorske vježbe s posebnim naglaskom na pomorsku sigurnost u Južnom kineskom moru, još nije objavio niti jednu izjavu o najnovijim događajima u Brunejima.

Niti je London išta rekao, koji također uživa “bliske veze” s bivšim protektoratom. Teško da se može očekivati​bilo kakve uvredljive izjave SAD-a usmjerene prema sultanu Bruneja Hassanala Bolkiah. Čovjek, koji je nedavno opisao izmjenu kaznenog zakona kao “veliko postignuće”, tradicionalno je uživao u toplim i ugodnim odnosima s Bijelom kućom, koje su ponekad obilježavali i neki izvanredni darovi poput nakita vrijednog 71.468 dolara kojeg je dobila bivša prva dama, Michelle Obama, od strane kraljice Bruneja još 2013. godine.

Međutim, takva situacija nikoga ne bi iznenadila. Činjenica da je još jedan od glavnih saveznika Washingtona – Saudijska Arabija – također kažnjava istospolne odnose smrću, također zbog preljuba, otpadništva i bogohuljenja – i to nikada nije spriječila da SAD ugrozi milijune dolara vrijedne poslove s Rijadom.

Da je kojim slučajem Venezuela donijela zakone poput države Brunei, SAD bi već raspravljao o invaziji.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Europski sud za ljudska prava sa sjedištem u Strasbourgu presudio je da Austrijanki, koja je osuđena jer je nazvala muslimanskog proroka Muhameda pedofilom

U presudi koja je donesena u četvrtak, Europski sud za ljudska prava (ECHR) navodi da su austrijski sudovi pažljivo balansirali između “prava na slobodu izražavanja s pravom drugih da se njihovi religiozni osjećaji zaštite te su ispunili legitimni cilj zadržavanja religioznog mira u Austriji”.

Neimenovana Austrijanka održala je 2009. dva seminara na Institutu za obrazovanje Slobodarske stranke Austrije, krajnje desne stranke koja je trenutno u vladi kao koalicijski partner premijera Sebastiana Kurza.

Na tim seminarima, naslovljenima “Osnovne informacije o islamu”, Austrijanka je među ostalim rekla da je Muhamed sklopio brak sa šestogodišnjom Ajšom, te da je konzumirao taj brak kad je ona imala devet godina.

Kažnjena jer je pitala: “Kako to zovemo, ako ne pedofilija?”

“Muhamed je volio to raditi s djecom”, rekla je Austrijanka i postavila retoričko pitanje: “56-godišnjak i šestogodišnjakinja? Kako to zovete? Dajte mi primjer? Kako to zovemo, ako ne pedofilija?”

Muhamed je zaista, prema islamskom učenju, konzumirao svoj brak, odnosno imao spolne odnose s Ajšom kad je ona imala devet godina, a on bio u svojim pedesetim.

Međutim, kako piše Deutsche Welle, austrijski sud odlučio je da komentari ove Austrijanske o Muhamedu predstavljaju omalovažavanje religije i odredio joj novčanu kaznu od 480 eura. Svi ostali domaći sudovi potvrdili su prvostupanjsku presudu dok slučaj nije doveden do krajnje instance, suda u Strasbourgu.

Osuđena žena je pred ECHR-om tvrdila da njeni komentari ulaze u slobodu izražavanja te da vjerske skupine moraju tolerirati kritiku. Također je navela da je htjela na taj način doprinijeti javnoj raspravi, a ne blatiti muslimanskog proroka.

Sud: Imala je za cilj ocrniti islam i muslimanskog proroka

Iako se ECHR složio da sloboda religije ne podrazumijeva i slobodu od kritike ili poricanja, odlučio je da komentari ove žene nisu bili objektivni, da nisu predstavili povijesni kontekst te da nisu imali za cilj promicati javnu raspravu.

Njeni komentari “mogli su se razumjeti samo kao da su imali za cilj pokazati da Muhamed nije dostojan štovanja”, naveo je sud i dodao da je osuđena Austrijanka imala za cilj ocrniti islam.

“Predstavljanje predmeta vjerskog obožavanja na provokativan način koji bi mogao povrijediti osjećaje sljedbenika te religije moglo bi se smatrati zlobnim kršenjem duha tolerancije”, zaključio je sud, stavljajući tako osjećaje vjernika ispred slobode izražavanja kontroverznih stavova, odnosno kritike osjetljivih tema.

(index.hr)

Policija je izvršila raciju ureda Katoličke crkve, zaplijenila prijenosna računala i spise crkvenih dužnosnika i Vatikana, nakon što su tužitelji postali frustrirani zbog trajne zaštite pedofilskih svećenika katoličke crkve

Prema Papi Franji i Vatikanu, Katolička crkva nema obvezu otkriti informacije o pedofilskim svećenicima tvrdeći da su detalji seksualnih zločina koje su počinili katolički dužnosnici zaštićeni pod kanonskim zakonom kao “papinske tajne”.

Međutim, prema izvješću Reutersa, od sredine lipnja, bilo je šest racija na urede Katoličke crkve.

Vlasti su, kako se izvješćuje, zaplijenile dokumente, datoteke, računala, prijenosna računala i tablete koje pripadaju crkvenim dužnosnicima i Vatikanu.

Racije su dio tekuće istrage o navodima o zlostavljanju djece koje su počinili katolički svećenici širom svijeta. Racije su organizirane kao iznenađenje, a smatraju se najagresivnijim racijama ikada koje je poduzelo pravosudno tijelo protiv rimokatoličke crkve.

Reuters izvještava: Dva posebna izaslanika koje je poslao papa Franjo kako bi istražili skandal seksualnog zlostavljanja u Čileu sastali su se prošlog mjeseca sa svećenicima i crkvenim radnicima na sveučilištu u čileanskoj prijestolnici, kada su pomoćnici ušli u prostoriju sa alarmantnim priopćenjem: policija i tužitelji će započeti raciju crkvenih ureda.

Izaslanici su odradili 90 minuta seminara o tome kako istražiti navode o seksualnom zlostavljanju koju su počinili drugi svećenici nakon objavljivanja otkrića da je stotine djece možda zlostavljano.

Desetljećima je Rimokatolička crkva u Čileu tiho ispitivala takve tvrdnje bez upozoravanja na policiju, ali sada su optuženi, pa čak i sam Papa Franjo, za prikrivanje koje je omogućilo da zlostavljači prođu nekažnjeno.

