Multietnička socijalistička Jugoslavija je nekada bila regionalna industrijska sila, država ekonomskog uspjeha.

Tijekom dva desetljeća prije 1980. godine godišnji bruto proizvod je u Jugoslaviji bilježio rast od 6.1 posto. Zdravstvena zaštita je bila besplatna, bilo je pismeno preko 90 posto populacije, a prosječni životni vijek stanovništva se popeo na 71 godinu. Ali nakon desetljeća zapadne ekonomske pomoći i petogodišnje dezintegracije, ratova, embarga i bojkota, gospodarstvo bivše Jugoslavije je bilo uništeno, a nekada moćni industrijski sektor razoren.

Jugoslovenska implozija je dijelom rezultat američkih makinacija. Unatoč političkom kursu nesvrstavanja i bogatim trgovačkim odnosima s Europskom zajednicom i Sjedinjenim Državama, administracija Ronalda Reagana je naciljala jugoslavensku ekonomiju u tajnoj direktivi Nacionalne sigurnosti iz 1984. godine, koja je postala osnova za buduću politiku Sjedinjenih Država prema Jugoslaviji. Cenzurirana verzija ovog dokumenta je objavljena 1990. godine i iz nje se vidi da je američka politika prema Istočnoj Europi, uključujući i Jugoslaviju, zapravo skup širokih mjera za promociju “tihe revolucije” u cilju rušenja komunističkih vlasti i stranaka i potonje reintegriranje “oslobođenih” istočnoeuropskih zemalja u tržišno orijentirane ekonomije.

Što se tiče Jugoslavije, ovaj proces je iniciran nametanjem zapadnih, na čelu s američkim kreditorima, makroekonomskih reformi čija je prva runda počela odmah poslije smrti maršala Tita 1980. godine. Tijekom tog desetljeća “Međunarodni monetarni fond” i “Svjetska banka” su periodično prepisivali nove doze njihovog gorkog ekonomskog eliksira s kojim je Jugoslavija lagano dovedena u komatozno stanje.

Od samog početka ovog procesa programi koje je nametao MMF su ubrzavali dezintegraciju jugoslavenske privrede, što je dovelo do negativnog gospodarskog rasta od čak deset posto u 1990. godini. Dotadašnja država blagostanja je konačno razorena sa svim predvidljivim socijalnim posljedicama. U međuvremenu je drastično narastao strani dug države, što je dovelo do pritiska na tečaj domaće valute i srozavanje standarda građana. Krajem 1989. godine jugoslavenski premijer Ante Marković se u Washingtonu sastaje s predsjednikom Bushom, kako bi okončao pregovore oko nove financijske pomoći Jugoslaviji. Zauzvrat je Jugoslavija  morala pristati na još drastičnije ekonomske reforme, na devalvaciju, zamrzavanje plaća, oštre rezove u državnoj potrošnji i eliminaciju državnog i radničkog upravljanja poduzećima.

Masivne reforme koje su naložene izvana ubrzo su bile primijenjene, uključujući i onu za Zapad najvažniju – liberalizaciju zakonodavstva, posebno kada su u pitanju strana ulaganja. Ekonomska šok terapija je počela siječnja 1990. godine i to je, pored ostalog, dovelo do realnog pada vrijednosti plaća od preko četrdeset posto. MMF je u potpunosti držao pod kontrolom jugoslavensku “Centralnu banku”, što je značajno smanjilo mogućnost socijalnog davanja i realizaciju gospodarskih programa. Reformatori su naprečac uspostavili sve neophodne uvjete za konačni slom Jugoslavije koja u tom momentu više nije imala federalnu fiskalnu strukturu, a sve federalne političke institucije su bile smrtno ranjene.

Presijecanjem financijskih arterija između Beograda i republika, ove reforme su zapravo dale energiju secionističkim tendencijama koje su se hranile ne samo etničkim podjelama, već i ekonomskim faktorima. Proračunska kriza stvorena intervencijom MMF-a je osigurala de facto otcjepljenje republika, najprije Slovenije i Hrvatske …

Od Zapada nametnuta neoliberalna makroekonomska rekonstrukcija privrede je odigrala ključnu ulogu u uništavanju Jugoslavije. Ipak, od početka rata 1991. godine svjetski mediji su brižno previdjeli ili porekli svoju ulogu u ovom procesu. Odnosno, upravo suprotno, pridružili su se horu hvalospjeva na račun slobodnog tržišta, kao baze za izgradnju razorene privrede. Socijalni i politički utjecaj ove ekonomske rekonstrukcije u Jugoslaviji je pažljivo izbrisan iz kolektivne svijesti svih nas. Stvaratelji javnoga mnijenja su uspostavili dogmu da su za raspad Jugoslavije krive etničke i religijske podjele, iako su u stvarnosti te podjele bile samo posljedica daleko dubljih procesa i političkih lomova. Ta lažna svijest nametnuta od moćnih kampanja medija nas je sve onemogućila da shvatimo značaj povijesnih zbivanja i promjena, kao i prave uzroke socijalnih konflikta.

Kada je riječ o bivšoj Jugoslaviji, ovakve laži su potpuno zamutile osnove južnoslovenskog ujedinjenja, solidarnost i jedinstvo ovih naroda. Ali, takva lažna i izvitoperena svijest postoji diljem svijeta, svuda gdje su uništene tvornice, radnici bez posla i raskomadani socijalni programi i gdje je jedini mogući recept “gorka ekonomska tebleta” …

Ono što se dogodilo Jugoslaviji i potom nastavilo se događa njenim nejakim državicama proizišlim iz njenog raspada, sigurno odzvanja daleko izvan Balkana. Jugoslavija je ogledalo za slične gospodarske programe rekonstrukcije i to ne samo u nerazvijenom svijetu, već i u Sjedinjenim Državama, Kanadi i cijeloj zapadnoj Europi. Jugoslavenske reforme su okrutna refleksija modela destruktivne ekonomije u svom najekstremnijem izdanju.

(Ovo su dijelovi teksta profesora doktora Michel Chossudovsky-og koji je proslijedio Projektu “Drugo lice Europe”, alternativni forum Europskog summita, u Madridu 1995. godine)
 

 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9094"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]