Italija više ne “puši” imigrantske kvote Europske unije

Italija traži da se sedam brodova koji prevoze otprilike 1000 migranata kojima je potrebno spašavanje iz Libije budu vraćeni u Sjevernu Afriku, navodi španjolska aktivistička grupa

Organizacija Proactiva Open Arms, koja je “spasila” tisuće migranata na Mediteranu, izjavila je kako Talijani žele da Libijska obalna straža provede spašavanje i vrati migrante natrag u Afriku.

Proactiva je u tweetu rekla kako je talijanska obalna uprava koje koordinira spašavanje poslala upozorenje svim brodovima na tom području, koji su rekli aktivističkoj grupi: “Ne trebamo vašu pomoć”.

Na Twitteru u nedjelju, ministar unutarnjih poslova i potpredsjednik vlade Matteo Salvini izjavio je: “Libijske vlasti trebaju intervenirati, kao što to rade danima, bez da ih nevladine organizacije prekidaju i ometaju.”

Ova odluka talijanske vlade je došla samo nekoliko dana nakon što je Salvini odbio primiti brod spašavanje sa 224 migranata na pristaništu u Italiji, rekavši da će oni na brodu “vidjet samo Italiju na razglednici”.

Salvini je rekao da je brod, kojim je upravljala njemačka aktivistička skupina Mission Lifeline, pokupila imigrante u libijskim teritorijalnim vodama protiv uputa talijanske obalne straže.

Aktivistička skupina Mission Lifeline odbila je Salvinijeve tvrdnje, rekavši kako je provodila spašavanje u međunarodnim vodama i zatražila sigurnu luku koja nije bila dodijeljena u Italiji.

Gradonačelnica Barcelone Ada Colao, koja je prethodno ponudila svoj grad kao imigrantsku luku, kada je Italija odbila primiti brod za spašavanje, ponovila je spremnost da preuzme još puno više imigranata.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Pakistan je izbacio George Sorosa i njegove “humanitarne” organizacije koje djeluju u zemlji nakon što je otkriveno da njegove organizacije imaju veze sa CIA-om

Pakistanska vlada je ojačala svoje stajalište o domaćim i međunarodnim nevladinim organizacijama, optužujući najmanje 10 stranih organizacija financiranih iz inozemstva da koristite svoj posao kao paravan za špijunažu.

U siječnju, naloženo je da oko desetak organizacija, koje rade na ženskim pitanjima i ljudskim pravima, zaustave svoje operacije.

Predstavnik Pakistanskog humanitarnog foruma (PHF), koji predstavlja 63 međunarodne humanitarne organizacije, rekao je da je Ministarstvo unutarnjih poslova poslalo “odbijenicu” 10 organizacija, što znači da će njihov zahtjev za registraciju biti odbijen.

Forum nije identificirao svih 10 organizacija osim dvije međunarodne skupine, pakistanski ogranak Soroseve Zaklade Otvoreno društvo i organizcaija ActionAid, kojima je rečeno da moraju zatvoriti svoje poslovnice.

„Mi smatramo da je ono što se dogodilo, razočaravajuće i iznenađujuće, te je potrebno hitno objašnjenje”, rekla je izvršna direktorica Otvorenog Društva pakistanskog ogranka, Saba Khattak, navodi se u priopćenju.

Ova organizacija je potrošila 37 milijuna dolara potpore i “pomoći” Pakistanu od 2005. godine, rekla je Saba.

Ministarstvo unutarnjih poslova nije odgovorio na zahtjeve za komentarom.

Međutim, ministarstvo je u jednom pismu kojeg je poslala svim 10 organizacijama, a kojeg je objavio Reuters, rekla da je njihov zahtijev za registracijom odbijen.

„Završite svoje operacije i aktivnosti u roku od 60 dana”, navodi ministarstvo u pismu.

Ne postoji spisak onih organizcaija koje su morale prestati sa radom.

