Europska unija je okrivila najveće svjetske banke da su napravile zavjeru i da su blokirale svaki pokušaj da se regulira tržište takozvanih kreditno-derivatnih swapova – zamjena (credit default swap – CDS)

CDS predstavlja oblik derivativa, financijskih kredita koji omogućuju kreditorima da spuštaju ili sasvim neutraliziraju rizik bankrotiranja od strane dužnika za bilo kakav kredit, obveznice ili neku drugu vrstu pozajmica.

Kreditno-derivatnim mjenicama se prva počela baviti banka JP Morgan početkom zadnjeg desetljeća 20. stoljeća. Sa CDS-om se vrlo brzo desilo ono, što se događa sa svim drugim financijskim instrumentima. Od sredstva za osiguranje od rizika realne ekonomije, CDS je postao najkorištenija igračka financijskih špekulanata. Postupno su u igru ​​privučeni i ostali sudionici tržišta.

Na kraju su ovakvu vrstu derivativa počele izdavati banke i financijske tvrtke koje nisu imale apsolutno nikakve veze ni sa jednom stranom u ovom ili onom kreditnom poslu. 2007. godine, gotovo pred sam početak aktivne faze svjetske financijske krize obim tržišta CDS je premašivao 60 bilijuna dolara.

Ukupan obujam derivacije financijskih instrumenata je došao do blizu 1200 bilijuna dolara, što je otprilike 20 puta više od svjetskog BDP-a. Mnogi stručnjaci smatraju da je upravo kolaps na tržištu derivacija financijskih instrumenata postao uzrok svjetske financijske krize. Mada sudjelovanje CDS-a na tržištu svih derivativa nije premašivao 5%, uloga tog instrumenta u pripremi krize iz 2008.godine je bila vrlo velika.

“Navedeno tržište [CDS] se uopće ne regulira, a nositelji ugovora se nalaze u potpunom neznanju o tome, koliko je ugovorna strana zaštićena. To je Damoklov mač koji je spreman spustiti se čim počnu bankrotiranja” – pisao je u travnju 2008. godine, ni više ni manje nego George Soros.

Jadikovanje mnogih igrača na tržištu (špekulanata) zbog “čarobnog štapića” čiji je naziv CDS podgrijavalo je špekulativnu pomamu sudionika na financijskom tržištu, tjeralo ih da ugovaraju sve riskantnije i riskantnije poslove. To su priznavali i financijski regulatori, i neovisni analitičari, i sudionici svjetskih summita kada  se obavljalo “sređivanje” kao bi se ublažio prvi val krize.

A.Greenspan, bivši predsjednik FED-a je još od devedesetih godina prošlog stoljeća je poticao špekulacije pomoću CDS-a, a vlada SAD je, kada je počela kriza, krenula spašavati novcem iz proračuna igrače Wall Street-a koji su se zanijeli tom igrom, sama birajući tko će to biti.

Bear Stearns, peta po veličini banka u SAD je prodana u ožujku 2008. godine za simboličan iznos – ona je u stvari uništena zbog operacija sa CDS-om. Uteg obveza u svezi sa CDS-om je na dno povukao i banku Lehman Brothers (kojoj je odbijena, izravna i indirektna državna potpora). Njeno bankrotiranje se smatra kao početak aktivne faze financijske krize.

Osiguravajuću kompaniju AIG, koja je izdala kreditne swapove u vrijednosti od 400 milijardi dolara vlada SAD je morala spašavati po hitnom postupku: obujam otpisa po CDS-u je samo u 3. kvartalu 2008.godine kod osiguranika dostigao 11 milijardi dolara. AIG se mogla razračunati samo državnim novcem tako što bi doznačila 22,4 milijarde dolara bankama koje su kod nje kupovale CDS.

Praktično je svaka banka sa Wall Street-a imala istovremeno i ogromna potraživanja i ogromne obveze po instrumentima CDS-a, ali su u nekima (JP Morgan, AIG, Lehman Brothers i dr..) dugovanja bila veća od potraživanja za jedanput (ili nekoliko puta). Vlada SAD se bacila pomoći glavnom nositelju obveza po CDS-u – banci JP Morgan. Washingtonski dobročinitelji su tu banku zaštitili ne izravno, već spašavanjem onih banki i korporacija koje su kod JP Morgan-a nakupovali financijske igračke CDS.

Kako bi svi nositelji CDS mogli dobiti 100-postotnu “satisfakciju” postalo je neophodno objaviti totalni bankrot svih najvećih banaka u Sjedinjenim Državama, a usput i u Zapadnoj Europi. U jednom trenutju bi prestali postojati i Wall Street, i londonski City, i ostali svjetski bankarski centri …  

U pravu je bio Warren Buffett, koji je još prije krize sve izvedene instrumente nazvao “financijskim oružjem za masovno uništenje”. Samo su ogromna novčana ulaganja državnih sredstava iz proračuna i središnjih banaka spasla financijsko-bankarski sustav. Rezultat je bio … nekontrolirani razvoj tržišta CDS-a je postao faktor naglog povećanja državnog duga SAD, Velike Britanije, zemalja EU. On je isprovocirao opći požar dužničke krize u zemljama EU koji još uvijek nije ugašen.   CDS bomba nije eksplodirala, ali strah i dalje postoji.

Tržište CDS: pokušaj “razminiranja”

Bez neke veće medijske galame banke su zajedno s regulatorima i međunarodnim financijskim organizacijama počele poduzimati mjere na “razminiranju” tržišta CDS-a. U 2009.godini su i u SAD-u, i u Europi učinjeni koraci kako bi se sistematizirala i standardizirala trgovina uz pomoć kreditnih derivatnih swapova. Zakon Dodd-Frank, koji je u SAD stupio na snagu 15.07.2011. (kojeg nazivaju i Zakon o reformi Wall Street-a i zaštiti potrošača) između ostalog predviđa i da banke podnose izvještaje o operacijama s CDS-ovima.

Ta mjera snižava rizike od krize, mada stručnjaci skreću pažnju na složenost procjene rizika po instrumentima CDS, i nemogućnost za regulatore da dublje proniknu u složene sheme operacija s tim instrumentima.

Bez uzimanja u obzir čimbenike poput CDS-a, teško je razumjeti neke događaje ekonomskog i političkog života posljednjih godina. Na primjer – događaje u vezi s Grčkom. Jer osim nje postoji još zemalja u Europi i izvan nje gdje pokazatelji državnog duga, vanjskog duga, deficita proračuna i sl. nisu nimalo bolji od onih u Grčkoj.

Međutim, stvar je u tome, što je Grčka bogato dobivala kredite od Goldman Sachsa, niza europskih banaka, a rizike po tim kreditima su banke Wall Street-a i City-a, svima poznate, osiguravale pomoću “čarobnog štapića” pod nazivom – CDS. Da je Grčka objavila bankrot po svojim dugovima, kreditori Grčke bi zahtijevali “satisfakciju” od onih banaka koje su im i prodale CDS-ove. (to su najvjerojatnije banke JP Morgan, Morgan Stanley i još neke slične njima).

Da obratimo pažnju sa kakvim je strpljenjem na kojem se može pozavidjeti, i upornošću “izuzetna trojka” (Međunarodni monetarni fond, Europska središnja banka i Europska komisija) pokušavala i pokušava upristojiti manipulacije s dugom Grčke.

Ona inzistira da se postupci u svezi s izvođenjem Grčke iz krize nazovu “restrukturizacija duga” jer ukoliko se nazovi bankrot (što on, po mišljenju mnogih, u stvari i jeste) – to će pokrenuti mehanizam isplate CDS-ova. Radi se o desecima milijardi eura koje mogu nokautirati mnoge američke i europske banke.

Ako je u 2007. godini opseg tržišta CDS dostigao maksimum od 62,2 bilijuna dolara, financijski kolaps, koji je došao poslije njega, doveo je do velikog smanjenja obujma tržišta. Tako je već u 2010. on iznosio ispod polovice veličine koji je imao prije krize – 26,3 bilijuna dolara. Prema podacima iz 2012. godine taj opseg se i dalje smanjuje tako da je tada iznosio 25,5 bilijuna dolara.

Glavni igrač na tržištu navedenog financijskog instrumenta je kao i do sada američka banka JP Morgan, u čijem se portfelju opseg CDS-a procjenjuje na 5,7 bilijuna dolara. Na drugom mjestu je još jedan div Wall Street-a – Morgan Stanley (4,9 bilijuna dolara). Istraga koja se počela voditi u EU u svezi sa CDS-ovima može dovesti do daljnjeg smanjenja tog tržišta.

Bankarski skandal: CDS kao instrument obmane

Značajno je da CDS ugovori predstavljaju izvan-burzovne instrumente. To znači da su oni zaključivani privatno, između dvije strane, i da po njima nije bilo burzovne trgovine, odnosno – oni nisu bili u vidnom polju i kontroli financijskih regulatora. Najveće burzovne tvrtke su pokušavale doći do tog segmenta svjetskih financijskih tržišta.

Banke se optužuju i za trud da zadrže tržište CDS-a kao “maksimalno zatvoreno”, i da ne dozvole da se ona prenesu tamo gdje se financijama otvoreno trguje. Burzovne tvrtke Deutsche Borse i Chicago Mercantile Exchange su više puta pokušavale otvoriti prostor za trgovanje i zaključivanje ugovora za kreditne derivate.

