Svaki novi roditelj osjeća određenu mjeru tjeskobe vezano za svoje novorođenče. Bebe ne dolaze s uputama za uporabu, te oni brinu da je beba dobro nahranjena, sigurna i sretna

Iz tog razloga, mnoge obitelji u ranim danima roditeljstva dobivaju pomoć od svojih roditelja, rođaka ili drugih, kako se mala obitelj polako privikava na novu rutinu. Na kraju krajeva, u roku od nekoliko tjedana, briga o bebi je jednostavna, laka i prirodna i unatoč nedostatku uputa, roditelji to već znaju raditi.

Ono što roditelji ne trebaju, kad odvedu djecu iz bolnice, je neželjeno uplitanje i nadzor vlade. Pa ipak, upravo je to ono čemu guvernerica Oregona Kate Brown teži.

Brownin najnoviji predloženi zakon uključuje Senatski prijedlog zakona 526, koji nalaže da zdravstvena služba u Oregonu hitno „prouči ovlaštene pružatelje zdravstvenih usluga u kućnim posjetama“.

U pokušaju ubrzavanja prijedloga zakona, zakonodavci su ga označili kao „hitan“ i kojem je potrebno hitno izglasavanje. do kraja godine. 18 sponzora zakona tvrdi da jeon “neophodan za neposredno očuvanje javnog mira, zdravlja i sigurnosti”.

Što je Senatski zakon 526?

U suštini, Zakon broj 526 bi odredio da svaka obitelj s novorođenčetom prima posjete zaduženih zdravstvenih radnika u radnim danima u tjednu nakon što dijete dođe kući iz bolnice.

Dnevnik Beaver Valley Times je objasnio ovaj zakon:

“Kada program bude završen, svaki novi roditelj – to uključuje i one koji su posvojili dijete – primio bi niz od dva ili tri posjeta od strane zdravstvenog radnika poput medicinske sestre ili nekoga drugog.

Posjete bi mogle uključivati osnovne zdravstvene preglede za bebe; povezivanje roditelja sa liječnicima primarne zdravstvene zaštite, povezivanje s drugim uslugama, i koordiniranje bezbrojnih imunizacija u djetinjstvu koje bebe trebaju primiti (cijepljenje).

Na prvi pogled, ovo se može činiti kao dobra ideja, način da roditelji dobiju pomoć i podršku od brižnih medicinskih stručnjaka koji mogu pomoći u ublažavanju stresa tih ranih tjedana kod novorođenčeta. U stvarnosti, međutim, zakon nije ništa više od načina da vlada dobije rani pristup i kontrolu nad djecom.

To je zapravo potvrda vlade o nedostatku povjerenja u sposobnosti roditelja da se brinu za vlastitu djecu i način na koji djeca mogu brzo pasti pod budno oko Velikog brata. Ovo je vrlo pametan način da vlada osigura da bebe prime “bezbrojne imunizacije u djetinjstvu” za koje smatraju da su potrebne, ali kojima se mnogi roditelji protive.

Iako zagovornici prijedloga zakona insistiraju da će ova vrsta nadzora brzo odrediti koja se djeca zanemaruju i zlostavljaju kako bi ih se moglo ukloniti iz kuće i dobiti potrebnu pomoć, u stvarnosti ništa ne može biti dalje od istine ta izjava.

Kao što je izvijestio PJ Media, djeca u sustavu udomiteljstva u Oregonu zlostavljana su dvostruko češće od ostatka nacije. Jasno je da država ne može voditi brigu o ranjivoj djeci koja su već pod njezinom brigom, pa zašto bi htjela preuzeti nadzor još 40.000 djece rođene svake godine?

Očito je da ovaj zakon nije ništa drugo nego tajno prikriveni pokušaj praćenja i kontrole roditelja i stjecanje ranog pristupa djeci, kako bi se oni mogli uklopiti u “sustav”.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Zemlje koje zahtijevaju najviše cjepiva za djecu mlađu od godinu dana također imaju najvišu stopu smrtnosti novorođenčadi, navodi se u novom istraživanju provedenom od strane Think Twice Global Vaccine Institute

Studija, objavljena u časopisu “Human & Experimental Toxicology”, postavlja važno pitanje – da li je smrt novorođenčadi povezana s prekomjernim cijepljenjem?

Raspored cijepljenja u SAD-u se poziva na 26 cjepiva prije dobi od jedne godine, ali zemlja se još uvijek nalazi na 34. mjestu među nacijama po smrtnost dojenčadi.

Worldtruth.tv izvještava:

Istraživači su prikupili stope dojenačke smrti (IMR) za prvih 34 zemalje u svijetu. Četiri od tih zemalja – Andora, Lihtenštajn, Monako i San Marino – su imale tako malu smrtnost dojenčadi (manje od pet), tako da se IMR smatra statistički nepouzdanom, tako da su te zemlje bile isključene iz analize.

U preostalih 30 zemalja, veći broj potrebnih doza cjepiva bilo je povezano sa većim brojem smrtnosti dojenčadi (IMR) – pobijajući argument da veći broj cijepljenja poboljšava ukupno zdravlje dojenčadi.

U stvari, većina cjepiva koja se preporučuje se djeci mlađoj dobi 1. nisu namijenjene za sprečavanje bolesti koje su opasne u toj dobnoj skupini. Umjesto toga, politika cijepljenja naglašava cijepljenje djece u što mladoj dobi što je više moguće, uključujući i za bolesti koje su opasne tek kasnije u životu.

Zemlje su podijeljene u pet različitih skupina, ovisno o tome koliko doza cjepiva zahtijevaju za djecu mlađu od 1 godine: 12-14 doza, 15-17 doza, 18-20 doza, 21-23 doza i 24-26 doza. Istraživači su otkrili da su zemlje u skupini sa 12-14 doza imale znatno bolje (niže) rezultate smrtnosti novorođenčadi nego zemlje u skupinama sa 21-23 ili 24-26 doza cjepiva.

Što uzrokuje ove smrti?

Znanstvenici tvrde da mnogi faktori doprinose IMR, koja se smatra jednim od najvažnijih pokazatelja javnog zdravstva jedne zemlje. Siromašne zemlje imaju tendenciju da imaju visoke IMR zbog odsutnosti ili lošeg rasporeda osnovnih zdravstvenih usluga i infrastrukture, uključujući i sanitaciju.

Zarazne bolesti imaju tendenciju povećanja u tim zemljama, uglavnom zbog tog istog razloga – loše zdravstvene infrastrukture i loše prehrane.

U bogatijim zemljama, međutim, čimbenici koji doprinose IMR mogu biti manje jasni. Na primjer, Sjedinjene Države su zabilježile je porast prerano rođenih beba između 1990. i 2006. godine, ali to povećanje nije dovoljno da objasni neuobičajeno visoku smrtnost novorođenčadi za tako bogatu naciju kao što je Amerika.

“Čini se da je u određenoj fazi pokreta nacije na socio-ekonomskoj ljestvici poslije osnovnih potrepština za opstanak dojenčadi (pravilna prehrana, sanitacija, čista voda i pristup zdravstvenoj skrbi), javlja se odnos između broja cjepiva danih dojenčadi i stope smrtnosti novorođenčadi: nacija s višim stopa smrtnosti male djece daje svojoj djeci, u prosjeku, više doza cjepiva”, napisali su istraživači.

Znanstvenici ističu da je čak i u siromašnim zemljama, visoka razina cijepljenja nije povezana sa velikom stopom smrti novorođenčadi. Na primjer, Gambija traži 22 doza cjepiva prije starosti od 1 godine i ima stopu provođenja cijepljenja od 91-97 posto, ali još uvijek ima IMR od 68,8. Mongolija također zahtijeva 22 doza, sa stopom procjepljenosti od 95-98 posto, ali još uvijek ima IMR od 39,9.

“Ovi primjeri potvrđuju da će stopa smrtnosti novorođenčadi (IMR) ostati visoka i u zemljama koje ne mogu omogućiti čistu vodu, pravilnu prehranu, poboljšane sanitarne uvjete i bolji pristup zdravstvenoj skrbi”, istaknuli su istraživači.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Nova studija je pokazala da je zračno prskanje pesticida koji se koristi za ubijanje komaraca izazvalo porast autizma među djecom u Americi

Prema studiji predstavljenoj Pedijatrijskom akademskom društavu, upotreba pesticida za suzbijanje komaraca po gradovima, zapravo uzrokokuje defekte kod novorođenčadi među stanovništvom.

Znanstvenici su uočili porast autizma od 25 posto i razvojnih poremećaja u djece koji su živjeli u područjima u kojima se zaprašimalo protim komaraca od 2003. godine, piše Yournewswire.

Naturalnews.com je izvjestio:

Istraživači su “identificirali močvarno područje u središtu New Yorka, gdje zdravstveni djelatnici koriste avione za prskanje piretroidnih pesticida svakog ljeta. Pesticidi ciljaju komarce koji nose virus istočnog konjskog encefalitisa, što može uzrokovati oticanje mozga i leđne moždine”, izvještava američka Akademija pedijatara.

“Oni su otkrili da djeca koja žive u gradovima u kojima se zračno zaprašuje pesticidima svakog ljeta od 2003. godine su imala oko 25 posto veću vjerojatnost da imaju dijagnozu autizma ili dokumentirano razvojno zaostajanje u odnosu na one u gradovima koji nisu saprašivani protiv komaraca”.

Piretroid je umjetna kemikalije koje strukturno nalikuje piretrumu, toksin koji se pojavljuje prirodno u nekim krizantema (cvijeće), za koje je otkriveno da ima insekticidna svojstva u 1800., navodi se u Agenciji za otrovne tvari.

Piretroid je otrovan za insekte i sisavaca, te ostaju duže u prirodi, od prirodnog piretruma.

Djeca izložena velikim količinama piretroida mogu doživjeti vrtoglavicu, glavobolju i mučninu, kao i druge ozbiljne nuspojave, uključujući i drhtanje, konvulzije i gubitak svijesti. Nuspojave kod odraslih su slične.

Agencija ATSDR kaže da nema dokaza da piretroidi uzrokuju urođene mane, međutim, istraživanja na životinjama su pokazala da kemikalije mogu oštetiti mozak u razvoju u “vrlo mladih životinja.”

Zašto je zaprašivanje komaraca neučinkovito i opasno za javno zdravlje

Rezultati istraživanja su potvrdili valjanost postojećih zdravstvenih problema u svezi zaprašivanja komaraca i jedna je od opasnijih metode kemijske aplikacije zbog mogućnosti nanosa pesticida, koji se javlja kada vjetar nosi potencijalno štetne kemikalije izvan željenog cilja.

Osim potencijalnih učinaka na zdravlje, neki kažu da je zaprašivanje komaraca najmanje učinkovita metoda za suzbijanje komaraca.

Stručnjaci kažu da zaprašivanje komaraca ili zamagljivanje uklanja samo 10 posto odraslih komaraca, u skladu sa Udrugom za okolišem Nova Scotia, neprofitne udruge osnovane 1985.

“Podaci studije u New Yorku objavljeni u časopisu Journal for Mosquito Control otkrili su da nakon 11 godina prskanja insekticidom, brojnost komaraca je porasla 15 puta.”

Zaprašivanje komaraca također može pridonijeti otpornosti komaraca na pesticide.

Sjećate li se ovog naslova na Index.hr prije par godina: “Rijeka pod najezdom komaraca: Građani u panici, zaprašivanje ne pomaže”

“Riječani su ovo ljeto doživjeli jednu od jačih najezdi komaraca, te je i Odsjek za dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije okupiran pozivima građana. Zaprašivanje je u Rijeci izvršeno u kvartovima Zamet, Marčeljeva Draga, Kantrida, Bivio i Podmurvice, čini se da su se komarci “preselili” i na Kozalu gdje se nalazi i gradsko groblje koje je, zbog drveća i vode, idealno stanište ovih insekata.

