Da Vincijeva metoda spavanja, također poznata kao “san genija” ili polifazično spavanje, uključuje ne više od 5 sati spavanja kroz 24 sata

Oni koji se strogo drže ove metode tvrde da se osoba mora priviknuti na ukupno svega dva sata sna, koliko je navodno i sam Da Vinci spavao, dok su drugi malo fleksibilniji. Glavne prednosti ovakvog spavanja bi bile više slobodnog vremena, živopisniji snovi i veća kreativnost.

Ovakav sustav spavanja je bolje prilagođen onima koji mogu kontrolirati svoje dnevne rasporede jer bi njegovi zagovornici zapravo trebali spavati nekoliko puta po 10 minuta, a sveukupno svega dva sata. No, kako bi se doživjele prednosti, potrebno je preživjeti i razdoblje prilagodbe, koje može biti i vrlo teško.

U prva dva tjedna moguće je doživjeti nedostatka koordinacije, niske razine energije, pad budnosti, mučninu, glavobolju i gubitak apetita. Srećom, nakon najviše dva tjedna, ovi simptomi nestaju, organizam se privikava te počinje normalno reagirati.

Smatra se da najproduktivnije vrijeme za rad i kreativnost dolazi nakon razdoblja sna, stoga isprekidano spavanje logično dovodi do ukupno više razdoblja najveće produktivnosti.

Većina nas spava kad god ugrabi vremena za to, no oni koji o tome vode više brige se mogu podijeliti u one koji prakticiraju monofazno spavanje koje uključuje osam sati neprekidnog sna, segmentirano spavanje gdje ljudi spavaju u dvije glavne faze po 3,5 sati i gdje se dobiva jedan sat više za obavljanje poslova, te polifazično spavanje koje se može provoditi na više načina i uključuje sljedeće metode:

Dvofazno (90 min. drijemeža) – ukupno 6,5 h – sastoji se od 5 sati sna u komadu i 90 minuta drijemeža – ušteda 1,5 sati

Dvofazno (20 min. drijemeža) – ukupno 6,3 h – sastoji se od 6 sati sna u komadu i 20 minuta drijemeža – ušteda 1,7 sati

Trofazno – ukupno  4,5 h – sastoji se od 1,5 sati glavnog sna svakih 8 sati – ušteda 3.5 sati

Dvojezgreno (1 drijemež)  – ukupno 5,3 h – sastoji se od 3,5 i 1,5 sati glavnog sna i 20 minuta drijemeža – ušteda  2.7 sati

Dvojezgreno (2 drijemanja) – ukupno 4,6 h – sastoji se od 2,5 i 1,5 sati glavnog sna i dva drijemeža od 20 minuta – ušteda 3.4 sati

Everyman (2 drijemanja) – ukupno 5,2 h – sastoji se od 4,5 sata glavnog sna i dva drijemeža od 20 minuta – ušteda 2,8 sati

Everyman (3 drijemanja) – ukupno 4,5 h – sastoji se od 3,5 sata glavnog sna i tri drijemeža od 20 minuta – ušteda 3,5 sati

Everyman (4-5 drijemanja) – ukupno 2,8 h do 3,2 h – sastoji se od 1,5 sata glavnog sna i četiri do pet drijemeža od 20 minuta – ušteda 4,8-5,2 sati

Dymaxion – ukupno 2,0 h – sastoji se od četiri 30 minutnih drijemeža svakih 6 sati – ušteda 6 sati

Uberman - ukupno 2,0 h – sastoji se od šest 20 minutnih drijemeža svaka 4 sata – ušteda 6 sati

Prema nekim izvorima, navodi se da su neke povijesno poznate osobe koristile ovakve ili slične metode spavanja, a među njima su navodno osim Da Vincija bili i Tesla, Lord Byron, Thomas Jefferson i Napoleon.

Treba i napomenuti da je svaka osoba individua za sebe te da neće svi jednako reagirati na različite metode spavanja, stoga pri prelasku na druge režime treba imati malo strpljenja dok se ne pronađe ona koja vam baš najbolje odgovara.

Naravno, za svaku teoriju postoji i pro i kontra, tako i u ovom slučaju. Neki su kritičari zabrinuti zbog skraćivanja sna putem kraćih perioda spavanja tvrdeći da ne postoji mehanizam u mozgu koji može omogućiti prilagodbu na ovakve režime.

Oni smatraju da organizam ima tendenciju spavanja u komadu, a posebno ih brine to namjerno prekidanje sna i održavanje budnosti. Smatraju da će na kraju doći do poremećaja cirkadijskog ritma što će uzrokovati smanjenje mentalne i fizičke sposobnosti, povećanje stresa i anksioznosti, te slabljenje imunološkog sustava.

Budući da svatko sam sebe najbolje poznaje, možda je najbolje da, ako se odlučite na neke promjene u spavanju, da isprobate razne načine i ostanete na onoj metodi koja vam daje najbolje rezultate uz najmanje ili nimalo negativnih posljedica.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Unatoč nastojanjima trenutne međunarodne politike u spriječavanju sukoba u svijetu, novi rat je neizbježan, smatra osnivač STRATFOR-a George Friedman

Od kraja Drugog svjetskog rata mnogi od svjetskih političkih i legalnih sustava izgrađeni su oko toga da se spriječava međudržavni sukob, a dokaz tom je prilično impresivan popis uspjeha u tom smislu.

No, može li se to promijeniti? George Friedman, osnivač STRATFOR-a i autor knjige “Idućih 100 godina” (The Next 100 Years), u razgovoru za Business Insider ne samo da smatra da može, već jasno poručuje – da se svijet pripremi za rat.

Trenutni međunarodni sustav sadrži sjeme vlastitog uništenja. To znači da trenutni svjetski poredak dozvoljava nastanak kriza, koje postojeći sustav sam nije u stanju riješiti.

“Od 1815. do 1871. nije bilo međudržavnih ratova od značaja u Europi. Onda je došao Prvi svjetski rat, velikaš.

Evo i još jedne statistike. ne postoji zemlja u svijetu koja nije imala rat sustava, odnosno previranje čitavog svojeg sustava. Od Sedmogodišnjeg rata u Europi do Napoleonskih ratova u 19. stoljeću pa sve do svjetskih ratova, svaka je država imala ili ima jedan takav rat.

Želite se kladiti da će neka zemlja biti jedina koja neće imati takav rat? Prihvaćam okladu…

Kad imate zemlje poput Njemačke, Kine i Rusije u padu i kad ih zamjene druge, tad počinju ratovi sustava. Tad počinje biti opasno, jer se još nije postigla ravnoteža. Dakle, kad se Njemačka ujedinila 1871. ubrzo je izbio sveopći kaos.

“Japan se uzdignuo početkom 20. stoljeća i imali smo kaos. Stoga, gledamo promjene sustava. Spremite se na rat”, ističe Friedman.

On predviđa i mjesto gdje bi veliki rat mogao i izbiti, odnosno nekoliko mjesta.

“Pa trenutno su nadolazeće zemlje Japan, Turska i Poljska. Stoga bih rekao u Istočnoj Europi, na Bliskom istoku ili pomorski rat Japana u kojem bi sudjelovale i SAD, koje traže neku svoju zadovoljštinu.

No svaki put kad se pojavi nova nadolazeća sila, ona mora pronaći svoju ravnotežu. Nove sile se uzdižu, a stare opadaju. Nije taj proces opasan, opasna je nadolazeća pozicija“, zaključuje Friedman.
 
(dnevnik.hr/uredio:NSP)

Švicarsko bankarstvo je rezultat sedam stoljeća dugog procesa koji je splet određenih povijesnih, političkih, vjerskih i ekonomskih okolnosti. Nalazeći se u srcu Europe, okružena velikim silama, te nadzirući važne alpske prolaze, bilo je neizbježno da Švicarska postane važan ekonomski i trgovački centar za vrijeme Srednjeg vijeka

Od svih financijskih institucija, upravo su švicarske te koje su se urezale u kolektivnu svijest čovječanstva. Gotovo da nema filma o kriminalu i špijunaži koji ne spominje tu alpsku zemlju i njene banke, poznate po svojoj sigurnosti i diskreciji.

Od financiranja francuskih kraljeva i širenja protestantske Reformacije, pa sve do nacističkog zlata i tajnih računa anonimnih bogataša, ovo je priča o maloj alpskoj zemlji u srcu Europe koja je kroz sedam stoljeća razvijanja postala utjelovljenje i sinonim samog bankarskog sustava te sigurno financijsko utočište za sve one koji su htjeli ostati u sjeni društva.

Povijest švicarskog bankarstva

Švicarsko bankarstvo je rezultat sedam stoljeća dugog procesa koji je splet određenih povijesnih, političkih, vjerskih i ekonomskih okolnosti. Nalazeći se u srcu Europe, okružena velikim silama, te nadzirući važne alpske prolaze, bilo je neizbježno da Švicarska postane važan ekonomski i trgovački centar za vrijeme Srednjeg vijeka.

Prvi konkretniji podaci koji nam govore o švicarskim bankarima nam dolaze iz 13. stoljeća s dolaskom imućnih židovskih i talijanskih trgovaca u tu alpsku zemlju. Za vrijeme Renesanse, odnosno od početka 1400. godine počinju se organizirati trgovački sajmovi u Ženevi i drugim gradovima, koji privlače bogate trgovce i financijske stručnjake.

Oni su udarili temelj švicarskom bankarstvu. U 16. stoljeću s dolaskom Reformacije pod vodstvom Calvina u Ženevi i Zwinglija u Zurichu, Švicarska postaje djelomično protestantska zemlja što je olakšalo stvaranje plodnog tla za bankarstvo i posuđivanje novaca, prakse oštro osuđivane od strane Katoličke crkve.

Uz to, zahvaljujući Reformaciji ali i drugim faktorima, ta zemlja u srcu Europe postaje sigurno utočište za mnoge imućne bankare i stručnjake koji su bježali od progona.

Što se tiče diplomatskog aspekta, Švicarska je imala višestoljetni status neutralnosti koji je pogodovao stvaranju jedne sigurne političke i poslovne klime kao i jedne stabilne infrastrukture koje nije bila više stoljeća pogođena ratom.

Naime Švicarska je zadnji put bila u ratu 1515. godine. Nakon što je pretrpjela veliki poraz od francuskih trupa u bitci kod Marignana, u blizini današnjeg Milana, odlučila je krenuti putem neutralnosti. Ta neutralnost je bila nakratko prekinuta 1789. godine kada su Napoleonovi vojnici izvršili invaziju, te Švicarska na pet godina postaje Helvetska Republika.

Na kraju, 1815. s Pariškim mirovnim sporazumom, nakon konačnog poraza Napoleona, Švicarska je potvrdila svoju političku neutralnost, ovoga puta priznatu od velikih europskih sila.

Kao što možemo vidjeti, spoj povijesnih, ekonomskih i vjerskih okolnosti, kao i politička sigurnost, stručnost u području financija i investicija, te 500 godina neutralnosti je rezultiralo stvaranjem jednog od najmoćnijih bankarskih sustava na svijetu.

No, kako je došlo do poznate švicarske bankarske tajne?

Jedna od osnovnih karakteristika švicarske banke je diskrecija. Odnos korisnika švicarskog tajnog računa i banke je sličan onome između pacijenta i doktora ili vjernika i svećenika za vrijeme ispovijedi. I dok je u većini zemalja, oštećenik taj koji mora sam pokrenuti privatnu tužbu protiv doktora koji je odao privatne podatke pacijenta, u Švicarskoj je državno odvjetništvo to koje automatski pokreće tužbu ako banka otkrije privatne podatke korisnika. No, kako je do toga došlo?

Vrativši se unazad, švicarsko bankarstvo je počelo poprimati jedan koherentan oblik tek u 18. stoljeću. Među najvažnijim klijentima je bilo raskošno europsko plemstvo pa i sama francuska kraljevska obitelj. Takva vrsta suradnje je podrazumijevala potpunu diskreciju te se među švicarskim bankarima razvio jedan kodeks šutnje, odnosno zabrana odavanja bankarskih podataka trećoj strani, koji je i dan danas na snazi.

