Na jesen 1963. godine, mržnja je dostigla svoj vrhunac. Sve tri strane – CIA, kubanski izgnanici i mafija – imalu su istu agendu i preklapajuće ciljeve

Prava uloga Lee Harvey Oswalda u ubojstvu Johna F. Kennedyja je istodobno i jednostavna i složena.

Jednostavna je zato što je Oswald u stvari bio vrlo mlad i jednostavan momak kojeg su vlada, policija i mediji pogrešno predstavili.

Složena je zato što je zbog neobično uklopljenog seta slučajnosti dospio u kombinaciju zamršenih konflikata i kompliciranih osveta.

“Nijedno dobro djelo ne prođe nekažnjeno”, izreka je koja u potpunosti opisuje priču Lee Oswalda.

Njegov naivan pristup životu gotovo da mu je osigurao okršaj u kojem se našao 24. studenog 1963. godine.

Što god da ste čuli o Lee Harvey Oswaldu je najvjerojatnije poteklo od ultra tajnog CIA-inog tima koji je nadgledao svaki aspekt ubojstva predsjednika Kennedyja.

Točnije, poteklo je od njihove propagande i gomile dezinformacija koje su raširili u cilju zataškavanja ubojstva Johna F. Kennedyja.

Dakle, prije nego što počnete čitati ovaj članak, zaboravite na predrasude i sve što ste do sada čuli o Lee Harvey Oswaldu. Svi dokazi i svjedočenja na koje ćete naići u ovom članku su izvedeni iz činjenica i pružaju direktan uvid u modus operandi tipičnog CIA-inog ubojstva i operacije False flag.

Zahvaljujući internetu, danas postoji čitavo bogatstvo informacija i podataka koji se tiču ​​ubojstva Johna Kennedyja i njegovog zataškavanja.

Događaje i sastanke su potvrdile javne bilješke. Datume i vremena su potvrdili autentični novinski izvještaji. Ključni pojedinci su identificirani informacijama iz prve ruke, pri čemu su potvrđeni i njihovi suučesnici.

Ključne veze i zavjere su također potkrijepljene činjenicama.

Lee Harvey Oswald će ostati zapamćen kao neopjevani junak kome su CIA, FBI i policijska služba Dallasa sasvim pedantno smjestili. Smjestili su mu zato što je CIA znala za njegov blizak odnos s braćom Kennedy, a John Kennedy je bio poznat po svom nezadovoljstvu CIA-inom zloupotrebom moći.

I John i Robert su imali namjeru da eliminiraju sve tajne operacije koje je CIA provodila u suradnji s mafijom i prognanicima sa Kube koji su željeli vidjeti Fidel Castra mrtvog. Tek nakon fijaska s Zaljevom svinja, John F. Kennedy je postao odlučan u svojoj namjeri da obuzda CIA-u, ako ne i da je zaustavi jednom zauvijek.

Posljedična svađa na vlasti odvijala se u isto vrijeme kada je Bobby Kennedy objavio rat protiv organiziranog zločina, posebno protiv talijanskih mafijaških obitelji u New York Cityju, Chicagu i New Orleansu.

Jedan od članova mafije, Carlos Marchelo – “Kum” mafije New Orleansa – postao je glavna meta pravnog odjela policije.

Upravo zbog izravnog dosluha CIA-e s mafijskom osobnošću i klikom kubanskih prognanika, čiji je cilj bio zbaciti Castrov režim, Oswald je naloženo od strane Roberta Kennedyja da se infiltrira u tu opasnu operaciju.

Ubojstvo još jednog šefa države – Fidel Castra, bila je posljednja stvar sa kojom su braća Kennedy željela imati veze.

Neuspjeh ubojstva Castra je izgleda samo pojačao predanost kubanskih prognanika koji su željeli svoju državu natrag po bilo koju cijenu.

CIA je također unajmila još neke plaćene ubojice – fanatike, koji će obaviti njihov prljav posao.

Ova suradnja između tri skupine je ključna za razumijevanje čitavog događaja. Svi su oni imali isti cilj: da povrate Kubu. Na kraju krajeva, Havana je postala pravo utočište za međunarodnu skupinu kockara i trgovaca iz raznih branši, osobito oružja.

Kada je Castro konačno preuzeo Kubu 1959. godine, nastao je veliki kaos. Do tada je Kuba ubrzano postajala glavna karika u rastućoj međunarodnoj ilegalnoj trgovini drogom. Kada je Castro zatvorio svaki mogući kasino u Havani, on je također zaustavio ilegalnu trgovinu droge, što je posljedično utjecalo na profitabilno kubansko tržište.

Ta 1959. godina očito nije bila dobra godina za Kubu. Kapitalistički “san” se pretvorio u komunističku “noćnu moru” s gerilskom revolucijom koja je zbacila prekomjerno korumpirani režim Fulgencija Batiste.

Ove sumnjive aktivnosti – međunarodna ilegalna trgovina drogom – bile su središnji biznis koji je povezivao CIA-u, Kubance i mafiju. Njihovi prihodi od prodaje droge su bili toliko profitabilni da su bili spremni učiniti SVE da ih povrate.

Tvrdoglavi kubanski kapitalisti se nisu namjeravali suočavati sa Kastrovim streljačkim vodom, pa su kao izgnanici prebjegli u Miami i New Orleans.

New Orleans je zatim postao magnet za fanatike koji će sudjelovati u bilo kakvoj zavjeri koja bi im omogućila da povrate kubanski raj.

Ponajviše ih je ujedinila mržnja prema Fidel Castru.

Kada je Kennedijeva administracija odbila podržati ovaj pokret, kubanski izgnanici su usmjerili svoju mržnju ka predsjedniku, umješavši mafijska obitelji i CIA-u.

Na jesen 1963. godine, mržnja je dostigla svoj ​​vrhunac. Sve tri strane – CIA, kubanski izgnanici i mafija – imalu su istu agendu i preklapajuće ciljeve.

Svi su se osjećali kao da su ih Kennedyjevi izdali, dok je administracija isto mislila za njih.

Sav bijes se nagomilavali u smjeru predsjednika Johna Kennedyja.

Oformljena je skupina s ciljem da preuzme kontrolu nad Kubom, koja je uključivala ultra-tajni tim CIA-e, mobiliziran radi smaknuća šefa države, političara, vojnih časnika i svih ostalih koji su stajali na putu promjeni režima.

Robert F. Kennedy je znao da se spremaju zavjere koje će ga smaknuti. On je bio pun života, za razliku od svog starijeg brata koji je često išao na medicinske preglede.

Njegovi instinkti za preživljavanje su se iz tih razloga prilično pooštrili, okrenuo se svom bratu kao mogućem nasljedniku, dok je njemu bilo svejedno jer je znao da može okončati svakog momenta.

Kao državni tužitelj, Bobby je bio svjesniji toga što se događa na ulicama, pogotovo u Miamiju i New Orleansu. Također je dobivao informacije iz prve ruke o organiziranom anti-Castro pokretu.

Upravo saznanja do kojeg je došao Robertov istražni aparat o anti-Castro aktivnostima, koje je financirala CIA, trebalo su kasnije biti iskorištena za gašenje CIA-e.

Alen Dals, prvi civilni direktor CIA-e, bio je duboko umiješan u promjene režima diljem svijeta.

Nakon neuspjeha u Kubi, Dals i njegovi suradnici bili su primorani da daju otkaz, što je dodatno potpalio kubanski problem.

Također se priča da su u anti-Castro pokret bili umiješani George H.W. Bush, Richard Nixon, Barry Goldwater, Edgar Hoover, Lyndon B. Johnson, ali i mnogi moćni biznismeni.

Bilo bi prilično nezgodno da se jedna komunistička država nalazi u dvorištu Amerike, a pogotovo da ista utječe na komercijalne interese u Srednjoj i Južnoj Americi.

CIA, fanatični kubanci i mafijaši su zapravo bili samo alati rata koji je bjesnio između kapitalizma i komunizma.

Međutim, povijest je bila na strani zagovarača rata, a ne mira, što je uspjeh tragičnih ubojstava šezdesetih godina i dokazao.

Kako je došla 1963. godina, sav novac i resursi, vrijeme i energija, osoblje i trening, koji su bili usmjeravani na Fidel Castra prosto su se preusmjerili na predsjednika Kennedyja.

Iz ovih, ali i drugih razloga, Bobby Kennedy je odabrao Lee Harvey Oswalda – ultra-tajnog špijuna koji je trebao infiltrirati u pokret CIA-e, kubanaca i mafije. Oswald je tako zapravo sam po sebi predstavljao protuobavjestajne operaciju.

On je rođen u New Orleansu pa se zato tamo dobro i snalazio. Također je živio i u Dallasu kada se vratio iz SSSR. Ipak, ono što ga je učinilo najpogodnijim za tu ulogu jeste njegov životni afinitet prema socijalizmu i komunizmu.

Pošto se Oswald prilično interesirao za komunizam, on je prebjegao u SSSR kao vrlo mlad, prije nego što je napunio 20 godina.

Robert F. Kennedy je znao da će Oswald biti odličan za tu ulogu i da će biti dovoljno hrabar da uskoči među tri vatre u New Orleansu.

Također je znao da može imati povjerenja u Oswalda jer je znao da će Lee Harvey Oswald biti voljan žrtvovati svoj život radi višeg cilja, što je i učinio.

Iako se nikad nije odrekao američkog državljanstva, Oswald se bez problema vratio u SAD sa svih ruskom ženom i djetetom. Smatra se da je tako nešto mogao omogućiti samo državni tužitelj SAD.

Još jedna neobična stvar je što Oswaldov povratak u SAD nije popraćen medijskom pažnjom, na njegovo razočarenje. Zaista, građanin SAD koji se ponovno doseljava iz SSSR sa svojom obitelji, kako je moguće da su mediji to propustili?

Upravo zato što je Robert Kennedy namjeravao iskoristiti Oswalda, mediji nisu smjeli biti umiješani.

Lee Harvey Oswald je bio čovjek koji je očajnički tražio svoju ulogu u životu i smatra se da je baš tada doveden u službu Robert Kennedyja.

Na Oswaldovu žalost, CIA je znala točno kome je on odan. Zamka za njega se spremala još od prvog trenutka kada se pojavio u New Orleansu.

Oswald je nakon infiltracije ubrzo postao svjestan zavjera i intriga koje su dopirale sa svih strana. Međutim, tek je u Dallasu u listopadu 1963. postao svjestan zavjere da se ubije predsjednik.

Misleći da je svojim njuškanjem došao do otkrića ovih zavjera, Oswald je ušetao ravno u zamku isplaniranu u Dallasu.

Prava ironija jest što je upravo Oswald spriječio ubojstvo Johna Kennedyja tri tjedna ranije u Chicagu, zapečativši tako svoju sudbinu.

Ne samo da Oswald nije imao ništa s ubojstvom John Kennedyja, već je zapravo radio na tome da spriječi ubojstvo Robert Kennedyja.

Nakon što je saznao za plan ubojstva u Chicagu, Oswald je dojavio FBI-u da upozori Johna Kennedyja da ne putuje u Chicago 2. studenog 1963. godine.

Tako je Kenedijevo ubojstvo nakratko odgođeno.

Upravo zbog neuspjeha ovog planiranog ubojstva, braća Kennedy su spustila gard, smatrajući da su sigurni.

Pošto ih je Oswald obavijestio o zavjeri, vjerovali su da će ih i ubuduće obavještavati o sličnim planovima.

Međutim, izgleda da je neuspjeli pokušaj ubojstva 2. studenog zapravo bio isceniran baš s tim ciljem, da Kennedija da osjećaj lažne sigurnosti.

Moguće je da je Oswald, ne znajući, iskorišten u tom događaju dostavljanja pouzdane informacije koja je bila integralni dio zavjere o ubojstvu u Dallasu.

Istovremeno, tim CIA-e se spremao za javno smaknuće u Dallasu, postavljajući pritom zamku Osvaldo, zaposlivši ga u zgradi za pohranu knjiga Teksaške škole.

Razumijevanje tradicionalne strukture i načina djelovanja CIA-inih tajnih operacija je ključno za shvaćanje načina na koji je Lee Oswald izigran.

Prvo, sve tajne operacije CIA-e su podijeljene tako da svaki pojedinačni sudionik zna samo ono što je ključno za njegovo djelovanje. Drugo, za svaku komponentu i fazu operacije bira se što je manje moguće sudionika.

Treće, postoji minimalan kontakt između plaćenih ubojica i njihovih naručitelja, između donositelja odluka i planera, između sponzora i kurira.

