Međunarodni sporazum iz 1988. godine potpisan između 114 zemalja uspostavlja liberalizaciju međunarodne telekomunikacije dajući internetu imunitet od svih ekonomskih ili tehničkih regulacija.

Izdvajajući time internet iz tokova standardnih regulativa stvoren je medij s vlastitim integritetom i do danas, ne nadvladanim potencijalom koji podupire privatnost korisnika i osigurava slobodu govora i anonimnost.

Vrijeme akademskog interneta je trajalo do 1992. godine kada je tadašnji potpredsjednik SAD Al Gore donio dekret o komercijalizaciji mreže nakon čega je uslijedila i privatizacija pod sjajem potpune slobode.

Internet je od tada pa narednih dvadeset godina autonomna mreža bez fizičkog vlasnika i nadzora uz samo povremene ispade i nasrtaje na njegovo demokratsko lice. Danas, internet broji preko dvije milijarde korisnika i zauzima jedinstveno mjesto u komunikacijskom sustavu na planetarnom nivou.

Također, u povijesti svjetske mreže, posljednja godina broji rekordan broj nasrtaja na njezinu slobodu i po učestalosti i po broju pokušaja da se uspostavi totalitarna kontrola jedinog neovisnog i slobodnog medija na planeti.

Kada napravimo presjek događaja, interes u kontroli pronalaze vladajuće “elite” koristeći se najegzibicioznijim metodama pa sve do bizarnih pokušaja ultimativne i otvorene cenzure poput pritiska kabineta Silvio Berlusconi-ja na Wikipediju i korekciju nepodobnih sadržaja pokazujući time svu svoju slabost i nemoć pred otvorenim i slobodnim medijem.

Karakteristike nemoći i straha pokazuju i drugi pokušaji pokrenuti lavinom događaja iz Kaira krajem 2010. godine kada je internet odigrao prvu aktivnu ulogu u promjeni političkog režima. Strah je prodrmao prvo SAD, a zatim i europske zemlje. Bitno je spomenuti da su prvi pokušaji kontrole zasnovani na ultimativnim tehničkim sustavima kao u primjeru Hab-stop uredbe.

Kako ta, a i mnoge druge inicijative nakon nje nisu prošle ni u političkim ni u javnim krugovima, iznjedrila se zaobilazna metoda koji promovira sigurnost, regularnost podataka, intelektualno vlasništvo … itd.. Otuda, niz prijedloga izvire stavljajući sekundarne ciljeve na prvo mjesto. Posljednji u nizu takvih je PIPA i SOPA prijedlog zakona.

Danas se suočavamo sa nevjerojatnom torturom vladajuće klase koje shvaća da internet ugrožava režim i nadilazi dosadašnje političke metode manipulacije društvom, a krijući prave interese, pritisci na slobodu interneta su postali stalni i svakodnevni.

Zajednička potreba svih pozicijskih stranaka je uvođenje potpune kontrole elektroničkih komunikacija uspostavom automatske obrade signala i klasifikacije, legitimno sankcioniranje pojedinaca i grupa na mreži i mogućnost trenutačne obustave komunikacijskih kanala.

Imajući pravi motiv u vidu, prepoznajemo suštinske čimbenike koji posjeduju potencijal i pružaju alibi drakonskim mjerama: sigurnost i terorizam (potrošena i propala ideja nastala slučajem 9/11), ekonomska kontrola (ideja uspostave kontrole novca kroz onemogućavanje trgovine putem interneta), tokovi informacija ( filtriranje i klasifikacija stranih sadržaja – temeljen na cenzuri u Kini i drugim totalitarnim režimima), govor mržnje (kontrola sadržaja – propala ideja talijanskih i britanskih političara), intelektualno vlasništvo (trenutno aktraktivna forma koja pored famaceutske industrije lobira najveće svjetske kompanije).