Ipak, iz Dezinsekcije objašnjavaju da zaprašivanje i zamagljivanje nije idealno rješenje u borbi protiv komaraca jer se na taj način uništavaju samo oni komarci koji su u zraku, ali ne i njihova legla, piše Novi list.

Povećanom broju komaraca ove su godine pridonijele i iznadprosječne količine padalina u proljeće, a osim sve većeg broja običnih komaraca, voditeljica Odsjeka za DDD kaže da je u Rijeci zamijećen i porast tigrastih komaraca čiji su ubodi puno neugodniji i zbog činjenice što samo jedan komarac može napraviti i po nekoliko uboda.

Samo u proteklom vikendu, u pedijatrijsku ordinaciju na Zametu javilo se 14 djece, od čega je čak njih 13 imalo ubode komaraca. Srećom, niti jedno dijete nije pretrpjelo ozbiljne posljedice nakon uboda.”
 

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)

Novi članak u časopisu “Pediatrics” poziva zdravstvene djelatnike da prestanu govoriti kako je dojenje prirodno, tvrdeći da to ostavlja dojam da je praksa prirodnog roditeljstva zdravija

Autori članka su započeli javnu kampanju za okončanje riječi prirodno u kontekstu pozitivnog, tvrdeći da je to povezano s “problematičnom” praksom porođaja kod kuće, kućnog školovanja ili odbacivanja GMO hrane te da pokret prirodnog roditeljstva ometa napore koji se ulažu oko cijepljenja djece.

U članku u spomenutom časopisu koji izlazi u sklopu Američke akademije za pedijatriju pod nazivom: “Nenamjerne posljedice pozivanja na “prirodno” u promociji dojenja”, autorica doktorica Jessice Martucci i Anne Barnhill, između ostalog piše: “…zabrinuti smo zbog promocije dojenja koje hvali dojenje kao “prirodan” način za hranjenje dojenčadi.

Ova poruka snažno poručuje da je “prirodni” pristupi zdravlju bolji… Promicanje dojenja kao “prirodnog” može biti etički problematično, a još više zabrinjava što to može osnažiti uvjerenje da su “prirodni” pristupi a priori zdraviji.”

Autorice su posebno zabrinute da će promoviranje prirodnih praksi poput dojenja naškoditi praksi cijepljenja, jer će mnogi roditelji koji slijede takozvano prirodno roditeljstvo također odgoditi ili odbiti cijepljenje za svoju djecu.

Također navode i druge primjere “zabluda” da je izbor prirodnog istinski bolji, što uključuje i odbijanje GMO hrane, davanje prednosti organskoj naspram konvencionalno uzgojenoj hrani kao i zabrinutost oko fluoridacije vode.

Očigledno je da postoji preveliki rizik od stvaranja dojma da je prirodno pozitivan izbor, pa su autorice zaključile da riječ prirodno ne bi trebalo biti korišteno u pozitivnom kontekstu, čak i ako to znači omalovažavanje dojenja. Stoga doktorice kažu: “Trebamo dvaput promisliti prije spominjanja riječi “prirodno” u promociji dojenja, čak i ako to motivira žene da doje.”

Doktorice dalje izlažu kako je internet pravi primjer za ono što one objašnjavaju. Naime, već brza pretraga pokazuje neke od potencijalno problematičnih posljedica korištenja izraza da je prirodno bolje. Čim se u tražilicu unese pojam “prirodan život” dolazi se do raznih stranica posvećenih prirodnom roditeljstvu, a tu se često intenzivno raspravlja o idejama poroda kod kuće, dojenja ili homeopatije, ali i o sigurnosti i nužnosti cijepljenja te promicanju prirodnog jačanja imuniteta i prirodnom ozdravljenju.

Posebno ih brine što su istraživanja pokazala da se protivljenje obaveznom cijepljenju preklapa s interesom za komplementarnu i alternativnu medicinu, skepticizmom prema institucionalnoj vlasti i čvrstom opredjeljenju i interesu prema zdravstvenoj edukaciji, autonomiji i zdravoj životnoj praksi.

Autorice na kraju zaključuju ako je prirodno najbolje u slučaju dojenja, da je nemoguće očekivati da će majke ignorirati sve druge “prirodne” svjetonazore, poput odbijanja cijepljenja.

Iako se neki stručnjaci na ovom polju ograđuju od ove nebuloze, treba imati na umu da je pokret povratka prirodi i prirodnom sve jači i glasniji, a paralelno s time raste i panika onih koji promoviraju “sigurnije”, manje prirodne opcije, budući da im se time drastično smanjuje profit.

Stoga ovaj prijedlog, koliko god bio nevjerojatan, zapravo i ne treba čuditi. Zapravo, slobodno se možemo pripremiti na slične udare na zdrav razum.

Dojite svoju novorođenčad, jer im je to najprirodnija hrana koju će ikada dobiti.
 
(nexus-svjetlost.com,Examiner/uredio:NSP)

“Besplatan poklon ne postoji i “filantro-kapitalizam” omogućava maloj skupini super bogatih pojedinaca preveliku ulogu u globalnom kreiranju politike, potkopava temelje vladinih socijalnih usluga i čini ih podložnim korporativnim interesima”, kaže sociologinja Linsey McGoey.

Većina velikih zaklada u rangu sa zakladom “The Bill & Melinda Gates” su bile metom preispitivanja od strane akademika i novinara, ali ipak, kao neosporno najutjecajnija privatna zaklada danas na svijetu, nikada nije dobila dovoljno kritične pozornosti.

Tek malen dio nezavisnih medija ili akademskih članaka pokušava ukazati na aktivnosti te zaklade koje nisu pozitivne. Primjerice, u tom kontekstu se spominje važan izvještaj LA Timesa koji postavlja pitanje da li opsežna ulaganja zaklade u trgovačka društva i naftu potkopavaju Gatesovu “humanu javnozdravstvenu” misiju.

Nešto kasnije, primjerice, liječnik iz Londona, David McCoy, analizira ukupne potpore zaklade u području globalnog zdravlja i otkriva da je tek mali postotak usmjeren istraživačima izvan Europe i Sjeverne Amerike, te se time zapravo potiče rast nejednakosti u istraživanjima i razvojnim kapacitetima između globalnog sjevera i globalnog juga i ograničava sposobnost istraživača na južnoj polutci za razvoj domaćih tehnoloških rješenja, a to, naravno, ima vrlo neugodne implikacije.

Diane Ravitch, povjesničarka i politička analitičarka, kritički seosvrnula na Gatesovu zakladu i njenu ulogu u američkom javnom obrazovanju. To su važne kritike, ali one budu raspršene u nekoliko članaka u znanstvenim časopisima i nikada ne stignu do šire javnosti.

Otkuda nedostatak pažnje? Vrijeme je jedan od razloga. Ključna je brzina kojom je Zaklada Gates postala značajan i moćan igrač u Sjedinjenim Državama, ali i globalnoj političkoj areni, te time naprosto izmakla akademskoj kritici postignuća ili neuspjeha.

Postoji uzrečica koja za filantropiju kao ideju kaže da je to način da se ulaganjem malo novca osigura pristup velikim količinama istog. No, šalu na stranu, 26 milijardi dolara Zaklade Gates nije mali novac, naročito ako se sredstva rasporede diljem svijeta kako bi se osigurao pristup resursima koji vrijede daleko više.

Gatesov filantropski model u “popravljanju” svijeta se zasniva na javno-privatnom partnerstvu, dijelom kroz financiranje ciljanih istraživanja, ali uglavnom kroz javno zagovaranje i lobiranje oslobođeno poreza, kako bi se utjecalo na vlade i promjene njihovih politika. Stari oprobani recept.

Promjena politike često znači eksplicitno pogodovanje korporativnim investitorima, koja poduzetnici poput Gatesa i njegove zaklade predstavljaju kao čin poticanja napretka. No, kako to obično biva, ogromne dobiti korporacija i javno dobro se često sukobljavaju kada jednom “projekt” bude pokrenut.

Na primjer, kemijski div Monsanto u partnerstvu sa Zakladom Gates kroz svoju globalne humanitarne poljoprivredne poslove, ujedno radi na suzbijanju lokalne razmjene sjemena i ekološki održive poljoprivredne prakse u Indiji, Africi i drugdje.

Jedan od primjera suradnje zaklade bračnog para Gates i Monsanta jest Indija. Izvješće Mahyco-Monsanto tvrdi kako je korištenje njihovog GMO sjemena pamuka uvećalo prihode lokalnih poljoprivrednika na preko 31 500 crora indijskih rupija. Ovdje treba pojasniti da je jedna crora rupija prema indijskom numeričkom sustavu numeričkom sustavu predstavlja 10 milijuna rupija, što znači da su ti prihodi u dolarskoj protuvrijednosti uvećani za 462 milijarde dolara, dok podaci indijske državne agencije govore suprotno.

Njihovo izvješće navodi da je poljoprivredna proizvodnja pamuka u teškoj krizi, te da je nakon deset godina korištenja Monsantovog transgenetskog sjemena, samo u periodu od 2011. – 2012. uvelike porasla stopa samoubojstava kod farmera. Naime, urod kontinuirano podbacuje, a poljoprivrednici nemaju čime kupiti novo sjeme, a moraju kupiti od Monsanta, pa su im obitelji osuđene na gladovanje.

Prema državnim podacima, u 2011. godini je dvije trećine područja sa zasadima pamuka u pokrajini Andra Pradesh propalo, što je gubitak od 50% uroda. U regiji Maharashtra je urod također podbacio, usprkos povećanju područja s nasadima pamuka. Prošle godine su vlasti u Maharashtri najavile takozvani “bailout”, odnosno prolongirani bankrot za proizvodnju pamuka, soje i riže. Autohtone sorte sjemena više ne smiju koristiti.

Valja se prisjetiti i konferencije održane u ožujku u Londonu, u organizaciji Zaklade Bill&Melinda Gates i sveprisutnog USAID-a (United States Agency for International Development). Na tom tajnovitom sastanku su mogli sudjelovati samo donatori i velike kompanije proizvođača patentiranog sjemena, npr. Monsanto, koje žele svoje proizvode prodavati u Africi. Naravno, cilj je, već spomenuto, povećati i osigurati korporativnu kontrolu nad sjemenom.

Poanta takvog skupa je da Zapad vidi afričku poljoprivredu kao “poslovnu priliku”, a toplim zvučnim pojmovima poput “hranjenja Afrike” ili “spašavanja milijuna ljudi od siromaštva” nam “maže oči” (G8).

Tu je i drugi partner zaklade, farmaceutski div Glaxo Smith Kline, koji u suradnji sa zakladom Gates kontrolira ogromnu svjetsku potražnju, načine plaćanja i isporuke cjepiva za javno zdravlje na globalnoj razini.

Spomenimo da je i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) primala donacije od filantropskih zaklada poput Zaklade Bill&Melinda Gates (18%) i Zaklade Rockefeller. Od ostalih, 7% od nevladinih organizacija, među kojima je daleko najveća Rotary International za rad na iskorjenjivanju dječje paralize.

Nedavno brazilski izaslanik na sastanku Svjetske zdravstvene organizacije izjavljuje da “postoji opći osjećaj među zemljama članicama da bogate zemlje poput Sjedinjenih Država maskiraju trgovinu i komercijalne interese u okviru navodnog javnog zdravstva”.