Da bi se otvorio takav prostor, burze bi morale dobiti licencu za publiciranje podataka i formiranje osnovnih indeksa za derivate. Međutim, financijske organizacije ISDA i Markit, koje se bave licenciranjem, nalazile su se pod kontrolom uskog kruga banaka koje trguju CDS derivatima. One su odbile dati licencu za te burze.

CDS – bomba s usporenim djelovanjem

Prema objavljenoj zvaničnoj izjavi Europske komisije, regulatori okrivljuju su okrivili 13 banaka i dvije krupne organizacije za kartelsku zavjeru. Optuženi su  Goldman Sachs, Morgan Stanley, BNP Paribas, Deutsche Bank, UBS, HSBC, Citigroup, Barclays, JP Morgan, Bear Stearns, Bank of America Merrill Lynch, Royal Bank of Scotland, Credit Suisse.

Osim toga, u Europskoj komisiji optužuju, za pomoć bankama i Međunarodnu asocijaciju za svopove i derivate (International Swaps and Derivatives Association, ISDA) i jednu od najvećih na svijetu tvrtka za pružanje financijskih informacija – Markit.

Za neugodne manipulacije banaka s Wall Street-a se još 2009. godine zainteresiralo Ministarstvo pravosuđa  SAD-a. Započela je istraga banaka koje su bile glavni igrači na tržištu navedenog financijskog instrumenta, kao i tvrtke Markit. Tvrtka Markit je glavni dobavljač informacija bankama s Wall Street-a.

Pikantnost situacije je bila u tome, da je najkrupniji dioničar Markita -  JP Morgan (sa 12 posto dionica) i krupni dioničari: Bank of America, Royal Bank of Scotland i Goldman Sachs. Ministarstvo pravoduđa SAD-a sumnja da su dioničari Markita mogli za tržište CDS-ova dobiti i netržišne informacije, jer su istovremeno bili i market-makeri tržišta, te su imali potencijalno veliki pristup tržišnim informacijama. Markit je odbio komentirati istragu koju vrše američke vlasti.

U travnju 2011. EU je započela istragu rada 16 najvećih banaka na tržištu kreditno-derivatnih swapova. Istragu je inicirala optužba da su se kreditno-derivatni swapovi negativno pokazali tijekom financijske krize 2007. – 2009.godine, kao i tvrdnja da banke pokušavaju voditi nekonkurentsku politiku u svezi sa zaključivanjem, clearingom i pružanjem informacija o CDA-ovima.

Nakon toga je u medijima je došlo do pauze u svezi sa rasvjetljavanju započete istrage, koja traje 2 godine i 3 mjeseca. Da to nije malo predugo? Uostalom – a da li je istraga uopće provedena?

Možda je financijski svijet koji radi iza spuštene zavjese donio odluku da se taj posao malo prikoči? A u međuvremenu se promijenilo nešto u podjeli snaga i nekome je zatrebalo da se ponovno aktivira bomba s usporenim djelovanjem, čiji je naziv CDS?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(vestinet,youtube/uredio:nsp)

Zašto se čini kao da tamo gdje god postoji ljudska patnja, neka od najvećih banaka zarađuje ​​novac iz nje?

Prema novom izvješću iz Pokreta World Development, Goldman Sachs je zaradio oko 400 milijuna dolara kladeći se prošle godine na cijene hrane . Sveukupno, 2012 je bio prilično “ponosna” godina za Goldman Sachs.

Prihodi za Goldman Sachs porasli su za oko 30 posto u 2012, a cijena dionice Goldman Sachs-a su porasle za više od 40 posto u proteklih 12 mjeseci. Procjenjuje se da je prosječni bankar u Goldman Sachs-u dovneo u plaće i bonus paket oko 396.500 dolara u 2012. godini.

Dakle, bez sumnje, Goldman Sachs se kupa u novcu upravo sada. No, što je cijena za sav ovaj “uspjeh”? Mnogi tvrde da špekuliranje sa cijenama hrane od strane velikih banaka je dramatično povećalo globalnu cijenu hrane i izazvao stradanja stotina milijuna siromašnih obitelji diljem planete što će u budućnosti postati još puno gore.

U ovom trenutku, globalna cijena hrane je više nego dvostruko veća nego u 2003. godini. Oko dvije milijarde ljudi na planetu potroši barem pola svojih prihoda na hranu, a blizu milijardu ljudi redovito nemaju dovoljno hrane za svoje potrebe.

Je li to moralno za Goldman Sachs i druge velike banke, kao što su Barclays i Morgan Stanley da stotine milijuna dolara stave na kladionicu cijene hrane, i manipuliraju globalnim cijenama hrane, čine za siromašne obitelji diljem svijeta da se teže i skuplje hrane?

To je još jedan razlog zašto je balon derivata jako loš za svjetsko gospodarstvo. Goldman Sachs i druge velike banke se ponašaju prema globalnim zalihama hrane, kao da je to neka vrsta casino igre. Ova vrsta bezobzirne aktivnosti uvelike je osudio pokret svjetskog razvoja u izvješću …

“Goldman Sachs je globalni lider u trgovini koji manipulira cijenama hrane, dok gotovo milijardu ljudi gladuje. Banka je lobirala za financijske deregulacije koje su omogućile da se milijarde izliju u derivate robnih tržišta, stvorili su potrebne financijske instrumente, i sada grabe svoju dobit. Špekulacije su potakle volatilnost cijena hrane i “šiljke” cijena hrane, i na taj način ranjavanjući ljude diljem svijeta koji se bore priuštiti si hranu . “

Dakle, ne bi trebao biti zakon protiv ovakve vrste klađenja?

Pa, u Sjedinjenim Američkim Državama zapravo postoji takav zakon protiv klađenja na hranu, ali zakon je blokiran od strane velikih banaka na Wall Street-u i njihovih vrlo visoko plaćenih odvjetnika. Slijedi još jedan izvadak iz izvješća …

“SAD je donio zakon za ograničavanje špekulacija, ali kontrole nisu provedene zbog pravnog izazova od Wall Street-a koji je predvodio Međunarodne Mjenice i Asocijacije Derivata, od kojih je Goldman Sachs vodeći član. Sličan zakon je na stolu u EU, ali se britanska vlada do sada protivila učinkovitoj kontroli. Goldman Sachs je lobirao protiv kontrole i u SAD-u i EU. “

Objavljeno u nastavku je grafikon koji pokazuje što je ovovakva vrsta aktivnosti učinila i kako se to odrazilo na cijene roba u posljednjih nekoliko desetljeća. Primijetit ćete da su cijene roba bile su prilično stabilne u 1990. godini, ali od 2000 godine oni su bili iznimno volatilne …

Razlog za sve ovo volatilnost je objašnjeno u izvrsnom članku Frederick Kaufman …

Novac priča svoju priču. Od pucanja tehnološkog mjehura u 2000., došlo je 50 - struko povećanje ulaganja dolara u robnim indeks fondova. No, kada je globalna financijska kriza potjerala uplašeni investitore sa burza početkom 2008, a dolara, funta, i euro je izbjegavao povjerenje ulagača, no  roba – uključujući hranu – se činila kao posljednje, najbolje mjesto za zaštitu novaca, mirovina, i mjesto gdje će državni fondovi parkirati svoju gotovinu. Špekulanti su izlili 55 milijarde dolara u robna tržišta. Inflacija hrane je ostaola stabilna od tada.

Jeste li ljuti već?

Trebali bi biti.

Siromašne obitelji diljem planeta pate, tako da bankari s Wall Street-a mogu napraviti veći profit.

To je odvratno.

Mnoge velike financijske institucije izgleda da samo vole zaraditi novac na leđima siromašnih.

Nažalost, globalna opskrba hranom je sve slabija svakim danom, i stvari su prilično zlokobne za nadolazeće godine.

Prema Ujedinjenim narodima, rezerve globalne hrane su dosegle najnižu razinu u gotovo 40 godina. Globalne prehrambene rezerve nisu bile ovako niske još od 1974. godine, ali se stanovništvo u svijetu uvelike povećalo od tada. Ako 2013. bude još jedna godina suše i loše žetve, stvari bi mogle pobjeći izvan kontrole vrlo brzo …

Što mislite šta će banke učiniti sa cijenama mesa tijekom sljedećih nekoliko godina?

Ako se stvari ne preokrenu dramatično, 2013. bi mogla biti apsolutno godina noćne more za usjeve u Sjedinjenim Američkim Državama, a možda i globalno. Suše pogađaju cijeli svijet, požari. Prinosi hrane su sve manji.

Pa nadajmo se najboljem, ali neka nam se također pripremiti za najgore.

Izgleda da su više cijene hrane na putu, milijuni siromašnih obitelji diljem planeta će biti pod velikim pritiskom da prehrane svoje obitelji.

U međuvremenu, Goldman Sachs će pucati od smijeha….
 

 
 
izvor: minfowars.com, youtube.com/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12518"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Američki investicijski bankari upozorili na događaje sljedeće godine koji mogu iz temelja promijeniti svijet

Japan će preko svoje središnje banke “osvojiti” Europu kupnjom državnih obveznica problematičnih zemalja, izbori u Italiji uništit će euro, kineske vlasti ugušit će svoju ekonomiju vlastitim rukama, a Rusija će učiniti sve da ponovno uspostavi SSSR…

To je samo nekoliko događaja koji bi u slijedećoj godini mogli promijeniti tijek svjetske povijesti i kod “mnogih investitora izazvati srčane napadaje”, upozorili su analitičari američke investicijske banke Morgan Stanley u svom izvješću Makro-iznenađenja u 2013.