Jedan od svećenika koji je slušao poslanike bio je Jaime Ortiz de Lazcano, pravni savjetnik Santiagoovog nadbiskupa. Pomoćnici su se žurili da bi mu priopćili: “Oče, idi u (crkvene urede) jer će biti racija” – Ortiz je kasnije ispričao.

Policija i tužitelji su organizirali istodobne racije u crkvenim uredima udaljenim kilometar od sveučilišta i izvan glavnog grada, tražeći dokaze o seksualnim zločinima koje Crkva nije prijavila policiji.

Iznenadna racija koju je naredio državni tužitelj Emiliano Arias označila je početak onoga što stručnjaci koji prate seksualne zločine u Rimokatoličkoj crkvi kažu da je jedno od najagresivnijih istraga koje je ikada poduzelo pravosudno tijelo bilo gdje u svijetu.
 

Police and prosecutors stage raids on Chile’s Catholic Church offices, leaving Vatican scrambling to respond to scandal that is Pope Francis’ worst image crisis, @simmoa and @casslgarrison report: https://t.co/kOU6HWB6ZJ via @ReutersTV pic.twitter.com/8clDUvYyes

— Reuters TV (@ReutersTV) July 31, 2018

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Timmermans je istaknuo da je Komisija spremna povući svoj prijedlog ako Poljska ukloni razloge za zabrinutost u roku od tri mjeseca

Europska komisija je u srijedu predložila Vijeću EU-a pokretanje postupka predviđenog člankom 7 protiv Poljske, koji u konačnici može dovesti do suspenzije prava glasa.

“Unatoč opetovanim naporima tijekom skoro dvije godine da s poljskim vlastima započne konstruktivni dijalog u kontekstu okvira za vladavinu prava, Komisija je danas zaključila da postoji jasan rizik od ozbiljnog kršenja vladavine prava u Poljskoj”, objavio je prvi potpredsjednik Komisije Frans Timmermans.

Pokretanje postupka predviđenog člankom 7 nikada do sada nije korišteno, a Komisija se odlučila na to nakon što poljske vlasti nisu odustale od kontroverznih reformi u pravosuđu.

Timmermans je istaknuo da je Komisija spremna povući svoj prijedlog ako Poljska ukloni razloge za zabrinutost u roku od tri mjeseca.

Poljska je sa žaljenjem primila “političku, a ne pravnu” odluku Europske komisije Poljska je sa žaljenjem primila “političku, a ne pravnu” odluku Europske komisije o pokretanju novog postupka koji bi mogao rezultirati oštrim sankcijama protiv te zemlje zbog kontroverznih reformi pravosuđa, stoji u službenom priopćenju objavljenom u srijedu.

Odluka “nepotrebno otežava naše odnose, zbog čega bi rad na razumijevanju i međusobnom povjerenju između Varšave i Bruxellesa mogao biti puno teži”, stoji u priopćenju ministarstva vanjskih poslova, objavljenom nedugo nakon što najave aktiviranja članka 7 EU-ova sporazuma, postupka koji u konačnici može dovesti do suspenzije prava glasa.

I novi poljski premijer, čiji je dolazak na čelo vlade objašnjen potrebom za poboljšanjem položaja Poljske na međunarodnoj areni, branio je reforme.

“Poljska je privržena načelu pravne države jednako kao i EU. Reforma pravosuđa potrebna je u Poljskoj. U dijalogu između Poljske i Europske komisije potrebni su nam otvorenost i poštenje”, tvitao je Morawiecki, koji će se u siječnju u Bruxellesu sastati s predsjednikom Europske komisije Jeanom-Claudeom Junckerom.

Službena Varšava u diplomatskom priopćenju ističe da je “uvijek spremna na konstruktivnu raspravu”.

“Tijekom posljednjeg europskog summita premijer Morawiecki je potvrdio volju za nastavkom dijaloga s Komisijom na najvišoj razini, što je pozitivno dočekano.

Nadamo se da ćemo uskoro uspjeti predstaviti svoje stajalište na izravan i otvoren način”, objavilo je ministarstvo.
 
(vecernji.hr)

Od početka devedesetih godina broj kaznenih djela u Americi se prepolovio, ali se broj osuđenika na izdržavanju kazne – udvostučio, radi PROFITA!

Trenutno je više od dva milijuna i dvjesto tisuća Amerikanaca u zatvorima, što znači da je u toj zemlji oko 760 stanovnika na svakih 100.000 “u ćuzi”. Globalni prosjek je 150, europski – 133,5.

Američko Ministarstvo pravosuđa nedavno je objavilo zabrinjavajući izvještaj o radu takozvanih “privatnih zatvora” na teritoriju Sjedinjenih Država.

U pitanju su zatvori koje su, zbog ogromnog broja zatvorenika u državnim ustanovama, otvorile velike privatne američke korporacije, a potom sklopile ugovore s federalnim vlastima da u njima, za račun države, provode kaznene mjere protiv takozvanih “lakših” osuđenika – najčešće sudionika u prometnim nesrećama, počinitelja blažih kaznenih djela, ili onih koji su prekršili imigracijske zakone.

Međutim, unatoč tome što se u njima nalaze uglavnom manje rizični zatvorenici, analitičari su u izvještaju uočili brojne sigurnosne i druge propuste u privatnim zatvorima koji ih, kako se navodi u zaključku, čine znatno manje sigurnim od državnih.

Mjere koje se provode prema zatvorenicima su često oštrije nego što je potrebno, a boravak u zatvorima je samim tim manje siguran – kako za osuđenike, koji trpe nasilje, tako i za čuvare, koji se suočavaju s otporom. S izuzetkom činjenice da u privatnim zatvorima ima manje droge i seksualnih prijestupa, oni redovito bilježe i veći broj incidenata nego u državnim ustanovama.

Zanimljiv i podatak da se od početka devedesetih godina broj kaznenih djela u Americi prepolovio, ali da se broj osuđenika na izdržavanu kazne – udvostručio. Trenutno je više od dva milijuna i dvjesto tisuća Amerikanaca u zatvorima, što, kaže statistika, znači da je u toj zemlji oko 760 stanovnika na svakih 100.000 “u ćuzi”. Globalni prosjek je 150, europski – 133,5.

Ili, da pojednostavimo: u SAD, državi s oko 320 milijuna stanovnika, živi manje od 5 posto svjetske populacije, ali i 25 posto svjetske zatvorske populacije.

