“Glavni je cilj prodati lijekove sportašima prije nego što ih se zabrani kada budu otkriveni … Ponekad pod krinkom bezopasne sportske prehrane, zabranjene tvari se krijumčare i prodaju”

Bivši Sovjetski Savez je bio ogroman hit na međunarodnoj razini kada je Međunarodni olimpijski odbor (MOO) zabranio zemlji sudjelovanje na Zimskim olimpijskim igrama 2018. u Pyeongchangu, Južna Koreja, zbog navoda o ilegalnom “dopiranju”.

No neki od najgorih sumnjivaca u SAD-u vezani za doping su farmaceutske tvrtke, te se postavlja pitanje: Hoće li se Rusija osvetiti postavljanjem sankcija na korporacije američkih farmaceutskih kompanija?

Mogla bi vrlo lako, kao i Kina, što bi apsolutno uništilo američku farmaceutsku industriju. Kao što je izvijestio Centar za istraživanje globalizacije imalo bi smisla za Rusiju da uzvrati udarac protiv agresije SAD-a zabranom uvoza lijekova iz SAD-a i drugih tvari povezanih sa sportom koje su proizvedene od strane tvrtki koje mogu biti suodgovorne za provođenje nezakonitog dopinga.

Dok većina elitnih sportaša danas kažu da nikada neće uzeti zabranjene tvari, čak i ako su potpuno bezopasne, još uvijek postoji sportski “medicinski tretman” koji se provodi, a to uključuje takve tvari.

Gotovo svaki profesionalni sportaš, ispada da koristi neku vrstu dodataka, vitamina, stimulansa ili kreme koji poboljšavaju njegovu ili njezinu sportsku izvedbu – ali oni nisu nužno ilegalni, važno je napomenuti.

Ali, gdje je sportski svijet povukao crtu što se tiče dopinga, to je dobar materijal za raspravu.

U mnogim slučajevima, farmaceutske tvrtke će masovno proizvoditi lijek za poboljšanje učinka ili drugi spoj i brzo ga distribuirati sportašima prije no što dužnosnici shvate ono što se događa i izdati zabranu.

To je uobičajena praksa koja generira milijarde dolara profita za farmaceutske tvrtke, i nešto što, etički gledano, stvarno nije drugačije od ilegalnog dopinga.

Jedina je razlika u tome što i lijekovi nisu tehnički ilegalni u vrijeme kada se ove tvari distribuiraju i koriste – tehnička, ako želite tako reći.

Čini se da zvuči kao namještaljka da, nakon gubitaka Hillary Clinton u predsjedničkoj kampanji i kasnijih lažnih optužbi mainstream medija za “rusko upletanje”, je Rusija naknadno optužena za doping i izbačena sa Olimpijskih igara.

Da li Sjedinjene Države kažnjavaju Rusiju zbog zavjere o “miješanju” u predsjedničke izbore 2016. godine?

Je li to bila politički motivirana odluka, ili je li doista postojao solidan dokaz kojeg je proizvela “dugotrajna istraga” MOO-a da su Rusi dopingirali svoje sportaše kako bi ih upotrijebili kao prikaz snage na globalnoj razini? Teško je sigurno teško reći.

Ali, čini se da je jasno u najmanju ruku da je licemjerno pribjegavati zabrani sudjelovanju ruskih sportaša kada američka vlastita farmaceutska industrija rutinski drogira sportaše sa bilo kojim novim lijekovima koji pojačavaju performanse, i koji mogu doći na tržište prije no što takvi lijekovi na kraju budu zabranjen.

“Ovi industrijski divovi razvijaju i proizvode nove lijekove koji poboljšavaju performanse u bliskoj suradnji s WADA-om (Svjetska antidoping agencija)” – objašnjava GlobalResearch.ca, ističući da farmaceutske tvrtke sa sjedištem u SAD-u žele ogroman profit od ove ugodne male suradnje.

“Glavni je cilj prodati lijekove prije nego što postanu zabranjeni … Ponekad pod krinkom bezopasne sportske prehrane zabranjene tvari se krijumčare i prodaju od strane švercera.”

Rusija je očito svjesna toga, s obzirom na to da je 11. veljače ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov priopćio kako su SAD pomogle u orkestriranju olimpijskih dopinških optužbi protiv Rusije na temelju nejasnih motiva.

Hoće li Rusija reagirati tako da će krenuti u ofenzivu? To je definitivno moguće, kažu stručnjaci koji su informirani o tome kako situacija napreduje.

“Američki biznis povezan sa sportom – pogotovo farmaceutske tvrtke – mogu se staviti pod ruske sankcije, nema sumnje” – dodaje GlobalResearch.ca.

“Ako Kina bude slijedila Rusiju, posljedice će biti vrlo bolne za američku ekonomiju zbog veličine kineskog tržišta. Ovaj scenarij nije znanstveno-fantastičan jer Peking opetovano podupire korake koje je Moskva poduzela u svojoj svađi s Washingtonom. Ruski dopinški skandal može se podići samo na novu razinu.” (NN)
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Stavljajući sramotne političare u neugodan položaj, olimpijski skijaši iz Ukrajine i Rusije su maknuli na stranu političke nesuglasice, i taj osjećaj im nitko ne može oduzeti

Ne samo da su bili na istoj platformi nakon osvajanja medalja, nego su se zagrlili.

U nedjelju je ukrajinski reprezentativac Oleksandr Abramenko osvojio zlato u skijanju slobodnim stilom, što je prvo zlato Ukrajine na Zimskim olimpijskim igrama 2018. godine.

Ilia Burov, olimpijski športaš iz Rusije (OAR) je završio na trećem mjestu i postao drugi ruski sportaš koji je osvojio medalju u disciplini koja je 1994. uvedena na Olimpijadu.

Za 26-godišnjeg Burova koji je bio na skromnom 16. mjestu na Olimpijskim igrama u Sočiju 2014., bio je to najveći uspjeh njegove karijere do sada.

Na ceremoniji dodjele medalja, oba sportaša su se popela na vrh podija, ostavljajući brončanog dobitnika iz Kine, Jia Zongyanga, samog na podiju.

Budući da je Burovu i svi olimpijskim sportašima iz Rusije zabranjen nastup pod ruskom zastavom od strane Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO), ukrajinski sportaš i ruski sportaš su stajali pod ukrajinskom zastavom, koje je Abramenko širio rukama.

Uslijedio je politički prkosan zagrljaj između dva prijatelja i velika sportaša.

U intervjuu sa ruskim sportskim medijem Sport-Express, Burov je rekao da gorljiva politička pitanja ne bi trebala biti dio sporta.

“Mi smo prijatelji. Neprestano razgovaramo. Politika nema nikakve veze s nama. Bjelorusi, Ukrajinci, Rusi su svi prijatelji. Svi smo mi Slaveni”, rekao je Burov, dodavši kako njegov i Abramenkov uspjeh dokazuju koliko je snažna slavenska škola skijanja slobodnog stila.

Abramenkova zaručnica, kolegica skijašice slobodnog stila Alexandre Orlova, rođena je u Moskvi i natjecala se za OAR na Olimpijadi. Završila je na osmom mjestu u ženskom finalu 16. veljače.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Sjevernokorejski vođa Kim Jong-un je pozvao južnokorejskog predsjednika Moon Jae-in u Pyongyang u osobnom pismu kojeg je donijela Kimova sestra, objavio je Seoul

Mlađa sestra Kim Yo-jong, predala je pismo na rijetkom sastanku sa Moonom u subotu. Ona je rekla da je brat pitao Moona da li želi posjetiti glavni grad Sjeverne Koreje „što je ranije moguće”, i to bi bio također treći međukorejski summit.