“Prisjetite se nedavnog pritiska Sjedinjenih Država na WHO da se ukloni jedan savjetnik koji je bio kritičan spram trgovinskih sporazuma koji preferiraju određenu industriju lijekova i velikim korporacijama za proizvodnju šećera iz trske. Taj proces je sve učinkovitiji, kada dobrovoljni prilozi dominiraju u financiranju agencije”, kaže brazilski izaslanik.

Zaklada Gates je aktivna i na domaćem terenu, u Sjedinjenim Državama, gdje sudjeluje u radu na reformama obrazovanja, a tu je zaklada usmjerila sredstva za promicanje tržišne dominacije uz pomoć svojeg britanskog korporativnog partnera, najveće svjetske izdavačke kompanije Pearson Education.

Zaklada Gates, kao i Bill Gates osobno, posjeduje dionice raznih partnerskih kompanija i po njima ostvaruje dobit. Dakle, zaklada posjeduje portfolio za generiranje dobiti, a to je u nesuglasju s deklariranom neprofitnom misijom zaklade.

To su, na primjer, latinoamerička Coca Cola, Femsa distributerstvo i pet multinacionalnih naftnih korporacija sa sjedištem u Nigeriji. Zahvaljujući Gatesu sada svaki i najudaljeniji zaseok može dobiti što mu treba…Coca Colu. 2015. su Gatesovi pod pritiskom javnosti, te prodaju vlasničke udjele u Coca Coli, Exxonu i McDonaldu. (Opširnije: The Reproach of Hunger: Food, Justice, and Money in the Twenty-First Century)

Gatesova zaklada je diljem svijeta, pa i u delti Nigera donirala velike količine cjepiva i to u vrijednosti od 218 milijuna dolara, no istovremeno je, bez obzira na veliku brigu za zdravlje lokalnog stanovništva, uložila 423 milijuna dolara u unosne poslove, primjerice u Nigeriji s kompanijama Royal Dutch Shell, Exxon Mobil Corp., Chevron Corp. i Total France. Redom su to kompanije koje su izravno odgovorne za teška zagađenja delte Nigera u mjeri koja nikada ne bi bila dozvoljena u Sjedinjenim Državama ili „civiliziranoj“ Europi.

Štoviše, lokalno stanovništvo i vlada krivi upravo naftne kompanije da su uzrokovale bolesti poput onih koje Gatesova zaklada „želi“ suzbiti, o čemu je opširnije pisao LA Times.

Ove kompanije imaju velike koristi od žestokog lobiranja Zaklade Gates protiv oporezivanja.

Kritika ovakvih filantropskih zaklada često bude ušutkana zahvaljujući činjenici da one obilato koriste svoj utjecaj u političkom životu kako bi držale pod kontrolom medije. Nedavno je Gatesova zaklada preuzela pokroviteljstvo nad Guardianovom inicijativom pod nazivom „Global Development“ . Guardian još jednom postaje vrlo popustljiv u stavu spram korporativne dominacije u razvojnoj pomoći. No, to nije novost, jer taj list koji važi kao glasnogovornik progresivnog liberalizma zapravo nije ništa drugo nego sluga korporativnih snaga. No, o tome više drugom prilikom.

Zaklada Gates, također, doslovno dominira vijestima vezanim uz pitanja zdravstvenih problema na globalnoj razini.

U intervjuu za Forbes, Gates je objašnjavao kako će Big Pharma prodajom cjepiva osigurati profitabilnost, ali ujedno i napredak u zdravlju stanovništva u zemljama Trećeg svijeta.

Pojedine zemlje donatori su bile šokirane kada je UNICEF po prvi puta objavio da je bio prisiljen platiti umjetno povišene cijene za cjepiva na temelju sklopljenog sporazuma pod nazivom „Napredno tržišno opredjeljenje“ (Advance Market Commitment), koji je potpisan zahvaljujući posredovanju Zaklade Gates kako bi se značajno povećao profit tvrtke Big Pharma.

Stoga, ne začuđuje zabrinutost da bi izvješća o učinkovitosti određenog cjepiva mogla biti iskrivljena od strane proizvođača koji ima monopol, a u svrhu marketinških ciljeva.

Nema sumnje da su cjepiva spašavala živote, ali 2009. godine, analiza u britanskom medicinskom časopisu Lancet izražava sumnju i zabrinutost oko uzorka po kojemu zaklada donira, a naročito preispituju pitanje ispravnosti odluke o davanju „dobrotvornih“ priloga Međunarodnoj financijskoj korporaciji (IFC) u sklopu grupacije Svjetske banke.

2010. godine Zaklada Gates najavljuje donaciju u iznosu 1,5 milijarde dolara za „zdravlje majki“ u zemljama u razvoju i tijekom sljedećih pet godina je to bilo dobro primljeno, pokazalo rezultate, smanjena je smrtnost majki i novorođenčadi, no inicijativa se ponovo pokazala financijskom polugom i omogućila da Gatesov „Fond zdravlja u Africi“ preko Međunarodne financijske korporacije (IFC) uspostavlja nove mehanizme za svjetske zdravstvene organizacije i nacionalne zdravstvene proračune u zdravstvene ustanove u privatnom sektoru. Još jednom se utiče na nacionalnu politiku zemalja u razvoju u Africi koje mijenjaju postojeće zakone i donose nove koji pogoduju privatnim interesima, a ne nacionalnim.

Gatesova zaklada uvjetuje da za donirana sredstva moraju biti korištene američke tehnologije, istraživanja, lijekovi i tretmani, a kako Gates drži da zdravstveni sustavi moraju biti održivi i isplativi, iskorištava sredstva za učinkovito preusmjeravanje ulaganja raspoloživih sredstava u financiranje nevladinih organizacija, te u privatni sektor na štetu nacionalnog. Potraga za profitabilnošću u korist korporativnih interesa pokazuje posve drukčiju sliku o osmišljavanju i provedbi programa zaklade.

Nema sumnje, Zaklada Gates iskorištava svoje vlastite doprinose kako bi dominirala i fokusirala vanjska sredstva u svoje intenzivne, vertikalno integrirane programe. Kontrolirani odozgo i izdaleka, programi preusmjeravaju sva raspoloživa sredstva u privremene i nestalne zdravstvene programe. Vertikalna integracija podrazumijeva da Zaklada Gates kontrolira svaki aspekt projekta, a koji nestaje onog trenutka kada se iscrpe sredstva za financiranje.

Horizontalni razvoj medicinskih usluga i lokalnih sposobnosti na terenu nestaju, što znači da tada afrički liječnici, ponovo u nedostatku resursa i sveobuhvatnih nacionalnih sustava i zdravstvenih programa, moraju gledati kako im pacijenti umiru od inače lako izlječivih bolesti, kada postoji osnovna medicinska infrastruktura. No, u tom trenutku je Gatesova ili neka druga filantropska zaklada s korporativnim partnerima već u nekoj drugoj zemlji Trećeg svijeta koja treba njihovu „pomoć“.

Je li uopće potrebno spomenuti da u nekom poštenijem, uljuđenijem i pravednijem sustavu na svjetskoj razini, ovakvih filantropa ne bi ni trebalo biti.

Tragično, ali moćni zagovaraju moćne, a korupcija iznjedruje još više korupcije.

Asimetričan pritisak koji velike korporacije vrše na gotovo sve vlade nerazvijenih ili „zemalja u razvoju“, kao i na svoje vlastite, predstavljaju prijetnju budućnosti tih zemalja, ali i budućnosti demokracije.

Možda je najjasniji primjer škakljivo područje zaštite globalnih patenata. Već desetljećima aktivisti diljem svijeta upozoravaju na globalne zakone o patentima koji su prepreka pristupu povoljnim lijekovima ili sjemenu. Bill Gates se ne slaže. On ostaje tvrdi zagovornik jake zaštite patenata još od ’90-ih.

Danas, unatoč ogromnom globalnom utjecaju Zaklade Gates, zakonodavci uglavnom šute o negativnim posljedicama njihovih radnji, a interes za reformu filantropskog sektora je u odnosu na proteklo desetljeće oslabio.

Filantro-kapitalisti su, čini se, ušutkali svoje kritičare, te će do daljnjega stvarati monopole na globalnom tržištu hranom, lijekovima i drugim elementarnim dobrima.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:NSP)

Skandinavski socijalisti su po definiciji ekonomski analfabeti. Da nisu, ne bi bili socijalisti, no njihovo socijalističko uređenje je najbolje u svijetu. Zašto?

Prema tome, u argumentacijama svojih političkih stajališta, socijalisti se nikada neće oslanjati na neke ekonomske argumente, već se njihovi argumenti skoro pa uvijek svode na jeftinu populističku demagogiju, recitiranje par nepovezanih parola iz neke od opjevanih revolucija, demoniziranje neistomišljenika, napadanje strawmana i pozivanje na emocije, uz što više spominjanja fašizma, ropstva i eksploatacije gdje tim pojmovima nije mjesto.

Međutim, povremeno socijalisti u raspravama znaju izbaciti nekakav sumnjivi primjer iz povijesti ili teško provjerljivi statistički podatak koji, navodno, govori u korist nekih njihovih teza.

Jedan od vrlo čestih takvih primjera jest mit o uspjesima skandinavskog socijalizma, odnosno rastrošne socijalne države i visokih poreza u skandinavskim zemljama. Ako znamo da je životni standard stanovnika skandinavskih zemalja jedan od najviših u svijetu (iako ponekad malo precijenjen, ali dobro), zar to ne dokazuje uspjehe socijalne države?

Kratak odgovor je: ne. Zapravo, upravo je suprotno, a u tekstu ću pobliže objasniti i zašto.

Korelacijsko-kauzacijska konfuzija

Prije svega, ono što je potrebno znati, jest da korelacija ne znači kauzalnost. Ako dvije pojave koreliraju, to ne znači da jedna uzrokuje drugu. To što su Šveđani bogati, a imaju raširenu socijalnu državu i visoke poreze ne znači nužno da su Šveđani bogati zbog socijalnih politika i visokih poreza.

Naprotiv, istina je da su Šveđani bogati usprkos socijalnim politikama i visokim porezima, a postali su bogati tako što su kroz povijest dugo vremena imali relativno slobodno tržište s minimalnim državnim uplitanjem i niskim porezima.

Povijest

Do prije nekih 150 godina Skandinavci su bili prilično siromašni. Za današnje standarde, živjeli su užasnim uvjetima. Peteročlane obitelji su živjele u jednosobnim kolibama, redovito su ostajali gladni zbog čestih nestašica hrane uzrokovanih nepovoljnom klimom, smrtnost novorođenčadi je bila preko 20%, imali su i veliki problem s emigracijom, itd. Krajem 17. stoljeća u jednoj epizodi masovne gladi umrlo je 10% norveškog stanovništva. Do sredine 19. stoljeća, Švedska je bila jedna od najsiromašnijih europskih zemalja.

Međutim, u otprilike 100 godina, mnogo toga se promijenilo. Prosječni švedski dohodak je porastao osmerostruko, dok se istovremeno broj stanovnika udvostručio. Stopa smrtnosti novorođenčadi je pala s 15% na 2%, a očekivani životni vijek je porastao za 28 godina. Slično se dogodilo i u ostalim skandinavskim zemljama.

Mnogi misle da su uzrok tome mudre skandinavske socijal-demokratske vlasti koje su nekako uspjele pronaći savršen “treći put”, ukomponirati visoke poreze, redistribuciju bogastva i regulacije tako da ne ugrožavaju rast produktivnosti. I tako su skandinavske države postale izvor inspiracije ljudima diljem svijeta koju vjeruju u državni intervencionizam i blagodati socijalne države.