Margaret Winter iz Američke unije za građanska prava, koja se zalaže za reformu zatvorskog sustava u SAD, kaže da je najveći problem s takozvanim “zatvorima pod ugovorom” to što su u pitanju institucije koje trebaju obavljati važan posao za državu, ali istovremeno i da svojim vlasnicima zarađuju novac.

“Glavni razlog zbog kojeg ovi privatni zatvori postoje je profit. A jedini način da takva institucija uopće napravi neki profit jeste sniziti kvalitetu usluga koje pruža zatvorenicima. Osnovni posao zatvora je da osuđenike drži na sigurnom u odnosu na vanjski svijet, ali je u obvezi da im osigura osnovne uvjete za život. Međutim, pogoršanje tih uvjeta je ono što donosi zaradu – na taj način se smanjuju troškovi vlasnika zatvora. Najveće probleme smo uočili u domeni medicinskih usluga za osuđenike, ali i osobne sigurnosti zatvorenika i čuvara “, kaže ona.

Na pitanje da li ugovori koje američke federalne vlasti sklapaju s tvrtkama – vlasnicima privatnih zatvora sadrže neke posebne odredbe kojima se štite prava zatvorenika, Margaret Winter razočarano odgovara:

“Ne, naravno da ne – i pouzdano znam da baš tu činjenicu tri ogromne korporacije, koje rukovode privatnim zatvorima, koriste kao izgovor kad ih pitamo zašto ne poboljšaju uvjete za život. Oni su vrlo lukavi – ugovorima im je dozvoljeno dozvoljeno birati tko će doći na izdržavanje kazne – recimo, uvijek biraju najmanje rizične osuđenike, one koji zahtijevaju najniže mjere sigurnosti, ali i one koji su uglavnom zdravi i ne zahtijevaju posebnu medicinku njegu.

Samim tim, takvi osuđenici su ‘lakši za održavanje’, da se tako izrazim, oko njih ima manje posla – ali čak ni oni ne dobivaju adekvatan tretman!

Mislim da je to bio i razlog da američko Ministarstvo pravde objavi ovaj, za mene veoma uznemirujući izvještaj. A pored svega toga, treba obavezno spomenuti i činjenicu da najopasniji osuđenici, kao i bolesni među njima, ostaju u državnim zatvorima – što znači da država snosi najveće troškove, dok privatne korporacije zarađuju ogroman novac. U pitanju je, na neki način, trgovina ljudskom nesrećom radi profita”.

Na naše pitanje kakav je stav američkih poreznih obveznika – da li su suglasni s tim da posao države, odnosno “pravosudne korektivne institucije”, obavljaju privatne tvrtke, Margaret Winter kaže da ima dojam da se tek sada, u tekućoj predizbornoj kampanji, Amerikanci polako “bude”.

“Mislim da ljudima ta tema dosad nije bila osobito bliska. U pitanju je doslovno zasebna industrija unutar pravosudnog sustava, a mnogi nisu bili ni svjesni činjenice da to što su zatvori privatni i što moraju praviti profit zapravo u krajnjem ishodu utječe na povećanje broja zatvorenika u zemlji.

Savezne države su u obvezi osigurati ovim tvrtkama takozvani minimum procesa rada da bi opstale, pa suci izriču mnogo više kaznenih mjera, jer ujedno znaju da će zatvorenike imati gdje smjestiti – a zatvori su i dalje pretrpani, jer ta industrija želi uvećavati svoj profit. Mislim da se čitav taj uvrnuti koncept – da jednu od osnovnih funkcija države prepustite privatnoj tvrtki – kosi s temeljnim načelima američkog sustava vrijednosti.

Srećom, čini mi se da ljudi polako počinju shvaćati do koje mjere je ova ideja neetička”, kaže Margaret Winter.

Zarađivati ​​na sudbini onih koji žive u američkim zatvorima suprotno je osnovnim moralnim načelima, dodaje ona, i naglašava da bi federalne vlasti trebali ozbiljno razmotriti mogućnost da u najskorijem roku prestanu se oslanjati na privatne zatvore i počnu prave planove za okončanje ovog, kako kaže, “neuspjelog pravosudnog eksperimenta”.

Privatni zatvori su prepuni zatvorenika sa manjim prekršajim, puput posjedovanja droge. Znači privatnim zatvorima često pomaže i policija koja namjerno pritišće građane da naprave kazneno djelo, time pogodujući privatnim vlasnicima zatvora. Sve u svemu, kapitalizam je posao TRUL, iznutra!

 
(sputniknews.com)

U deset godina, povjerenje Amerikanaca u televizijske i tiskane vijesti se srušilo na povijesno niske razine, prema najnovijem Gallup istraživanju

Glavni masovni mediji nisu uspjeli u nedavnoj prilici prenošenja masakra u Orlandu, iskopati dalje od par činjenica nakon što je više svjedoka istupilo sugerirajući da je u pucnjavi sudjelovalo više od jednog napadača, i nedostatak povjerenja tim istim medijima se čini logičnim.

Dok je povjerenje u medije palo za 10 posto – novine pogađa najniža ocjena povjerenja od 2007. godine, i pad od čak 20 posto – ostale institucije su prošle još znatno lošije.

Povjerenje u banke, koje je dramatično palo nakon financijske krize 2008. godine, palo je za 22 posto – što ih čini najvećim gubitnikom u bilo kojoj instituciji koju je istraživao Gallup – od 49 posto u 2006. godini, na samo 27 posto u deset godina kasnije.

Gotovo nitko ne vjeruje u više Kongresu, kako je zloglasno zakonodavno tijelo zaronilo 10 posto – sa 19 na 9 posto povjerenja.

Vrhovni sud i institucija organiziranog rada su doživjeli samo manji pado povjerenja u javnosti.

Sveukupno povjerenje u institucije je palo za 6 posto u posljednjih deset godina, a iako se spomenuti rezultati podudaraju sa cinizmom koji prožima SAD u 2016. godini, nekoliko rezultata vas može iznenaditi.

Unatoč beskrajno upitnim manevrima vanjske politike, povjerenje u predsjedništvo je poraslo za 3 boda – sa 33 posto u 2006. godini, na 36 posto sada. BOLESNO!

Na istoj bilješci, povjerenje Amerikanaca u vojsku se nije izgubilo, niti dobilo, i ona je najviše pozitivno gledana institucija na popisu sa neodoljivih 73 posto potpore.