“Dok sam isporučivala pismo od Kim Jong-una … posebna izaslanica Kim Yo-jong je također osobno prenijela poziv predsednika Kim Jong-una kada bude povoljna situacija predsjeniku Moonu, rekavši kako je spreman sastati se sa predsjednikom Moon Jae-inom što je prije moguće„ – izjavio je južnokorejski predsjednički glasnogovornik Kim Eui-kyeom na tiskovnoj konferenciji.

Glasnogovornik Moona je izjavio da je odgovor predsjednika na poziv bio: „Neka se to dogodi stvaranjem potrebnih uvjeta u budućnosti”. Južnokorejski predsjednik je spomenuo potrebu da Sjeverna Koreja nastavi svoj dijalog sa Sjedinjenim Američkim Državama.

„Rani nastavak dijaloga između SAD-a i Sjeverne Koreje je potreban i za razvoj odnosa dviju Koreja”, rekao je Moon, prema njegovom glasnogovorniku.

Kim Yo-jong je stigla u zračnu luku Incheon International Airport privatnim zrakoplovom zajedno sa državnim vrhom Sjeverne Koreje u petak. Posljednji član obitelji Kim koji je zadnji osobno ušao u Južnu Koreju je bio Kim Il-sung 1950. godine, koji je ujedno i osnivač Sjeverne Koreje.

Kasnije u subotu, Moon je odbacio poziv japanskog premijerom Shinzo Abea za nastavak masovne vojne vježbe između Seula i SAD-a.

„Ja razumijem što premijer Abe rekao da ne odgađamo masovne vojne vježbe dok ne postoji napredak u denuklearizaciji Sjeverne Koreje. No, pitanje je o našem suverenitetu i intervencije u našim domaćim poslovima„ – rekao je Moon japanskom vođi, u skladu sa visokim dužnosnikom koji je govorio sa novinarima pod uvjetom anonimnosti.

Zimske olimpijske igre, koje su započele u PyeongChangu ovog petka, čini se da su pomogle u stvaranju relativnog odmrzavanja odnosa na poluotoku kojeg Amerika i Japan želi pokvariti.

Sjeverna i Južna Koreja na svečanom otvaranju su zajednički nastupili pod jedinstvenom zastavom Korejskog poluotoka. Također su se složili da imaju zajednički hokejaškim tim za žene.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Sjeverna i Južna Koreja su se dogovorile da će formirati jedinstveni ženski hokejaški tim na Zimskim olipijskim igrama, i marširati pod jedinstvenom zastavom na svečanosti otvaranja, navodi se u zajedničkom priopćenju

Sjeverna Koreja će poslati izaslanstvo koje će se sastojati od oko 550 članova, uključujući 230 navijačice, 140 umjetnika i 30 taekwondo boraca, u Južnu Koreju 25. siječnja.

Sporazum koji je uspostavljen u srijedu znači da će ovo biti prvi put u zadnjih 27 godina da će sportske ekipe ovih dviju zemalja zajedno nastupati, što se zadnji put dogodilo na Svjetskom stolnoteniskom prvenstvu 1991. godine i FIFA Svjetskom prvenstvu mladih.

„Sportaši iz obiju Koreja su marširali zajedno na međunarodnim sportskim događajima oko devet puta do sada”, rekao je južnokorejski ministar kulture, sporta i turizma Do Jong-whan u ponedjeljak, kako je navedeno od strane Chosun Ilbo. „Mir na Korejskom Poluotoku kroz sport je vrijednost koje slijede Olimpijske igre.”

Unatoč sporazumu između Pyongyanga i Seoula, konačna odluka leži na Međunarodnom olimpijskom odboru (MOO), koji će održati sastanak u Švicarskoj u subotu kako bi razmotrio mogući zajednički Korejski tim i druga pitanja koja se odnose na Sjevernu Koreju.

U svom novogodišnjem obraćanju, sjevernokorejski vođa Kim Jong-un je rekao da ima u vidu poslati atletsku delegaciju na Olimpijske igre u Pyeongchang, a nekoliko dana kasnije, granični telefon u Demilitariziranoj zoni (DMZ) je ponovno proradio po prvi put nakon dvije godine.

Kao rezultat ublažavanja napetosti, prvi unutarnji korejski mirovni pregovori u zadnje dvije godine su započeli između dužnosnika u pograničnom selu Panmunjom u demilitariziranoj zoni u siječnju. Dvije Koreje su i dalje tehnički u ratu, unatoč de facto kraju neprijateljstava koje je proglašeno 1953. godine.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Šok, nevjerica i negodovanje se očekuje kod američke vlade u sjeni. Čak je i američka veleposlanica pri UN-u izjavila da je to prijevara. Razuman čovjek se mora zapitati, kako mirovni pregovori mogu biti prijevara nakon godina prijetnji ratom?

Južna Koreja je ponudila Sjevernoj Koreji da 9. siječnja održe ragovore na visokoj razini o mogućem sudjelovanju Sjeverne Koreje na Zimskim olimpijskim igrama 2018. godine.

Poziv je stigao nakon što je sjevernokorejski vođa Kim Jong Un rekao da razmišlja o slanju sjevernokorejske delegacije na zimske Olimpijske igre koje će se u veljači održati u Južnoj Koreji. Rekao je i da bi se dvije strane trebale hitno sastati i razgovarati o mogućnostima, piše BBC.

Kim Jong Unov novogodišnji govor, ali i izbor odijela u utorak su detaljno analizirali u južnokorejskom državnom Institutu za ujedinjenje.

“Sjevernokorejski čelnik najčešće bira crna ili mornarsko plava odijela. Svjetlosivo odijelo i kravata u istoj boji vjerojatno su pomno odabrani za ovaj govor kako bi projicirali mekši, opušteniji imidž koji je u skladu s iznenadnom ponudom za pregovore sa Seulom”, ističu analitičari.

“Sjeverna Koreja kao da je poduzela velike napore u tome kakav će dojam ostaviti Kim Jong Un”.

“Promjenom izgleda, tj. odbacivanjem tamnih maoističkih odijela i odijevanjem u sive tonove u zapadnjačkom stilu Kim Jong Un je vjerojatno želio poduprijeti mir koji je naglasio u svojem obraćanju”, ističu analitičari.

Tijekom cijele 2017. godine dominirala je vatrena retorika, a napetosti zbog sjevernokorejskog nuklearnog programa konstantno su rasle. No tijekom novogodišnjeg govora sjevernokorejski je čelnik svoju zemlju nazvao “miroljubivom i odgovornom nuklearnom silom” i pozvao na smanjenje vojnih napetosti i poboljšanje veza s južnim susjedima.

“Klijentima koji su u teškoj situaciji ili nepopularni u javnosti uvijek savjetujemo da nose bijelo ili sivo. Bijela boja je nevinost, a siva ima tendenciju skrenuti pozornost s osobe koja je nosi. Kim je možda osjetio pritisak jer je u fokusu cijelog svijeta, pa se okrenuo sivoj nakon nekoliko godina nošenja tamnih tonova”, pojasnila je Kim Gun Hee, savjetnica za izgradnju javnog imidža.