Prema scenariju za iduću godinu, rast svjetske ekonomije i dalje će ostati u “zoni sumraka” – negdje između blagog rasta i ponovnog pada u recesiju, predviđaju u Morgan Stanleyu. Analitičari MS banke upozoravaju da bi iduća godina u svjetsko gospodarstvo mogla vratiti veliku inflaciju, a rast cijena pšenice mogao bi dovesti do novih nemira i pobuna.

Morgan Stanley već 30 godina u prosincu objavljuje scenarije makroekonomskih događaja koji mogu začuditi i uznemiriti sudionike na tržištu, a ocjenjuju da je vjerojatnost da se oni i obistine čak 50 posto.

1. SAD će potonuti u “fiskalnu provaliju” zbog sukoba demokrata i republikanaca

Američki političari neće se uspjeti dogovoriti o smanjenju proračunskog deficita i SAD će na početku 2013. godine početi padati u “fiskalnu provaliju”. Reakcija tržišta koje će strmoglavo početi padati, međutim, prisilit će demokrate i republikance da brzo postignu sporazum, nakon čega će ekonomsko povjerenje odmah početi rasti, kao i investicijska aktivnost, a to će također ubrzano popraviti situacija na tržištu rada.

2. Japanska središnja banka počet će agresivnu borbu protiv jačanja tečaja jena

Jači jen poskupio bi japanske proizvode te smanjio konkurentnost i izvoz pa će dio strategije kako obuzdati rast jena biti kupnja državnih obveznica zemalja eurozone koje su pogođene dužničkom krizom prije nego što obveznice pođe kupovati Europska središnja banka. Očekuje se da će središnja banka Japana, dok ECB bude čekala da Španjolska zatraži pomoć iz antikriznog fonda ESM, kupovati obveznice tog fonda i visokoprinosne obveznice zemalja središnje Europe i postati glavni kreditor eurozone.

3. Izbori u Italiji izazvat će novu krizu u cijeloj Europi

Kampanja prije prijevremenih izbora u Italiji, koji će se vjerojatno održati u veljači, odvija se uz žestoke kritike mjera stroge proračunske štednje, što plaši investitore da bi Rim mogao napustiti euro i vratiti liru. Panika na tržištu prisilit će Italiju da se obrati za pomoć iz fonda spasa eurozone i, kao rezultat, Italija, a ne Španjolska, daje znak za početak programa ECB za kupnju obveznica. Za investitore će, međutim, ta odluka stići prekasno, oni će rasprodavati euro i vrijednosne papire rubnih članica eurozone. Italija će na taj način biti pokretač nove krize, predviđaju u Morgan Stanleyu.

4. Umjesto “Grexita” stiže “Brixit” – Velika Britanija napušta Europsku uniju

U Velikoj Britaniji sve je jači otpor prema Europskoj uniji. To je investitorima velika briga, a u Morgan Stanleyu smatraju da je vjerojatnost izlaska Velike Britanije iz EU sada puno veća od one da će eurozonu i Uniju napustiti Grčka ili neka druga mediteranska zemlja.

5. Predsjednica Brazila Dilma Vana Rousseff još će više ojačati Brazil i valutu real

Predsjednica Brazila Dilma Rousseff nastavit će realizaciju ambicioznog programa gradnje infrastrukture u šestoj po veličini ekonomiji na svijetu. To će dovesti do porasta investiranja u tu zemlju, kao i do snažnog jačanja brazilske valute reala.

6. Vladimir Putin učinit će sve da ponovno oživi SSSR

U Rusiji predsjednik Vladimir Putin uspješno mami Ukrajinu u Euroazijsku carinsku uniju u zamjenu za povoljne isporuke ruskih energenata. Vrata se Europske unije za ukrajinske vlasti zatvaraju jer je nemoguće istodobno biti član obje političke strukture. Postsovjetski prostor – Rusija, Ukrajina, Bjelorusija i Kazahstan – opet su zajedno, pod vodstvom “cara Putina”.

7. Kineska šok-terapija dovest će do mnogih bankrota u zemlji

Kineske vlasti, neočekivano za sve, odlučit će da u ranom stadiju ekonomskog pada poduzmu šok-terapiju i snažno pooštre financijske uvjete u zemlji, što će dovesti do zamrzavanja likvidnosti u bankarskom sustavu, oštrog ograničavanja kreditiranja. To će pak uzrokovati seriju bankrota poduzeća i ljudi koji neće moći vraćati kredite. Analitičari Morgan Stanleya kao mogući scenarij za iduću godinu navode i povratak inflacije koja je gotovo iskorijenjena te ulazak Australije u recesiju nakon 21 godine.

Usporedimo sa scenarijem objavljenim 2010. godine.

EKSKLUZIVNO: Scenarij ovog desetljeća (obavezni čitati)

2013: U brojnim europskim državama pobjedu odnose lideri nacionalne orjentacije. Odnosi između Rusije i EU veoma se popravljaju posebno nakon sporazuma o budućnosti Ukrajine i država na Kavkazu.. Prema inicijativama Brazila, Venezuele, Perua i Argenitne ubrzava se integracija južnoameričkih država (UNASUR) a dogovara se i zajednička valuta nakon 2017 godine. Sastanak Brazila, Rusije, Indije i Kine (tzv grupa BRIC) koji se trebao održati u Sočiju na Crnom moru propada zbog američkog pritiska. Američka inflacija prelazi 20% godišnje. FIAT je prodao Chryslera za simbolički jedan dolar kineskom proizvođaču atomobila (Geely). Švedska i Danska traže članstvo u Eurozoni. Maastrichtski kriteriji za članstvo u eurozoni mijenjaju se: sada je prihvatljiv državni dug od 80% bruto nacionalnog dohotka i budžetski deficit od 7%. Euro pada 20% u odnosu na juan, brazilski real i australski dolar. Francusku zahvaća dugotrajna politička nestabilnost. Njemačka je jedina europska država koja nije podlegla ksenofobiji na izborima. Istočnu Europu zahvaćaju čistke usmjerene protiv Roma. Eurozona stvara svoje zasebne institucije za političku i ekonomsku koordinaciju, odvojene od onih za ostatak EU. U New Yorku veliki atentat na sjedište banke Goldman Sachs. U Europi i SAD-u masovno raste kriminalitet. U Amsterdamu, Copemhagenu i Tokiju masovne demonstracije penzionera zbog bankrota penzijskih fondova. Brojne države traže natrag svoje zlato pohranjeno u New Yorku i Londonu jer se javljaju sumnje da je to zlato davno ‘nestalo’; cijena zlata prelazi $3000 za jednu uncu.
 
 
izvor: vecernji.hr, amac.hrvati-amac.com/ uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11978"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Pet najvećih banaka u Sjedinjenim Američkim Državama: JP Morgan Chase, Bank of America, Citigroup, Goldman Sachs i Morgan Stanley, privode kraju sastavljanje planova u slučaju prestanka poslovanja, na što ih je obvezala država.

To bi ih moglo navesti i da pojednostave svoje složeno poslovanje.

Ti planovi, poznati kao ‘oporuke za života’, moraju biti dostavljeni američkim regulatornim tijelima do 1. srpnja, propisuje Dodd-Frankov zakon o financijskoj reformi.

Cilj je zakona onemogućiti praksu državne pomoći bankama koje su prevelike da bi se dopustilo da bankrotiraju (too-big-to-fail).

Oporuke mogu sadržavati do 4000 stranica, a kako zakon dopušta regulatornim tijelima da idu toliko daleko da bankama narede prodaju podružnica ako ne budu mogle isplanirati kontrolirani bankrot, čak i najzdravije banke primorane su početi višegodišnji proces raspetljavanja složenih globalnih operacija, tvrde konzultanti iz bankarskog sektora.

Ostala svjetska gospodarstva također velikim bankama postavljaju slične zahtjeve za planove u slučaju bankrota.
 
izvor: http://articles.economictimes.indiatimes.com
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9714"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Derivati: Neregulirani Globalni bankarski Kasino

Derivat je legalna oklada (ugovor) koja dobiva svoju vrijednost iz druge imovine, vrijednosti kao što su buduće ili sadašnje vrijednosti nafte, državne obveznice ili bilo što drugo.

Derivat vam kupuje mogućnost (ali ne i obvezu) da kupite naftu za narednih 6 mjeseci za današnju cijenu, u nadi da će cijene nafte biti viša u budućnosti. (Ja ću vam se kladiti da će koštati više za 6 mjeseci). Derivat se također može koristiti kao osiguranje, i kao klađenje da će zajam biti ili ne će biti prema zadanim postavkama prije određenog datuma.

Dakle, sustav njegove velike kladionice, nalik na Kasino, ali umjesto klađenja na kartama i ruletu, možete se kladiti na buduće vrijednosti i performanse gotovo svega što ima vrijednost. Sustav nije reguliran kako god bilo, a uz to još možete kupiti i derivat na postojeći derivat.

OBJAŠNJENJE GRAFIKE:

Sto dolara $ 100 – Većina krivotvorene novčane denominacije na svijetu. Održava svijet u kretanju

Deset tisuća dolara - svežanj $10.000 dolara – dovoljno za veliki odmor ili rabljeni automobil. Otprilike godinu dana rada za prosječnog čovjeka na zemlji.