Teoretski, odgovor javnosti se odrazio preko nevjerojatno uspješne “Propagandne kampanje podrške vojnim snagama, ili čak kroz percepciju vojnog djelovanja kao obrambenog tijela (ratom po čitavom svijetu Amerika brani sebe???), iako su takvi detalji izvan dosega Gallupove ankete.

Možda je najalarmantnija podrška na koju nitko ne obraća pozornost, epidemija policijskih ubojstava i slučajeva brutalnosti i nasilja. Tijekom proteklog desetljeća povjerenje javnosti u policiju i dalje je relativno visoko – pad samo 2 postotna boda na 56 posto u 10 godina.

Sjedinjene Države imaju u zatvoru više ljudi nego bilo koji drugi narod na planeti – oni čine 5 posto svjetske populacije, ali imaju 25 posto svjetske zatvorske populacije – povjerenje u sustav kaznenog pravosuđa je pao samo 2 boda na 23 posto.

Javne škole su izgubile tlo pod nogama, vjerojatno zbog kontinuiranog sporenju oko zajedničkog “Common core” programa u školama, zaranjajući sa 37 posto povjerenja klijenata na 30 posto u posljednjih deset godina.

Amerikanci su također izgubili vjeru u religiju. Sveukupno povjerenje u crkvu ili religijske organizacije znatno je kliznulo u zadnjih deset godina, s 52 posto na samo 41 posto podrške.

Gallup sažima,

“Amerikanci očito nemaju povjerenja u institucije koje utječu na njihov svakodnevni život: škola odgovorna za obrazovanje nacije djecu; religija koje se očekuje da će pružiti duhovno vodstvo; banke koje bi trebale štititi američku zaradu; američki Kongres izabran da predstavlja interese nacije; i mediji koji tvrde da postoje kako bi ih informirali.”
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Američke vlasti istražuju zdravstvenu prevaru tešku pola milijarde dolara

Ministarstvo pravosuđa Sjedinjenih Američkih Država istražuje zdravstvenu prevaru vrijednu pola milijarde dolara, za koju vlasti vjeruju da je povezana s kremama za olakšavanje boli i drugih bolesti.

Ovime je najveća šteta nanesena programu zdravstvenog osiguranja za veterane, piše The Wall Street Journal. Prodaja ovih takozvanih mješavina naglo je skočila nedavno, zahvaljujući iznimno snažnom marketingu. U reklami za kremu pojavila se nekadašnja zvijezda NFL-a Brett Favre, oblikujući tako ciljanu skupinu potrošača na starije, sportaše i ostale dobne skupine.

Istražitelji ispituju navode kako neki od proizvoda imaju minimalno ili nimalo medicinske vrijednosti, te da su neki farmaceuti slali mnogo više krema nego što je naručeno, naplaćivali bi previše, a često su automatski produljivali recepte bez provjere, tvrde ljudi upoznati sa slučajem. Neke kompanije su naplaćivale više od 10,000 dolara po jednoj tubi ili receptu za kremu.

Tricare je program zdravstvenog osiguranja namijenjen ratnim veteranima i vojnom osoblju SAD-a, kao i njihovim obiteljima, a vjeruje se kako je upravo taj program žrtva većine prevara. Osim veteranskog programa novac je uziman i od Medicare, Medicaid i nekih privatnih osiguranja. Ilegalno je naplaćivati vladinom programu osiguranja medicinske usluge koje nikada nisu pružene, nisu potrebne ili koje nisu naručene. Istraga je još u početnim fazama te još nisu podizane optužnice protiv ikoga.

Sportaši upleteni u prevaru

Spomenute kreme su roba koju se često prodavala putem telefonske prodaje ili interneta, kao pomoć ozlijeđenim sportašima da se brzo i sigurno oporave odnosno da im ublaži bol i grčeve. Osim toga reklamirane su i kao pomoć pri olakšavanje staračkih boli, za stariju populaciju. Jedna od kompanija koja se našla pod istragom FBI-ja je World Health Industries iz Jacksona u Mississipiju, njihovu kremu Rx Pro reklamirao je nekadašnji sportaš Brett Favre, a kompanija proizvodi još nekoliko sličnih kremi.

Favreov agent James “Bus” Cook nije davao nikakve izjave na medijske upite. FBI ispituje i tvrtku 3B Medical Group LLC, koju su 2013. godine otvorili spomenuti sportaš i njegov agent. Istražitelji ispituju je li ta kompanija radila marketing i promociju za farmaceute koji proizvode specijalne kreme za olakšavanje boli. Vlasti ispituju i braću Chada i Byrona Barreta, osnivače nekih od kompanija pod istragom. Nogometaš Chad Barret nije bio dostupan za izjavu, a njegov brat Byron je 2015. godine preminuo od raka.

Kada je novinar Wall Street Journala nazvao u njihovu tvrtku Opus, javila se udovica Cindy Barret, nakon čega je poslala e-mail s odgovorom.

“Što se tiče umiješanosti mog pokojnog uspruga Byrona Barretta, prema informaciji koju sam dobila od vas, to je neistina. Možete se sramiti… Moj suprug je umro mirne savjesti.”

Pretresi i racije

U utorak 2. veljače, Opus i šest drugih povezanih kompanija koje su pod istragom zatražile su na federalnom sudu zaštitu u slučaju bankrota. Odvjetnici tih tvrtki nisu odgovarali na pozive.

Državni odvjetnik Južnog distrikta Mississipija, FBI, kao i Porezna uprava IRS, Poštanska inspekcija, Odjel za suzbijanje narkotika i Defense Criminal Investigative Service proveli su niz racija u mnogim farmaceutskim tvrtkama u, i oko grada Jacksona u Mississipiju, kao i u drugim saveznim državama.

U racijama i pretragama vlasti su zaplijenile imovinu u vrijednosti 15 milijuna dolara među kojima se našlo 24 vozila, pet aviona, dva broda i novac raspoređen na 80 bankovnih računa.

Istražitelji su pronašli mnogo primjera gdje je samo na računu jednog kupca kreme protiv bolova dug narastao od par desetaka do par tisuća dolara. Veteranski program Tricare platio je čak 1,75 milijardi dolara za mješovite lijekove, među kojima su i kreme za olakšavanje boli, samo do rujna 2015. godine. Što je čak 18 puta više nego su za iste lijekove platili tri godine prije toga.