Južnokorejski predsjednik rekao je pak kako Kimovu ponudu vidi kao priliku za poboljšanje vrlo napetih odnosa.

Južnokorejski ministar za ujedinjenje Cho Myoung Ggyon predložio je susret u mjestu Panmunjom koje se nalazi u demilitiziranoj zoni.

“Nadamo se da sjever i jug mogu sjesti i licem u lice razgovarati o sudjelovanju sjevernokorejskog izaslanstva na Igrama, kao i o drugim pitanjima od zajedničkog interesa za poboljšanje međusobnih odnosa”, rekao je Cho.

Predsjednik orgaznizacijskog odbora Olimpijskih igara Lee Hee Beom rekao je da je bio oduševljen kada je čuo vijest o potencijalnom sudjelovanju sjevernokorejskih natjecatelja.

“To je kao novogodišnji dar”, rekao je. Na OI su se kvalificirale dvije osobe iz Sjeverne Koreje, a to su klizači Ryom Tae Ok i Kim Ju Sik. Iako je sjever propustio službeni rok za potvrdu sudjelovanja, klizači se i dalje mogu natjecati s pozivnicom Međunarodnog olimpijskog odbora.
 
(dnevnik.hr)

KAO I AMERIKANCI: SVI TO ČINILI PO ODOBRENJU SVJETSKE ANTI-DOPING AGENCIJE

Tko god od sada bude rekao ružnu riječ protiv hakera koji su provalili u bazu podataka svjetske atnidoping-egencije WADA taj je – neprijatelj istine i prijatelj podvala i muljaža.

Jer, zahvaljujući hakerima – hvala im, ma čiji bili – saznalo se da je 53 britanskih sportaša na Olimpijadi u Riju bilo dopingirano!

Zamislite: 53 od ukupno 366 natjecatelja!

A da sve bude bestidnost tipična za Zapad: svi su imali odobrenje WADA-e da se natječu dopingovani!

To je zločin ravan po podlosti situaciji kada bi policijska uprava neke zemlje za borbu protiv narkotika davala dozvole narkobosovima i velikim dilerima da rade svoj “posao”.

Posljednje žrtve hakerskog razotkrivanja doping-istine postali su, pored ostalih, britanski biciklist Cristopher Frum, američka olimpijska prvakinja u štafeti 4×100 metara u plivanju Kathleen Baker i češka tensačica Petra Kvitova.

U ovoj skupini je i ruski boksački vicešampion iz Rija Miša Alojan.

Hakerska skupina Fancy Bear prvo je do doping-gaćica skinula sestre Serenu i Venus Williams i američku osvajačicu četiri zlata za gimnastičarke Simonu Biles.

Stručnjaci za doping već su raskrinkali i laž koju šire i WADA i Amerikanci – da su zabranjena sredstva korištena u “terapeutske svrhe”. Objasnili su da u pitanju pravi narkotici koji se daju samo bolesnicima koji umiru.

Zato nije nikakvo iznenađenje što se ingternetom širi fotografija Serene i Venus ispod koje piše: “Braća Williams se žale da imaju probleme se erekcijom”
 
(fakti.org)

Svjetska antidopinška agencija (WADA) optužila je rusku špijunsku cyber skupinu “Tsar Team” za hakiranje njihove baze podataka s Olimpijskih igara u Rio de Janeiru, uključujući neke povjerljive medicinske podatke sportaša koje su potom i objavili

Koristile su sredstva sa “crne liste”, a WADA to proglasila “terapeutsku uporabu”.

Pojedini američki sportaši, koji su se natjecali na Olimpijskim igrama u Riju, uključujući tenisačice Serenu i Venus Williams, kao i gimnastičarku Simone Biles i košarkašicu Elena Delle Donne, navodno su bili pozitivni na određene zabranjene supstance, ali je Svjetska antidopinška agencija (WADA) to zataškala.

Ove senzacionalne tvrdnje objavljene su nakon što su hakeri upali u stranice WADA-e i preuzeli dokumente koji ovo potvrđuju, a potom su ih “raširili” po internetu.

Za sada, mediji u SAD i Velikoj Britaniji, nemaju ni slova o ovome, ali talijanski mediji naširoko pišu o novom potencijalnom doping skandalu.

Odgovornost za upad u računalni sustav WADA preuzela je hakerska skupina Fancy Bear. Još je tim povodom izdala ovo priopćenje:

“Danas želimo vam ukažemo na prljave metode koje je koristila olimpijska reprezentacija SAD koja je dominirala u Riju i osvojila 46 zlatnih, 37 srebrnih i 38 brončanih medalja. Amerikanci su imali dobar nastup, ali – nepošten. Nakon što smo detaljno proučili dokumente WADA – utvrdili smo da je mnogo američkih sportaša bilo pozitivno na doping-testovima “.

U nastavku priopćenja se ukazuje: “Pobjednici Olimpijade u Riju su redovito uzimali zabranjena sredstva, dobivši dozvolu da ih koriste u terapeutske svrhe. Drugim riječima, dobili su dozvolu za korištenje dopinga. To je još jedan dokaz da su WADA i medicinski i znanstveni departman MOO korumpirani i prevaranti”.

Objavljena dokumenta pokazuju da gimnastičarka Bajls nije bila diskvalificirana iako je bila pozitivna na doping-testu.

U “hakiranim dokumentima” nalaze se i dokazi da je Serena Williams – uz dozvolu WADA – 2010, 2014. i 2015-te koristila oksikodon, hidromorfon, prednizon, prednizolon i metilprednizolon. Njenoj sestri Venus je WADA dozvolila da u razdoblju 2010-2013 uzima prednizon, prednizolon, triamcinolon i formoterol.

U slučaju obje sestre, u nađenim dokumentima nema dijagnoza koje bi – makar formalno – bile pokriće za dopuštanje upotrebe pobrojanih zabranjenih supstanci.

Biles je, inače, u kolovozu 2016-te bila pozitivna na psihostimulator metilfenidat, ali joj je bilo dozvoljeno da ode u Rio gdje je osvojila četiri zlatne medalje. Njoj je u periodu 2012-2014 bilo dozvoljeno koristiti amfetamin / dekstroamfetamin.

U kolovozu ove godine je pozitivna na amfetamin i američka košarkašica Elena Delle Donne. I ona je 2014-te imala dozvolu da uzima amfetamin i hidrokortizon.

Sve su to tvari s “crne liste” WADA-e.

Svjetska tenska asocijacija potvrdila je da je od WADA dobila obavijest da je došlo do upada u njenu antidoping-bazu podataka pod imenom ADAMS.

Mnogim ruskim, vrhunskim sportašima bilo zabranjeno da sudjeluju na Olimpijskim igrama u Riju, poput Jelene Isinbajeve, Marije Šarapove, a da je cijeli Paraolimpijski tim Rusije bio izuzet iz natjecanja, zbog “sustavnog, državnog krivotvorenja rezultata kontrole ruskih sportaša”.
 
(fakti.org)

Naime, uspješne olimpijske igre nikada niti nisu održane. One su sve, kako to Gaffney kaže, samo različite vrste potpune katastrofe

Svakog jutra u posljednjih 19 dana, budio sam se uz opuštajuće zvukove oceanskih valova koji oplakuju predivnu plažu Barra. Zatim bih se prošetao ulicu dalje gdje bih popio kavu, uživajući u tih nekoliko minuta svakog dana kada sam mogao udisati oceanski zrak, u tom dijelu dana dok je Rio još uvijek bio Rio

Dok sam hodao, prošao bih pored službenog hotela Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO), koji se slučajno nalazio uz stan koji sam unajmio.