Taj kodeks se s vremenom institucionalizirao 1713. godine kada je Veliko Ženevsko Vijeće, zakonodavno tijelo osnovano 1457, naumilo regulirati to područje, pa je tako odlučeno da svaki bankar mora imati pisani registar svih klijenata i njihovih financijskih aktivnosti, ali je istovremeno bio dužan držati povjerljivima te informacije. Jedina iznimka je bila da Vijeće odluči suprotno, ukoliko bi širenje informacija o financijskim aktivnostima služilo nekom višem interesu.

Zakon o zabrani odavanja informacija klijenata je ostao na snazi 300 godina sve do današnjih dana, ali je osnovna razlika bila u tome da je tada taj zakon bio tretiran kao prekršaj, pa je tako bankar koji bi odao podatke klijenta mogao biti terećen za odštetu, ali nije mogao završiti u zatvoru. Međutim, s dolaskom nacista na vlast stvari su se promijenile te je zakon o bankarskoj tajni postao kazneno djelo zbog kojeg je bankar mogao otići u zatvor.

Naime, njemački zakon je predviđao smrtnu kaznu za svakog državljanina Trećeg Reicha koji je imao strani kapital u inozemstvu. Budući da su u tom periodu švicarske banke bile pod danonoćnim nadzorom Gestapo-a i Sicherheitdiensta, njemački građani, među kojima je bilo i veliki broj Židova, su počeli stradavati zbog švicarskih računa koje su imali u vlasništvu. Tada je odlučeno da se zakon o bankarskoj diskreciji treba pooštriti pa je tako je 1934. izglasan Federalni Bankarski Akt koji je i dan danas na snazi.

Članak 47. toga Akta regulira sferu bankarske tajne koja predviđa zabranu bankarskog dužnosnika (što vrijedi i nakon prestanka njegovog radnog odnosa) da otkrije bilo kakve informacije o klijentu. Uz to, službeniku je zabranjeno i potvrditi trećoj strani da li klijent ima račun u određenoj banci. Ukoliko bankarski službenik objelodani podatke iz nepažnje, može mu biti određena kazna u iznosu do 30,000 franaka. Ako se pak utvrdi da je namjerno odao povjerljive informacije, prijeti mu kazna do 50,000 tisuća franaka i do 6 mjeseci zatvora.

Izuzetci

Suprotno raširenom uvjerenju, švicarski zakon o tajnosti podataka nije univerzalan. Postoje situacije i okolnosti kada su banke primorane odati podatke o korisniku.

Jedan od takvih slučajeva je kada postoje snažne indicije ili dokazi da je vlasnik švicarskog računa upleten u ozbiljne kriminalne aktivnosti poput terorizma, trgovine oružjem ili pranja novca.

Također u građanskim procesima sud može tražiti da se zaobiđe zakon o povjerljivosti bankarskih podataka, npr. kada zakonski nasljednici vlasnika tajnog računa potražuju svoja prava. Isto vrijedi i za dugovanja i ovrhe, u kojima banci može biti naređeno da otkrije povjerljive informacije klijenta.

I na kraju, švicarske banke su dužne surađivati s drugim državama u skladu s federalnim zakonima i međunarodnim sporazumima koji je Švicarska potpisala. Jedan od takvih federalnih zakona je izglasan 1983. godine koji regulira međunarodnu obostranu zakonsku suradnju u sferi kriminalnih djela.

Međunarodna suradnja Švicarske s ostalim zemljama se temelji na određenim principima među kojima je i princip dvostruke kažnjivosti.

Dvostruka kažnjivost znači da osoba može biti izručena drugoj zemlji jedino ako za zločin zbog kojeg treba odgovarati u zemlji koja traži izručenje, postoji kazna i u zemlji koja ga izručuje.

Drugim riječima, švicarske banke su dužne odati podatke o računima svojih klijenata jedino ako je djelo zbog kojeg se klijent tereti kažnjivo i po švicarskom i po zakonu države koja traži izručenje.

To je vrlo interesantno u određenim slučajevima, poput utaje poreza koja je po švicarskim zakonima tretirana kao prekršaj za kojeg je predviđena novčana kazna, a ne kao u većini zemalja, kao kazneno djelo. Uzrok tome je švicarski porezni sustav koji se temelji uglavnom na auto deklaraciji prihoda, te se na poreznu utaju gleda kao na ‘propust’ koji je građanin napravio, npr. upisavši krivo porezne podatke.

S druge strane, porezna prijevara je u Švicarskoj kazneno djelo i ona podrazumijeva falsificiranje dokumenata, npr. platnih lista, s ciljem da se obmane državni organi.

Prema tome, po principu dvostruke kažnjivosti, Švicarska nije dužna surađivati s drugim državama i odavati podatke svojih klijenata koji su u matičnim državama progonjeni zbog utaje poreza. Jedina iznimka su bilateralni sporazumi o razmjeni poreznih podataka koje je Švicarska potpisala s drugim državama poput Australije ili Europske Unije i SAD-a .

U tim slučajevima, pod određenim okolnostima, može doći do razmjene financijskih informacija te sudskih progona stranih državljana u matičnim državama zbog utaje poreza. Naime, nakon niza skandala koji su uključivali utaju poreza i švicarske banke, vlasti u Zurichu su odlučile popustiti pritiscima te ratificirati bilateralne ugovore s mnogim državama s kojima je regulirana razmjena financijskih podataka.

Doduše i ranije je bilo pokušaja da se ukine bankarska tajna, ali se 1984. godine na referendumu 73% švicarske populacije usprotivilo toj inicijativi.

Procjenjuje se da švicarske banke drže strane račune u iznosu od 2 trilijuna (2000 milijardi) američkih dolara, više nego bilo koja druga zemlja. Iako su bilateralni sporazumi oslabili bankarsku tajnu, ona i dalje stoji na snazi za mnoge države Trećeg svijeta s kojima Švicarska nije ratificirala takvu vrstu suradnje. To znači da mnogi diktatori i međunarodni kriminalci mogu i dalje uživati u alpskim financijskim utočištima.

Iako kontroverzan, bankarski sektor čini esencijalni dio švicarske ekonomije, te je razumljiv otpor određenog dijela javnosti i političkih krugova prema ukidanju zakonske zabrane o odavanju podataka.

Nacističko zlato

Gledano povijesno, nacisti su bez sumnje izveli najveću pljačku zlata u povijest svijeta.

Procjenjuje se da su nacisti iznijeli preko 19 milijardi američkih dolara u zlatu iz 15 europskih centralnih banaka posebice iz nizozemske i belgijske centralne banke. U toj cifri je uključeno i zlato ukradeno od žrtava nacizma, poput nakita i satova.

Nakon završetka rata, postavilo se logično pitanje, gdje je nestalo svo to zlato.

Tridesetih i četrdesetih godina mnogi Židovi, bježeći od progona, su spremili svoje ušteđevine u Švicarsku. Međutim, nisu samo Židovi bili ti koji su imali tajne račune. Povijesni dokumenti nam pokazuju da su nacisti također imali svoje tajne račune na kojima se nalazila zaplijenjena i ukradena imovina njihovih žrtava te zlato koje je služilo za financiranje rata.

Po izvješću američkog diplomata Stuarta Eizenstata od 1939. do 1945. nacistička Njemačka je prebacila u Švicarsku zlato u današnjoj vrijednost od oko 4 milijarde dolara. Iako je Švicarska bila na udaru kritika zbog primanja kontroverznog zlata, također postoji teza da su švicarske vlasti na to pristale jer su strahovale od moguće invazije.

No, nije svo zlato otišlo u Švicarsku. Jedan veliki dio je bio skriven na raznim lokacijama. Na primjer u proljeće 1945, američka vojska je u njemačkom rudniku soli Merkers otkrila skriveno zlato u vrijednosti od 2.5 milijarde dolara.

Nakon rata, 1946. godine osnovana je Tripartitna Komisija za restituciju zlata, s ciljem pronalaska i vraćanja zlata zakonskim vlasnicima.

Iste godine potpisan je Washingtonski sporazum između Švicarske i Savezničkih snaga s kojima su švicarske vlasti odlučile isplatiti Tripartitnoj Komisiji 58 milijuna tadašnjih američkih dolara u zlatu, a zauzvrat, po riječima Stuart Eizenstata, su bile oslobođene svih optužbi.

Budući da je potraživana količina zlata od poraženih članica bila veća od pronađenoga zlata, Tripartitna Komisija je odlučila isplatiti svakoj državi 65% potraživane količine. Istovremeno, švicarske vlasti su se obavezale istražiti uspavane račune stranih državljana koji su bili žrtve rasnih, vjerskih i političkih progona. Nakon 1962. pronađeno je preko 700 takvih računa te je nasljednicima isplaćeno tadašnjih 2.5 milijuna dolara.

Unutar bankarskog sustava: tajni računi i vrste banaka

Kada se priča o sigurnosti švicarskih banaka ne misli se samo na bankarsku tajnu već i na likvidnost tih institucija. Naime, švicarske banke raspolažu velikim kapitalima koji su podržani stabilnom državnom valutom, švicarskim frankom, te jakom nacionalnom ekonomijom. Uz to, federalni zakoni garantiraju povrat svih depozita u slučaju propasti banke.

U Švicarskoj postoje različite vrste banaka koje se profiliraju za različita tržišta i usluge. Od njih preko 400, dvije najveće banke su UBS i Credit Swiss Group koje zajedno čine preko 50% švicarskog bankarskog kapitala.

Prva vrsta banke su komercijalne banke, kakve poznajemo u većini zemalja. Radi se o standardnim uslugama kredita, štednje i savjetovanja.

Jedna druga vrsta banke, kakva se često vidi u filmovima, su privatne banke. Radi se o bankama koje su namijenjene jako imućnim klijentima, te nude specijalizirane usluge. Te usluge obuhvaćaju osim diskrecije transakcija i cijeli tim financijskih stručnjaka koji investiraju položeni novac i multipliciraju bogatstvo svojih klijenata. Za otvaranje računa u takvoj banci potrebno je raspolagati većom količinom financijskih sredstava.

Također postoje i regionalne banke koje se fokusiraju na tržište jedne regije. To im omogućava da postanu dio poslovnog i financijskog svijeta određene regije, te da stvore posebnu vezu s lokalnim stanovništvom i poslovnim centrima.

Kantonalne banke. Švicarska ima 26 kantona od kojih postoje 24 kantonalne banke koji su u potpunosti ili većinski u vlasništvu kantona. Datiraju iz 19. stoljeća i čine jednu trećinu švicarskog bankarskog kapitala.

Računi

Švicarske banke nude različite vrste računa, od kojih većina postoji i u ostatku svijeta.

No, najpoznatiji među njima, koje često viđamo u filmovima, su šifrirani i uspavani računi.

Šifrirani račun sadrži, umjesto imena i prezimena korisnika, seriju brojeva ili kod, te je identitet vlasnika poznat samo nekolicini viših rukovoditelja u banci. Dakle, popularno uvjerenje o postajanju potpuno tajnih računa je mit. Uvijek mora postojati neki rukovoditelj kojemu je poznat identitet korisnika šifriranog računa. Godišnje održavanje šifriranog računa može iznositi i do 2000 franaka. Osim u Švicarskoj, tajni računi postoje i u Austriji, Luxemburgu i Liechtensteinu.

Također, bitno je napomenuti da i šifrirani ili tajni računi kao i obični računi su jednako zaštićeni švicarskim zakonom o tajnosti podataka.

Jedina razlika je u tome da je identitet šifriranog računa poznat jakom malom broju bankarskog osoblja.

Druga vrsta misterioznih računa su uspavani računi. Naime, nakon dužeg vremena neaktivnosti, bankovni račun postaje ‘uspavan’. Problem može nastati kada banka ne zna da je vlasnik umro, a njegovi nasljednici nisu informirani o postojanju računa. Po švicarskom zakonu, nakon 10 godina neaktivnosti, banka je dužna potražiti vlasnika i ukoliko ga ne uspije naći, mora poći u potragu za njegovim nasljednicima. Ako ni ta istraga ne da rezultata, banka je dužna obratiti se Ombudsmanu za banke, uredu koji se bavi raznim istragama, među kojima i one vezane za uspavane račune.

