NA PLANETI BJESNI SPECIFIČAN SVJETSKI RAT, DODUŠE – NIKADA NIJE NI PRESTAO

Na Planeti bijesni svjetski rat. Borbe u Siriji, razmjena vatre u Nagorno-Karabahu, pogoršanje u Donbasu, teroristički napadi na Bliskom Istoku i u samom srcu Europe – sve su to samo “incidenti” jedne velike bitke za globalnu hegemoniju.

Striktno govoreći, ovaj rat nikad nije ni prestajao. Zemlje se stoljećima bore za teritorije, bogatstva, energiju i resurse. Razlika je samo što se u prednuklearno doba, granica između mira i rata činila jednostavnijom. Danas vodeće države svijeta ne mogu raznijeti neprijatelja gusjenicama svojih tenkova bez rizika od nuklearnog odgovora.

Što raditi, ako ne možeš ratovati, a rat ti je nephodan?

Moraš umotati rat u neku konvencionalnu formu. Sudeći po dešavanjima oko skandala s panamskim offshore kompanijama, netko pametan u SAD je shvatio kako to da odradi.

Formalno, priča izgleda sasvim bezazleno, pa čak i banalno. Neki, još uvijek nepoznati, suradnik odvjetničke tvrtke Mossack Fonseca, našao je ljubavnicu. Zatim se u njihovom odnosu nešto poremetilo, a želeći da se osveti ljubavniku – ona je ukrala i predala novinarima njegovu elektroničku arhivu s više od milijun različitih dokumenata koji se odnose na račune u panamskim offshore poduzećima.

Zar ovo nije siže za još jedan holivudski romansu, jer domaće filmadžije snimaju samo crnjake?

A novinari su – kako se razotkrilo – suradnici društvene organizacije “Organized crime and corruption reporting project”, koja objedinjuje ljude koji smatraju borbu protiv korupcije svojom svetom dužnošću.

Tako je arhiva od 11,5 milijuna fajlova postala javna. U njoj se spominje 12 sadašnjih i bivših svjetskih lidera, više od 128 poznatih političara i vladinih dužnosnika iz cijelog svijeta, kao i veliki broj riba manjeg kalibra, poput estradnih zvijezda i sportaša.

Izbio je skandal. Žuta štampa je dobila dovoljno hrane.

Sajt OCCRP izgleda kao da je napravljen tek jučer.

Do svega ovoga, o OCCRP nitko ni riječi nikada nije čuo. Međutim, partneri su mu Open society foundation (Soroševa zaklada) i USAID (United States Agency for International Development) – apsolutno zvanična američka vladina agencija, čiji proračun odobrava Kongres. Uostalom, rukovodstvo USAID-a postavlja američki državni tajnik.

I dok naivna publika s oduševljenjem kopa po gomilama starih prljavih računa, ozbiljni ljudi iz Amerike razvijaju stratešku ofenzivu koja ima za cilj preuzimanje kontrole nad polovicom svjetske ekonomije.

Još od 2004-2006. godine, SAD su počele aktivno destabilizirati planet kako bi postigle dva cilja. Prvo, maksimalno razdrobiti postojeće države i saveze kako bi se minimizirala njihova ekonomska i vojna moć, i samim tim jamčilo očuvanje američke svjetske hegemonije, radeći na dominaciji američkih kapaciteta.

Tu istu politiku stoljećima je provodila Britanija koja je u vrijeme Napoleonovih ratova imala ukupno 16 milijuna stanovnika, pri čemu je izravno dominirala nad kontinentalnom Europom, koju je tada naseljavalo oko 200 milijuna ljudi. Drugo, rasplamsavanje ratova uvijek je praćeno bijegom kapitala na sigurnija mjesta. Američki plan predviđa postojanje na planeti samo jednog sigurnog utočišta – samih SAD.

Treba napomenuti, plan se za sada realizira, iako ne bez poteškoća, uglavnom vrlo uspješno.

Bliski Istok gori u žestokom ratu. Već prilično dimi i Turska. Još je neophodno snažno protresti Europsku uniju.