Zbog toga je Oswald znao samo ono što mu je rečeno povodom nadolazeće zavjere u Dallasu.

Prema raznim tvrdnjama, Oswaldov naručitelj je bio David Atlee Phillips koji je rođen u Dallasu i koji je dobro povezan s međunarodnom obavještajnom zajednicom. Njegova veza s Alfa 66 – organiizacijom anti-Castro Kubanaca – bila je trn u oku braće Kennedy.

Zbog svog ograničenog pristupa pravim CIA-inim pravilima igre, Oswald je posjedovao nepotpune i / ili lažne informacije o zavjeri koja je planirana za 22. studenog u Dallasu.

Štoviše, Oswaldov nadzornik u teksaškoj školi je pozvao policiju Dallasa da pretraži zgradu zbog “navodnog” ubojice odmah nakon što se dogodilo ubojstvo. Oswald je za to vrijeme sjedio sa šefom u sobi za stanku ne znajući da se ubojstvo uopće dogodilo.

Tada je Lee Oswald počeo paničariti. Nije mogao suočiti s gomilom događaja koji su se odjednom obmotavali oko njega. Tada je počeo shvaćati da mu je namješteno.

Upravo ta panika, koja je oslikavala njegov očaj, doprinijela je slici krivnje koju su federalci htjeli izazvati kod javnosti.

Međutim, kada je Lee Oswald na nacionalnoj televiziji rekao kako je nevin i kako ne zna ništa o zavjeri o ubojstvu, CIA-in tim za zataškavanje se našao u ozbiljnom problemu.

Zapravo, Oswald je imao toliko moćnih veza sa skupinama u New Orleansu da bi njegovo suđenje moglo izazvati katastrofu.

Lee Oswald je mogao razotkriti razne zavjere usmjerene na rušenje Kennedyjeve administracije i zbacivanje stranih vlasti.

Osvaldov svjedočenje je, međutim, moglo biti i iskorišteno od strane CIA-e protiv Roberta Kennedyja, kao navodnog suučesnika u samom ubojstvu.

Ipak, jedina sigurna opcija bila je da Lee Oswald bude ubijen, što se i dogodilo u trenutku kada je prebacivan pod policijskom zaštitom i pod svjetlima medija uživo.

Počinitelji su mislili da će eliminacija Lee Oswalda zaustaviti dalje priče i teorije o zavjerama, pri čemu je sve prosto pripisano Lee Harvey Oswald.

Međutim, afera o Oswaldovom ubojici, Jack Leon Rubyu, pokrenula je niz mogućnosti, koje su podrazumijevale i njegovu uključenost u zavjeru.

To znači da je Ruby dobio zapovijed od nekoga iznad njega i tako se cijela shema sustavno odmotavala, dio po dio, osoba po osoba, počinitelj po počinitelj. Vrh se počeo plašiti da će biti identificiran.

Naprosto je nevjerojatna činjenica koliko je ljudi poginulo ili umrlo prije vremena nakon ubojstva Johna Kennedyja. Na toj gotovo beskonačnoj listi nalazi se gomila samoubojstava, čudnih nesreća i ubojstava.

Jasno je da Lee Harvey Oswald nije poznavao sve te ljude, ali postojao je niz ljudi koji su znali točno što će se dogoditi tog sudbonosnog studenog dana.

Na njegovu nesreću, Lee Oswald je bio jedan od malobrojnih koji nisu znali da će John F. Kennedy biti ubijen u Dallasu 22. studenog 1963. godine.

Interesantno je koliko je ova priča neuništiva. To je jedina priča pored 11. rujna koja je izazvala toliko pažnje, istraživanja i energije.

Međutim, lažne operacije se danas razotkrivaju jedna za drugom, kao i žrtveni jarci upotrijebljeni za njihovo ostvarivanje.

Sada je ustanovljeno da Sirhan Sirhan nije ubio Bobby Robert Kennedyja, isto kao što James Earl Ray nije imao ništa s ubojstvom Martina Luthera Kinga. Čak je i obitelj Martina Luthera Kinga to potvrdila.

Isto tako je i Timothy McQuay namješteno bombardiranje Oklahoma Cityja.

Slično tome, sve je više dokaza i svjedočenja koji dokazuju da 19 muslimanskih terorista nije imalo veze s lažnom operacijom 11. rujna koju je implementirala federalna vlast SAD.

Očito je da je upotreba Lee Harvey Oswalda kao žrtvenog jarca postavila predložak koji se zatim ponovio nebrojeno puta u proteklih 50 godina. Kažemo nebrojeno zato što većina tih zločina koji su zahtijevali žrtvenog jarca nisu objavljeni u mainstream medijima.

Zaista, da su građani SAD zahtijevali stvarno objektivnu, nepristranu, znanstvenu istragu Lee Harvey Oswalda, dokazalo bi se da je bio nevin. Sve to zatim nameće pitanje: “Tko je kriv?” I što je još važnije “Zašto je to učinjeno?”.

Ne možemo, opet, da se ne zapitamo što je to Bobby Kennedy znao o Le Oswaldu da je mogao povjeriti ultra-tajnu i osjetljivu operaciju. Možda je to činjenica da je Oswalda službeno trenirala CIA i da je radio za Pomorsku obavještajnu ured (Office of Naval Intelligence)?

U pismu Johna McCona, direktora CIA-e, upućenom James G. Raulu, šefu Tajne službe SAD, potvrđen je važan dio Oswaldovog rezimea.

Kao bivši marinac, Oswald je posjedovao neophodne kvalifikacije koje su Kennedyjevi zahtijevali za ovu opasnu misiju.

Kao netko tko je žrtvovao svoj život za državnog tužitelja SAD i predsjednika SAD, Oswald bi se trebao posthumno odlikovati Medaljom časti i Predsjedničkom medaljom slobode.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda*

 

 

 
(vestinet/uredio i preveo:nsp)

Odluka Velike porote iz Fergusona da policajca Darren Wilsona oslobodi optužbe za ubojstvo afroameričkog tinejdžera Michael Browna je bezdušna, ali ne iznenađuje. Ovaj slučaj treba sagledati u kontekstu povijesti istraga i kaznenih progona u značajnijim slučajevima policijskog nasilja, kao i sustavne i rasističke policijske brutalnosti u Americi

Mislim da će ovaj pregled biti koristan pokretu za pravdu u slučaju Michaela Browna i svima koji su uključeni u širu borbu protiv policijskog nasilja u Americi.

Ono što slijedi je, dakle, kratka povijest najpoznatijih slučajeva u kojima je revolt američke javnosti prisilio pravni sustav da se pozabavi slučajevima rasno motivirane policijske brutalnosti, pri čemu postignuti rezultati nisu bili, blago rečeno, zadovoljavajući.

Chicago

Tijekom posljednjih 45 godina Chicago je, kada je kazneno gonjenje pripadnika policije za torturu u pitanju, tipičan primjer ravnodušnosti i zataškavanja od strane dužnosnika.

Dana 4. prosinca 1969, vođe Crnih pantera Fred Hampton i Mark Clark brutalno su ubijeni u policijskoj raciji u koju su bili umiješani državni tužitelj oblasti Cook i “Cointelpro” program Federalnog istražnog biroa (FBI). Negodovanje javnosti dovelo je do federalne istrage o kršenju ljudskih prava. Unatoč nalazu da su policajci tijekom racije ispalili više od 90 hitaca kao odgovor na samo jedan Crnih pantera, Velika porota 1970. nije podigla optužnicu, već je u svom izvješću podjednako okrivila i počinitelje i žrtve.

Zbog gnjeva javnosti nakon ove odluke, imenovan je specijalni tužitelj koji je bio suočen s ekstremnim otporom dužnosnika. On je uspio podignuti optužnicu protiv policije i državnih tužitelja odgovornih za planiranje i provođenje racija – ali ne za ubojstvo i pokušaj ubojstva, već samo za ometanje pravde.

Slučaj je na sudu dospio pred suca s političkim vezama, koji ga je odbacio ne zatraživši čak ni vidjeti obranu optuženih dužnosnika. Gnjev je i ovoga puta, naročito u afroameričkoj zajednici, bio toliko žestok da je tjedan dana nakon što je 1972. donesena ova presuda, smijenjen glavni tužitelj Edward V. Hanrahan.

Skandalizujući slučaj policijske torture “Jon Burge” još jedan je upečatljiv primjer. Dokazi koji su tijekom godina otkrivani pokazali su da je skupina detektiva čikaške policije, većinom bijelaca i predvođena Jon Burgeom, u razdoblju od 1972. do 1991. mučila najmanje 120 Afroamerikanaca.

Još su 1982. državnom tužitelju županije Coocke, Richard M. Daleu, ponuđeni čvrsti dokazi mučenja, ali on nije ispitao, niti je optužio Burgea i njegove ljude. Dale-ev kabinet se narednih sedam godina nastavljao služiti priznanjima žrtava iznuđenih torturom. Mnoge od ovih ljudi je poslao u zatvor, osudivši na smrt desetoricu, premda ih je kasnije spasio moratorij na smrtne kazne iz 2000. i pomilovanje tadašnjeg guvernera George Ryana iz 2003.

Godine 1989. lokalno državno odvjetništvo odbilo je otvoriti istragu o tome, a isto su učinili i ministarstvo pravosuđa 1996. i državni tužitelj okruga Cook Richard Devine pet godina kasnije. Zbog neprekidnog pritiska javnosti, istraga torture dodijeljena je 2001. politički povezanom specijalnom tužitelju. Međutim, nakon istrage koja je trajala četiri godine i koštala sedam milijuna dolara, i on je odbio podići optužnicu objavivši umjesto toga zataškavajući izvještaj koji je Dalea, Devinea i brojne visoke dužnosnike čikaške policije – oslobodio optužbi.

Tek je 2008. državni tužitelj optužio Burgea za krivokletstvo i ometanje pravde, za što je 2010. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri i pol godine. Nakon toga, međutim, državni tužitelj je odbio za ista djela goniti i Burgeove suučesnike.

New Orleans

Chicago nije usamljeni primjer toga koliko je teško isposlovati pravdu za žrtve policijskog nasilja. U New Orleansu je 1980. skupina bijelih detektiva odgovorila na ubojstvo bijelog policajca teroriziranjem tamošnje crne zajednice Alžira, ubivši pritom četvero nedužnih ljudi i mučeći mnoge druge “booking and bagging” metodom: prebijanjem osumnjičenih telefonskim imenicima i gušenjem plastičnim vrećama navučenim preko glave.

Od sedmorice policajaca protiv kojih je ministarstvo pravde podnijelo optužnice za narušavanje ljudskih prava mučenjem jedne od žrtava – trojica su osuđena. Nijedan nije optužen za četiri ubojstva, niti za druga djela mučenja.

Neposredno nakon uragana Katrina, pripadnik policijskih snaga New Orleans-a usmrtio je 2005. hicem iz pištolja nenaoružanog Afroamerikanca Henry Glover-a, nakon čega je nekoliko njegovih kolega spalilo tijelo kako bi zataškali zločin. Policajci iz New Orleansa pucali su i ubili i dvojicu nenaoružanih Afroamerikanaca na mostu Danciger.

Nakon loše provedene istrage državnih vlasti, Odjel za ljudska prava pri Ministarstvu pravosuđa podiglo je optužnicu protiv policajaca umiješanih u ova dva slučaja i dobilo presude za neke od glavnih počinitelja. Međutim, prizivni sud Petog okruga poništio je presudu u slučaju Glover, a sudac je, navodeći kršenje procedure od strane vlade, napravio izuzetan korak odobrivši optuženim policajcima u slučaju Danciger novo suđenje.

New York

Jedan pripadnik newyorkške policije je 1997. u toaletu policijske stanice seksualno napao Abnera Luima, američkog građanina haićanskog podrijetla, gurnuvši mu u rektum polomljenu dršku metle. Luimin napadač je potom optužen za kršenje ljudskih prava, dok su trojica njegovih suučesnika optuženi za prikrivanje zločina.

Pošto se Luimin napadač izjasnio krivim, njegovi suučesnici su osuđeni, ali je prizivni sud Drugog županije poništio presude na temelju tvrdnje da među odvjetnicima policajaca postoji sukob interesa. Nakon što su osuđeni po drugi put, prizivni sud je ponovo poništio presude, ali sada na temelju tvrdnje da nije postojalo dovoljno dokaza za umišljaj.

Četvorica pripadnika Odjela za ulične zločine newyorkške policije ispalila su 1999. godine 41 hitac u Amadu Diala, emigranta iz Gvineje koji je posegao za novčanikom, pogodivši ga 19 puta. Policajci su optuženi za ubojstvo drugog stupnja i slučaj je preseljen na sjever države, gdje ih je porota oslobodila.