Uspavani računi nisu rijetkost u Švicarskim bankama. Mnogi Židovi su imali uspavane račune do kojih njihovi nasljednici nisu mogli doći. Naime, bilo je slučajeva kada je dokazano da su švicarske banke namjerno uništavale dokumente o uspavanim računima Židova stradalih u Drugom svjetskom ratu.

Da bi strani državljanin otvorio tajni bankovni račun u Švicarskoj, nekada je bilo potrebno imati 18 godina i potpisati nekoliko dokumenata. Danas, s novim zakonima o suzbijanju pranja novca, potrebno je potpisati u nekim slučajevima preko 100 dokumenata, a minimalni deposit varira od 50,000 do 250,000 tisuća švicarskih franaka.

Što se tiče preuzimanja sredstava s računa, jedan od najboljih načina za sačuvanje privatnosti je otići osobno u banku u Švicarskoj, budući da preuzimanje novaca preko bankomata ostavlja trag.

Ukoliko se želi napraviti transfer iz švicarske u neku drugu banku, švicarska banka može prebaciti novac sa šifriranog računa bez da otkrije podatke korisnika, iako neće sve banke prihvatiti takav prijenos sredstava.

Skandali

Specifične karakteristike švicarskog bankarstva, među kojima su i šifrirani računi, su dovele do mnogih kontroverznih događaja. Naime, švicarske banke su se više puta našle na svjetskim naslovnicama zbog kriminalnih aktivnosti i skandala u koji su bile upletene.

Ako izuzmemo suradnju s nacistima, jedan od najpoznatijih skandala je bio onaj vezan za zviždača Cristophera Meilia. U siječnju 1997. godine, Meili je bio student koji je radio kao noćni čuvar u UBS-u, jednoj od najvećih švicarskih banaka sa sjedištem u Zurichu. Jedne noći je otkrio da bankarski dužnosnici uništavaju stare dokumente koji datiraju iz Drugog svjetskog rata. Iako je Švicarska zemlja sa strogim zakonima bankarske privatnosti, znao je da je uništavanje tajnih računa protuzakonito. Nakon što je potvrdio svoje sumnje, ukrao je neke od tih registra i predao ih lokalnoj židovskoj zajednici, koji su kasnije završili u rukama policije i novinara.

Skandal koji je izbio je poprimio neviđene razmjere. Otkriveno je da je UBS uništavao tajne račune nacista, te bankovne račune Židova stradalih za vrijeme Holokausta, čijim se nasljednicima nije moglo ući u trag. Uz to bankarski dužnosnici su uništavali financijska izvješća velikih njemačkih kompanija koje su djelovale za vrijeme rata te registre Reichsbanke, centralne banke nacističke Njemačke.

Bježeći od progona švicarskih vlasti, koji su ga teretile za kršenje zakona o tajnosti banaka, Meili je pobjegao u Ameriku, te se danas on i njegova obitelj smatraju praktički jedinim Švicarcima koji su dobili azil u SAD-u na temelju političkih razloga. Našavši se u središtu jedne nemilosrdne sudske kampanje koje su židovske organizacije vodile protiv švicarskih banaka krajem devedesetih, Meili je za neke je postao svojevrsni heroj, zviždač koji je objelodanio korupciju švicarskog bankarskog sustava, dok za druge izdajica i kriminalac u egzilu. No Slučaj Christophera Meilia nije bio izolirani incident.

2007. godine američki bankar Bradley Birkenfeld koji je također radio za UBS je odlučio prijaviti američkim vlastima ilegalne aktivnosti te banke. Naime, radeći kao investicijski manager, i sam je bio upleten u ilegalne aktivnosti koje su omogućavale imućnim Amerikancima da izbjegnu plaćanje poreza. Na temelju podataka koje je predao američkom ministarstvu pravosuđa, UBS je platio kaznu od 780 milijuna dolara i predao sve informacije vezane za američke državljane upletene u utaju poreza.

Sljedeće godine, 2008. kompjuterski inženjer Herve Falciani je radio za britansku investicijsku banku HSBC. Otkrio je da je ta banka preko svoje švicarske podružnice omogućila račune tisućama klijenata s utajom poreza. Nakon što je sakupio dokaze pobjegao je u Francusku i predao ih državnim poreznim organima.

Skupina međunarodnih novinara je u veljači 2015. objavila podatke koje je Falciani predao francuskim vlastima, po kojima je HSBC prao novac i omogućavao utaju poreza u iznosu od 120 milijardi dolara za mnoge strane državljane, među kojima je bilo i više hrvatskih građana. Iste godine, švicarske vlasti su osudile u odsustvu Falcianija na 5 godina zatvora, najdužu kaznu ikada izrečenu za krađu bankarskih podataka. Naime, Falciani je osuđen zbog ekonomske špijunaže, krađe podataka i kršenje zakona o bankarskoj privatnosti.

Kao što se može vidjeti, ta mala alpska zemlja u srcu Europe je postala sjedište jednog od najmoćnijih bankarskih sustava na svijetu. Višestoljetno švicarsko bankarstvo nije oslabljeno tijekom godina, iako je, zbog niza skandala, Švicarska počela olabavljati zakone o povjerljivosti bankarskih podataka, najviše putem bilateralnih sporazumima s drugim zemljama. I kako tri stoljeća stari kodeks bankarske tajne bude slabio, svi oni koji žele da njihovo bogatstvo ostane u sjeni društva će početi tražiti nova utočišta.
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Propaganda je do danas itekako upotrebljavana, ponajviše od strane SAD-a i Velike Britanije. Korejski, vijetnamski, hladni rat, kao i današnji napadi nakon 11/9 uključuju razvijene propagandne alate

U svojim početcima, ova grana ‘informiranja’ i nije bila toliko negativna i manipulativna, već isključivo informativnog karaktera s neutralnim prizvukom. Danas je pak način promocije ulazaka u rat (radi regrutacije, podrške javnosti i financijskih lobija), lažnog oglašavanja ili lažne promocije nekog kontroverznog državnog poteza. Ako pogledamo taj povijesni presjek, propaganda je drevna disciplina.

Ratna i izborna propaganda kao temelj

Prvi pouzdani dokazi o korištenju propagande zabilježeni su 515. godine p.n.e. kada se u Behistunskim zapisima, nastalim na području današnjeg Irana, klinastim pismom opisuju događanja koja su Darija I. dovela na perzijski tron.

Kako objašnjava golemi natpis uklesan u stijenu, Darije I. je, kako tvrdi na velikom zidu, uz blagoslov boga Ahura Mazde ubio Gaumata koji je uzurpirao prijestolje te se instalirao za novog Perzijskog kralja. Povjesničari se i danas spore oko toga treba li mu vjerovati ili ne, međutim činjenica je da je u propagandnom smislu Darije uspio.

Arthashastra je prvi pravi povijesni zapis o vještini ratne propagande i kako je primijeniti u praksi. Autor je Chanakya, a u praksi knjigu primjenjuje njegov učenik Chandragupta Maurya koji je pomoću tih tehnika stvorio carstvo Maurije.

Moramo navesti i obitelj Rothschild koja je još tijekom Napoleonovog poraza na Waterloou u oba smjera plasirala priču o porazu, te su iskoristili uzburkanu bankarsku scenu u tim trenucima radi uzimanja udjela, kao i kasnije potpune kontrole nad valutama europskih zemalja.

Dvije knjige krajem devetnaestog stoljeća daju ključan otponac za sve kasnije studije manipulacije javnog mijenja tehnikama propagande – Tardeova ‘Laws of Imitation’ (1890.) i Le Bonova ‘The Crowd: A Study of the Popular Mind’ (1897., kod nas je prevedena i knjiga ‘Psihologija naroda, gomila, revolucija’ u izdanju Golden Marketinga, op.a.). U SAD-u pak jača propaganda usmjerena za i protiv ropstva, neovisnosti od britanske krune itd., no na znatno nižoj razini. To se drastično mijenja ulaskom u dvadeseto stoljeće i stvaranjem prvog supertima za propagandnu mašineriju.

‘Spin doktori’ i ‘Oružje za masovno uništenje’

Propaganda je do danas itekako upotrebljavana, ponajviše od strane SAD-a i Velike Britanije. Korejski, vijetnamski, hladni rat, kao i današnji napadi nakon 11/9 uključuju razvijene propagandne alate. Nakon što je SAD objavio rat Iraku 1. svibnja 2003. bilo je potrebno uvesti i Veliku Britaniju u rat.

Tako su kroz medije curili glasoviti ‘obavještajni dosjei’, i to od 24. rujna 2002. do 3. veljače 2003.

Tony Blair ih je opravdao s ‘činjenicom’ da iza njih stoji JIC (‘Joint Intelligence Committee’), sama vrhuška britanske obavještajne moći. Sačinjavaju ga voditelji triju britanskih obavještajnih i sigurnosnih agencija, šef vojnih obavještajaca i predstavnici ministarstava.

Od oka bismo rekli da je kompetencija nepobitna, no kada čujemo tri glavne točke izvještaja odmah nam je jasno da se radi o velikoj prevari javnosti:

1. Irak ima oružje za masovno uništenje

2. Spremni su ga uporabiti protiv Zapada

3. Priprema napada traje samo 45. minuta

Britanija je naravno ušla u rat, mediji su otkrili lažne podatke i plagijate, a ekipa u odboru proglašena je nevinom jer ne postoje dokazi da su namjerno obmanjivali parlament. Alastair Campbell (spin doktor kojeg smo ranije spominjali, op.a.) daje ostavku 29. kolovoza 2003. i nitko ne odgovara zbog propagandnog spina, a čak nije niti provedena istraga tko zapravo ima korist od ovog lažiranja.

Ovakve priče nisu nimalo čudnovate, naročito kada govorimo iz perspektive podneblja u kojem živimo. Veliki broj novinara bio je uključen u propagandni alat, a nešto slično vidimo i danas uz duboke podjele medija, te jasne i manje jasne instrukcije s pozicija moći.

Regionalni mediji su u vlasništvu lokalnih magnata ili stranih kompanija, a distributeri se nalaze pod čvrstim monopolom koji praktički dozira dostupnost informacija na široke mase čitatelja. Nacionalne televizije su također pod konstantnim udarom kritičara kako je riječ o propagandnom elementu vladajućih struktura, slično kao što diljem svijeta medije kontrolira šačica ljudi – ponajviše Rupert Murdoch.

Tehnike propagandnog inženjeringa

Kada pogledamo najpoznatije suvremene propagandne mašinerije država poput Sjeverne Koreje ili Kine, ponekad bude teško prosuditi po čemu su toliko nazadniji od Zapada. Ukoliko bismo išli i dublje te propagandu povezali s indoktrinacijom, onda bismo mogli zaključiti kako je najperfidniji oblik propagande obrazovni sustav. Uz tu stavku nužno je dodati televizijski program i dječje slikovnice, kao i već spomenuti dječji marketing.

Kako ćemo sve znatno detaljnije dotaknuti u djelu sa subliminalnim porukama, cilj ovog navoda svakako je definiranje samog opsega propagande. Odličnu definiciju skovali su Garth Jowett i Victoria O’Donnell koji smatraju kako je riječ o ‘namjernom i sustavnom nastojanju ka oblikovanju percepcija, manipuliranju spoznaje i usmjeravanju ponašanja poradi ostvarivanja odgovora koji pospješuje željenu namjeru propagandista’.

Smatra se kako je za dobru propagandu nužan emotivni odabir, ne intelektualni – pa na taj način ostvaruje bliske poveznice s marketingom i odnosima s javnošću, koji zapravo i jesu jedan vid propagande usmjeren ka proizvodima i percepciji o proizvođaču. Zato mnogi fenomen propagande danas nazivaju ‘političkim marketingom’ ili ‘ratnim odnosima s javnošću’.

