Politolog i tata dvije kćeri iz Slavonskog Broda piše o stravičnom iskustvu

Bio je sasvim lijep zimski dan 2009. godine. Toga dana mi se nenormalno jela jabuka i osjećao sam se dobro. Već je pao mrak i vani je počinjala mećava: “Tata, hoćeš li me odvesti kod prijatelja?”, upitala me kći Hana. Odjenuli smo se toplo, već sam pri stavljanju kape osjetio neku nelagodu. Krenuli smo dolje do automobila. Vani je snijeg nemilice padao.

I onda, nekih 50 metara od ulaznih vrata, skužio sam da nerazgovjetno govorim. “Hana, idemo kući!” Ona je jadna skužila da nešto ne valja i gledala me uplašeno. Govorio sam joj nešto, a kao da sam bio u nekom klancu, čuo sam odjeke. Nekako smo se dovukli gore. Supruga, čim me je vidjela, pozvala je hitnu pomoć. U tim trenucima postavljao sam samo jedno pitanje: Hoću li umrijeti? Ni od djece se nisam oprostio.

Hitna je došla za nekoliko minuta. Doktorica, kolegica iz srednje, rekla mi je da me voze u bolnicu. Mogao sam hodati, ruke i noge su funkcionirale. Ušao sam u kola hitne s upitnikom – što mi je? Pomislio sam na moždani. O njemu znam ponešto, baka mi je imala moždani, ali bilo mi je čudno što nisam oduzet.

Stopostotni sam invalid

Tada sam imao 29 godina. Danas imam 35, živim u Slavonskom Brodu, 100-postotni sam invalid i život mi se te zimske večeri okrenuo naglavačke. Preživio sam dva moždana udara, bakterijski endokarditis, ugradnju mehaničkog zaliska. Prvi moždani udar doživio sam te večeri (hemoragijski), a drugi nekoliko tjedana poslije (teški ishemijski).

Kako je to doživjeti moždani udar u godinama kada biste trebali biti u naponu snage? Osjećaj je grozan, pogotovo gubitak kontrole nad tijelom. Zdravom i pokretnom čovjeku je strašno odjednom nekontrolirati govor i fiziološke potrebe. Opisao bih to kao gašenje ili resetiranje sustava. Bljeskovi, pa mrak (kod mene bez tunela). Osjetio sam strašnu slabost i strah.

Nisam bio svjestan što mi se događa te večeri. Kola hitne bila su totalno neudobna i drndava. Odvezli su me direktno u brodsku bolnicu, na neurologiju. Već je dobrano napadao snijeg. Primio me doktor Bojan, tad mislim specijalizant. “Sjedni, Vanja, prati pogledom moje ruke”. Sve sam naredbe obavljao, ali glas mi je stalno frfljao. Nakon pregleda rekli su mi da odmah idem na CT mozga.

Nisam mogao gutati

Na ulazu u prostoriju gdje snimaju CT, pogledao sam se u zrcalo. Izgledao sam kao da sam se potukao, cijela lijeva strana lica mi je visjela. “Ma nema šanse, odapet ću, a ni oporuku nisam napisao. Tek mi je 29 godina, pa zar još nije malo rano?”, pomislio sam. Nakon petnaestak minuta CT-a u prostoriju je ušla mama sretno rekavši: nije moždani.

Bit ću još živ, ja bih soka ili vode! Totalno sam dehidrirao od straha. Otišli su po ledeni čaj. Pohlepno sam nagnuo. Prvi, pokušaj, pa drugi. Ne mogu gutati, što se događa?!

Ostavit ćemo te večeras na promatranju, rekao mi je doktor Bojan. Na povratku u tu neurološku šok sobu, počeo sam jako štucati. Tada su donijeli sondu. Namazali su je kao s nekim vazelinom i počeli gurati u nos. Sonda je prošla kroz grlo do želuca. Onda stetoskop i opet injekcija. Upumpaju ti zrak u to kinesko sranje. Na stetoskopu su čuli da je zrak prdnuo u želucu. One silne jabuke s početka priče su me potjerale na pišanje. “Donijet ćemo ti gusku”, odmah su mi rekli. Tada sam upoznao gusku, a kasnije i patku. Tako je prošao 14. prosinca, prvi dan bolnice.

