Uzbudljiva studija objavljena u časopisu Psychological Bulletin sugerira da nešto jednostavno poput osmijeha može poboljšati vaše raspoloženje

Ali kako točno izraz lica utječe na vaše raspoloženje?

Studija je bila suradnički napor između istraživača sa teksaškog Sveučilišta A&M i Sveučilišta u Tennesseeju (UT).

Istraživači koji su proveli studiju u kojoj su željeli utvrditi mogu li izrazi lica istinski kod ljudi stvoriti određene emocije povezane sa tim izrazima.

U studiji su autori analizirali 50 godina podataka o izrazima lica kako bi pronašli odgovor.

Prema Nicholasu Colesu, doktorandu socijalne psihologije sa UT-a i glavnom istraživaču ove studije, konvencionalna mudrost podrazumijeva da se možete osjećati malo sretnije kada ste nasmijani.

S druge strane, vaše raspoloženje može postati loše ako se namrštite ili budete preozbiljni.

Posljednjih 100 godina psiholozi se nisu slagali sa ovom spoznajom. U 2016. ta su neslaganja postala očitija. Unutar iste godine, 17 timova istraživača nije uspjelo ponoviti poznati eksperiment koji je pokazao kako fizički čin smijanja može učiniti da se ljudi osjećaju sretnije.

Coles je primijetio da ranije studije nisu uspjele pronaći dokaze da izrazi lica mogu utjecati na osjećaje. Čak su se Coles i njegovi kolege istraživači trudili usredotočiti se na rezultate određene studije.

Od ranih 1970-ih psiholozi su testirali ovu ideju. To je nadahnulo Colea i ostatak njegovog tima da ispita postojeće podatke o toj temi.

Istraživači su koristili statističku tehniku​zvanu meta-analiza za kombiniranje podataka iz 138 studija koje su uključivale više od 11 000 sudionika iz cijelog svijeta.

Rezultati metaanalize pokazali su da izrazi lica imaju mali utjecaj na osjećaje. Osmijehom se ljudi osjećaju sretnijima, podsmjehivanje ih može učiniti ljutima, a mrštenje ih može učiniti tužnima.

Coles je pojasnio da to ne znači da možete postati sretniji samo ako se nasmiješite. Istraživači smatraju da su nalazi vrlo uzbudljivi budući da su nagovijestili da um i tijelo međusobno djeluju kako bi oblikovali čovjekovo svjesno doživljavanje emocija.

Istraživači vjeruju da o ovim efektima povratne sprege na licu može puno toga naučiti.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Socijalna psihologija navodi da postoji veza između visokog samopouzdanja i pozitivnih ishoda – i da uvjerenje da možete savladati težak zadatak definira vašu razinu samoučinkovitosti

Prema istraživanjima veze između samopouzdanja i kvalitete života, ta veza stvara percepciju zdravlja, a vjerovanje u vašu sposobnost uspjeha može čak utjecati na to kako vi percipirate sposobnost vašeg tijela.

Studiju koju je vodila dr. Anna Banik, koja je radila s kolegama iz Sveučilišta za društvene znanosti i humanističke znanosti SWPS-a.

Može li samopouzdanje povećati tjelesnu kondiciju?

Razmislite kada ste se zadnji put morali pripremiti za fizički zahtjevnu zadaću, poput utrke na 5 kilometara da prikupite novac za lokalnu dobrotvornu organizaciju. Kada se pripremate za takav izazov, često morate pripremiti svoj um i tijelo dan prije utrke.

Podaci iz istraživanja pokazuju da, kao i prehrana i fizička priprema, vaše psihološko zdravlje može pomoći u osiguravanju izvršavanja takvih zadataka.

Bez obzira je li vaš cilj završiti prvi u utrci ili samo doći do cilja, jačanje samokontrole učinkovitosti vježbanja ključni je dio procesa.

Samoučinkovitost se odnosi na uvjerenje koje imate u vlastite sposobnosti, posebice sposobnosti da se uspješno suočite s izazovima i ostvarite određene zadatke.

Iako se opće samopouzdanje odnosi na sveukupno uvjerenje u vašu sposobnost uspjeha, postoje razni specifični oblici samodjelotvornosti, poput onih koji se odnose na učenje ili sport.

U svrhu istraživanja, istraživački tim se oslonio na meta-analizu kako bi se ispitali svi raspoloživi dokazi u literaturi o ulozi opće i uvježbane samoučinkovitosti u predviđanju zdravstvene kvalitete života (HRQOL) kod ljudi koji su imali kardiovaskularne bolesti (KVD).

HRQOL je definiran kao “vaša perspektiva vašeg zdravlja u najširem smislu fizičkog, mentalnog i socijalnog funkcioniranja”. Istraživački tim je objasnio kako je “poboljšanje HRQOL-a među ljudima sa KVB-om jedan od ključnih ciljeva za bilo koji tretman, rehabilitaciju i intervenciju„.

Kada se suočavate s fizičkim izazovom, ako imate bolest srca to može značajno utjecati na vašu kvalitetu života.

No, dr. Banik je komentirala da je jedan od načina da se to riješi – mijenjanje vašeg osjećaja samoučinkovitosti, što je ključan, ali modificiran osobni resurs koji vam omogućuje upravljanje vlastitim funkcioniranjem.

Vjerovanje da možete kontrolirati ishode vezane uz zdravlje trebalo bi poboljšati vašu perspektivu o vašem cjelokupnom zdravlju i vašem osjećaju o tijelu.

Različite studije su pokazale da korištenjem samoučinkovitosti, osobe s KVD-om mogu upravljati svojim bolestima do neke mjere. Čak im može pomoći i smanjiti depresiju koja je obično povezana sa kroničnom bolešću.

Kada se suočavamo sa bilo kakvim fizičkim izazovima, mentalna priprema trebala bi uključivati identifikaciju i pronalaženje načina na koji bi se maksimizirala samoefikasnost.

Koristeći ove građevne blokove, možete formalizirati plan koji će vam pomoći da postignete svoje ciljeve.

To također pomaže da dobijete opći osjećaj optimizma i kontrole, uz pozitivnost o svom životu općenito. Kada se suočite sa izazovima života, obučavanje vašeg uma i tijela ključno je za vaš uspjeh.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Izreka da nada dolazi do vječnosti kao hvalospjev pozitivnom razmišljanju se pokazala istinitom

Ideja da će stvari na kraju ispasti dobro, bez obzira koliko sve izgledalo turobno je napravila šampione od gubitnika i milijardere od vječnih studenata.

To je čarobni sastojak koji imao Thomas Edison sve dok nije konačno izumio žarulju nakon 1001 pokušaja da bi napravi sve kako valja.

Walt Disney nikada nije izgubio nadu u izgradnji svojeg animacijskog carstva, čak i kada ga je njegov urednik u Kansas City Staru otpustio jer mu je “nedostajalo mašte i nije imao dobre ideje”.

Popis bi mogao ići dalje.

Nada protiv straha

Znanost je sama došla do čvrstih dokaza o snazi​nade kako bi život išao dalje, za razliku od ubacivanja straha.

Izvanredna profesorica komunikacija Jessica Myrick kaže da kada je riječ o zdravstvenim kampanjama, svijesnost o problemima nije dovoljna. Morate tjerati ljude da rade stvari pozivajući se na njihove emocije.

“Često razmišljamo o emocijama kao iracionalnim, no ono što naša istraživanja ukazuju jest da nam emocije mogu pomoći da činimo stvari koje će nas održati zdravima i sigurnima, stoga je važno razumjeti širok opseg emocionalnih odgovora na različite vrste poruka i komponente poruka” – objašnjava ona.

Istraživači su otkrili da strah o zdravstvenom problemu može zgrabiti pozornost o opasnostima koje leže u budućnosti. To može učiniti ljude svjesnima potencijalne štete i navući prijetnje.

Strah ne može učiniti ljude proaktivnim. Myrick je objasnila da je bolje predložiti rješenja koja će vam pokazati izlaz. Bolje je pokazati ljudima da ne moraju zaglaviti, da mogu pokupiti komade, učiti iz iskustva i krenuti dalje.

Robin Nabi, profesor medijskih efekata i zdravstvene komunikacije na Kalifornijskom sveučilištu, Santa Barbara, smatra kako postoji bolja opcija. On kaže da stvaranje poruka koje izazivaju oboje, i strah i nadu – ima snažniji učinak.

Jedna studija koja je uključivala 341 osoba u dobi od 17 do 72 godina posebno je relevantna za ovo pitanje.

Sudionici su pročitali online članak o raku kože. Istraživači su rekli da članak sadrži uvjerljive činjenice o osjetljivosti na rak kože, težini stanja i vjerovanje da je rješenje na vidiku.

Pokazalo se da se samo-učinkovitost i nada mogu predvidjeti hoće li sudionici poduzeti mjere za sigurnost izlaganju suncu.

Još jedna studija, ovoga puta na 382 studenata, testirala je njihove reakcije na melanomsku svijest. Istraživači su nakon tjedan dana dali anketu sudionicima kako bi saznali jesu li oni usvojili sigurnosne mjere.

“Ne želite samo ostaviti ljude u stanju straha” – rekao je Myrick.

Nalazi su podržali rezultate prve studije. Sudionici su nakon tjedan dana usvojili mjere sigurnosti na suncu.

Ovime su istraživači zaključili da se poruke ne bi trebale usmjeriti samo na jednu stvar. Također treba razmotriti kako mediji izvještavaju i rješavaju strahove o zdravlju.