Svjetski kapital već treću godinu zaredom bježi na američku burzu, napumpavajući pritom njezine burzovne indekse jedan i pol puta. Sada se, međutim, novčani pritok počeo smanjivati. Slobodan novac na planeti ponestaje.

Istodobno, prema istraživanju grupe Tax Justice Network (TJN), na offshore računima sakriveno je od 21 do 32 bilon dolara. Kao pojašnjenje: BDP Sjedinjenih Država iznosi 15 bilijuna dolara, dok je ukupni BDP svih zemalja na svijetu – 72 bilijuna dolara.

Prebacivanje ovog kapitala u SAD omogućit će Americi da još dugo održi privid ekonomskog rasta. Ali, kako to odraditi, ako offshore računi liče na srednjovjekovne tvrđave?

Neophodno je bilo demonstrativno uništiti neki najznačajniji među njima. Od straha da će biti sljedeća meta, preostali će se sami predati. To, uostlom, objašnjava – zašto baš Panama.

Prema različitim procjenama, tamo je koncentrirano 7,6 bilijuna dolara, što je otprilike četvrtina sveg “offshore” novca u svjetskoj ekonomiji.

A kako offshore biznis sam po sebi nije nezakonit, ofenziva na njega je početa po klasičnoj zapadnoj shemi – sa “dehumanizacijom”.

Od stotinu tisuća vlasnika skrivenog kapitala, u centar pažnje dovedeni su najveći lopovi i korupcioneri, koje bi masa rado vidjela na lomači. Na taj način, stvara se predrasuda o samom konceptu poreznog raja. Formira se uvjerenje da je, u ovoj ili onoj mjeri, kriminalac svaki vlasnik offshore računa. On je taj novac ili ukrao, ili sakrio, da bi izbjegao plaćanje budućih poreza.

U nastojanju da sačuvaju vlastitu reputaciju, bankovne vlasti sadašnjih offshore-država neizbježno će “pristati na suradnju”. Međutim, na taj način će izgubiti temelju svoje atraktivnosti za klijente – bankarsku tajnost.

Kakav je interes SAD u svemu tome? Najdirektniji.

Lako je vidjeti da među 50 zemalja pogođenih “Panamagateom”, nema Njemačke i SAD. Nijemci su tu samo kao formalna maska, jer gospodarstvo Njemačke za investitore danas nije previše atraktivno, ali SAD imaju što ponuditi. Čudnom slučajnošću, u ovoj velikoj financijskoj ofanzivi nije napadnuta sama ideja poreznog raja.

Majstorija u ovoj aferi se svodi na odvajanje offshore kompanija na dobre i loše. Pri čemu su, dobre, naravno, također sasvim slučajno, samo povlaštene porezne zone u samim Sjedinjenim Državama i nigdje drugdje.

Stvar je u tome što offshore u Americi istovremeno i postoji i nema ga. Pravno gledano, offshore kompanija, otvorena od strane nekog stranca u nekom Delawareu, ni po čemu se ne razlikuje od običnog lokalnog američkog biznisa. Po formi, ona može biti ili korporacija (Corporations) ili nešto slično našem DOO (Limited Liability Companies, LLC).

Upravo te LLC Amerikanaci sada i predlažu svima kao “jedini učinkovit način”.

U nekim državama postoji norma, prema kojoj dioničar DOO tvrtke plaća Americi porez samo za prihode ostvarene na teritoriju SAD. Ako takvih prihoda nema, plaća se samo smiješna naknada, od otprilike 400 dolara godišnje, i to je sve. To omogućuje Državama da sačuvaju punu zakonitost, a samim tim moralno-etičku čistoću, upravo američkih offshore kompanija, a da sve ostale proglase nelagalnim.

Formalno sve je upravo tako, ali svaka medalja ima i drugu stranu.

Osim čisto financijske komponente, kao doping za naglo oronulu američku ekonomiju, izravno upumpavanje polovice svjetskog kapitala pod američku jurisdikciju daje Washingtomu faktički neogranične mogućnosti za manipulaciju globalnom politikom.