Dijagnoza tuberkoloznog meningitisa

Došao je sljedeći dan. Negdje oko 10 sati ujutro dolazi šef brodske infektologije. Odmah mi je rekao da sumnja na pravu dijagnozu, ali da će me premjestiti na zaraznu. Već tada sam se otežano kretao, pa su me po snijegu u invalidskim kolicima prevezli na zaraznu, u sobu br. 4. Moramo ti napraviti punkciju likvora, da potvrdimo dijagnozu. Čuo sam jedino da je likvor zamućen.

“Ti boluješ od tuberkoloznog meningitisa i promijenit ćemo ti terapiju. Tvoja tuberkuloza nije zarazna, ali liječenje će biti dugotrajno dok ti se moždane ovojnice ne oporave”, rekli su mi.

Sljedeće jutro je došla glavna sestra Marijana s novom terapijom, tuberkulostaticima koje sam povraćao svaki dan. Zaboravio sam napisati da nisam mogao gutati ni slinu. Pokraj mene je bio bubrežnjak, koji nema veze s bubrezima, limena posuda u koju pljuješ do mile volje.
U viziti sam se svako jutro kada bi došao šef infektologije morao mrštiti i kesiti, ali on mi nikada nije poslušao srce, a cijelo vrijeme je znao da sam kardiološki bolesnik i da sam 1989. operirao stenozu aorte. Nije me poslao ni logopedu za gutanje. Konstatacija je bila, manja faciopareza (paraliza lica).

Šok u ogledalu

Tata mi je svako jutro oko 6 donosio šatirana jaja. Samo sam ih liznuo, volio sam taj okus u ustima. Svaki dan je dolazila i supruga, pa bismo išli u šetnju po odjelu. Jednog dana dok smo šetali vrata lifta su se otvorila. U njemu je bilo veliko zrcalo. Kad sam vidio svoj odraz, hodajućeg skeleta sa surlom koja visi, zaprepastio sam se. Ali meni je bolje, još malo pa ću kući, tješio sam se. Svakog dana su mi te šetnje bile sve napornije, kao da idem na Mont Everest, a zapravo sam hodao 30 metara.

U bolnici sam posebno zapamtio strah u očima svoje osmogodišnje kćeri Hane. Bilo je i mene strah. Svaki tren s vlastitim djetetom pokušavaš upiti kao da je zadnji. Bio sam spreman na borbu zbog svojih cura, neprijatelj mi je, bio sam uvjeren, tuberkoloza. Bio sam opet u krivu.

U bolnici sam proslavio i Božić i novu godinu, samo su se cimeri mijenjali, a ja bih ostajao. U međuvremenu je moj liječnik otišao na skijanje, pa me preuzeo drugi. U to vrijeme sam opet postajao febrilan. Naime, prije prvog moždanog osim što sam gubio kilograme, bio sam i povremeno febrilan. No, ovaj doktor sad je tvrdio da ne treba mijenjati terapiju, da moje liječenje ide prema planu. U međuvremenu mi je liječnik s neurologije dao preporuku da odem na pregled internistu i na magnetsku rezonancu koja je zakazana za 26. siječnja.

Drugi moždani

Tog je jutra dan započeo kao i svaki drugi. Oko 6 sati čuo sam kucanje na prozoru. Bio je to moj tata koji mi je kao i svako jutro donio šato od jaja. I tada počinje moj pakao. Oko 7 sati je trebala doći hitna po mene, da me s mamom u pratnji vozi na Medikol. Tata je dosta kucao na prozor i primijetio da se ne dižem i otišao to reći mami. Supruga mi je poslala poruku da pita što se događa. Kasnije sam doznao da sam joj odgovorio praznom porukom.

Onda je uslijedilo ustajanje i moj pokušaj da dođem do šatoa. Sjeo sam na krevet, pokušao se dići a onda mrak, koji je trajao sekundu, dvije. Mrak kao da te netko ugasi. Taj mrak nije bio smrt već početak drugog moždanog. Dovukao sam se do kreveta i legao.

Tad dolazi moja mama i viče: Vanja, Vanja što se događa? “O čemu ona priča”, pomislio sam, ali ona je već otrčala po doktora. Tad opet dolazi moj doktor. Pokušao sam ustati, no počeo sam padati, a cimer je pritrčao da me pomogne držati. Tijelo mi otkazuje, samo sam pomislio. Doktor je, pak, zaključio: “On je razmažen, dajte mu apaurin”. Tada sam doslovno počeo umirati.