Myrick opisuje tu studiju kao ravnotežu između “različitih vrsta emocija i spoznaja” kako bi se javno zdravlje istaknulo u prvi plan.

Ona misli da bi kampanje u budućnosti trebale nositi poruke nade. Ljude treba podsjetiti da peru ruke i da ne odlaze u školu kada su bolesni.

Drugim riječima, zdravstvene kampanje ne bi trebale samo ubacivati riječi​straha. Trebale bi se i nadati.

Kultiviranje nade

Ipak, nada se ne događa preko noći. Morate ju vježbati sve dok ne vjerujete u bolje sutra koje će postati dio vas.

Evo kako:

• Zamislite sebe da postane zdraviji. Pogledajte se u ogledalo, osmijehnite se i recite: “Ja pucam od zdravlja.”
• Pišite vesele poruke samima sebi. Ništa ne može pobijediti snagu stvari napisane crno na bijelo. Napišite sami sebi poruke pune nade kad se osjećate depresivno i gledajte kako podižu vaše raspoloženje.
• Okružite se sa simbolima nade. To može biti latica ruže, fotografija voljene osobe, čak i molitvena krunica. Držite ih pri ruci, pogotovo kada se osjećate loše.

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Europa se okreće protiv Bruxellesu sa anti-EU osjećajima koji se šire kontinentom – kako naša ekskluzivna mapa otkriva

Optimizam o budućnosti EU-a se srozao kod svih članica EU, ali tri od 28 zemalja članica, najupečatljijvije je u Nizozemskoj i Njemačkoj, gdje ljudi sada većinom gledaju negativno o izgledima unije.

Prema najnovijim podacima iz vlastite ankete Eurobarometra EU-a, skala optimizma je najniža u Grčkoj, gdje je samo 34 posto ljudi optimistično spram budućnosti EU-a, u usporedbi sa 63 posto onih koji su pesimistični, piše Express.co.uk.

Na Cipru manje od četiri na 10 – 37 posto – imaju pozitivno mišljenje o izgledima EU-a, u usporedbi s 58 posto onih koji gledaju negativno.

U Austriji 37 posto su optimistični, u usporedbi s 56 posto onih koji su pesimistični.

U Velikoj Britaniji, brojke su 46 posto optimistične i 44 posto pesimistične.

Njemačka je doživjela najveći pad broju ljudi koji su optimistični glede budućnosti, s padom od 14 posto od proljeća prošle godine.

S druge strane, optimizam je najviše u Irskoj, a među zemljama istočne Europe, 73 posto u Rumunjskoj i 70 posto u Poljskoj kaže da imaju pozitivno mišljenje o budućnosti Europske unije.

Hrvatska je na 6. mjestu po optimizmu sa 71% optimističnih građana, što je teško moguće iz objektivne perspektive.

Dvogodišnje istraživanje provedeno od strane Europske komisije mjerilo je javno mnijenje u svim državama članicama.

Provedeno je također između 7. i 17. studenoga prošle godine kada se Izbjeglička kriza pogoršavala.

Migracija se smatra najosnovnijim problemom kojim se EU mora baviti.

Migraciju spomine 58 posto ispitanika – povećanje od 20 posto od proljeća 2015. godine.

Većina stanovništva u 25 od 28 zemalja članica imaju negativan osjećaj o useljavanju ljudi iz zemalja izvan EU-a.

Oko devet od deset Europljana, reklo je da se dodatne mjere trebaju poduzeti u borbi protiv ilegalne imigracije.

Nedavno je Arron Banks, osnivač projekta “Leave.EU” rekao: “Ne čudi da se ostatak Europe napokon probudio na činjenicu da je EU propali projekt. Sada jasno postoji rastuća plima euroskeptičnog nezadovoljstva diljem cijelog kontinenta.
 
(preveo:NSP)

Prije tri godine, francuski kolumnist Felix Marquardt objavio je seriju provokativnih eseja u kojima je pozivao mlade da napuste Francusku, jer je tvrdio da za njih u toj zemlji nema budućnosti

Ubrzo nakon objavljivanja eseja, Marquardt i njegov tim odlučio je provesti opsežno istraživanje o mladima u 64 zemlje svijeta. Koristili su se podacima međunarodnih organizacija poput Svjetske banke, UNESCO-a i OECD-a.

Analizirali su 64 zemlje prema 59 indikatora i rangirali ih na temelju optimizma među mladima, ali i podacima o njihovom zdravstvenom stanju, mogućnostima za edukaciju i zapošljavanje, troškovima zdravstvenog osiguranja, pristupu modernim tehnologijama…

Njihovo istraživanje rezultiralo je listom koja prikazuje u kojim je zemljama život za mlađe od 25 godina najbolji, gdje ih čeka najbolja budućnost i gdje mladi imaju najviše perspektive.

Mladi najbolje žive u Norveškoj

Svoj su indeks prozvali Youthonomics, a rezultati i nisu toliko iznenađujući što se tiče najbolje plasiranih država. Mladi najbolje žive u Norveškoj, Švicarskoj, Švedskoj, Danskoj i Nizozemskoj, dok je obrnuta situacija u Africi. Na dnu ljestvice nalaze se Rusija, Egipat, Brazil, Kenija, Mali, Južnoafrička Republika i Pakistan.
 

Hrvatska ovdje stoji na poražavajućem 51. od 64 mjesta, a ispred nas su čak i zemlje poput Gane, Hondurasa i Kolumbije. Od nama susjednih zemalja, ispred nas su se našle i Slovenija i Mađarska. Slovenija je na 21. mjestu, a Mađarska na 38. mjestu.

Za mlade u Hrvatskoj nema perspektive

Posebno poražavajuć rezultat Hrvatska bilježi po pitanju indexa prosperiteta mladih, koji pokazuje kako su prošle generacije pripremile teren za nadolazeću i kako će mladi između 15 i 29 godina živjeti za desetak godina. Ova kategorija obuhvaća tri područja istraživanja – javne financije, ekonomiju i politički utjecaj, ali i optimizam mladih, koji pokazuje što oni očekuju od svog života u budućnosti.

Prema perspektivi koju mladi imaju, Hrvatska je na zadnjem – 64. mjestu

Posebno je zanimljivo istaknuti kako su, prema indexu prosperiteta, na visokim mjestima Uganda (drugo mjesto), Ruanda (četvrto mjesto) i Gana (šesto mjesto). Index se bazira na kontekstu u kojem se države trenutno nalazi – budući da se u slučaju Ugande, Ruande i Gane radi o državama koje u budućnosti mogu samo napredovati, smještene su na visoke pozicije jer će mladima u budućnosti nuditi samo bolje.

Najbolje zemlje za život za mlade:

1. Norveška
2. Švicarska
3. Danska
4. Švedska
5. Nizozemska
6. Australija
7. Njemačka
8. Finska
9. Austrija
10. Kanada

Najgore zemlje za život za mlade:

1. Obala Bjelokosti
2. Južnoafrička Republika
3. Mali
4. Uganda
5. Brazil
6. Egipat
7. Kenija
8. Rusija
9. Pakistan
10. Bangladeš
 
(index.hr/uredio:nsp)

Nedavni brutalni zločini “mirnih susjeda” ukazuju na to da je mentalno stanje na Balkanu sve gore. Stres je postao način života. Svake godine se popiju deseci miliona kutija lijekova za smirenje.

Da li su narodi na Balkanu postali kontaminirani ? Posljednjih godina Balkan potresa mnogo zločina u kojima su pojedinci, ljudi koji prije toga nisu imali nikakav kriminalni dosje, brutalno ubijaju bliske osobe, a zatim izvrše samoubojstvo.

I pored toga što će mnogi reći da Balkanci nisu dostigli “razinu” Amerike, u kojoj gotovo svakodnevno netko “iz čista mira” ubije kolege na poslu ili djecu u školi, nema sumnje da je stres kao način života na Balkanu počeo uzimati danak.

Stotine tisuća ljudi po zemljama bivše Jugoslavije ima neki psihički poremećaj jasno pokazuje da uslijed kronične frustracije i straha kao načina života, ljudi sve češće postaju tempirane bombe, koje bi mogle “eksplodirati” u svakom trenutku.

Rezultati međunarodne studije, u kojoj je sudjelovalo više od 5.000 ispitanika iz cijele Europe, pokazuju da na Balkanu 20% posto stanovništva pati od psihičkih poremećaja vezanih za strah, paničan strah ima svaki deseti stanovnik, a poslije rata čak 18% posto osoba ima simptome posttraumatskog stresnog poremećaja – PTSP.

Nekada smo se čudili američkim vijestima ili filmovima gdje čovjek poslije otkaza maltretira obitelj ili uzme pušku i poubija prolaznike.

Nažalost, na putu smo da to sada postane i naša stvarnost – konstatira psihoterapeut Zoran Milivojević. – Ljudi žive sa strepnjom i tremom pred onim što ih čeka. To je globalni fenomen, koji kod nas na Balkanu još nije došao do punog izražaja, jer smo devedesetih godina očvrsnuli i makar djelomično se “cijepili” protiv kapitalističkog stresa.

“Ne morate ni biti stručnjak da biste uvidjeli da mentalno stanje naroda nikada nije bilo gore. Ranije su još postojali optimizam i nada da će se stvari promijeniti nabolje, ali sada je apatija potpuno zamijenila vjeru u bolje sutra” – objašnjava psiholog Aleksandra Janković.