100 milijuna dolara – 1 paleta $100 milijuna dolara – Puno novaca za putovanje. Lijepo stane na ISO / vojnu standardiziraniu paletu, standardne veličine. $ 1 milijun je novac u kvadrat na podu, pokraj palete

1 milijarda dolara – 10 paleta $1,000,000,000 – Evo kako izgleda milijarda dolara.10 paleta od novčanica $ 100 dolara.

1 bilijun dolara -  100 paleta – 1 kvadrat paleta $ 1.000.000.000.000 – Kada se nabacujete sa riječi “bilijun” kao da je ništa, ovo je stvarnost. Kvadrat paleta na desnoj strani je $ 10 milijardi dolara. 100x , tj. bilijun dolara je kao da imate toranj koji je 465 metara visok (142 metara). Na kamionu je 2 mlijarde dolara.

New York Mellon Banka – BNY

BNY ima derivatnu izloženost od 1,375 milijardi dolara. Smatra se da je prevelika da propadne. Danas se suočava (između ostalih) s tužbom za prijevaru i kršenje ugovora od strane Los Angeles-og mirovinskog fonda i New York-og mirovinskog fonda, gdje je BNY Mellon navodno skriveno preopteretio sredstva za puno milijuna dolara.

State Street Financial banka

State Street  Financial banka ima derivatnu izloženost od 1,390 milijardi dolara. Smatra se da je prevelika da propadne. Optužena je od strane državnog odvjetnika Kalifornije (među ostalima) za masovne prijevare u kalifornijskim CalPERS CalSTRS i mirovinskim fondovima – slično kao i BNY (gore).

Morgan Stanley banka

Morgan Stanley ima derivatnu izloženost od 1,722 milijardi dolara. Smatra se da je prevelika da propadne.  It recently settled a lawsuit for over-paying its employees while accepting the Nedavno su dobili tužbu za preplaćivanje svojih zaposlenika, iz pomoći koju su platili porezni obveznici. Potpredsjednik Morgan Stanley-a je imao registarske pločice na kojima piše “2BG2FAIL” na svom Porsche -u Cayenne Turbo.

Wells Fargo banka

Wells Fargo banka ima derivatnu izloženost od 3,332 milijardi dolara. Smatra se da je prevelika da propadne. WF banka je optužena za svoju ulogu u navodnoj provedbi ilegalnih gubitaka hipoteka i lažnih zajmova. Wells Fargo banka je upravo ošamarena s 85 milijuna dolara novčane kazne od strane Federalnih rezervi za stavljanje dobrih kreditnih dužnika u loš kreditni rating – (visoka stopa) kredita.

HSBC banka

HSBC banka ima derivatnu izloženost od 4,321 milijardi dolara. HSBC je Hong Kong-ška banka i njezin originalni naziv je The Hongkong and Shanghai Banking Corporation Limited. Naći ćete da HSBC radi puno s JP Morgan Chase bankom. Oboje HSBC i JP Morgan Chase banka imaju jak interes za zlato i plemenite metale. HSBC i JP Morgan Chase banka su zajedno često uključeni u financijske skandale.

Goldman Sachs banka

Goldman Sachs banka ima derivatnu izloženost od 44,192 milijardi dolara. Jedan stup ovdje je dvostruko složen i vrijedi $ 2 biljuna dolara i visok je sada oko @ 930 ft (248 m). Bijela kuća staji pored Kipa Slobode. Goldman Sachs ima prednost pred drugim bankama jer ima strašnu vezu u SAD vladi. Puno bivših zaposlenika Goldman-a drži visoke pozicije u vladi SAD-a. Mitt Romney je najveći donator  Goldman Sachs-a, i jedan od Obama-inih najboljih donatora . Banka je kao najveći igrač na tržištu hrane roba, zaradila 955 miliona dolara od spekulacija hranom  u 2009 “

Bank of America

Bank of America ima derivatnu izloženost od 50,135 milijardi dolara. Jedan stup ovdje je dvostruko složen i vrijedi $ 2 biljuna dolara i visok je sada oko @ 930 ft (248 m). BofA se drži poreznih obveznika s masivnim računom.

Citibank

Citibank ima derivatnu izloženost od 52,102 milijardi dolara. Jedan stup ovdje je dvostruko složen i vrijedi $ 2 biljuna dolara i visok je sada oko @ 930 ft (248 m). Citibank kupci su uhićeni zbog pokušaja zatvaranja svojih računa, a u Indoneziji je čovjek bio ispitivan do smrti u Citibank-ovoj posebnoj sobi za “propitivanja”. U 2011. Citibank je platio kaznu od 285 milijuna dolara za prodaju nekretninskih-kredita koje podupiru obveznice investitorima, a klađenjem su izgubitli na vrijednosti. Čovjek zadužen za odjele u Citibank je postao Obamin načelnik Glavnog stožera. Dva tjedna prije nego ga je unajmio, Obama je dobio 900.000 dolara od Citibanka za dobre performanse. To je bilo nakon što je Citigroup dobio 45 milijarde dolara u bailout novcu od države.

JP Morgan Chase banka

JP Morgan Chase banka ima derivatnu izloženost od 70,151 milijardi dolara. 70 $ bilijuna je otprilike veličine cjelokupnog svjetskog gospodarstva. Priča se da JP Morgan drži  50 – 80% tržišta bakra, i da su manipulirali tržište masivnim kupnjama . JP Morgan je također kriv za manipulaciju tržišta srebra kako bi zaradio milijarde. Cijena aluminija se manipulira od strane JP Morgana kroz veliko fizičko vlasništvo materijala i stvaranje uskih grla tijekom prijevoza. JP Morgan je među bankama koje sudjeluju u zapljeni 620 milijuna dolara u imovini za navodne prijevare povezane s derivatima.

9 najvećih banaka – Derivatna izloženost – 228,72 $ bilijarde

Primjećujete li malog čovjeka stoji ispred bijele kuće. Mali crv pokraj nogometnog igrališta je zadnji kamion s $ 2 milijarde dolara. Ne postoji država u svijetu koja ima ovu količinu novca. To je otprilike 3 puta cijelog svijetskog gospodarstva. Neregulirano tržište predstavlja ogroman financijski rizik. The corruption and immorality of the banks makes the situation worse. Korupcija i nemoral banaka još više pogoršava situaciju.
 
 
(demonocracy.info/preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8093"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Početkom kolovoza preko dvije stranice novina osvanuo je veliki naslov „Sjedinjene Države 24 sata do propasti“. Nikakvo iznenađenje za svakoga tko poznaje Plan u glavnim crtama – osim stvaranja svjetske krize cilj je i uništiti najveće sile koje bi mogle biti prepreke centraliziranju svjetskih vlasti.

Pisalo je da je 2. kolovoza dan „kada bi američka vlada mogla bankrotirati, odnosno prestati ispunjavati svoje obaveze ukoliko granica javnog duga, postavljena u kongresu na 100 posto BDP-a ili 14 300 milijardi dolara ne bude podignuta naviše, i u kojem bi se kriza mogla preliti i na ostatak svijeta.“

Bilo je jasno da će se to upravo to i dogoditi jer je tako bilo i zamišljeno, nije to bilo nikakav iznenadni šok, barem ne za njegove tvorce.  Sa strane je pisalo koliko je koji predsjednik pridonio dugu – Obama je stvorio dug od 2400 milijardi dolara od 2009. do 2011, George W. Bush (2001-2009) 6100 milijardi, Bill Clinton (1993-2001) od 1400 milijardi dolara, George Bush (1989-1993) od 1500 milijardi dolara, Ronald Reagan (1981-1989) s 1900 milijardi dolara, a predsjednici prije Reagana su natukli 1000 milijardi dolara duga. Grafikon je prikazivao enormno povećamne duga odmah sa stupanjem Obame zvanog Promjena na vlast. Promjena je doista i bila, ali na gore. Ili na bolje, ovisno iz čijeg kuta gledate

U vijesti su se iznosili stavovi svih „strana“ – demokrata, republikanaca, Bijele kuće, pokreta Tea Party, ali sve su to bili  samo nebitni međučinovi i igrokazi.

Jer već koji dan kasnije eto nove senzacionalističke naslovnice novina: „Slom burzi – Amerikanci izgubili 2500 milijardi dolara u 24 sata – Što će se tek sada dogoditi Hrvatskoj?“

Naslov samog teksta nas je pak obavještavao da su svjetske burze izgubile tu lovu u osam dana, a ne u 24 sata, ali zašto ne bi naslov bio što gori, zar ne?

Uglavnom, pisalo je da je zavladala panika jer Americi (i svijetu) prijeti recesija s dvostrukim dnom, od kojih drugo tek predstoji. Američki gospodarski rast je negativan, a činjenica da sporazum o povećanju limita duga obavezuje na dalje rezanje budžeta, odnosno manje novca u prometu također se nije doživljavala optimističnom. Na europskim burzama, pisalo je i susjednom tekstu, stanje je bilo manje katastrofalno, ali „još nema mjesta optimizmu jer i dalje ostaju duboki problemi europskih država od kojih su tri već zatražile pomoć EU i MMF-a da mogu isplaćivati dugove (Grčka, Irska, Potugal)“, ali „veći je problem rast cijene zaduživanja dviju zemalja članica eurozone, Španjolske i Italije.“
 

 
Pisalo je i da je europski povjerenik za ekonomiju Olli Rehn izjavio kako „EU radi dan i noć“ kako bi se finalizirali detalji plana (u taj dio izjave ne sumnjam, op. K.M.) kojim bi se izbjeglo širenje problema iz zemalja s periferije eurozone.