Agonija u kolima hitne pomoći

On me odlučio takvog poslati u Zagreb s mamom. Pred mene su stavili kolica, ne znam kako sam se dovukao do njih. Takvog me poslao na Medikol, s jednim apaurinom. Samo sam jednom upitao mamu što se događalo u kolima hitne. Pred Zagrebom sam ostao oduzet i počeo mokriti u gaće. Ustvari sam se pred očima vlastite mame gasio, gasio se moj život. Samo sam je ispitivao: “Hoću li ostati živ?”

Ni sam ne znam o čemu sam tad mislio, nisam ni bio svjestan da sam oduzet, kao ni da umirem. Tako smo došli do Medikola. Doduše, bio sam neproketan, ali nesvjestan toga. Na Medikolu su me stavili u kolica, već mi je tada bila oduzeta lijeva strana. Doslovno su me unijeli u prostoriju. Nakon toga slijede bljeskovi u sjećanju. Napravljen je MR i tu večer sam vraćen u brodsku bolnicu. Magnetska rezonanca je pokazala da je ono prvo bio blaži hemoragijski moždani udar, a upravo tad sam doživio teški ishemijski.

Pogrešno liječenje

Moždane udare dijagnosticirali su mi nakon mjesec i pol dana pogrešnog liječenja tuberkulostaticima u bolnici u Slavonskom Brodu, gdje su, a to sam kasnije doznao, nalazi na TBC bili negativni već 15. prosinca, na dan kada su mi odredili terapiju tuberkulostaticima. U Fran Mihaljeviću su mi isti dan ustanovili ispravnu dijagnozu pomoću vađenja hemokulture koja je bila pozitivna na streptokok (infektivni endokarditis).

Da su mi odmah postavili pravu dijagnozu danas bih bio zdrav čovjek s umjetnim zaliskom, samo da mi je izvađena hemokultura ili napravljen ultrazvuk srca kao primarno kardiološkom bolesniku.
Nakon svega, tužio sam bolnicu, utvrđena je pogreška u liječenju, a sada se vode vještačenja oko visine odštete.

Odlazak supruge

Supruga me ostavila. Svaki gubitak je težak, pa tako i supruge, koja mi je puno pomogla, ali svatko ima svoj put. Najteže od svega je biti sam i napušten, pogotovo kad si bolestan. Moji roditelji i prijatelji su od početka uz mene.

Mogu reći da sam imao sreće u nesreći i da sam sada dosta samostalan. Imao sam fizikalnu terapiju u kući tri puta tjedno. Prvi cilj bio mi je spustiti se i popesti na četvrti kat gdje živim. Uspio sam. Nakon toga krenuo sam pješke na fizikalnu terapiju s bivšom suprugom. Od 2010. do danas HZZO mi nijednom nije odobrio toplice. Nažalost, za sustav nisam akutan a sustav je naravno rob birokratskih pravilnika.

Što se tiče moga života, relativno sam se socijalizirao. Postoji naravno strah od odbijanja okoline, koji je uzrokovan mojom bolešću. U matičnoj bolnici su mi rekli da s obzirom na dijagnoze više neću moći gutati. S 30 godina to mi je bilo neprihvatljivo.

Najljepši osjećaj nositi kćer

Zahvaljujući upornosti logopedice Tamare Živković (KBC Rebro) nakon dvije godine negutanja danas mogu jesti sve. Ljudi pokraj mene trebaju ponekad uložiti malo i truda i volje da bi me mogli razumjeti; imao sam i traheotomiju zbog koje doslovno nisam mogao ništa govoriti.

Starija kći je jako teško ispočetka prihvaćala moju bolest. Mlađa, Tea, me i poznaje kao tatu s invaliditetom. Nevjerojatan uspjeh i najljepši osjećaj bio mi je nositi vlastitu kćer prvi put nakon njene četiri godine.

Zadajem si male ciljeve koji me vode naprijed. Prihvatio sam sebe i to je vrlo važno. Sretan sam jer sam dobio priliku za novi život i zato uživam u svakom danu. Pišem dnevnik bolesnika, urednik sam časopisa za invalide Zvjezdica, član sam šahovskog kluba invalida Kralj, šahovski sam sudac.