U srpnju 2014. godine, pripadnici newyorkške policije uhitili su Afroamerikanca Erik Garner-a jer je navodno prodavao cigarete bez taksativnih markica. Stegli su ga za vrat, što je zakonom zabranjeno, oborili licem prema zemlji is rukama na leđima, nabili mu lice u pločnik, gdje je nekoliko minuta kasnije umro od posljedica srčanog udara. Ovaj smrtonosni napad, koji je i snimljen, trenutno je pod istragom Specijalne velike porote, imenovane od strane okružnog javnog tužitelja.

Los Angeles

Jedan od najozloglašenijih slučajeva bilo je i brutalno premlaćivanje Rodney King-a od strane petorice pripadnika losanđeleske policije 1991. godine. Brutalnost je najvećim dijelom zabilježena na snimci koja prikazuje i kako nekoliko policajaca stoji u blizini, ne poduzimajući ništa da se premlaćivanje bespomoćnog čovjeka zaustavi.

Četvorica policajaca otpuženi su na državnoj razini za napad smrtonosnim oružjem i primjenu prekomjerne sile. Suđenje je preseljeno u okrug s većinski bijelim stanovništvom i trojica policajaca su oslobođeni svih optužbi, dok je četvrti oslobođen optužbe za napad smrtonosnim oružjem, kao i još nekih manjih optužbi. Međutim, porota nije uspjela donijeti presudu za primjenu prekomjerne sile.

Nakon gnjevnog ustanka afroameričke zajednice Los Angelesa koji je rezultirao smrću pedeset i troje ljudi i oko dvije tisuće ozlijeđenih, američko ministarstvo pravde podiglo je optužnice protiv četvorice policajaca, a savezna porota osudila je dvojicu, a ostale oslobodila.

Kolovoza prošle godine, pripadnici losanđeleske policije ubili su nenaoružanog i mentalno oboljelog Afroamerikanca Izel Ford-a, koji je po izjavama svjedoka ubijen s leđa dok je ležao na zemlji. Unatoč masovnim prosvjedima, do danas nema istrage Velike porote, izvješće o obdukciji tek treba biti objavljen, a ni policija Los Angelesa nije završila internu istragu.

Oakland

Kasnih devedesetih u Oaklandu u Californiji, policijska postrojba zvana “Rough Riders” je sustavno premlaćivala, lažno optuživala i podmetala narkotike Afroamerikancima za koje su tvrdili da dilaju drogu. Protiv četvorice “Ridersa” Okružno javno tužilaštvo podiglo je optužnice i suđenje je preseljeno u okrug u predgrađu. Kolovođa je pobjegao iz zemlje i suđeno mu je u odsutnosti.

Nakon jednogodišnjeg suđenja pred podijeljenom porotom u kojoj nije sjedio niti jedan Afroamerikanac, policajci su oslobođeni osam optužbi, a porota je zapela na preostalih 27 točaka. Nakon urgiranja tadašnjeg gradonačelnika Jerry Browna, policajcima nije ponovo suđeno.

Također u Oaklandu, u ranim jutarnjim satima uoči dočeka nove 2009, pripadnik policijskih snaga BART (Bay Area Rapid Transit – željeznički sustav San Francisca) pucao je i ubio mladog Afroamerikanca Oscar Grant-a, koji je u staničnoj gužvi ležao nenaoružan, lica okrenutog ka zemlji. Pucnjava i ubistvo zabilježeni su na snimci i izazvali su militantne prosvjede u Oaklandu.

Još jedna bijela porota odbacila je optužbe za ubojstvo, proglasivši policajca umjesto toga krivim za ubojstvo iz nehaja. Ubojica Oscara Granta proveo je manje od godinu dana iza rešetaka, da bi zatim ministarstvo pravde otvorilo istragu o kršenju ljudskih prava, ali nikakve optužnice nisu podignute.

Milwaukee

Potaknuta programom CompStat koji promovira agresivan rad policije, izvjesna jedinica bijelih policajaca iz Milwaukee-ja zaustavljala je u razdoblju od 2007. do 2012. i nezakonito pretresala do gole kože više od 70 Afroamerikanaca, za koje su tvrdili da su pod istragom zbog trgovine drogom. Tijekom tih pretresa, obično vršenih na ulici, policajac koji je za to bio zadužen zavlačio im je ruke u donje rublje i pretraživao im genitalije i anuse.

Kada se saznalo za ovu izuzetno nezakonitu praksu, javni tužitelj okruga Milwaukee podigao je optužnicu protiv kolovođe grupe, Michael Vagnini-a, za brojne slučajeve seksualnih napada, nezakonitih pretresa i službenih prekršaja, dok su trojica pripadnika druge jedinice također optuženi za sudjelovanje u dva pretresa. Zapovjednik jedinice i još nekoliko njezinih pripadnika koji su prisustvovali mnogim pretresima – nisu bili optuženi.

Optuženim policajcima dopušteno je da se izjasne krivima za blaže prekršaje te je Vagnini dobio 36 mjeseci zatvora, dok su kazne ostale trojice sveukupno iznosile manje od mjesec dana zatvora. Izjasnivši se krivima, obećano im je da neće biti optuženi za kršenje federalnih građanskih prava.

Istrage obrazaca i prakse

Ovi slučajevi samo su vrh ledenog brijega kada je riječ o slučajevima u kojima rasističko policijsko nasilje nije podvrgnuto podjednakoj pravdi pred zakonom. Nedavno je ministarstvo pravde odbilo u Little Rocku u Arkansasu kazneno goniti policajce koji su ubili Eugene Elison-a, vremešnog Afroamerikanca koji je šetao ispred svoje kuće sa štapom u ruci, iako su postojali dokumentirani izvještaji o nedavnim ubojstvima crnih muškaraca koja su počinili policajci u gradovima Chicago, Houston, San Antonio, Beaver Creek u Ohio i u Sarasoti u Floridi.

Američki kongres je 1994. godine, priznavši da je kršenje discipline i nasilje ipak bilo sustavno u mnogim dijelovima zemlje, donio 42.US Code Section 14141, dajući ovlaštenje ministarstvu pravosuđa da podiže optužnice protiv policijskih odjela navođenjem obrazaca i praksi neustavnog ponašanja, te da dobavlja širok spektar sudskih naloga, nagodbi i neovisnih promatrača kako bi se reforme takvih praksi implementirale.

Iako bez dovoljno ljudi, Odjel za obrasce i prakse pri ministarstvu pravde ustremljivao se tijekom posljednjih 20 godina na sistemske i diskriminatorne nedostatke u zapošljavanju, nadzoru i kontroli u brojnim policijskim odjelima. Posebno sramna djela ili čitav niz djela policijske brutalnosti često potaknu Odjel da započne istragu, a njegovi odvjetnici onda pokreću nagodbe ili sudske naloge u Cincinnatiju, Pittsburghu, Stubenvilu u Ohiou, New Orleansu, Portoriku, Oaklandu i Miamiju.

Odvjetnici koji su se bavili slučajevima iz Little Rocka zatražili su prošlog mjeseca od ministarstva pravosuđa da provede istragu o obrascima i praksama u losanđeleskoj policiji, a Odjel sada navodno istražuje praksu policije grada Fergusona. Iako ove istrage nisu univerzalni lijek, one nude mehanizme za razotkrivanje i reformu nesumljivo neustavnih policijskih praksi, a pokazale su i koliko je sustavno policijsko nasilje i dalje rasprostranjen problem.

U svjetlu ove povijesti, predodređeni neuspjeh pristrasnog lokalnog tužitelja u podizanju optužnice protiv Darren Wilsona ne bi nas trebalo iznenaditi. Međutim, pokret za pravdu za Michaela Browna skrenuo je veliku pozornost na širom zemlje rasprostranjeni problem sustavnog i rasističkog policijskog nasilja.

Prije samo dva tjedna, slučaj Brown je zajedno sa Burge-ovim slučajevima mučenja predstavljen Odboru Ujedinjenih naroda protiv torture u Genevi. Pokret bi sada trebala usmjeriti svoju pažnju ka ministarstvu pravosuđa i da za Wilsona zatraži podizanje federalne optužnice za povredu ljudskih prava, kompletnu istragu obrazaca i prakse u policiji Fergusona i šire zaustavljanje sustavnog i rasističkog policijskog nasilja.

Kako nas povijest bitke protiv rasističkog policijskog nasilja nepogrešivo uči, javni prosvjed i uznemirenost moraju nastaviti, ne samo u Fergusonu, nego diljem zemlje. Jer, kako je to prije mnogo godina ispravno primijetio Frederick Douglas, sila ne staje dok je ne zaustaviš.
 

 

 
 
(pescanik,youtube.com/uredio i preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19517"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Jasno je da država neće učiniti ništa da bi prevenirala buduće poplave. Bit će ovo aktualno idućih nekoliko dana, a tada će pasti u zaborav prazne državne blagajne. Ako očekujete da će vam vlada pomoći, varate se.

Posjetili smo jednu od žrtava kako bi cjelokupnoj javnosti dala koristan savjet – što da radi običan čovjek kada se voda povuče iz potopljenih područja, kada političari zaborave na katastrofom pogođeni narod?

Osjećam se jadno i žalosno. Kad gledam, čitam, pratim, naviru mi suze. Žao mi je ljudi, žao mi je svakoga jer sam to proživjela. Suosjećam s njima, nije im lako. A tek što ih čeka kad voda prođe. Onda je tek muka, onda ih čeka teška situacija. Daj Bože da im se to nikad više ne dogodi – priča nam Biljana. Naša sugovornica apostrofira nekoliko stvari koje bi Slavonci trebali znati kada se voda povuče. Naravno, uvažavajući regionalne specifičnosti.

Ostajete sami

Nitko ih neće ni posjetiti, kao što nije ni nas – kaže Biljana. Svi znamo kako politika funkcionira i za očekivati je da će potopljena Slavonija, nakon što se voda povuče, biti zaboravljena. Zato će, kao i sada, najveći teret pomoći morati snositi sami stradalnici i humani građani koji će biti spremni pomoći.

Financijska samoovisnost

Nevjerojatno, ali istinito – Biljanu smo zatekli kako još uvijek čisti kuću od poplave koja se dogodila u veljači. Njenoj obitelji nitko nije financijski pomogao u obnovi kuće. Pokazuje nam oštećene zidove, mjesto na kojem skida drvenariju sa zidova jer je istrulila. Vrata od dnevne sobe ne mogu se zatvoriti, iako su od kvalitetne hrastovine.

Vlaga se uvukla svugdje, njen smrad je sveprisurtan, voda na mjestima još uvijek probija. Biljana nam kaže kako i Slavonci moraju biti spremni svu ušteđevinu uložiti u obnovu kuće jer, ako će čekati da im netko drugi pomogne, od toga neće biti ništa. Stanovnici Čičke Poljane dizali su pločice, mijenjali knauf, bacali laminat, namještaj, elektroničke naprave.

Zdravstvena ispravnost vode

Biljana objašnjava kako do danas nitko nije provjerio je li voda u Čičkoj Poljani zdravstveno ispravna. Kako priča, ona je ne pije, ali nije joj jasno zašto nitko nakon poplava to nije ispitao.

Štakori, komarci i ostala gamad

Iako zvuči kao mala napast, komarci nam mogu zagorčati život. –Jučer nismo mogli večerati koliko ih je bilo – kaže Biljana. Pokazuje nam kako izgledaju kanali ispred njene kuće – kao malene bare. U kombinaciji sa toplom zimom i vrućinama koje slijede, lako je moguće je da i će stanovnici potopljenih slavonskih područja ovo ljeto zbog komaraca izludjeti. Uz komarce, opasnost je i druga gamad, poput štakora, no u Čičkoj Poljani za to se pobrinula velikogorička komunalna služba.

Veliki računi za struju

Biljana strahuje od sljedećeg obračuna struje. Nakon što se voda povukla, u prizemlju njene kuće dva su tjedna radila dva isušivača. Sumnja da će se itko u HEP-u kod idućeg obračuna sjećati da su ljudi bili prisiljeni trošiti veće količine struje jer su se oporavljali od poplave. Epidemija velikih računa za struju stoga bi mogla zahvatiti i Slavonce. Barem one kojima instalacije nisu u potpunosti uništene.