Ipak, oni koji zazivaju skandinavski model danas u cilju povećanja blagostanja i gospodarskog rasta prave pogrešku kada se orijentiraju na ono što skandinavske države čine danas. Ako želimo dostići skandinavski standard, onda bismo trebali pogledati što su Skandinavci radili da bi postigli današnji standard, tj. čime su oni uspjeli postići takav prosperitet da si danas mogu priuštiti takve destruktivne politike?

Anders Chydenius, finski svećenik (u to vrijeme Finska je bila dio Švedske) i otac skandinavskog liberalizma napisao je 1763. esej u raspravi oko razloga zašto sve više Šveđana napušta domovinu.

U svom eseju se obrušio na represivni državni aparat, na poreze i regulacije koje uništavaju poslovne mogućnosti, kritizirao je protekcionizam, licenciranje i državne privilegije, koje su samo štitile povlaštenu elitu blisku s državnom vlasti. Zalagao se za minimalnu vladu čija će jedina funkcija biti zaštita života i imovine građana, te za drastično smanjenje poreza i slobodno tržište, predavanje zemlje seljacima u potpuno vlasništvo, a protivio se svim državnim subvencijama određenim industrijama. Zalagao se također i za slobodu tiska, slobodu govora i slobodu vjeroispovijesti.

Chydenius je 1765. izabran u parlament i ubrzo dolazi i do nekih promjena, do liberalizacije, smanjenja poreza, ukidanja cenzure i smanjenja državnih intervencija u tržište. Ovdje se nalazi engleski prijevod Chydeniusovog teksta iz 1765. u kojem on zapravo objašnjava mehanizam nevidljive ruke 11 godina prije Adama Smitha!

Uglavnom, Chydenius je ubrzo nakon toga bio izbačen iz parlamenta, a nešto kasnije se švedski kralj ponovo vratio represivnim politikama i konfliktima s Rusijom i Francuskom. Međutim, u prvoj polovici 19. stoljeća, pod utjecajem Chydeniusovih ideja ali i širenja liberalnih ideja po Europi, dolazi ponovo do reformi. Seljaci dobivaju puno vlasništvo nad zemljom. Jedan od najvažniji predvodnika tog vala liberalizma u Švedskoj bio je Lars Johan Hierta, uspješni biznismen koji je pokrenuo Aftonbladet, prve moderne novine u Švedskoj koje izlaze i danas, a u to vrijeme su bile laissez-faire glasilo.

Da ne idem u dugo u povijest, malo po malo, sredinom 19. stoljeća, dolazi do znatnih političkih promjena, švedski parlament usvaja mnoge liberalne reforme. Seljaci dobijaju zemljište u vlasništvo, ukidaju se barijere u trgovini i brojne regulacije koje su onemogućavale poslovanje, ukida se sustav gildi, dozvoljava se svakome da bez ikakvih posebnih dozvola od države pokrene posao, omogućeno je ženama da budu vlasnice imovine, uvažava se sloboda govora i tiska, ukidaju se regulacije kamatnih stopa, omogućuje se otvaranje dioničkih društava, drastično se smanjuju carine, itd. Jedan od najzaslužnijih političara za te reforme bio je ministar Johan August Gripenstedt.

U 50 godina, između 1860. i 1910. realni dohodak industrijskih radnika rastao je po stopi od 25% svako desetljeće, a očekivana životna dob se u tih 50 godina povećala za 12 godina. Ukupan realni dohodak se povećao za 170%, a sve to vrijeme razina državnog intervencionizma je bila minimalna. Na prijelazu stoljeća, udio državne potrošnje u švedskom  BDP-u je bio oko 6%. Liberalizam je u tih pedeset godina potpuno transformirao Švedsku (u to vrijeme Švedska je još u uniji s Norveškom).

Od vrlo regulirane i kontrolirane polu-feudalne ekonomije postali su otvoreno tržišno gospodarstvo s minimalnim regulacijama i državnim intervencionizmom. Ukidanje sustava gildi je dovelo do značajnog poboljšanja u proizvodnim procesima, kvaliteti, kreativnosti obrtnika i snižavanja cijena. Ubrzo stanovništvo u gradovima dobija uličnu rasvjetu, vodovod i kanalizaciju, i u to vrijeme nastaju neke poznate kompanije koje posluju i danas kao npr. Ericsson, AGA i Electrolux.

Kako to obično biva, s vremenom se pojavljuju i socijalistički oportunisti na političkoj sceni, dolazi do sve većih pritisaka raznih interesnih skupina za povećanjem državnih intervencija, liberali djelomično gube podršku u javnosti, međutim, sve do sredine 20. stoljeća Švedska ima još relativno ograničenu državnu potrošnju i uplitanje u gospodarstvo, te relativno niske poreze.

Primjerice, na ovoj tablici možemo vidjeti da je udio državne potrošnje u BDP-u 1938. u Švedskoj i Norveškoj bio oko 20%, u Danskoj ispod 17%. Za Finsku nema podataka, ali 1950. je iznosio 25%, dok danas sve te države osim Norveške imaju udio državne potrošnje u BDP-u preko 50%

Već 1950. godine Švedska je bila jedna od najbogatijih zemalja svijeta, a ukupno porezno opterećenje je bilo vrlo nisko, oko 19% BDP-a, i sve do 1965. nije bilo više od 30%. U to vrijeme dolazi do značajnog rasta državnog aparata, ali i dalje Švedska ima relativno deregulirano tržište, vrlo niske carine i omogućava mnoge porezne olakšice.

Do najvećeg rasta državne potrošnje dolazi između 1960. i 1980., kada se udio državne potrošnje u BDP-u udvostručio, s 31% na 60%, što je bilo popraćeno povećanjem poreza, najviše za vrijeme socijalista Olofa Palmea. Između 1970. i 1982. državna potrošnja raste po prosječnoj stopi od 6% godišnje, a udio zaposlenih u državnom sektoru raste s 20% na 33%.

Ubrzo dolazi do pada gospodarskog rasta osamdesetih, dolazi do devalvacija valute, pada zaposlenosti, i švedske krize 1990-ih u kojoj stopa nezaposlenosti prelazi 10% u najgorim godinama. Između 1950. i 1990. nije uopće došlo do neto povećanja zaposlenosti u privatnom sektoru za niti jedno mjesto, dok se broj zaposlenih u državnom sektoru znatno povećao, a između 1975. i 1985. udio javnog duga u BDP se učetverostručio, i u 1985. je samo plaćanje kamata na nacionalni dug iznosilo 29% BDP-a. 1993. godine javni dug je prelazio 70% BDP-a, dok je proračunski deficit bio 13% BDP-a. Krajem osamdesetih dolazi do kreditne ekspanzije i do inflacije (službene brojke su 5-10% godišnje u tom periodu), volumen odobrenih kredita se povećava za preko 100% između 1985. i 1989. (odakle je taj novac došao?)

Na grafikonu ispod prikazan je trend stvaranja novih poslova od 1981. do 2003. Kao što vidimo, u Švedskoj i Finskoj zaposlenost je na istom nivou, u Danskoj je došlo do malog povećanja (uglavnom zbog fleksibilnijeg zakona o radu i restrikcijama u socijalnim davanjima), a u “neoliberalnoj” Irskoj imamo povećanje od preko 50%.

U tom periodu najviše su oštećena mala i srednja poduzeća. Visoki porezi i regulacije su otežavali otvaranje novih poslova i inovacije, dok su velike korporacije s velikim ekonomijama opsega lakše prevaljive te prepreke. U 2000. godini, od 50 najvećih švedskih kompanija, samo je jedna bila osnovana nakon 1970., odnosno gotovo sve su bile još iz vremena liberalnog perioda švedske ekonomije.

Između 1975. i 2000. BDP po glavi stanovnika u SAD je porastao 72%, u zapadnoj Europi 64%, dok u Švedskoj svega 43%. Da je švedska imala rast BDP-a po istoj stopi kao prosjek OECD-a od 1970., u 2002. bi svako kućanstvo bilo bogatije za 2 700 dolara mjesečno.

Na gornjem grafikonu prikazane su prosječne stope gospodarskog rasta OECD zemalja između 1960. i 1996. s obzirom na razinu državne potrošnje. Iz grafikona je vrlo jasna korelacija između gospodarskog rasta i veličine državnog aparata.

Na donjem grafikonu (izvor) prikazano je kretanje švedskog BDP-a po stanovniku usklađenog za kupovnu moć, u odnosu na prosjek OECD-a od 1950. do 2004., a može se jasno uočiti znatan pad od početka šezdesetih godina, i blagi rast nakon djelomične liberalizacije devedesetih.

U tablici ispod prikazane su prosječne godišnje stope rasta odabranih zemalja ukupno i per capita u određenim periodima. Vidimo da je Švedska krajem 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća bilježila čak jači gospodarski rast od Velike Britanije i Njemačke, te neznatno slabiji od SAD-a, da bi između 1950. i 1977. došlo do značajnog usporavanja rasta švedskog gospodarstva, upravo u ono vrijeme kada dolazi po velikog povećanja državne potrošnje i poreznog opterećenja.

Šveđani su se od te krize devedesetih donekle oporavili upravo liberalizacijom tržišta i smanjenjem državnog aparata. Došlo je do porezne reforme, mnogi porezi su smanjeni (najviša marginalna stopa poreza na prihod je do 1990. bila ogromnih 90%, dok je do danas spuštena na 56,5%), a neki ukinuti (kao npr. porezi na nasljedstvo i darove), ukinute su sve subvencije u poljoprivredi, većina javnih poduzeća je privatizirana (čak djelomično i školstvo, zdravstvo, te mirovinsko osiguranje), industrije su deregulirane, a državna potrošnja je smanjena, kao i socijalna davanja. Od 1993. godine, udio državne potrošnje u švedskom BDP je smanjen sa 67% na 49% u 2013. U isto vrijeme su i ostale skandinavske zemlje provele rezove u državnoj potrošnji (najmanje je državnu potrošnju smanjila Danska, za 10 postotnih poena).

Na donjem grafikonu prikazan je švedski BDP po stanovniku u odnosu na američki prije i nakon tržišnih reformi početkom devedesetih:

Ukratko, Švedska (a ni ostale skandinavske zemlje) se nije obogatila zbog socijalističkih politika, nego usprkos njima. Švedska se obogatila jer je jedan dugi period kroz povijest, oko sto godina, imala prilično liberalne ekonomske politike, bila je tržišno orijentirana, imala mali ograničeni državni aparat, slobodnu trgovinu s inozemstvom, niske poreze i regulacije, i u tom periodu Šveđani proživljavaju nezapamćen gospodarski rast, dolazi do ogromnog rasta životnog standarda i realnog dohotka stanovništva, te Švedska postaje jedna od najbogatijih zemalja svijeta.

Upravo zbog takvih tržišno liberalnih politika koje su Šveđanima omogućile zavidan prosperitet, švedska država si je mogla priuštiti takvu rastrošnost u socijal-demokratskoj fazi, međutim, to ih je brzo koštalo, i koštat će ih opet, ako nastave s takvim politikama. Povećanje državne potrošnje, poreznog opterećenja i državnog intervencionizma u drugoj polovici 20. stoljeća uzrokovalo je značajan pad standarda u skandinavskim zemljama, smanjenje zaposlenosti, te visoku inflaciju i krizu devedesetih koja je prisilila državne vlasti da malo popuste u svojim apetitima, te je došlo do rezova u državnoj potrošnji i porezima, i do liberalizacije nekih industrija, što je omogućilo i izlazak iz krize.