Prvo bih naišao na nekoliko volontera čiji je posao bilo čekati s članovima MOO-a i njihovim obiteljima na jednu od tisuća Nissan Versi ukrašenih naljepnicama s logom Igara u Riju, a koje su „olimpijsku obitelj“ razvozile po gradu po posebnim „olimpijskim prometnicama“.

Više sam puta mogao čuti gnjevne očeve – uvijek su to bili muškarci s djecom – kako grde volontere zbog toga što su morali čekati neko beznačajno vrijeme na svoj automobil u gradu poznatom po prometnim gužvama.

A zatim bih ugledao policajce na motociklima, koji su obično razgovarali između sebe stojeći pored svojih motora, čekajući da osiguraju put koloni nekog dužnosnika MOO-a.

Nakon toga bih naišao na još jednu skupinu volontera, pa na sigurnosni šator, sličan onima kakvi su bili postavljeni ispred borilišta. Ispred tog šatora cijelo su vrijeme stajala dva vojnika s automatskim naoružanjem.

Na drugoj strani pločnika, najčešće je stajalo još nekoliko vojnika, uz nekakvo vozilo, kamionet ili terenac. Cijeli je hotel bio ograđen – osim ulaza, iznad kojeg su visjeli zlatni olimpijski krugovi.

Olimpijski mjehur izoliranosti

Više od bilo čega drugoga, ono što me je iznenadilo tijekom mojih prvih olimpijskih igara bila je veličina tog izoliranog prostora koji je MOO osigurao samo za sebe.

Nakon što bi sletjeli u zračnu luku, članovi MOO-a i njihovi aparatčici odmah bi bili dopraćeni do posebnih automobila, vozili bi se po posebnim trakama na autocesti – ako bi pogledali kroz prozor, vidjeli bi zidove ukrašene simbolima Igara koji su sakrivali favele – te bi se iskrcali ispred svojih ekskluzivnih hotela okruženih osiguranjem, u koje su mogli ući samo oni s akreditacijama.

Zatim su istim tim posebnim automobilima odlazili na događaje u gradu. Neki od njih čak su imali na raspolaganju i štićene kolone. Nakon što bi stigli na neko sportsko borilište, ulazili su na ulaze rezervirane za članove olimpijske obitelji, obavljali sigurnosnu kontrolu na mjestima posebno rezerviranim za olimpijsku obitelj, družili se u klubovima za olimpijsku obitelj, i gledali sportaše kako se natječu sa sjedala rezerviranih za olimpijsku obitelj.

Kada bi ogladnjeli, iskoristili bi svoje dnevnice od 900 dolara u nekom od najekskluzivnijih restorana i barova u gradu, i nisu dolazili u opasnost da dođu u kontakt s nekim tko nije bogat. Osim možda s ljudima koji su ih posluživali.

Da, taj „olimpijski mjehur“ izoliranosti je toliko velik da je Međunarodni olimpijski odbor uvjerio samog sebe da uopće ne postoji. „Ove igre nisu organizirane s nikakvim mjehurom“, rekao je predsjednik MOO-a Thomas Bach novinarima u subotu, istom prigodom kada je iznio i neke druge neupitno neistinite tvrdnje, primjerice da Igre ne troše javni novac te da su Brazilci „ujedinjeni u potpori ovim Olimpijskim igrama“, unatoč činjenici da polovina njih to nije.

Bach je svoju konferenciju za novinare završio tako što nije želio odgovoriti na gotovo nijedno pitanje, ali je dodao da, ako se olimpijske igre mogu održati u Riju, onda se mogu održati bilo gdje.

Bespotrebno trošenje i korupcija

Čak i ako zanemarimo Bachov „sportokratski“ snobizam, ovdje postoje jedna ključna lekcija. Sveobuhvatnost „olimpijskog mjehura“ pokazuje koliko se malo MOO brine za sve osim za sebe – i koliko je cijeli olimpijski „pokret“ bezbrižno indiferentan prema bespotrebnom trošenju i korupciji koje potiče te uništavanju ljudskih života koje ostavlja iza sebe.

Christopher Gaffney, geograf sa Sveučilišta u Zurichu koji proučava na koji način veliki događaji utječu na Brazil u posljednjem desetljeću, napisao je 2010. godine znanstveni rad u kojemu je prognozirao da će Olimpijske igre rezultirati radikalnom, ali negativnom transformacijom grada, te povećati društveno-ekonomske razlike. S Gaffneyem sam razgovarao prošlog tjedna, dok je i sam tumarao Rijem pokušavajući vidjeti razmjere štete. „Nažalost“, rekao je, „bio sam u pravu.“

Olimpijske igre i njezini prateći, ali i dvojbeni projekti „olimpijskog nasljeđa“, izmjestili su 70.000 ljudi – 20.000 obitelji. Tisuće siromašnih – uglavnom crnaca i uglavnom muškaraca – ubijeno je tijekom „pacifikacije“ u pokušaju da grad djeluje manje opasnim, premda je točan broj ubijenih teško utvrditi.

Olimpijske igre ne donose ekonomsku korist

Reći da su olimpijske igre ipak loša investicija ne bi bilo iskreno, jer je malo onih koji uopće i vjeruju da bi igre mogle donijeti ikakvu javnu korist. Brojna istraživanja pokazala su da olimpijske igre ne donose nikakve ekonomske koristi, no gradovi i nacije i dalje se bore kako bi ih ugostili, uvijek s katastrofalnim rezultatima.

Na Igre u Riju potrošeno je negdje oko 12 milijardi dolara – otprilike 15.000 dolara po glavi stanovnika Rija, što je pet puta više od godišnje minimalne plaće u Brazilu. Gotovo sav taj novac otišao je u ruke onih koji su ionako već bogati: poduzetnika, vlasnika zemlje, prijevozničkih tajkuna, ogromnih – i navodno korumpiranih – građevinskih tvrtki, što Olimpijske igre čini iznimno uspješnim programom za regresivnu redistribuciju bogatstva, koji putem poreza oduzima novac siromašnima i pripadnicima srednje klase te ga daje bogatima.

To je neoprostiv zločin za grad s otvorenim kanalizacijskim cijevima, rasprostranjenim nasiljem, velikim siromaštvom te manjkom ekonomskih mogućnosti za milijune građana. Rio će ove Igre plaćati još godinama, a možda i desetljećima.

Ne može se sva šteta izmjeriti s devet nula ili izgubljenim životima. Prije dva tjedna, Hugo Costa proveo me kroz svoju četvrt u Ramosu, dijelu grada u kojemu žive pripadnici niže klase, gdje je autobusna linija koju nije želio nitko osim organizatora Olimpijskih igara uništila ono malo parkova i zelenih površina koje su tamo postojale, podijelila četvrt na dva dijela, a nije riješila tešku prometnu situaciju u gradu.

Danas se djeca igraju nasred ulice jer nemaju gdje drugdje otići. Nakon Igara, Costa će i dalje morati satima putovati do posla u središtu grada, ali barem sada ima jednostavan način da dođe do Olimpijskog parka.