Prijevoz

Nakon što je tijekom poplava proveo osam dana u kući, jer nije mogao stići do posla, Biljanin suprug imao je isti problem i nakon što se voda povukla jer im je voda uništila automobil i kombi. Po njega je, stoga, svako jutro neko vrijeme dolazio – bager. U sličnim problemima bi se mogli naći i ljudi s potopljenih područja, koji o automobilu ovise. Nadajmo se kako će oni koji su zaposleni naići na razumijevanje poslodavaca dok svoje probleme ne riješe. Nažalost, javnog prijevoza nema svugdje.

Psihofizičko zdravlje

Poplave su trauma koju nikako ne treba podcijeniti. Uostalom, dvoje je ljudi i poginulo. No, najgora stvar za zdravlje ljudi nije proživljena trauma nego pitanje – što ako se ovo ponovi? Jasno je da država neće učiniti ništa da bi prevenirala buduće poplave. Bit će ovo aktualno idućih nekoliko dana, a tada će pasti u zaborav prazne državne blagajne. To najbolje znaju stanovnici Čičke Poljane, koji ne broje godišnja doba nego poplave. A u razdoblju između žive iščekujući ih. Kako onda ne oboljeti kada je, sve što vidiš u budućnosti, samo – voda?

PET SAVJETA ZA ŽIVOT NAKON POPLAVE Najveća opasnost je…

PITKA VODA Najveća opasnost tijekom i nakon poplava dolazi od konzumiranja onečišćene vode koje dovodi do crijevnih i kožnih zaraznih te parazitarnih bolesti. Ni u kojem slučaju ne smije se koristiti bunarska voda, a treba pomno pratiti informacije o kvaliteti vodovodne vode. Preporučuje se prokuhavanje vode – ne samo za piće, već i za pranje suđa, zuba, ruku i lica. Ako je voda zamućena, ne smije se konzumirati ni prokuhana. Za djecu, trudnice, kronične bolesnike i starije najbolje bi bilo da konzumiraju samo flaširanu vodu.

ZAŠTITA OZLJEDA Iznimno je važno paziti da rane i otvorene ozljede ne dođu u dodir s onečišćenom vodom. Treba ih dezinficirati i pokriti zavojem.

ELEKTRIČNI VODOVI I PLINSKI UREĐAJI Nakon povlačenja vode treba dobro provjeriti električne i plinske vodove te prijaviti svaki, i najmanji kvar prije upotrebe takvih uređaja. Poplavljene podove i zidove treba dezinficirati i oprati vrućom vodom.

LEŠINE ŽIVOTINJA Nakon povlačenja vode po okolišu će ostati najraznovrsniji otpad, koji treba očistiti uz pomoć stručnih službi. Lešine uginulih životinja treba prijaviti posebnim komunalnim i veterinarskim službama koje će ih ukloniti na siguran način.

KOMARCI Uz stajaće vode stvaraju se ogromne količine larvi komaraca, kojima treba desetak dana da se razviju. Stručne službe već sada trebaju donijeti planove za suzbijanje ličinki i larvicidne tretmane. Nakon što se pojave komarci, koristit će se klasične metode zaprašivanja i zamagljivanja.

Kuće će se sušiti i do osam mjeseci

U Slavoniji je trenutačno najveća potražnja za velikim, industrijskim pokretnim ventilatorima koji će ubrzati proces isušivanja stanova i spriječiti namnožavanje gljivica i drugih mikrorganizama štetnih za zdravlje. Također, građevinari preporučuju da se posebnim uređajima izmjeri količina vlage u zidovima i tek onda pristupi isušivanju i sanaciji. Osim ventilatora, postoje i posebni odvlaživači prostora za koje proizvođači navode da automatski sprječavaju proces stvaranja plijesni, ustajalog mirisa, hrđe i kondenzata.

Stanovi se ne smiju grijati

Građevinari upozoravaju građane da potopljene stanove ne zagrijavaju prije nego se dezifinciraju zidovi jer grijanje ubrzava razvoj štetnih mikroorganizama. Upozorava se i da se razni organizmi u zidovima i na njima, kao i ispod parketa razmnožavaju velikom brzinom, a kod ljudi uzrokuju infekcije, astmu, alergijske reakcije.

Upozoravaju i da se u stanovima i kućama ne smije živjeti prije nego se dezifinciraju i osuše, a to može trajati od nekoliko tjedana pa do čak osam mjeseci. Naime, postupak isušivanja profesionalnom opremom traje tri do četiri tjedna, a provjetravanje kuće osušit će zidove tek za 3 do 8 mjeseci, sve ovisno o godišnjem dobu.

Najprije treba ukloniti tepihe, madrace i sve prostirke. Najbolje ih je baciti jer se u natopljenim tepisima i drugim tekstilnim materijalima razvijaju i najopasniji mikroorganizmi. Odjeću treba odmah oprati i dobro osušiti. Nakon pranja i sušenja treba je odložiti što dalje od poplavljenog prostora. Komadi namještaja od punog drva-masiva mogu se spasiti. Namještaj odvojiti od mokrog poda aluminijskom folijom, plastična folija ne dopušta isparavanje vlage.

Nečistoće treba oprati sredstvima za čišćenje drva ili parketa i dobro osušiti krpom ili papirnim ubrusima. Izbjegavati sredstva na bazi klora jer se tako uništava površina drva. Namještaj od iverice uglavnom je uništen nakon poplave i mora ga se baciti što prije jer se natopljena iverica ne može popraviti ili je popravak skup i ne isplati se.

Također, krevete i tapacirani namještaj najbolje je baciti. Gotovo ih je nemoguće potpuno očistiti i dezinficirati, a poplavljeni tapecirani namještaj mogući je izvor bolesti. Jastuke i prekrivače također treba baciti – upozorili su građevinari i liječnici stanovnike potopljenih mjesta, a njihove savjete i te kako mogu koristiti i Slavonci.

Čišćenje pod maskama

Stručnjaci ističu da prilikom čišćenja treba koristiti zaštitne rukavice, obuću i maske.

Parni čistači su odlični za čišćenje i dezinfekciju nakon poplava, profesionalni se teško nabavljaju pa će i manji kućni poslužiti uz više truda i vremena. Ako se nema parni čistač, zidove i podove čistiti četkom i otopinom za dezinfekciju. Treba oprezno koristiti kućna sredstva na bazi klora! Profesionalna sredstva za dezinfekciju treba potražiti u ljekarni. Zidovi i podovi se nakon čišćenja četkom i vodom mogu poprskati sredstvom za dezinfekciju.

Zidovi se ne smiju gletati i bojiti prije potpunog isušivanja. Razne glet mase i boje zatvaraju pore pa se zidovi sporije suše. Dobro je rješenje da se već za vrijeme čišćenja ostruže što više boje sa zida! Sve što bubri i odvaja se treba što prije ukloniti jer time se ubrzava sušenje.

Za vrijeme sušenja pojavljivat će se kristali minerala na površini. Ove kristale skidajte struganjem i odlažite što dalje od kuće. Na mjestima gdje su oštećenja žbuke dublja, najbolje je ukloniti svu žbuku do zida, pričekati isušivanje i sanirati posebnim materijalima za sanaciju vlažnih zidova. Zidove treba obojiti tek kada su potpuno suhi!

Laminate bacite! Laminate odmah treba ukloniti. Ako je poplava trajala nekoliko sati, parketi će početi bubriti pa je bolje što prije ih ukloniti da se omogući čišćenje i sušenje podne glazure. Podignute i valovite parkete nemoguće je ispraviti, takvi parketi vade se i bacaju.

Knjige i dokumente stavite u zamrzivač! Vrijedne knjige i dokumenta treba zamrznuti u zamrzivaču. Smrzavanjem dehidriramo – isušujemo vlagu iz papira, listovi se lakše odvajaju i zaustavlja se propadanje štampe na papiru! Knjige i dokumente treba ostaviti u zamrzivaču nekoliko dana do nekoliko tjedana. Smrzavanjem isto tako sprječavamo pojavu plijesni i gljivica u celuloznim materijalima.

U NEW ORLEANSU: Nakon uragana Katrina trostruko više srčanih udara

Iako su srčani udari češći u prijepodnevnim satima i radnim danom, a najčešće ponedjeljkom na početku radnog tjedna, razorni uragan Katrina promijenio je taj obrazac u New Orleansu, gradu koji je 2005. najviše stradao u njezinu naletu, pokazalo je američko istraživanje po kojem se od 2005. broj srčanih udara u tom gradu utrostručio

‘Činjenica da se radi o takvoj promjeni obrasca doista je iznenađujuća’, kazao je voditelj istraživanja Matthew Peters sa sveučilišta Tulane u New Orleansu.

Znanstvenici smatraju da se broj srčanih udara uvišestručio zbog toga što se broj pušača povećao. Utvrdili su da su nakon Katrine infarkti učestali radnim danom navečer i preko vikenda, prema podacima objavljenima u časopisu American Journal of Cardiology.

Prije uragana 23 posto svih srčanih udara zbivao se ponedjeljkom što je u skladu s nacionalnim prosjekom no nakon Katrine broj infarkta ponedjeljkom pao je na deset posto što je manje nego bilo koji drugi dan u tjednu.

Srčane udare ponedjeljkom i u prijepodnevnim satima znanstvenici pripisuju radnom stresu.

Kao moguće objašnjenje promjene obrasca srčanih udara u New Orleansu znanstvenici su ponudili tezu da su se nakon razaranja grada izvori stresa promijenili, primjerice, ljudi koji su ostali bez posla više nisu bili izloženi pojačanom stresu na početku radnog tjedna. Za one koji su još imali posao odlazak na radno mjesto postao je dobrodošli predah od posljedica uragana na dom.

Katrina je bez domova ukupno ostavila oko 1,3 milijuna Amerikanaca.
 

 
 
tportal,dnevno,slobodnadalmacija, youtube.com/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=17629"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Panika se među ljudima nezaustavljivo širi, a milijuni Amerikanaca pripremaju se na kolaps koji će promijeniti cijeli svijet, ne samo Ameriku.

Američkim društvom vlada velika depresija, slično kao 1929. kada je velika depresija zahvatila cijeli svijet. Iako mainstream mediji sustavno s osmijehom na licu smiruju američke građane govoreći im kako Amerika izlazi iz gospodarske krize, alterantivni mediji najavljuju financijski i ekonomski kolaps koji bi se trebao dogoditi u prvim mjesecima iduće godine. Znakovi su, napominju i više nego vidljivi, zbog toga su izjave o gospodarskom oporavku i više nego smiješne. Panika se među ljudima nezaustavljivo širi, a milijuni Amerikanaca pripremaju se na kolaps koji će promijeniti cijeli svijet, ne samo Ameriku.

Napravljeni su i dokumentarni filmovi koji su pušteni u medije, a u kojima se upozorava američka javnost na kolaps koji sigurno dolazi. U filmovima koje su pogledali milijuni Amerikanaca razrađeni su do detalja načini na koji Amerikanci mogu zaštiti svoju obitelj dođe li do kolapsa: Ovo je pismo koje kruži medijima: ‘Uvodi se zakon kojim će poništiti vaše pravo na oružje i koji će im dati mogućnost da vašu obitelj strpaju u zatvor bez suđenja i kojim će vam oduzeti sve prehrambene zalihe. Probudite se!

Činjenice koje vas okružuju otkrivaju da je Amerika u u izvanrednom stanju. Kolaps će se dogoditi za manje od tri mjeseca. Obratite pozornost ako vi i vaša obitelj želite preživjeti. Postoje četiri ključna događaja koja se odvijaju iza kulisa, skriveni od građana, a prijete cijeloj našoj naciji koja će se uskoro boriti za opstanak.

Ta četiri događaja(depresija, vojni zakon, FEMA kampovi, propast banaka) napraviti će eksploziju u našem društvu i to će biti kraj društva kakvo poznajemo. Kad se dogodi savršeno planirana oluja, ništa ih neće spriječiti da vam uzmu sve što imate, jer i ovako sve je već njihovo. Dakle jedino što možete očekivati bit će kilometrima duge linije ljudi koji čekaju na hranu, a nakon toga.. pokolj i brutalnost diljem zemlje. Obitelji srednje klase bit će ostavljene da se bore same za sebe, za preživljavanje.

Matt Stevens autor je ovog pisma i stranice PatriotLiberty, stranice koja vodi ljude u preživljavanju za vrijeme ekonomskog kolapsa. Ova stranica ima milijuna čitatelja, sve ljudi koji se pripremaju za kraj doba kakvog poznaju. Matt Stevens sada upozorava kolaps će se dogoditi vrlo brzo u minuti, mnogi toga neće biti svjesni. Ovo su neki od znakova koje on ali i mnogi drugi alternativni mediji ističu kao znakove kraja američkog sna. No, svi znaju da američke vlasti nisu slučajno došli do ovog stanja nego planski i namjerno. To je jedini način da ljudi ostanu bez svega i postanu potpuno ovisni o milosti koja će kapati s vrha.