Švedski ekonomist Assar Lindbeck je tako podijelio povijest švedske ekonomije u tri epohe: faza slobodnog tržišta (1870.-1970.), faza intervencionizma (1970.-1990.), te faza djelomične liberalizacije (1990. do danas).

Također, valja napomenuti kako je Švedska bila neutralna u oba svjetska rata u 20. stoljeću, te je tako bila pošteđena štetnih posljedica ratnih razaranja i njena infrastruktura je ostala netaknuta. Doduše, Danska i Norveška su bile tijekom Drugog svjetska rata pod nacističkom okupacijom, a Finci su vodili iscrpljujući obrambeni rat protiv Sovjeta. Međutim, jedna Zapadna Njemačka je u dva svjetska rata bila gotovo potpuno uništena i nakon 1945. krenula praktički od nule, a u svega par desetljeća je dostignula švedski standard, i to pod vodstvom “neoliberala” Adenauera i Erharda. Neki neupućeni socijalisti će njemački boom pripisivati Marshallovom planu što je prilično smiješno s obzirom da je Jugoslavija po glavi stanovnika primila oko 11 puta veći iznos za reparacije nakon rata, pa je svejedno jugoslavenski standard bio drastično lošiji od zapadno-njemačkog.

Za detaljnije o ekonomskoj povijesti Švedske, ali i još mnogo više, preporučam odličan esej Johana Norberga How Laissez-Faire Made Sweden Rich, dostupan ovdje, i rad Assara Lindbecka Three Swedish Models, dostupan ovdje.

Ekonomska sloboda

Razina socijalizma i intervencionizma u skandinavskim ekonomijama je često pomalo preuveličana u usporedbi s ostatkom svijeta.

Da, skandinavske države imaju mnoge karakteristike socijalističkih politika, poput visokog progresivnog oporezivanja, politika redistribucije dohotka, velike državne potrošnje i sl. Međutim, koliko je to u usporedbi s ostalim državama?

Hmm, pa i ne baš toliko loše. Pogledamo li malo bolje, skandinavske ekonomije su ekonomski relativno slobodne, usprkos visokim porezima i socijalnim programima. Složenost birokracije, regulacije, barijere u pokretanju i obavljanju biznisa, te protekcionizam su na vrlo niskim razinama.

Da se razumijemo, skandinavske države u apsolutnom smislu jesu vrlo intervencionističke, provode vrlo destruktivne socijalističke politike i izrazito su neslobodne ekonomije. Ali, u relativnom smislu, u odnosu na ostatak svijeta, su čak među slobodnijima, tj. manje represivnim, što ustvari najviše govori o tome kako se cijela paradigma na svjetskoj razini pomaknula u krivom smjeru.

U Švedskoj je PDV, ovisno o vrsti proizvoda 25, 12 ili 6%. U Norveškoj slično tako, iznosi 25, 15 ili 8%. U Finskoj je 24% (na hranu 14%, a na smještaj i kulturu 10%), a u Danskoj 25%. Znači, praktički jednako kao i u Hrvatskoj, među najvišim stopama u svijetu.

Također, sve skandinavske zemlje imaju i vrlo progresivno oporezivanje dohotka, kao i velik udio države potrošnje u BDP-u (u Danskoj, Finskoj i Švedskoj prelazi 50%).

No, unatoč svemu tome, ako pogledamo Heritageov indeks ekonomskih sloboda za 2014., sve skandinavske zemlje su među tridesetak najslobodnijih u svijetu: Danska je na visokom 10. mjestu, Finska na 19. mjestu, Švedska na 20., a Norveška na 32. Usporedbe radi, Hrvatska je 87. mjestu, Srbija na 95., a SAD na 12. mjestu.

Dakle, jedna Danska s ogromnim udjelom državne potrošnje u BDP-u, te izrazito visokim PDV-om i porezom na dohodak, je među 10 najslobodnijih ekonomija svijeta (čak je ocijenjena bolje nego SAD u 2014.), a to puno više govori o tome kako je ekonomska sloboda u cijelom svijetu na tragično niskim razinama.

Po komponenti business freedom u tom indeksu, na skali od 1 do 100, sve skandinavske zemlje su pri vrhu: Danska je na 98.1 (2. na listi), Finska na 93.6 (7. mjesto), Švedska na 91.1 (11 .mjesto), Norveška na 90.9 (12. mjesto), dok je Hrvatska na 61.4, a, primjerice, SAD na 89.2 (da, “socijalistički” Skandinavci su bolje ocijenjeni po slobodi biznisa od “kapitalističke” Amerike).

Pogledamo li indeks jednostavnosti obavljanja biznisa (ease of doing business) Svjetske Banke koji uključuje elemente poput volumena birokracije, troškova i vremena za pokretanje i registraciju biznisa, visine poreza, zaštite vlasničkih prava, uvoznih i izvoznih barijera i sl., vidimo da su i tu skandinavske zemlje među najpovoljnijima: Danska je na 5. mjestu, Norveška na 9., Finska na 12., a Švedska na 14. Usporedbe radi, Hrvatska je 89. mjestu.

Danska, primjerice, ima najliberalnije tržište rada u Europi i jedan od najfleksibilnijih zakona o radu koji omogućava vrlo lako zapošljavanje i otpuštanje, vrlo fleksibilno radno vrijeme, nema restrikcija za noćni rad niti rad nedjeljom.

Također, niti jedna od skandinavskih zemalja nema zakonski određenu minimalnu plaću.

Sve u svemu, skandinavske države svakako imaju ogromne poreze i destruktivnu redistribucijsku politiku, ali su u nekim drugim segmentima regulacija poslovanja i zapošljavanja puno ekonomski liberalniji u odnosu na druge, stoga je neutemeljeno njihov uspjeh pripisivati socijalističkim politikama. Naprotiv, one su uspjele usprkos socijalističkim politikama, a zahvaljujući onim tržišno liberalnim.

Posljedice socijalne države

Ono što mnogi simpatizeri skandinavskog modela također zanemaruju jest dugoročni utjecaj welfare politika na produktivnost stanovništva i druge neželjene posljedice. Općenito, svako državno financiranje nezaposlenih umanjuje kod pojedinaca motivaciju za radom. Svaki dio dohotka koji se oduzme realnom sektoru da bi se dao nezaposlenima, povećava trošak proizvodnje i smanjuje trošak nerada. Što je taj dio veći, jasno, manji je pritisak na nezaposleni dio stanovništva da se aktivira u produktivnom sektoru. Zašto raditi za 4000 kuna, ako se može ne raditi za 2000? Na taj način, politika redistribucije potiče letargiju i nezaposlenost, a destimulira radišnost i produktivnost. U dugom roku vodi potpunoj dekadenciji društva, a tih destruktivnih učinaka nisu pošteđeni ni Skandinavci.

Kako nam Per Bylund objašnjava ovdje, nekad su indvidualizam i samostalnost bile ključne značajke skandinavskog mentaliteta. Biti Šveđanin značilo je voditi brigu o sebi, zarađivati za sebe, ne ovisiti o drugima i ne biti nikome na grbači. I upravo takav mentalitet im je omogućio da od jedne od najsiromašnijih europskih zemalja postanu jedna od najbogatijih u manje od sto godina. Biti u mogućnosti brinuti se za sebe i svoju obitelj je bila stvar ponosa, dok je traženje pomoći od drugih bilo sramota, no to ne znači da nisu bili voljni pomagati jedni drugima kada je bilo potrebno. Puno prije razvoja socijalne države, postojale su lokalne privatne organizacije za financijsko pomaganje i zdravstvenu zaštitu onima koji su u nevolji.

Međutim, stvari su se s vremenom promijenile. Institucionaliziranjem sustava socijalne skrbi, centralna država je postala primarni organ pružatelja socijalne pomoći nezaposlenima i time preuzela ulogu dobrovoljnih humanitarnih organizacija i vjerskih institucija.

Širenje socijalnih politika (i općenito državne potrošnje) u skandinavskim zemljama uzrokovalo je i promjene u samom mentalitetu stanovništva. Pojedinci su počeli plodove nečijeg tuđeg rada pomalo shvaćati zdravo za gotovo, kao neko neotuđivo pravo. Naravno, u tom procesu svakako da je imala značajnog utjecaja i državna propaganda kroz obavezno (i uglavnom državno) školstvo, a to je u konačnici rezultiralo još većim pritiscima za što više progresivnijih politika i stvaranjem generacija i generacija ljudi koji su se navukli na ovisnost o državnom aparatu.

Došlo je potpune promjene paradigme u društvenom mentalitetu, u osjećaju za odgovornost, a time i u političkoj sferi.  Sve više birača počelo je zahtjevati još više socijalnih benefita, još više državnih programa, što je i dovelo do rastućih poreza i ogromnog povećanja državne potrošnje u drugoj polovici 20. stoljeća za vrijeme socijal-demokratske vlasti.

Bylund nam lijepo sažima “logiku” iza tih principa politika socijalne države:

The “welfare logic” vindicating such preposterous demands goes something like this. The premise is that every individual has a right to a good life. It can be concluded that a good life is made through not having to worry about material wealth, and thus having welfare benefits and gaining financial “independence” is essential. Financial independence, in turn, requires a high-status, high-salary, and not-too-demanding job; a good job is thus an inferred human right. The people who currently have the jobs literally occupy the positions and are therefore in the way — each and every one of them violates my right to that job. This makes anyone who has a good job a rights-violator and therefore criminal.

Zdravi razum je zamijenilo dogmatsko vjerovanje u Državu Dadilju od kolijevke do groba. Osjećaj za osobnu odgovornost je zamijenila ideologija prirodnih prava na ovisnost o drugima. Načelo slobode od prisile je zamijenjeno konceptom slobode od odgovornosti.

Čak nam i danska socijal-demokratska političarka Karen Haekkerup priča:

In the past, people never asked for help unless they needed it. My grandmother was offered a pension and she was offended. She did not need it. But now people do not have that mentality. They think of these benefits as their rights.

Nadalje, državno preuzimanje skrbi za socijalne slučajeve, te starije i nemoćne, dovelo je do potpune deformacije osjećaja za solidarnost kod pojedinaca. Mlađe generacije sve manje osjećaju ikakvu odgovornost za brigu o starijima, dok sve više pripadnika starije generacije provodi starost usamljeno i u depresiji.

Danas ljudi očekuju da će država voditi brigu o tome. Istovremeno, roditelji koji imaju problema s odgojem djece očekuju da ih se oslobodi njihove odgovornost, a da brigu za djecu preuzme država sa svojim odgojno-obrazovnih aparatom. I sve su to logične implikacije širenja programa socijalne države. Socijalna država uništava osjećaj za odgovornost i solidarnost, smanjuje motivaciju za radom i kreativnošću, a potiče lijenost i nerad, te stvara generacije neodgovornih, nezrelih, razmaženih i ovisnih pojedinaca.

Vjerojatno arhitekti socijalne države nisu imali u planu moguće promjene u mentalitetu i društvenom moralo do kojih će dovesti socijalne politike. Možda su stvarno samo htjeli svima omogućiti socijalnu sigurnost, nekakav sustav u kojem će i oni koji su nesposobni za samostalan rad biti u mogućnosti živjeti dostojnim životom. Ipak, eksperiment je bio promašaj, doživio je bumerang. Ljudi ipak nisu protoni, nego svjesna bića koja djeluju s ciljem, i ne mogu biti podložni socijalnom eksperimentiranju koje pretpostavlja ceteris paribus uvjete. U stvarnosti, ceteris paribus uvjeti ne postoje, a ljudsko djelovanje se prilagođava promjenama u vanjskim poticajima (incentives).