Etika vezana uz sve vrlo je na skliskom terenu – jedni smatraju da je propaganda društveno koristan rad jer usmjerava neutralne nacije ka državno važnim interesima, dok drugi govore o širokoj manipulaciji od strane interesnih skupina koje države koriste isključivo kao ‘lutke na koncu’.

Ako pogledamo manipulacijske tehnike propagande, nekako sam opredjeljeniji za ovu drugu opciju. Osim repeticije i Ad Hominema, po točkama i možemo kategorizirati i:

* Polaganje na autoritet – citiranje renomiranih osoba radi promocije neke ideje

* Polaganje na strah – podsjećanje na strašne prijašnje režime i potraga za podrškom

* Polaganje na predrasude – stvaranje emotivne podloge i morala u prijedlogu kojeg gurate

* ‘Join The Club’ – tehnika uvođenja simpatizera u opciju u kojoj su svi ostali i to tijekom pobjedničkog kolosijeka

* Ekskluzivno društvo – prodaja ideologije da kupnjom nekog proizvoda postajete isti kao velike zvijezde

* Repeticija laži – konstantno ponavljana obmana s vremenom postaje ‘mainstream’ istina

* Crno-bijelo manipulacija – polariziranje neke teme u kojoj si ili ‘ZA’ ili ‘PROTIV’, bez mogućnosti trećeg mišljenja

* Kondicioniranje – stvaranje umjetne regulacije nečijeg ponašanja ovisno o situaciji

* Kognitivna disonanca – manipulacija ljudskom potrebom za konzistentnošću na način da određene obožavane figure prigrle kontroverzne režime

* ‘Narodski čovjek’ – politička figura igra taktiku ‘jednoga od nas’ radi manipulacije povjerenja ljudi

* Kult ličnosti – idealizirani pojedinac u masama

* Barjaktarenje – opravdavanje neke akcije kao patriotskog čina

* Tehnika ‘nogom u vrata’ – ‘poklanjanje’ nekog predmeta ili ideje kojeg netom kasnije manipulator nastoji prodati

* Tehnika ‘vrata u lice’ – perfidno stvaranje interesa kod kupca, primjer: povećavanje cijene proizvoda prije sniženja

* Demoniziranje – dehumanizacija neprijatelja

* Selektivna istina – izbacivanje većeg dijela istine uz određeni postotak prešućivanja

* Neizjavljena pretpostavka – neizricanje željenog uz namjeru suptilne promocije istog kroz neeksplicitni govor

* Vrline – lažna slika osobnosti o nekom kandidatu

* Emotivno ‘bombardiranje’ – sva pozornost grupacije usmjerena ka novom članu, česta u kultovima i mrežnom marketingu

* Euforija – organiziranje događaja radi podizanja morala

* Diktatura – eksplicitno usmjeravanje auditorija u željenom smjeru, primjer: ‘EU nema alternativu!’
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Europski konzervativci, osobito u Njemačkoj, uništit Europu i europsku ideju zbog inzistiranja na tome da Grčka otplati dug, ocjenjuje istaknuti francuski ekonomist i profesor na Pariškoj školi ekonomije, Thomas Piketty

Njemačka je najbolji primjer države koja kroz povijest nikada nije platila vanjski dug. Ona nema pravo držati lekcije drugim državama – rekao je Piketty za njemački list “Die Zeit”.

Ni poslije Prvog ni poslije Drugog svjetskog rata, Njemačka nije vratila dugove. Ipak, često je tjerala druge da plate dugove, pa je tako zahtijevala ogromne reparacije od Francuske nakon Francusko-pruskog rata iz 1870. godine, koje je i dobila – navodi francuski ekonomist, a prenosi londonski portal “City AM”

Piketty tvrdi da Njemačka profitira od situacije u Grčkoj, jer toj zemlji produljuje otplatu zajmova po komparativno visokim kamatnim stopama, a također je govorio i o Velikoj Britaniji, koja je, kako je rekao, veći dio svog proračuna potrošila na otplatu dugova nagomilanih za vrijeme Napolenovih ratova nego što je potrošila na obrazovanje.

To se nije smjelo dogoditi, i ne smije se događati danas – ističe on, uz tvrdnju da je potpuno smiješna opcija koja se trenutno preporučuje Grčkoj.

Umjesto toga, Piketty je zatražio mogućnost restrukturiranja dugova diljem Europe, kao i veću fleksibilnost među članicama Europske unije.

Europa je osnovana na temelju oprosta dugova i investicija u budućnost, a ne na ideji beskrajnog kažnjavanja.

Moramo zapamtiti ovo. Oni koji danas žele najuriti Grčku iz eurozone će završiti na smetlištu povijesti.

Ako njemačka kancelarka Angela Merkel želi osigurati svoje mjesto u povijesnim knjigama, onda mora stvoriti rješenje za grčko pitanje, uključujući konferenciju o dugu na kojoj možemo početi od nule. Ali s obnovljenom, daleko jačom fiskalnom disciplinom – zaključio je Piketty.

Kako je Njemačka otplatila dug?

Ekonomist dodaje kako su se kroz povijest iskristalizirala dva načina otplate dugova. Onaj koji se sada nameće Grčkoj, i drugi, puno lakši, koji je koristila i Njemačka.

Jedan način vraćanja duga demonstriralo je Britansko carstvo u 19. stoljeću, nakon vrlo skupih ratova s ​​Napoleonom. To je spora metoda koju sada preporučuju Grčkoj. Carstvo je vratilo dugove kroz strogu proračunsku disciplinu. To je uspjelo, ali trajalo je jako dugo.

Druga metoda je mnogo brža i to je Njemačka dokazala u 20. stoljeću, a sastoji se od tri komponente: inflacije, posebnog poreza na privatno bogatstvo i djelomičnog oprosta dugova – objašnjava Piketty.

Nakon što je završio rat 1945. godine, dug Njemačke iznosio je više od 200 posto BDP-a. Deset godina kasnije, ostao je vrlo mali dio: javni dug bio je manji od 20 posto BDP-a.

U isto vrijeme i Francuska je izvela sličnu stvar. Nikad to ne bismo uspjeli postići tako brzo kroz fiskalnu disciplinu koju danas preporučamo Grčkoj.

Umjesto toga obje države koristile su drugu metodu koju sam spomenuo, a u kojoj je jedna od tri komponente i oprost dugova. Sjetite se samo Londonskog sporazuma iz 1953. kada je 60 posto njemačkog duga otpisano, a unutarnji dugovi su restrukturirani – zaključuje Piketty.
 
 
(agencije,youtube/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21985"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

U ljeto 1846. godine, Europom se proširio politički pamflet koji u potpisu ima Sotonu osobno, a u kojem je ispričana priča koja je, ma koliko šokantna i malo vjerojatna bila, ostavila trag sve do današnjeg vremena. Ovo je jedna druga priča o Rothschildima i o bitci kod Waterooa

Kako navodi ugledni britanski dnevnik The Independent , u pamfletu se tvrdilo da se razotkriva prošlost najbogatije i najpoznatije bankarske obitelji toga vremena – Rothschilda – a dio koji je ‘preživio’ sve do danas govori o njihovom navodnom bogaćenju na prolivenoj krvi u bitci kod Waterlooa.

Evo što je ‘Sotona’ napisao u spomenutom pamfletu.

Nathan Rothschild, osnivač londonske filijale banke, na dan bitke kod Waterlooa u lipnju 1815. godine bio je na bojištu kao promatrač. Kako je pala noć, tako se pred njim dogodio težak poraz francuske vojske, a on je to jedva dočekao. Najbrži su konji njegovu kočiju odvezli do belgijske obale, no ondje je pobjesnio kada je vidio da je oluja prikovala sve brodove u luci. Nimalo prestrašen, izdašno je potkupio nekog ribara da ga kroz neveru i visoke valove prebaci do Engleske.

U London je stigao 24 sata prije službene objave Wellingtonove pobjede, a informaciju o ishodu bitke unovčio je na burzi. Samo je jednim potezom zaradio 20 milijuna franaka, piše ‘Sotona’ između ostalog u famoznom pamfletu.

Profesor novinarstva na londonskom sveučilištu Kingston Brian Cathcart za Independent piše da je cijela priča o Nathanu Rothschildu izvan svake sumnje u svojoj srži antisemitska. ‘Sotona’ je zapravo bio ljevičarski kontroverzalist (danas bi ga vjerojatno zvali trolom) Georges Dairnvaell, koji svoje gnušanje spram Židova, a Rothschilda posebice, nikada nije skrivao.

Iako ova obitelj 1815., u vrijeme bitke kod Waterlooa, uopće nije bila poznata, do 1846. oni su postali Rockefellerima svoga doba, a njihovo prezime simbol basnoslovnog bogatstva. Sam Nathan umro je 1836. pa na pamflet nije imao priliku odgovoriti.

Baš svaki aspekt Dairnvaellova pamfleta – dijelovi u kojima opisuje navodnu beskrupuloznost, lukavštinu i pohlepu Rothschildovih – predstavlja derogativni rasni stereotip, a uradak je nastao u vrijeme kada su takvi stavovi bili u jednom od svojih cikličkih uspona u Europi, navodi Cathcart.

Ono što je ključno je da je pamflet najvećim dijelom neistinit – Nathan Rothschild uopće nije bio na bojištu kod Waterlooa, u vrijeme slavne bitke nije uopće bio u Belgiji, te lipanjske nedjelje nije bilo oluje u La Mancheu, a nije ni zaradio na burzi.

Unatoč tome, pamflet sa Sotonom u potpisu toliko je puta iznova tiskan i preveden na toliko jezika da se reference na njega, u manje ili više izmijenjenom formatu, mogu čuti i danas te su čak postale dijelom popularne kulture pa i nekih znanstvenih radova.

Različite verzije pamfleta pojavljuju se u holivudskim filmovima, pronašle su put i do starijih izdanja najuglednije enciklopedije Britannice, priču je u poznatoj biografiji vojvode od Wellingtona spomenula Elizabeth Longford… Sve je poslužilo i kao scenarij nacističkog filma ‘Rothschildi: Dionice u Waterloou’ snimljenog 1940. godine, a danas se pamflet može naći na čitavom nizu antisemitskih web stranica.

Kako to da je takva rasistička podvala preživjela toliko dugo ili, još važnije, kako se uspjela uvući kao tobože legitiman dio povijesti i kod najuglednijih autora koji priču, kada razni njezini detalji budu demantirani činjenicama, često ne odbacuju, već je samo modificiraju, pita se Cathcart.

Primjerice, kada je napokon prihvaćeno da Nathan Rothschild sasvim sigurno nije bio na bojištu kod Waterlooa, priča se izmijenila na sljedeći način: bankar je bio u Londonu, ali se jako potrudio da prvi dođe do informacija, bilo da mu ih dostavi poseban kurir ili golub pismonoša. U sve je pridodan i novi zaplet: u trenutku kada je doznao da je Wellington pobijedio Napoleona, Rothschild je namjerno izazvao krah burze šireći lažne glasine o Wellingtonovu porazu. Cijene su popadale, a bankar je, kaže priča, pokupovao jeftine dionice da bi kasnije udvostručio vlastiti dobitak, nakon što su cijene naglo skočile čim je stigla službena vijest o Wellingtonovoj pobjedi.

Neki su ovu priču ponavljali sasvim benevolentno, bez antisemitskih pobuda. Cathcart tu navodi primjer nekadašnjeg šef CIA-e Allen Dullesa, koji ju je iznio u svojoj knjizi o špijunaži 1963. godine kako bi ilustrirao zašto je u tom poslu važno imati informaciju što je prije moguće.

Čak je i sama obitelj Rothschild, kojoj se pamflet nimalo nije svidio, raširenu priču nastojala ublažiti pa su govorili da je Nathan, čim je tobože čuo za Wellingtonovu pobjedu, s informacijama prvo otišao britanskoj vladi, što bi učinio svaki uzoran građanin. Takvu je verziju u obiteljskoj biografiji koristila spomenuta Elizabeth Longford.

No, što je s dokazima koji bi podupirali bilo koju tvrdnju iz pamfleta?