Zakon razoružavanja

Američka vlada želi razoružati svoje građane. To je kako kažu dokaz da se nešto sprema. Ostaviti građane bez mogućnosti obrane je za američko društvo nešto strašno i prvi znak po kojem se vidi da američka vlada pokušava porobiti Amerikance.

Vojni zakon

Dok se građani razoružavaju američka vlada uvodi vojni zakon prema kojem američka vojska ima potpune ovlasti nad američkim građanima kako kažu i u ratu i u miru. Konkretno, vojska vam može uletiti u kuću bez naloga i zatvoriti vašu obitelj bez da vam daju ikakvo opravdanje.

Zakon o kućnim zalihama hrane

Kako se panika od financijskog sloma širi i sve više ljudi se priprema na kaos u društvu, američke vlasti donose zakon prema kojemu će svojom građanima ograničiti količinu hrane i vode koje mogu držati u kući, što je opet znak da se nešto sprema.

Pad američkog gospodarstva

Trgovci diljem SAD-a izvjestili o razočaravajućim brojkama s kojima posluju zadnjih pola godine. Ekonomski analitičari su zabrinuti i upozoravaju na mogući financijski slom. Tvrtke koje prodaju američke automobile doživjele su najveći zastoj i stopiranje prodaje u posljednjih pet godina. Kako kažu, oporavka nema na vidiku. Njima se pridružuju i drugi američki proizvođači, npr. tvrtke koje se bave proizvodnjom namještaja sustavno prijavljuju stečaje i otpuštaju ljude.

I cijenjeni The Wall Street Journal izvještava i predviđa ekonomski kolaps na temelju zastrašujućih brojki u američkom gospodarstvu. Nacionalni dug nenormalno raste, čak dvostruko brže u odnosu na BDP.

Ni farmaceutskim liderima ne ide

Jedan od najvećih farmaceutskih divova u Americi, tvrtka Merck & Co ove godine zabilježio je strašan financijski pad te najavio otpuštanje minimalno 8,500 radnika.

Zajedno američke korporacije u idućih par mjeseci najavljuju smanjenje 387 tisuća 484 radnih mjesta.

Veliko siromaštvo

Jedan od četiri honorarnih radnika u Americi živi na rubu siromaštva. U Americi je stalno zaposleno samo 47% posto odraslih, radno sposobnih ljudi, što znači da je više od pola dakle 53% posto radno sposobnih ljudi bez posla, što prelazi dvadeset posto nezaposlenih, a u skladu je s velikom depresijom 1939. Otkazi lete svakoga dana, nezaustavljivo.

Trenutno je na ulicima Amerike preko milijun i 500 tisuća samo djece beskućnika, a još toliko ima i odraslih ljudi. Beskućnika je svakim danom sve više, a američke vlasti užurbano donose zakone po kojima je biti beskućnik kažnjivo djelo. Ako pomognete beskućniku možete biti kažnjeni. Mnogi mediji prenose da je jaz između bogatih i siromašnih na svome vrhuncu. Preko dva milijuna ljudi u ovom trenutku je na bonovima za hranu, što znači da svako 5. domaćinstvo nema za hranu i vodu.

FEMA kampovi

Potpuno spremni su i zloglasni FEMA kampovi koji su već počeli s primanjem prvih beskućnika. Uskoro će se dupkom napuniti onima koji će uslijed kolapsa ostati bez ičega.

Propast cijelih gradova

Detroit je bankrotirao, u Clevlandu 50% djece nema za hranu, u Miami-u za hranu nema 45% posto djece. Gradovi diljem Amerike nemaju za osnovne stvari poput javne rasvjete.

New Orleans, Chichago, Flint, Michigan zabilježavaju brutalni porast ubojstava i samoubojstava.

Ovo su samo neki od znakova po kojima se američki san brutalno raspada. Ljudi se tamo masovno pripremaju na dan kada će Ameriku pogoditi velika krizna oluja. Ako do toga dođe nastat će domino efekt u cijelom svijetu. Ni Europa neće izbjeći ovaj kolaps. Ako je vjerovati Amerikancima on će se dogoditi već idućeg mjeseca jer njihovo društvo došlo je do zida. Nema dalje, i nema oporavka. ‘Raspast će se sve, a preživjet će oni koji su se pripremili’, najavaljuju alterantivni američki mediji.
 

 
 
prenio: dnevno.rs, youtube.com/uredio: nsp
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=16319"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Amerikanci su “pozitivan” narod. Takva nam je reputacija a tako i sami sebe zamišljamo. Mnogo se smiješimo i često se zbunimo kad nam ljudi iz drugih kultura ne uzvrate tu uslugu. Prema starom stereotipu, mi smo poletni, veseli, optimistični i plitki, dok su stranci najčešće prepametni, umorni a možda i dekadentni.

Američki pisci u egzilu kao što su Henry James i James Baldwin borili su se s ovim stereotipom i povremeno ga jačali, s čime sam se i sama susrela osamdesetih godina u jednoj opasci sovjetskog emigrantskog pjesnika Josifa Brodskog, da je problem s Amerikancima to što “nikada nisu iskusili patnju “. (Očito nije znao tko je izmislio blues.)

Tko može biti toliko čangrizav ili toliko nezadovoljan dovesti u pitanje ove vesele crte američkog karaktera. Uzmimo na primjer pozitivni “afekt”, to jest raspoloženje koje pokazujemo drugima kroz osmijehe, pozdrave, ispoljavanje samopouzdanja i optimizma. Znanstvenici tvrde da pukim činom smješkanja možemo generirati pozitivna osjećaje u sebi.

Pritom, dobro raspoloženje, izraženo kroz naše riječi i osmijehe, po svemu sudeći je zarazno: “Smij se i svijet će se smijati s tobom”. Svijet bi sigurno bio bolje i veselije mjesto kada bismo se svi srdačno pozdravljali i zaustavljali se da izmamimo osmijehe od beba – poznatim psihološkim mehanizmom “zaraznog raspoloženja”. Novija istraživanja su pokazala da je dobro raspoloženje lako prenosivo kroz socijalne mreže, tako da nečija sreća može uljepšati dan čak i nekim sasvim dalekim ljudima.

Također, psiholozi se danas slažu da pozitivni osjećaji zahvalnosti, zadovoljstva i samopouzdanja nam mogu produžiti život i da pozitivno djeluju na zdravlje. Neke od ovih tvrdnji su pretjerane, kao što ćemo vidjeti, ali pozitivno raspoloženje nije upitan faktor zdravog života, kao ni vježbe i vitaminski suplementi.

Ljudi koji tvrde da su pozitivno raspoloženi češće imaju bogat društveni život, i obrnuto, a društvena povezanost je važna u obrani protiv depresije, koja je poznati faktor rizika mnogih psihičkih bolesti. Rizikujući ponavljanje ili čak tautologiju, može se reći da je na mnogo razina, individualnih i društvenih, dobro biti “pozitivan”, i sigurno je bolje biti to nego povučen, nezadovoljan ili kronično tužan.

Zato je za mene znak napretka to što su u posljednjem desetljeću ekonomisti pokazali zanimanje za sreću, umjesto isključivo za bruto nacionalni proizvod kao mjeru uspjeha jedne privrede. Sreća je, naravno, nepodesna za mjerenje ili definiranje. Filozofi su stoljećima raspravljali o sreći; čak i ako je prosto definiramo kao veću učestalost pozitivnih nego negativnih osjećaja, kada pitamo ljude da li su sretni, od njih zapravo tražimo da izračunaju prosjek mnogih raspoloženja i trenutaka.

Možda sam bila neraspoložena jutros, ali me je neka dobra vijest obradovala, i kakva sam onda zapravo?

U jednom poznatom psihološkom eksperimentu, od ispitanika je traženo da odgovore na upitnik o životnom zadovoljstvu – ali ih je ispitivač prije toga navodno slučajno poslao da fotokopiraju jedan papir. Za nasumično odabranu polovicu, na kopirnom aparatu je ostavljen novčić od deset centi. I evo kako dvoje ekonomista opisuje rezultat: “Životno zadovoljstvo je znatno povećano pronalaženjem novčića na aparatu – što očito nije efekt zarade.”

Uz problem mjerenja, postoje i kulturne razlike u tome kako se sreća doživljava i da li je shvaćamo kao vrlinu. Neke kulture poput naše vrednuju pozitivan stav, koji po svemu sudeći odaje unutarnje zadovoljstvo; druge su više impresionirane ozbiljnošću, požrtvovanjem ili tihom spremnošću na suradnju. Koliko god da je teška za određivanje, sreća je nekako prikladnija za mjerenje dobrobiti, iz humanističke perspektive, od brujanja transakcija koje čine BDP.

Samim tim je iznenađujuće da psiholozi, kada se prihvate mjerenja relativnog zadovoljstva naroda, po pravilu otkrivaju da Amerikanci, čak ni u najbolja vremena i unatoč našoj razmetljivoj pozitivnosti, uopće nisu sretni. Nedavna meta-analiza stotine istraživanja individualnog osjećaja sreće diljem svijeta pokazala je da su Amerikanci tek na 22. mjestu, iza Nizozemaca, Danaca, Malezijaca, Bahamaca, Austrijanaca, pa čak i navodno pokislih Finaca.

Po drugom mogućem pokazatelju relativnog nezadovoljstva, dvije trećine svjetskih potrošača antidepresiva su amerikanci, a to su uzgred i najčešće prepisivani lijekovi u SAD. Koliko mi je poznato, nitko ne zna kako upotreba antidepresiva utječe na odgovore ljudi u anketama: da li ispitanici kažu da su sretni jer ih lijekovi razveseljavaju ili kažu da su nesretni jer znaju da se oslanjaju na lijekove da bi se osjećali bolje? Da nije naše masovne upotrebe antidepresiva, Amerikanci bi se vjerojatno rangirali mnogo niže na popisu zadovoljstva nego što je sada slučaj.

Kada ekonomisti pokušaju objektivnije klasificirati narode u smislu “blagostanja”, imajući u vidu takve čimbenike kao što su zdravlje, ekološka održivost i mogućnost uzlazne pokretljivosti, SAD je još neuspešnija nego kada se mjeri samo subjektivni osjet “sreće”. Na Happy Planet Indexu, da navedemo samo jedan primjer, amerikanci se nalaze na 150. mjestu među narodima svijeta.

Kako možemo biti tako iznenađujuće “pozitivni” u vlastitim očima i stereotipima, a da nismo najsretniji i najzadovoljniji narod na svijetu? Odgovor je, čini mi se, u tome što pozitivnost nije toliko dio nas ili našeg raspoloženja koliko je dio naše ideologije – načina na koji tumačimo svijet i kako mislimo da u njemu treba mo funkcionirati. To je ideologija “pozitivnog razmišljanja”, pod kojom obično podrazumijevamo dvije stvari. Jedna je generički sadržaj pozitivnog razmišljanja – to jest sama pozitivna misao – koja se može sažeti ovako: sada ti ide prilično dobro, ako si spreman da u svakom zlu vidiš nešto dobro, da uzmeš sve od života itd., a situacija će biti sve bolja i bolja. To je optimizam, i razlikuje se od nade. Nada je emocija, čežnja, iskustvo koje nije u potpunosti pod našom kontrolom. Optimizam je kognitivni stav, svjesno očekivanje, kojim vjerojatno svatko može ovladati kroz vježbu.

Druga stvar koju podrazumijevamo pod “pozitivnim razmišljanjem” jeste praksa ili disciplina pokušaja da misliš pozitivno. Govore nam da postoje praktični razlozi za takav trud: pozitivno razmišljanje ne samo što nas navodno primorava da budemo optimisti nego zapravo i povećava izglede na dobar ishod. Ako očekuješ da će se stvari popraviti, onda i hoće.

Kako se ovo ostvaruje pukim procesom razmišljanja? Po racionalnom objašnjenju koje danas nude mnogi psiholozi, optimizam jača zdravlje, popravlja osobnu učinkovitost, samopouzdanje i izdržljivost, pa nam tako olakšava postignemo cilj. Jedna mnogo manje racionalna teorija također hara američkom ideologijom – ideja da naše misli mogu, na neki misteriozan način, izravno utjecati na fizički svijet.

