Iako je Saif el-Islam osuđen na smrtnu kaznu zbog zločina počinjenima tijekom pobune, od 2011. u stalnom je bijegu

Saif al-Islam Gaddafi, sin svrgnutog libijskog vođe Moamera al-Gaddafija, oslobođen je i pod amnestijom, u potezu koji bi mogao unijeti dodatnu nestabilnost u Libiju.

Iako je Saif al-Islam osuđen na smrtnu kaznu zbog zločina počinjenima tijekom pobune, od 2011. u stalnom je bijegu.

Ovaj bivši ‘plejboj’ kako ga naziva BBC, često je boravio na Zapadu gdje je predstavljao očev režim, a 2008. diplomirao je na Londonskoj školi ekonomije.

U inozemstvu, ali i u državi, Saif al-Islam uživa veliku potporu, pa je izvjesno kako bi s novosteknutom slobodom lako ušao na libijsku političku scenu.
 
(vecernji.hr)

“Oslobađanje” Libije od strane NATO snaga i Amerike, bacilo je ovu zemlju barem 300 godina unazad, u robovlasničko doba

Migranti iz zapadne Afrike otvoreno se kupuju i prodaju kao robovi u Libiji na tržnicama ljudi, upozorava UN-ova Međunarodna organizacija za migracije (IOM).

Afrički migranti koji prepušteni na milost i nemilost krijumčarima ljudi i ranije su humanitarnim organizacijama prijavljivali iznudu, prisilni rad i nasilje koje se nad njima vrši. Međutim, nova svjedočanstva ukazuju na dramatično pogoršanje situacije: trgovina ljudima postala je uobičajena i provodi se javno.

Tržnice robljem i privatni zatvori

“Posljednja izvješća o ‘tržnicama robovima’ u Libiji mogu se dodati na dugi popis sramota (u Libiji). Situacija je grozna. Što je više IOM angažiran u Libiji, sve više saznajemo o dolini suza za previše migranata”, izjavio je Mohamed Abdiker, načelnik operacija i izvanrednih situacija IOM-a za Guardian.

Ova sjevernoafrička i mediteranska zemlja, u kojoj ratni sukobi s prekidima traju od 2011. i rušenja autokratskog režima Moamera Gadafija, postala je glavna tranzitna zona za migrante iz Afrike. No upravo su oni, često bez novca i osobnih dokumenata, među glavnim žrtvama kaosa i nasilja.

Jedan 34-godišnji migrant iz Senegala posvjedočio je kako je doputovao autobusom preko saharske pustinje u organizaciji krijumčara ljudi i došao u grad Saba na jugu Libije. Prema planu, on i drugi migranti su trebali biti prevezeni na obalu, odakle su se namjeravali zaputiti brodom prema Europi. Ali vozač im je iznenada obznanio da posrednik nije platio naknadu za njihov prijevoz i dao ih na prodaju na tržnici roblja.

“Ljudi iz autobusa su dovezeni na trg, gdje se odvijala svojevrsna trgovina robljem. Lokalni Arapi kupovali su subsaharske migrante”, potvrdila je dužnosnica podružnice IOM-a u Nieru Silvia Manante.
Krijumčari traže otkupnine, one koji ne plate ubiju

Svjedočanstvo preživjelog Senegalca potvrđeno je iskazima drugih migranata u Nigeru i u samoj Europi. Oni su opisali tržnice robljem i privatne zatvore diljem Libije u kojima su bili zatočeni. “IOM Italija je potvrdio da je ova priča slična pričama mnogih migranata koji su intervjuirani na dolaznim točkama u južnoj Italiji”, navodi Manante.

Senegalac je i sam odveden u improviziran zatvor u kojima su migranti prisiljeni na rad bez plaće, za oskudne obroke, dok njihovi čuvari često zovu njihove obitelji i traže otkupninu. Za njega su tražili 450 eura, odnosno 300 tisuća zapadnoafričkih franaka. Kad je premješten u drugi zatvor, otkupnina mu je bez objašnjenja udvostručena.

Ljudi kojima nitko nije mogao platiti otkupninu odvedeni su i smaknuti, tvrdi svjedok. Drugi su umirali od izgladnjelosti i bolesti, ali novi zatočenici stalno su dolazili. “Zatočitelji bi samo kupili nove na tržnici”, kaže.

Pošto tečno govori engleski, francuski i neke lokalne jezike, Senegalac je prevodio za svoje zatočitelje i tako sebi kupio vrijeme dok je njegova obitelj očajnički skupljala novce za otkupninu.