Mogu mislit’.

Dalje je pisalo da su „telefonske konzultacije“ najavili španjolski premijer, njemačka kancelarka i francuski predsjednik. Odmah se osjećam bolje. Pokušavam zamisliti što bi zapravo bile teme razgovora tih troje bilderbergovaca. A možda se i jedni pred drugima prave?

Sredinom kolovoza novine su nas obavještavale o daljnim koracima prema uvođenju svjetske valute i centralizacije vlasti. Naravno, kroz onu svoju čudnovatu prizmu teorije spontanog razvoja događaja.

Naslov je bio „Zbog EU poreza burze tonu, a franak ojačao“. Nadnaslov nas je obavještavao: „Angela Merkel i Nicolas Sarkozy razočarali ulagače“. Iznenađujuće.

Kao i podnaslov: „Osniva se vlada eurozone – činit će je šefovi država i vlada. Za predsjednika je predložen šef Europskog vijeća“. (naglasak dodan).

Ali, pisalo je prije teksta, „iako sastanak u Parizu nije ispunio očekivanja, analitičari kažu da je učinjen veliki iskorak.“     Pa jest, prema neizabranoj svjetskoj vladi i uvođenju globalne valute.

U tekstu je pisalo da su ulagači ostali razočarani dogovorom čelnika Francuske i Njemačke koji su izložili dugoročni politički plan čvršćeg intergiranja eurozone, ali nisu najavili konkretne mjere za obuzdavanje dužničke krize. Već je iz te činjenice vidljivo koji su prioriteti tih ‘čelnika’ glavnih zemalja EU. Njih zanima integriranje, a ni pod koju cijenu rješavanje dužničke krize, koja im je baš i potrebna da bi proveli intergiranje.

Dalje je pisalo da su zbog tog odsustva ponuđenog rješenja odmah potonuli burzovni indeksi, cijena zlata je narasla, a švicarski franak ojačao, pa eto i drugog razloga zašto nisu ponudili rješenje. Posebno je loše odjeknula, pisalo je, najava poreza na financijske transkacije pa su neke banke izgubile oko 3 posto vrijednosti. Oporezivanje financijskih transakcija, nastavljalo se, stara je ideja, ali se pokazalo da ju je teško primijeniti dok ne dobije širu globalnu potporu.

A kako će to „rješenje“ dobiti „širu globalnu potporu“? Tako što se se stvoriti „problem“ koji će potaknuti točno takvu „reakciju“. I na kraju, pitam se i to na čijim će se leđima prelomiti uvođenje poreza na financijske transakcije. Što vi mislite?

Ronald Ernest “Ron” Paul (Pittsburgh, 20. kolovoza 1935.) američki je političar, dugogodišnji republikanski kongresmen iz Teksasa, liječnik, autor i kandidat za američkog predsjednika na izborima 2012. godine. (VIDEO: Govor iz 2001. godine.)

Pretpostavlja se, nastavljao je tekst, da će porez (kojim bi se oporezivala svaka kupnja ili prodaja dionica ili valuta) biti namijenjen fondu za buduće sanacije banaka. Nije baš zabavno pratiti kako se novcem građana financiraju sanacije banaka, dok građane nitko ne sanira kad propadaju. No, „to bi trebao biti jedan od signala prema većoj integraciji eurozone, ali sigurno je da neće proći bez otpora.“

Kao što je sigurno da EU nikad ne bi prošla bez otpora da se otpočetka otvoreno reklo kuda se stremi, no tu se vidi efikasnost metode ‘totalitarističkog šuljanja’ koje je jednako starom problemu o tome kako skuhati žabu u loncu, a da ne ona iskoči van. Ubaciš je u hladnu vodu i griješ je dok ne proključa, pa žaba bude kuhana, a da nije ni primijetila.

Naravno, porez na transakcije predstavlja se nužnim da bi se „bankarska ekonomija stavila pod kontrolu“, kako je rekao jedna porezni stručnjak za Guardian.

Merkel i Sarkozy predložili su i ujednačavanje poreza na dobit u svim zemljama eurozone, te da bi zemlje eurozone još odlučnije trebale prionuti rezanju proračunskog deficita, a to unijeti u nacionalne ustave. Časna riječ, to im je ideja, proračun staviti u ustav.

Analitičari su procijenili da, iako nisu ispunjenja očekivanja ulagača (jer jebe se bilderberzima za ulagače, imaju oni svoj plan, op. K.M.), „dvojac je učinio veliki iskorak prema stvaranju fiskalne unije, nužne za budućnost eura.“ Koga briga za budućnost eura. Ali najavili su i osnivanje vlade eurozone, one iz naslova, koja će se sastajati dva puta godišnje. Kao i obično, zadnje rečenice su često najznakovitije, a tamo je pisalo da je za čelnika vlade eurozone predložen šef Europskog vijeća – stari znanac i bezlični birokrat Iluminata Herman van Rompuy.

Mora se priznati da i uz ovu koncentraciju medijske i političke moći Eliti planovi ne idu uvijek bez smetnje, što zapravo pokazuje kako je njihova struktura krhka. Naime, jedna druga vijest iz tih dana obavještavala nas je da je nova francusko-njemačka inicijativa za osiguranje proračunske discipline u eurozoni naišla na „mlaki odgovor nekoliko drugih članica i nije uspjela uvjeriti tržišta u to da je dužnička kriza išta bliže rješenju“. Recimo, tradicionalna njemačka saveznica Austrija kritizirala je planove njemačke kancelarke i francuskog predsjednika o uspostavi ekonomske vlade eurozone kojoj bi države članice prepustile suverenitet u pogledu ekonomske politike, a Irska je „hladno reagirala na planove Berlina i Pariza o usklađivanju korporativnih poreza u nadi da će ih druge članice eurozone slijediti“.

Početkom kolovoza, osvanuo je naslov preko dvije stranice novina: “Središnje banke pripremaju radikalne akcije jer političari za njih nemaju snage.“

Ne bi je ni oni imali da ih se bira na izborima.

Zbog krize u SAD-u, po cijelom svijetu počeli su se dogovarati, pisalo je, ministri i središnji bankari, ali „što su se dogovorili ostalo je skriveno jer, kažu, ‘na valutnim tržištima’ važno je iznenađenje.“ Pravog iznenađenja zapravo nema. Klasika stoputa viđena u politici svjetskih financijskih isntitucija dok su bacale u kreditno ropstvo i potom oduzimale zemlju i dobra zemljama Trećeg svijeta tijekom druge polovice 20. stoljeća.

Iz spomenutih dogovora u tom je trenutku jedino bilo poznato „da su razgovarali kako koordinirati akciju središnjih banaka jer one su posljednja linija obrane u ovom trenutku“, što, rečeno je, tvrde mnogi ekonomisti. Najavljivala su se i gubljenja kreditnog rejtingaVelike Britanije i Francuske.

Jedan je kolumnist, pišući o financijskim i političkim događajima u Italiji, u podnaslovu svoje kolumne napisao: „Državu je ‘preuzela’ Središnja europska banka, a Italiju više ne tretiraju kao članicu G7, nego kao zemlju goru od Španjolske.“ Radilo se o Berlusconiju, koji je već prije „demontirao socijalnu državu, ponajprije obrazovanje, poskupivši istodobno trošak politike, povećao dug (…) ne poduzimaući promptne mjere da rast stagnira.“ Što mu je bio i zadatak.

Tekst je prenosio da je Berlusconi prvo govorio da neće burze diktirati politiku i da Italija ima zdrave banke i pozvao Talijane da ulažu u njegova privatna poduzeća koja, rekao je, dobro stoje. No, Italiju davi dug daleko veći od španjolskog (120% posto godišnjeg BDP-a, čije servisiranje kroz kamate odnosi 4 posto godišnjeg BDP-a i s BDP-om koji već godinama ne raste.) Potom su ga „pritisli“ kolege bilberbergovski pijuni Merkel, Sarkozy i Zapatero, a pijun bilderberga Obama ih je podržao, a predsjednik Europske središnje banke Trichet uputio je pisma španjolskom i talijanskom predsjedniku koja su supotpisali guverneri središnje banke Italije i Španjoske (svako svom predsjedniku), te su obje banke počele, svaka na svom tržištu, kupovati državne obveznice svoje države. Pa je Berlusconiju obećana podrška Francuske i Njemačke, ali samo ako odmah poduzme mjere za koje tvrdi da nisu ni hitne ni nužne. Tada je, pisalo je, „Berlusconi kapitulirao“.

Da, baš. Kao da sve to nije bila samo predstava čiji se ishod znao od početka. Jer, kako je pisalo dalje, on je ubrzao provođenje nedavno usvojenog budžetskog manevra za godinu dana, obećavši rezultat već 2013. godine, što znači da će „Talijani pljunuti, što kroz poreze i dadžbine, a što kroz gubitak poticaja i olakšica, istih 70 milijardi eura, ali ne u tri i pol nego u dvije i pol godine“ (A jedva su ga nagovorili.). Da će mijenjati ustav i unijeti u njega obavezu da proračunska bilanca mora biti uravnotežena. (Zgodna ideja, diktat banaka staviti u ustav).