Povjesničari su dugi niz godina citirali članak objavljen 20. lipnja 1815. u londonskim novinama Courier, dva dana nakon bitke kod Waterlooa i dan prije nego je stigla službena vijest o njezinu ishodu.

U članku je kratko pisalo: ‘Rothschild je kupio veliku količinu dionica’. Na prvi pogled, to doista podupire tezu o velikoj Nathanovoj zaradi, ali problem je što takvu vijest nije moguće pronaći u postojećim primjercima Couriera, koji se do današnjeg dana čuvaju u arhivima. Čini se da je izvorište ovog navodnog citata zapravo škotski povjesničar Archibald Alison, koji je o tome u svojim radovima prvi put pisao 1848. godine, dvije godine nakon što je pamflet ugledao svjetlo dana.

Nadalje, kao još jedan dokaz tvrdnji u pamfletu spominjao se dnevnički zapis mladog Amerikanca Jamesa Gallatina, koji je 1815. godine navodno bio u posjetu Londonu. Na dan bitke kod Waterlooa, pisao je o velikoj napetosti u javnosti zbog događaja u Belgiji, a pritom je dodao: ‘Kažu da je gospodin Rothschild poslao kurire i da je angažirao jedrenjak spreman za isplovljavanje čim se na bojištu dogodi nešto odlučujuće.’

Opet, na prvi se pogled čini solidnim dokazom, no valja napomenuti da je ovaj dnevnički zapis još 1957. godine raskrinkan kao lažnjak napisan krajem 19. stoljeća, dugi niz godina nakon objave pamfleta.

Član dinastije Rothschildovih, barun Victor, o svemu je osobno tijekom 80-ih godina napisao knjigu u kojoj je razbio čitav niz mitova, ali je uspio i zamutiti vodu i tako legendu vratiti u život.

U obiteljskom je arhivu, naime, otkrio pismo zaposlenika pariške podružnice banke, koji ga je oko mjesec dana nakon bitke kod Waterlooa poslao Nathanu Rothschildu. ‘Povjerenik White me je informirao da ste dobro prošli s ranim informacijama koje ste dobili o pobjedi kod Waterlooa’, stajalo je između ostalog u pismu. Bio je to za mnoge novi krunski dokaz o istinitosti famoznog pamfleta.

No, kako za Independent tvrdi profesor Cathcart, pojavili su se novi dokazi koji napokon omogućuju stavljanje pamfleta u primjeren kontekst. Novinska izvješća u tjednu nakon bitke kod Waterlooa jasno pokazuju da prva osoba koja je u London stigla s autentičnim informacijama i ishodu bitke nije bio Nathan Rothschild, nego čovjek koji je o svemu doznao u belgijskom gradu Ghentu.

Zvali su ga samo ‘ gospodin C iz Dovera’, a on je u srijedu, 21. lipnja 1815. godine, u jutarnjim satima po gradu pričao o Wellingtonovoj pobjedi. Bilo je to najmanje 12 sati prije službene vijesti, a informacija je objavljena u barem trima novinskim izdanjima istog poslijepodneva.

Također, iste je večeri objavljena i vijest da je Nathan Rothschild primio pismo iz Ghenta kojim je obaviješten o pobjedi te da je to pismo proslijedio vlastima. No, otkriveno je da on nije jedini koji je dobio pismo, dobile su ga još dvije osobe.

Je li Nathan Rothschild imao vremena na burzi pokupovati dionice?

Vjerojatno, ali nije imao ni približno vremena za akumulaciju tolike količine vrijednosnica koje bi mu donijele bogatstvo o kojem se raspisao ‘Sotona’ u famoznom pamfletu. Također, s obzirom da te srijede nije bilo pada cijena na burzi, pada u vodu i priča o njegovim navodnim manipulacijama.

Nathan Rothschild doista je zaradio u to vrijeme na burzi, ali znatno manje od drugih investitora, koji su neke ključne vrijednosnice kupili po manjoj cijeni i u većim količinama nekoliko dana ranije, a uopće nisu imali rane informacije o ishodu bitke kod Waterlooa. Brian Cathcart zaključuje da nema sumnje da je čitava priča, koja je vrhunac doživjela s pamfletom iz 1848., plasirana ponajprije kako bi se ocrnilo Rothschilde i Židove općenito i kaže kako bi 200. obljetnica slavne bitke, koja se obilježava ove godine, trebala biti prava prilika da se konačno prizna prava pozadina ovoga mita koji se povlači toliko dugo vremena.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(jutarnji.hr/uredio: nsp)

Priroda je zbunjena količinom nasilja koje se nad njome provodi.

Osim svih mogućih „normalnih“ zagađenja uzrokovanih radom industrije, raznih motora s unutrašnjim sagorijevanjem, djelovanjem vojski svijeta na vježbama i u ratovima, prskanjem poljoprivrednih površina, ispuštanjem freona iz raznih postrojenja i običnih sprejeva, u novije vrijeme puno je riječi o potpuno besmislenom zagađivanju kemikalijama iz navodno neoznačenih zrakoplova koji iz svojih motora zajedno s „normalnim“ ispušnim plinovima ispuštaju i kemikalije koje zamućuju nebo i sprečavaju sunčeve zrake da dopru do zemlje.

Riječ je o vrlo otrovnim kemikalijama među kojima preteže sumporni dioksid, ali i barij, aluminij, teški metali i – virusi!

Zamislite apsurda! U svim razvijenim zemljama, pa tako i u Europskoj uniji čiji smo mi dio, na snazi su zakoni koji zabranjuju ulaženje u promet automobilima koji izbacuju više sumpornog dioksida od normativa. Na svakom tehničkom pregledu provjerava se određenim testom (kojeg svi plaćamo) je li naš automobil prilagođen strogim normativima. U politici i javnosti vode se bitke oko termocentrala i sličnih postrojenja. A istovremeno nam iz zrakoplova ravno po glavi bacaju više otrova nego mogu proizvesti svi automobili i termocentrale svijeta.

Naša vlada i njezine stručne službe prave se da „nisu odavde“, a dobro znaju o čemu je riječ. Strani zrakoplovi ne mogu ni u jednoj državi nekontrolirano letjeti bez znanja i volje lokalne vlasti, a osobito po pučanstvu bacati otrov.

I dok naši političari misle da je bolje praviti se „grbav“ i rugati se građanima koji žele objašnjenje nazivajući ih naivcima koji vjeruju u „teorije zavjere“, vlasti razvijenijih stranih država kao što je Njemačka, priznaju postojanje takvih aktivnosti jer se njihovo postojanje ne može negirati, ali ga pokušavaju opravdati s obrazloženjem da se to „mora raditi, jer se time sprečava Sunce da nas pretjerano zagrijava, pa je trovanje za naše dobro“.

U Švedskoj, razvijenoj državi u kojoj građanima nije jedina briga preživjeti mjesec i izbjeći razne ovrhe, građani su tužili najviše državne dužnosnike jer dopuštaju njihovo trovanje. Tamo se je razvila žustra diskusija u medijima i javnosti, koju je potaknula lokalna aktivistica Stranke okoliša (Miljöpartie) Pernilla Hagberg koja tvrdi da se teški metali i virusi rasipavaju u atmofseru da bi se njima utjecalo na vrijeme. Netko si dakle i dalje umišlja da može određivati kakvo će biti vrijeme.

Svi ljudi kojima je kvocijent inteligencije veći od broja cipele znaju da se vremenom ne može upravljati, jer je ono rezultat previše komponenti istovremeno koje je nemoguće sve umjetno „posložiti“ po nečijim željama, ma koliko moćan i bogat bio taj netko. Međutim, rasipavanjem takvih materija može se poremetiti vrijeme na određenom području i uzrokovati razorne oluje.

Suprotno mišljenje izražavaju neki meteorolozi koji tvrde da svi koje zabrinjava ova pojava vjeruju u „teorije zavjere“, te da su to normalni tragovi koji nastaju kao posljedica izgaranja goriva u mlaznim motorima, a da se na nebu zadržavaju kraće ili duže ovisno o količini vlage u zraku. To objašnjenje „ne drži vodu“ već i zbog ranije spomenutog priznanja vlasti u Njemačkoj da chemtrails postoji i to „za naše dobro“.

To, međutim, nije jedino objašnjene. Svaki građanin, ako češće promatra nebo, može ponekad uočiti da jedan avion ispušta normalan trag koji nestaje za nekoliko minuta, a samo koju minutu kasnije dolazi drugi čiji trag ostaje satima u punoj dužini vidljivosti, do horizonta.

Osim toga, pojava chemtrailsa obično prethodi žestokim nevremenima, no i ta nevremena se mogu smatrati „normalnom pojavom“ u ljetno vrijeme. No je li baš normalna? Ovogodišnji lipanj, koji bi trebao biti prvi ljetni mjesec, u svom većem dijelu donio je ove godine toliko hladnoće da uopće nije sličio na ljetni mjesec.

Naravno, i tu bi meteorolozi nas laike koji o tome „nemamo pojma“ mogli „podučiti“ da je i pojava takvog lipnja „normalna“, pa će nam podastrijeti podatke kada su već i ranije bili tako hladni dani u lipnju. Ljude se može prevariti raznim umirujućim „aspirin objašnjenjima“, ali priroda se ne da prevariti.

Tako imamo pojavu da se na stablima bazge (zove), inače jedne od najljekovitijih biljaka u Europi, na samom kraju lipnja pojavljuju ponovo cvijetovi, koji se na istim granama pridružuju već postojećim plodovima koji bi za samo nekoliko tjedana trebali sazrijeti.

Stablo bazge dakle „misli“ da je ponovo travanj, jer su mu uvjeti takvi kao u travnju, i reagira cvjetanjem. Pojava je jednako čudna kao kada bi u lipnju ponovo procvjetale jabuke ili trešnje. Glede bazge, to je pojava koja nije bila prisutna desetljećima. Je li dakle i to „normalno“? Očito je da nešto „smrdi“.

Pernila Hagberg misli da su u tu „mućku“ umiješane američke tajne službe CIA i NSA. To bi mogla biti istina, ali mogle bi biti upletene i tajne službe drugih država. Uostalom, tajne službe ne djeluju po svojoj volji, baš kao ni vojske, nego njima upravljaju vlade.

Ali i vlade često imaju tajne nevidljive „upravljače“. To su ekstremni bogataši koji snagom novca mogu uzrokovati razne krize (burzovne, naftne, ratne, socijalne i dr), pa i političari moraju paziti da im se ne zamjere, a neki su s njima aktivno „spetljani“.

Radi se o ljudima koji su toliko bogati da im sam novac više ne predstavlja nikakvu vrijednost. Sve što se novcem može kupiti oni su odavno kupili. Ono što još nisu mogu novcem najprije obezvrijediti, a onda dobiti za smiješnu cijenu. Sjetimo se banaka koje su za „tringelt“ (napojnicu) prodane strancima, zatim „Plive“, hotelskih poduzeća i mnogo drugoga. Ali njima je palo na pamet da bi mogli imati apsolutnu moć, nešto poput imitacije Boga. Oni vjeruju da ako su udruženi, mogu osvojiti svijet, ono što nisu uspjeli Aleksandar Makedonski, Napoleon, Hitler i slični luđaci koji su to pokušali učiniti oružjem. Moderni „hitleri“ to bi željeli učiniti novcem.

Budući da svaki sam za sebe ne može doći do tog cilja, udružuju se u „tajne“ družbe koje danas nisu više tajne jer se sve sazna, pa oni sami više ne kriju da postoje, nego nastoje sebe prikazati kao „dobre ljude“ koji „promišljaju stanje ekonomije, društva i svijeta u cjelini“, traže „rješenja za probleme“, pa čak su i „humanitarci i filantropi (čovjekoljupci)“. Njihove udruge uglavnom se zovu grupa Bilderberg, Trilateralna komisija, iluminati, masoni, a ima i drugih. No imena ljudi u njima su najčešće ista. Oni žele stvoriti „Novi svjetski poredak“ (New World Order). Oni koji bolje poznaju povijest sjetiti će se da je Hitler u slučaju pobjede htio ustoličiti također „Novi poredak“ (Neue Ordnung).