Stanje sve gore, migranata sve više

Šef misije IOM-a u Nigeru Giusseppe Loprete navodi kako su organizirali povratak u domovinu za 1500 afričkih migranata u prva tri mjeseca 2017., što je gotovo jednako kao i u istom razdoblju 2015., kada je migrantska kriza bila na vrhuncu.

“Stanje u Libiji se pogoršava, tako da mislim da mislim da možemo očekivati više (migranata koji završavaju kao robovi) sljedećih mjeseci”, upozorava Lobrete. IOM radi na širenju svijesti diljem Afrike o opasnostima ilegalne migracije. Iako mnogi znaju koliko je putovanje preko Sredozemnog mora rizično, malo tko shvaća da ih još veća opasnost čeka prije nego se uopće ukrcaju u čamce.
 
(index.hr)

Al-Sadr koji živi u svetom šijitskom gradu Nadžafu, u utorak je objavio novo priopćenje kojim ponavlja svoje stajalište

Utjecajni irački šijitski čelnik Muqtada al-Sadr upozorio je u utorak sirijskog predsjednika Bashar al-Assada da bi, ako ne odstupi, mogao doživjeti jednaku sudbinu jednaku kao libijski čelnik Moamer Gadafi, koji je bio uhićen te ubijen.

U subotu je Muqtada al-Sadr već pozvao Asada da podnese ostavku i osudio je kemijski napad koji se pripisuje sirijskim snagama čime je postao jedan od rijetkih šijitskih čelnika koji otvoreno kritiziraju legitimnost sirijskog predsjednika.

Al-Sadr koji živi u svetom šijitskom gradu Nadžafu, u utorak je objavio novo priopćenje kojim ponavlja svoje stajalište

“Tražio sam od Assada da ode kako bi zaštitio ugled osovine otpora i poštedio se Gadafijeve sudbine”, rekao je.

Osovina otpora prema Izraelu uključuje Iran, Siriju i libanonski Hezbolah.

U listopadu 2011., nakon osam mjeseci pobune, Moamera Gaddafija koji je vladao Libijom dulje od četiri desetljeća, uhitili su pobunjenici i ubili nekoliko sati poslije.

Četvrtog travnja je kemijski napad izveden na pobunjeničko mjesto Han Shejkun na sjeverozapadu Sirije kada je ubijeno 87 civila, među kojima više desetaka djece. Taj napad pobunjenici i zapadne zemlje pripisuju Assadovu režimu koji niječe bilo kakvu upletenost.

Sjedinjene Države su zatim noću između 6. i 7. travnja izvele raketni napad na zrakoplovnu bazu sirijskog režima.

Muqtada al-Sadr, čiji su se aktivisti sukobili s američkim postrojbama u Iraku, u subotu je također osudio kazneni napad Washingtona i tražio povlačenje svih stranih snaga koje su se uplele u sirijski rat.
 
(vecernji.hr)

Netko to mora učiniti!

Nakon provedbe akcije od strane Moskve u Siriji, Putin kreće na Libiju. I ovaj novi udaljeni sukob koji Putin važe sa Zapadom, da ovaj slučaj ima sličnosti kao i posljednji bijedni pokušaj Zapada da podupre “demokratsku” vlast islamističkim skupinama.

Putin je podržao državni autoritet u napadnutoj državi, a ISIS sjedi ravno u sredini kao cilj svačije retorike, ali nerijetko i njihovog oružja.

I opet, Zapad se opet premanevrirao. Vlada koju podržava Zapad, vlada iz Tripolija je sve samo ne demokratska, i jedva se drži na okupu pod ‘zaštitom’ islamističke skupine ‘Libijska zora’, koalicije koja uključuje džihadiste bivše Al-Qaede, i ostale zanimljive likove.

I ‘zaštita’ koju daje ‘Libijska zora’ dolazi po cijeni koja se naplaćuje uzurpiranjem institucija ove vlade priznate od strane Zapada i UN-a.

Vrlo tanak veo civiliziranosti maskira vrlo kaotičnu i nemilosrdnu borbu za vlast između skupina koje imaju vrlo malo toga zajedničkog, i vrlo malo zajedničkog pojma kako bi Libija trebala izgledati u budućnosti.

U međuvremenu, u istočnom gradu Tobruku, izabrani parlament Libije, Zastupničkog doma, sve se više otuđuje od države zbog upada ‘Libijske zore’ u političke procese u Tripoliju.