Ministarstvo je navelo spisak od 139 međunarodnih nevladinih organizacija (INGO) na svojim internetskim stranicama koje su podnijele registracijsku aplikaciju, od kojih se 72 još uvijek obrađuju.

Nema popisa onih čije su aplikacije odbijene.

„Tijekom dugotrajnog procesa registracije međunarodnih nevladinih organizacija, omogućili smo sve informacije i sve potrebne dokumente, te smo uvjereni da je sve bilo u skladu sa svim potrebnim pravilima i propisima”, rekao je pakistanski direktor ActionAid-a Iftikhar Nizami u priopćenju.

Ove godine, medicinska humanitarna organizacija “Liječnika bez granica” je dobila naređenje da zaustavi rad na tri objekta zbog nasilja koja su pogodila područja Pashtun koja graniče sa Afganistanom, iako je Ministarstvo unutarnjih poslova navelo da ta organizacija ima dozvolu za rad u zemlji.

Organizacija “Save the Children” je zabranjena u Pakistanu još od 2011. godine, kada je povezana sa pakistanskim liječnikom kojeg je regrutirala CIA da pomogne u lovu na Al Qaidinog militantnog vođu Osamu bin Ladena u gradu Abbottabad.

Humanitarna organizacija je negirala bilo kakve veze sa tim liječnikom ili sa CIA-om. (Sean Adl-Tabatabai,Haaretz.com)
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Mađarska je najavila planove za protjerivanje globalističkog milijardera George Sorosa iz zemlje nakon pobjede Donalda Trumpa u studenom

Mađarska vlada će “razotkriti” sve organizacije povezane sa Sorosem, prema zamjenika ravnatelja stranke premijera Viktor Orbana.

Nakon što je Rusija proglasila Fond George Sorosa nepoželjnim i prijetnjom za sigurnost i ustavni poredak, to je odlučio slijediti i predsjednik Mađarske, Viktor Orban.

U odlučnom i hrabrom potezu, dužnosnici u Mađarskoj planiraju osloboditi zemlju od svih nevladinih organizacija koje financira Soros koji “služi globalnoj eliti i podržava političku korektnost iznad nacionalnih vlada.”

Bloomberg.com je izvijestio da se nitko ne javlja na telefon u Sorosevom Institutu “Otvoreno društvo” u Budimpešti, kada je Bloomberg News nazvao unutar radnog vremena.

“Osjećamo da postoji prilika za to, na međunarodnom planu, zbog izbora Trumpa” rekao je mađarski državni vrh, prenijela je državna novinska agencija MTI. Zastupnici će započeti raspravu o prijedlogu zakonu o internim revizijama Nevladinih Organizacija NGO, u skladu s parlamentarnom zakonodavnom dnevnom redu.

Orban je prvi europski lider koji je javno podupro kampanju predsjednika Donald Trumpa, i ignorirao kritike Europske komisije i američkog predsjednika Baracka Obame.

U 2014. godini, Orban je osobno naredio državnu reviziju organizacija koje se financiraju iz Norveške i rekao da su skupine civilnog društva koje se financiraju iz inozemstva zapravo paravan za “plaćene političke aktiviste”.

Orban i njegova vlada često su izdvajali Nevladine organizacije koje podržava Soros, američki pristaša Hillaryine i Obamine Demokratske stranke sa širokom mrežom organizacije koje promiču “demokraciju” u nekada komunističkoj istočnoj Europi, koja uvijek završava krvavim “obojenim revolucijama”.

‘Struktura moći’

Trump je također optužio 86-godišnjeg milijardera da je dio “globalne elite koja je odgovorna za ekonomske odluke koje su opljačkale radničku klasu, osiromašili zemlju i stavili novac u džepove nekolicine velikih korporacija i političkih subjekata.”

U predizbornom spotu, on je pokazao slike Sorosa zajedno sa šeficom FED-a Janet Yellen, i CEO-om Goldman Sachs Group Inc. Lloyd Blankfeinom, koji su svi Židovi.”