Skoro da nisam mogao vjerovati kad sam pročitao da se Berlusconi obvezao i to da će iz Ustava izletjeti obaveza da se privatna ekonomska inicijativa „ne smije odvijati u suprotnosti s društvenom koristi ili tako da šteti sigurnosti, slobodi te ljudskom dostojanstvu.“          Nevjerojatan zahtjev, koji zvuči potpuno nepotrebno u kontekstu situacije o kojoj je riječ, a svakako prilično nehumano – osim ga se ne promatra iz perspektive urote protiv čovječanstva.

Komentator je prenio zaljučak iz novina La Republica kojega je, pisalo je, ponovio i ekonomist Mario Monti, bioši europovjerenik s Berlusconijeve liste da „Italijom više ne vlada Berlusconi, nego Središnja europska banka po mandatu Berlina i Pariza.“

Američka je kriza u kolovozu bila top-tema po biltenima Elite, a to su praktički svi, kako pisani tako i elektronički. Pod naslovom „ Drugu recesiju teško ćemo preživjeti“ na jednom je portalu pisalo Tweet

da “nova recesija, recesija s duplim dnom, neće izgledati kao prijašnja recesija. Izgledat će kao depresija”. Tu je pesimističnu prognozu u razgovoru za CNN izrekao Mark Zandi, glavni ekonomist Moody’s Analyticsa. Zbivanja na svjetskim burzama za Zandija su bila povod da procjenu rizika od nove recesije poveća na 33 posto. Prije samo deset dana, Zandi je rizik od nove recesije procjenjivao na 25 posto. “Ponovni ulazak u recesiju bio bi stravičan jer u nju bi u startu ušli oslabljeni i ne bi imali ni resurse ni snage da odgovorimo na negativna gospodarska kretanja”, rekao je Zandi.

Što je, podsjetimo se, i bio izvorni cilj stvaranja krize.

Naime, pad burze kakav se zbio početkom kolovoza, pisalo je, ne mora sam po sebi značiti ulazak u recesiju – američke burze na sličan su se način srušile i 1987. godine, ali recesija je tada izbjegnuta –  ali ovoga puta probleme zadaju novi momenti poput  rušenje američkog kreditnog rejtinga od strane agencije Standard & Poor’s, koja smije davati bilo kakve procjene, bez ikakve odgovornosti ako se pokaže da nisu točne. No, svojim će prognozama stvoriti stvarnost po želji Elite, što je i razlog zašto ih daje. Sve je to dobro tempirano. Nervoza iz SAD-a, pisalo je dalje, prenosi i na azijske i europske burze, pa je „sasvim jasno da bi recesija američkog gospodarstva za sobom povukla i eurozonu. Europa ionako već balansira na rubu sloma i sve teže se nosi s dužničkom krizom u Grčkoj, Portugalu, Irskoj, Italiji, Španjolskoj…“

Postoji nekoliko razloga, govorio je tekst, zbog kojih bi druga recesija bila znatno gora od prve. Svjetsko gospodarstvo danas je znatno ranjivije, u mnogo lošijem stanju, nego što je bilo 2007. godine. Čak i najveća svjetska gospodarstva već su dobrano načeta problemom nezaposlenosti. Ulazak u recesiju s duplim dnom značio bi da će se na ulici preko noći naći još veći broj radnika. Velika gospodarstva, poput SAD-a, posljedice zadnje recesije uspjeli su koliko-toliko obuzdati ogromnim paketima državnih poticaja. Ovoga puta, međutim, ta opcija nije na stolu. “Prije tri godine nismo ušli u depresiju samo zbog reakcije Kongresa i Središnje banke koji su upumpavali novac u privatni sektor. Ovoga puta to se neće dogoditi”, kaže Dan Seiver, profesor financija na Sveučilištu u San Diegu.

Dakle, vlade su svoju municiju ispucale, kako je i bilo zamišljeno.

Početkom srpnja, pod naslovom „Dramatična svjedočanstva iz New Yorka: Ovdje je totalna panika. Ulazimo u novu recesiju!“, pisalo je da je Goldman Sachs, najveća financijska kompanija, i najveći parazit, objavila kako njihove analize pokazuju oko 35% šanse da svijet utone u novu veliku recesiju (vjerojatno njihovi pravi šefovi takvim prognozama žele potaknuti da se to doista i dogodi što prije). Zar opet, naricao je tekst, a tek smo nekako preživjeli slom svjetske privrede, pa se u sjeni divljanja švicarskog franka nadamo oporavku? Da, opet, druškane, jer to nije ‘opet’, već samo uzastopni koraci istog plana.

A to su tako jednostavno napravili – samo su oglasili da je kreditni rejting najveće svjetske ekonomije srozan. Stručni termin za ono što dolazi je double-dip, dvostruki uron, recesija bez oporavka nakon koje slijedi recesija.

O cilju svih tih akcija jasno je govorio još jedna naslov s news-portala s početka  kolovoza 2011: „Slijedi nam novi svjetski poredak: Amerika i dolar su pali. Oči svijeta sad su uprte u Kinu”.

Prvi put su SAD izgubili  najvišu ocjenu kreditnog rejtinga, a to je  kao „gong koji je označio početak preraspodjele svjetske financijske moći“. Jer svijetom vlada ona zemlja čija je valuta u stvari rezervna svjetska valuta, a do sada je to neprikosnoveno bio američki dolar. No, pozicija mu je poljuljana, pisalo je dalje, a „nije jasno tko bi ga mogao zamijeniti. Euro se nameće kao opcija, no i on je u velikoj nevolji zbog dužničke krize u eurozoni“. Ključni odgovor, rečeno je, dat će Kina koja ima 1,16 bilijuna dolara u američkim vrijednosnicama. I evo nas već blizu cilja, koji je otpočetka bio manipulacijom navesti svijet da prihvati globalnu valutu: „Nakon snižavanja američkog kreditnog rejtinga Peking poručio kako svijet sada treba novu globalnu valutu u kojoj će držati rezerve.“

U drugoj trećini kolovoza novine su nas opet razveselile bombastičnim naslovima preko dvije strane: „Slijedi nova recesija? – Slom velesila: Šanse da će eurozona i SAD potonuti narasle na 40 posto“.

Očekivano, jer potrebno je uništiti SAD kao najveću svjetsku silu, a to je ono što „američki“ predsjednici sustavno rade već desetljećima. Također, treba pokazati da eurozona nije sigurno rješenje, ali ne zato da bismo se vratili nacionalnim valutama i monetarnim suverenitetima, nego zato da bi se stvorila još veća nadnacionaln država s globalnom valutom.

Ovu procjenu iz naslova dala je britanska analitička kuća Economist Intelligence Unit (EIU), a još kad je njen glavni ekonomist Robin Bew rekao da je povećan rizik raspada eurozone, odmah je jasno iz kojeg smjera vjetar puše i da navedene statistike zapravo nisu „prognoze“ nego nametanje slike kojom se želi zastrašiti i oblikovati javno mnijenje da se trgne malo, sto mu gromova i zatraži već jednom da nadnacionalne institucije stvore veću ‘sigurnost’.

Oglasile su se i druge institucije vrijedne svakog povjerenja poput američkih banaka Morgan Stanley i već spomenute banke Goldman Sachs (ovu potonju jedan je ekonomist svojevremeno opisao, mojim slobodnim riječima rečeno, lignjom koja je sjela na lice planeta i siše ga), koje su snizile prognoze rasta globalnog BDP-a, uz pasku da je svijet „opasno blizu recesije“.

Ako netko to zna, to su oni.

Kao razloge su naveli dužničku krizu, veliko usporavanje rasta u Njemačkoj i slabosti američke ekonomije, a svima troje su na direktan ili indirektan način same pridonijele.

Najduhovitija rečenica teksta glasila se da je „najnoviji razlog za brigu ulagačima dalo istraživanje američkog odjela Federalnih rezervi u Philadelphiji koje je poznato po svojoj pouzdanost (to svakako, ali u svom radu za Iluminate, op. K.M.), a upućuje da je SAD na korak od recesije“.

Da i nije tako, ti bi vas dečki svakako nastojali u to uvjeriti.

Naravno, pisalo je dalje, preplavljena lošim ekonomskih prognozama, „tržišta je zadnja dva dana opet zahvatila panika, ulagači su krenuli u novi val rasprodaje dionica“, a na udar su se posebno našle francuske, švicarske, britanske i talijanske banke. Stišću gumbiće, a ljudi predvidljivo reagiraju. Najavom krize zapravo je stvore, prema staroj dobro isprobanoj shemi, a potom mogu jeftino pokupovati svjetska dobra, kao što su to već puno puta napravili.

Pušteno je još glasina s ciljem destabilizacije tržišta, sve na tragu ideje Edwarda Bernaysa da Elita treba kroz medije stvarati vijesti koje će usmjeravati ljude da se ponašaju na određeni način. U tekstu o kojem je trenutno riječ pisalo je ovako: „Ionako loše raspoloženje ulagača dodatno su pokvarile glasine da banke imaju problema s likvidnošću. Ulagači ih sumnjiče da skrivaju koliko su doista izložene kreditiranju prezaduženih europskih zemalja. Prema pisanju Wall Street Journala, američke federalne rezerve, koje nadziru poslove velikih europskih banaka u SAD-u, tražile su dodatne informacije o njihovu pristupu novcu, čime vrše pritisak da povećaju zalihe gotovine“.