Za viđenje budućih slučaja, treba znati da su izjalovljenim pokušaji uspostave kotrole na globalnoj i međunarodnoj razini iskustveno doprinijeli sofistikaciji i da očekujemo mnogo suptilnije manipulacije na mikro razinama unutar političkih granica, a kroz ujedinjene ideologije npr. Europske unije ili korpirativne konglomerate. Radi se dakle, o provođenju ideja u manjim – lokaliziranim sredinama kroz promociju viših ciljeva i dobrobiti društva.

ACTA je jedan od ozloglašenih sporazuma čija je namjena suzbijanje trgovine elektroničkim falsifikatima. Trenutno se nameće svim zemljama, članicama Europske Unije i Svjetske trgovinske organizacije, ali se nekim slučajem prijedlog nalazi i u Hrvatskoj koja nije članica ni jedne od spomenutih. Također, ACTA je branjena obvezama Hrvatske da svoje zakonodavstvo uskladi s propisima EU.

Osvrnut ćemo se ovom prilikom na prošlogodišnji prijedlog pravilnika koji službama sigurnosti u Hrvatskoj daje odriješene ruke nadzoru po “slobodnoj volji”, a koja je potpuno suprotna odlukama Europskog suda za ljudska prava.

Ovim se postavlja pitanje selektivnog provođenja preporuka EU u Hrvatskoj i više nego očite želje vladajuće klase uspostaviti ultimativni režim nad građanima. Također, od uspostave elektroničkih dokumenata 2010. godine, poznato je da je “selektor” viša instanca koja diktira uvjete ponašanja te da je Hrvatska elektronički poligon za vježbu.

ACTA omogućuje blokiranje pristupa “spornim” internet adresama, potpuni nadzor korisnika i filtriranje protoka u realnom vremenu ali i drakonske mjere prekršiteljima. Jedan od velikih problema ACTA-e je nizak prag tolerancije za izricanje sankcija za kazneno djelo na internetu što omogućava gotovo nekontrolirani nadzor i “laku” mogućnost intervencije organa vlasti.

Kako bi upotpunili sliku, potrebno je naglasiti da osim samih tvoraca ACTA-e, SAD i Japana, a kasnije Kanade, Švicarske i EU, savjetodavni odbor okuplja multinacionalne korporacije što nas opet vraća na događaje sa početka 2011. godine kada je SAD pokušala privatizirati internet sjedinjujući najveće telekomunikacijske provajdere oko jednog interesa – enormne financijske dobiti zarad potpune kontrole prometa.

Protiv uvođenja ACTA-e su se između ostalih izjasnile Njemačka i Nizozemska, a podlegao je i Europski parlament koji je zbog neprihvaćanja sporazuma odgodio ratifikaciju. Javnost u Hrvatskoj je jasno dala do znanja da ovaj sporazum nije poželjan, ističući povredu brojnih ljudskih prava i prava na slobodu izražavanja i privatnost koji duže vrijeme upućuje na moguće scenarije kontrole.

Među svjetski priznatim ličnostima, oglasili su se dr. Gerald Celente (direktor instituta za istraživanja trendva u New York-u), Nick Peckls (direktor organizacije za zaštitu slobode Velike Britanije), Robert McDowell (čelnik američke Federalne komunikacijske komisije) i drugi.

Nagovještaji su da ovaj prijedlog neće zaživjeti, ali i da ćemo pretrpjeti brojne pritiske organizacija koje zagovaraju obranu intelektualnog vlasništva koje su praktično “kupljene” idejom o piratstvu i imaju osobni interes. Njihovi lobisti međutim, nemaju na umu širu sliku od svoje slijepe želje za kapitalom stavljajući se na uslugu sustavima porobljavanja.

Napominjemo da se intelektualna svojina ne čuva tehnološkim metodama već pravnim sustavom. Ukoliko bi se vodili ovim primjerom, bilo bi razumno zatvoriti sve muzeje kako bi se uveo red u kopiranju i krivotvorenju dijela svjetske baštine. Glavnu ulogu igra svjetska vladajuća elita u misiji za globalnom i legitimnom kontrolom stanovništva koja vodi do tehnokratske ultimativne vlasti.