S druge strane djeluju razni teoretičari. Jedni nas uvjeravaju da je Sunce prejako, pa se eto moramo od njega „braniti“ chemtrailsima. Drugi nas opet plaše ledenim dobom koje će nas eto „samo što nije“ okovati u snijeg i led. Zaprašivanje planete kemikalijama ide upravo u tom smjeru, jer ako Sunce odvojimo od Zemlje, nužno moramo dobiti „ledeno doba“. U tom slučaju bi nam sunčeva energija bila neupotrebljiva, pa bismo mogli do mile volje „uživati“ u „čarima“ ugljenarskih i atomskih centrala. To im opet pruža neograničene mogućnosti ucjenjivanja energijom koja može dovesti do potpunog osiromašenja ljudi koji ne mogu više plaćati komunalije.

Ipak, priroda je Božanska tvorevina i ne da se „prilagoditi“ takvim sumanutim idejama. Poremećaj vremena na jednoj strani dovodi do strašnih katastrofa na drugoj, gdje se najmanje očekuje. Tako su i sami Amerikanci osjetili na svojoj koži razorno djelovanje „Katrine“ i sličnih nepogoda, a nešto od toga osjetili smo nedavno i mi zajedno sa Srbima i Bosancima.

No kada je o Hrvatskoj riječ, zahlađivanje atmosfere pomoću chemtrailsa može imati vrlo neugodnu ekonomsku posljedicu. Loše vrijeme ili izostanak ljeta uopće može dovesti do slabe turističke sezone koja obično lošim i nesposobnim vladarima „krpa“ njihove probušene „kese“ injekcijama svježe „love“. Jedna loša sezona mogla bi našu posrnulu ekonomiju dokrajčiti.

Možda je ovo nova ideja. Odvojimo ih od Sunca! Ali posljedice takvog „odvajanja“ osjetiti će prije ili kasnije i sami kreatori takvih morbidnih ideja, jer – ranjena priroda žestoko i bolno vraća podmukle udarce.
 

 
 
(dragovoljac.com, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=17992"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

“Dovoljno je uvidjeti tko sve posjeduje medije, pa da se shvati kakav je duševni i duhovni stav tih ljudi. Kod nas su u medije posijani i bivši agenti tajnih službi.”

Naš sugovornik je intelektualac Emil Čić, akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori, Švicarska. Pročelnik  je za umjetnost HAZUD-a.

Koliko je masonstvo fama, a koliko prijetnja našem društvu?

Masonerija je bila prijetnja kršćanskom društvu od samog početka nastupa kršćanstva. U njihovom šestaru nalazi se veliko slovo «G» koje se odnosi na gnostike, a gnostici su bili jedna od okultnih struja koja je među ostalim naučavala da se spašavamo tajnim znanjima a ne po Kristu, te da je Krist samo jedan od velikih svjetskih religijskih naučitelja (a ne i Spasitelj).

Gnostike spominje i osuđuje već i Novi Zavjet, dakle, evanđelje. Iz mnoštva povijesnih knjiga koje su obradile izvorne dokumente saznajemo da je masonerija svoje korijene finalno pustila u Engleskoj i da je Britansko Carstvo postalo poluga širenja masonerije, te je prva država koju je masonerije oborila bila katolička Francuska kojoj masonske lože 1789. dižu revoluciju i uspostavljaju religiju Razuma. Masonerija je postala sila kojom Britanija prodire u svijet i osvaja Europu. Pobjedom Britanije u Prvom svjetskom ratu 1918. Britanija je zajedno s masonskom Francuskom vladom stvorila Ligu Naroda i preko te lige provela prvi dio nadzora nad Europom.

Drugi svjetski rat trebao je poslužiti potpunom slomu kršćanskog društva i cjelovitom ovladavanju masonerije nad Europom, što se iznova i dogodilo. Masoneriji je ideal anacionalno društvo, jer masonerija provodi svjetski kolonijalizam pomoću britanskog bankarstva, pa stoga masonerija preferira ljevičarske stranke koje odgovaraju potrebama i idealima bankara, što ne znači da se nisu infiltrirali i u desnicu. Bitno oružje bankara jest korupcija i tom korupcijom masonerija kontrolira cjelokupan politički život i sve medije: konačna opasnost jest umrtvljavanje nacionalne ideje i paraliza samobrambenih mehanizama masa, što nas vodi i novo robovlasničko društvo s novom religijom.

Tko su naši najpoznatiji masoni u državi, koji odlučuju o našoj sudbini?

Pa, 6. listopada u «Večernjem listu» Veliki meštar masonske lože u Zagrebu Dragan Kukavica izjavio je da je masona bilo u svakoj hrvatskoj vladi, a s obzirom da ultraboljševička hrvatska vlada u Hrvatsku dovodi britanske investitore koji će ulagati (čitaj kupovati) po Hrvatskoj, onda je iz ovog sindroma jasno da se u najvažnijim strukturama vlasti svuda nalaze masoni.

Boljševizam je masoneriji posebno drag, jer ubrzano urušava kršćanske strukture društva, pa ako smo kadri sagledati koliko smo uništeni, onda smo kadri i procijeniti gdje se sve u našim strukturama nalaze masoni, temelj našeg propadanja. U Večernjaku kao mason najvišeg 33. stupnja istaknut je Marijan Hanžeković, najbogatiji odvjetnik, a to objašnjava i stanje duha i sudstva u Hrvatskoj. Inače, 33. stupanj masonstva u svim značajnijim knjigama o masoneriji obrazložen je kao duhovna inicijacija u kojoj osoba direktno komunicira sa sotonom. I povratka nema.

Koji je cilj masonerije kod nas?

Krajnji cilj masonerije u cijelom kršćansko, pa i šire, u monoteističkom društvu islama, jest poništiti vjeru u jednog Boga. U kršćanstvu ta tradicionalna vjera drži na okupu društvene vrijednosti nacije, vjere i obitelji, koje masonerija želi ukloniti idejama liberalizma i boljševizma (koji još živi): kršćanstvo su već dobro potkopali i sada čekaju na zadnji udarac promocijom homoseksualizma i rasulom društva.

Kod nas je masonerija već ovladala bankama i svim kulturnim i političkim institucijama od nekog značaja, pa možemo reći da su ostvarili sve ciljeve koje su imali u planu. Na političkoj razini masonerija je u preko dvije stotine godina, od vremena Napoleona, koji u Ilirske provincije dovodi masoneriju, željela stvoriti Jugoslaviju da tako kroz balkanizaciju sroza kršćansku kulturu Hrvata i presiječe put ideji Svetog Rimskog Carstva kojem je dugo na čelu stajao Austrijski Car, koji je bio Hrvatski Kralj sve do 1918.

Cilj masonerije je balkanizirati Hrvate i otrgnuti ih od tisućljetne veze sa srednom Europom i Mediteranskom kulturom, da bi tako ateiziranim područjem mogli zavladati britanski sluge. Sluge stranih sila su provodile nacionalnu netrpeljivost na ovim prostorima, jer je to temelj konflikta na ovom postoru, što Europu dovodi do nestabilnosti, a Engleze stalno vraća u diplomatski odnos, kao «mirotvorce» i posrednike koji reguliraju političke odnose.

Zadnji cilj britanske masonerije je brisanje Hrvata s lica zemlje, a to se provodi subverzivnim napadajima na ekonomiju i promocijom strane kulture.

Objasnite nam molim vas zašto se po vašem mišljenju ljudi smiju na pitanje o masoneriji i ne vjeruju u tu priču?

Masonerija se pobrinula za to da se o njima ne govori ili ako se govori, onda je potrebno širiti verziju njihovih javnih nastupa i službenih istina. U pitanju je isti trik koji je primijenio sotona: jedan bivši sotonist iz Kanade na You Tubeu objasnio je da su se sotonisti sastali 1700. godine i dobili nalog da preko medija uvjere vjernike da sotone nema, da bi ovaj mogao djelotvornije djelovati. Isto tako ni masonerije nema: to je samo «dobrotvorno društvo» koje djeluje preko Rotaryja i Lions Cluba. Ljudi su toliko dezinformirani i zabljesnuti malim događajima iz svakodnevne stvarnosti da ne mogu usmjeriti pažnju na pravu neposrednu opasnost vladavine zla. Stoga na istine o masoneriji odmahuju rukom: ne znaju i nisu osposobljeni da shvaćaju, sve dok opasnost ne pokuca na vrata. A onda je obično prekasno.

Postoji li uopće tajni svjetski poredak ?

Novi svjetski poredak je već javna stvar. Promoviraju se sve one vrijednosti koje su u kršćanskom društvu bile osuđene ili sramotne. Tajne su samo viske organizacije britanskih moćnika, a pokajnici iz tih krugova objavili su knjige kojima su upozorili javnost po cijenu svog života. Podsjećam na Carrolla Qugeya i njegov «Anglo-američki Establishment», Johna Colemana i njegov «Komitet 300», Ralpha Eppersona i njegove knjige, Olega Platonova i knjigu «Zašto će propasti Amerika?». Ljudi čitaju gluposti umjesto da se pozabave podatcima iz pametnih knjiga, pa ne vide da je tajni poredak postao toliko javan da su u Americi već u izgrađeni i koncentracioni logori za sve one koji se tom poretku ne će pokoriti. A očito da računaju na milijunske mase koje će se opirati ili naprosto biti uhićene nakon negodovanja, jer demokracije više nema.

Što je uopće Novi svjetski poredak?

Novi svjetski poredak je finalna realizacija Britanskog imperija subverzivnim sredstvima novca i izazivanja lokalnih ratova. Netko će reći da Britanskog Imperija nema. Ali svi oni koji će to tvrditi nisu proučili povijesni materijal iz kojeg se jasno vidi da je britanska masonerija nastavila vladati istim područjima koje je Britanija posjedovala i to preko ljudi koje je školovala ili kupila svojim novcem. Budući da masonerija radi na realizaciji svoje religije kao jedine svjetske religije, koja je sinkretistička i gnostička, na čelu nove svjetske države stajati će jedan vladar koji je u Bibliji najavljen kao Antikrist! Novi svjetski poredak je vladavina sotone u smislu nauka kršćanske katoličke i pravoslavne Crkve…

Kako se treba nositi sa činjenicom gomile novca i moći u jednom krugu ljudi, koji puno perfidnije uništava svaki otpor?

Jedini način kojim se u zadnjoj fazi raspada kršćanskog društva i kulture možemo suprotstaviti metastazama korupcije i svake pokvarenosti jest povratak vjeri. U rukama sotone je novac, u rukama vjernika je sveta krunica. Premalo je vjernika koji mole pa će se Božja srdžba rasuti na svijet, ali molitva nam daje nadu u potpunu promjenu sadašnjih odnosa. Na političkom planu Rimski vojskovođa Julije Cezar je poklao sve bankare da bi uspostavio vlast bez korupcije. Dakle, povijesni poučak bio bi da strahovita narodna vojna odlučnost i policijska sila mogu postati fizički odgovor na pobjedu zla. Ali, za to treba imati organizacije i volje.

Što je danas uopće otpor?

Danas se otpor pretvorio u negodovanje i farsu. Pravog otpora nema, a u ostalim zemljama Zapada prosvjedi se pretvaraju u rušilački bijes, ali to nije dovoljno. Jedino je Mađarska pružila pravi otpor i uspostavila nacionalnu vladu. U Poljskoj su premijera Kaczynskog Englezi ubili, jer se opirao njihovoj monetarnoj politici i Poljsku pretvorio u nezaduženu zemlju. S Mađarskom im je znatno teže. Otpor je svijest o zajedničkom cilju i potrebi zajedničkog napora. U Hrvatskoj pobjeda boljševika narod je pretvorila u primitivnu masu koja nema viziju zajedničkog djelovanja, a sve one koji bi nešto željeli organizirati napadaju infiltracijama, klevetama i sabotažama tako da se sve izjalovljuje. Otpor je moguć tek kada se kritična masa počinje samoorganizirati i djelovati, a mi još do toga nismo došli.