No parlament Libije je polako privučen i u sferu utjecaja “pobunjenika” generala Haftara koji kontrolira istok zemlje, na kojem je većina naftnih polja, a kojeg podržava Rusija.

Izvješava se da su Rusi navodno pomogli Istoku da naštampa 4 milijarde dinara, potpomognutih naftom, za konsolidaciju rivalske središnje banke prema onoj u Tripoliju.

U stvari, Putin pomaže generalu Haftaru da izgradi paralelne državne institucije s onima koje podržava Zapad u Libiji. A, sa svojim velikim bogatstvom i vojnom moći, Istok može očekivati ​​da će u srednjem i dugom roku uzurpirati legitimne institucije države, i na kraju preuzeti cijelu Libiju.

I baš kao u Siriji, nema potrebe za javnim sukobima između prozapadne vlade u Tripoliju i proruske na Istoku zemlje. Obje strane se mogu pretvarati da naoružavaju svoje klijente, pa čak i slati trupe na teren pod izlikom borbe protiv ISIS-a, koji se skriva u gradu Sirte, baš između ove dvije glavne frakcije.

Sfere utjecaja politike

Što Putin radi je dobro, gura staru sferu utjecaja politike, baš kao i u Hladnom ratu. No, Zapad ne uspijeva odgovoriti na isti način. Oni odbijaju priznati tu realnost, ili su nemoćni učiniti bilo što u svezi Putinovog apetita za Bliskim istokom.

Obamina administracija je sada u “naslijeđenom modu”, i neće se dopustiti da se uvuče u otvoreno uključivanje u Libiji, dok Europljani koji su najviše pridonijeli rušenju Gaddafija u 2011, Velika Britanija i Francuska, imaju drugih problema kod kuće – Velika Britanija sa svojim referendumom o izlasku iz Europske unije, a Francusku s nekim od najtežih industrijskih sporova u zadnjim godinama.

Najviše zabrinjava aspekt za nas bi trebala biti činjenica dali ovaj trik funkcionira, Putin je uspostavio predložak kako preuzeti bliskoistočne zemlje pod svoju sferu utjecaja koji bi se mogao proširiti na njihove tradicionalne saveznike u regiji. Militarističku, autokratski, a često i svjetovni tradicionalni diktatori, tek sada vide, u svjetlu Arapskog proljeća, koliko gadljiv i nepouzdani Zapad može biti u njihovim upravama.

Javno mnijenje i zapadni čelnici u više navrata su poduprli demokratske ustanke, islamističke skupine. No, Putin i Rusi su pokazali prema tome veliko gađenje. Oni su stajali sa svojim saveznikom Assadom u Siriji, a sada su podržali sličnu vrstu uprave u Libiji. Predsjednik Abdel Fattah al-Sisi u Egiptu će morati ovo sve pozorno pratiti.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Moamer Gaddafi bio je libijski političar, državnik, vojni vođa Libije, koji je to postao nakon vojnog udara 1969. godine. Ali i veliki obožavatelj i prijatelj Jugoslavije

Njegova druga žena bila je Jugoslovenka Sofija Farkaš, pa zato Jugoslavija postaje Gaddafijev najbolji prijatelj, ai poslovni partner.

Libija s jedne strane dobivala tehničku pomoć i određen broj vojnih instruktora, a Jugoslavija je s druge strane dobivala naftu. U rujnu 2009. godine Gaddafi se prvi put obratio skupštini Ujedinjenih naroda.

On je oštro kritizirao njihovu međunarodnu politiku. Gaddafi se osvrnuo i na raspad Jugoslavije.

“Niti jedna zemlja nije bila miroljubiva kao Jugoslavija, izgrađena korak po korak i dio po dio nakon što ju je Hitler uništio.

Onda smo je mi uništili, učinili smo isto što i Hitler. Tito ju je izgradio ciglu po ciglu, a onda smo stigli mi i srušili je svojim imperijalističkim osobnim interesima. Kako možemo biti spokojni nakon toga?

Da li je ona bila prijetnja bilo kome?? BIlo kada?

Ako mirna zemlja poput Jugoslavije bila suočena s takvom tragedijom, Opća skupština bi trebalo pokrenuti istragu i odlučiti koga osuditi na Međunarodnom sudu” – poručio je Gaddafi.