Sjedinjene Države su u više navrata ranije zamrzavala novac nepoželjnih političara i cijelih država. Čak i obična prijetnja blokiranja kapitala je dobar način da se utječe na poziciju stranih političara po bilo kojem pitanju važnom za SAD. A da ne govorimo o tome da svaki kapital može lako biti uklonjen odlukom američkog suda, čak i ako ima iskreno populistički i tendenciozni znak.

Za sada Amerika nije previše revnosna, osim države Delaware, danas u svijetu postoje mnoge alternative varijante. Ali, odnos prema privatnosti će se najvjerojatnije mnogo promenti, kako bi ofšor u SAD postao bezalternativan. A sadržaj dokumenata objavljenih prije ovih dana, pokazuje koliko je bogat izbor za manipuliranje vlasnicima offshore računa.

Predsjednici, premijeri, lideri komora i predvodnici stranaka, zastupnici i jednostavno oligarsi. Praktično postoje instrumenti za sve solucije.

Međutim, postoji u toj američkoj operaciji “Delaware” i očigledna korist. Washington sam uništava postojeći sustav i stavlja vlasnike offshorea pred izbor: ili će raditi sa SAD, gdje će oni i ostati s nekim ptičjim pravima, ili natrag, u svoju zemlju.

Za Rusiju, ovaj izbor se može opisati otprilike sljedećim ciframa. Tijekom proteklih petnaest godina, prema različitim procjenama, u offshore je iz Ruske Federacije iznijeto od 800 do 900 milijardi dolara. Od toga, otprilike trećina je već definitvno integrirana u financijski lanac kontroliran od strane Zapada. Još je negdje do 18% uključeno u otvoreno kriminalni promet. Ovo znači da se natrag može vratiti samo polovica tog novca. Ali, čak i ta polovica prelazi trenutnu veličinu zlatnih i deviznih rezervi Rusije po podacima iz siječnja ove godine.

Stoga se logično može zaključiti sljedeće: zašto Rusija ne bi formirala vlastitu offshore zonu, u koju bi investitori iz cijelog svijeta, uključujući i SAD, ulagali kapital, bez straha od eksproprijacije od strane američkog pravosuđa?

U tom slučaju možda ne bismo bili svjedoci kako vlada Medvedeva sprovedi sve žešću privatizaciju ruskih multinacionalnih kompanija u interesu američkih vlasnika.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

SVI KOJI SU UKLJUČENI U “RASKINKAVANJE OFFSHORE-A” ČVRSTO SU U RUKAMA CENTARA FINANCIJSKE MOĆI

Informacije o skandalu s takozvanim “panamskim papirima” rasprostirale su se brzinom svjetlosti po čitavom svijetu. Teško da će se naći barem jedan medij koji nije prenio da je procurila ozbiljna informacija: 2,8 terabita podataka, 214.000 korporativnih adresa i oko 11 milijuna dokumenata. Izuzetna novinarska senzacija!

Novinari smatraju da su ti dokumenti – primjetan korak po pitanju isušivanja svjetskih poreznih oaza za oligarhe i korumpirane činovnike. U tome ih prate političari, izražavaju negodovanje u svojim izjavama za medije i zahtijevaju kazneno gonjenje i presijecanje poreznih smicalica.

Pažljivo proučavanje dokumenata pokazuje: izbor neplatiša odlikuje jednostranost i izuzetno dobro se uklapa u koncepciju vlade SAD. Primjerice, iznose se ničim ne potkrijepljene optužbe protiv ljudi u okruženju Vladimira Putina i kćeri bivšeg predsjednika Kine. Američkih podanika nema na popisu neplatiša.

Inače, sama istraga ne izgleda kao bomba koja je iznenada eksplodirala. Ona je dugo pripremana, ništa nije prepušteno slučajnosti: 400 novinara iz 100 medija iz oko 80 zemalja više od godinu dana analizirali su podatke.

Tih 400 novinara koji ulaze u konzorcij novinarskih istraga, koji je osnovan 1997. i radi u okviru američkog Center For Public Integrity. Taj centar financiraju fondovi poput Ford Foundation, Carnegie Endowment, Rockefeller Family Fund , Kellog Foundation i Open Society Foundation George Sorosa.