➡ ➡ U IME ISTINSKIH LJUDSKIH PRAVA: Putin nakon Sorosa, Rothschilda i Madeleine Albright izbacio i Amnesty International iz zemlje!
 
NoviSvjetskiPoredak.com

POD ZABRANOM JE I SVAKI UTJECAJ NA PROSVJEDE, REFERENDUM I SOCIOLOŠKE ANKETE

Rusija je precizirala šta sve uključuje u “političko djelovanje” nevladinih organizacija (NVO) proglašenih za “strane agente”.

Neophodne dopune i preciziranja u zakonu o NVO potpisao je šef države Vladimir Putin, a njima se definira da se političkim djelovanjem smatra “sudjelovanje u prosvjedima i masovnim šetnjama i sva druga djelovanja usmjerena na dostizanje rezultata na izborima ili referendumima”.

Dodatno se ukazuje da će se političkim djelovanjem NVO smatrati monitoring izbora i referenduma, sudjelovanje u radu političkih stranaka, javna obraćanja državnim tijelima sračunata na ukidanje zakona ili drugih pravnih akata. A također: širenje geopolitičkih ocijena, formiranje društvenih političkih pogleda preko anketa i socioloških istraživanja.

Kao područje djelovanja koje nije političko, označeni su: kultura, znanost, sport, umjetnost, zdravstvo, dobrotvorni rad i neke druge slične sfere.

NVO koje djeluju u nabrojanim područjima garantirano je da da njihov rad neće biti smatran političkim kada sudjeluju u akcijama koje su sračunate na odluke državnih organa.

Ova i ovakva zakonska preciziranja Državna Duma je usvojila 20. svibnja, a Savjet Federacije – gornji dom ruskog parlamenta – odobrio 25. svibnja 2016-te godine.

Predsjednik Putin je nedavno izbacio sve nevladine organizacije iz Rusije koje su bile financirane od strane George Sorosa, te sve banke koje su poslovale sa dotičnim
 
(fakti.org)

Trenutno se na stranicama USAID-a može naći više od 27 banaka koje imaju zaklade za potporu nevladinim organizacijama. Da, dobro ste čuli, banaka

Na primjer, Rabo Bank Foundation - radi na poboljšanju “života siromašnih i ugroženih skupina ljudi u zemljama u razvoju pružajući im priliku da žive pun i samostalan život.”

Triodos - vodeća britanska banka za socijalno poduzetništvo

Axis Bank Foundation (ABF) – održivi razvoj

Barclays Bank - rad za budućnost mladih u šest zemalja – Brazil, Egipat, Indija, Pakistan, Uganda i Zambija

Pojava svih glavnih društvenih  pokreta u obliku nevladinih udruga, tisuća njih,  bilo onih u „borbi“ za građanska prava, zaštitu okoliša, prava žena ili prava potrošača, prava LGTB zajednice, redom vremenski koincidira s usporednim padom tradicionalnh oblika političkog angažmana opće populacije, poput glasanja na izborima, aktivnog uključivanja stanovništva u rad političkih stranaka i posebice umanjenjem značaja radničkih sindikata čije članstvo je u stalnom opadanju.

Što su NVO?

Nevladine organizacije su, po definiciji, generalno prihvaćene organizacije koje nisu osnovane od strane vlada ili dogovorom između vlada.

Prema Haroldu Jacbsonu, autoru etabliranog teksta o međunarodnim organizacijama: „NVO  imaju redovne sastanke svojih predstavnika, onih članova koji stvaraju i donose odluke i stalnog osoblja.

Članstvo tih organizacija čine prvenstveno pojedinci i privatna udruženja, a ne državna. Oni stvaraju formalno etablirane mreže svojih asocijacija. NVO imaju širok spektar djelovanja koji uključuju humanitarnu pomoć, razvoj, ljudska  prava, mirotvorstvo i mnoga druga.“

NVO i Ujedinjeni Narodi 

Na službenim stranicama UN-a možemo pročitati pregršt informacija o važnoj ulozi nevladinih organizacija.