Negativne misli mogu nekako proizvesti negativne ishode, dok se pozitivne misli ostvaruju u obliku zdravlja, prosperiteta i uspjeha. Kako iz racionalnih tako i iz mističnih razloga, tvrdi se da svjesno pozitivno razmišljanje zaslužuje naše vrijeme i pažnju, bilo da to podrazumijeva čitanje odgovarajućih knjiga, posjećivanje seminara i predavanja na kojima se nude savjeti za uspješni mentalni trening, ili prosto osobnu koncentraciju na željene ciljeve – bolji posao, atraktivnog partnera, mir u svijetu.

Postoji određena nelagoda, kao što možete vidjeti, u samom srcu američkog pozitivnog razmišljanja. Ako je generički “pozitivan stav” ispravan i ako se stvari zaista popravljaju, ako univerzum naginje ka sreći i blagostanju, zašto onda da ulažemo mentalni napor u pozitivno razmišljanje? Očito, zato što nismo baš uvjereni da će se stvari popraviti same od sebe.

Upražnjavanje pozitivnog razmišljanja predstavlja napor da se napumpa ovo uvjerenje, unatoč brojnim dokazima koji mu ne idu u prilog. Oni koji sebe proglašavaju instruktorima u disciplini pozitivnog razmišljanja – treneri, propovjednici i gurui raznih vrsta – opisuju ovaj napor izrazima kao što su “autohipnoza”, “kontrola uma” i “kontrola misli”. Drugim riječima, potrebno je svjesno samozavaravanje, kao i neprekidni trud da se potisnu ili blokiraju neugodne mogućnosti i “negativne” misli. Oni zaista samouvjereni, ili oni koji su se na neki način pomirili sa svijetom i svojom sudbinom u svijetu, ne treba da pojačavaju taj trud cenzurirajući ili na drugi način kontrolirajući svoje misli. Pozitivno razmišljanje možda je isključivo američka aktivnost, koju u sebi povezujemo i sa individualnim i sa nacionalnum uspjehom, ali iza njega stoji užasna nesigurnost.

Amerikanci nisu oduvijek pozitivni mislioci – ili je makar promocija neopravdanog optimizma i metoda za njegovo postizanje pronašla artikulaciju i organiziranu formu tek nekoliko desetljeća poslije osnivanja republike. U Deklaraciji neovisnosti, osnivači države su jedni drugima zavjetovali “naše živote, naš imetak i našu svijetu čast”. Znali su da pobjeda u ratu za neovisnost nije zajamčena i da preuzimaju smrtonosni rizik. Samim činom potpisivanja Deklaracije postali su izdajnici krune, a veleizdaja je zločin za koji je zaprijećena smrtna kazna. Mnogi od njih su u ratu izgubili život, obitelj ili imetak. Poanta je u tome što su se ipak borili. Postoji ogromna razlika između pozitivnog razmišljanja i egzistencijalne hrabrosti.

Sustavno pozitivnog razmišljanja otpočelo je u devetnaestom stoljeću, među zanimljivom i raznovrsnom skupinom filozofa, mistika, narodnih čekara i žena iz srednje klase. Međutim, do dvadesetog stoljeća se proširilo i ušlo u sklop takvih snažnih sustava vjerovanja kao što je nacionalizam, i postalo neodvojivi dio kapitalizma. Američki nacionalizam se ne spominje previše, ali dovoljan pokazatelj njegove duboke ukorijenjenosti je činjenica da riječ “nacionalizam” primjenjujemo na Hrvate, Srbe, Bosance, Balkance ostale, dok za sebe vjerujemo da nas krasi superiorna verzija tog stava, zvana “patriotizam”.

Centralna karakteristika američkog nacionalizma jeste uvjerenje da je SAD “najbolja zemlja na svijetu” – dinamičnija, demokratičnija i prosperitetnija od bilo koje druge zemlje, kao i tehnološki naprednija. Vjerske vođe, naročito na kršćanskoj desnici, raspiruju ovu taštinu idejom da su Amerikanci božji izabranici i da je Amerika predodređena za svjetskog predvodnika – a tu ideju je ojačala i propast komunizma i naš uspon do statusa “jedine svjetske velesile”. Mudri britanski promatrač Godfrey Hodgson napisao je da je američki osjećaj izuzetnosti, koji je nekada bilo “idealističko i velikodušno, iako pomalo solipsistički”, postalo “tvrđe, arogantnije”. Paul Krugman je na ovu opću uobraženost reagirao 1998. u eseju “Američki hvalisavac”, upozoravajući da “ako gordost dolazi prije pada, SAD čeka žestoko stropoštavanje.”

Ali naravno da je potrebno svjesno pozitivno razmišljanje da povjerujemo da je Amerika “najbolja” ili “najveća”. U vojnom smislu, točno, mi smo najmoćnija država svijeta. Ali u mnogim drugim područjima, američki uspjeh je žalostan, i bio je žalostan čak i prije ekonomskog posrnuća koje je počelo 2007. Naša su djeca po pravilu neznalice u osnovnim predmetima poput matematike i zemljopisa u usporedbi sa svojim vršnjacima iz drugih razvijenih zemalja. Također imaju veće šanse da umru kao bebe ili da odrastu u siromaštvu. Gotovo svi priznaju da je naš američki zdravstveni sustav “pokvaren” i da nam je fizička infrastruktura ruinirana. Toliko smo izgubili prednost u znanosti i tehnologiji da američke tvrtke sada angažiraju strane firme za istraživačke i razvojne projekte. Što je još gore, neka mjerenja po kojima vodimo u svijetu treba da nas postide: imamo najveći postotak stanovništva u zatvorima i najveću nejednakost u imovini i prihodima.

Našom zemljom haraju oružano nasilje i privatna zaduženost.

I dok je pozitivno razmišljanje osnažilo američki nacionalni ponos, pa i samo bilo njime ojačano, istovremeno je ušlo u svojevrsnu simbiozu s američkim kapitalizmom. Ne postoji prirodna, urođena bliskost kapitalizma i pozitivnog razmišljanja. U stvari, jedno od klasičnih socioloških djela Protestantska etika i duh kapitalizma Max Webera uvjerljivo pronalazi korijene kapitalizma u mračnom i kaznenom svjetonazoru kalvinističkog protestantizma, koji je od ljudi zahtijevao odricanje od zadovoljstva i odupiranje svim ugodnim iskušenjima u korist mukotrpnog rada i akumulacije bogatstva.

Ali ako rani kapitalizam nije blagonaklono gledao na pozitivno razmišljanje, “pozni” ili potrošački kapitalizam mu je mnogo bliži, jer i sam ovisi od gladi pojedinca za još i imperativom poduzeća za rastom. Potrošačka kultura potiče pojedinca da želi više – auto, veću kuću, televizor, mobilini telefon, raznih elektroničkih uređaja – a pozitivno razmišljanje je tu da mu kaže da on zaslužuje više i da može to i dobiti ako stvarno želi i ako je spreman se potruditi. Istovremeno, u konkurentskom poslovnom svijetu, tvrtke koje proizvode ovu robu i isplaćuju plaće radnicima koji je kupuju, nemaju drugog rješenja nego da rastu. Ako ravnomjerno ne povećavate tržišni udio i profit, riskirate da vas izguraju iz posla ili da vas proguta veća tvrtka. Vječiti rast, bilo pojedinačne tvrtke ili čitave privrede, naravno predstavlja apsurdnu ideju, ali pozitivno razmišljanje je čini mogućom, ako ne i obaveznom.

Pritom, pozitivno razmišljanje se uspostavilo kao apologija za okrutne aspekte tržišne privrede. Ako je optimizam ključan za materijalni uspjeh i ako možete postići optimističan pogled na svijet putem discipline pozitivnog razmišljanja, onda nema izgovora za neuspjeh. Stoga je druga strana pozitivnosti oštro inzistiranje na osobnoj odgovornosti: ako vaša tvrtka propadne ili je vaše radno mjesto eliminirano, onda je to sigurno zato što se niste dovoljno potrudili, niste dovoljno čvrsto vjerovali u neminovnost svog uspjeha. Kako je ekonomija dovela do većih otpuštanja i financijskih potresa u srednjoj klasi, promotori pozitivnog razmišljanja sve više ističu ovaj negativni zaključak: biti razočaran, ogorčen ili potišten znači da ste samoproglašena “žrtva” i “cmizdravac”.

Ali pozitivno razmišljanje nije samo pomagač poslovnog svijeta koji pravda njegove prijestupe i prikriva njegove budalaštine. Promocija pozitivnog razmišljanja postala je zasebna mala industrija koja štanca beskrajan niz knjiga, DVD-ova i drugih proizvoda; zapošljava desetke tisuća “životnih instruktora” i motivacijskih govornika, kao i sve brojniji kadar profesionalnih psihologa koji ih obučavaju. Nema sumnje da rastuća financijska nesigurnost srednje klase doprinosi potražnji ovih proizvoda i usluga, ali ne želim pripisati komercijalni uspjeh pozitivnog razmišljanja nijednoj konkretnoj tendenciji ili zaokretu poslovnog ciklusa. Amerika je kroz povijest bila otvorena za razne sekte, kultove, vidare i nadriliječnika, pa takvi profitabilni izumi kao što je pozitivno razmišljanje obično uspijevaju.

Na prelasku u 21. stoljeće, američki optimizam je po svemu sudeći dosegao manični crescendo. U svom posljednjem govoru o stanju nacije 2000. godine, Bill Clinton je trijumfalno izjavio da “nikada ranije naša država nije istovremeno uživala toliki prosperitet i društveni napredak, uz tako neznatnu unutarnju krizu i tako malo vanjskih prijetnji”. Ali u usporedbi sa svojim nasljednikom, Clinton je djelovao gotovo mrzovoljno. George Bush Jr. je kao srednjoškolac bio navijač, a navijanje – taj karakteristično američki izum – može se smatrati sportskom pretečom onog silnog obučavanja i motiviranja koje ulazi u promociju pozitivnog razmišljanja. On je svoj predsjednički mandat shvatio kao priliku da nastavi ovu karijeru, definirajući svoj posao kao poticanje samouvjerenosti, razvijavanje sumnji i pumpanje nacionalnog samoljublja.

Pridjev koji je redovito koristio bio je “optimistično”. Na svoj šezdeseti rođendan rekao je novinarima da je “optimističan” po pitanju raznih vanjskopolitičkih problema: “Optimistično vjerujem da će svi problemi biti riješeni”. Nije trpio nikakve sumnje ili oklijevanje svojih bliskih savjetnika. Kako tvrdi Bob Woodward, Condoleezza Rice često nije smjela izraziti zabrinutost jer, kako je rekla, “predsjednik je praktično zahtijevao optimizam. Nije volio pesimizam, dvoumljenje niti sumnju. “

Zatim su stvari krenule naopako, što je pojava koja sama po sebi nije neobična, ali je bila isključena iz službenog američkog stava da situacija postaje sve bolja i bolja. Pucanje internet mjehura dogodilo se nekoliko mjeseci nakon Clintonove objave nezapamćenog prosperiteta u posljednjem govoru o stanju nacije, za zatim je uslijedio teroristički napad 11. rujna. Pritom, razvoj događaja je nagovijestio da pozitivno razmišljanje možda ipak nije garancija uspjeha, nego da možda čak može nas omete u sprečavanju pravih prijetnji. U svojoj sjajnoj knjizi Never Saw It Coming: Cultural Challenges to Envisioning the Worst, sociologinja Karen Serulo navodi brojne načine na koje je navika pozitivnog razmišljanja, ili kako je ona zove, optimističnog preduvjerenja, narušavala spremnost i prizivala katastrofu. Ona primjerice citira reportere Newsweeka Michaela Hirsi i Michaela Isikofa, koji zaključuju da je “čitavo ljeto propuštenih upozorenja bilo uvod u užasni 11 rujna 2001″.

Već se dogodio jedan teroristički napad na Svjetski Trgovački centar 1993; bilo je dovoljno upozorenja u ljeto 2001. o mogućem avionskom napadu, a škole letenja su prijavljivale sumnjive učenike poput onog koji je htio “naučiti upravljati avionom, ali ga nije zanimalo polijetanje i slijetanje”. Činjenica da nitko – ni FBI, ni INS, ni Bush, niRice – nije pridavao pozornost ovim uznemiravajućim upozorenjima, kasnije je pripisana “neuspjehu zamišljanja”. Ali zapravo je bilo puno zamišljanja – zamišljanja nedodirive nacije i vječito uspješne privrede – prosto nije bilo sposobnosti ili inklinacije za zamišljanje najgoreg scenarija.