Budućnost kontrole interneta će ići tokovima novca i naredni pokušaj će se dogoditi na bilo kojem društvenom nivou gdje kapital ima ogromnu ulogu. Time se “baca mamac” korisnicima telekomunikacijskih usluga koji na radost, već danas prepoznaju skrivene želje raznih svjetskih organizacija.

Tekst završava informacijom da je na dan 27. veljače u Ženevi počeo diplomatski proces koji za rezultat treba Ujedinjenim narodima osigurati kontrolu nad internetom.

Trenutno, monitoring interneta provode američke neprofitne organizacije poput ICANN i IETF koje osiguravaju “besplatan i slobodan internet”. Predloženo tijelo UN-a bi kontrolu premjestilo u ruke vlada što bi omogućilo kontrolu i cenzuriranje pristupa intertnet i ugrozilo njegovu neutralnost, a samim tim prekršilo i UN-ov izvještaj koji pristup internetu kategorizira kao jedno od ljudskih prava.
 
 
izvor: vestinet.rs/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12440"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Gdje nas je dovela vjera u znanost s kojom upravljaju korporativni i financijski psihopati?

Povijesno gledano, ljudska se priča može svesti na borbu između slobodnog mišljenja i izražavanja i ograničenja elite na vlasti koje žele dominirati državama, resursima i ljudima. Najveća prijetnja eliti na vlasti su: znanje, svjesnost, kritičko razmišljanje i na takav način stimulirana populacija.

Ta prijetnja se manifestirala puno puta kroz našu prošlost, u različitim društvima, na različitim mjestima i u različitim periodima. Ideje slobode, demokracije, civilnih i ljudskih prava, jednakosti i ravnopravnosti su na sebe svaljivale bijes struktura na vlasti i sustava kontrole svaki put kada bi se o njima aktivno govorilo i još aktivnije tražilo da se implementiraju.

Najveći uspjesi ljudskog uma – bez obzira jesu li to uspjesi iz umjetnosti, znanosti ili filozofije – su nastali kroz izazivanje i prkošenje sustavima vladanja i kontrole. Najveća ljudska tragedija i mizerija je nastala iz tih istih sustava vlasti jer je elita uvijek tražila način upravljati svime na planeti uključujući i način na koji mi razmišljamo i način na koji djelujemo ili ne djelujemo.

Occupy pokret je nastao zbog nevjerojatnih nejednakosti između bogatih i siromašnih i zbog shvaćanja da nama vladaju psihopati koje nije briga za ništa drugo osim još veće moći i još više novca!

Trenutno se naš svijet nalazi na najvećem raskrižju koje je naša vrsta ikada imala priliku iskusiti. Mi se nalazimo na pragu globalnog političkog buđenja, što se lako vidi iz netoleriranja ljudi prema piramidama vlasti i redovitim i globalnim prisutnim protestima koji nastaju pod različitim imenima i u različitim državama, ali koji imaju – svi do jednog – jedan zajednički faktor, a to je nezadovoljstvo vladajućima, rasporedom novca, rada i uvjetima života. To buđenje je nastalo iz vlastitih iskustava populacije i osobnog nezadovoljstva nakon shvaćanja da nas lažu, zavaravaju, vode u propast, da nam se smanjuju ljudske i druge slobode i da se nama pokušava upravljati onako kako se upravlja običnim marionetama.

Ništa u povijesti nije bilo toliko opasno za elitu na vlasti kao naša trenutna želja za pravdom, slobodom i zdravim životom.

Internet nastao kao pomoć u slučaju potpunog uništenja u nuklearnom ratu, da bi elita mogla komunicirati među sobom, danas je najveće oružje u borbi protiv te iste elite.