Nažalost, ništa od svega ovoga ne predstavlja iznenađenje. Nedavno provedena studija Sveučilišta u Oxfordu pokazala je da je posljednjih šest ljetnih olimpijskih igara stajalo ukupno 33,7 milijardi dolara, računajući samo troškove usko vezane uz sport.

Taj iznos ne uključuje redovito neuspjele projekte „za budućnost“ – koji bi navodno trebali unaprijediti gradove i navesti sve da im bude drago što su olimpijske igre održane, no gotovo uvijek za sobom ostave more korupcije i uzalud potrošenog novca – te dvojbene infrastrukturne projekte poput one 6,8 milijardi dolara skupe ceste prema nigdje koja je sagrađena u Sočiju.

Također, igre su dovele do preseljenja dva milijuna ljudi, prema izvješću švicarskog Centra za stambena prava iz 2008. godine.

Igre funkcioniraju upravo onako kako MOO želi

No, Gaffney ističe kako nipošto nije riječ o tome da olimpijski model ne funkcionira. Upravo suprotno, i to je možda najtragičnije od svega – igre funkcioniraju upravo onako kako MOO želi. „Ovo nisu pogreške“, kaže Gaffney. „To nisu glupi ljudi koji čine glupe stvari. Uglavnom su to visokoobrazovane osobe, najbolji umovi iz Europe, Amerike, Australije i Azije. Oni žele da mi vjerujemo da su to pogreške.“

Doista, teško bi bilo i zamisliti bolji poslovni model od olimpijskih igara: troškovi se prebacuju drugima, a vi uzimate zaradu. Dok gradovi troše milijarde na organizaciju igara, MOO će na Igrama u Riju 2016. godine zaraditi više novca nego na ijednoj prethodnoj olimpijadi: oko 9,3 milijarde dolara u prihodima od marketinga i 4 milijarde dolara u televizijskim pravima.

Otprilike 1,2 milijardi dolara pristiglo je samo od NBC-a, koji nije štetio novca da mnoge od svojih zaposlenika smjesti u Copacabana Palace, najljepši hotel u gradu.

Vlasnici televizijskih prava i važni sponzori nisu svoj novac potrošili uzalud. Olimpijske igre su cijeli grad pretvorile su marketinški skup. Nissan je brendirao svoj hotel na Copacabani, Samsung je otvorio posebnu demonstracijsku trgovinu, Coca Cola je postavila divovski digitalni reklamni pano u obliku boce, a za kupovinu bilo čega na olimpijskim borilištima mogli ste koristiti samo Visa karticu.

Turističke organizacije mnogih zemalja utrošile su milijune dolara kako bi otvorile posebne nacionalne kuće po gradu koje su se, ako su i bile otvorene za obične građane, nalazile u bogatim četvrtima, a cilj su im bili oni stanovnici koji si mogu priuštiti odlazak na odmor u Europu ili Aziju. U tim su istim kućama održavani i poslovni sastanci velikih kompanija koje žele sklopiti vlastite unosne poslove.

I same su Igre bile cjenovno prilagođene bogatima. Služeni Megastore – odmah pored Samsungove trgovine i one divovske boce Coca Cola – nalazio se u šatoru veličine nogometnog igrališta, a cijene u njemu bile su u potpunom neskladu s minimalnom mjesečnom plaćom koja u Brazilu iznosi 800 reala.

Obična majica prodavala se za 100 reala (30 dolara), divovska maskota Igara za 750 reala (231 dolar), gornji dio trenirke za 750 reala, obične dječje nogometne lopte za 300 reala (92 dolara), a boce službenog vina Igara za 80 reala (24 dolara). Gaffney kaže da je jedne večeri pokušao otići pogledati atletska natjecanja, no vidio je da je najjeftinija karta stajala 380 reala (117 dolara), što je ista cijena kakva se mogla naći i na internetu.

Zadovoljstvo ne može opravdati kršenje ljudskih prava

Ako se smatrate ljubiteljem sporta – a, budimo iskreni, ako gimnastiku, plivanje ili atletiku gledate jednom svake četiri godine, onda i niste zapravo ljubitelj sporta – zadovoljstvo što možete gledati ova natjecanja nipošto ne može opravdati autoritaran agitprop i kršenja ljudskih prava koja su pratila Igre u Pekingu i Sočiju.

Niti može opravdati neobuzdano profiterstvo bogataša u Riju, a sve na leđima siromaha i pripadnika niže klase koji žive u tom gradu, kao ni oduzimanje prijeko potrebnih resursa osnovnim javnim službama.

A taj osjećaj zadovoljstva i ugode može biti vrlo snažan. Gotovo poput droge. U petak navečer, obuzeo me težak oblik rukometne groznice dok sam u jednom restoranu u Riju gledao muško polufinale između Danske i Poljske u društvu dviju skupina Danaca.

Utakmica je bila fantastična, s golom u posljednjoj sekundi koji je utakmicu odveo u produžetke, gdje je danski vratar imao nekoliko sjajnih obrana te svoju ekipu doveo do finala. Bilo je to jedno od onih čarobnih olimpijskih iskustava u kojima vas potpuno obuzme sport koji jedva da i razumijete, no u tom vam je trenutku važan kao da je riječ o vašoj životnoj strasti.

U svojem najboljem izdanju, Igre su skup upravo takvih trenutaka. One su uzbuđenje koje osjećamo dok gledamo Michaela Phelpsa i Usaina Bolta kako osvajaju medalje, pomičući granice sposobnosti ljudskog tijela.

No, ništa od svega toga – od dirljivih prizora sportskog viteštva do bezumnog neprekidnog medijskog praćenja arogantnog američkog praznoglavca koji urinira po benzinskoj postaji – nikako ne može biti vrijedno života koji su uništeni kako bi MOO mogao prodavati nogometne lopte za 92 dolara, a istovremeno spremačicama u olimpijskom selu plaćati 1,83 dolara na sat te prigovarati preopterećenim volonterima.

A kada smo već kod volontera, za vrijeme Igara masovno su odustajali zbog iscrpljujuće dugog radnog vremena i prekratkih stanki. Bilo bi lijepo kad bismo i mi ostali mogli odustati. No, olimpijske igre će se gotovo sigurno nastaviti u postojećem, parazitskom obliku. NBC, najveći izvor prihoda za MOO, već je otkupio televizijska prava do 2032. godine.

Premda je MOO u dokumentu koji su nazvali Agenda 2020 obećao odgovorne promjene, tamošnje preporuke su toliko općenite da su gotovo besmislene: ukupno je posvećeno samo 115 riječi tome kako da se jedan od najrasipnijih ljudskih pothvata učini „održivim“, 49 riječi o rodnoj ravnopravnosti, drugih 49 riječi o transparentnosti, i 32 riječi o „etici“. Kao što se moglo i očekivati, Agenda 2020 nije nimalo obvezujuća: nitko je nije potpisao, nitko nije zadužen za njezinu provedbu, i nitko neće biti odgovoran ako ciljevi ostanu neispunjeni.

Ništa se neće promijeniti

U međuvremenu, jedini dokument koji je uistinu važan – ugovor o domaćinstvu Igara u Tokiju 2020. godine – jamči da se ništa neće promijeniti. Taj se grad ugovorom obvezao da će ispuniti ono što je obećao u kandidaturi, bez obzira na konačan financijski trošak.