18. srpnja 1944. ni originalni “Američki privremeni prijedlozi za generalnu međunarodnu organizaciju”, niti prijedlog “Dumbarton Oaks”, kojeg predaju četiri velike sile – SAD, Velika Britanija, SSSR i Kina 7. listopada 1944, nisu sadržavali nikakvu referencu o ulozi nevladinih organizacija, već  samo o budućim specijaliziranim agencijama u sklopu sustava Uujedinjenih naroda.

Međutim, američka delegacija na konferenciji u San Franciscu kao savjetnike uključuje u rad i predstavnike 42 nacionalne organizacije .

Među njima su udruge iz područja rada, prava, poljoprivrede, ekonomije i obrazovanja, plus predstavnike udruga žena, crkve, branitelja i civilnih udruga.

Preporuka ovih savjetnika je da se ubuduće kao obvezna stavka predviđaju konzultacije između nevladinih organizacija i ECOSOC, te im omogućuje  važnu ulogu predstavljanju međunarodnih sindikata, što je dovelo do usvajnja članka 71. Povelje UN-a.

Članak 71. Povelje UN-a omogućuje gospodarskom i socijalnom vijeću „savjetovanje s nevladinim organizacijama u stvaranju odgovarajućih sporazuma, a koji su u domeni njihove kompetencije“.

Takvi sporazumi mogu biti doneseni u suradnji sa međunarodnim organizacijama kada je to potrebno, a nakon konzultacija s predstavnicima UN-a koji na određenoj stvari rade.

S povećanjem interesa NVO za savjetnički status pri UN-u 1993., ECOSOC traži da im se prava povećaju i napokon u lipnju 2004. generalni tajnik UN-a i tajnik Vijeća za civilno društvo iznose izvješće prema kojemu će UN više ulagati u partnerstvo

- produbljivati fokus u radu na razini države

- produbiti dijalog Vijeća sigurnosti i NVO

- produbljivati suradnju sa izabranim predstavnicima

No, pogledajmo kako to izgleda u praksi.

Zašto NVO? Kako američki donatori prigrljuju civilno društvo nakon Hladnog rata

Tijekom ’90-ih Amerika provodi najambicioznije napore u promoviranju demokracije i civilnog društva, naročito u Rusiji i ostalim postsovjetskim državama, ali i jugoistoku Europe. Američke privatne zaklade i američka vlada daju ogromne novčane potpore za stvaranje nevladinih organizacija u ciljanim zemljama, kao i za njihov daljnji rad.

Kao rezultat te pomoći stvoreno je doslovno na desetke tisuća postsovjetskih NVO i dobar dio istih se uzimaju kao mjerodavne, te prema njihovim procjenama SAD donose ocjenu o „stanju demokracije“ u navedenim državama.

Američka pomoć civilnom društvu počiva na dvjema temeljnim postavkama koje  se „uzimaju zdravo za gotovo“:

1) Civilno društvo se primarno utjelovljuje u NVO.

2) Civilno društvo je prethodnica demokracije, stoga su NVO nezamjenjivi alat u procesu „demokratizacije“.

Budući da se ove pretpostavke smatraju samodokazivima, kako u krugovima donatora, tako i u akademskoj literaturi, postoji i nekoliko opsežnih analiza o njihovim korijenima. Demokracija nedvojbeno seže daleko u povijest, ali ove dvije pretpostavke zasigurno ne, one bivaju potvrđene i pridaje im se status samodokazivih istina tek nakon Hladnog rata.

Točnije, zbivanja u ranim ’90-ima potvrđuju ove pretpostavke i ideja civilnog društva omogućuje stranim institucijama da uđu sa svojom „pomoći“ u svijet u koji u vrijeme Sovjetskog Saveza nisu imale pristupa.

Zašto su donatori operacionalizirali civilno društvo kroz profesionalne NVO? Uzmimo za primjer postsovjetsku regiju.