Labava zakonska regulativa

Većina računa je lažna, smatraju istražitelji. Tricare je pokrenuo niz unutarnjih kontrola kako bi riješili slučaj lažnog naplaćivanja. Proizvodi ovakve vrste miješaju farmaceutske sastojke i one koji se mogu dobiti samo na recept kako bi pružili specijalizirani medicinski proizvod, često namijenjen ljudima koji ne mogu piti tablete. No ovo tržište nije strogo regulirano kao ono tradicionalnih lijekova.

Kreme protiv bolova često nemaju dozvolu Agencije za hranu i lijekove, jer se medikamenti u kombiniranim proizvodima nalaze u iznimno malim količinama, koji nisu dovoljni za provođenje testa.

Po federalnom zakonu proizvođači ovakvih proizvoda ne moraju dokazivati učinkovitost ili sigurnost svojih proizvoda. Ta cijela grana industrije regulira se državnim zakonima te oni variraju po stupnjevima sigurnosti.
 
(telegram.hr/uredio:NSP)

Ako se Zapad bude pitao, ili će Daytonski sporazum biti temeljito izmijenjen, ili će biti ukinuta Republika Srpska, ili će izbiti novi rat na Balkanu. Ali Zapad priznaje i da se ne pita samo on, već i Rusija

James Lyon bio je šef Međunarodne krizne skupine za Balkan u vrijeme kada je Balkan bio u žiži interesiranja zapadne međunarodne zajednice; Međunarodnoj kriznoj skupini među višim savjetnicima i članovima komisije sjede i milijarder George Soros, vodeći američki geostrateg Zbigniew Brzezinski, dva bivša generalna tajnika NATO-a (Javier Solana i George Robertson), bivši glavni zapovjednik NATO Wesley Clark, nekadašnji nacionalni savjetnik za sigurnost SAD Samuel Berger, predsjedavajući Minhenske sigurnosne konferencije Wolfgang Ischinger, Carl Bildt … a “Foreign Policy” je jedan je od uglednijih časopisa koji izlaze na engleskom jeziku.

Pa kada u “Foreign Policy”, prije nekoliko dana, izašavši najedanput iz duboke hibernacije, James Lyon već u naslovu svog teksta upita “Da li se rat sprema izbiti na Balkanu?” (link), i namjeru koja stoji iza teksta valja pročitati više nego pažljivo.

Tim prije što tragova istog razmišljanja ima i na drugim, zvanicnija mjestima …

Lyon piše o Bosni i Hercegovini, a naročito o Republici Srpskoj. Važno podsjećanje na kontekst: propala britanska rezolucija o Srebrenici u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, koja je imala cilj Republiku Srpsku proglasiti za genocidnu tvorevinu, trebalo predstavljati kao uvod u gašenje Republike Srpske.

Uslijedila je kontra-mjera, odluka o održavanju referenduma u Republici Srpskoj o povratku (izvornih dejtonskih) ovlasti u pravosuđu, što se prije svega treba shvatiti kao znak da RS spomenutim namjerama bude ukinuta neće predati bez borbe.

Istovremeno, zapadne namjere da RS, pod plaštom reformi u BiH, bude obesmišljena i pretvorena u praznu ljušturu lišenu ma kakve državolike sadržine, a BiH u centraliziranu državu u kojoj će presudnu riječ imati bošnjački i hrvatski saveznici euroatlantskog Zapada, zasigurno nisu nestale propašću britanske rezolucije.

Od tuda i ne čudi što se najavljenom referendumu Layon protivi žestoko. “Iako će se referendum ticati samo pravosuđa, njegove destruktivne namjere čine ga de facto deklaracijom neovisnosti”, navodi, sasvim na tragu posljednjih EU zaključaka o BiH (12. listopada) u kojima se ocjenjuje da bi “održavanje referenduma ugrozilo koheziju, suverenitet i teritorijalni integritet” BiH.

Umjesto referenduma, EU predlaže “strukturni razgovor o pravosuđu” kakav je svojevremeno već dogovoren između predsjednika RS Milorada Dodika i tadašnje EU šefice diplomacije Catherine Ashton. Lyon, međutim, ovakvu EU politiku “udovoljavanja” Dodiku naziva “dokazano pogrešnom” i, manirom neoliberalnih jastrebova koji već barem desetljeće i pol definiraju američku vanjsku politiku, od Sjedinjenih Država zahtijeva da “preskoče” (override) EU po pitanju BiH i svojim “energičnim i robusnim angažiranjem spriječe predstojeći kolaps Bosne”.

Zašto? Ovdje je zapravo čitava suština: da u nastali “vakuum” ne bi “uskočila Rusija”, koja “kroz sve ove provokacije podržava Republiku Srpsku … Podržavajući Dodika, Putin je u stanju proizvesti ozbiljne probleme Zapadu“, piše Lyon, ističući kao najvažniji među ovim problemima “klimu nestabilnosti koja sprječava EU, SAD i NATO da zadobiju smisleno uporište” na ovom prostoru.

Podsjećamo, i Damon Wilson iz vrlo utjecajne washingtonske savjetodavne skupine Atlantski savjet još u jesen prošle godine pozvao je, poput Lyona, pozvao na istovjetnu akciju i iz istovjetnog razloga; na pojačani transatlantski fokus na Balkan, kako Balkan ne bi skliznuo Vladimiru Putinu i Rusiji u ruke umjesto da čitav ostane pod američkim utjecajem (“Putinov balkanski gambit”).

Ovo jest prevladavajući način mišljenja u krugovima u kojima se u Washingtonu formira američka vanjska politika.

Od tuda je naročito alarmantan popis sugestija i prijetnji Jamesa Lyona. SAD treba imenuovati posebnog izaslanika za Balkan koji će, u ime čitavog Zapada, “ponovno razmotriti Daytonski sporazum s idejom da ga ponovno napiše u potpunosti”.

Tu je i druga mogućnost. “Međunarodna zajednica” – ako Dodik ostane pri referendumu u kome ga, kako piše Lyon, podržava Rusija – “treba ukinuti Republiku Srpsku, što bi, iako ekstremno, bilo moguće uporabom administrativnih i financijskih sredstava”.