Sličan lakomisleni optimizam karakterizirao je i američku invaziju na Irak. Upozorenja na mogući otpor Iračana ignorirana su od strane lidera koji su obećavali “lakoću” i zamišljali veselo stanovništvo koje dočekuje naše vojnike sa cvijećem. Isto tako, uragan Katrina nije bio baš nepredviđena katastrofa. New Orlean-ski Times-Picayune objavio je 2002. feljton koji je dobio Pulitzerovu nagradu o tome kako brane ne mogu zaštititi grad od poplave koju bi izazvao uragan 4. ili 5. kategorije. Scientific American je 2001. objavio slično upozorenje.

Čak i kad je uragan udario, a brane popustile, nikakva uzbuna se nije začula u Washingtonu, a kada je službenik FEMA-e iz New Orleansa poslao paničan email direktoru FEMA Michaelu Braunu, upozoravajući ga na sve veći broj žrtava i nestašicu hrane u potopljenom gradu, rečeno mu je da će Brown biti zauzet narednih sat vremena, jer večera u jednom restoranu u Baton Rougeu.

Kriminalni nehat ili još jedan “neuspjeh zamišljanja”? Istina je da su Amerikanci desetljećima vrijedno radili na svladavanju tehnika pozitivnog razmišljanja, u koje spada i automatska sposobnost ignoriranja loših vijesti.

Najveće “stropoštavanje”, da upotrijebimo Krugmanov termin, do sada bila je financijska havarija 2007. i potonja ekonomska kriza. Do kraja prog desetljeća 21. stoljeća, kao što ćemo vidjeti u narednim poglavljima, pozitivno razmišljanje je postalo sveprisutno i praktično neupitno u američkoj kulturi. Ono je promovirano u nekim od najgledanijih TV emisija, kao što su Larry King Live i Oprah Winfrey Show; bilo je tema bestselera poput knjige The Secret 2006; prihvaćeno je kao teologija najuspješnijih američkih propovjednika; pronašlo je mjesto u medicini kao potencijalno dopunsko sredstvo u liječenju skoro svake bolesti. Čak je ušlo i u visoko obrazovanje u obliku nove dicipline “pozitivne psihologije”, na tečajevima gdje se studenti uče da napumpaju svoj optimizam i njeguju svoja pozitivna osjećanja. I njegov domet postao je globalan, prvo u anglofonim zemljama a zatim i u državama u razvoju poput Kine, Južne Koreje i Indije.

Ali nigdje nije toliko toplo dočekano kao u američkom poduzetništvu, koje je naravno i globalno poduzetništvo. Ako je pozitivno razmišljanje postalo biznis za sebe, biznis je bio njegov najvažniji klijent, spremno gutajući radosnu vijest da se sve može snagom volje. Ovo je bila korisna poruka za zaposlenike, koji su do prijelaza u 21. vijek bili prisiljeni raditi duže za manje beneficije i manju radnu sigurnost. Ali bila je to i oslobađajuća ideologija za rukovodeće kadrove. Koliko smisla ima mučiti se s bilancama i napornim analizama rizika – i zašto brinuti o zaprepašćujućem dugu i potencijalnom bankrotu – kada samo dobre stvari slijede onima koji su dovoljno optimistični da ih očekuju?

Ovo ne pišem u duhu mrzovolje ili nekakvog osobnog razočaranja, niti sam na bilo koji način romantično vezana za patnju kao osnov znanja ili moralnosti. Naprotiv, voljela bih vidjeti više osmijeha, više smijeha, više zagrljaja, više sreće i, još bolje, radosti. U mojoj viziji utopije, ne samo što postoji utjeha i sigurnost za sve – bolji poslovi, zdravstvena njega i tako dalje – nego u njoj ima i više zabava, proslava i prilika za igranje na ulici. Kada jednom naše materijalne potrebe budu ispunjene – barem u mojoj utopiji – život će postati vječita proslava kojoj svatko može doprinijeti. Ali do tog blaženog stanja se ne možemo uzdići time što ga prosto želimo. Treba da se pripremimo za borbu sa zastrašujućim preprekama, onima koje smo sami stvorili i onima koje nam nameće priroda. A prvi korak je oporavljanje od masovne zablude pozitivnog razmišljanja. Budimo realni!

Uvodno poglavlje knjige Barbare Ehrenreich: Bright-Sided: How Positive Thinking Is Undermining America
 
(pescanik.net/uredio:nsp)

Barack Obama: “Sjedinjene Američke Države su napokon polako izašle iz krize, dok Europa još tone!”

Stopa ubojstava u financijski uništenom istočnom dijelu grada St. Louisa danas premašuje nacionalni prosjek za čak sedamnaest puta. Ovo je najveći prosjek u cijelom SAD-u, a državni odvjetnik Wiggington sve uspoređuje s Divljim Zapadom. Kako je i policiji srezan budžet za dodatnih 33%, teško je očekivati bilo kakav napredak.

Neoliberalni kapitalizam i privatni FED, kao i nedavna recesija i globalna kriza utjecali su na sve države svijeta, a upravo je SAD možda i najlošije prošao – ukoliko pričamo o srednjoj klasi. Izuzev bankara, građani su dodirnuli dno. Detroit je od grada s najvećim BDP-om postao kapitalistička ruševina, a ništa bolje nije niti u Las Vegas-u ili New York-u gdje ljudi žive u ‘alternativnim’ naseljima.

Američki blogeri već se duže vrijeme bave ovim pitanjem, a bloger Investment Watch opisao je cijelo stanje kroz 24 alarmantna znaka da sve ide u krivom smjeru.

1. U Detroitu je čak 70.000 zgrada napušteno ili u ruševnom stanju

Gradonačelnik Dave Bing je tako srušio oko 6.700 opasnih ili napuštenih domova, a nitko nije niti pokušao ostvariti njihovu sanaciju. Do danas se brojka tih nekorištenih zgrada popela na nevjerojatnih 70.000, no nitko ne razmišlja o mogućem korištenju za beskućnike već je jedina opcija rušenje.

2. Jedna trećina površine Detroita (140 kvadratnih milja) je napuštena ili nekorištena

Određeni dijelovi ovog grada tako izgledaju kao Černobil, a očigledno je i da je ekonomska katastrofa utjecajna poput nuklearne. Stanovništvo je palo za čak 25%, a očekuje se još rapidniji pad.

3. Predgrađe Phoenixa prije krize bilo je ‘meka’ građevinskih poduzetnika s cijenom od 90 dolara po  kvadratnom metru zemljišta. Danas je cijena pala na svega 9 dolara

Iz tog razloga i u Arizoni možemo vidjeti ‘gradove duhova’ koji podsjećaju na postapokaliptički SF. Ljudi odavno žive u neljudskim uvjetima, šatorima, kampovima ili podzemnim željeznicama i ne postoji inicijativa za drugačije strategije.

4. Chicago zatvara 54 javne škole

Kolaps budžeta ovog nekad ekonomski iznimno snažnog grada došao je do alarma, pa je jedna od strategija ‘krpanja’ i gašenje škola, što će učenike usmjeriti ka skupim privatnim ustanovama ili školovanju kod kuće.

5. Baltimore je 2013. godine imao proračunski deficit od 3.2 milijarde dolara

Takva činjenica ipak ne zabrinjava lokalne čelnike, pa će se obratiti za bailout službenoj administraciji SAD-a. Na taj način se dug rješava dugom, pa stručnjaci apostrofiraju da s obzirom na troškove ovaj potez neće oporaviti gospodarstvo grada.

6. Stopa ubojstava u financijski uništenom istočnom dijelu grada St. Louisa danas premašuje nacionalni prosjek za čak sedamnaest puta

Ovo je najveći prosjek u cijelom SAD-u, a državni odvjetnik Wiggington sve uspoređuje s Divljim Zapadom. Kako je i policiji srezan budžet za dodatnih 33%, teško je očekivati bilo kakav napredak.

7. Propast predgrađa diljem SAD-a

Statistika je neumoljiva, pa je tako jasno vidljivo kako je u 91 od 100 najvećih predgrađa SAD-a zabilježen veliki pad zaposlenosti koji bi, ukoliko se ovo nastavi, mogao izazvati potpuni slom rubnih dijelova grada i okretanje ka kriminalu.

8. U posljednjih deset godina država Michigan ostala je bez 48% svih poslova vezanih uz proizvodnju

Iz tog razloga se povećanje uvoza ubrzano povećava, pa bi do 2020. veći dio država mogao ovisiti isključivo o tom aspektu što su poražavajuće brojke za trenutnu administraciju.

9. Gotovo 50% sve gradske rasvjete u Detroitu ne radi

Broj od 85.000 gradskih svjetiljki je danas prepolovljen, iz razloga što siromašni dio stanovništva krade žice od bakra i preprodaje ih. To su očajni postupci, pa gradska vlast ipak ima dozu fleksibilnosti iako nema novaca za nadomjestak i popravak.

10. El Centro i Yuma su dosegnuli stopu nezaposlenosti od 25%

To je izuzev nacionalnog rekorda dokaz kako su prigradska područja u kolapsu, što zbog odlaska stanovništva, što zbog sve snažnije stope kriminala.

11. Preko 1.000 ljudi živi u tunelima pod Las Vegasom

Već smo pisali o ovakvim slučajevima, u kojima se stanovništvo istjerano iz vlastitih domova sve češće odlučuje na život u improviziranim naseljima.

12. Nasilni zločini u Oaklandu su se u prošloj godini povećali za 23%

Ukoliko ne brojimo samoubojstva, broj nasilnih zločina sve je veći, a takav moment najvidljiviji je u Oaklandu gdje su dvije velike bande preuzele zakon u vlastite ruke. Tako je samo u drugoj polovici 2012. počinjeno čak 2.000 oružanih pljački. Vlast se ne želi pozabaviti problemom ‘zbog nedostatka financija’.

13. U Oaklandu je tijekom 2012. godine čak 11.000 domova, auta i poslovnih mjesta opljačkano putem provala

To je samo dodatak na gore navedeni podatak, a matematikom dobivamo brojku od nevjerojatne 33 pljačke svakoga dana.

14. Jedinica za antigangstersko djelovanje u Chicagu broji svega 200 policajaca

S obzirom na nedostatak financija, srezan je broj ‘udarnih’ policajaca, pa je tako danas omjer 200:100.000 s brojem policijskih službenika i kriminalaca povezanih uz gangsterske skupine. Samim time je stvoreno plodno tlo za čitav niz kriminalnih aktivnosti.

15. Broj ubojstava u Chicagu jednak je broju ubojstava u cijelom Japanu

Ništa bolje nije niti drugdje, a prosjek ubojstava u Chicagu sličan je onima u Salvadoru, Ruandi, Siera Leoneu ili Zimbabveu.

16. Stopa ubojstava u Flintu, Michigan, veća je od one u Bagdadu

Grad veličine Osijeka kojeg je ‘proslavio’ Michael Moore u prošloj godini imao je 66 ubojstava, što je u postotku veći broj od najgorih svjetskih prijestolnica.

17. Da je New Orleans država, bio bi drugi na svijetu po stopi ubojstava

Kada se gleda postotak ubojstava na broj stanovnika, ovaj razoreni grad bio bi odmah iza Belizea. Ovakvi frapantni podaci samo su plod maćehinske strategije Vlade prema potopljenom području.

18. Meksički narko karteli su proteklih godina djelatnost u SAD-u podignuli za preko 2.000%

U 2006. su meksički narko karteli poslovali unutar 50 različitih gradova u SAD-u s potencijalnim padom, a već 2010. iskoristivši ekonomski kolaps gospodare u čak 1.286 gradova. Današnja brojka je nepoznata i pitanje je samo koliko je ovaj postotak dodatno narastao.

19. Dva milijuna stanovnika New Yorka živi na bonovima za hranu

Brojka je 2007. godine bila na nešto manje od milijun, danas je narasla na preko dva milijuna. To je neposredni dokaz da je mnogima voda došla ‘do grla’.

20. U prošloj godini broj beskućnika u NY-u povećao se za 19%

Dodatni problem je to što ova brojka raste iz godine u godinu, bez potencijalnog pada i rješenja za situaciju. Podzemne željeznice tako postaju sve logičnije rješenje za očajne Amerikance.

21. Svako treće dijete u SAD-u živi bez oca

Osim financijske propasti, SAD-om se širi i obiteljska kriza. Gotovo polovica brakova završava razvodima, a najviše za sve ispaštaju djeca. Roditelji često posežu za samoubojstvima ili odlascima u zatvore.

22. 45% sve djece u Miamiju živi na rubu gladi

Afrika je svima pojam oskudice, no takva praksa sve bliža je i u samom SAD-u. Siromaštvo u najranijoj životnoj dobi jednosmjeran je put ka kriminalnim djelatnostima.