Ova vrsta buđenja je i te kako puno potpomognuta tehnološkom i internet revolucijom i napretkom masovnih medija u kojim svatko može zaobići svakodnevnu kontroliranu propagandu moćnika na vlasti. Internet koji je nastao kao sekundarni način komunikacije u slučaju izbijanja nuklearnog rata između zapovjedništva vojske i perifernih jedinica, danas se pretvorio u najveću opasnost potpunoj kontroli populacije, što se jako lijepo može vidjeti nedavnim pokušajem uvođenja potpune cenzure interneta kroz SOPA i PIPA zakone.

Hitler je itekako koristio znanstvenu diktaturu zasnovanu na nacističkoj eugenici, ali on je nije izmislio.

Kroz svu našu povijest, tirani, despoti, samozvani lideri, autokrati, nepotisti, narcisoidne figure, psihopati i svakojake vrste samoproklamiranih spasitelja su terorirali i maltretirali populaciju. Nakon drugog svjetskog rata, zahvaljujući mnogim pokretima za slobodu mišljenja i građanske slobode, patokracija – vladavina psihopata je na prvi pogled ustuknula pred ogromnom željom ljudi da naprave bolji i pravedniji svijet. No umjesto boljeg svijeta dobili smo željezni zagrljaj patokratije. Ponerologija – znanstvena studija o porijeklu zla, je postala naša surova stvarnost. Ponerologija nas ne mora interesirati, ona nam može biti odvratna i prije-neverojatna, ali nas se ona i te kako tiče. Patokracija danas vlada kroz korporativnu i bankarsku psihopatiju, i ako se mi o njoj ne informiramo i ne učimo kako izgleda sva njena šminka, nikada se nećemo od nje osloboditi i nikada zapravo nećemo biti slobodni ljudi.

Psihopati na vlasti su s godinama naučili našu želju za znanjem mogu upravljati i oblikovati željenu stranu, onako kako oni to žele, da nas mogu “začarati” novom vrstom religije (s obzirom da stare vrste religije više nisu toliko moćne kao prije tisuću godina) ta nova vrsta religije je znanost, a novi način korporativnog i bankarskog psihopatskog vladanja je “Znanstvena diktatura.”

Znanstvena diktatura, zar to postoji?

1932. godine Aldous Huxley je napisao negativnu utopiju pod nazivom “Vrli novi svijet” – Brave New World, u kojoj je predvidio stvaranje znanstvene diktature. U svom eseju 1958. pod nazivom: “Revidirani vrli novi svijet” Huxley je otkrio koliko je svijet napredovao ka njegovoj negativnoj utopiji:

U politici bi potpuno razvijena znanstvena teorija ili filozofski sustav bio totalitarna diktatura. U ekonomiji bi ekvivalent predivno komponiranom dijelu bio savršeno uštimana tvornica koja donosi brdo novca, u kojoj su radnici potpuno uštimani s strojevima. Želja za vladanjem može napraviti tirane od onih koji se predstavljaju kao “ljudi koji čiste nered i sređuju probleme.” Klasifikacija “mira” i “reda” je obično tek opravdanje za despotizam.

Huxley je tada objasnio da će: “Budući diktator jako ovisiti i trebati vojske visoko kvalificiranih i obučenih socijalnih inženjera s kojima će oni propagirati novu znanost.”

Tada je Huxley napravio jezivu i potpuno točnu sliku onoga što se danas događa: “21. stoljeće ĆE BITI ERA SVJETSKIH KONTROLORA, koji dolaze iz naučničke kaste sustava vrlog Novog Sveta ili Novog svjetskog poretka.”