Razvoj ideje civilnog društva

Razvoj ove ideje je potaknut događajima ranih ’90-ih u Istočnoj Europi, na primjer, od strane intelektualaca poput Vaclav Havela u Čehoslovačkoj i Adama Michnika u Poljskoj koji prvi opisuju pad socijalizma u svojim zemljama kao “trijumf civilnog društva i njegove pobjede nad totalitarnim režimima”.

Ovakve interpretacije su zvonko odjeknule kog zapadne elite i zapadnim institucijama, koje su po padu Sovjetskog Saveza jedva dočekale ovakav rasplet događaja. Posebno SAD, koje su bile vječni oponent i najveći zagovaratelj antikomunizma i antitotalitarizma (kakvog li licemjerja op.a.).

Prema američkom diskursu, ideja „civilnog društva“, još uvijek vrlo općenita, u osnovi ovlašćuje građane naspram države i sadrži normativne pretpostavke o ekonomskoj i društvenoj organizaciji društva.

Središnja je tema “trijumf tržišta nad državom” ili “pobjeda kapitalizma i demokracije nad socijalizmom i totalitarizmom”.

Dvije dobro poznate izjave iz 1990-tih, od strane Lestera Salomona, profesora na John Hopkinss sveučilištu i direktora Centra za studije civilnog društva i Jessice Mathews, predsjednice instituta “Carnegie Endowment for International Peace”, možda najbolje opisuju srž ove teze:

„Svjedočimo upečatljivom uzletu u organiziranim volonterskim aktivnostima i stvaranju privatnih, neprofitnih i nevladinih organizacija. Opseg i doseg ovog fenomena je golem. Doista, mi smo usred globalne revolucije udruga koje se mogu dokazati kao značajne krajem dvadesetog stoljeća, baš kao što je bilo stvaranje nacionalne države krajem devetnaestog.  Uspon trećeg sektora nam pokazuje  kako je dugo tinjala kriza povjerenja u državu.“

“Završetak Hladnog rata je doveo do ne samo puke prilagodbe među državama, nego i nove preraspodjele moći među državama, tržištima i civilnim društvom. Nacionalne vlade nisu izgubile autonomiju u globaliziranom gospodarstvu. One dijele ovlasti u političkim, društvenim i sigurnosnim ulogama u srži suvereniteta, s tvrtkama, međunarodnim organizacijama, te mnoštvom skupina građana, poznatih kao nevladinim organizacijama (NVO). Stalna koncentracija moći u rukama države, koja je započela 1648., u Vestfaliji, svršena je, barem za neko vrijeme.“

Znakovito, ideja o civilnom društvu poklapa se sa kretanjima u intelektualnim krugovima u Sjedinjenim Američkim Državama. U ranim ’90-ima, djelo politologa Roberta Putnama je generiralo aktivnu raspravu o odnosu između društvenog kapitala, definiranog kao „društvene mreže i pripadajućih normi reciprociteta  i države američke demokracije.”

U nastavku u svojoj knjizi „Stvaranje američke demokracije“ gdje piše o građanskim običajima u Italiji, Putnam proširuje tvrdnju o povezanosti između društvenog kapitala i dugoročnog razvoja: više socijalnog kapitala dovodi do boljih ekonomskih rezultata i više demokratskog poretka.

Čak i povremeni pogled na internetske stranice Svjetske banke i promotivnu literaturu, pokazuje kako je istaknuti pojam društvenog kapitala, korišten unutar civilnog društva, postao sastavnim dijelom retorike u međunarodnom razvoju.

Upravo ideja civilnog društva je i dovela u prvi plan temu demokratizacije, koja je uvijek bila prisutna u američkoj vanjskoj politici i retorici. Prema riječima visokog američkog dužnosnika, vanjska politika SAD-a tijekom 20. stoljeća bila je usredotočena na “neprijateljsku viziju odnosa pojedinog građanina i države ili slobode u odnosu na tiraniju.”

Prema tome, dezintegracija Sovjetskog Saveza je doživljena kao pobjeda američke vizije.