I treća varijanta, treća prijetnja koja novo svjetlo baca i na vijesti o američkom naoružavanju hrvatske vojske: “Bošnjaci i Hrvati poveli su rat 1992. kako bi Bosnu očuvali na okupu, i nema znakova da bi Republiku Srpsku danas pustili da ode bez borbe. Ako izbitje nasilje, osjetit će se na čitavom Balkanu. Moglo bi se preliti na Kosovo, u južnu Srbiju, Makedoniju, u regiji Sandžaka u Srbiji u kome su muslimani većina … i koji bi se lako mogao odcijepiti od Srbije”… piše Foreign Policy.

Sve u svemu, zaključuje Lyon, “Washington mora odlučiti sada, a ne kasnije, da li će djelovati proaktivnije kako bi održao Bosnu i Hercegovinu na okupu, a Balkan stabilnim – ili će prepustiti Moskvi uspostaviti pravila”.

Da li je, zaista, Washington spreman na izazivanje novog kaosa na Balkanu poput onoga 1990. kako bi na njemu održao vlastiti utjecaj, ili makar spriječio uspostavu ruskog? Kako će Europska unija u tom slučaju odreagirati, pošto joj bilo kakva kriza na ovom području, usred svih kriza koje je potresaju, nimalo nije potrebna? Da li će takav, eventualni, pokušaj SAD da zapale Balkan gurnuti Hrvatsku još bliže Americi, a Srbiju još bliže Rusiji, u potrazi za zaštitom?

Bilo kako bilo svakih 25 godina se na Balkanu desi neki rat ili veća destabilizacija, nadajmo se da to neće biti pravilo i ovoga puta…
 
(sputniknews.com/uredio:nsp)

Isti onaj koji je vodio brutalnu politiku FED-a i štampanja dolara zbog kojeg je dolar tako ojačao bez ikakvih razloga, proziva svoje kolege s kojima je bio na ručkovima i pio kavu

Mnogo više bankara bi se trebalo naći u zatvoru zbog radnji koje su dovele do najveće finansijske krize poslije rata 2008. godine, kazao je u za američki USA Today bivši čelnik američke centralne banke (FED) Ben Bernanke.

Bivši predsjednik američke središnje banke Ben Bernanke smatra da je više direktora s Wall Streeta trebalo završiti u zatvoru zbog njihovih postupaka koji su doveli do financijske krize 2008. godine.

U intervjuu dnevniku USA Today Bernanke je kazao da su se američko ministarstvo pravosuđa i druge agencije zadužene za kriminalna djela više fokusirali na istrage i optužbe protiv financijskih kompanija.

“Ali ja bih se više usmjerio na istrage postupaka pojedinaca, s obzirom da je sve što je krenulo krivo ili bilo nelegalno počinjeno od strane pojedinaca, a ne neke apstraktne tvrtke”, kazao je Bernanke.

Bernanke, koji je bio predsjednik FED-a za vrijeme financijske krize 2008. godine, a koju smatra najgorom od Velike depresije 1930.-ih godina, kaže da nije bilo na njemu da odlučuje treba li sudski goniti pojedine direktore.

“FED nije zadužen za to. Za to su zaduženi ministarstvo pravosuđa i drugi odgovorni, a mnogo napora usmjereno je na optuživanje financijskih tvrtki. Financijska tvrtka je, dakako, zakonska fikcija, nije osoba. Ne možete tvrtku poslati u zatvor”, kazao je Bernanke.

Bernanke, koji je nakon osam godina na mjestu predsjednika FED-a lani otišao u mirovinu, kaže da je financijska kriza 2008. bila izuzetno opasna i da i dalje smatra da je Fed dobro učinio što je tada spašavao banke od propasti.

“Mislim da je bilo vrlo izgledno da kliznemo u depresiju sličnu onoj iz 1930-ih godina”, kazao je Bernanke, koji ovoga tjedna izdaje memoare.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(index.hr/uredio:nsp)

Ako još ima pravde, tada se nemam čega bojati. Ako je nema, znači da se boje oni koje hoće moju glavu. Ja, dakle, nemam zbog čega bježati.

Prošlo je Vladinih 100 dana! Od  veličanstvenog i optimistički najavljivanog plana 21 ostalo nam je samo 21 dan za preživljavanje, toliko naime Hrvati  mogu  svaki mjesec izdržati nakon što od plaće  plate režije, djeci školarinu, lijekove, prijevozne troškove na posao, i uz malo sreće kupe i nešto malo hrane. Po gradovima Hrvatske ljudi plaču, ne vide izlaza i nemaju nade.

Kažu u recesiji smo. Prije smo bili u banani. U Hrvatskoj postoji jedan izraz za obje situacije, ali ga ne želim javno koristiti jer sam ipak dama.

Iako, nakon 12 godišnje osobne borbe sa hrvatskim pravosuđem, i nakon što se kao predsjednica Udruge Veronika Vere neposredno i svakodnevno suočavam sa problemima u pravosuđu i komuniciram sa žrtvama pravosuđa, (sa ljudima koji su na dnu) sama sebe uvjeravam da mogu biti sretna jer sam uspjela sačuvati još uvijek finoću i kulturu ophođenja.

Vlada nas uvjerava da nakon što građani i polupropali poduzetnici plate porez da će sve biti  puno bolje.

Mi, hrvatski narod uvjerili bismo Vladu, kad bi nas imao tko u njoj slušati,  da nakon što i posljednjim snagama prikupimo sredstva da se plate dugovi koje su zbog neredovitih plaća i nezaposlenosti nakupili građani i poduzetnici koji već odavno samo preživljavaju, da Vlada više neće imati od koga niti što naplatiti. Neće ni oni u Vladi  moći sebi isplatiti plaću jer u Hrvatskoj malo tko radi, a oni koji su zaposleni plaću ne dobivaju. Ili plaćaju tuđe dugove kao jamci ili kao žrtve pravosuđa.

Sve što slijedi iza ovog, može biti samo gore, nikako bolje, jer investicija nema  niti će ih biti uskoro, a gospodarstvo je potonulo do dna, i ne samo do dna,  već se nalazi u živom blatu i glibu preko glave, i nema tko osigurati bolju budućnost.

Temelj budućnosti je pravosuđe! Bez reda u sudstvu, bez korektnih sudaca koji poštuju zakon i postupaju po savjesti i po zakonima nema gospodarstva, nema socijalne sigurnosti, nema investicija niti će biti napretka.