U ugovoru nema odredbi koje bi štitile prava stanovnika Tokija; radije, grad je ugovorno obvezan poduzeti sve što je potrebno kako bi bio spreman za Igre. Human Rights Watch je objavio kako će se to promijeniti za Olimpijske igre 2024. godine, s odredbama o zaštiti ljudskih prava i sprječavanju diskriminacije, no provedbeni mehanizmi su u najboljem slučaju nejasni, a operativne obveze grada domaćina Igara 2024. godine, objavljene u rujnu 2015. godine, ne sadržavaju takve odredbe.

Stoga će u doglednoj budućnosti olimpijske igre i nadalje ostati bez opravdanja za svakog onog tko smatra da su životi siromašnih i politički marginaliziranih ljudi vrijedni, i da oni zaslužuju isto ono temeljno ljudsko dostojanstvo koje zaslužujemo i mi.

Naravno, to neće spriječiti MOO da glasno promiče olimpijske igre kao instrument zacjeljivanja rana, čovječnosti i mira, unatoč tome što se njegovi članovi voze naokolo u oklopljenim automobilima, okruženi naoružanim čuvarima. To neće spriječiti MOO da bude ono što jest ili da radi ono što radi. Kada se nalazite unutar izoliranog „olimpijskog mjehura“, Igre su fantastičan show.

Dok sam razgovarao s Gaffneyem jednog vedrog, predivnog dana u malenom restoranu nekoliko ulica od Avenide Atlantice i Copacabane, bilo mi je teško sažeti sve ono što sam smatrao negativnim stranama olimpijskih igara. Uvjeravao me kako je to vrlo teško, da je on proveo cijelo desetljeće pokušavajući to učiniti, a da su neki drugi ljudi proveli i više vremena od toga.

Nastavit će pokušavati, no da bi mogao reći sve što ima morat će napisati knjigu, a i tada neće biti siguran da je spomenuo baš sve. Kaže da svi ti problemi zapravo i nisu specifični samo za olimpijske igre. Oni su jednostavno elementi modernog ljudskog društva. Olimpijade su tek trotjedne zabave, posvećene slavljenju upravo tih elemenata.

Nakon svakih Igara, postoji tradicija koja nalaže da je potrebno utvrditi jesu li Igre bile „uspješne“. To ovisi o tome tko donosi tu ocjenu i o tome što smatraju bitnim. Obično su novinari oni koji ocjenjuju je li fokus zanimanja bio na sportskim postignućima i zanimljivim televizijskim prijenosima ili na neugodnostima oko Igara – kao da su patnje tisuća stanovnika i korupcija gradskih dužnosnika samo žalosna sporedna priča, još jedan usputna nit u reality showu koji se ponavlja svake četiri godine.

Međutim, za ljude koji žive u Riju, Igre nisu bile samo programski sadržaj za koji NBC može prodavati reklame, niti lokacija za snimanje blockbustera za kraj ljeta. One su bile stvarne, sa stvarnim i trajnim učincima. S gledišta ljudskih prava, s gledišta ljudi, pogrešno je i pokušavati ocijeniti jesu li Igre bile uspješne. Naime, uspješne olimpijske igre nikada niti nisu održane. One su sve, kako to Gaffney kaže, samo različite vrste potpune katastrofe.
 
(index.hr)

Nipošto nije lak podvig, ali kuharskih tim iz čitvaog svijeta marljivo je uspio poslužiti oko 5.000 obroka dnevno za siromašne ljude tijekom olimpijskih događaja

Massimo Bottura u suradnji s timom vrhunskih chefova u Rio de Janeiru je otvorio restoran po imenu Refettorio Gastromotiva.

Glavni mu je cilj tijekom održavanja Olimpijskih igara dnevno nahraniti 5.000 najsiromašnijih građana ovoga brazilskog grada potpuno besplatno.

Od odbačenih ostataka koje njegovoj kuhinji svaki dan doniraju kuhari iz Olimpijskog sela, te lokalni restorani i catering tvrtke, on radi delikatesnu hranu za najsiromašnije.

Ova izvrsna ideja s jedne strane rješava problem bacanja prekomjernih količina hrane u smeće, a s druge strane zbrinjava najugroženije članove društva.

Restoran Refettorio Gastromotiva ima 108 slobodnih sjedala, a njegovi gosti bit će birani od strane dobrotvornih organizacija iz Ria koji žive u najsiromašnijim četvrtima.

The Independent je izvjestio da najsiromašniji stanovnici u Brazilu dobivaju delikatesne ostatke hrane iz kuhinje koji nisu korišteni za prehranu za približno 11.000 sportaša.

G. Hertz rekao je za Reuters: “RefettoRio Gastromotiva će raditi samo sa sastojcima koji su trebali biti bačeni … kao što je ružno voće i povrća, ili jogurt koja će baca ako se ne potroši u roku od dva dana.”

“Želimo se boriti protiv gladi i osigurati pristup dobroj hrani”, dodao je.

Čak i nakon kraja Olimpijskih igara, restoran RefettoRio Gastromotiva će i dalje djelovati kao “društveni posao”.

Stručno osposobljavanje će se nuditi profesionalnim kuharima, pekarima, i poslužiteljima, tako da ljudi mogu naučiti nove vještine kako bi maknuli iz siromaštva.

U većini razvijenih zemalja, između 30% i 40% jestive hrane se baca.

U isto vrijeme, 800 milijuna ljudi gladuje svaki dan.

Prenamjenom neke savršeno hranjive hrane koja bi inače išla na otpad, aktivisti koji su uključeni u Gastromotivu poduzimaju velike napore kako bi popravili ovu katastrofu.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Sve razloge koje su zagovaratelji Igara iznijeli kao argument za organizaciju Olimpijskih igara pokazali su se u međuvremenu neopravdanima

U početku bijaše gradilište. Golemo, nepregledno prebivalište nedovršenih struktura i krutih cijevi. Ispred nas, skupine inozemnih novinara, nervozno se smješkao mladi šef projekta gradnje Olimpijskog parka. Tog sunčanog proljetnog jutra u tijeku je bila prva službena medijska tura koju su mu zadali, upozorivši ga vjerojatno da će njeni rezultati u danima koji slijede osvanuti u tisku diljem svijeta.

Šef projekta izgledao je vidno nespremno. Baš kao i Olimpijski park kojim nas je vodio. Više od njegova volumena koji je obuhvatio čitavo jedno predgrađe na krajnjem istoku Londona, više od neobične strukture Anisha Kapoora i pogleda s vidikovca na koji smo se uspeli iznenadila nas je činjenica da se Olimpijske igre otvaraju za nekoliko tjedana.

S devet milijardi funti, koliko je utrošeno u projekt, tri puta više nego što je inicijalno obećano poreznim obveznicima kada se natjecalo za projekt odražavanja Olimpijskih igara izdanja 2012. u Londonu, Olimpijski park i dalje je izgledalo prije svega kao gradilište. Tek na njegovim rubovima stvarao se život, u obliku dovršenih zdanja medijskog centra koje će jednog dana biti rezidencijalne zgrade s povoljnim stanovima za obitelji s manjom platežnom moći.

Ulice pune života

Ako je bilo suditi prema izlaganjima mladog šefa projekta, još veći spektakl od samih Olimpijskih igara bit će ono što će se na mjestu na kojem smo se toga jutra nalazili, odvijati kada one završe. On je to opisao kao rađanje novog predgrađa, s uličicama punim života kojima će šetati mame s djecom, u čijim će se parkovima ljubakati mladi parovi, a obitelji vikendom odlaziti na plivanje na bazene u kojima su se jednom natjecali olimpijski prvaci.