Ovaj popularni članak iz New York Timesa od prošle godine je prenio priče dva socijalna slučaja iz Danske koji više od desetljeća uživaju benefite socijalne države. Prvi je slučaj samohrane 36-godišnje majke koja od šesnaeste godine živi na socijalnim plaćanjima u iznosu od 2700 dolara, što je tri puta više od prosječne hrvatske neto plaće. Drugi je slučaj izvjesnog Roberta Nielsena, 45-godišnjaka koji se hvali kako je od 2001. na socijali i da nema namjeru tražiti posao, jer mu je i ovako sasvim dobro. Čak je i vlasnik svog stana u kojem živi.

Da bude jasno, takve posljedice socijalnih politika ni slučajno nisu endemične za skandinavske zemlje. One su prisutne svugdje gdje se provode, one su nužna posljedica državnog poticanja nerada.

Još jedan zanimljiv pokazatelj pogrešnih podražaja koje šalju socijalne politike jest trend povećanja stope invaliditeta. U 2007. godini Švedska je imala najvišu stopu invaliditeta u svijetu. U 2008. godini, među četiri OECD zemlje s najvišom stopom primatelja socijalnih benefita na temelju invalidnine su čak tri skandinavske (Švedska na drugom mjestu, Norveška na trećem, Finska na četvrtom) sa stopom od oko 10%, dok je OECD prosjek bio 5,7%.

Danska je također bila iznad prosjeka, na sedmom mjestu. Naravno, nisu Skandinavci u stvarnosti nadprosječno invalidi, dapače, čovjek bi očekivao od kršnih i otpornih Vikinga zapravo iznadprosječnu radnu sposobnost. Vjerojatniji razlog visokom broju prijavljenih invalida su relativno visoka državna davanja za invaliditet, što je poticaj i onima fizički sposobnima da se predstavljaju kao invalidi i tako zloupotrebljavaju državne benefite. Državna potrošnja na bolovanja i invalidninu u Švedskoj iznose oko 3,6% BDP-a, dok je OECD prosjek na oko 1,9% BDP-a.

U 2007. godini, primjerice, Šveđani su prema podacima WHO-a bili među najzdravijim narodom na svijetu, a 13% ih je primalo neki oblik državne naknade za invaliditet, radnu nesposobnost ili bolovanja, što je tada bila najviša stopa na svijetu. Mnogi ekonomisti i liječnici za to krive upravo vrlo labave socijalne politike, niske kriterije za uključivanje u programe pomoći, te vrlo slabo kontroliranje individualnih slučajeva. Tijekom nogometnog svjetskog prvenstva 2006. broj bolovanja među muškarcima u Švedskoj je porastao za čak 55%.

Također, velikodušne socijalne politike u Skandinaviju privlače velik broj imigranata iz siromašnijih zemalja i to često iz onih kultura koje nisu baš kompatibilne sa zapadnom civilizacijom (pa su tako ti imigranti i najčešći počinitelji kriminalnih djela). Dobar dio tih imigranata, ako ne većina, se nikad ne zaposli, već živi od socijalnih primanja, koristi usluge socijalne države poput zdravstva i školstva za djecu, a kada dobiju državljanstvo, u pravilu glasaju za političare koje im nude još više politika redistribucije i benefita socijalne države. U 2011. godini u Švedskoj, čak 60% socijalnih davanja je otpalo na imigrante, koji čine oko 14% stanovništva.

Na kraju se postavlja pitanje …  da li je ipak kapitalizam bolji?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(index, youtube.com/uredio: nsp)

Umjesto za hranu, Hrvati plaćaju račune. Ulaskom Hrvatske u EU nakon 23 godina uništen je tisućuljetni san o samostalnosti i neovisnosti. Hrvatska se još jednom pokazala da ne zna voditi svoju zemlju zbog mentaliteta, već da je jako dobar sluga.

Od 3,6 milijuna stanovnika starijih od 15 godina u Hrvatskoj je zaposleno njih 41,4 posto, nezaposlenih je 8 posto, dok je najveći udio neaktivnih osoba i iznosi 50,5 posto, pokazuju podaci iz Popisa stanovništva provedenog 2011. godine, koje je danas objavio Državni zavod za statistiku (DZS).

Prema tim podacima, Hrvatska ima ukupno 4.284.889 stanovnika, od čega 3.632.461 osoba ulazi u kategoriju radno sposobnog stanovništva starijeg od 15 godina.

Nezaposlenim se osobama pak smatraju oni koji tada nisu obavljali nikakav posao, ali su četiri tjedna unazad aktivno tražili posao te bi u iduća dva tjedna započeli ponuđeni posao, a njih je ukupno 292.282 ili 8 posto.

Najviše je, 1.834.014 ili 50,5 posto njih bilo neaktivno, a ponajprije je riječ o umirovljenicima (58 posto), učenicima i studentima (18 posto), osobama koje se bave obvezama u kućanstvu (12 posto) te ostalim neaktivnim osobama (12 posto), za koje se može nazvati obeshrabrenim radnicima.

Prema podacima, oko trećine stanovnika u Hrvatskoj, odnosno njih 1.397.825 ili 32,6 posto, živi od prihoda od stalnog rada, a njih više milijun ili 25,6 posto živi od starosnih i ostalih mirovina. Nezaposlenost mladih do 25 godina iznosti oko 55%, u razini s Grčkom i Španjolskom.

JAVNI DUG ĆE DO KRAJA 2014. PREMAŠITI 85 POSTO BDP-a Zadužili smo svako dijete za 265.000 kuna, a tek do prije par godina je dug po osobi bio 64.000 kuna! Kako to?

U stručnim teorijskim tumačenjima javnog duga može se, između ostaloga, pročitati i ovo upozorenje: javni dug dugoročno djeluje na akumulaciju i potrošnju budućih naraštaja jer teret opslužvanja duga smanjuje mogućnost potrošnje stanovništva. Što to znači u praksi, konkretno u Hrvatskoj, čiji je javni dug na kraju 2013. godine, prema procjeni Hrvatske narodne banke, bio 213 milijardi kuna?

U Hrvatskoj danas živi oko 800 tisuća djece i mladih, dakle osoba mlađih od 18 godina, onog budućeg naraštaja koji će nositi teret vraćanja javnog duga. Računica je jednostavna: svako to dijete već je sada zaduženo za 265 tisuća kuna. Iako ga nitko nije ništa pitao – jer mlađi od 18 godina ne glasuju na izborima pa nisu mogli ni odlučivati o odabiru vlasti – svako to dijete morat će u budućnosti plaćati veće poreze i više svog novca davati državi, a manje ga trošiti na sebe, da bi se taj golemi javni dug mogao vratiti.

Duboko u crvenom

Ekonomska teorija nadalje kaže da veliki vanjski dug smanjuje gospodarski rast jer umjesto akumulacije privatnog kapitala dolazi do akumulacije državnog duga. U trenutku prodaje državnih obveznica (čime se država zadužuje) štednja stanovništva se premješta: umjesto da se ulaže u kuće, dionice ili obveznice tvrtki, štednja odlazi u državne obveznice.

Kako je Hrvatska uopće došla do 213 milijardi kuna javnog duga koji čini 64 posto BDP-a? Prije nego što rekapituliramo gomilanje duga, podsjetimo da je 60% posto BDP-a svojevrsna crvena linija: kada javni dug preskoči tu liniju, smatra se da država ulazi u dužničke probleme. U posljednjih pet kriznih godina povećan je javni dug u svim članicama EU, osim u Mađarskoj i Švedskoj. Podaci Eurostata govore da je ukupni javni dug zemalja EU povećan sa 74 posto na preko 85 posto BDP-a.

No, velike su razlike u zaduženosti među članicma EU. Najveći javni dug u odnosu na BDP ima Grčka, čak 157 posto, dok su Estonija, Luksemburg i Bugarska zadužne za manje od 25 posto BDP-a. Hrvatska je u godinama krize drastično povećala javni dug, gotovo ga udvostručila.

EKSPLOZIJA OVRHA U 2013. Broj oduzetih nekretnina u sedam godina povećao se čak 20 puta!

Šokantan skok ovrha u 2013.: od 1. siječnja do 10. prosinca ukupno je dužnicima oduzeto 6488 nekretnina, 1643 više nego cijele 2012.

“Do prije deset dana razmišljali smo o tome da si zavežemo cigle za noge i skočimo u Savu. Iz stana smo trebali biti izbačeni 15. prosinca, ali nam je banka dala vremena do 25. prosinca. Točno do Božića. A onda… Ne znam.” – na rubu plača ispričala nam je žena u ranim tridesetim godinama koja sa zaručnikom živi u stanu za čiju su kupnju 2007. digli kredit u Zagrebačkoj banci. Rata 3000 kuna na 30 godina.

Život joj se pretvorio u pakao, a kako bi od svoje životne drame zaštitila zdravlje roditelja, inzistirala je da joj ne otkrijemo identitet (podaci poznati redakciji).

Tata je prije nekoliko mjeseci doživio infarkt, a majka dobila rak. Samo zbog njih, nemojte mi objaviti ime – zamolila je.

Kad je prije četiri godine ta mlada medicinska sestra zajedno sa zaručnikom kupila stan na kredit, sve se činilo idealnim. Imali su posao, svaki prosječnu plaću od 5500 do 6000 kuna. A onda se sve počelo urušavati.

Ove godine probijen je crni rekord ovrha: samo do 10. prosinca, građanima je ovrhom oduzeto 6488 nekretnina, što je 1643 više nego cijele 2012.! Tada ih je oduzeto 4845.

Dakle, u prosjeku je svakoga dana tijekom ove godine, do 10. prosinca, bez krova nad glavom zbog dugova ostalo 18 obitelji ili pojedinaca. Udio tvrtki je zanemarivih 10 posto.

Šokira činjenica da toliki skok broja ovrha u jednoj godini nije zabilježen od početka ekonomske krize!

Te 2008. zbog dugova je oduzeto 2106 nekretnina, a iduće godine 2579. U vrijeme kada se recesija razmahala do te mjere da su građani ubrzano počeli tonuti u minuse i prestali plaćati kredite zbog masovnih otkaza i smanjenja plaća, 2010. oduzeta su 3664 stana, kuće, vikendice, zemljišta…

Zatim je 2011. pukao balon s kreditima u švicarskim francima. Rate kredita rasle su i do 300 posto. Postalo je nezidrživo, a ništa bolje nije bilo ni prošle godine. Unatoč tome, 2011. je ovršeno 4266 nekretnina, a prošle godine “samo” petstotinjak više.
Siromasi i beskućnici

Ako se usporedi stanje od početka krize 2008. s prvih 11 mjeseci 2013., broj ovrha povećao se trostruko, a od 2006. do danas više od 20 puta!

Pogledaju li se najnoviji podaci Fine, ovogodišnja rekordna brojka oduzetih nekretnina ne začuđuje: u blokadi je u rujnu bilo 281.571 građanin s ukupnim dugom od čak 22 milijarde kuna.

Prema podacima HNB-a, od 1. siječnja do 30. rujna 2013., dakle u samo devet mjeseci, nenaplativa kreditna zaduženja građana povećala su se za 1,33 milijarde kuna u odnosu na cijelu 2012.

Straši podatak da se u čak 90 posto slučajeva ovrha provodi nad običnim građanima, a ne nad tvrtkama. To su ljudi iz srednjeg sloja koje je galopirajuća kriza pretvorila u siromahe i beskućnike.

“U najvećem broju slučajeva ovrhovoditelji su financijske institucije, ponajprije banke, kartičarske kuće, osiguravajuća društva i štedno-kreditne zadruge, zatim fizičke osobe te državne institucije”, stoji u najnovijem broju biltena Zane koji objavljuje Zagrebačka banka.