Vlada RH ni ova sad, ni ona prethodna nije uvela red u pravosuđe. Pod pravosuđem u ovom dijelu možemo smatrati i Sud, i Državno odvjetništvo zajedno sa Općinskim državnim odvjetništvima, i Policiju jer svi zajedno surađuju na “uvođenju reda”. Žrtve pravosuđa taj red ne vide i ne osjete.

Oni koji su bili u ratu za obranu Lijepe naše čak i priznaju žrtvama pravosuđa da su njihove žrtve gotovo jednako teške, i da još uvijek, čak i 20 godina nakon što imamo Hrvatsku, traju.

U Zagrebu sud donosi vlasniku stana, koji je legalno i na zakonit način kupio stan od tvrtke u kojoj je radio, presudu da se iseli iz stana. Temeljem tužbe zbog smetanja posjeda, jer je smetanje posjeda pravo u kojem se ne utvrđuje pravo vlasništvo već tko je bio zadnji u posjedu. U ovom slučaju u posjedu je bila mrtva starica u čije ime su uplaćena sredstva na račun poduzeća, vlasnika stana, i to bez osnove, navodno na ime otkupa stana koji je već prethodno bio legalno kupljen  i isplaćen od strane osobe koja je uknjižena kao zemljišno knjižni vlasnik. Kako nije bilo osnove za uplatu, sredstva se vraćaju gđi koja je mjesecima mrtva. Nakon njene smrti, u vrijeme realizacije kupnje i prijenosa vlasništva na ime tuženika u stanu borave izbjeglice, osobe koje su u stanu bile bez pravnog osnova.

Čovjek – tuženi, zajedno sa poduzećem koji mu je stan prodao i zajedno sa policijom, stupa  u posjed SVOG STANA, kojeg je legalno kupio, a Sud, nakon 18 godina donosi presudu da se zbog smetanja posjeda tuženi sa obitelji mora iseliti iz stana. Sud u ovom slučaju nije razmatrao vlasničko pravo koje je nepobitno i upisano u zemljišne knjige, sud je u ovom slučaju razmatrao samo o smetanju posjeda  (iako se o smetanju posjeda postupa hitno), pa se tako, vlasnik stana, sa valjano uknjiženim svojim pravom vlasništva u zemljišnim knjigama, našao u ulozi ovršenika, nad kojim se provodi ovrha, jer je zagrebački sud utvrdio smetanje posjeda,  i naložio uspostavu prethodnog stanja odnosno predaju u posjed stana tužitelju. Prethodno stanje je u trenutku stjecanja posjeda bilo vlasništvo starice,  koja je do svoje smrti živjela u stanu, pa se iskreno nadam da se nitko neće sjetiti da se mrtvoj starici vrati stan u posjed.

Druga situacija, vodi se postupak zbog Privremene mjere zabrane naplate potraživanja po akceptnom nalogu (nekada su se tako zvala sredstva naplate potraživanja), pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Sutkinja donosi rješenje, na koje se stranka, u ovom slučaju dužnik žali, a Visoki trgovački sud odlučuje da se žalba odbija. Razlog je slijedeći; Dužnik je u potpunom pravu, navodi Visoki trgovački sud,  kada traži privremenu mjeru zabrane naplate potraživanja jer je u postupku utvrđeno da ne postoji njegova obveza prema vjerovniku koji je pokrenuo postupak prisilne naplate, no kako u citiranom rješenju na koje je uložena žalba ne stoji  po kojem je sucu rješenje donešeno, smatra se da niti rješenje ne postoji. A kako ne postoji rješenje ne postoji niti rješenje na žalbu.

Situacija treća! Pisac ovog članka, nakon 25 godišnjeg obiteljskog rada u Njemačkoj svu obiteljsku ušteđevinu ulaže u tvornicu i proizvodni pogon u Dugom Selu.

Iznos veći od 2.000.000 DEM, i to prije punih 12 godina. Cijela obitelj žrtvovala se i odrekla mnogih svakodnevnih želja samo da bi proizvodnja funkcionirala a uloženi novac se dodatno oplodio. U trenutku ulaganja ni sanjali nisu da je put pred njima Sizifov posao, a Danteov deveti krug već je odavno iza njih.

Sad bi valjda trebalo doći rasvjetljenje, međutim još je tama. Općinski sud u Dugom Selu, prilikom uknjižbe prava vlasništva u korist novog kupca nekretnine uknjižio je i dug star deset godina, koji je negdje bio zaboravljen, i nigdje u zemljišnim knjigama pribilježen. Jer da je bio evidentiran, svatko bi se, naročito kupac nekretnine dobro zamislio bi li u istu uložio sredstva. Međutim, na očitovanje po upitu  Ministarstva pravosuđa, Vrhovnog  suda  ili Županijskog  suda, sudac toga suda koji ureduje u predmetu očituje se da zemljišne knjige nisu bile  uređene 1991 godine i da zato dug iz 1991 godine nije bio upisan u zemljišne knjige.

Već i samom laičkom provjerom, jednostavnim uvidom u zemljišne knjige sasvim je jasno, bilo kome, pa čak i onom tko nikad nije vidio zemljišne knjige, da su zemljišne knjige postojale još od 1971 godine, međutim isto tako je potpuno jasno da zemljište 1991 godine nije bilo vlasništvo tvrtke koja je podigla kredit, već društveno vlasništvo, a da je Fond za razvoj i zapošljavanje, potom Hrvatska razvojna i izvozna banka ipak dala kredit poduzeću Parkant d.o.o. i to u iznosu od 1.000.000,00 DEM,   koji je “kupio” zemlju od Exportdrva koji također nije bio vlasnik, i to u vrijeme dok je na snazi bio  Zakon o zabrani otuđenja nekretnina i zemljišta u društvenom vlasništvu.

Sve do 1996 godine, odnosno do 01.01.1997. godine kada je stupio Zakon o vlasništvu na snagu, nitko od njih nije imao pravo zasnivati založno pravo na toj  nekretnini niti istu otuđiti.

Da bi prikrili  bezakonje, i doslovnu otimačinu i pljačku  zemljišta u društvenom vlasništvu a ujedno i Države, uz pomoć suda načinili su Zapisnik o očevidu kojim su popisali imovinu na terenu, koja nije bilo vlasništvo tvrtke koja je tu zemlju temeljem tog istog Zapisnika i sklopljenog Sporazuma dala pod hipoteku.