S gradilišta – Olimpijskog parka, kolege i ja otišli smo zbunjeni. Neki su očekivali više. Drugi su, listajući katalog gotovog projekta koji nam je predan, pitali se hoće li London doista biti spreman za Olimpijske igre. Tih dana malo što im je išlo u prilog. Vremenska prognoza koju su najavljivali bila je grozna. Strahovalo se od terorističkog napada.

Samo ljeto ranije London je gorio, u jeku nemira diljem gradskog prstena koji je na ulice izvukao razularenu svjetinu i odnio sa sobom ljudske žrtve i materijalnu štetu. Osim mlađahnog šefa projekta, Borisa Johnsona i sportskih fanatika, bilo je teško pronaći nekoga tko bi od Olimpijskih igara imao pozitivna očekivanja. Netko je zaključio da Britanci zaslužuju zlatnu medalju u gunđanju.

Gunđanje je pratilo i proces koji je prethodio aplikaciji za Olimpijske igre. Bilo je to doba New Laboura, političkog projekta Tonyja Blaira i njegova tima komunikacijskih velemajstora. Britanska vlada naručila je studiju isplativosti održavanja Olimpijskih igara u Londonu koja je zaključila: “Dokazi koji su se mogli izračunati, a koji bi išli u prilog svim razmotrenim dobrobitima takvog megadogađanja kao što su Olimpijske igre su slabi. Čini se da se oni baziraju isključivo na proslavi, a ne na ekonomskoj računici.”

Za Britance, koji su bili usred rata u Iraku, 2,4 milijardi funti, koliko im je rečeno da će stajati projekt dovođenja Olimpijskih igara u njihov grad, taj se iznos činio prevelikim, ma kako velik sportski spektakl bio u pitanju.

Državne ambicije

Uostalom, argumenti za Olimpijske igre odnose se uglavnom na popularnost i turiste, nešto čega je London imao napretek. Tony Blair bio je spreman odbiti predloženu aplikaciju. Alastair Campbell, njegova desna ruka, za Magazin mi je ispričao što je navelo tadašnjeg premijera da se ipak predomisli unatoč savjetima stručnjaka, ekonomske računice i, zapravo, zdravog razuma: “Sjećam se da je Tony (Blair, op.a.) već gotovo bio odlučio da ne ulazimo u to. No, jedan dan u moj ured stigla je hrpa pisama, njih stotinu, koji su mu poslali članovi sportskog tima Velike Britanije.

Sva su bila u entuzijastičnom tonu s porukom da je sport put ka boljoj zemlji. Tony Blair ih je pročitao i rekao mi: Države moraju imati ambiciju. Nema smisla osvrtati se na prošlost, gledajmo ka budućnosti.” Veliku ulogu u odluci premijera imala je i ministrica Tessa Jowell koja je, kako Blair piše u svojim memoarima, poručila premijeru da “bude muško”.

“Osjećao sam se kao potpuni papak i dosta osramoćeno. Znao sam da manipulira sa mnom, ali istovremeno sam znao da se radi o uspješnoj manipulaciji”, piše Tony Blair. Kada smo razgovarali uoči otvaranja Olimpijskih igara, Campbell je vjerovao da je vlada kojoj je pripadao donijela ispravnu ulogu te da su Igre, unatoč skupoći njihove organizacije, bile potrebne Britancima kako bi se vratili ponos u samopouzdanje u britanske domove.

Nacionalni ponos

Čim su na malim ekranima diljem svijeta osvanule prve scene otvaranja Olimpijskih igara, shvatila sam o čemu govori. Sve gunđanje, svi strahovi, bijes, sumnje i negativni komentari u tom su trenu utopljeni u entuzijazmu i nacionalnom ponosu. Kada je kraljica Elizabeta II. dočekala Jamesa Bonda u svome uredu (i gradom je prostrujio žamor: “Da, to je zaista ona!”) zajednička emocija većine Britanaca bila je sreća što je njihov grad domaćin sportskog spektakla.

Tih je dana London bio opijen svojom slavom. Ljudi su se smješkali jedni drugima. Podzemne željeznice odjednom su postala vesela mjesta, ljudi su na posao odlazili s porukom na razglasu: “Ready. Steady. Go” (Priprema, pozor, sad!) umjesto uobičajenih monotonih upozorenja.

Čak je i nepredvidivo nebo nad Londonom bilo dobrostivo i dalo obilje vedrine i sunca. Nekoliko olimpijskih događaja koje sam pratila tih dana bilo je sjajno, a još više od atmosfere unutar parka koji je doista dovršen kako je obećavao voditelj projekta kojem je, vjerovala sam, uvelike laknulo, bili su volonteri, nasmiješeni, sretni i ponosni, koji su zasluživali medalju ljubaznosti.

Voditelja projekta ponovno sam željela potražiti ovoga ljeta, uoči otvaranja Olimpijskih igara u Brazilu, ali više mu nije bilo ni traga.

Zaputila sam se u Olimpijski park, koji je u međuvremenu preimenovan u čast kraljici Elizabeti II., najdugovječnijem monarhu u povijesti Ujedinjenog Kraljevstva, kako bih se uvjerila je li pravi spektakl doista slijedio.

Da bi se iz centra Londona stiglo na njegov krajnji istok gdje se nalazi Olimpijski park, odnosno predgrađe kojem je pripalo, treba vremena. Londonski East End povijesno je njegov najsiromašniji dio. Nekoć su ga naseljavali gladni dječaci opisani u romanima Charlesa Dickensa, danas uglavnom imigrantske obitelji s istoka. Iako je danas na Zapadu teško doista uočiti siromaštvo pošto je i ono presvučeno u trendovske tenisice i nove mobitele, ono je i dalje osnovna briga ovog dijela grada.

Neki njegovi dijelovi imaju više od polovice djece koja su i službeno deklarirana kao siromašna. Osim slave i ponosa, jedan od razloga zašto su se Olimpijske igre nekima činile kao dobra ideja jest revitalizacija East Enda.

O njenoj uspješnosti i dalje se raspravlja, možda zato što ona nije nešto doista opipljiva, no šetnja Olimpijskim parkom jest.

Znakovi života

Sam Olimpijski park budi lijepe uspomene, ali je prilično prazan. Osim nekoliko turista koji su zauzeti slikanjem selfieja, ne vidim kome pripada Park. Zgrade u daljini, u kojima su tijekom Igara boravili atletičari, navodno su dijelom naseljene, ali ne i vidljivo. Na balkonima nema znakova života.

Tražim rublje koje se suši, ostavljene bicikle ili bake koje promatraju okolinu, ali bezuspješno. Tom Wilkinson, novinar koji prati arhitekturu i koji je stanovao u ovom dijelu grada, opisao je Olimpijski park kao “postapokaliptični Disneyland gdje Mad Max susreće Teletubbiese, gdje se nestabilne zelene izrasline pojavljuju na betonskoj površini.”

Ako i pretjeruje, činjenica je da atmosfera ima tragove postapokaliptičnog. No, vidljiva su i poboljšanja, iako najveći izvor života ostaje šoping-centar Westfield u kojem djeca i lokalni besposličari provode svoje dane.