Kao rezultat, na ušću više struja ideja, civilno društvo se pojavilo i prepoznato je kao sila par excellence koja simbolizira “slobodu, protu-etatizam i obranu demokracije”.

Kao što antropologinja Katherine Verdery navodi u svojoj poticajnoj knjizi iz 1996. “Što je socijalizam i što slijedi?”, simbolične snage civilnog društva proizlaze iz činjenice da je s “demokracijom”, “tržištem”, “privatizacijom” i drugim simbolima, “obilježen kraj socijalizma”.

U isto vrijeme, ideja o ograničavanju države je u političkom carstvu dopunjena politikom ekonomske pomoći s ciljem umanjivanja državnog udjela u  gospodarstvu. Ideja civilnog društva je iskorištena da se redefinira ono što je razdvajalo Zapad od ostatka svijeta.

Tijekom Hladnog rata se svijet dijelio na razvijene zemlje s jedne strane, te socijalističke i nerazvijene zemlje Trećeg svijeta na drugoj strani. Danas je podjeljen na “demokracije sa snažnim tržištem i civilnim društvom”, a s druge strane su “nedemokratske zemlje bivšeg Drugog i Trećeg svijeta, manjkave u jednom ili oba segmenta”. I nedemokratske i siromašne.

Skupa s drugima, donatori, privatne zaklade i bilateralne i multilateralne organizacije su prigrlili ovakvo tumačenje i do kraja ’90-ih oni vide civilno društvo kao način za promicanje širokih društvenih, političkih i ekonomskih poboljšanja.

Prihvaćanje narative civilnog društva je omogućilo stranim organizacijama za pomoć da učine dvije stvari, unaprijede paradigmu razvoja, koja je istekla s Hladnim ratom i ujedno uključe postsocijalističke zemlje u područje razvoja.

„Međunarodna pomoć“ više nije bila potrebna da bi se zauzdao Sovjetski Savez u njegovom utjecaju u postsocijalističkim zemljama, koje na kraju krajeva, nisu ni zaostajale u modernosti mjerenoj industrijalizacijom, urbanizacijom, emancipacijom žena ili pismenošću.

„Zapadna pomoć“ se kanalizira kroz angažman NVO, te u promicanju civilnog društva i demokracije. Donatori, ali i mnogi drugi, izjednačuju civilno društvo s nevladinim organizacijama, već sveprisutnim na Zapadu i u međunarodnom razvoju.

Američka Agencija za međunarodni razvoj USAID u svojem programskom priručniku „Strateški planovi“, navodi sljedeće: „Živo civilno društvo je suštinska komponenta vladavine demokracije“ i „agencija će koncentrirati svoju pomoć za razvoj civilnog društva preko nevladinih organizacija.“

Nakon što je apstraktni pojam civilnog društva napokon povezan s konkretnim i poznatim oblikom, donatori inozemne pomoći organiziraju skup o širenju stručnih nevladinih organizacija u velikim razmjerima, u početku u Istočnoj Europi i bivšem Sovjetskom Savezu.

Organizira se preusmjeravanje isporuke razvojne pomoći od nevladinih aktera „kod kuće“ prema  nevladinim organizacijama u inostranstvu, kako bi se potaknuo brzi rast velikog broja NVO u zemljama primateljima, čime se dodatno osnažuje i legitimizira uloga nevladinih organizacija kao sastavne cjeline civilnog društva.

Američki donatori, uključujući i one privatne poput Otvorenog društva George Sorosa, igraju najistaknutiju ulogu u tom procesu, kao najraniji i najveći izvori pomoći civilnom društvu u postsocijalističkim zemljama. Sjećamo se njihovih aktivnosti u našim krajevima ranih devedesetih.

Zašto NVO?

Kao što pokazuju ranije navedeni citati Jessice Mathews i Lestera Salomona, civilno društvo, neprofitni sektor i NVO se tretiraju kao sinonimi od ranih ’90-ih. Što je to što je nevladine udruge učinilo toliko privlačnima donatorima? Kao što je već spomenuto, nevladine organizacije su već bile „sveprisutne“ u SAD-u i imale su svoje predisponirane donatore, već prema profilu djelovanja.