Ako su zemlje bivše Jugoslavije po visini mjesečne zarade na samom europskom dnu, a među vodećim kada su u pitanju oboljeli od karcinoma, po broju izbjeglica i konzumiranju cigareta i alkohola, nije ni čudo što stručnjaci upozoravaju da je psihičko stanje naroda alarmantno.

“U zemljama gdje je stupanj nezaposlenosti prestao se mjeriti (ili se simulira da je manji ), imate armiju isfrustriranih i bezvoljnih ljudi. Frustracija se akumulira, potiskuje i vremenom stvara jak stupanj agresivnosti” – kaže A.Janković.

Među srednjom generacijom sve više je u porastu nasilja u obitelji. To su do jučer bili normalni obiteljski ljudi, koji su postali tehnološki viškovi, bez šanse da se prekvalificiraju. S druge strane, kod mladih je, u odsustvu perspektive i sustava vrijednosti, agresivnost postala norma ponašanja.

Agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED) izradila je Izvješće o prometu gotovih lijekova u Republici Hrvatskoj u 2011. godini. je izdano 896 doza lijekova / na dan / na 1000 stanovnika. Lijekove za smirenje u Hrvatskoji, o trošku osiguranja, pije 148 doza lijekova za živčani sustav / na dan / na 1000 stanovnika. S obzirom na to da postoje razni kanali preko kojih se bez recepta nabavljaju ovi lijekovi, stručnjaci pretpostavljaju da je pravi broj korisnika daleko veći. (almp.hr)

CRNA STATISTIKA

Svake godine u Hrvatskoj se ubije skoro tisuću ljudi (statistika za 2011. je bila 2 dnevno, a danas se procjenjuje da je to čak 3 dnevno), a procjenjuje se da čak 150 puta više njih ima samoubilačke tendencije.

Po broju samoubojstava na Balkanu, Srbija je iznad europskog prosjeka. Po ovom pitanju u posljednjih 20 godina prednjači Vojvodina sa 28 samoubojstava na 100.000 stanovnika

Balkanci su mentalno zapušteni

Po mišljenju stručnjaka, ljudi bivše Jugoslavije su “mentalno zapušteni” i za pomoć se obraćaju tek kada dođu u najgoru fazu.

Ljude je i dalje sramota otići kod psihologa, dok se na Zapadu ovo ne razlikuje od odlaska kod zubara.

Također, kada se na Balkanu danas sazna da netko koristi psihijatrijske usluge, ta osoba se šikanira, često ostaje i bez posla, prijatelja …

Genetsko poreklo i karakterologija naroda zapadnog Balkana

Šta je uzrok našeg balkanskog primitivizma i neodgovornosti? Da li su drugi krivi zato što smo takvi? Šta je korijen takozvane “balkanske nesloge”? Zašto narode Balkana odlikuje viši nivo muških hormona i u kom slučaju ti hormoni izazivaju agresivnost? Zašto su narodi istoka emotivni i zašto njima lako vladaju totalitarni režimi? Zašto su narodi centralne Europe emotivno hladni i skloni rasizmu? Zašto su narodi sjevera Europe okrenuti ka sebi samima i ka istom spolu (homoseksualizmu)? Zašto postoje razlike između ljudskih rasa i šta genetika otkriva o našem poreklu i sastavu?

Može li narod da promjeniti svoj karakter (primeri iz povijesti)?

Da li jos uvek živimo u stoljeću razuma i prosvetiteljstva?

O fazama razvoja čovekove ličnosti u različitim epohama ljudske povijesti.

Osvrt na dekadenciju suvremene zapadne civilizacije i njene karakteristike u zaostajanju čoveka u razvoju njegove osobnosti.
 

 
(vestinet,youtube.com.com/uredio: nsp)

Amerikanci su “pozitivan” narod. Takva nam je reputacija a tako i sami sebe zamišljamo. Mnogo se smiješimo i često se zbunimo kad nam ljudi iz drugih kultura ne uzvrate tu uslugu. Prema starom stereotipu, mi smo poletni, veseli, optimistični i plitki, dok su stranci najčešće prepametni, umorni a možda i dekadentni.

Američki pisci u egzilu kao što su Henry James i James Baldwin borili su se s ovim stereotipom i povremeno ga jačali, s čime sam se i sama susrela osamdesetih godina u jednoj opasci sovjetskog emigrantskog pjesnika Josifa Brodskog, da je problem s Amerikancima to što “nikada nisu iskusili patnju “. (Očito nije znao tko je izmislio blues.)

Tko može biti toliko čangrizav ili toliko nezadovoljan dovesti u pitanje ove vesele crte američkog karaktera. Uzmimo na primjer pozitivni “afekt”, to jest raspoloženje koje pokazujemo drugima kroz osmijehe, pozdrave, ispoljavanje samopouzdanja i optimizma. Znanstvenici tvrde da pukim činom smješkanja možemo generirati pozitivna osjećaje u sebi.

Pritom, dobro raspoloženje, izraženo kroz naše riječi i osmijehe, po svemu sudeći je zarazno: “Smij se i svijet će se smijati s tobom”. Svijet bi sigurno bio bolje i veselije mjesto kada bismo se svi srdačno pozdravljali i zaustavljali se da izmamimo osmijehe od beba – poznatim psihološkim mehanizmom “zaraznog raspoloženja”. Novija istraživanja su pokazala da je dobro raspoloženje lako prenosivo kroz socijalne mreže, tako da nečija sreća može uljepšati dan čak i nekim sasvim dalekim ljudima.

Također, psiholozi se danas slažu da pozitivni osjećaji zahvalnosti, zadovoljstva i samopouzdanja nam mogu produžiti život i da pozitivno djeluju na zdravlje. Neke od ovih tvrdnji su pretjerane, kao što ćemo vidjeti, ali pozitivno raspoloženje nije upitan faktor zdravog života, kao ni vježbe i vitaminski suplementi.

Ljudi koji tvrde da su pozitivno raspoloženi češće imaju bogat društveni život, i obrnuto, a društvena povezanost je važna u obrani protiv depresije, koja je poznati faktor rizika mnogih psihičkih bolesti. Rizikujući ponavljanje ili čak tautologiju, može se reći da je na mnogo razina, individualnih i društvenih, dobro biti “pozitivan”, i sigurno je bolje biti to nego povučen, nezadovoljan ili kronično tužan.

Zato je za mene znak napretka to što su u posljednjem desetljeću ekonomisti pokazali zanimanje za sreću, umjesto isključivo za bruto nacionalni proizvod kao mjeru uspjeha jedne privrede. Sreća je, naravno, nepodesna za mjerenje ili definiranje. Filozofi su stoljećima raspravljali o sreći; čak i ako je prosto definiramo kao veću učestalost pozitivnih nego negativnih osjećaja, kada pitamo ljude da li su sretni, od njih zapravo tražimo da izračunaju prosjek mnogih raspoloženja i trenutaka.

Možda sam bila neraspoložena jutros, ali me je neka dobra vijest obradovala, i kakva sam onda zapravo?

U jednom poznatom psihološkom eksperimentu, od ispitanika je traženo da odgovore na upitnik o životnom zadovoljstvu – ali ih je ispitivač prije toga navodno slučajno poslao da fotokopiraju jedan papir. Za nasumično odabranu polovicu, na kopirnom aparatu je ostavljen novčić od deset centi. I evo kako dvoje ekonomista opisuje rezultat: “Životno zadovoljstvo je znatno povećano pronalaženjem novčića na aparatu – što očito nije efekt zarade.”

Uz problem mjerenja, postoje i kulturne razlike u tome kako se sreća doživljava i da li je shvaćamo kao vrlinu. Neke kulture poput naše vrednuju pozitivan stav, koji po svemu sudeći odaje unutarnje zadovoljstvo; druge su više impresionirane ozbiljnošću, požrtvovanjem ili tihom spremnošću na suradnju. Koliko god da je teška za određivanje, sreća je nekako prikladnija za mjerenje dobrobiti, iz humanističke perspektive, od brujanja transakcija koje čine BDP.

Samim tim je iznenađujuće da psiholozi, kada se prihvate mjerenja relativnog zadovoljstva naroda, po pravilu otkrivaju da Amerikanci, čak ni u najbolja vremena i unatoč našoj razmetljivoj pozitivnosti, uopće nisu sretni. Nedavna meta-analiza stotine istraživanja individualnog osjećaja sreće diljem svijeta pokazala je da su Amerikanci tek na 22. mjestu, iza Nizozemaca, Danaca, Malezijaca, Bahamaca, Austrijanaca, pa čak i navodno pokislih Finaca.

Po drugom mogućem pokazatelju relativnog nezadovoljstva, dvije trećine svjetskih potrošača antidepresiva su amerikanci, a to su uzgred i najčešće prepisivani lijekovi u SAD. Koliko mi je poznato, nitko ne zna kako upotreba antidepresiva utječe na odgovore ljudi u anketama: da li ispitanici kažu da su sretni jer ih lijekovi razveseljavaju ili kažu da su nesretni jer znaju da se oslanjaju na lijekove da bi se osjećali bolje? Da nije naše masovne upotrebe antidepresiva, Amerikanci bi se vjerojatno rangirali mnogo niže na popisu zadovoljstva nego što je sada slučaj.

Kada ekonomisti pokušaju objektivnije klasificirati narode u smislu “blagostanja”, imajući u vidu takve čimbenike kao što su zdravlje, ekološka održivost i mogućnost uzlazne pokretljivosti, SAD je još neuspešnija nego kada se mjeri samo subjektivni osjet “sreće”. Na Happy Planet Indexu, da navedemo samo jedan primjer, amerikanci se nalaze na 150. mjestu među narodima svijeta.