Na temelju  Zapisnika i Sporazuma sklopljenog pred Sudom u kojem je stranka bila nevlasnik nekretnine, deset godina kasnije Sud je upisao založno pravo na imovinu novog vlasnika i to rješenjem koje je u prilogu, koje je također nezakonito, krivotvoreno,  i pravno nevaljalo,a ukinuto je odlukom Županijskog suda u Velikoj Gorici, no sudac koji postupak vodi ustraje na ovršnom postupku i prodaji zemljišta i ne postupa po vlastitim pravomoćnim sudskim rješenjima.

Ne mari pri tome na zaštitu onog tko je u posjedu (sasvim suprotno gornjoj presudi), ne mari za pravo vlasništva i zaštitu onog tko je s povjerenjem u zemljišne knjige  kupio nekretnine na kojima nije bilo nikakvih zabilježbi ni plombi u trenutku kupnje, ne mari za krivotvoreno rješenje toga suda temeljem kojeg se vodi ovrha  (Ustavni sud je donio odluku da je preuranjeno prigovoriti  na zakonitost tog rješenja i tražiti ukidanje???) i ne mari za činjenicu da vlasnik nekretnine i ovršenik NIJE DUŽNIK!

A za što mare sudovi u Hrvatskoj?

Na što reagiraju Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo unutarnjih poslova, Uskok?

Kažu da njihov posao nije preispitivanje sudskih odluka, a podnescima i prigovorima na rad suda da se ometa rad suda i vrši prisila na pravosudne dužnosnike!!!!

Nakon brojnih podnesaka, i dostavljanja dokaza, Županijsko državno odvjetništvo dostavilo je očitovanje u kojem  tvrdi da stranka koja je uložila svoj novac, koja je godinama ulagala u gradnju, zapošljavanje, industriju i gospodarstvo, koja je kupila nekretninu bez plombi i zabilježbi, koja nije dužnik u postupku, i koja trpi zbog zlouporabe položaja sudaca koji su načinili Sporazum o popisu nekretnina koje su bile društveno vlasništvo a ne vlasništvo onog tko ih je založio, pa sada državne Banke i državni Fondovi  naplaćuju svoju nesposobnost, svoj nemar, tuđi dug, i kamate koje nisu naplatili zbog svoje uspavanosti ili pomaganja u kaznenom djelu onome tko NIJE NI ZA ŠTO KRIV – i TVRDE DA ONAJ TKO JE DAO SVOJE NOVCE VJERUJUĆ DA JE ONO ŠTO JE U ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA UPISANO ISTINITO –  DA NEMA NIKAKVA PRAVA.

Gotovo sam sigurna da su investitori oduševljeni stanjem u pravosuđu. I da će “sigurno povjerovati” obećanjima Vlade!

Naročito kad  popričaju sa svima onima koji su već jednom povjerovali u slična obećanja  i vratili se u Domovinu vjerujući.

Vjera je često skupa, najčešće preskupa.

U Njemačkoj je u to vrijeme (1995-2000 godine) bila akcija da se većina radnika na privremenom radu u inozemstvu koji to žele vrate svojim kućama. Mnogi su se i vratili punog srca, s ljubavlju prema Domovini. U Hrvatskoj su sagradili domove, obnovili kuće svojih djedova i roditelja.  Ulagali su iseljeni Hrvati u nekretnine, u poslovne prostore,  u poduzeća,  u obiteljske kuće i stanove.

Povjerovali su u pravdu i pravicu, u jednakost svih pred zakonom, i u to da su dobrodošli nazad. A dobrodošli su samo bili njihovi novci.

Krvareći u Hrvatskoj i dokazujući svoje pravo pred zakonom, duboko su razočarani.

Možda bi sad i otišli tamo nazad, preko granice, gdje su godinama zarađivali sredstva koja su uložili u nekretnine u Hrvatskoj,  puno ih je tako i učinilo, razočarano, međutim, oni koji imaju mladi naraštaj, djecu, i koji s ljubavlju razmišljaju o zemlji u kojoj su rođeni, sa strahom i velikom strepnjom sve to promatraju.

Što će biti s našom djecom, ako smo mi, jedna generacija koja cijeli život radi i stvara, svoj život  i zdravlje izgubili u dokazivanju i tražeći pravdu?

Jedna generacija izgubila je život boreći se za slobodu i samostalnost  Hrvatske!  Ima li tko u  Ministarstvu pravosuđa, u Vladi RH, u Uredu predsjednika da sve to prepozna? Ima li igdje ikog na vlasti tko može lupiti šakom o stol i poduzeti mjere da se svemu tome stane na kraj i da se prestane činiti šteta.

Pravda je učinkovita ako je pravovremena! Pravda je pravda ako štiti poštenje i poštenog stjecatelja, rekla bih! Tako kaže i Zakon. Još samo treba naučiti pojedine  suce da poštuju  Zakon. Eh, mi bi smo tada vjerujem bili sretan narod! I sa svjetlom točkom u  ovom mraku, i sa nadom koja nas vodi u budućnost.

Možda tada iseljeni Hrvati počnu vjerovati!

Za  sada  više ne vjeruju u blefove, ovaj put čekaju rezultate!

Gospodo ministri, spriječite suce da uništavaju gospodarstvo i građane. Poduzmite mjere da Zakon funkcionira, a suce koji zlouporabe svoj položaj sankcionirajte. Umjesto da podmeću nevinima, da iskrivljuju činjenice i da paušalno i aljkavo provode istrage, neka počnu čitati onako kako piše! Vrlo je jednostovano. Da su 2003 pročitali što piše odmah bi zaključili da u Zemljišno knjižnom odjelu u Dugom Selu postoje istodobno dva z.k. uloška i dva z.k. izvadka za jednu nekretninu.  Tako je vlasnik koji je nečasno i nezakonito, da ne kažem kriminalno postupao uspio podići više miliona kredita koje nije vraćao.  Istovremeno sudac nije postupao po vlastitim pravomoćnim rješenjima koja je osobno donio, niti je brisao hipoteke od 2000 godine iako je o  istom donio rješenje! Policija je imala sve dokumente u rukama, ali ih nije gledala niti čitala s pažnjom. U to vrijeme imala je drugi cilj i drugi zadatak!  Stoga svoje istrage započnite od početka. Od 1991 godine,  i od privatizacije i pretvorbe društvenog vlasništva u privatno!  Počnite od  Dugog Sela!

Nada Landeka, predsjednica Udruge Veronika Vere

autorica knjige “Neka mi sudi Hrvatska a ne hrvatsko pravosuđe”