Žalim li za nečim? Vjerujte mi ne, jer život treba voljeti kakav jest. Jedino mi je žao što nikada neću doživjeti ispriku od liječnika koji je pogriješio.
 
(vtelegram.hr/uredio:nsp)

Zbigniew Brzezinski je istaknuti američki politolog i državni dužnosnik, autor globalne strategije antikomunizma, teorije tehnotrone ere i koncepcije američke hegemonije novog tipa.

Od 1977. do 1981.godine bio je u timu predsjednika Jimmy Carter-a i smatrao se apologetom politike “jastrebova”. Glavni politički događaji u vrijeme njegovog službovanja bili su normalizacija odnosa sa Kinom, potpisivanje Sporazuma START 2, gubitak Irana, početak demokratskih reformi u Istočnoj Europi, akcentiranje ljudskih prava u vanjskoj politici SAD i vojna podrška afganistanskim mudžahedinima.

Danas je Brzezinski konzultant Centra za strateška i međunarodna istraživanja (Center for Strategic and International Studies) i profesor američke vanjske politike u Školi suvremenih međunarodnih istraživanja Pola Nitcea-a (School of Area and International Studies) pri Sveučilištu Johns Hopkins u Washingtonu. Također je član savjeta direktora Nacionalne potpore demokraciji (National Endowment for Democracy) i član organizacije Freedom House.

INTERVJU

Da li sadašnja kriza mijenja svijet?

- Nesumnjivo. Živimo u stoljeću kada se mijenja nešto principijelno.

U ovom stoljeću ili u ovoj godini?

- U jednoj godini ne. Ali u ovom stoljeću – svakako. Važno je da se bliži kraju dominacija Zapada u svijetu, koja traje 500-600 godina. Sada se svijet u političkom smislu probudio. Većina čovječanstva nije se zanimala niti interesirala za politiku sve do Francuske revolucije, koja je probudila političke figure i nacionalna osjećanja u Europi. Potom se to proširilo praktično na cijeli svijet, koji je u posljednjih pola stoljeća postao politički svjestan.

Ta svijest je vrlo raznolika i sve aktivnija, u sve većoj mjeri ona nastaje iz frustracije, nesigurnosti, nezadovoljstva, osjećaja nepravde. Ta negativna osjećanja usmjerena su uglavnom prema Zapadu, naročito prema Americi, koja je u mnogome bila savjest svijeta, da bi tijekom posljednjeg desetljeća postala objekt opće mržnje. To je vrlo opasno: ako bi sada Amerika izgubila vodeću ulogu u svijetu, ni jedna država ne bi mogla zauzeti njeno mjesto. Kada sam radio u Bijeloj kući, najveća opasnost prijetila je od započinjanja nuklearnog rata. Mi smo to svakodnevno imali na umu. U roku od 28 minuta mogla se razviti kriza, koja bi za samo šest sati usmrtila između 80 i 120 milijuna ljudi.

Za početak.

- U tijeku jednog dana! Sada takve opasnosti nema. Ali postoji nesigurnost u stabilnost svijeta, odnos političkih snaga i ulogu Zapada. Veliki dio tog politički probuđenog svijeta negativno ocjenjuje ulogu Zapada. Kolonijalizam, imperijalizam, eksploatacija – to su suštinske komponente povijesnih likova koji prevladavaju u svijetu.

Taj proces raste još od 60-ih godina.

- Dekolonizacija je građena u značajnoj mjeri na rastućoj mržnji prema “bijelom čovjeku”. Međutim, širenje te mržnje bilo je ograničeno jer je odnos snaga bio u korist Zapada. Sada se to mijenja. Udio Zapada u svjetskom BDP se radikalno smanjuje. Mijenja se kulturni i vojni balans.

Hoćemo li mi doživjeti smjenu tih uloga?

- Vojna ravnoteža se mijenja najsporije. Vojni proračun Amerike veći je nego svih drugih država svijeta zajedno.

Kako u ovim vremenima ona to još može sebi dopustiti?