Kako možemo biti tako iznenađujuće “pozitivni” u vlastitim očima i stereotipima, a da nismo najsretniji i najzadovoljniji narod na svijetu? Odgovor je, čini mi se, u tome što pozitivnost nije toliko dio nas ili našeg raspoloženja koliko je dio naše ideologije – načina na koji tumačimo svijet i kako mislimo da u njemu treba mo funkcionirati. To je ideologija “pozitivnog razmišljanja”, pod kojom obično podrazumijevamo dvije stvari. Jedna je generički sadržaj pozitivnog razmišljanja – to jest sama pozitivna misao – koja se može sažeti ovako: sada ti ide prilično dobro, ako si spreman da u svakom zlu vidiš nešto dobro, da uzmeš sve od života itd., a situacija će biti sve bolja i bolja. To je optimizam, i razlikuje se od nade. Nada je emocija, čežnja, iskustvo koje nije u potpunosti pod našom kontrolom. Optimizam je kognitivni stav, svjesno očekivanje, kojim vjerojatno svatko može ovladati kroz vježbu.

Druga stvar koju podrazumijevamo pod “pozitivnim razmišljanjem” jeste praksa ili disciplina pokušaja da misliš pozitivno. Govore nam da postoje praktični razlozi za takav trud: pozitivno razmišljanje ne samo što nas navodno primorava da budemo optimisti nego zapravo i povećava izglede na dobar ishod. Ako očekuješ da će se stvari popraviti, onda i hoće.

Kako se ovo ostvaruje pukim procesom razmišljanja? Po racionalnom objašnjenju koje danas nude mnogi psiholozi, optimizam jača zdravlje, popravlja osobnu učinkovitost, samopouzdanje i izdržljivost, pa nam tako olakšava postignemo cilj. Jedna mnogo manje racionalna teorija također hara američkom ideologijom – ideja da naše misli mogu, na neki misteriozan način, izravno utjecati na fizički svijet.

Negativne misli mogu nekako proizvesti negativne ishode, dok se pozitivne misli ostvaruju u obliku zdravlja, prosperiteta i uspjeha. Kako iz racionalnih tako i iz mističnih razloga, tvrdi se da svjesno pozitivno razmišljanje zaslužuje naše vrijeme i pažnju, bilo da to podrazumijeva čitanje odgovarajućih knjiga, posjećivanje seminara i predavanja na kojima se nude savjeti za uspješni mentalni trening, ili prosto osobnu koncentraciju na željene ciljeve – bolji posao, atraktivnog partnera, mir u svijetu.

Postoji određena nelagoda, kao što možete vidjeti, u samom srcu američkog pozitivnog razmišljanja. Ako je generički “pozitivan stav” ispravan i ako se stvari zaista popravljaju, ako univerzum naginje ka sreći i blagostanju, zašto onda da ulažemo mentalni napor u pozitivno razmišljanje? Očito, zato što nismo baš uvjereni da će se stvari popraviti same od sebe.

Upražnjavanje pozitivnog razmišljanja predstavlja napor da se napumpa ovo uvjerenje, unatoč brojnim dokazima koji mu ne idu u prilog. Oni koji sebe proglašavaju instruktorima u disciplini pozitivnog razmišljanja – treneri, propovjednici i gurui raznih vrsta – opisuju ovaj napor izrazima kao što su “autohipnoza”, “kontrola uma” i “kontrola misli”. Drugim riječima, potrebno je svjesno samozavaravanje, kao i neprekidni trud da se potisnu ili blokiraju neugodne mogućnosti i “negativne” misli. Oni zaista samouvjereni, ili oni koji su se na neki način pomirili sa svijetom i svojom sudbinom u svijetu, ne treba da pojačavaju taj trud cenzurirajući ili na drugi način kontrolirajući svoje misli. Pozitivno razmišljanje možda je isključivo američka aktivnost, koju u sebi povezujemo i sa individualnim i sa nacionalnum uspjehom, ali iza njega stoji užasna nesigurnost.

Amerikanci nisu oduvijek pozitivni mislioci – ili je makar promocija neopravdanog optimizma i metoda za njegovo postizanje pronašla artikulaciju i organiziranu formu tek nekoliko desetljeća poslije osnivanja republike. U Deklaraciji neovisnosti, osnivači države su jedni drugima zavjetovali “naše živote, naš imetak i našu svijetu čast”. Znali su da pobjeda u ratu za neovisnost nije zajamčena i da preuzimaju smrtonosni rizik. Samim činom potpisivanja Deklaracije postali su izdajnici krune, a veleizdaja je zločin za koji je zaprijećena smrtna kazna. Mnogi od njih su u ratu izgubili život, obitelj ili imetak. Poanta je u tome što su se ipak borili. Postoji ogromna razlika između pozitivnog razmišljanja i egzistencijalne hrabrosti.

Sustavno pozitivnog razmišljanja otpočelo je u devetnaestom stoljeću, među zanimljivom i raznovrsnom skupinom filozofa, mistika, narodnih čekara i žena iz srednje klase. Međutim, do dvadesetog stoljeća se proširilo i ušlo u sklop takvih snažnih sustava vjerovanja kao što je nacionalizam, i postalo neodvojivi dio kapitalizma. Američki nacionalizam se ne spominje previše, ali dovoljan pokazatelj njegove duboke ukorijenjenosti je činjenica da riječ “nacionalizam” primjenjujemo na Hrvate, Srbe, Bosance, Balkance ostale, dok za sebe vjerujemo da nas krasi superiorna verzija tog stava, zvana “patriotizam”.

Centralna karakteristika američkog nacionalizma jeste uvjerenje da je SAD “najbolja zemlja na svijetu” – dinamičnija, demokratičnija i prosperitetnija od bilo koje druge zemlje, kao i tehnološki naprednija. Vjerske vođe, naročito na kršćanskoj desnici, raspiruju ovu taštinu idejom da su Amerikanci božji izabranici i da je Amerika predodređena za svjetskog predvodnika – a tu ideju je ojačala i propast komunizma i naš uspon do statusa “jedine svjetske velesile”. Mudri britanski promatrač Godfrey Hodgson napisao je da je američki osjećaj izuzetnosti, koji je nekada bilo “idealističko i velikodušno, iako pomalo solipsistički”, postalo “tvrđe, arogantnije”. Paul Krugman je na ovu opću uobraženost reagirao 1998. u eseju “Američki hvalisavac”, upozoravajući da “ako gordost dolazi prije pada, SAD čeka žestoko stropoštavanje.”

Ali naravno da je potrebno svjesno pozitivno razmišljanje da povjerujemo da je Amerika “najbolja” ili “najveća”. U vojnom smislu, točno, mi smo najmoćnija država svijeta. Ali u mnogim drugim područjima, američki uspjeh je žalostan, i bio je žalostan čak i prije ekonomskog posrnuća koje je počelo 2007. Naša su djeca po pravilu neznalice u osnovnim predmetima poput matematike i zemljopisa u usporedbi sa svojim vršnjacima iz drugih razvijenih zemalja. Također imaju veće šanse da umru kao bebe ili da odrastu u siromaštvu. Gotovo svi priznaju da je naš američki zdravstveni sustav “pokvaren” i da nam je fizička infrastruktura ruinirana. Toliko smo izgubili prednost u znanosti i tehnologiji da američke tvrtke sada angažiraju strane firme za istraživačke i razvojne projekte. Što je još gore, neka mjerenja po kojima vodimo u svijetu treba da nas postide: imamo najveći postotak stanovništva u zatvorima i najveću nejednakost u imovini i prihodima.

Našom zemljom haraju oružano nasilje i privatna zaduženost.

I dok je pozitivno razmišljanje osnažilo američki nacionalni ponos, pa i samo bilo njime ojačano, istovremeno je ušlo u svojevrsnu simbiozu s američkim kapitalizmom. Ne postoji prirodna, urođena bliskost kapitalizma i pozitivnog razmišljanja. U stvari, jedno od klasičnih socioloških djela Protestantska etika i duh kapitalizma Max Webera uvjerljivo pronalazi korijene kapitalizma u mračnom i kaznenom svjetonazoru kalvinističkog protestantizma, koji je od ljudi zahtijevao odricanje od zadovoljstva i odupiranje svim ugodnim iskušenjima u korist mukotrpnog rada i akumulacije bogatstva.

Ali ako rani kapitalizam nije blagonaklono gledao na pozitivno razmišljanje, “pozni” ili potrošački kapitalizam mu je mnogo bliži, jer i sam ovisi od gladi pojedinca za još i imperativom poduzeća za rastom. Potrošačka kultura potiče pojedinca da želi više – auto, veću kuću, televizor, mobilini telefon, raznih elektroničkih uređaja – a pozitivno razmišljanje je tu da mu kaže da on zaslužuje više i da može to i dobiti ako stvarno želi i ako je spreman se potruditi. Istovremeno, u konkurentskom poslovnom svijetu, tvrtke koje proizvode ovu robu i isplaćuju plaće radnicima koji je kupuju, nemaju drugog rješenja nego da rastu. Ako ravnomjerno ne povećavate tržišni udio i profit, riskirate da vas izguraju iz posla ili da vas proguta veća tvrtka. Vječiti rast, bilo pojedinačne tvrtke ili čitave privrede, naravno predstavlja apsurdnu ideju, ali pozitivno razmišljanje je čini mogućom, ako ne i obaveznom.