U prijevodu to znači – manje novca u opticaju – manji rast ekonomije. A sve kroz glasine, pa kroz „informacije“ u vlastitim oglašivačkim  glasilima, pa kroz određene poteze koji se shvaćaju kao poruke…

Pisalo je još da se pojavila informacija da je „jedna banka od Europske cetralne banke posudila 500 miljuna eura“, štoje stvorilo sumnju da su banke postale nepovjerljive jedne prema drugima, a dodatnu je nervozu unio švedski financijski regulator procijenivši da bi moglo doći do „zamrzavanja“ europskog međubankarskog tržišta. Također, pisalo je, raširio se strah da bi neka velika europska banka uskoro mogla propasti.

Odgovara li itko za širenje ovakvih glasina?

Dok sam to čitao, pitao sam se bi li uopće postojala svjetska kriza da o njoj ne piše u novinama. Koje, evo, prema vlastitom priznanju, prenose samo glasine. Ali time uvjetuju naše ponašanje i misli. Recimo, u zadnjim je rečenicama rečeno da se čini da će se svijet morati naviknuti na niske stope rasta, veću razinu nezaposlenosti i veliku borbu za svako radno mjesto.

Zvuči kao svijet baš po mjeri Iluminata, pun prezaduženog i osiromašenog stanovništva u stalnom strahu za egzistenciju.

Sjetimo se krize iz 1929. Svaki četvrti Amerikanac je ostao bez posla, pa se tako zbrojilo da se na ulici našlo oko 15 milijuna ljudi ili 25 posto Amerikanaca. Prosječna nadnica pala je za čak 60 posto, a prihod od poljoprivrede 50 posto. Kako su klijenti banaka ostali bez prihoda, tako iste nisu mogle naplaćivati dugove, što je pak njih odvelo u bankrot, te je konačan rezultat bio 9 tisuća bankarskih bankrota i izgubljeno 140 milijardi dolara. Sve je to trajalo do 1933. godine kada je predsjednik Hoover pokušao uvesti mjere, no bez većeg uspjeha. Rukave je zasukao slijedeći predsjednik F.D. Roossevelt koji je ideju nazvanu New Deal proveo u djelo. Financiranje javnih radova, kao mjere za pokretanje investicija, te povećano zaduživanje države. Tu je dakle sve počelo. A kriza je bila dio plana Iluminata i na drugi način, jer je u Njemačkoj loše stanje dovelo radikaliziranja političkog stanja i uspona nacionalsocijalizma. Kao i kod Sadama Huseina u novije vrijeme, bila je na djelu taktika „stvori čudovište“. Potom ga uništi u krvavom sukobu koji će ti poslužiti kako opravdanje za daljne planirane korake.

Gotovo 80 godina kasnije svijet je ponovno pogodila nova financijska kriza, pisalo je u jednom tekstu, a recesija koje se proširila iz SAD-a započela je u prosincu 2007. godine, što znači da je već po svome trajanju premašila naftne krize iz 1973. i 1980. koje su trajale 16 mjeseci. I tako se nekako svijet koprcao, pisalo je dalje, sve do dana kad je Standar&Poor’s smanjio kreditni rejting SAD-a. Standar&Poor’s nikome ne odgovara za krive procjene, pa je tako odličan alat za namjerno guranje svijeta dublje u krizu. Ekonomist i nobelovac Nouriel Roubini je u Financial Timesu napisao: «Pogrešnom odlukom (njena pogrešnost ovisi o tome iz kojeg se kuta gleda, p. K.M.) Standar&Poor’sa da snizi rejting SAD-u u doba tako velikih tržišnih turbulencija i gospodarske slabosti samo povećava šanse od recesije s dvostrukim dnom i još većim proračunskim deficitima. (Što je i cilj, op. K.M.) Možemo li izbjeći još jednu tešku recesiju? To bi se jednostavno moglo pokazati nemogućom misijom». Od tih novina sam se i nadao takvom zaključku. Jer u U novinama se moglo pročitati i da  američka državna riznica smatra kako je prosudba Standard & Poors’a utemeljena na pogrešci. “Prosudba ukaljana pogreškom od 2 bilijuna dolara dovoljno govori sama za sebe”, kazao je glasnogovornik riznice u kratkoj izjavi.

Slijedeći planirani korak, centralizacija svijeta, već je vidljiv jer, prema jednom tekstu: „Kako bi izbjegli recesiju s dvostrukim dnom, skupina industrijski najrazvijenijih država svijeta G7 obvezuje se na poduzimanje koordinirane akcije radi osiguranja likvidnosti i podrške funkcioniraju financijskih tržišta, stabilnosti i gospodarskom rastu, pišu ministri financija i guvernera središnjih banaka G7.“ (naglasak dodan).

Čelnik Standard & Poor’s-a, David Beers je nakon smanjivanja kreditnog rejtinga SAD-a za Fox News Sunday izjavio: “Snižavanjem rejtinga na AA+ želimo reći da je došlo do blagog pogoršanja u kreditnom rejtingu Sjedinjenih Država u odnosu na AAA. No, bazirano na dosadašnjem iskustvu ne očekujemo tako veliki financijski udar, primjerice na povećavanje kamata…“

Ne, uopće ne. Tip baš kenja. Jer povećavanje kamata je glavna stavka koju svi predviđaju kao posljedicu smanjenja kreditnog rejtinga. Posuđivanje novca postat će skuplje, oko toga nitko ne dvoji.

Charles Wypolosz, profesor međunarodne ekonomije na Graduate Instituteu u Ženevi i direktor Međunarodnog centra za monetarna i bankarska istraživanja rekao je slijedeće: „Mislim da je ovo snižavanje kreditnog rejtinga uranjeno i stvorit će probleme tamo gdje već imamo više nego dovoljno problema. Nema načina da SAD neće reagirati, stoga je ovo smanjenje bilo nepromišljeno. Posljedica će biti povećanje polarizacije tržišta. Zbog nesigurnosti, tržište će ulagati u sigurno, a toga je jako malo na svijetu. Neće tako lako ulagati u rizična područja, a rezultat toga će biti usporavanje svjetske ekonomije, a to pak znači da će vrijednost imovine opadati… Pred sobom imamo vrlo loš krug.“  Dok nam onaj Beers ljepilom maže oči govoreći kako njegova kreditna agencija „ne očekuje veliki financijski udar“ kao posljedicu svog poteza.

Charles Wypolosz je još rekao da je Europa  u najgoroj situaciji, jer se „pogreške čine kontinuirano posljednjih godinu i pol dana“. Eh, kad bi to bile pogreške. „Sada smo u situaciji“, nastavio je, skoro doslovno koristeći iste riječi kao i David Icke tri godine ranije, „gdje je opasnost tako velika da vlade ne mogu učiniti ništa. Talijanski dug je ogroman, španjolski također. Riječ je o vrlo visokim sumama novaca koje vlade nemaju, a s time se ne zna snaći ni Međunarodni monetarni fond. To znači da samo jedna institucija može pomoći u ovoj situaciji – Europska središnja banka (…) Ono što bi trebali napraviti jest jamčiti za cjelokupni javni dug u eurozoni. To je vrlo lako napraviti, poput onda kada smo reagirali kada su bili problemi s bankama. Tada vlade jamče za sve bankarske depozite, stoga mislim da bi Središnja banka trebala učiniti isto. To će pomoći tržištu.Ako Europska središnja banka na učini što treba, onda će Italija i Španjolska biti u istoj situaciji kao što je Grčka i Portugal. To znači da će morati tražiti pomoć, a bit će vrlo teško osigurati sredstva koja im trebaju. Bit će prisiljeni činiti radikalne rezove, što će pogoršati situaciju u tim zemljama, kao što vidimo da se događa u Grčkoj.“

Za Elitu opet situacija ‘win-win’. Ako središnja banka ne ragira, prema ovom mišljenju, kriza će se produbiti, što Eliti svakako odgovara. Ako pak reagira, onda će dalje ojačati svoju moć nad nacijama i državama. Najvjerojatnije je da će učiniti oboje, upravo ovim redom.

U nekim je naslovima tih dana bilo sažeto sve: „Snižen kreditni rejting SAD-u, Kina poručila: Potrebna nova globalna valuta za rezerve!“; „Kina traži uvođenje globalne valute“; itd.

I to je to, kao što je govorio Đuro Utješanović u onim ekološkim reklamama, nakon što bi bacio svaku vrst smeća u svoj kontejner.

Kineska državna novinska agencija Xinhua je kraje kolovoza objavila da „Kina, najveći kreditor jedine svjetske supersile, ima sva prava sada zahtijevati da se SAD pozabavi sa svojim strukturalnim dužničkim problemima i osigura sigurnost kineske dolarske imovine. Trebala bi biti uvedena međunarodna supervizija oko pitanja dolara, a opcija bi mogla biti i nova, stabilna i sigurna globalna valuta za rezerve radi sprječavanja katastrofe koju je uzrokovala bilo koja zemlja”,.