23. U Clevelandu iznad 50% djece živi u potpunom siromaštvu

Još jedan od gradova gdje djeca plaćaju danak bankarskim poigravanjima. Život bez obitelji, hrane i krova nad glavom postaje stvarnost.

24. Detroit je najsiromašniji grad SAD-a, a čak 60% sve djece nema niti dva obroka na dan

Za kraj je ostavljen najdramatičniji primjer. Nekada najbogatiji grad postao je najsiromašniji, ljudi žive u šatorima i pitanje je dana kada će eskalirati nasilje.

Banke bacile SAD na koljena – Život u podzemlju i šatorima, razorene obitelji i samoubojstva kao rezultat deložacija

Iako se mnogi analitičari na prst krivnje uperen prema bankama vade na činjenicu da su ‘ljudi sami potpisivali takve ugovore koji su uzrok deložacijama’, odgovor je daleko dublji. Vlast otvoreno simpatizira banke putem zakona i onemogućavanja zaštite građana, pa se događaju slučajevi kada banke uzimaju nekretnine čak i kada je dug gotovo otplaćen. Unatoč tome što su mnoge banke i investicijske kuće direktno odgovorne za krizu nesavjesnim poslovanjem, malo su ili nikako kažnjene.

Gotovo nevjerojatne brojke objavili su brojni blogeri i britanski The Daily Mail, a tiču se sve većeg broja Amerikanaca koji iz više razloga, najčešće bankarskih deložacija, sele i doslovno žive u napuštenim tunelima podzemnih željeznica, ‘šatorskim gradovima’ ili pak u prirodi, daleko od moderne civilizacije.

Život u podzemlju

Tri grada koja se trenutno ističu po životu u podzemlju su Las Vegas, New York i Kansas City. ‘Tunelski ljudi’, kako su prozvani u medijima, žive pod ulicama velikih gradova i unatoč objavama kako je recesija stvar prošlosti – sve je veći broj beskućnika. Distopijska SF literatura je tako realnost, bez obzira što Zemlju nije zadesila apokalipsa. Kampovi u podzemlju Kansasa su se suočili i s novim problemima jer ih policija nastoji uništiti zbog ‘nesigurnog okoliša’.

Lokalne vlasti pak etiketiraju stanovnike naselja kao ‘zapuštenu sirotinju koja živi u smeću i prljavim pelenama’. S obzirom da su pelene zbilja i pronađene, to je još jedan dokaz očaja jer su obitelji prisiljene odgajati djecu u tom mračnom okruženju. Pretpostavka je da u tunelu samo pod Kansasom živi preko 1.000 ljudi, a grad unatoč agresivnom nastupu nije omogućio nikakav drugi smještaj.

‘Ljudi krtice’ i ‘Trolovi’ žive u mraku, vlazi i gladi

Niti pod Las Vegasom nije bolje. Tamošnji labirint tunela duljine oko 200 milja dom je za 1.000 ljudi koji su nazvani ‘Trolovima’. Bungalovi, šatori i kreveti najbolji su opis ovog prebivališta. U New Yorku je pak u tijeku opća mobilizacija policije u želji da se ljude potjera iz ovakvih podzemnih nastambi. ‘Ljudi krtice’ zbog tih razloga ne žive u organiziranom podzemnom društvu već odvojeno, samotno i skriveno.

NY Post je pisao o tim prostorijama. ‘Njihov svijet je prepun tekućine, uskih prostora, shizofrenih susjeda, gladi, vrućine i hladnoće. U prehrani se oslanjaju na ostatke iz restorana i smeće, a broj im je u protekloj godini narastao za čak 19%’. Tuneli su sve popunjeniji i nastaje stroži režim primanja u ovakve zajednice u mjestima gdje postoji organizirana struktura i upravljanje.

‘Šatorski gradovi’ postali stalno prebivalište

Oni koji nisu pronašli svoje mjesto u podzemlju, žive u daleko većim i organiziranijim ‘šatorskim gradovima’. Ovi tipovi naselja su prije godinu, dvije bili u centru medijskih zbivanja, da bi danas sukladno s propagandom ‘ekonomskog oporavka’ bili u potpunosti ignorirani. Naselja se rapidno povećavaju, a i sve su stabilnija jer žitelji nemaju dugoročne planove o odlasku.

‘Šatorski gradovi’ danas su evoluirali i stanovnici sve češće grade i drvene ili montažne kuće, a lokalne vlasti se protiv toga bore s nedostatkom građevinskih dozvola i racijama. Procjena je da preko milijun djece školske dobi nemaju krov nad glavom, što je porast od nevjerojatnih 57% naspram 2007. godine. No, i ovdje su beskućnici uspjeli doskočiti organima vlasti.

Nomadska automobilska naselja trauma za djecu

Tako je sve prisutniji i novi format gradova sa stotinama kamp kućica i vozila parkiranih u prirodi. Ljudi su posljednje novce ‘iz čarape’ utrošili u stare kombije, automobile i kamp kućice te su nakon deložacija odlučili živjeti u ovakvim nomadskim naseljima. Sociolozi i psihijatri smatraju kako na tisuće djece odrasta u posve novim uvjetima što će se u budućnosti odraziti na sliku Amerike u cjelini.

‘Vršnjaci mi se smiju nakon što čuju da živim s tatom i braćom u kombiju, pa me je sramota tako što i priznati. Srećom, pa me ne zadirkuju, a i to je ionako samo život i činimo ono što činimo. Možda nismo dio ‘vašeg svijeta’, ali ne smatram to zlostavljanjem’, izjavio je u intervjuu dječak pod imenom Austin Metzger, koji se školuje u očevom kombiju uz braću, gdje su završili nakon otkaza i majčine smrti.

Zatvori i samoubojstva kao posljednja opcija

Iz tog razloga su učestalija i kriminalna djela koja na koncu odvajaju obitelji, pa roditelji nerijetko završavaju u zatvoru, a djeca u domovima. Stručnjaci navode da je ponekad čak i takvo uništavanje nukleusa ‘najbolje rješenje u očajnoj situaciji’. Danas je u američkim zatvorima nevjerojatnih 25% svih svjetskih zatvorenika, a šokantna činjenica je kako je trećina od tog enormnog postotka u zatvoru zbog problema s plaćanjem dugova.

Završni akt očaja koji ponajviše zabrinjava stručnjake je samoubojstvo. Među muškarcima SAD-a ovo je sedmi uzročnik smrti uopće, a katastrofalne proporcije ovaj trend poprima nakon što se zaključilo da je na trećem mjestu uzročnika smrtnosti kod mladića od 15-24 godine. Samoubojstvo zbog PTSP-a je na drugom mjestu dok je novac na prvom. Krajnji problem je ipak to što mediji i znanstvena zajednica i dalje ne promatraju širu sliku ovog ‘monetarnog nasilja’.

Uzroci su banke pod protekcijom vlasti

Iako se mnogi analitičari na prst krivnje uperen prema bankama vade na činjenicu da su ‘ljudi sami potpisivali takve ugovore koji su uzrok deložacijama’, odgovor je daleko dublji. Vlast otvoreno simpatizira banke putem zakona i onemogućavanja zaštite građana, pa se događaju slučajevi kada banke uzimaju nekretnine čak i kada je dug gotovo otplaćen. Unatoč tome što su mnoge banke i investicijske kuće direktno odgovorne za krizu nesavjesnim poslovanjem, malo su ili nikako kažnjene.

Teret su iz tog razloga platili građani, a banke su se još dodatno okoristile situacijom te su uzele i stvarne vrijednosti, poput nekretnina. Paralelno država ulaže ogromne količine novca u gotovo nebitne stvari, bez prave brige o ugroženim građanima. Mikro primjeri makro situacija su tako eskalirali u dugotrajnom PTSP-u za milijune mladih koji odrastaju bez krova nad glavom i roditelja, a budućnost će pokazati kolika je zapravo dubina ove očajne situacije i postoji li šira slika zbog koje se sve događa.
 
(activistpost.com/uredio: nsp)

Kako vremena postaju lošija, a loše vijesti nastavljaju dolaziti u grupama, mnogi ljudi postavljaju sami sebi pitanje: “Što bih trebalo učiniti?” Mnogi pretražuju internet za odgovorima, koristeći pojmove poput “priprema”, “kako bi se pripremiti”, ili možda “priprema za ono što će doći” ….

Neki ljudi su naišli na pojam “prepper” ili “pripremač”, i kopali su malo dublje iz znatiželje. Neki su brinuli o njihovom opstanku, te su krenuli u potragu duž te linije. Stigli su do jedne od stotinu različitih mogućnosti …..

Ja sam prepper. Survivalist. Kako god me žalite zvati, to me ne smeta. Prije pet godina, imao sam dobar plaćen posao, moja supruga i ja smo dobili “veliku” hipoteku, SUV, lijepi veliki brod …… Tada sam izgubio svoj posao. Borio sam se i borio još više, ponekad radeći tri posla. Spasio sam našu kuću od ovrhe od strane banke.

Stvari su sada malo bolje, ali ja jednostavno ne mogu pomoći, ali vidim da za svaki korak koji sam poduzeo naprijed, svijet je pronašao način da me odbaci dva koraka natrag. Imam pristojan posao sada, i moja supruga radi, ali mi još uvijek jedva držimo našu obiteljsku glavu iznad vode kako je cijena života brža od naših “troškova života” koj se podižu …..

Prije oko 18 mjeseci, došao sam do spoznaje da se stvari jednostavno više ne funkcioniraju. Naš novac ne može činiti koliko je to činio prije. Što god smo uštedjeli je pojeo život, a ja sam bio na mjestu gdje nisam htio biti: živjeli smo od plaće do plaće, radili bez osnovnih životnih potreba, bez “sigurnosne mreže”. Imam obitelj koju moram hraniti, zaštititi, odijevati, i brinuti. Naša situacija nije bila dobra …..

Započeo sam potragu. Pročitao sam i čitao i čitao sve više. Zapalio sam internet u potrazi za odgovorima. Tražio sam ideje koje sam mogao koristiti za pojednostavljenje naših života, smanjiti naše troškove, i obnoviti našu štednju za poslovičan “kišni dan”. Naletio sam na ljude koji žive u “dobrovoljnoj jednostavnosti”, koji žive “van mreže”, grade “nekonvencionalne” domove, i gospodare oslanjajući se sami na sebe. Budući da sam onaj koji je uvijek činio gotovo sve za sebe, ove stvari su apelirale na mene.

Kako sam i dalje pretraživao internet, naišao sam na mnoge blogove i web stranice i svake teme pod suncem. Biti proždrljiv čitač, naučio sam mnogo u kratkom roku. U svibnju prošle godine, imao sam prosvjetljenje: loša vremena slijede! Ja točno predvidio sadašnju financijsku krizu, onda prije par godina. I sa svojim novim pronađenim znanjem, ne vidim mnogo nade za oporavak u skorije vrijeme. Naučio sam da naše “globalno gospodarstvo” nije ništa više od velike Ponzi sheme, a ja sam došao do zaključka da je jedini način da se izoliramo od propasti,te sheme, je da se pripremimo za život oslanjajući se na sebe.

Jesam li ja vani na vjetrometini? Možda. No, vani gdje se može desiti bilo što iznenada, je postalo prilično prometno ovih dana! No, kako ja to vidim, u najgorem slučaju, moja obitelj će biti spašena ne sa ogromnom količinom novca već sa ljuštenjem osnovnih stvari do gole osnove, gomilanjem hrane, medicinskih zaliha i hitne opreme (i da, to uključuje i nekoliko pištolja, i streljiva) po današnjim cijenama u odnosu na sutrašnje napuhane cijene. U najboljem slučaju, možda sam spasio živote moje obitelji.

Uopće ne škodi biti spreman za ono što život može baciti na vaš put. Razmislite o tome koliko bi bile drukčije posljedice uragana Katrina, da su se ljudi u New Orleans-u pripremili. Bilo da je to gubitak posla, gubitak partnera, prirodna katastrofa, financijski kolaps, ili invazija vanzemaljaca (samo se šalimo . Možda ….. he he he), bez obzira na motivaciju,  dobar je osjećaj imati planove i pripremiti se krećući se prema nepoznatom mjestu. Mi smo kupili osiguranje za nas da bi se pokrili protiv nepoznatog i nepredviđenog, a to je upravo ono što čine i jesu Preppers-i. Polica osiguranja za život u nepoznanato. Mi smo to učinili za naše obitelji i za naše prijatelje i susjede, jer to je ono što život u stvarnosti jeste. To je razlog zašto sam ja prepper ……
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com