Pritom, pozitivno razmišljanje se uspostavilo kao apologija za okrutne aspekte tržišne privrede. Ako je optimizam ključan za materijalni uspjeh i ako možete postići optimističan pogled na svijet putem discipline pozitivnog razmišljanja, onda nema izgovora za neuspjeh. Stoga je druga strana pozitivnosti oštro inzistiranje na osobnoj odgovornosti: ako vaša tvrtka propadne ili je vaše radno mjesto eliminirano, onda je to sigurno zato što se niste dovoljno potrudili, niste dovoljno čvrsto vjerovali u neminovnost svog uspjeha. Kako je ekonomija dovela do većih otpuštanja i financijskih potresa u srednjoj klasi, promotori pozitivnog razmišljanja sve više ističu ovaj negativni zaključak: biti razočaran, ogorčen ili potišten znači da ste samoproglašena “žrtva” i “cmizdravac”.

Ali pozitivno razmišljanje nije samo pomagač poslovnog svijeta koji pravda njegove prijestupe i prikriva njegove budalaštine. Promocija pozitivnog razmišljanja postala je zasebna mala industrija koja štanca beskrajan niz knjiga, DVD-ova i drugih proizvoda; zapošljava desetke tisuća “životnih instruktora” i motivacijskih govornika, kao i sve brojniji kadar profesionalnih psihologa koji ih obučavaju. Nema sumnje da rastuća financijska nesigurnost srednje klase doprinosi potražnji ovih proizvoda i usluga, ali ne želim pripisati komercijalni uspjeh pozitivnog razmišljanja nijednoj konkretnoj tendenciji ili zaokretu poslovnog ciklusa. Amerika je kroz povijest bila otvorena za razne sekte, kultove, vidare i nadriliječnika, pa takvi profitabilni izumi kao što je pozitivno razmišljanje obično uspijevaju.

Na prelasku u 21. stoljeće, američki optimizam je po svemu sudeći dosegao manični crescendo. U svom posljednjem govoru o stanju nacije 2000. godine, Bill Clinton je trijumfalno izjavio da “nikada ranije naša država nije istovremeno uživala toliki prosperitet i društveni napredak, uz tako neznatnu unutarnju krizu i tako malo vanjskih prijetnji”. Ali u usporedbi sa svojim nasljednikom, Clinton je djelovao gotovo mrzovoljno. George Bush Jr. je kao srednjoškolac bio navijač, a navijanje – taj karakteristično američki izum – može se smatrati sportskom pretečom onog silnog obučavanja i motiviranja koje ulazi u promociju pozitivnog razmišljanja. On je svoj predsjednički mandat shvatio kao priliku da nastavi ovu karijeru, definirajući svoj posao kao poticanje samouvjerenosti, razvijavanje sumnji i pumpanje nacionalnog samoljublja.

Pridjev koji je redovito koristio bio je “optimistično”. Na svoj šezdeseti rođendan rekao je novinarima da je “optimističan” po pitanju raznih vanjskopolitičkih problema: “Optimistično vjerujem da će svi problemi biti riješeni”. Nije trpio nikakve sumnje ili oklijevanje svojih bliskih savjetnika. Kako tvrdi Bob Woodward, Condoleezza Rice često nije smjela izraziti zabrinutost jer, kako je rekla, “predsjednik je praktično zahtijevao optimizam. Nije volio pesimizam, dvoumljenje niti sumnju. “

Zatim su stvari krenule naopako, što je pojava koja sama po sebi nije neobična, ali je bila isključena iz službenog američkog stava da situacija postaje sve bolja i bolja. Pucanje internet mjehura dogodilo se nekoliko mjeseci nakon Clintonove objave nezapamćenog prosperiteta u posljednjem govoru o stanju nacije, za zatim je uslijedio teroristički napad 11. rujna. Pritom, razvoj događaja je nagovijestio da pozitivno razmišljanje možda ipak nije garancija uspjeha, nego da možda čak može nas omete u sprečavanju pravih prijetnji. U svojoj sjajnoj knjizi Never Saw It Coming: Cultural Challenges to Envisioning the Worst, sociologinja Karen Serulo navodi brojne načine na koje je navika pozitivnog razmišljanja, ili kako je ona zove, optimističnog preduvjerenja, narušavala spremnost i prizivala katastrofu. Ona primjerice citira reportere Newsweeka Michaela Hirsi i Michaela Isikofa, koji zaključuju da je “čitavo ljeto propuštenih upozorenja bilo uvod u užasni 11 rujna 2001″.

Već se dogodio jedan teroristički napad na Svjetski Trgovački centar 1993; bilo je dovoljno upozorenja u ljeto 2001. o mogućem avionskom napadu, a škole letenja su prijavljivale sumnjive učenike poput onog koji je htio “naučiti upravljati avionom, ali ga nije zanimalo polijetanje i slijetanje”. Činjenica da nitko – ni FBI, ni INS, ni Bush, niRice – nije pridavao pozornost ovim uznemiravajućim upozorenjima, kasnije je pripisana “neuspjehu zamišljanja”. Ali zapravo je bilo puno zamišljanja – zamišljanja nedodirive nacije i vječito uspješne privrede – prosto nije bilo sposobnosti ili inklinacije za zamišljanje najgoreg scenarija.

Sličan lakomisleni optimizam karakterizirao je i američku invaziju na Irak. Upozorenja na mogući otpor Iračana ignorirana su od strane lidera koji su obećavali “lakoću” i zamišljali veselo stanovništvo koje dočekuje naše vojnike sa cvijećem. Isto tako, uragan Katrina nije bio baš nepredviđena katastrofa. New Orlean-ski Times-Picayune objavio je 2002. feljton koji je dobio Pulitzerovu nagradu o tome kako brane ne mogu zaštititi grad od poplave koju bi izazvao uragan 4. ili 5. kategorije. Scientific American je 2001. objavio slično upozorenje.

Čak i kad je uragan udario, a brane popustile, nikakva uzbuna se nije začula u Washingtonu, a kada je službenik FEMA-e iz New Orleansa poslao paničan email direktoru FEMA Michaelu Braunu, upozoravajući ga na sve veći broj žrtava i nestašicu hrane u potopljenom gradu, rečeno mu je da će Brown biti zauzet narednih sat vremena, jer večera u jednom restoranu u Baton Rougeu.

Kriminalni nehat ili još jedan “neuspjeh zamišljanja”? Istina je da su Amerikanci desetljećima vrijedno radili na svladavanju tehnika pozitivnog razmišljanja, u koje spada i automatska sposobnost ignoriranja loših vijesti.

Najveće “stropoštavanje”, da upotrijebimo Krugmanov termin, do sada bila je financijska havarija 2007. i potonja ekonomska kriza. Do kraja prog desetljeća 21. stoljeća, kao što ćemo vidjeti u narednim poglavljima, pozitivno razmišljanje je postalo sveprisutno i praktično neupitno u američkoj kulturi. Ono je promovirano u nekim od najgledanijih TV emisija, kao što su Larry King Live i Oprah Winfrey Show; bilo je tema bestselera poput knjige The Secret 2006; prihvaćeno je kao teologija najuspješnijih američkih propovjednika; pronašlo je mjesto u medicini kao potencijalno dopunsko sredstvo u liječenju skoro svake bolesti. Čak je ušlo i u visoko obrazovanje u obliku nove dicipline “pozitivne psihologije”, na tečajevima gdje se studenti uče da napumpaju svoj optimizam i njeguju svoja pozitivna osjećanja. I njegov domet postao je globalan, prvo u anglofonim zemljama a zatim i u državama u razvoju poput Kine, Južne Koreje i Indije.

Ali nigdje nije toliko toplo dočekano kao u američkom poduzetništvu, koje je naravno i globalno poduzetništvo. Ako je pozitivno razmišljanje postalo biznis za sebe, biznis je bio njegov najvažniji klijent, spremno gutajući radosnu vijest da se sve može snagom volje. Ovo je bila korisna poruka za zaposlenike, koji su do prijelaza u 21. vijek bili prisiljeni raditi duže za manje beneficije i manju radnu sigurnost. Ali bila je to i oslobađajuća ideologija za rukovodeće kadrove. Koliko smisla ima mučiti se s bilancama i napornim analizama rizika – i zašto brinuti o zaprepašćujućem dugu i potencijalnom bankrotu – kada samo dobre stvari slijede onima koji su dovoljno optimistični da ih očekuju?

Ovo ne pišem u duhu mrzovolje ili nekakvog osobnog razočaranja, niti sam na bilo koji način romantično vezana za patnju kao osnov znanja ili moralnosti. Naprotiv, voljela bih vidjeti više osmijeha, više smijeha, više zagrljaja, više sreće i, još bolje, radosti. U mojoj viziji utopije, ne samo što postoji utjeha i sigurnost za sve – bolji poslovi, zdravstvena njega i tako dalje – nego u njoj ima i više zabava, proslava i prilika za igranje na ulici. Kada jednom naše materijalne potrebe budu ispunjene – barem u mojoj utopiji – život će postati vječita proslava kojoj svatko može doprinijeti. Ali do tog blaženog stanja se ne možemo uzdići time što ga prosto želimo. Treba da se pripremimo za borbu sa zastrašujućim preprekama, onima koje smo sami stvorili i onima koje nam nameće priroda. A prvi korak je oporavljanje od masovne zablude pozitivnog razmišljanja. Budimo realni!