Banke uobičajeno ne žele otkriti koliko su nekretnina dobile ovrhama. Sve veće banke odgovorile su nam da je broj naplata dugovanja ovrhama nad nekretninama mali, unatoč rastu nenaplativih kredita.

ALARMANTNI PODACI Hrvatska na prvom mjestu u Europi po broju mrtvih u nesrećama!

Hrvatska je po smrtnosti od raka osoba starijih od 65 godina među najgorim zemljama EU-a. Točnije, drži drugo mjesto sa 1937 umrlih muškaraca na 100.000 stanovnika odmah iza Estonije, a kad je riječ o ženama situacija je nešto bolja je od raka umire 913 žena na spomenuti broj stanovnika što Hrvatsku smješta na četvrto mjesto.

Pokazuju to rezultati Eurostata, službenog statističkog izvješća EU-a o smrtnosti starijih od 65 godina. Po umrlim muškarcima od infarkta na trećem smo mjestu iza Rumunjske i Finske i bilježimo 588 umrlih na 100.000 stanovnika. Smrtnost žena od srčanog udara je 328 na 100.000 a najgore su Malta s 455 i Rumunjska s 412 umrlih žena.

Zanimljivo je da Francuska i dalje drži drugo ali pozitivno mjesto s brojem umrlih od infarkta . Začudno, na 100.000 Francuza od srčanog udara umire samo njih 168, a Francuskinja 85. Od Francuza je bolji samo mali Lihenštajn s 80 umrlih muškaraca i 41 ženom na 100.000 stanovnika ali u toj državi ukupno živi samo 33.000 stanovnika.

Neslavno prvo i drugo mjesto po umrlima u raznim nesrećama u EU-u drže Slovenija i Hrvatska. Tako u Sloveniji na 100.000stanovnika u nesrećama umire 240 Slovenca i 143 Slovenki, te 226 Hrvata i 182 Hrvatice starije od 65 godina.

Grci i Hrvati najlošije su vodili ekonomiju u doba krize!

POLJSKA  Gazeta Prawna izračunala je kumulativni tijek BDP-a od 2007. godine do danas u državama članicama EU. Prema tom izračunu, odnosno padu BDP-a od 9,6 posto Hrvatska je druga najgora zemlja u Europskoj uniji, a lošije su gospodarstvo vodili su samo Grci koji imaju pad od 23,4 posto!

Grčka će se izvlačiti iz krize desetljeće, a Talijani, Irci i Španjolci 3 do 4 godine

Poljaci su ostvarili najveći rast od 2007. godine do danas i to u razini od 19.7 posto. Ta je zemlja poznata i po tome što za vrijeme krize nije pala u recesiju. Slovaci su na 11,4 posto, a Njemačka je na stabilnih 4,2 posto. U rangu Hrvatske je Italija s padom od 8,5 posto, Portugal s padom od 7.1 posto te Irska s padom 6,7 posto.

Poljaci tvrde da će zemlje poput Italije, Irske i Španjolske doći na razinu iz 2007. godine za najmanje 3 do 4 godine. Grci će na tu razinu prije krize doći za najmanje desetljeće, dok se Hrvatsku  nisu usudili prognozirati.

Tablica je napravljena na način da se kao polazni BDP uzeo onaj iz posljednje godine prije krize a to je 2007. godina. Taj BDP usporedio se s projiciranom MMF vrijednošću BDP-a za tekuću godinu, a uzela se u obzir i razina inflacije.

DEPRESIVNA NACIJA? Hrvatska u svjetskom vrhu po broju stanovnika s depresijom

Prema najnovijem istraživanju koje je objavilo australsko Sveučilište u Queenslandu, Hrvatska se našla među zemljama s najvećom stopom depresije.

Studija koja je objavljena u časopisu PLOS Medicine iskoristila je podatke o rasprostranjenosti, učestalosti i trajanju depresije. Globalno, rezultati su pokazali da je depresija drugi vodeći zdravsvteni problem koji uzrokuje nesposobnost, a dijagnosticirana je u samo malo iznad četiri posto svjetske populacije.

Mapa pokazuje koliko stanovnika u svakoj pojedinoj zemlji koja je obuhvaćena istraživanjem ima dijagnozu kliničke depresije.

Prema njoj se vidi da Hrvatska spada u sami svjetski vrh jer 7% posto stanovnika ima postavljenu dijagnozu.

‘NAMA JE DOMOVINSKI RAT JOŠ UVIJEK VAŽNIJI OD EKONOMIJE!’ Znanstvenik sa Cambridgea Josip Glaurdić

Naše istraživanje pokazuje da na to za koga će tko glasati najviše utječe iskustvo s početka 90-ih godina

Hrvatsko društvo vrlo je podijeljeno i rastrzano po povijesno-ideološkim i svjetonazorskim osnovama, što je ponukalo Josipa Glaurdića sa Sveučilišta u Cambridgeu te Vuka Vukovića sa Zagrebačke škole ekonomije i managementa da istraže razloge i takvih političkih podjela, odnosno rascjepa, u Hrvatskoj.

Posebno smo bili zainteresirani za usporedbu u kojoj mjeri je obrazac glasačkog izbora uvjetovan recentnom prošlošću, a u kojoj je uvjetovan gospodarskom izvedbom stranaka na vlasti – kaže nam Glaurdić.

Očekivali smo i nadali se kako će utjecaj recentne prošlosti s protekom vremena blijediti, dok će utjecaj gospodarske izvedbe postajati sve snažnijim. Kako bi veza između društva i političkog sustava funkcionirala na pravi način, potrebno je da glasači na vlast biraju sposobne, odnosno da barem s vlasti zbacuju nesposobne. Dakle, željeli smo ustanoviti funkcionira li ta veza u Hrvatskoj – ističe Glaurdić.

Izvor koji smo koristili za naše analize jest baza podataka koju smo sami izgradili koristeći podatke niza državnih institucija o populaciji svih hrvatskih gradova i općina za period od 1999. do danas. Od glasačkog izbora, preko nezaposlenosti, plaća i mirovina, pa sve do obrazovanosti, aktivnosti, starosti, veličine naselja i slično.

Što je najvažnije, naša analiza također uključuje izloženost grada ili općine ratnim stradanjima u Domovinskom ratu. Kao aproksimaciju izloženosti zajednice ratnim stradanjima koristimo udio invalida Domovinskog rata u populaciji. Važno je pripomenuti kako tu koristimo podatke o invalidima koje je fizički popisao Državni zavod za statistiku 2001. godine, a ne kasnije podatke HZMO-a. O nedostatcima te varijable dalo bi se raspravljati, no čim pogledate kartu Hrvatske s tim brojkama – intuitivno vidite da je korisna jer udio invalida Domovinskog rata u populaciji vrlo vjerno prati liniju fronte.

OTETA BUDUĆNOST VELIKA ANALIZA: ŽIVOT U HRVATSKOJ 2021. Što nas čeka ako se odmah ne promijenimo

 Hrvatska je u proljeće 2011. godine bila država starih ljudi, sa sve manje djece…

Hrvatska je u proljeće 2011. godine bila država starih ljudi, sa sve manje djece, sa samo 41 posto radno aktivnih koji doista i rade, s tek 19 posto visokoobrazovanih, s rastućom nezaposlenošću i sve većim brojem umirovljenika.

Podaci iz Popisa stanovništva, koji odražavaju stanje države iz ožujka 2011., nisu dali povod optimizmu. Međutim, ono što će pokazati podaci za sedam godina, kad bi se trebao provesti novi popis, bit će kudikamo gori – ne budu li u tom razdoblju provedene ozbiljne, pa i skupe reforme, prvenstveno na području obiteljske i pronatalitetne politike te području skrbi o starijim osobama.

Vitalne statistike

Jer, na osnovi kvalificiranih procjena temeljenih na popisnim podacima te na ekstrapolaciji trendova iz vitalne statistike, s priličnom sigurnošću možemo tvrditi da će nas 2021. godine biti oko 120.000 manje nego danas. Prema dobnim skupinama, značajno će se smanjiti populacija mlađa od 30 godina, a bitno će narasti ona starija od 65 godina. Najveći porast bit će među osobama starijim od 80 godina, kojih će biti čak 40 posto (ili oko 70.000) više nego danas.

Istodobno, i dalje će opadati broj rođene djece, a rasti broj žena koje tijekom života neće rađati. Prema procjenama, čak svaka četvrta žena koja će te 2021. godine imati između 35 i 39 godina bit će nerotkinja. Broj novorođene djece, po sadašnjim pokazateljima, sigurno će pasti ispod 40.000 godišnje. Ta psihološka barijera od 40.000 u povijesti je probijena samo jednom, tijekom 2003., kad je rođeno 39.668 djece, a takav pad smatra se izravnom posljedicom tadašnje odluke da se bitno snize porodiljne naknade.

I sa sadašnjim brojem novorođene djece (2012. rođeno je 41.771 dijete) Hrvatska je u negativnom demografskom saldu, jer godišnje umre oko 10.000 ljudi više nego što ih se rodi. Tijekom 2021. godine taj će odnos biti još lošiji – prema objektivnim procjenama, rodit će se tek nešto više od 38.000 djece, a umrijet će 51.000 ljudi.

Najbrojnija dobna skupina u hrvatskoj populaciji u vrijeme sljedećeg Popisa stanovništva bit će ljudi u 60-im godinama. Dakle, neizbježno će se nastaviti proces demografskog starenja koji traje već duže vrijeme. Hrvatska je zemlja vrlo niskog fertiliteta, odnosno žena reproduktivne dobi rađa manje od 1,5 djeteta. A takva kombinacija kontinuiranog vrlo niskog fertiliteta i stare populacije čini demografski oporavak Hrvatske gotovo nemogućom misijom.

U proljeće 2011. godine prosječni je Hrvat imao 42 godine, što je 11 više nego sredinom prošlog stoljeća. Hrvatska je tako ušla u krug zemalja čija je populacija u fazi duboke starosti. Za sedam godina ta će se starost populacije povećati za još dvije godine.

Posebice stari ženska populacija, čija bi starost mogla doseći 45 godina – rekao je dr. Čipin.

Život s roditeljima

Životni se vijek iz godine u godinu povećava te se očekuje da će dijete rođeno 2021. godine u Hrvatskoj doživjeti više od 80 godina – očekivana životna dob bit će 80 godina za dječake i 82,5 godina za djevojčice. Životni vijek i dalje će biti niži nego u najrazvijenijim europskim zemljama, poput Švicarske ili nordijskih zemalja, u kojima je ta razina već sada dosegnuta, no – prvenstveno zahvaljujući razvoju medicine i lakšim životnim uvjetima – život se u Hrvatskoj produžuje jednakim ritmom kao i u tim zemljama, odnosno oko 2,5 godina tijekom svakog desetljeća.

No, osim rastom očekivanog trajanja života, demografsko je starenje u velikoj mjeri rezultat i smanjenja broja živorođene djece posljednjih nekoliko desetljeća. U Hrvatskoj je dodatni problem što je uz demografsko starenje na djelu i depopulacija, odnosno pad broja stanovnika. Preokrenuti dvadesetogodišnji trend depopulacije potez je koji bi zasigurno usporio proces demografskog starenja, a nastavak depopulacije samo će ga dodatno ubrzati – objasnio je dr. Čipin.

Projekcije, međutim, pokazuju da bez ozbiljnih intervencija preokreta neće biti.