1952., Bertrand Rusell britanski filozof, povjesničar, matematičar i socijalni kritičar je napisao knjigu pod nazivom: “Utjecaj znanosti na društvo” – The Impact of Science on Society, u kojem je upozorio i otkrio kako znanost i tehnološka revolucija mijenja svijet i da će na kraju promijeniti samo društvo. U svojoj knjizi Rusell objašnjava:

“Držim da će politici u budućnosti biti od najveće važnosti masovna psihologija! Masovna psihologija, znanstveno rečeno, nije napredni dio nauke … Ali ona će itekako postati važna političarima, bez obzira da li kroz politiku žele postati bogati ili žele vladati ljudima. Naravno da je masovna psihologija znanost koja je potekla iz individualne psihologije, ali ona omogućuje način vladanja ljudima na isti način na koji su rimski vladari odlučivali hoće li netko živjeti ili umrijeti s pokazivanjem palca gore ili dolje za vrijeme gladijatorskih igara, ta vrsta vladanja neće morati imati nikakvog zdravog razuma. Ali ona će trebati još par jako važnih stvari, a to su moderne metode propagande.

Na taj način će se mase “educirati” u željenom pravcu tako da se palcem više neće trebati pokazivati ​​tko zaslužuje živjeti, a tko ne, ljudi će misliti da su sami donijeli odluke koje su najbolje za njih na temelju “znanja” i neće shvaćati da je riječ o propagandi.

Religija će u budućnosti također imati jako važnu ulogu, jer će biti onih koji će smatrati kako znanost nije odgovor na sve i da se trebaju okrenuti spiritualnosti, stoga će religije početi koristiti moderne medije počevši od radija, pa sve do novih vrsta koje će se otkriti u budućnosti!. Ali tko god ne bude pratio ništa od toga biće uhvaćen u mrežu popularne “kulture” kroz knjige, filmove, i slične stvari. Nitko neće uspjeti pobjeći ovoj vrsti vladanja.

Najvažniji dio masovne psihologije će biti moć uvjeravanja!

Ako pogledamo govore Hitlera s onima političara iz XVIII stoljeća vidjet ćemo da postoje značajne razlike. Iste razlike su se dogodile u umjetnosti. Onima koji žele vladati je sada jasno da ljudi imaju puno više znanja nego prije, da je znanje dostupno gotovo svima, zbog toga moraju biti istrenirani u silogizmu s kojim će se bilo tko moći uvjeriti u bilo što, a da tog uvjeravanja nisu ni svjesni.

(Silogizam je posebna vrsta posrednog deduktivnog zaključka koji se sastoji od dviju premisa (predstavka) i jednog zaključka (epilog). U njemu se zaključak izvodi uz pomoć jedne posredne premise iz jedne opće premise. Ta posredna premisa posreduje između premise koja ima ulogu općeg pravila (veća premisa) i epiloga. silogizmu posebno (epilog) izvodimo iz općeg (veća premisa) i to pomoću posebnije, manje premise.

Silogizam se, dakle, sastoji od dviju premisa i zaključka. Od premisa jedna je opće pravilo, a druga je posredni sud. Premisa koja sadrži opće pravilo, naziva se VEĆOM premisa ili VIŠOM, Gornja premisa ili PRAEMISSA MAIOR. Posredna premisa, pomoću koje zaključak slijedi naziva se MANJOM, nizom, Donja premisa ILI PRAEMISSA MINOR.

S obzirom kojoj vrsti sudova prema odnosu pripadaju premise, razlikujemo tri vrste silogizma: kategorički (Aristotel), hipotetički i DISJUNKTIVNI silogizam (Theophrast, Eudem, megarsko-stoička škola).

Silogizam, dakle, može biti kategorički, hipotetični ili disjunktivni – ovisi o vrsti sudova od kojih se sastoje, npr.. u hipotetično silogizmu je veća premisa hipotetični sud, a u disjunktivnom zaključku je veća premisa disjunktivan sud, dok su u kategoričnom zaključku su svi sudovi kategorički. Op. Ur)

Rusell zaključuje:
Mogu sa sigurnošću zaključiti da će doći vrijeme u kojem će moderni diktatori i vladari biti u stanju svakoga nagovoriti na što žele, bilo svojim poznavanjem masovne psihologije bilo novcem ili tehnologijom!
 
 
vestinet.rs.com /uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11546"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Već godinama slušamo priče o kvaliteti flaširane vode, koliko je ona bolja od “obične” vode iz naših slavina, a nošenje plastičnih bočica vremenom je za neke postao i trendi dodatak koji bi trebao nešto govoriti o našem životnom stilu.