Snimak njegovog govora možete pogledati u videu ispod:

 
(Radiosarajevo,web-tribune.com/uredio:NSP)

Prije točno tjedan dana, NATO je nakon propasti “vlade nacionalnog konsenzusa” u Libiji dobio novi problem – kćer lidera Jamahirije, Aisha Gaddafi

Nakon četiri godine tišine, ona se obratila narodu Libije pismom iz Eritreje, pozivajući ih da se odupru novom osvajanju Zapada, kao i proglašavanjem sebe nasljednicom svog legendarnog oca – “Libijskom majkom”, piše “Fort-russ“.

Najveće libijsko pleme “varfala” u gradu Beni Valid (Misurata), već se zaklelo na odanost Aishi i Džamahiriji. Kao odgovor na to, BBC je objavio do sada neobjavljene snimke linčovanja Moamera Gadafija, očekivajući nervoznu reakciju njegove kćeri.

U međuvremenu, NATO je održao izvanredni sastanak u Nizozemskoj povodom situacije u Libiji.

Aisha ima svako pravo da provocira Zapad. Ona je jedino Gaddafijevo dijete koje danas može utjecati na umove Libijaca u trenutku kada Zapad predstavlja realnu prijetnju. Jedina kći od osmero Gadafijeve djece se tipično poziva na pravo žena da smije braniti svoju “djecu” u Libiji.

Ona je objavila da će stvoriti tajnu vlast u Libiji i inozemstvu. Zapad ju je odmah optužio za to da glumi mučenicu zbog smrti svog oca. Međutim, za razliku od njenog oca, ona ima nerazrješene poslove – smrt jednog djeteta i brata u zračnim napadima NATO-a.

Iako je Aisha Gaddafi poznata na Zapadu po svojoj orijentalnoj ljepoti, Rusi o njoj ne znaju gotovo ništa. Zna se da ima 39 godina i da se još i prije prevrata u Libiji vjerovalo da će ona biti Gaddafijev nasljednik, unatoč tome što je žena.

Ona je bila očeva miljenica od djetinjstva i oduvijek su je inspirirale očeve ideje. Prije prevrata, novinari su je prozvali “afrička Claudia Schiffer” pošto je imala dugu izblajhanu kosu, mršavo tijelo i nosila je uske traperice, Guccijeve štikle i muslimanski hidžab.

Međutim, njezina slika se dramatično promijenila 2011. godine. Ona je otvoreno prosvjedovala protiv zapadne intervencije u njenoj državi, zbližavajući se sa svojim narodom. Smatra se da je ona nastavila s očevom politikom i u svom privatnom životu.

Jedina kći Moamera Gaddafija se udala za svog rođaka, pukovnika Ahmeda al Gaddafi al Kasija, očuvavši čistoću plemenske krvi po muškoj liniji. Aisha je također bila ambasador dobre volje u UN i borila se protiv gladi i side u Africi, braneći pritom ideale svoje obitelji.

Upravo zato njezin otac nije dozvolio da ona ostane u Libiji kada su pobunjenici zauzeli Tripoli u kolovozu 2011. godine. Pet dana nakon okupacije rezidencije Gaddafijevih, Gaddafijeva žena Safija i njena trudna kćer su poslane u Alžir zajedno s njegova dva sina Muhamedom i Hanibalom.

Nakon tri dana, Aisha je rodila djevojčicu. Nakon Gaddafijeve smrti 21. listopada, ona je započela svoj rat. Unatoč zabranama alžirskih vlasti, ona je dva puta slala video poruku Libijcima da se osvete za ubojstvo Moamera Gaddafija, a zatim je godinu dana kasnije u listopadu 2012. godine bila primorana otići u Oman.

Do tada su je već isključili iz UN i zaprijetili da bi mogla biti raspisana tjeralica za njom u Interpolu.

Aisha Gaddafi je izjavila da vjeruje da “Gaddafi nije u Libiji on je u srcima Libijaca”.
 
(webtribune.rs/uredio:NSP)

Brat bivšeg libijskog lidera Muamera el Gaddafija, bivši general libijske vojske Ahmed Gaddafi el Dam, izjavio je da je Libija, pet godina nakon “demokratske” revolucije koja je izvedena uz pomoć ujedinjenih snaga SAD i NATO-a, u potpunosti uništena

Brat libijskog lidera Muamera el Gaddafija, bivši general Ahmed Gaddafi el Dam, govorio je u ekskluzivnom intervjuu televiziji RT o sudbini zemlje nakon ubojstva lidera i nasilne smjene vlasti koja je izvedena uz potporu NATO-a.

Prema riječima bivšeg generala libijske vojske, nakon puča u Libiji, od stabilne i sigurne zemlje ona se pretvorila u ruševine, a njeno stanovništvo je bilo prinuđeno napustiti svoje domove.