- Superiornost je ogromna i to će trajati još dugo. Americi ne prijeti ni jedan krupniji unutarnji rat. Ali joj pritom prijete sitni ratovi, koji su veoma skupi u financijskom i moralnom pogledu. To slabi Ameriku i mijenja situaciju. TTo je evolucija, povijesni proces.

Kako će se odvijati taj proces?

- Mnogo zavisi od toga hoće li Obama uspjeti da promijeni ulogu Amerike u svijetu i hoće li se Europska Unija i dalje ujedinjavati ili će krenuti u suprotnom pravcu. Vrlo mnogo ovisi o tome hoće li se Kina i dalje razvijati prethodnom dinamikom, vrijednom divljenja. I hoće li Indija, Indonezija i Brazil ponoviti kinesko čudo. Mi to, naravno, ne znamo. Ali je sve moguće. Mi se nalazimo na početku nekakve nove ere.

Kakve ere?

- Ja nisam prorok. Bavim se time što ilustriram scenarije i odgovaram na pitanje kako bi u takvoj situaciji trebala reagirati Amerika.

I, kako bi trebalo reagirati?

- Odobravam principe politike Baracka Obame. Ako on uspije pogurati Ameriku u drugom pravcu u unutarnjoj i vanjskoj politici, ona će imati potencijal koji je neophodan za to da još nekoliko desetljeća nastavi igrati ključnu ulogu u svijetu. Ali, ako to ne uspije, promjene će krenuti ubrzanom dinamikom i one mogu biti zaista dramatične.

Nas, naravno, najviše interesira budućnost Europe. Ovdje je pitanje Rusije ključno. Nedavno ste u intervjuu “Rzeczpospolita” u optimističkom duhu govorili o promjenama koje se tamo događaju. Charles Kaplan otvoreno poziva da se Rusija primi u NATO. Da li se to može smjestiti u glavu?

- Što se Rusije tiče, ja sam optimist, pošto sam pesimist u odnosu na samu Rusiju.

A to znači?

- Pesimist sam glede toga da će Rusija uspjeti dosegnuti svoje prethodne imperijalne ciljeve. Rusija sada nema takav potencijal. To postaje očito kada gledate gospodarsku, demografsku i znanstvenu statistiku, da ne govorim o geopolitičkom okruženju. Na istoku i na jugu Rusije pojavljuju se snažne napučene azijske države. Rusija nema izbora. Ona mora ići na stranu Zapada. A i u interesu Zapada je da ona krene u tom pravcu.

I da uđe u NATO?

- Tu se postavlja pitanje što je značajnije, prisustvo Rusije u NATO, odnosno faktičko uništenje Alijanse, ili postupno jačanje veza Rusije s NATO, što ga može pojačati, a da se ništa pritom ne pokvari.

Što imate u vidu kada govorite o uništenju Alijanse?

- NATO je savez sa širokom vojnom suradnjom. Sve zemlje članice imaju međusobni pristup vojnim planovima svake od njih. Da li bi Rusija pristala američki časnici sjede u Moskvi i razgledaju njezine planove? Da li bi Amerika pristala na takvo prisustvo Rusa u Bruxellesu ili Washingtonu? To su nepromišljene ideje.

A sa Njemačkom to ide?

- Nijemci su bili nokautirani i uvjereni da su sami krivi za svoje stanje. Rusija još nema takav odnos prema staljinizmu. Ali se to mijenja. Kod mlade generacije Rusa pojavljuje se shvaćanje da bi Rusija trebala učiniti izbor i da bi taj izbor trebao biti u korist Zapada. Takav je povijesni proces. Ali na njegove rezultate trebalo bi pričekati.

A tko će ih od nas dočekati?

- Mnogi. Mislim da će u toku 20-25 godina taj proces promijeniti shvaćanje suštine Rusije.

U posljednjem broju “Foreign Affairs” (CFR), koji je prije nekoliko godina doživljavan kao knjiga bajki, Richard Rosencrance opisuje projekt europsko-američkog ekonomskog saveza po uzoru na Europsku Uniju. Da li je to realno?

- U ovom trenutku ne. Ali kakva će biti budućnost Zapada ako se to ne dogodi?

Kakva?

- Naša superiornost, koja slabi, može biti podržana jedino dubljom, diljem i dinamičnijom suradnjom Europe i Amerike.  To bi koristilo objema.

Može li se tada pojaviti Euroamerika?