Za stanare predgrađa Stratford veliku promjenu u svakodnevne živote dovela je investicija u prometnu infrastrukturu. Dok je ovaj dio grada nekoć bio zabačen i izoliran od ostalih dijelova grada, dijelom i zbog nedostatka prometne povezanosti, danas ga od Oxford Circusa dijeli jednostavna vožnja podzemnom.

No, oni koji poznaju ovaj dio grada tvrde da su sa svakom godinom promjene sve vidljivije. Neposredno nakon Olimpijskih igara činilo se da barem deset godina ovo mjesto neće zaživjeti. No, stanovi se naseljavaju i mjesto se polako puni.

Za sve treba vremena. I sam bivši gradonačelnik Boris Johnson je upozorio Londončane da ne očekuju trenutne rezultate. Jedan od glavnih argumenata za uspješnost projekta smatra se Olimpijski stadion; zdanje koje obično predstavlja glavobolju gradskim ocima nedavno je naselio londonski nogometni klub West Ham, što će u godinama koje dolaze u Olimpijski park privlačiti nogometnu publiku.

LLDC (London Legacy Development Corporation), koji upravlja Olimpijskim parkom, iznio je podatak da je od završetka Olimpijskog parka područje obišlo četiri milijuna posjetitelja. Copper Box Arena u kojoj su se održavale rukometne utakmice od njihove prenamjene 2013. privuklo je 60.000 posjetitelja. London Aquatics Centre, remek-djelo nedavno preminule londonske arhitektonske zvijezde Zahe Hadid, u posljednje dvije godine privuklo je više od milijun posjetitelja.

Svakog tjedna posjećuje ga 2000 školaraca u organizaciji lokalnih škola. 3000 raspoloživih domova koje su tijekom Igara naseljavali natjecatelji, danas su u vlasništvu Kataraxa i britanske kompanije Delancey Estates (prodano im je za 557 milijuna funti). Područje danas poznato kao East Village, kada bude u potpunosti dovršeno, bit će kombinacija socijalnih stanova i stanova po “normalnim cijenama. U ostale dijelove stižu kompanije, između ostalih BT Sporty, Loughborough University i Hackney Community College.

Svoja sjedišta u Stratfordu najavili su i prometno tijelo grada Transport for London i organizacija Financial Conduct Authority. Buđenje depresivnog Stratforda i sjećanje na Olimpijske igre učinilo je da ih Britanci smatraju velikim uspjehom, što pokazuje i nedavna anketa agencije ComRes za BBC u kojoj je 74% ispitanih Britanaca reklo da je trošak od gotovo devet milijardi funti, koliko su stajale Olimpijske igre, opravdan.

Postoji i izračun da je ekonomski dobitak od Olimpijskih igara čak 13 milijardi funti zbog poslova koje su britanske kompanije dobile na temelju Olimpijskih igara. Neke od njih kapitalizirale su uspjeh Igara suradnjom na Igrama u Rio De Janeiru, kojih 130 milijuna funti, procjenjuje se. Računica od suradnje s Tokijom tek treba stići.

Circus maximus

Profesora Andrewa Zimbalista takav entuzijazam Britanaca nasmijava. Zimbalist, profesor ekonomije na američkom fakultetu Smith College, poznati je zagovornik ideje da je organizacija Olimpijskih igara za svaki grad u pravilu loša ideja. O tome je napisao i knjigu “Circus Maximus: ekonomsko kockanje iza organizacije Olimpijskih igara i Svjetskog prvenstva” u kojoj tvrdi: “Postoji vjerovanje da su Olimpijske igre korisne kao turistička atrakcija, kao prilika da se privuče pozornost poslovnih lidera svijeta i pronađe politička podrška za vrijedne infrastrukturne projekte.

Kao argument im obično služe Olimpijske igre u Los Angelesu 1984. i Barceloni 1992., koja su pomogle oživljavanju grada. No, postoji vrlo malo dokaza da takva događanja povećavaju turizam ili privlače nove investicije. Izdašno trošenje na kratka događanja je u ekonomskom smislu suluda dugoročna strategija”, piše profesor Zimbalist.

U ovotjednom razgovoru za Magazin on tvrdi da kao ekonomist ni u kojem slučaju ne može opravdani zaključak da su za London Olimpijske igre bile korisne. “U zemljama kao što su Kina, Rusija ili Brazil želja za dovođenjem Igara je stvar ega lidera i ideje da će se organizacijom Olimpijskih igara popeti na svjetsku pozornicu i objaviti svijetu da su postali velesila.

To je naravno iluzija”, govori. Grad kao što je London, govori, koji ne treba dodatno dokazivanje na pozornici svijeta, osobito je besmislena destinacija za organizaciju velikih sportskih događaja. “Sve razloge koje su iznijeli kao argument za organizaciju Olimpijskih ugara pokazali su se neopravdanima. Istočni London nije počeo privlačiti velik broj ljudi, malo poboljšanje kojem svjedočimo dogodilo bi se i bez trošenja devet milijardi funti na Olimpijske igre.

Vrlo malo je postignuto u smislu socijalnih stanova za siromašne građane. Činjenica je da je u Londonu bilo više smjernica i smislenog planiranja, kao što je to bio slučaj i s Barcelonom, stoga ne mogu reći da se dogodila potpuna katastrofa, ali kao ekonomist sam siguran da Olimpijske igre nisu bile dobra investicija”, ističe.

Tračak optimizma

Dio problema, tvrdi Zimbalis, predstavlja to što političari koji u grad dovedu Olimpijske igre rijetko kada traju dovoljno dugo da ih održe i naslijede, zajedno sa svim troškovima i glavoboljama koje podrazumijevaju. Njih ostavljaju nasljednicima, kao i pregršt kritika, što je slučaj s Tessom Jowell koja je nedavno napala aktualnu vladu tvrdeći da nije učinjeno dovoljno kako bi se Olimpijske igre iskoristile za jačanje sportskog duha Britanaca i smanjenja debljine, koja je postala velik nacionalni problem.

“Najveći dobitnici ovakvih događanja su velike građevinske kompanije koje pri odluci imaju gotovo jednaku moć kao i lokalni političari”, govori. Kada su pokrenute krajem 19. stoljeća, njihova ideja bila je promocija mira u svijetu. Mogu li, stoga, nematerijalne vrijednosti koje u grad donose Olimpijske igre kompenzirati njihovu nepovoljnu ekonomsku računicu?

“Ideja koju spominjete je lijepa, ali tvrditi da Olimpijske igre na bilo koji način mijenjaju povijest svijeta ili približavaju kulture, bilo bi velika hiperbola. Naravno, volonteri i uzbuđenje su dobra stvar, ali to nije održiva prednost. To je kao da ste organizirali zabavu koja je trajala tri tjedna i tijekom koje su se svi sjajno zabavili, a stajala vas je devet milijardi funti. Što vam je to donijelo, osim lijepih uspomena? Baš ništa”, zaključuje profesor.

Napuštam Olimpijski park, uz mene prolazi skupina djevojčica i dječaka u sportskim uniformama koja daje nadu da bi profesor Zimbalis mogao biti u krivu. Veseli su, provest će dan na bazenu. Ovih dana, kada na televiziji prate uspjeh britanskih olimpijaca, posjet njihovu lokalnom bazenu ima osobito značenje. Jedan dječak trči ispred skupine, pri čemu zarađuje ukor učiteljice. No, on ne mari za to. “Trčim kao Usain Bolt na Olimpijskim igrama!” viče, a prijatelji mu plješću.
 
(jutarnji.hr)