Tome pridonosi i činjenica da se mladi, kao i u većini južnoeuropskih zemalja, jako kasno sele od roditelja, kasno se osamostaljuju, a time sve kasnije stupaju u ozbiljne veze i sve kasnije imaju djecu. Sukladno tome, očekivani broj djece je, s obzirom na stariju dob prvorotkinja, manji. Trenutno u Hrvatskoj s roditeljima živi čak 26 posto mladih od 30 do 34 godine, a 2021. godine taj će udio narasti na 30 posto.

Pirova pobjeda

Hrvatska je po tom udjelu pri vrhu Europe, ako ne i na samom vrhu, osobito kad se radi o muškoj populaciji. Što je veći udio mladih koji žive s roditeljima, niži je fertilitet. Hrvatsko društvo prilično je familističko, obiteljske veze su jake, no sve je to svojevrsna pirova pobjeda kad to familističko društvo nije sposobno samo sebe barem jednostavno reproducirati. Kasni odlazak iz roditeljskog doma često rezultira neulaskom u brak ili izvanbračnu zajednicu te neimanjem djece. Premda po istraživanjima vrednota i želja većina kaže da žele brak i djecu, mnogima će to, kao što vidimo, ostati neispunjena želja – ustvrdio je dr. Ivan Čipin.

Starenje populacije i sve manji broj novorođene djece nužno dovodi do evidentnih financijskih problema i do neodrživosti pojedinih sustava, prije svega mirovinskog i zdravstvenog. Broj zaposlenih u sljedećih nekoliko godina, prema projekcijama temeljem popisnih podataka, past će sa sadašnjih 1,5 milijuna – što je već sada nedostatno za financiranje mirovinskog sustava – za dodatnih 90.000, a valja očekivati da će se broj umirovljenika povećati za najmanje 150.000.

Naime, najbrojnije hrvatske generacije rođene sredinom prošlog stoljeća sada dolaze u dob za umirovljenje, zbog čega se očekuje pojačani pritisak na mirovinski sustav. Istovremeno, u radno sposobnu dob dolazit će sve manje mladih jer odrastaju djeca rođena u godinama kad je broj novorođenih počeo rapidno padati. Iako se na prvi pogled čini da je – zbog visoke nezaposlenosti – dobro da nema priljeva na nova radna mjesta, analitičari upozoravaju da će se tržište rada uskoro boriti sa sasvim novim problemom – manjkom radne snage.

Pošto je većina kredita u Hrvatskoj u stranoj valuti, inflacija hrvatske valute se NEĆE desiti na klasičan način. Desit će se kroz poskupnjenje usluga i namirnica, a vaša penzija i plaća će svakim danom vrijediti sve manje i manje … Bilo kako bilo, grčevito se odupiremo svim snagama da ne odemo u krizu, ali na kraju ćemo završiti kao ekonomski najgora i najviše opljačkana zemlja u bivšoj Jugoslaviji.

ČITAJ VIŠE:

HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 9.dio – Budućnost je u Invalidima?!
Evo još malo pa će kriza, samo što nije: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 8.dio
Kod nas kao da nema krize: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 7.dio
MMF ulazi u HR: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 6.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 5.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 4.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 3.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 2.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI !
 
 
prenio: jutarnji.hr/uredio: nsp
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=16591"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Melissa Harris-Perry, američka spisateljica, politolog, televizijski voditelj i liberalni politički komentator s naglaskom na afro-američku politiku, najnovije govori o “štovateljima smrti” javno implicirajući da ona podržava ubojstvo živog novorođenog djeteta. Ona je promotor anti-ljudske Agende koja doslovno potiče druge da ubijaju vlastitu djecu.

Prema Harris-Perry, život počinje kada roditelji osjećaju da život počinje. A zajedno sa novom uvrnutom “etikom” argumentirane od radikalne ljevice, to može uključivati ​​mjeseci ili godinu nakon što se dijete rodi.

Zato moram prenesti ovaj članak na način da se odričemo odgovornosti: U ovom članku nije o pobačaju. Riječ je o ubojstvu djece nakon što su oni rođeni. Jer jednom kad se dijete rodi živo, prekinuti život više nije “izbor” … tu je ubojstvo prema svakoj pravnoj i moralnoj normi. Jer dok prijatelji pobačaja i neprijatelji mogu raspravljati o tome kada počinje život u maternici, nitko ne proturječi da je dijete rođeno živo, zapravo ŽIVO … zar ne?

Voditeljica televizijske kuće MSNBC Melissa Harris-Perry inzistira da život počinje tek kada roditelji imaju “osjećaj” da počinje!? Navodeći da odgovor uvelike ovisi o snažnim roditeljskim. Snažan osjećaj – ali nije znanost,” Harris-Perry je izjavila na nacionalnoj televiziji na čuđenje svih prisutnih, 21. srpnja u MSNBC show-u.

I u jednom potezu, ona je istodobno dopušta ubojstvo novorođenčadi (tj. “pobačaj poslije-rođenja “), dok napada znanost biologije koja nedvosmisleno navodi da je živo, ono koje diše sa otkucajima srca i funkcijama mozga je živo, nije mrtvo.

Ali nemojte reći da se ovdje radi o čudacima koji zastupaju radikalni pobačaj. Daleko izvan toga, jer oni tvrde da imaju “pravo” pobaciti dijete u prvom ili drugom tromjesečju djetetovog života, mnogi zagovornici pobačaja koji rade u istim krugovima kao Melissa Harris-Perry sada javno tvrde da je u redu da roditelji ubijaju svoju djecu do dobi od tri godine. Ovo se sada promovira kao “post-porođajni pobačaj.”

Također se to naziva “pobačaj četvrtog tromjesječja”, a naziv je dao “pametni” organizator ankete koja se nedavno provela na ulicama Sveučilišta George Mason. Gotovo svi koji su zatraženi da potpišu peticiju su to učinili! Jedan od studenata je čak i pitao da li bi taj postupak (abortus četvrtog tromjesječja) “štetno djelovao na dijete.”

“Pa dijete ne bi više bilo tamo”, odgovorio je organizator ankete, nakon čega su studenti zatim nastavili potpisivati peticiju.

ANKETA, LEGALIZACIJA ABORTUSA U 4.TRIMESTRU – Pogledajte ovaj video:
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
I da, ovo govori kako je stvarno nevjerojatno glupa većina od današnjih studenata.

Ubojici žive bebe pod etiketom “pobačaja”

Budimo jasni o tome gdje sve ovo vodi. Tu se ne radi o prepiranju o pravima žene da imaju pobačaj prvi ili drugi mjesec trudnoće. Ovo čak nije ni rasprava o pobačaju trećem trimestru trudnoće, vrsta pobačaja koji je nedavno zabranjen u Teksasu.

Ovo je zapravo o iskrenoj želji radikalne ljevice za legalizacijom “abortusa” beba nakon što su rođena živa, tako da roditelji mogu imati zakonsko pravo da ubijaju djecu, ako odjednom odluče da ih ne žele.

Vratimo se Harris-Perry, prema njezinom radikalnoj brand kulturi i ideologije smrti, koja kaže da roditelj može “odlučiti” da beba rođena živa zapravo nije još živa. Tu roditelj može čekati i vidjeti da li je beba dobro odgojena, ili slatka, ili ima pravu boju kože, ili što god, prije nego što odluči hoće li ga zadržati ili ga ubiti. Ako bi takvu ideologiju predvodio netko poput George Bush-a, mahnito bi se ismijavao barbarskim činom i činom protiv čovjeka, kada se ideja za ubojstvo novorođenčadi guraju pod liberale, ona se sastaje sa šutnjom umjesto uvreda.

“Kad je trudnoća željena … lako je misliti o bebi kao o kvrgi”, kaže Melissa Harris-Perry , što znači da kad je trudnoća neželjena, beba uopće nije više kvrga.

Nekako zaključujući, to je samo masa mrtvog tkiva kojom se može raspolagati po volji. Činjenica da “kvrga” rezultata živim porođajem nikada nije priznata od strane ljudi poput Harris-Perry. Dijete nije “živo” sve dok ne odlučite da je!

Nedavno, dva crna roditelja su bili šokirani kada je žena rodila bijelu bebu. Prema Melissa Harris-Perry, ovo dvoje crnih roditelja sada mogu “odlučiti” da njihovo bijelo dijete nije uopće živo i stoga počiniti čedomorstvo koje se preformulira kao “poslije-porođajni pobačaj.”

To je pozicija koju zagovara radikalna ljevica: bebe nisu ljudi, i u redu je da ih se ubije čak do tri godine starosti.

Novorođenče nema “moralno pravo na život”

Studija objavljena u časopisu Journal of Medical Ethics (časopis Medicinske etike) tvrdi da novorođenče nema “moralno pravo na život”, i stoga nisu zapravo “osoba.” Alberto Giubilini, na Sveučilištu u Milanu, i Francesca Minerva, postdoktorski suradnik na Sveučilištu u Melbourneu, Centra za primijenjenu filozofiju i javnu etiku, su heroji radikalne ljevice. Oni tvrde da bi čedomorstvo trebalo biti legalno, ali preimenovan u “post-porođajni pobačaj.”

Oni inzistiraju na tome da novorođenčad nema pravo na život i da roditelji mogu jednostavno “odlučiti” da će ubiti svoju djecu iz više vrsta razloga, uključujući i osjećaj da će dijete biti preskupo za podizanje, ili ako odjednom otkriju činjenicu da novorođena beba puno plače.

“Umjesto da je stvarna osoba, novorođenče je potencijalna osoba”, pišu autori studije . Oni se zapravo ne računaju kao ljudska bića sve dok se roditelji odluče što im je činiti.

Kad je u pitanju uzimanje života, pro-abortus liberali su svi za to. No, kada je riječ o obrani svojg ​​života s legalnim vatrenim oružjem, liberali su agresivno protiv toga.

Dopustite da rasčistimo ovu dilemu: Ubojstvo je u redu, ali samoobrana je zlo?

Melissa Harris-Perry je osporavatelj suvremenog holokausta

Ljudi poput Melissa Harris-Perry su novi osporavatelji holokausta. Oni su promotori anti-ljudske Agende koja doslovno potiče druge da ubijaju vlastitu djecu.

Ne znam o vama, ali ja ne mogu prihvatiti, kao duhovno ljudsko biće i odgovorni član društva, legalizaciju ubojstva bebe koje su rođene žive i dišu. Ipak, to je upravo ono što radikalna lijevica gura da roditelji imaju “pravo” na ubojstvo vlastite djece do treće godine života. (O da, oni su također zalažu za “pravo” ubiti starije ljudi, ali o tome drugom prilikom.)

Takva Agenda je odvratna, ako ne i stvarno demonska. A činjenica da su ljudi poput Harris-Perry reklamiraju  nasilje kulta smrti na televiziji MSNBC – koja služi kao propagandna grana Bijele kuće – samo dodatno dokazuje da je MSNBC izgubila vjerodostojnost i sada se vodi kao Hitlerovskim stilom mreže koja podržava holokaust i koja tolerira goste koji učinkovito podržavaju i reklamiraju masovno ubijanje djece diljem Amerike.

Gdje god okrenete, se provode napori koji sijaju rasnu mržnju, ubojstva nevinih beba, trovanje hrane, kemijsko lobotomiziranje djece sa cjepivima i porobljavanje masa medicinski i ekonomski.

Pozivam sve koji su pročitali ovaj članak i simpatizere da poduzmu korake svaki dan da se oduprijeti zlu i prevladaju snage smrti i razaranja koje sada dominiraju u našem društvu kroz srca podanika kao što su Melissa Harris-Perry, izdajica čovječanstva i poticatelj ubojstva djece.
 
NoviSvjetskiPoredak.com