Nekima će ovo biti otkrivanje tople (flaširane) vode jer ovo je priča o kojoj se mnogo govorilo, ali mnogi i dalje vjeruju da flaširana voda kvalitetnija. Naravno, nitko ne govori da ne postoje situacije u kojima flaširana voda nije nužna ili praktična, ali ovdje ćemo se pozabaviti nečim drugim.

Umjetno stvorena potražnja

Naime, zanimljivo je baciti pogled unazad i podsjetiti se kako je prodavanje flaširane vode postalo izuzetno velik izvor zarade na područjima na kojima pitke vode ne nedostaje i kako je voda iz slavina došla na “loš glas” upravo zahvaljujući snažnoj kampanji industrije flaširane vode.

Iz tog ćemo se razloga vratiti u 2010. i prisjetiti se kratkog videa “The Story of Bottled Water” iza kojeg stoji Annie Leonard, kritičarka pretjeranog konzumerizma, najpoznatija po svom projektu The Story of Stuff kojeg je i ovaj video dio. Valja spomenuti i podnaslov “kako umjetno stvorena potražnja promiče ono što ne trebamo i uništava ono što trebamo najviše” koji ukratko rezimira ključnu poruku filma.
 

 
Priča ovog kratkog filmića započinje s primjerom Clevelanda gdje je reklamna kampanja tvrtke Fiji izazvala suprotan učinak nakon što su na svojim jumbo plakatima koristili slogan: “Fiji: Zato jer naša voda ne dolazi iz Clevelanda” nadajući se tome . Građanima Clevelanda to se nije svidjelo pa su odlučili staviti njihov proizvod na test i došli do zaključka da je voda iz slavine u mnogočemu kvalitetnija od one flaširane, boljeg je okusa i košta puno manje.

Prolazi manje provjera, štetno je za okoliš i skuplje je

Pokazalo se da je na većini mjesta s izvorom pitke vode situacija gotovo identična, ali u velikom broju slučajeva flaširana voda izložena je manjem broju ispitivanja od vode iz slavine.

Ipak, proizvođači se uporno pozivaju na veliku potražnju, ali valja se zapitati zašto bi netko tražio nešto što je neodrživo, štetno je za okoliš, prolazi kroz manje provjera i u konačnici, košta više? Preciznije, košta do dvije tisuće puta više.
 

 
U videu se objašnjava da je ova umjetno stvorena potražnja nastala u trenutku kada su proizvođači bezalkoholnih pića shvatili da prodaja stagnira i da će se ljudi, kad jednom shvate da sokovi nisu toliko zdravi, vratiti vodi. Odgovor na njihovo pitanje došao je u vidu poznatog brenda Perrier koju je ispočetka bio predmet sprdnje i nešto na što su ljudi gledali kao prolazni trend jer voda je gotovo besplatna i ne postoje temelji za masovnu prodaju.

Metoda Del Boya Trottera

Dakle, kako je došlo do toga da ljudi kupuju ono što im ne treba?

Odgovor je jednostavan – strah. Industrija flaširane vode krenula je u akciju serijom TV reklama koje vas tjeraju da se zapitate što to kriju vaše slavine i koliko je ono što pijete opasnije od onog što oni prodaju.

“Kada obavimo što smo naumili, voda iz slavine koristit će se samo za kupanje i pranje suđa”, rekao je čelnik jednog proizvođača flaširane vode.

Nadalje, mušterije morate uvjeriti da voda koju im želite prodati dolazi iz čistih izvora, ali to je daleko od istine. Iako djeluje kao šala, gledatelji “Mućki” iznenadit će se kad doznaju da većina proizvođača koristi metodu Del Boya Trottera i “Peckham Springa”, a njihova izvorska voda dolazi iz, pretpostavljate – slavina. Aquafina i Dasani samo su neki od proizvođača čija voda nije ništa drugo nego filtrirana voda iz slavina.