Uvodno poglavlje knjige Barbare Ehrenreich: Bright-Sided: How Positive Thinking Is Undermining America
 
(pescanik.net/uredio:nsp)

Sukladno Europi koja sve više tone u depresiju, Hrvatska još ne zna koliko je duboko u gov…. ! Negiranje krize nas je dovelo tu di smo danas.

Nedavno je Slavko Kulić izjavio da je Grčka zapravo u boljoj poziciji od Hrvatske, po tome što ona zna brojke na papiru. … zaduženost, inflaciju, nezaposlenost, tj. zapravo ono što Hrvatska uporno skriva i maskira, da bi se dobio socijalni mir.

INVESTITORI BJEŽE Propale su sve strane investicije u Hrvatsku! Ulaganja su na razini 1996. godine

Ovakvih ljudi nema kod nas, oni su nešto posebno, tako je zaposlenica istarska tvrtke Crimppi Oy iz Pićana opisala svoje vlasnike iz Finske koji su prije dvije godine došli u Hrvatsku proizvoditi izoliranu žicu i kabele. Zadovoljstvo je, čini se, obostrano. Vlasnik iz Finske, kažu u toj istarskoj tvrtki koja zapošljava oko 45 ljudi, dosta vremena provodi u Hrvatskoj – “ali bit će odsutan idućih mjesec dana”.

Čačić: ‘Za pad investicija nismo krivi mi, nego bivša Vlada! I klima je problematična, stvara se atmosfera: spriječi i ne daj!’

Što je tu finsku tvrtku, specijaliziranu za elektromehaničke aplikacije, elektroniku i kućanske aparate, koja ima podružnice u Kini i Estoniji, privuklo u Hrvatskoj.

Jedan dobar primjer

Prema riječima onih koji su imali uvid u razmišljanje jednog od suvlasnika tvrtke, Seppoa Hujamena, kao velikom ljubitelju jedrenja, svidila mu se pozicija. Želio je spojiti ugodno s korisnim, raditi i jedriti. Premda se i u njegovom slučaju Hrvatska pokazala kao komplicirana destinacija, domaćin je ispoštovao njihove zahtjeve i ulaganje je realizirano. S približavanjem ulaska Hrvatske u EU, mnogi su vjerovali da će ovakvih priča biti više, da će ulagači naći više interesa za dolazak u buduću članicu EU, uključujući i njenu poziciju.

Bečki institut za međunarodne ekonomske studije, primjerice, očekivao da će Hrvatska ove godine biti jedna od rijetkih zemlja u regiji koja će imati veći priljev izravnih stranih ulaganja.

Nakon što je prošle godine uloženo oko milijardu eura, procijenili su da će ove godine biti dosegnuta brojka od 1,5 milijardi eura. Međutim, posljednje brojke HNB-a govore da su u prvom dijelu godine strane investicije iznosile tek 154 milijuna eura.

Očito je da su procjene zakazale, a očekivanja iznevjerena. Razlog tako razočaravajućim brojkama, Branko Grčić, potpredsjednik Vlade i ministar regionalnog razvoja, vidi u krizi.

Opravdavanja

- Tokovi kapitala su zaustavljeni na svim tržištima, prije svega u Europi, a posljedica toga su i smanjenja ulaganja u Hrvatsku. Sam ulazak u EU, rješavanje problema birokracije i drugih prepreka, te izlazak iz krize, bit će moment koji će odrediti oporavak ulaganja, kaže Grčić. Prema njegovoj procjeni, to bi moglo biti potkraj iduće godine.

Problem Vlade

Globalne okolnosti svakako Hrvatskoj ne idu u prilog. Ulagači su u krizi slabo zainteresirani za izgradnju novih pogona ili preuzimanje neke tvrtke. Međutim, to sigurno ne može biti jedino objašnenje za tako mala ulaganja. Branko Vukmir, specijalni savjetnik UNCTAD-a koji je godinama prezentirao Svjetsko izvješće o ulaganjima te institucije, kaže da nije iznenađen niti s niskom razinom ulaganja, a niti s nepovoljnom strukturom tih ulaganja.

- Današnje je stanje posljedica dugogodišnjeg zanemarivanja i nebrige oko stvaranja povoljnog ozračja za strana ulaganja. Stvorena se klima teško mijenja, a i uklanjanje administrativnih barijera putem izmjena zakona o podzakonskih akata, dugo traje, kaže Vukmir. On smatra da je Vlada učinila barem dva korisna koraka, u pravcu otvaranja mogućnosti za strana ulaganja. S jedne strane, osnovala je novu agenciju za strana ulaganja pod vodstvom iskusnog stručnjaka, što će sigurno biti od pomoći stranim ulagačima.

S druge strane, izmijenila je Zakon o javno-privatnom partnerstvu budući da su raniji propisi bili dobar primjer kako administrativne barijere mogu onemogući svako ulaganje. Prema njegovom mišljenju, stranim ulaganjima treba posebno otvoriti malo poduzetništvo i poljoprivredu te naći modalitete kako to postići.

-Vlada treba i nadalje energično raditi na pojednostavljenju propisa kako bi se olakšalo obavljanje privrednih djelatnosti i svoje napore u tom pravcu popularizirati, kaže Vukmir. Većina prepreka koje je naslijedila ova Vlada i dalje su tu: Birokracija je i dalje spora, a parafiskalni nameti još su i veći, kaže jedan ekonomist koji je želio ostati anoniman. Ono što je posebno veliki problem je pristup problemima.

Većina zemalja koje su postale šampioni u privlačenju investitora do sada su izgradile zavidnu infrastrukturu. Imaju stotine profesionalaca koji prate i obrađuju pojedina tržišta i ulagače. Hrvatska je sve ove godine, osnivala i ukidala agencije u koje su uvijek pristizali neki ‘početnici’, a posao često počinje i završava s ministrima. Stephen Leeds, američki konzultant koji je prije nekoliko godina radio za Vladu, upravo je to izdvojio kao glavni problem: minstar može reći da je sve u najboljem redu, ali ako posao nepreuzmu profesionalci, on se negdje izgubi.

Loš rezultat

Upravo je tu ulogu sebi namijenio prvi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Radimir Čačić. Proteklih mjeseci primio je mnoge delegacije i obišao brojne destinacije po svijetu, među ostalim i Tursku. Prema pričanju jednog od turskih ulagača, to je bio prilično neuspješan sastanak. Sve što su uspjeli je – posvađati se.

Ministar Grčić je svojedobno ugostio grupu japanskih ulaganja, ali nema povratnu informaciju što je bilo dalje. Možda bi ministri veći dio energije ipak trebali usmjeriti u sistematičnije otklanjanje boljki koje smetaju potencijalnim ulagačima. ƒ

Slučaj IKEA: Na jedan potpis čekali smo puna četiri mjeseca!?

Čak 78 posto od oko 700 austrijskih tvrtki koje posluju kod nas kao prepreku ulaganju u Hrvatsku navodi preveliku birokraciju i administraciju.

Više od pola ih smatra da su najveći problemi neučinkovito i sporo pravosuđe te neusklađeni zakoni. Muči ih i korupcija.

Ova anketa provedena je prije dvije godine. Austrijska ambasada tada je pokušala upozoriti da je takvo stanje neodrživo i da će najveću štetu imati Hrvatska. I – bili su u pravu.

Otada se gotovo ništa nije poduzelo da se olakša investiranje. Jedino što se dogodilo je – novi dramatični pad investicija u Hrvatsku!

A, Austrijanci su odlučili preusmjeriti svoje investicije u Rumunjsku i Srbiju.

- Problemi s kojima se austrijski investitori susreću u Hrvatskoj još uvijek postoje! Situacija se nije promijenila – rekao nam je Roman Rauch, direktor austrijskog Ureda za vanjsku trgovinu u Hrvatskoj.

Mladen Štahan, direktor tvrtke za poslovno savjetovanje TEB, koja svakodnevno komunicira s domaćim i stranim investitorima, ovako je počeo razgovor: ‘Imate li doista dovoljno vremena da vam nabrojim sve probleme i apsurde na koje nam se investitori žale?’

Prvo problem za strane investitore, kažu u TEB-u, to što vam treba dugo dok saznate koje su vam uopće sve dozvole potrebne, zatim to što je podijeljena nadležnost među državom, županijom, gradom ili općinom u izdavanju različitih odobrenja pa se stranka često šeće od ureda do ureda.

- O istoj činjenici morate kao investitor ponekad i više puta prilagati dokaz o vlasništvu. To opterećuje jer u svakom novom koraku morate dokazivati osnovni korak. Investitore u startu odbijaju i nedorečenost i česta promjena propisa zbog čega nema pravne sigurnosti. Zbog neusklađenih propisa dolazi i do problema kad sama administracija ne zna što da radi. Osim toga, veliki su problemi s prostornim planovima, neriješenim imovinsko-pravnim odnosima… Osobe se teško odlučuju uložiti 10 milijuna eura u nešto, a pritom veliki dio vremena utrošiti u pribavljanje potrebne dokumentacije – tvrdi Štahan, ističući kako se ti problemi odnose na sve sektore gospodarstva.

Rekorder među investitorima u Hrvatskoj – po uloženom trudu i vremenu – je švedski proizvođač namještaja Ikea. Njima je ovo dvadeseta jubilarna godina otkako su krenuli u izgradnju shoping centra. Ako zanemarimo rat, njihov pokušaj realizacije investicije traje 16 godina.