Kako tumačite pasivnost našeg društva u situaciji moralnog i ekonomskog bankrota?

Specijalni rat i ideologija hedonizma umrtvili su mase. Odnos prema vjeri nije dovoljno dobar: kada bi mase više išle u Crkvu bile bi materijalno i duhovno bogatije, i duševno prosvjetljenije, jer bi im Bog dao pravu orijentaciju. Ujedinili su se čimbenici propasti i oni će Hrvate skupo koštati.

Kako se kontroliraju mediji kod nas?

Dovoljno je uvidjeti tko sve posjeduje medije, pa da se shvati kakav je duševni i duhovni stav tih ljudi. Kod nas su u medije posijani i bivši agenti jugoslavenske kotraobavještajne službe: iznenadili biste se kada bih smio reći što sam sve privatno saznao o nekima od njih. Medije se nadzire i preko ideologiziranih novinara, koji imaju boljševički ili liberalni svjetonazor.

Medije se nadzire redukcijom informacije i cenzurom: nitko tko argumentirano analizira u duhu istine ne će biti primljen u medijsku sliku svijeta. K tome, nikada ne treba zaboraviti ni Britaniju i njezine bezbrojne mreže posjedovanja banaka i medija. Sotona medije nadzire preko svojih ljudi i nametnute ideološke matrice. U ostalom, dovoljno je navesti da se u prodaji na kioscima nalazi knjiga o poganstvu i da će iduća u nizu govoriti o vješticama i magima: pa, rekli smo da masonerija nastupa antikršćanski i služi se odgovarajućim promidžbenim sredstvima. A onaj tko tiska takve knjige je pod nadzorom zloduha.
 
(dnevno.hr/uredio: nsp)

Na stražnjoj lijevoj strani dolara vidljiv je simbol ‘Annuit Coeptis’, što znači ‘Naša kooperacija je okrunjena uspjehom’.

Nadalje, vidljiv je znak ‘Novus Ordo Seculorum’, što u prijevodu znači ‘novi svjetski poredak’. Illuminati imaju i svoje tajno rukovanje. Godine 1934. Federalne rezerve su preuzele potpuni nadzor nad monetarnim sustavom SAD-a. Tada su izjavili – ‘Uspjeli smo’! Godine 1774. donijeli su planove što namjeravaju učiniti sa Amerikom i ostatkom svijeta, te kako će to učiniti.

Skriveni od naših pogleda, tajna vlada SAD-a trudi se ostvariti svoj dugogodišnji globalni plan. Još od vremena Napoleona, tajna društva su utjecala na politiku kako bi preuzeli kontrolu nad Europom, ali i cijelim svijetom.

Danas, u 21. stoljeću, njihov stoljetni plan sve više dolazi do izražaja. Novi svjetski poredak odnosi se na centralizaciju moći, uništavanje svakoga tko javno kritizira sustav, reklamiranje i prodavanje svega kao proizvod. Tajna društva i političke organizacije uvode novi svjetski poredak u svijet koristeći različite simbole i brojeve. Kada prepoznate njihov tajni jezik i vi ćete razumjeti ‘oko koje sve vidi’ (all-seeing eye).

SAD: Dom najbolje demokracije koju možete kupiti novcem

Poduzetni američki i svjetski bankari te visokopozicionirani političari prisustvuju raznim sotonističkim ritualima, u kojem žrtvuju obličje čovjeka bogu sovi ‘Moloku’. John F. Kennedy je bio posljednji istinski američki, vrlo popularni predsjednik, jedan od rijetkih koji nisu bili članovi Iluminata, a koji je obećao umanjiti razmjer američkog ratnog stroja i završetak rata u Vijetnamu.

Lyndon B. Johnson i FBI namamili su JFK-a u zasjedu u Deeley Plaza u Texasu i organizirali atentat na njega. Ljudi diljem svijeta tada su bili zaprepašteni Kennedyevom smrću.

Nedužni čovjek Lee Harvey Oswald bio je optužen za Kennedyjevo ubojstvo. Nakon što je bio mučen, Oswald je još uvijek tvrdio da je nevin, a nikad mu nije bilo omogućeno pravo na odvjetnika. FBI je pokušao prikriti njihovu umiješanost u atentat tako što su dopustili Jack Rubyu da ubije Oswalda uživo pred televizijskim kamerama.

‘Warren komisija’ je kasnije izvjestila ‘Lee Harvey Oswald je kriv’. Neki članovi ‘Warren komisije’ bili su istaknuti slobodni zidari (masoni). Lyndon B. Johnson brzo je zatvorio istragu o ubojstvu JFK-a. Nakon smrti svoga brata, za predsjednika se kandidirao Robert Kennedy, obećavajući završetak rata u Vijetnamu. Njega su također ubili.  Godine 1967. Anthony Hilder razotkriva američku mrežu tajnih društava, među kojima je najpoznatije društvo ‘Lubanja i Kosti’.

Hilder je nakon toga lažno optužen da je hipnotizirao Sirhan Sirhan, koji je ubio Roberta Kennedya. Tajno društvo Lubanja i Kosti koriste iste simbole kao i bivši nacistički SS. Stručnjaci su oduvijek smatrali kako je bogatstvo Busheve obitelji izrađeno na poslovima sa Hitlerom. ‘Oko koje sve vidi’ slobodnog zidarstva (masonstva) nalazi se i na novčanici američkog dolara. Povijesničari su otkrili da su američke banke financirale obje strane u 2. Svjetskom ratu.

Jordan Maxwell otkrio je i simbol fašizma na kovanici od 10 centi. Američke banke još i danas profitiraju od ratova u svijetu. 11. rujna 1991. Goerge H. Bush otvoreno je najavio novi svjetski poredak, sa ciljem stvaranje jedne svjetske vlade. Anthony J. Hilder smatra kako je ta skupina koja sebe naziva Illuminati, u prijevodu ‘Prosvijetljeni’, zauzela sve pozicije moći, a radi kontrole nad bankarskim sustavom.

Tajni simbolični jezik Novog svjetskog poretka

Na stražnjoj lijevoj strani dolara vidljiv je simbol ‘Annuit Coeptis’, što znači ‘Naša kooperacija je okrunjena uspjehom’. Nadalje, vidljiv je znak ‘Novus Ordo Seculorum’, što u prijevodu znači ‘Novi svjetski poredak’. Illuminati imaju i svoje tajno rukovanje. Godine 1934. Federalne rezerve su preuzele potpuni nadzor nad monetarnim sustavom SAD-a.

Tada su izjavili – ‘Uspjeli smo’! Godine 1774. donijeli su planove što namjeravaju učiniti sa Amerikom i ostatkom svijeta te kako će to učiniti.
Trokut na vrhu piramide koja se nalazi na novčanici američkog dolara okružen svijetlom je Horus, egipatski bog. Simbol oka u antičkom Egiptu odnosi se na Horus, što je označavalo novorođeno sunce. Horus je bio svjetlost svijeta, koji je uskrsnuo i koji ih je spasio, a sunce je predstavljalo’ božje’ oko.

Brojka 1776 predstavlja godinu kada je tajno društvo počelo sa svojim operacijama. Bavarski Illuminati su bili baza onih koje danas Amerikanci nazivaju Kolumbijska frakcija. Kolumbijska frakcija je stigla čim je oformljena vlada SAD-a.  Danas postoje korporacije nazvane identičnim nazivom; ‘Columbia – Space shuttle’, ‘Columbia Film’, ‘Columbia televizija’, ‘Columbia Records’, ‘Sveučilište Columbia’ i ‘Columbia Broadcasting (CBS)’ čiji je simbol upravo ‘oko koje sve vidi’, a dovoljno je posjetiti internet stranicu portala cbsnews.com kako bi se u to uvjerili. Vlada SAD-a u posjedu je vlasti Kolumbije, tiskaju novac, pa tako posjeduju i narod. Oni donose zakone, odlučuju tko koga može ubiti, a tko će se izvući.

Na piramidi se također nalazi 13 dijelova, pa 13 slova iznad piramide, a taj broj 13 je vrlo važan broj ovog tajnog društva. Broj 13 predstavlja i broj linija, a13 je i zvjezdica koje tvore ‘Davidovu zvijezdu’. Tu se nalazi 13 jagoda, 13 listova, 13 strijela… Sve se svodi na broj 13. Američki dolar dizajnirali su slobodni zidari (masoni).

Na vrhu novčanice od jednog dolara nalazi se sova. Ona je simbol Bohemijskog kluba. Članovi tog kluba sastaju se u Kaliforniji svake godine u drugoj polovici srpnja. Tamo elita stoji ispred velike lomače u crvenim i crnim ogrtačima kao one od Ku-Klux-klana, a iza njih se nalazi golema kamena sova visoka od 15 metara. Elitu su uvijek sačinjavali mnogi bivši američki predsjednici, čelni ljudi industrija i korporacija, te razni državnici iz zemalja diljem svijeta, a sve je dokazano snimkama i fotografijama, rekao je Jordan Maxwell.

Blairova najveća tajna

Koliko duboko je mreža tajnih društava Iluminata ukorijenjena u svjetsku politiku? Tony Blair, bivši premijer Velike Britanije, bio je kraljičin pravni savjetnik,  a to je profesija koja vuče svoje korijene iz templarskih hramova koje su izgradili tajna društva Templara u Londonu tijekom 12. stoljeća. On je najvjerovatnije pripadnik masonske Studholmske lože iz 1591. godine koja se sastaje u ‘Cafe de Paris’ u Londonu. Blair je zarađivao primajući velike iznose poradi raznih usluga.

Visokopozicionirani pravnik u mirovini, na jednom visokom položaju kao Tony Blair, bio je opisan kao visoko plaćeni profesionalni lažljivac. Čini se da Tony Blair nikada neće otkriti da je član tajnog društva. Ipak, možemo biti sigurni u sljedeće:
Masonsko utemeljenje u srcu britanskog društva ne želi biti ispitivano niti pod istragom kada je u pitanju masonsko članstvo. Nekadašnji ispitivački odbor, kojeg je vodio delegat Chris Miles, otkrio je da metropolitska policija i sudovi nemaju volju natjerati svoje zaposlenike da opovrgnu kako su aktivni pripadnici tajnih društava.

U seriji neugodnih istraživanja 70-tih i 80-tih britanski autor Martin Short ustanovio je da su Scotland Yard i visoki časnici masoni, te da su uzimali mito od pornografa u Sohou. Short procjenjuje da je svaki šesti policajac u Velikoj Britaniji mason, te da ukupan broj masona u Velikoj Britaniji prelazi brojku 600.000.

Mnogi masoni zauzimaju visoko plaćene poslove u vijećnicama diljem Britanije, koje obično imaju masonske hramove unutar zgrade uzdržavane novcem poreznih obveznika. Nakon razotkrivanja  raznih korumpiranih masonskih  odvjetnika i konzulanata u lokalnim vlastima, britanski masoni prešli su u ‘podzemlje’. Kao premijer, Tony Blair često se sastajao s kraljicom, koja je i sama veliki patron međunarodnog svjetskog masonstva, koja imaju sjedište svojih velikih loža kraj Drury Lane u Londonu. Britanska vlada zapošljava veliki broj civilnih djelatnika, državnih službenika, sudaca, odvjetnika i stručnjaka koji su kroz povijest bili masoni.

Autor ‘Bratstva’, Stephen Knight rekao je:
Prodiranje masonstva u institucije ide mnogo dublje od policije i lokalnih vijeća. Palača Westminster, dom britanskog parlamenta, koristi za sastanke, za najmanje dvije masonske lože. Jedna od tih loža se zove ‘Nova dobrodošla masonska loža’, koja redovito održava krvave rituale i ceremonije unutar palače. Pojedini članovi parlamenta sastaju se zajedno, nose bijele rukavice i ogrtače, pregače od janjeve kože i ceremonijalne bodeže, obvezujući se na lojalnost tako što piju krv jedni drugima.