Valja spomenuti i kako je istraživanje provedeno od strane EWG-a (Enviornmental Working Group) pokazalo da devet od 10 proizvođača (Aquafina, Dasani, Nestle) ne žele otkriti podatke o svojim “čistim” izvorima vode što je u najmanju ruku zanimljivo.

Drugo njihovo istraživanje pokazalo je da od 173 branda: 18% odbija otkriti lokaciju izvora vode, 32% ne govori ništa o provjerama čistoće koje njihov proizvod prolazi i 50% pada na testu transparentnosti.

Voda iz slavine – najveći neprijatelj?

Ekološki gledano, flaširana voda je apsolutna katastrofa. Nakon što se goleme količine nafte potroše da bi se boce proizvele i proizvod transportirao do trgovina, ostaje problem boca koje završavaju na deponijama ili se spaljuju što dovodi do ispuštanja smrtonosnih plinova. Nadalje, velik dio boca koje se recikliraju u Americi završavaju u Indiji gdje stvaraju “planine” otpada što predstavlja potpuno novi problem.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
“Naš najveći neprijatelj je voda iz slavine”, rekao je čelnik Pepsija, a u filmu se dodaje da neki dijelovi svijeta uistinu imaju lošu vodu iz slavina, ali i da odgovornost za zagađenje izvora vrlo često pada na proizvođače plastične ambalaže i štetne tvari koje nastaju proizvodnjom.

Na posljetku, priča o zagađenju okoliša možda vas ni najmanje ne pogađa i nitko vas ne može spriječiti da flaširanu vodu kupujete iako je ona koju imate u kući ili stanu daleko kvalitetnija, ali i dalje ostaje činjenica da masno plaćate nešto što vam uistinu ne treba.

Nekima će to biti dovoljno dobar razlog da razmisle o sljedećoj kupnji.
 
 
(index.hr,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11391"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Dva velika britanska lanca supermarketa “Tesko” i “Asda” našli su se na udaru optužbi da prodaju običnu vodu iz slavine koju su prethodno filtrirali i flaširali.

Ove PET boce stoje na njihovim policama pored mineralnih voda poput “Evian” i “Perrier”, od kojih su naravno znatno jeftinije, ali na taj način kupce dovode u zabludu, jer na deklaraciji nema objašnjenja da je u pitanju obična voda iz slavine, tvrdi list “Daily mail”. No postavlja se pitanje povrh svega; možemo li vjerovati vodi iz slavine?

Obje kompanije su demantirale tvrdnje koje su se prvi put pojavile u otočnom tjedniku. Oni poriču da obmanjuju potrošače, jer smatraju da su na deklaracija dobro predstavili šta prodaju.

Također vjeruju da vodu ne treba nazivati ​​slavinskom budući da je prethodno prošla proces u kojem je uklonjen klor i dodatno je pročišćena.

“Daily mail” je na sebi svojstven način objavio da vodeći diskontni lanci rade ono što su Del Boy i Rodney pokušali u jednoj od čuvenih epizoda “Mućke” – da postanu milijunaši tako što će flaširati vodu iz slavine i prodavati je kao “vodu sa peckhamskog izvora” .

Supermarket “Tesko” prodaje vodu u dvolitrenim bocama za 17 penija ili u šest flašica po pola litre za funtu. Na obje varijante piše “samo voda, bez dodataka”. Ista voda koja je naknadno gazirana košta 17 penija za dvije litre. Litra vode iz vodovoda košta trećinu penija, što znači da se nakon obrade i flaširanja prodaje 25 puta skuplje.

Slična je cijena i “Asdinog” proizvoda “negazirana voda po povoljnoj cijeni”.