- Bilo je tu svega – priča nam direktor za Hrvatsku Branko Mihajlov i nastavlja:

- Imali su problem sa zemljištem, lokacijskim dozvolama, nerazumnim zakonima, ali Šveđane je najviše začudilo to što su na samo jedan potpis od Hrvatskih autocesta morali čekati više od četiri mjeseca!

Stanje hrvatske ekonomije moglo bi uskoro postati slučaj za udžbenike ekonomije jer trenutno je u knjigama teško pronaći naziv koji prikladno opisuje situaciju u kojoj grca gospodarstvo.

Prema opisu stanja koje su poznati ekonomski analitičari dali za novi broj Lidera, Hrvatska je trenutno u inflaciji, deflaciji, stagflaciji, agflaciji, recesiji i depresiji. Prema jednoj tvrdnji svjetska inflacija se prelijeva k nama, a prema drugoj je rast cijene jednokratna pojava koja neće potaknuti inflaciju. Teško je reći tko je u pravu jer istina je da se prosječna inflacija vrti oko dva-tri posto, ali u praksi je vidljivo da rast nekih cijena proizvoda snižava deflacija nekih drugih poput cijene stanova, automobila, namještaja i odjeće. Nažalost među proizvode kojima cijena raste ubrajaju se oni iz kategorije svakodnevnih proizvoda poput hrane i energije.

Ono što pak najviše zabrinjava poslovni sektor je inflacija troškova, tj. rast cijena proizvođačkih cijena što smanjuje konkurentnost domaćih proizvođača. Snažniji rast proizvođačkih cijena u odnosu na potrošačke upućuje i na pad marže proizvođača, što izaziva pad njihove profitabilnosti.

Dodatni udar ne proizvođače je rast porezne presije i mjere za punjenje državne blagajne što poveća jedinični trošak proizvodnje. Među Liderovim sugovornicima nema složnih rješenja kako riješiti opisanu situaciju. Sigurno je jedino da dobrog rješenja nema bez razumijevanja ukupne slike i cjelovite strategije koja bi mogla biti i nekonvencionalna. Možda je najbolji naziv za opis situacije dao bivši premijer Sanader – ‘mi smo u banani’.

HRVATI U STRAHU OD SVEGA U većoj smo recesiji nego Grčka, imamo manje novca nego Afrikanci

Ništa ne kupujemo, samo plaćamo dugove i štedimo, pokazuje istraživanje Nielsena, svjetskog lidera u istraživanju tržišta.

Doista mi nije jasno zašto ste u tolikom strahu? Imam pred sobom istraživanje koje pokazuje da su Hrvati među najpesimističnijim potrošačima na svijetu. Ovo mjerenje je barometar straha u zemlji, ja sam danas ovdje i ne razumijem zašto je razina pesimizma tako velika, čudio se Jean-Jacques Vandenheede, vodeći konzultant Nielsena, najznačajnije svjetske agencije za istraživanje tržišta, komentirajući novu studiju koja pokazuje da su Hrvati, uz Korejce i Mađare, najpesimističniji narod na svijetu.

Optimističniji od nas su čak i Grci, čija je zemlja na rubu bankrota.

Naime, 10 posto Grka, koji valjda na nekom otoku daleko od stvarnosti love ribu, uvjereno je da im zemlja nije u recesiji. U raskoraku sa stvarnošću samo je četiri posto Hrvata koji su uvjereni da je naša ekonomija još u plusu.

Ljudi ne vide promjene

- Doista me iznenadila pozicija Hrvatske. Ne živim u Hrvatskoj i ne mogu odgovoriti na pitanje zašto je to tako, ali mogu zaključiti da je generalno razina straha na ulici ogromna. Pitanje zašto je to tako za sve je one koji utječu na javno mišljenje – političare, vlasnike tvrtki, novinare. Ovo se nije dogodilo preko noći i želite li da ljudi promijene mišljenje, moraju vidjeti promjene – rekao je Jean-Jacques Vandenheede.

Da su Hrvati pesimisti, bilo da je riječ o osobnim ili državnim financijama, pokazala je globalna studija agencije za istraživanje tržišta i javnog mnijenja Nielsen iz trećeg kvartala ove godine. Studija koja mjeri indeks povjerenja potrošača provedena je na više od 29.000 interenetskih korisnika i predstavlja populaciju od oko milijardu potrošača u 58 zemalja svijeta.

Indeks 100 je balans između pesimizma i optimizma, a Hrvatska je na nevjerojatno pesimističnom 41 bodu.

Pokazatelj stanja uma

Indeks pesimizma glavni je pokazatelj “uma” potrošača u 58 zemalja svijeta. Logika je vrlo jednostavna: što su potrošači pesimističniji, to više zatvaraju svoje novčanike i još više režu potrošnju. Stanovnici Indonezije, Indije i Filipina, pokazuje Nielsenovo istraživanje, najoptimističniji su potrošači na svijetu.

Europa je negdje između i čini se kako je značajan dio potrošača realan, što znači da su pesimisti “gornje kategorije”. Drugim riječima, svjesni su ekonomske situacije i pesimistično ocjenjuju sadašnjost i blisku budućnost, no ne tako crno kao, primjerice, Hrvati.

Već se pokazalo kako je kriza Hrvate naučila pameti i prekinula praksu potrošnje bez pokrića. Od sumanutih kupaca zakopanih u minuse i kredite postali smo umjereni potrošači koji paze što kupuju i pokušavaju uštedjeti gdje god mogu.

Galopirajući rast cijena

Potvrđuje to i istraživanje Nielsena u kojem je 78 posto hrvatskih ispitanika reklo da je promijenilo navike potrošnje. Svaki drugi ispitanik tvrdi kako troši manje na odjeću ili telefoniranje, a traži i jeftinije proizvode za istu cijenu.

- Premda su potrošači promijenili svoje navike, i dalje je ogromna razlika između onoga što ljudi kažu i u konačnici naprave. To je tako u svim zemljama – ističe Nielsenov konzultant Jean-Jacques Vandenheede.

Pesimistične Hrvate trenutno najviše brine sigurnost posla i rastuće cijene režijskih troškova, dakle računa za struju, plin i grijanje te galopirajući rast cijena hrane.

- Samo dva posto ispitanika u Hrvatskoj kaže da je tržište rada dobro ili vrlo dobro, što je nevjerojatno nizak postotak. U Estoniji tako misli 32 posto ispitanika, u Rusiji 30, a u Grčkoj 18 – čudi se konzultant Nielsena.

Ekonomija je postala glavna briga za svakog petog Hrvata, a kriza uobičajeni dio rječnika u svakodnevnoj komunikaciji.

Unatoč najavama ministra financija Slavka Linića da će naša ekonomija biti iduće godine u plusu od 1,7 posto, čak 86 posto Hrvata mu ne vjeruje i uvjereno je da će se recesija nastaviti i sljedećih 12 mjeseci.

Psihološki doprinos

Iste recesijske misli Hrvati prelijevaju i na osobne financije pa ih samo 20 posto ocjenjuje da će u idućih 12 mjeseci imati dobre ili odlične osobne financije.

Češka je, primjerice, gotovo na razini Njemačke i Nizozemske u kojoj više od 45 posto građana pozitivno ocjenjuje osobne financije u sljedećem razdoblju.

- Siguran sam da će za pet godina netko napraviti akademsko istraživanje o ponašanju potrošača i uvjeren sam da će se pokazati da je način na koji smo govorili o krizi još pogoršao situaciju i više nego što ona doista jest ozbiljna. Mislim da smo pretjerivali s negativnostima. To psihološki pridonosi povećanju straha potrošača – ocijenio je Vandenheede.

Kriza kao izgovor

S druge strane, Vandenheede ističe još jedan fenomen, a to je globalna kriza kao masovni izgovor za baš sve negativno što se događa u svim sferama života.

- Mi danas sve loše možemo pripisati krizi. Primjerice, ako je zatvoren neki restoran, njegov će vlasnik reći da je to zbog krize. Ma nije kriza, nego vam je hrana loša. Ima mnogo restorana koji rade i u krizi, ali kriza je krasan izgovor za sve – zaključio je Jean-Jacques Vandenheede.

Nemojte da vam se dogodi Estonija: Štednja dovela do rasta BDP-a od 8 posto, a svi bježe glavom bez obzira

ESTONIJA na prvi pogled izgleda kao zemlja kakvu bi mnogi poželjeli. Gospodarska kriza jedva da ju je i dotakla, a BDP je na visokih osam posto, no nešto u toj zemlji gospodarskog čuda ipak ne štima. Naime, radna snaga masovno je napušta, a mnogi više ne žele živjeti u Estoniji posebice ne u Talinnu. Zašto? Analiza koju je napravio Deutsche Welle daje odgovore na mnoga pitanja, a njihov zaključak dostatan je i da se Hrvatska zapita idemo li u željenom pravcu.

Nastavnici jedva sastavljaju kraj s krajem

“Gospodarski rast od osam posto se međutim između ostalog može zahvaliti padu plaća i mirovina. Osim toga, od gospodarskog uzleta profitiraju uglavnom bolje obrazovani u većim gradovima poput metropole Tallinna. Izvan većih urbanih središta stanovništvo jedva sastavlja kraj s krajem”, navodi DW u svojoj analizi Estonije dodajući da situacija nije bolja ni za zaposlene u javnim službama jer primjerice nastavnici u prosjeku zarađuju oko 500 eura mjesečno što je nedostatno za život u Tallinnu gdje su stanarine ali i cijene hrane dosegnule zapadnoeuropsku razinu.