„Ako se SAD ne pozabavi svojim fundamentalnim problemima, mislim da bismo mogli ući u eru manje predvidljivih i nestabilnijih globalnih financijskih tržišta. Globalni regulatori morat će uz više koordinirati svoje poteze, a to ističe potrebu za novim okvirom u sklopu kojeg bi se ta koordinacija provodila”, istaknuo je Cesar Purisima, filipinski ministar financija. Zamršenim jezikom želi reći da treba oformiti svjetske financijske vlasti.

Da ne biste pomislili da su nekakvi spontani i neočekivani događaji doveli do ovih prijedloga, pogledajte ovaj naslov: „Strauss-Kahn: Potrebna stabilnija globalna valuta“.

Vrlo aktualni naslov, ali ta vijest potiče iz studenog 2009. godine. U njoj je pisalo: „Postizanje veće globalne valutne stabilnosti je imperativ, istaknuo je izvršni direktor MMF-a na forumu u Pekingu“. Objasnio je, a Reuters prenio, da to znači da se svijet ne može više oslanjati na valutu jedne jedine zemlje, kao što je činio od okončanja korištenja standarda u zlatu. Strauss-Kahn je tada ponovio svoj stav da nova globalna valuta treba biti nešto drugo od Specijalnih prava vučenja (SDR), obračunske jedinice MMF-a.

A pazite ovo: Pisalo je da je Strauss-Kahn tada, 2009. godine, izrazio bojazan da bi politička volja da se reformira svjetski monetarni sustav mogla splasnuti ukoliko za godinu dana izblijede vidljivi znaci sadašnje ekonomske krize. (Naglasak dodan, op. K.M)  Hm, hm, dakle, opasno je ostati bez krize. Naglasio je da je polet za suradnjom već nešto manji, šest meseci nakon što je na londonskom samitu Grupe 20 najrazvijenijih zemalja svijeta i privreda u naglom usponu (G20) postignut dogovor o neophodnosti promjena, kako bi se osigurao stabilniji globalni financijski poredak.

To je problem. Kad je ljudima dobro, ne žele diktaturu, pa čak ni onu koja se skriva iza izraza kao što su „stabilniji globalni financijski poredak“.

Da se vratimo u sadašnjost, recimo na početak rujna 2011, kad je bivši njemački socijaldemokratski kancelar Schroeder (1998-2005) u razgovoru za njemački politički magazin Der Spiegel rekao, a naš portal prenio:

„Trebamo Sjedinjene Europske Države s jedinstvenom vladom“.

Pravi sluga Elite, taj ‘socijaldemokrat’ Schroeder, suvremenik Blaira i Clintona, dakle onih koji su instalirani u isto vrijeme i s istim ‘ljevičarskim’ imidžima i blebetanjima o ‘trećem putu’. Pisalo je da je dao „nekoliko hrabrih prijedloga“, a iz njih je postalo i potpuno vidljivo zašto se toliko maše prijetnjom da će se eurozona raspasti i da će projekt EU propasti, što je potpuno nerealno za očekivati kad se toliko dugo i zakulisno gradio. Pa nije to nekakav entuzijastički projekt dobronamjernih ljudi, pa eto, probalo se, ali se nije uspjelo. Kaj god. No, evo citata iz teksta:

„U vrijeme kad se sve više spominje mogući raspad EU, a zajednička valuta visi o koncu dužničke krize, dok se kancelarka Merkel suočava sa sve većim nezadovoljstvom Nijemaca koji smatraju da njemačka gospodarska lokomotiva ne može više za sobom vući vagone pune Grka, Španjolaca, i Talijana, on (Schroeder) je izašao s idejom o poništenju nacionalnog suvereniteta europskih država i – stvaranjem Ujedinjene Europe po uzoru na SAD.“

Kakva originalna ideja!

“Sadašnja kriza neumoljivo jasno pokazuje da ne možemo imati zonu zajedničke valute bez zajedničke fiskalne, gospodarske i socijalne politike.  Morat ćemo se odreći nacionalnog suvereniteta. Od Europske komisije trebali bismo napraviti vladu koju bi nadzirao Europski parlament. A to znači Sjedinjene Europske Države”, rekao je on i zauzeo se za fiskalnu uniju kakvu su već predlagali njegovi kolege slugani Sarkozy i Merkel već od iduće godine: “Njemačka i Francuska poslale su snažan signal s planom europske gospodarske vlade, ako je to ozbiljno mišljeno i dobije odgovarajuću vlast poput europskog ministra financija”.

U tekstu se raspravljalo o tome jesu li njegove ideje puka utopija ili nužnost da bi EU opstala. Zaključeno je – oboje, ali ja bih rekao – ni jedno ni drugo. To je tek umjetno stvoreni izbor vezan uz održanje nečega što nitko nije htio i što nikome nije donijelo išta dobra. Rečeno je da EU sve više liči na Jugoslaviju, u kojoj su bogati nezadovoljni time što moraju financirati “nerazvijene republike” i davati im velik dio svog novca, a nerazvijeni su nezadovoljni time što nemaju standard bogatih u istoj zajednici. Rečeno je i da je činjenica da „ovakva EU nije pomogla siromašnima, a euro još manje: samo im je omogućio da se povoljnije zadužuju nego što bi temeljem stvarne snage svoje ekonomije mogli. Euro je umjetno podigao standard, ali smanjio konkurentnost tih zemalja. Kratkoročno, donio je malo bolji život. Dugoročno, donio je mnogo veću nezaposlenost. A Njemačka već dugo žali za standardom kakvog su imali pred dvadeset ili trideset godina, i sve više proklinje i ujedinjenje Njemačke i naročito Europe (…) Velik dio Nijemaca otvoreno zagovara povratak marke i izlazak Njemačke iz unije, što bi nedovjbeno donijelo mnogo boilji standard Nijemcima.”

Rečeno je u tekstu da u takvoj atmosferi nepovjerenja i tenzija Schroederova ideja zvuči gotovo kao hereza, ali da „nije besmislena, i zapravo je dosta očita“ jer je EU „osnovana zato da bi mogla konkurirati Americi.“ A zapravo Schroederova ideja nije hereza nego on kao glasnogovornik Elite u pravom trenutku kroz medije plasira njihov slijedeći korak, kako bismo ga i mi prihvatili kao nešto nužno. U tekstu je rečeno: „Vrijeme je da se ili prekine s projektom, ili krene korak dalje i stvori učinkovita jedinstvena država.“

Glasam za prekidanje projekta. Jer pitanje je – u čiju će korist ta „jedinstvena država“ biti „učinkovita“.

Dalje je pisalo da su se europske nacije dosta davno formirale kao takve, a u Europi je, unatoč višedesetljetnim naporima na suzbijanju nacionalnih identiteta i forsiranju regionalnih i nadnacionalnih, nacionalna identifikacija uvijek jača od europske. Razlozi su očiti, rečeno je – ne postoji razlikovni faktor koji bi Europljane definirao kao zaseban entitet, nešto po čemu bi se oni razlikovali od svih ostalih naroda svijeta i što bi bilo jedinstveno za njih. Europljani nemaju svoj jezik, i to je prvi i osnovni problem ako želite stvoriti jednu naciju. U Europi odavno postoji mogućnost zapošljavanja bilo gdje unutar unije za svakog njenog građanina, ali u praksi Španjolska ima preko četiri milijuna nezaposlenih. Teoretski, oni bi mogli tražiti posao u prosperitetnoj Njemačkoj – kad bi govorili njemački.

Druga stvar koja ovu ideju čini pomalo utopijskom, rečeno je u tekstu (ja bih rekao – distopijskom) je što Europljani ne osjećaju povezanost s drugim Europljanima na način na koji je osjećaju sa svojim sunarodnjacima. Kulturne razlike unutar EU su ogromne, i Skandinavci stvarno imaju jako malo zajedničkog s Talijanima, ili Englezi sa Slovencima. Europske države imaju različitu povijest, i na vrlo su različitim stupnjevima ekonomskog razvoja, što stvara dodatne tenzije. Najviše od svega, Europljani ne dijele zajednički teritorij – već svaki narod u EU ima vlastiti teritorij na kom je domicilan, i već zbog toga je nemoguće kopirati američki model. Nadalje, uza sve pozivanje na “europske vrijednosti”, dan danas je posve nejasno koje su to zapravo “europske” vrijednosti a koje nisu ujedno i univerzalne humanističke, i koje već nisu davno prihvaćene na cijelom zapadu. Ne možete širiti civilizaciju nitu utjecaj jedne velesile ako zapravo i nemate nešto novo za ponuditi svijetu. Kršćanstvo je također navedeno kao preslaba poveznica, a i “sama ideja da se ide na ujedinjenje samo zato da bi se konkuriralo Americi nekako ne obećava previše”. Ipak, ma kako na prvi pogled bila utopijska i suluda, pisalo je, ideju možda i ne treba odbaciti – Europa stvarno i nema nekog velikog izbora nego odlučiti hoće li ići u smjeru potpunog ujedinjenja ili jednostavno napustiti projekt u koji je uloženo mnogo godina, truda i novca.

Trebalo bi jednostavno napustiti projekt, koliko god ti neki dečki uložili godina, truda i novca. To je njihov projekt, a ne naš, za njihovu korist, a ne našu. Ali sve više imam neki osjećaj da u konačnici ništa od toga zapravo neće biti važno, da će se stvari rasplesti na neki krajnje nepredviđen način.
 
 
(autor: Krešimir Mišak/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=6446"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]