Mediji koji su angažirani za organiziranje curenja informacija nalaze se u čvrstim rukama međunarodnih investitora, dakle – ne treba očekivati ​​od “panamskih dokumenata” razotkrivanja koja bi mogla na bilo koji način ugrožavaju međunarodnu financijsku elitu. Ipak, što se onda krije iza publiciranja tih, navodno, senzacionalnih dokumenata?

Odgovor na ovo pitanje postaje jasan ako se pažljivo prouči politika SAD u odnosu na najveće svjetske porezne oaze tijekom nekoliko posljednjih godina.

Od početaka XXI stoljeća američka vlada ulagala je mnogo napora da dobije pristup novcu američkih građana koji izbjegavaju plaćanje poreza. Kongres SAD ratificirao je 2010. zakon pod nazivom FACTA ( Foreign Account Tax Complience Act), koji obvezuje financijske institucije izvan granica SAD da dostavljaju sve podatke o računima američkih građana poreznoj službi SAD, IRA ( Internal Revenue Service).

U središtu američke pažnje našle su se Švicarska, Luksemburg, Monako, Cipar, Singapur i Kajmanski otoci. Mnogobrojne švicarske banke platile su milijarde dolara kazne, prihvatile prijedlog SAD o odustajanju od kaznenog progona, otkrile svoju taktiku izbjegavanja plaćanja poreza i tako konačno pokopale švicarsku bankarsku tajnu.

Rezultat tog napada SAD na offshore-zone bio je otrežnjavajući: novac je naglo počeo teći iz jednih poreznih oaza u druge. SAD su morale tražiti nove načine za pristup sredstvima neplatiša i promijenile su taktiku. Koristeći svoj utjecaj unutar “Velike osmorke” i “Velike dvadesetorice”, one su uspjele od njihovih članova i članova OECD-a dobiti suglasnost na potpisivanje Sporazuma o automatskoj razmjeni informacija.

Sukladno tim sporazumom oko 100 zemalja se obvezalo da otkriva podatke o imovini stranih građana poreznim službama zemalja, čiji su državljani ti građani.

Samo nekoliko zemalja nije potpisalo taj sporazum: Bahrein, Nauru, Vanuatua … SAD.

Drugim riječima, SAD su primorale čitav svijet da prihvate pravila koja obvezuju na otkrivanje poreznih podataka, a same SAD ta ista pravila ne priznaju.

I to nije sve: u posljednjih nekoliko godina četiri svoje države SAD su pretvorile u pravi porezni raj za međunarodni kapital.

Primjerice, Delaware se odavno smatra idealno mjesto za izbjegavanje plaćanja poreza i za formiranje kompanija “poštanskih sandučića” (tvrtka koja se ne bavi poslovnim operacijama i koja se koristi kao posrednik za djelovanje drugih kompanija, ili je samo zamrznuta- autor). Prema podacima izdanja The New York Times u jednoj od takvih kuća grada Wilmingtona, registrirano je 285.000 korporacija. Sve korporacije čije se dionice kotiraju na njemačkoj burzi DAX, a također giganti poput Deutsche Bank, Coca Cola i Apple koriste porezne prednosti i tajnost administracije te rijetko naseljene regije.

Sada već i države Južna Dakota i Wyomingu spadaju u regije SAD u kojima je na snazi ​​neograničena bankarska tajnost i u koje se slijevaju milijarde iz čitavog svijeta. Na primjer, tvrtka za investicije Cisa Trust iz Ženeve, koja nudi konzultacije super bogatim Južnoamerikancima, prešla je u Južnu Dakotu, Trident Trust jedan od najvećih provajdera za off shore račune, također je okrenuo leđa Švicarskoj i Kajmanskim otocima.

Još jedna američka država – Nevada, nedavno je postala porezni raj. U toj državi, u gradu Reno, švicarska Rothschild Bank otvorila je 2013. filijalu koja se brine o imovini najbogatijih obitelji u čitavom svijetu. U odnosu na svjetske financije ta podružnica koristi jedinstvene principe u djelatnosti tvrtka: nema nikakvog osnivačkog kapitala, nikakvih obveza za knjigovodstvenu evidenciju i svođenje bilance, nikakve obveze za čuvanje potvrda i priznanica o korištenju sredstava – uz odgovarajuće pravne konzultacije – i nikakvih revizija.