- Govorimo o društvima koja imaju mnogo zajedničkog: demokraciju, tržište, kršćanstvo. Njihova bliskost se može produbljivati ​​ako u tom pravcu budu usmjereni svjesni politički potezi. Ono što je uspjelo Europi predstavlja veliko dostignuće iako ima povoda za žaljenje što taj proces nije krenuo dalje i što je vjerojatno to ujedno i posljednji potez.

To je sporno pitanje. Neki smatraju da kriza dezintegrira EU, drugi opet misle suprotno.

- Narednih 5-10 godina će biti, najvjerojatnije, vrijeme dezintegracije. Ali svjesni smo da će Europa pokušati promijeni taj vektor. To zahtijeva napore i vodstvo. U Americi takvo vodstvo postoji. Mogućnosti predsjednika su ograničene, ali on može progurati svoje ideje. U Europi je situacija složenija, tamo nema izrazitijeg političkog vodstva. Ali, kada Europljani shvate da se kreću u smjeru dezintegracije, oni će se početi supostavljati tome.

Vidite li opasnost da će se Europa raspasti, da će euro pući i da ćemo se vratiti u Europu brojnih velikih i malih država?

- Mišljenja sam da se to neće dogoditi. Ali dobro je što se danas govori o tom riziku jer bi se inače nešto slično moglo dogoditi. A to bi bilo vrlo opasno. Naročito ako bi istovremeno oslabila Amerika jer u perspektivi narednog povijesnog razdoblja, odnosno u sljedećih 20-40 godina, ne vidim zemlju koja bi mogla stabilizirati svijet onako kako je to činila Amerika. Kriza Amerike će postati svjetska kriza.

I kako bi izgledala takva kriza?

- Potpuni kaos, konflikti, ekonomska kriza, sveprisutne igre na političkom ili religioznom planu. U raznim regijama svijeta sve bi to bilo različito.

Neki govore da se kaos već pojačava. Ka Palestini plove brodovi “Flote Slobode”, ima ljudskih žrtava, izraelske vlasti odlučno osuđuju tu akciju. Vlasti Turske također odlučno osuđuju reakciju Izraela. Turska je prva zemlja NATO koja je stupila u tako oštar i otvoren sukob s Izraelom. Ruši li se to arhitektura NATO?

- To je simptom bolesti Zapada u odnosu na konflikt na Bliskom Istoku, koji ne traje tek jednu deceniju. Također se pojačavaju proturječnosti između zapadnog svijeta i Izraela, što je, naravno, opasno za Izrael. Prema tome, Izrael bi trebao biti oprezniji. Ranije su propustili nekoliko brodova u Gazu. A ovaj brod je bilo moguće zaustaviti, recimo, ako se blokiraju njegove elise, a da se pritom ne dovedu u opasnost životi ljudi.

Zašto to Izrael nije uradio?

- Mislim da je tu sve bilo loše promišljeno. Ta akcija je planirana sa vojnog, a ne s političkog aspekta. Moguće je da je to proizvod prekomjerne orijentacije u pravcu rješavanja konflikta uz uporabu sile, pošto u židovskoj zajednici raste osjećanje opasnosti. To je razumljivo, ali to ne doprinosi kompromisima.

Ako je, kako vi kažete, ključ za Bliski Istok u rukama Obame, onda je važno pitanje kakvo je njegovo polje za manevriranje. Vi ste nekada pisali u “Foreign Affers” o snazi ​​izraelskog lobija u Americi.

- Radi se ne samo o snazi ​​lobija nego i o specifičnosti. Židovsko nasljeđe u Americi u većini je liberalno i demokratsko. Na posljednjim izborima oko 70 posto njih glasovalo je za Obamu. Pritom politički i financijski utjecajna židovska elita je konzervativnija i zapravo se identificira više sa izraelskim desničarima nego s ljevičarima. To je suština. Židovski lobi ima veliki politički utjecaj na Kongres jer američki politički život se u značajnoj mjeri oslanja na privatne donacije. Manja skupina, kao, primjerice, Armenci, možgu zahvaljujući tome dobiti veći politički utjecaj. Poljski lobi također je nekada imao snažan utjecaj, jer su u pojedinim državama bile vrlo snažne poljske grupacije koje su se aktivno bavile pitanjem neovisnosti Poljske. Sada je to prošlost i poljski lobi više ne doznačava financijska sredstva.