NVO su zapravo partneri donatora koji djeluju kao prijemosnica između interesa donatora i zemlje primatelja pomoći, a količina „pomoći“ koju će NVO primiti ovisi o tome što ima za ponuditi.

Naročito kada je donator organizacija poput USAID, koja je inkorporirala NVO u svoju razvojnu praksu, pa one moraju biti vrlo dobro organizirane i djelovati u skladu s interesima donatora i njihovih poslova.

Prvo, neophodno je definirati NVO. Profesionalne se nevladine organizacije sa zapadnim donatorima, npr., u bivšem Sovjetskom Savezu, prepoznaju po tome što su legalno prepoznate kao neprofitne organizacije. Nadalje, imaju stalno zaposleno i plaćeno osoblje, prikupljanje donacija je integralni dio njihovih operacija i svrhu svojeg djelovanja tumače predstavljanjem javnog interesa.

Ukratko, profesionalna nevladina organizacija je u stvarnosti formalna birokratska struktura. Kao što znamo iz duge linije socioloških istraživanja koja sežu do Maxa Webera, formalne birokratske organizacije uživaju legitimitet u zapadnim društvima. Dakle, naširoko su priznate i pretpostavlja se da ih društva u razvoju trebaju još i više.

Kada se govori o “izgradnji kapaciteta”, a to je uobičajeno u međunarodnom razvoju, govori se upravo o tome: zamjeni, nikako razmjeni, lokalnog znanja i iskustava s onim zapadnjačkog stila i njihovim formalnim organizacijama.

Čak i razvojni ekonomisti sada izrijekom navode kako razvoj “više nije prvenstveno proces akumulacije kapitala, nego proces organizacijske promjene”.

Ovo je jedan od razloga zašto NVO domaćim, kao i stranim donatorskim krugovima postaje inkarnacija civilnog društva, kako kod kuće, tako i u drugim zemljama.

Glavna aktivnost donatorskih organizacija, davanje novca (jer novac se nikada ne poklanja op.a.), usmjerava ih prema birokratskim strukturama sposobnim za obradu i daljnju distribuciju tih sredstava.

Stručne nevladine organizacije se stoga doživljava kao i legitimne i organizacijski prikladnim primateljima, ali samim time i promicateljima interesa donatora.

Istraživanja američke „filantropije“ pokazuju kako u odnosu na neformalne grupe profesionalne nevladine organizacije privlače lavovski udio donatorskih potpora .

I privatni i javni američki donatori favoriziraju stručne udruge naspram manje formalnih vrsta udruga. Ukratko, jednom kada su američki donatori prigrlili ideju civilnog društva, operacionalizirali su ga kroz profesionalne nevladine udruge iz dva glavna razloga. Prvo, NVO su profesionalne, birokratski odgovarajuće „produžene ruke“ donatora, a od ’90-ih postaju dominantni oblik i platforma za provođenje aktivnosti u interesu SAD-a i/ili krupnog kapitala.

Nadalje, a kao potvrda navedenog, vraćajući se u ’90-e, kada američki Kongres donosi odluku o „rezanju“ proračunskih sredstava za međunarodnu pomoć, jer više ne postoji „sovjetska prijetnja“, ali i zbog uznapredovale korupcije u zemljama primateljicama te pomoći, USAID je prisiljen s manje sredstava učiniti više. Tu je bilo i dvadesetak istočnoeuropskih zemalja koje „vape za pomoći“, pa je to dodatni poticaj okretanju NVO.

Dodatna korist, kako se pokazalo u očima Kongresa, najvažnije političke publike USAID-a, bila je što je  manje novca završilo u džepovima državnih službenika, a više u području “demokratski orijentiranog civilnog društva”.

Osim toga, USAID-u je lakše riješiti se eventualno neposlušne nevladine organizacije, nego korumpirane i neodgovorne vlade.