Tvrtka zadužena za pitku vodu u cijelom Ujedinjenom Kraljevstvu tvrdi da je voda koja izlazi iz slavina jeftina, zdrava i sigurna i da nema apsolutno nijednog razloga da se filtrira. Prema posljednjim analizama nadležnog inspektorata 99,96 posto uzoraka je ispunilo sve standarde ispravnosti. Da li ćemo vjerovati državnim službama ovisi samo o našem neznanju.

Joe Taner-u iz ove kompanije ideja da supermarket prodaje filtriranu vodu “miriše” na Del Boy-a. Upitan da razjasni porijeklo svoje vode, “Tesko” je preko glasnogovornice najprije odgovorio neodređeno.

„Na temelju razgovora s dobavljačem, moj dojam je da potječe s jednog izvora u Francuskoj”, rekla je predstavnica ove tvrtke odbacila mogućnost da je u pitanju filtrirana voda iz slavine.

ASDA 17 penny - flaširana voda iz slavine pokraj ostalih, poznatijih, mineralnih voda

“Apsolutno ne. Porijeklom je iz Francuske, a flašira se u Britaniji. Ne preteže da je bilo što drugo. Svakako nije flaširana voda iz slavine “, rekla je ona.

Kasnije su potvrdili da je u pitanju filtrirana voda iz slavine, ali da budući da je filtrirana nije u redu da se opisuje kao slavinska.

I “Asda” je priznala da prodaje vodu iz vodovoda. Pravdali su se da je takva voda jeftinija nego da potrošači kupuju skupe uređaje za filtriranje i to sami rade kod kuće, no opet se vraćamo na vodovodnu vodu iz slavine za koju državna služba kaže da je zdravstveno ispravna. Ali državna služba s druge strane vam nebi rekla ni da je voda zatrovana, i zdravstveno neispravna kroz neki duži vremenski period.

“Daily mail” podsjeća na slučaj Coca-Cole koja je 2004. upala u slične nevolje kada se ispostavilo da je navodno vrhunska voda “DASANI” “filtrirana” vodovodna voda iz Kenta.

Ovaj slučaj je bio dobar povod da udruženja koja se zalažu za zaštitu okoliša i održivi razvoj još jednom apeliraju na potrošače da koriste vodu iz vodovoda. U Hrvatskoj se vodi iz vodovoda naravno ne može vjerovati, a još manje službama za zdravlje građana. Nedavni primjeri Vrbani 3, trovanje arsenom iz vode u Slavoniji, pokazuju da je voda iz slavine najbolji medij kroz koji industrija bolesti sebi može napraviti nove klijente.

“Prvo je Del Boy prodavao “peckhamsku vodu”, potom Coca Cola “Dasani” vodu, a sada isto radi “Tesko”. Ljudi jedva sastavljaju kraj s krajem da bi kupili osnovne namirnice. Posljednje što im treba jest da ih neko pelješi prodajući im vodu koja nije deklarirana kako treba. Nadam se da će se vratiti pouzdanoj vodi iz slavine i tako uštedjeti novac i energiju, a izbjeći gomilanje plastičnog otpada “, rekla je Janet Longfield iz udruženja Sustain.

U Hrvatskoj je flaširana voda postala “posao stoljeća” prije otprilike 10 godina. Navodno flaširanu vodu kupuje 30% Hrvata! U medijima nas bombardiraju napisima kako Hrvatska ima najbolju vodu u Europi, i da nam je vodovodna voda slična medu i mlijeku. Razvikana pretvrda voda sa katkad okusom klora, kakva teče iz slavine baš i nije idealno čista i najbolja voda.(Klor se inače koristio kao bojni otrov)

Čovjek se može zapitati da li može vjerovati Vladi i Javnom Zdravstvu u svezi zdravstvene ispravnosti vode. Vjerovati Vladi?! (smijeh). Jedna od boljih vijesti je da se u Hrvatskoj voda još ne fluoridira, ali i to nas čeka jer zapad stavlja fluor u vodu redovito.
 

CNN: Većina flaširane vode, potječe iz slavine (video)

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)