“Libija, zemlja koja je ranije bila avangarda cijelog kontingenta i imala svoj autoritet u svijetu, postala je vazalna i uništena je. Sada njenu sudbinu određuju u drugim zemalja.

Mi smo došli do sadašnje situacije kroz bol, suze, žrtve, materijalne i moralne gubitke. To što vidimo danas, nakon pet teških godina, rezultat je akcija zemalja NATO-a koje su došle kako bi uništile našu zemlju”, rekao je Ahmed Gaddafi el Dam.

Libija se ne bi našla u tako lošoj situaciji, da nisu upale snage Saveza, čiji jedini cilj je bilo ubojstvo Moamera Gaddafija. Pritom, čelnika sadašnje vlasti ne bi bilo – Libija se oslanjala na vlast naroda, na vlast narodnih kongresa i komiteta, naglasio je bivši vojni dužnosnik.

“Zemlja nije imala vladara-tiranina. Nije bilo situacije koju narodna masa nije mogla promijeniti”, naveo je rođak Gaddafija.

El Dam je dodao da je Libija postala centar banditizma, pljačke, svjetske mafije i naveo da su u zemlji sada aktivne banditske grupe i “marionete koje je Zapad doveo vladati Libijom”.

“Teroriste dovode u Libiju avionima na očigled Zapada koji im je osigurao zaštitu. Zapad uz pomoć svojih raketa i vojnih brodova štitio je te bandite kada su stigli u Libiju 2011. godine, sklanjajući se iza znakova islama”, navodi televizija riječi Ahmeda Gadafija el Dama.
 

 
(sputniknews.com,youtube.com/uredio:NSP)

Student medicine Guardianu je ispričao kako živi danas

Prije pet godina uzeo je pištolj u ruke i pridružio se pobunjenicima koji su u Libiji željeli svrgnuti Moamera Gaddafija u naletu patriotskog zanosa. Pola desetljeća kasnije, student medicine obilježit će godišnjicu arapskog proljeća pomažući borcima koji su ozlijeđeni u sukobima s tzv. Islamskom državom, počinje svoj tekst Guardian.

Libija obilježava petu godišnjicu revolucije, a zemlja je rastrgana u građanskom ratu, te je ISIS ubrzano vodi u kaos. “Tada je to bilo jednostavno, kada smo se borili za slobodu”, kaže student medicine koji je želio ostati anoniman. “No, puno puta se zapitate je bi bilo vrijedno.”

Njegov novi posao uključuje krpanje ranjene paravojske koja se bori protiv ISIS-a u Surmanu, malom gradiću blizu drevnog rimskog grada Sabrata, 30 milja zapadno od Tripolija. Kada se milicije ne bore protiv ISIS-a, bore se jedne protiv drugih.

Građanski rat Tripolija i Tobruka

Građanski rat između koalicije milicija Libijske zore koja kontrolira Tripoli i izabranog parlamenta u Tobruku bijesnio je od ljeta 2014. To je rat koji je iza sebe ostavio 5000 mrtvih, ekonomiju u ruševinama, pola milijuna ljudi bez krova nad glavom i razbijene snove iz 2011.

“Svi smo tada bili optimistični”, rekao je Guma El-Gamaty koji je bio izaslanik pubunjeničke vlade u Londonu za vrijeme revolucije. “Mi sada patimo zbog Gadafijeva nasljeđa, nedostatka institucija i demokracije, nedostatka znanja kako da živimo zajedno”.

S ISIS-om koji sada napada naftne luke u zemlji, govori se o zapadnoj intervenciji u Libiji. Avioni Velike Britanije već su na nebu iznad Libije.  Diplomati upozoravaju da bi se zračni napadi protiv ISIS-a trebali dogoditi nakon što Tripoli i Tobruk završe svoj građanski rat, omogućujući da jedinstvena država okrene svoje topove protiv militanata.

Scenarij 3 vlade

No, najnoviji rok UN-a za mirovnim sporazumom koji bi trebao okončati rat, došao je i prošao u ponedjeljak s prepucavanjima oko zajedničkog kabineta. Čelnici vlade jedinstva su u egzilu u Tunisu i Maroku, suočeni s neprijateljstvom i od Tripolija i od Tobruka.

“Libija postaje scenarij u kojem ćete imati tri vlade”, kaže Ludovico Carlino, analitičar IHC Jane’s-a. “Intervencija (bez jedinstvene vlade) bi vjerojatno izazvala još anarhije i kaosa. El-Gamaty kaže da i dalje nada, inzistirajući kako pregovori napreduju. “To je prces, to je pravi smjer”.