Rezultat svega je da se mnogi odlučuju za odlazak u obližnju Finsku pa samo Helsinkiju živi i radi preko 40.000 Estonaca.

Uzorno gospodarstvo s nevjerojatnim padom standarda

“Problem s iseljavanjem je vidljiv i iz statističkih podataka zbog kojih vlasti zvone na uzbunu. Po prvi put od osamostaljenja, broj stanovnika Estonije pao je ispod granice od 1,3 milijuna. U posljednja dva desetljeća Estonija je izgubila 18 posto stanovništva.”, stoji u analizi DW-a u kojoj se naglašava kako problem nije samo ekonomske prirode već i natalitet.

Estonski ministar financija Jürgen Ligi svjestan je problema odnosno da je iseljavanje posljedica čeličnih gospodarskih reformi koje su baltičku zemlje doduše učinile “uzornim učenikom” unutar EU-a ali su prouzročile i pad standarda.

Kupovna moć sve niža

“Pozitivni gospodarski pokazatelji i niska nezaposlenost ne mogu sakriti činjenicu da je kupovna moć građana sve niža. Već i oni koji dobivaju prosječnu plaću od oko 800 eura jedva sastavljaju kraj s krajem. Situacija s umirovljenicima, zbog prosječne mirovine od 320 eura, još je gora”, stoji u analizi DW-a.

Napokon smo stigli na Zapad: Depresija i stres sve veći javnozdravstveni problem u Hrvata!

NEIZVJESNOST  i stres sve su prisutniji okidač lošijeg fizičkog, ali i duševnog zdravlja. Dok stručnjaci upozoravaju na negativne trendove, posebice depresije i alkoholizma, ususret Svjetskom danu mentalnog zdravlja provjerili smo je li stanje doista alarmantno.

Porazni podaci Zavoda za javno zdravstvo

Nezaposlenost ili strah od gubitka posla, financijski ili problemi druge prirode. Niz je rizičnih faktora koji mogu izazvati neko od mentalnih oboljenja. Da su ona u Hrvatskoj u porastu i postaju sve učestaliji javnozdravstveni problem, pokazuju još aktualni podaci Zavoda za javno zdravstvo iz 2010. godine.
“Duševni ili mentalni poremećaj u bolničkom pobolu godinama već sudjeluju sa negdje oko sedam posto, međutim ako se gleda dob od 20 do 59 godina ili radno aktivno stanovništvo, onda ipak taj problem pobola zbog mentalnih poremećaja predstavlja jedan od vodećih problema”, otkriva doktorica Maja Silobrčić Radić, voditeljica Odjela mentalnog zdravlja Zavoda za javno zdravstvo.

Priličan broj slučajeva dijagnosticira se i u ambulantama. Iako su poremećaji uzrokovani alkoholom i shizofrenija češći, sve je više hospitalizacija zbog depresije i stresa, različitih ovisno o spolu.

Ljudi su ili potpuno divlji ili potpuno depresivni
“Tako da muškarci više obolijevaju, odnosno, više se liječe od poremećaja uzrokovanih alkoholom ili posttraumatskog stresnog poremećaja. Kod žena, depresije su bile vodeće 2010. i 2009. godine vezano za hospitaliziranja”, ističe doktorica Silobrčić Radić.

Već i letimičan pogled na turobne novinske naslove, psihologinji i sociologinji Mirjani Krizmanić dovoljan je za zabrinutost duševnim stanjem društva u cjelini.

“Ja bih rekla da više nasilja ima sustavno iz godine i godinu jer ima sve manjeg dobrog odgoja. Ljudi nisu odgojeni da kontroliraju svoje emocije, oni su divlji. S jedne strane su potpuno pasivni, ništa se ne bune, nitko ne demonstrira”, pojašnjava Krizmanić.

Svi su bolesni

Protiv apatije u koju, podsjeća Krizmanić, nismo dovedeni preko noći, već to traje godinama, najviše pomaže udruživanje s drugim ljudima, jer depresija ne krije uvijek socioekonomsko naličje.

“Da se čovjek ne osjeća osamljen i prepušten na milost i nemilost onima koji su gore. Ljudi su katkad depresivni. Ne zbog situacije oko njih, nego zbog situacije u kući. Žena postane depresivna jer je muž vara ili djeca neće učiti ili djeca idu od kuće, i tako, ima puno drugih razloga. Tako da, nekako bih rekla da se ljudi, što se mentalnog zdravlja tiče, relativno dobro drže, osim što raste kriminal”, kaže Krizmanić.

A što kažu građani, osjećaju li depresiju oko sebe i utječe li to na njih.

“Naravno da jesu. Depresija i apatija. Još uvijek imam radno mjesto, u obitelji mi je sve u redu, pa to onda nema utjecaja na moje zdravlje. Ne žalim se jer dok sam radio sam dobro radio i sada mi ništa ne nedostaje. 80 posto penzionera je bolesno, mala je mirovina, prema tome, dok platiš režije i više se nema s čim niti kruha kupiti”, ističu građani.

Postanite plavuša

Drugi, pak, teškim vremenima unatoč, čuvaju zdravlje provjereno korisnim lijekom – humorom.

“Plavušama je dobro, mi niti ne shvatimo da je loše. Tako da je poruka svima, svi se obijite u plavo”, kaže jedna građanka.

BROJKE RAZDORA Granica probijena u 2012.: Više od 3000 rastava, svaki 3. brak se razvodi!

Naš brak nije bio osobito dobar, ni ja ni žena nismo bili sretni, ali smo tehnički funkcionirali. Kao roditelji dvoje djece bili smo funkcionalna obitelj, bez svađa, bez scena.

Odlučila je da je dosta!

Obaveze su nas nosile, djeca su nas držala. A onda je došla kriza. Imali smo dobar standard i htjeli smo ga održati. Umjesto da sam rekao: ‘Dosta, neke su druge stvari važnije’, sve svoje snage uložio sam u materijalno osiguravanje obitelji. Počeo sam raditi puno više, bilo mi je puno teže, dolazio sam kući sve kasnije, u cijelu se obitelj uvukla nervoza, frustracija je bila sve veća. Moja supruga od mene nije imala ništa, imao sam osjećaj da radim i spavam, da sam zgažen. Životi su nam se razišli i ona je jednostavno odlučila da je dosta – priča Ivan, 40-godišnji vlasnik jedne manje tvrtke, koji se proljetos, nakon sedam godina braka, rastao. Bi li njihov brak opstao da nije došlo do velike krize, srozavanja standarda na koji su bili navikli i njegova sve većeg izbivanja od kuće zbog posla, ne može reći. – Naš brak nije bio dobar, ali je opstajao. Možda bi preživio da nije došlo i do te financijske frustracije, a možda ne bi – kaže Ivan.

Dramatičnih 15 posto!

On i njegova bivša žena jedan su od više od 3000 bračnih parova koji su se, prema prvim podacima Državnog zavoda za statistiku, ove godine rastali. Broj razvoda u tom razdoblju, u odnosu na isto razdoblje lani, porastao je za dramatičnih 15 posto! Ta je brojka u promatranom razdoblju prvi put, otkad se statistički prati, veća od 3000, dok je istovremeno broj sklopljenih brakova praktički ostao na lanjskoj razini, odnosno povećao se za zanemariva tri posto. – Podaci su očekivani jer u doba krize broj razvoda uvijek dramatično raste. Nezaposlenost, ekonomska nesigurnost i financijski problemi ‘pogoduju’ razvodima. U takvim se uvjetima raspadaju nestabilniji, već načeti brakovi, iako je sasvim sigurno da bi dio njih ozdravio i preživio u drugačijim, boljim ekonomskim okolnostima. Dakle, brakovi u kojima već postoje problemi u krizi, kad se dodatno opterete ozbiljnim financijskim poteškoćama, ne uspiju opstati – kaže dr. Anđelko Akrap, ugledni demograf s Katedre za demografiju zagrebačkog Ekonomskog fakulteta.

Osim što se sve više rastaju, ljudi su sve manje spremni i za ulazak u brak. U odnosu na pretkriznu 2007., u Hrvatskoj je u prvih sedam mjeseci ove godine broj sklopljenih brakova bio manji čak 25 posto, a broj razvoda veći 17 posto. Najveći “potop” Hrvatska je zabilježila lani, kad se tijekom cijele godine vjenčalo tek nešto više od 20.000 parova, što je najmanja brojka ikad, manja i od broja onih koji su sudbonosno “da” odlučili reći najgore ratne 1991.

Katastrofalan omjer

- Podaci za 2012. tek su preliminarni i do kraja godine moglo bi doći do promjene, ali trend se aposlutno neće promijeniti. Činjenica je da je broj sklopljenih brakova strelovito pao i u odnosu na rastuće razvode doveo je do krajnje zabrinjavajuće situacije za cijelo društvo. Tijekom 2007. godine bilježili smo 19 razvoda na svakih 100 sklopljenih brakova, a ove godine skočili smo na čak 28 razvoda na 100 novih brakova – objašnjava dr. Josip Obradović, sveučilišni profesor i autor knjige “Psihologija braka i obitelji”.

Drugim riječima, dok je jednostavna metoda podjele novih brakova s brojem razvoda pokazivala da se 2007. raspadao svaki peti brak, ove se godine raspadao gotovo svaki treći.
 
ČITAJ VIŠE:

Kod nas kao da nema krize: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 7.dio
MMF ulazi u HR: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 6.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 5.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 4.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 3.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 2.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI !
 
izvor: index.hr, jutarnji.hr, liderpress.hr, dw.de
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11067"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]