Obama je iz Chicaga – mjesta najveće koncentracije Poljaka.

- Politički utjecaj sada nisu glasovi, već pare u predizbornoj kampanji. Politika je skupa stvar. Ali, bez obzira na sve, ako predsjednik odluči krenuti u nekom pravcu, onda sama njegova aktivnost na Kongres čini veliki utjecaj.

Kakvu igru ​​može sada voditi Obama u vezi s krizom oko blokade Gaze?

- Pitanje Gaze neće se riješiti ako se ne riješi problem palestinske države. Tu je prosto neophodno miješanje izvana, odnosno iz Amerike. To znači da bi trebalo ponuditi nekakvu formulu na temelju koje bi se odvijao pregovarački proces. U principu je riječ o četiri točke. Prvo, Palestinci bi trebali odustati od prava na povratak, isto kao što se Nijemci nisu mogli vratiti u Gdanjsk ili Wroclaw.

Postoji još i demografski aspekt: ​​za četvrt stoljeća u Izraelu može biti više Arapa nego Židova.

- To se može dogoditi već za desetljeće. Međutim, bilo kako bilo, Palestinci ne mogu računati na pravo na povratak jer Izraelci na to neće pristati. Druga točka za Izraelce je složena: oni bi trebali shvatiti da stabilnog mira i sloge neće biti ako ne bude postojala prijestolnica palestinske države u istočnom Jeruzalemu. To je simbolično i vizualno pitanje: sa svakog mjesta palestinske zapadne obale rijeke Jordan vide se zlatne kupole džamije Skala. To je važan simbol arapskog prisustva u Jeruzalemu, u kome još uvijek živi 300 tisuća Arapa. Treće, potrebna je razmjena teritorija kako bi se granica dovela u sklad s naseljima. I, četvrto, neophodna je demilitarizacija palestinskog teritorija i razmještanje vojske SAD ili NATO na obali Jordana.

Što Obama može učiniti u tom smjeru?

- On može to pitanje staviti na dnevni red. Može, primjerice, u Vijeću sigurnosti UN oglasiti uvjete o kojima sam govorio. Ti uvjeti se razmatraju u Americi. Europska Unija i najmanje 95 posto zemalja svijeta odmah će ih podržati. To bi značilo započinjanje procesa pomirenja. Na obje strane bio bi učinjen moralni pritisak da se prihvate ti uvjeti.

Zašto Obama to još nije učinio?

- Zato što se on bavi ozbiljnom unutarnjom krizom u Americi. To nije bilo samo curenje nafte u Meksičkom zaljevu. Cjelokupni američki financijski sustav zahtijeva reforme, proračunski sustav i obrazovanje također. Obama dobro osjeća što bi Amerika trebala čini u svijetu i drži taj pravac, ali, po svoj prilici, od 12 sati rada on svjetskim problemima posvećuje najviše dva.

Bilo bi dovoljno kada bi dao važnu izjavu.

- Ovdje je potrebno mnogo više: mobilizacija i međunarodna koordinacija.

Koji su u toj novoj situaciji poljski interesi?

- Isti kao i prije. Prvo, što je moguće tijesnija veza s Europom. Varšava je zainteresirana da Europa bude integrirana i da se Poljska u nju uključi što je moguće snažnije. To u prvom redu zahtijeva dobre odnose s Njemačkom pošto je ona za Poljsku predstavlja vrata u Europu. To je geografska činjenica koja se ne smije ignorirati. Na sreću, Poljska je ne ignorira. Drugo, principijelno je važno da se održavaju saveznički odnosi s Amerikom. To je važno za Poljsku i doprinosi vezama Amerike s Europom. Osim toga, važno je stvoriti nešto poput centralnoeuropskog lobija u EU. Države srednje Europe u Europskoj Uniji imaju isto glasova koliko i Njemačka. Organizacija takve koalicije pod prešutnim patronatom Poljske, bez postavljanja sebe za njenog šefa, u suradnji s Rumunjskom, baltičkim zemljama, Mađarskom i Češkom, unutar Europe bi stvorilo utjecajnu skupinu. Ali toga još nema iako takve tendencije postoje.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(vestinet.rs,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11316"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]