Pentagon traži saveznike

Diplomati kažu kako nema alternative posredovanju, s britanskim poslanikom za Libiju, Jonathanom Powellom, koji je govorio pred parlamentom prošlog tjedna. “Ako ono što radimo ne uspije, plan B će biti vrlo sličan kao plan A, pokušavajući dobiti vladu koju će zemlja prihvatiti”. Drugi gube strpljenje. Pentagon je prošli mjesec poručio da ima specijalne snage u Libiji koje traže “partnerstvo” s lokalnim milicijama u borbi protiv ISIS-a.

U međuvremenu, stanovništvo može samo patiti. “Neki ljudi kažu da se žele vratiti u vrijeme Gadafija”, kaže libijski student medicine za Guardian. “Ja ne. Tamo gdje ja želim ići je van, van iz zemlje”. Tipični scenario raspada Sirije, Egipta, pa čak i blaže rečeno Jugoslavije nakon dolaska zapadne “demokracije”.
 
(telegram.hr/uredio:NSP)

Rezultati rušenja libijskog predsjednika Muammara Gaddafija su rast islamizma i izbjeglička kriza koji destabiliziraju Europu

Arhive Tripolija ukazuju da je, pored britanskih službi, s Gaddafijevim obavještajnim službama blisko surađivala i CIA.

Četiri godine je prošlo od kada je svijet gotovo uživo pratio mučenje i ubijanje bivšeg libijskog lidera Muammara Gaddafija. Bilo je nečeg ritualnog u ovom iživljavanju nad čovjekom koji je četrdeset godina bio nedodirljivi “vrhovni vođa” Libijske Džamahirije.

Ovim simboličnim aktom kojim je neprikosnoveni lider sveden na satrtu životinju okončana je kaznena ekspedicija Zapada, čiji je cilj bio ne samo da ga svrgnu s vlasti, već i da mu onemoguće iznijeti tajne koje je dijelio sa domaćinom Elizejske palače i Downing Streeta. Neke od ovih tajni su ipak pronašle put do javnosti.

Među dokumentima koji su pronađeni u zgradi libijske vlade nakon svrgavanja Gaddafija bilo je i pismo Tony Blaira pukovniku Muammar Gaddafiju iz 2007. godine, u kome se britanski premijer zahvaljuje na “odličnoj suradnji” obavještajnih službi dvije zemlje na suzbijanju terorizma.

Bilo je to u vrijeme kada je Velika Britanija pomagala Libiji ući u trag libijskim opozicionarima koji su kidnapirani i vraćeni natrag u Tripoli zajedno s obiteljima, gdje su zatvoreni i mučeni.

Pismo koje počinje prisnim “Dragi Muammar” i završava “Najljepše želje, zauvijek tvoj Tony” nalazi se među dokumentima koje je sakupio pravni tim iz Londona. Bivši Gaddafijevi politički oponenti hoće da tuže Blaira zbog pomoći koju su libijskom vođi pružale britanske obavještajne službe, MI5 i MI6, kako bi im ušao u trag. Arhive Tripolija ukazuju da je, pored britanskih službi, s Gadafijevim obavještajnim službama blisko surađivala i CIA.

U neautoriziranoj biografiji David Camerona koja je najavljena kao “najeksplozivnija politička knjiga desetljeća” navodi se da je Blair pokušao spasiti Gaddafija uoči bombardiranja Libije, ali je tadašnja vlada konzervativaca odlučila da joj je njegovo svrgavanje u interesu. Razloge da ga vječno ušutka imala je i francuska vlada.

Nicolas Sarkozy se valjda najviše istaknuo u ratnohuškačkom lamentiranju o zlom diktatoru koji krši ljudska prava, na što “civilizirani svijet” nema druge nego odgovoriti bombardiranjem. Poslije je ispalo da je Gaddafi financirao njegovu predsjedničku kampanju 2007. godine sa 50 milijuna eura, što je pokazala istraga koju je vodio ugledni francuski informativni sajt “Mediapart”.

U jednoj od tajnih epizoda rata u Libiji, kojom se danas bave pariške suci, Gaddafijeva podrška Sarkozyju je dogovorena na sastanku dvojice bliskih suradnika libijskog predsjednika i francuskog ministra Bris Ortefea, Sarkozijevog prijatelja i čovjeka od povjerenja.