Još je jedan bitan faktor koji je bio presudan u povezivanju američkih donatora s predstavnicima nevladinih organizacija, a to je njihovo nepoznavanje bivših socijalističkih zemalja.

Kada donatori prvi puta stupaju nogom u Moskvu, organizacije postsovjetskog društva su im posve strane i nedokučive. Većina postojećih institucija su ili neprepoznatljive ili ideološki neprijateljski nastrojene zbog njihove povezanosti sa sovjetskom državom.

Tada donatori širenjem sebi poznatih organizacijskih oblika pripremaju teren i stvaraju organizacije koje im olakšavaju poslovanje i mogu primati donatorska sredstva.

Donatori potiču osnivanje stručnih nevladinih organizacija i privlače one postojeće na Zapadu, a koje su do tada bile upadljivo odsutne iz sovjetskog režima, jer društvu „domaćina“, mete „pomoći“ su, smatra se, uvijek potrebne nove institucije i sposobnosti. Dakle, nevladine organizacije postaju ključne za izgradnju civilnog društva u postsocijalističkim zemljama.

Zaključak

Američki donatori su prigrlili „civilno društvo“ u ranim ’90-ima, ali ne stoga što su NVO ustoličenje vrline same po sebi, već stoga što su poslužile kao simbolično sredstvo interpretacije radikalne promjene koju je izazvao raspad Sovjetskog Saveza ili Socijalističke Jugoslavije.

NVO su poslužile američkim i europskim donatorima i prilikom uspostave prikladnog institucionalnog okruženja radi lakšeg snalaženja u postsovjetskim i postsocijalističkim zemljama, koje je trebalo “preurediti”.

Također, u pitanju je i daleko širi zapadni konsenzus, donatori strane pomoći su odigrali ključnu ulogu u legitimiranju i svjetskoj proliferaciji udruga. Inozemna pomoć je najveća stvar koja se dogodila nevladinim organizacijama u proteklih petnaestak godina, a mi, kako bismo bolje razumjeli širenje nevladinih organizacija u bivšem Sovjetskom Savezu ili na ovim prostorima moramo obratiti daleko više pozornosti na utjecaj donatora.

Pomoć civilnom društvu na velikoj skali započela je upravo u Istočnoj Evropi i bivšem Sovjetskom Savezu, te je susret donatora s postsocijalističkim društvima olakšan preko nevladinih udruga.

Donatori pokreću programe potpore stručnih nevladinih organizacija, jer se ti programi na ovaj ili onaj način, simbolično, organizacijski, ekonomski ili politički, podudaraju s njihovim interesima.

Razlozi zbog kojih pomoć stiže nikada nisu altruistički, posebno ne humani. Od ranih ’90-ih je američka pomoć civilnom društvu omogućila stvaranje desetaka tisuća nevladinih organizacija samo u Rusiji. Te iste nevladine organizacije i dalje ovise o zapadnom financiranju, a većina ima tek simboličnu domaću podršku.

Ako upitamo zapadnjake, čemu uopće NVO, njihov odgovor će biti: “Jer gajite postsocijalističku ostavštinu pasivne javnosti ili represivne države.”

To se često i rado koristi kao objašnjenje. No, da li je zaista tako? Možda je vrijeme da razmotrimo alternativno objašnjenje. Krenimo s pitanjem, koliko je zapadna pomoć vođena potrebama ili uopće karakteristikama i osobitostima društva koje prima pomoć i da li je u skladu s interesima primatelja?

Sljedeće pitanje koje se postavlja je, želimo li civilno društvo ili društvo čovječnosti? Što je iznjedrila “demokratizacija” našeg društva po mjeri Zapada?

Trenutna paradigma se temelji na pretpostavci da zemlje u razvoju trebaju usvojiti neoliberalne politike.

Pojam razvoja je otet od strane bogatih korporacija i koncept siromaštva depolitiziran i odvojen od strukturno ugrađenih odnosa moći.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:NSP)