SAD su uspjele ne samo čitav svijet primorati da im pomaže u traženju svojih neplatiša poreza, nego su još iz ostalih država svijeta odvele i njihove neplatiše, što im je osiguralo priljev ogromnih suma novca. One su jednim pogotkom ubile dva zeca: primjetno oslabili konkurenciju i doprinijele, iako privremeno, ojačati njihova sve slabija valuta.

Objavljivanje “panamskih dokumenata” samo će povećati taj priljev. Tko od oligarha ili političara može biti siguran da se neće pojaviti na nekom spisku? Što preostaje takvim ljudima? Vjerojatno će što je moguće brže pokušati prenesti svoj imetak u novi porezni raj – SAD.

Pored ostalog, “panamski dokumenti” pomogli su da se izvrši pritisak na političare i financijske konkurente koji su nepodobni za SAD. Vjerojatno je među njima vrlo malo ljudi neokaljane prošlosti, onih koji poslije takvih publikacija mogu mirno spavati.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Državljani SAD ne pojavljuju se u tzv. “Panamskim papirima” zato što za offshore kompanije preferiraju druge države, piše novinar lista “Politiko” Dany Vinick

Prema informacijama lista, samo 2014. godine iz SAD je preko offshore kompanija povučeno 1,2 trilijuna dolara.

Porezni stručnjaci smatraju da uzrok tome treba tražiti u promjeni globalne financijske politike i vlastitog ukusa. Kada bogati Amerikanci žele pobjeći od plaćanja poreza, oni ne gledaju u Panamu, već preferiraju Bermudske i Kajmanske otoke.

Moguće je da bi u “Panamskim papirima” bilo više američkih prezimena da je skandal izbio ’80-ih, navodi list. Ali nakon invazije SAD na Panamu 1989. godine, popularnost ove države je naglo opala.

Nakon toga, pošto su Bermudski, Kajmanski i britanska Djevičanski otoci promijenili svoje zakone da bi privukli više investicija, oni su se pokazali povoljniji od Paname.

Osim toga, te države djeluju u okvirima engleskog prava, što omogućuje američkim pravnicima da se osjećaju sigurnije.

Svoja sredstva Amerikanci vole prebacivati u države u kojima se govori engleski, dok se u Panami govori španjolski.

I na kraju, Amerikanci ne vjeruju u stabilnost panamskog političkog režima.

Prošle godine je ekonomist Gabrijel Zukman izračunao da se na računima offshore kompanija nalazi oko osam posto svjetskih financija. On je ocijenio američki offshore problem kao “prilično skroman”, sa svega četiri posto američkih financija koje se nalaze offshore.

Radi se o tome da su najsigurnije i najstabilnije mjesto za skrivanja američkih aktiva same SAD, piše “Politiko”.

Zukman je izjavio da nije pretjerano začuđen što u “Panamskim papirima” nema Amerikanaca.

Jedan od razloga za to je što je, nažalost, prilično lako osnovati lažne, anonimne tvrtke u nekim državama SAD, kao što su Delaware i Nevada, tako da nije potrebno ići u Panamu.

Dany Vinick navodi da nije bila začuđena ni nekolicina eksperata koje je pitao za mišljenje.

U novinama “Süddeutsche Zeitung” ne isključuju da se kasnije mogu pojaviti nova imena. Na pitanje o odsustvu Amerikanaca u dokumentima, urednik je zagonetno odgovorio “Čekajte da vidite što će biti dalje”, navodi list.

Njemački list “Süddeutsche Zeitung” priopćio je u nedjelju da posjeduje dokumente panamske odvjetničke tvrtke “Mosaku Fonseca” koji, kako tvrdi list, dokazuju sudjelovanje niza svjetskih lidera i njihovih suradnika u shemama za pranje novca i utaju poreza.

Informacije koje su procurile pokrivaju aktivnosti tvrtke “Mosaku Fonseca” u razdoblju od 1970. do proljeća 2016.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)