Gdje se nalazi britanska demokracija možemo samo nagađati. Činjenica da se tajne ceremonije održavaju u zgradama pod skrbi poreznih obveznika, dolazimo do pitanja osjećaju li se oni superiornijim od građana?  Mnogi istraživači tvrde da je Tony Blair visoko rangirani mason 33. stupnja. To je najveći rang masona i to elitno kabalstvo britanskih masona ima vlastito sjedište u ulici Duke 10.

Unutar tog sjedišta vrhovnog vijeća masonstva 33. stupnja nalazi se crvena soba, crna soba i komora smrti koju masoni koriste za mračne rituale bazirane na drevnom židovskom misticizmu i hanojskom čarobnjaštvu. Kada se masoni iniciraju u masona 33. stupnja, kaže im se da su superiorna bića, a ljudsku populaciju smatraju stokom.

Ako je Tony Blair zaista mason 33. stupnja onda je išao koracima prijašnjih premijera, a koji su bili članovi masonstva, templarstva ili okruglog stola kojeg je osnovao Sir Cecil Rhodes, nakon njegovog ekonomskog osvajanja Zimbabvea tijekom 19. stoljeća.

Bivši engleski premijer Winston Churchill je također bio mason 33. stupnja. Iniciran je u svibnju 1901. godine u sjedište Studholmske lože 33. stupnja masonstva. Bio je i član Reda Druida, koji su se sastajali u Stonehengeu za vrijeme ekvinocija, dok je ostaloj javnosti bio zabranjen pristup tom drevnom megalitskom mjestu od strane tisuće policajaca. Drevni druidski rituali u Stonehange-u mogu se smatrati bezazlenima u odnosu na ubojstva i sotonistički inspiriranim ceremonijama masonstva.

Većina masona ne napreduje iznad prva tri stupnja, tzv. ‘Plavim stupnjevima’, dapače većina masonstva i ne zna da postoje viši stupnjevi. Visokostupnjevani masoni su skoro isključivo aristokratskog srodstva ili su bivši časnici oružanih snaga. Smatra se kako je 33. stupanj doseglo tek nekoliko desetaka ljudi. Kako prolaze ritualne testove, ceremonije postaju sve bizarnije i uključuju simbole iz drevnog Egipta, a inicijatori dobivaju pompozne titule poput ‘suvereni’, ‘kraljević’ ili ‘vitez’.

Kada gledamo nekadašnje sastanke Blaira i G. W. Busha, onda zapravo gledamo u dva viteza tajnih redova, Blair kao ‘Suvereni vitez Malte’ i Bush kao ‘Vitez Eulogije’. Njegov naslov leži u lijesu, u sjedištu ‘Lubanja i kosti’, u sveučilištu Yale. Obojica zagovaraju da su im demokracija i sloboda na prvom mjestu, međutim obojica su se zakleli krvlju egipatskim, babilonskim i židovskim bogovima demonima. Oni su se zakleli na patnju do smrti i da neće razotkriti tajne njihovih masonskih redova. Obojica su integrirani u staru globalnu iluminatnu mrežu, koja je opsjednuta smrću i ubojstvom.
 
(dnevno.hr/uredio: nsp)

Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno što se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek.

SVE SU ŽIVOTINJE JEDNAKE
ALI NEKE ŽIVOTINJE SU JEDNAKIJE
OD DRUGIH

Poslije toga više nije bilo čudno što su slijedećeg dana svinje, koje su nadgledale posao na Farmi, imale bičeve. Nije bilo čudno kada su saznale da su svinje kupile radio, da pregovaraju o uvođenju telefona i da su se pretplatile na John Bull, Tit-Bits i Daily Mirror. Nije im više bilo čudno kada su vidjele Napoleona kako šeće vrtom s lulom u ustima — pa čak ni kada su svinje obukle odjeću iz ormara gospodina Jonesa, ni kada se Napoleon pojavio u crnom kaputu, kratkim lovačkim hlačama i kožnim gamašama, a njegova krmača-ljubimica u haljini od blistave svile koju je gospođa Jones obično nosila nedjeljom.

Tjedan dana kasnije, jednog poslijepodneva, na Farmu je stiglo više dvokolica. Delegacije sa susjednih farmi bile su pozvane da razgledaju Farmu. Svinje su im pokazale čitavu Farmu, a delegacije su izrazile veliko divljenje za sve što su vidjele, posebno za vjetrenjaču. Životinje su plijevile repu. Radile su marljivo, jedva da su podigle glave od posla; nisu znale koga da se više plaše — svinja ili posjetilaca.

To veče iz kuće se čuo glasan smijeh i pjevanje. Čuvši pomiješane glasove, životinje je iznenada zahvatila radoznalost. Što se to tamo događa, sada kada su se prvi put životinje i ljudi sastali na ravnopravnoj osnovi? Počele su, najtiše što su mogle, šuljati se prema vrtu uz kuću.

Zastale su na ulazu, plašeći se pomalo da krenu dalje, ali Clover ih je povela naprijed. Na vršcima prstiju došuljale su se do kuće, a životinje koje su bile dovoljno visoke zavirile su kroz prozor blagovaonice. Unutra je za dugim stolom s jedilo šest farmera, isto toliko uglednih svinja, ana počasnom mjestu, na čelu stola, sjedio je sam Napoleon. Svinje su se očito osjećale udobno u stolicama. Društvo je uživalo igrajući karte, ali je na tren prekinulo igru, da ispiju zdravicu. Veliki vrč kružio je oko stola i pehari su ponovo napunjeni pivom. Nitko nije primijetio začuđena lica životinja koje su gledale kroz prozor.   

Ustade gospodin Pilkington iz Foksvuda, držeći u ruci pehar. Za koji trenutak, reče, za Molliet će prisutno društvo da ispije zdravicu. Ali prije nego što to učini, želi reći nekoliko riječi za koje osjeća da mu je dužnost kazati ih. Čini mu osobito zadovoljstvo, reče, a uvjeren je, i ostalim prisutnima, što osjeća da je dugom razdoblju nepovjerenja i nerazumijevanja došao kraj. Činjenica je da nekada — ni on, ni bilo tko iz prisutnog društva nije dijelio takve osjećaje – poštovane vlasnike Životinjske farme susjedi su gledali, on ne bi rekao s neprijateljstvom, ali možda s izvjesnom dozom sumnje. Dogodili su se nemili događaji, kružile su nepoželjne ideje.

Smatralo se da je Farma koju posjeduju i nadziru svinje nenormalna pojava koja bi mogla uznemiriti susjedstvo. Suviše je farmera smatralo, bez pravog uvida u stvari, da će na takvoj Farmi prevladati duh slobode i nediscipline. Oni su bili uznemireni zbog mogućeg utjecaja na njihove životinje, ili čak na njihove nadničare. Ali, sve te sumnje sada su raspršene. Danas su on i njegovi prijatelji posjetili Životinjsku farmu, svojim očima razgledali svaki njen kutak, i što su vidjeli? Ne samo najmodernije suvremene metode, već disciplinu i red koji bi morali biti uzorom svim farmerima. On je, vjeruje, bio u pravu kada je tvrdio da niže životinje na Životinjskoj farmi rade više a dobivaju manje hrane nego bilo koje životinje u okrugu. Zaista, on i njegovi kolege posjetioci danas su uočili mnoge stvari koje namjeravaju odmah uvesti na svojim farmama.

Završio bih svoje primjedbe, rekao je, naglašavajući još jednom da prijateljstvo između Životinjske farme i njenih susjeda postoji i mora postojati. Između svinja i ljudi nije bilo, niti ima potrebe da bude bilo kakvog nesklada u interesima. Njihove borbe i njihove poteškoće jednake su. Nije li problem rada svagdje isti? Postalo je očito da je gospodin Pilkington htio izreći neku brižljivo pripremljenu dosjetku o društvu, ali ga je za trenutak isuviše obuzelo zadovoljstvo da bi je mogao kazati. Pošto se iskašljao, od čega su mu podvoljci postali purpurni, uspio je izreći: “Ako vi imate vaše niže životinje s kojima se borite”, reče, “mi imamo naše niže klase!” Ta bon mot dovela je stol do urlanja; a gospodin Pilkington je još
jednom čestitao svinjama na oskudnim obrocima, dugom radnom danu i nemilosrdnosti koju je primijetio na Životinjskoj farmi.   

A sada, reče, zamolio bih društvo da ustane i provjeri da li su čaše pune. “Gospodo”, zaključi gospodin Pilkington, “gospodo, nazdravljam vam: za napredak Životinjske farme!” Nastalo je oduševljeno klicanje i toptanje nogama. Napoleon je bio toliko radostan da je ustao i obišao čitav stol da se kucne s gospodinom Pilkingtonom prije nego što ispije svoj pehar. Kad su se povici utišali, Napoleon, koji je ostao na nogama, saopći da bi i on želio kazati nekoliko riječi.   

Poput svih Napoleonovih govora, i ovaj je bio kratak i jezgrovit. I on je, reče, sretan što je razdoblju nerazumijevanja došao kraj. Dugo vremena čuli su se glasovi — koje su, on ima razloga da tako misli, širili neki zlobni neprijatelji — da je u njegovim, kao i u nazorima njegovih prijatelja, bilo nečeg rušilačkog, pa čak i revolucionarnog. Čak se govorilo da su pokušavali pobuniti životinje na susjednim farmama. Ništa ne može biti veća laž! Njihova jedina želja, sada i u prošlosti, bila je da žive u miru i normalnim poslovnim odnosima sa susjedima. Farma, koju ima čast da nadgleda, dodade, jest kooperativno poduzeće. Mjenice, koje su u njegovu posjedu, zajedničko su vlasništvo svinja.   

On ne vjeruje, reče, da je preostala i jedna od starih sumnji, ali u svakidašnjim poslovima Farme napravljene su nedavno neke izmjene koje će još više učvrstiti povjerenje. Do sada su životinje na Farmi imale prilično luckast običaj da se jedna drugoj obraćaju s “druže”. S tim treba prekinuti. Postojao je također vrlo čudan običaj, čije je porijeklo nepoznato, da se svake nedjelje obilazi lubanja jednog nerasta koja se nalazila na postolju u vrtu. I to se mora spriječiti, a lubanja je već zakopana. Posjetioci su možda primijetili zelenu zastavu koja se
vijorila na jarbolu. Ako su je vidjeli, mogli su opaziti da su s nje uklonjeni bijela potkova i rog. Od sada će zastava biti samo zelena.   

Na briljantan i dobrosusjedski govor gospodina Pilkingtona, reče, on ima samo jednu zamjerku. Gospodin Pilkington je čitavo vrijeme govorio o “Životinjskoj farmi”. On naravno nije mogao znati — jer Napoleon sada to prvi put objavljuje — da je ime “Životinjska farma” ukinuto. Od sada će se farma zvati “Vlastelinska farma”, što je, kako on vjeruje, njeno pravo i prvobitno ime. “Gospodo”, zaključi Napoleon, “nazdravimo kao i maloprije, ali na drugi način. Napunite čaše do vrha. Gospodo, evo moje zdravice: za napredak Vlastelinske farme!”

Čulo se srdačno klicanje kao i maloprije, i pehari su ispražnjeni do dna. Dok su izvana promatrale taj prizor, životinjama se učinilo da se događa nešto čudno. Što se to promijenilo u izgledu svinja? Cloverine ostarjele, mutne oči prelazile su s jedne na drugu. Neke od njih imale su pet podvoljaka, neke četiri, a neke tri. Ali, što je to izgledalo kao da se preobražava i mijenja? Pljesak se utišao, društvo je uzelo karte i nastavilo prekinutu igru, a životinje su se potiho odšuljale natrag.   

Ali, zastadoše nakon dvadesetak metara. Iz kuće se čulo urlikanje. Potrčale su natrag i ponovo provirile kroz prozor. Oštra svađa postajala je sve bučnija. Galamilo se, lupalo po stolu, gledalo oštro i sumnjičavo, odlučno nijekalo. Svađa je počela u trenutku kada su Napoleon i gospodin Pilkington istovremeno odigrali pikovog asa. Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno što se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek.
 
(iz knjige “Životinjska Farma” by George Orwell/uredio: nsp)