U nikad razjašnjenim okolnostima ubojstva Gaddafija, kojega su, prema službenoj verziji, ubili pobunjenici, spominje se i moguća umiješanost francuske obavještajne službe. Talijanski list “Corriere della Sera” je 2012. godine citirao diplomatske izvore iz Tripolija, koji su naveli da je libijskog predsjednika ubio stranac, najvjerojatnije Francuz. Agent francuske službe je, prema ovom izvoru, bio u rulji koja se dočepala Gaddafija i pucao mu u glavu.

Mahmud Džibril, libijski političar koji je predvodio opoziciju koju je Francuska u vrijeme građanskog rata 2011. godine priznala kao jedinog predstavnika libijskog naroda, i koga su potom predstavljali kao premijera prijelazne vlade, priznate od većine članica Ujedinjenih naroda, uključujući i Francusku, izjavio je egipatskoj televiziji da je “strani agent bio ubačen u revolucionarne brigade koje su ubile Gaddafija”. Kao razlog za ubojstvo naveo je veze bivšeg francuskog predsjednika s Gaddafijem i financiranje predsjedničke kampanje.

Libija je u međuvremenu potonula u građanski rat i ekonomski kaos, sa rivalskim oružanim skupinama koje nekažnjeno ubijaju civile i uništavaju gradove, aerodrome, pale naftne rafinerije u nastojanju da se domognu bogatstva i utjecaja. Islamističke formacije diljem Sjeverne Afrike uspjele su da se dokopaju značajnog naoružanja i zavedu teror.

Rezultati vojne intervencije u Libiji i rušenja Gadafija su rast islamizma i izbjeglička kriza koji destabiliziraju Europu.

Rusija, koja je bila suzdržana tijekom glasovanja za rezoluciju 1973 Ujedinjenih naroda, čiji je cilj bio da se zaštiti libijski narod, a koja je zloupotrebljena da bi se opravdala vojna intervencija i rušenje Gaddafija, ne prestaje praviti paralelu između Libije i Sirije kada je riječ o dometima zapadne koalicije.
 
(sputniknews.com/uredio:nsp)

Iako predstavljen kao beskrupulozan diktator Muammar Abu Meniar el-Gaddafi je od Libije, koja je bila jedna od najsiromašnijih zemalja, stvorio naciju sa najvišim standardom u Africi

Od kada je počela libijska revolucija, većina medija Moamera el Gadafija predstavljala je kao zločinca i diktatora koji ugnjetava vlastiti narod.

Danas znamo da nije baš sve bilo onako kako je to prikazivala medijska mašinerija da su neka postignuća Gadafijeve vladavine sve vrijeme prešućivana.

Prema sustavu koji je Gadafi razvio dolaskom na vlast, obrazovanje i zdravstvena zaštita su bili besplatni u Libiji. Prije dolaska Gadafija na vlast, samo 25 posto stanovništva bilo je pismeno. Danas 83 posto Libijaca čita i piše, a 25 posto ima fakultetsku diplomu.

Ukoliko bi neki građanin odabrao baviti se zemljoradnjom, od države bi dobio kuću sa zemljom, poljoprivrednu opremu, sjeme i goveda, kako bi započeo biznis i sve to bespovratno.

Malo je poznato da u Libiji nisu postojali računi za struju, a nisu postojale ni kamate na kredite u bankama koje su sve bile državne.

Gadafiju je najviše zamjerano da krši ljudska prava u Libiji, a malo je poznato da je naredio da dok god svaki Libijac ne dobije kuću neće ni njegova obitelj. Tako je Gadafijev otac preminuo, a da je još uvijek živio u šatoru.

Gadafi je izlazio u susret mladencima. Tako je svaki mladi bračni par dobivao države po 50.000 američkih dolara kako bi kupio stan i zasnovao obitelj.

Ukoliko bi se Libijac poželo školovati u inozemstvu ili bi mu bilo neophodno liječenje izvan granica zemlje, imao bi novčanu pomoć države koja bi plaćala sve troškove i još bi davala po 2.300 američkih dolara za smještaj i prijevoz.

Država je čak participirala i u kupnji automobila, inače jeftinijih nego u Europi, pa je subvencionirala kupnju sa 50 posto učešća. A kad se već kupi automobil, s benzinom nema problema jer je gorivo u Libiji koštalo 0,14 dolara za litru, što je bilo jeftinije od vode. I kruh je bio praktično besplatan sa cijenom od 0,15 dolara za štrucu kruha.

Gadafi je znao da je za pustinjsku zemlju voda najbitnija pa je napravio veliki vodovod kroz Saharu koji je spojio Tripoli, Bengazi i Sirt i tako omogućio nesmetano opskrbu, ali i porast gradske populacije. Na žalost, tijekom bombardiranja NATO je dobrim dijelom ovaj vodovod uništio.

Libiju je ostavio bez ikakvog vanjskog duga s deviznim rezervama od 150 milijardi dolara, koje su, istina, s početkom revolucije zamrznute diljem svijeta.

Svaki Libijac koji nije mogao naći zaposlenje po završetku školovanja dobivao je novčanu pomoć u visini plaće predviđene za tu vrstu zanimanja. Dok su za svako rođeno dijete žene dobivale po 5.000 američkih dolara.

Dio novca zarađen prodajom nafte, glavnog izvoznog artikla zemlje, slivao se na račune svih građana Libije.

Kada je Gadafi došao na vlast, istina prevratom, 1969. godine, Libija je bila jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Prije nego je zapao u probleme s ustanicima, Libijci su spadali u narode sa najvišim standardom u Africi.

Libijac koji živi na Balkanu, Mohamed Alsakit Abdulgasem, smatra da je skoro sve što se u medijima govorilo o Gadafiju neistina i da stvari stoje potpuno suprotno.

“Libijci su pod Gadafijem živjeli normalno i slobodno kao što se živi ovdje u Europi. Kažu da je Gadafi za 42 godine vlasti ubio dvije do tri tisuće ljudi. U proteklih godinu dana u Libiji je stradalo preko 60.000 ljudi. Riječ je o samo jednoj godini!

Kažu da je Gadafi ukrao naš novac. On je živio u šatoru, a njegovi rođaci su živjeli kao i svi drugi. Čak i da je ukrao milijune, znate li koliko smo milijardi izgubili zbog rata koji nas je zadesio i koliko sada gubimo ?! Svi se sada prave da ne znaju i nitko ne spominje našu naftu. Govorili su da je Gadafi diktator.

U njegovo vrijeme 17.000 ljudi je ležalo u zatvoru. I to su sve bili osuđeni kriminalci. Sada u zatvorima leži najmanje 27.000 ljudi. Pritom, kriminalci su pušteni, a u zatvore su strpani oni čiji je jedini grijeh što su podržali Gadafija. Problem nije bila diktatura Gadafija, već to što velike zemlje i velike tvrtke imaju ekonomske interese u Libiji.”

Mohamed priznaje da je i u vrijeme Gadafija bilo pogrešaka, ali kaže i da je bilo kritičara koji su tražili da se stvari poprave.

“U Libiji nije bilo sve idealno i postojale su kritike. I sam sam pisao mnogo članaka za libijske novine o tome. Dakle, postojala je sloboda govora. One koji su bili protiv Gadafija podijelio bih u tri skupine. Prvu čine oni koji su željeli da se u Libiji živi još bolje i da imamo još bolje uvjete obrazovanja, rada i življenja. Sebe svrstavam u tu grupu. Drugu čine oni koji su došli izvana, s NATO-om. Treću skupinu čine islamisti. Oni su najjači jer imaju veliki utjecaj na lokalno stanovništvo. Veoma se plašim radikalnih islamista i mogućnosti da Libija postane novi Irak – da svaki dan budu bombaški napadi i ubojstva.”

Iako nije posjetio zemlju još prije rata, Mohamed kaže da se čuje s rođacima i prati što se tamo događa.

O tome kako je u Libiji danas, kaže:

“Sve je u kaosu. Jedan dan ima struje, pa deset nema. Interneta nema, a telefoni rade povremeno. Sve komunalne usluge su stale i sve je u kaosu. U vrijeme Gadafija mogli ste napuniti spremnik goriva za tri eura, a sada je nekoliko mjeseci bila nestašica ?! Problem u Libiji je u tome što nitko ne može kontrolirati plemena. Sada imate milijun Gadafija u Libiji koji misle da im sve pripada i sve žele prisvojiti za sebe! Volim Gadafija jer su u njegovo vrijeme svi imali sve! Gadafi je dao nadu Africi. Želio je da napraviti jednu banku za cijelu Afriku. E, tu je pogodio Zapad i njihove interese.”

Hrvatska je uvek predstavljana kao prijatelj Libije i tako smo učeni i u školi. Građani Hrvatske su 50 godina išli raditi kao inženjeri i radnici u Libiju i ona im je dala život i egzistenciju.
 
(telegraf.rs,intermagazin.rs/uredio:nsp)