Fondovi ulažu u obveznice i dionice i cilj im je povećati buduće mirovine, ali kriza u Agrokoru je zasad srušila vrijednost njihove imovine, što smanjuje iznos koji mogu isplatiti budućim umirovljenicima

“Šokiralo me kad sam dobila izvješće AZ mirovinskog fonda jer mi je ukupni iznos u odnosu na prošli mjesec manji oko 2000 kuna. Objasnili su mi da je to zbog Agrokora i stanja na tržištu dionica. Pa baš hvala premijeru da ima sve pod kontrolom i da se brine za nas koji nećemo imati niti saborske niti povlaštene mirovine.”

Naša čitateljica koja nam je poslala ovaj komentar nije jedina. Svi radnici koji mjesečno izdvajaju pet posto plaće u neki od obvezna četiri mirovinska fonda, mogu očekivati više manje slična izvješća. Drugi čitatelj nam je poslao izvješće koje pokazuje da je u PBZ Croatia osiguranju od početka veljače izgubio oko 1500 kuna, piše 24sata.

Fondovi ulažu u obveznice i dionice i cilj im je povećati buduće mirovine, ali kriza u Agrokoru je zasad srušila vrijednost njihove imovine, što smanjuje iznos koji mogu isplatiti budućim umirovljenicima. Mirovinski fondovi su ulagali od Agrokorovih kompanija ponajviše u Ledo. Navodno su kupovali prije četiri godine dionice po 8000 kuna za komad, a u petak su vrijedile oko 3100 kuna .

Po broju dionica koje su imali, najveći gubitnik je AZ mirovinski fond sa 189 milijuna kuna, slijedi Raiffeisen s 92 milijuna, a zatim PBZ CO s oko 80 milijuna. Četvrti fond, Erste, više nema dionica Leda.

U drugim Agrokorovim tvrtkama i nema mirovinskih fondova, ali kako je kriza u Agrokoku srušila vrijednost svih dionica na burzi, tako je pala i njihova vrijednost.

Koliko su fondovi od početka godine izgubili na tržištu, nema pouzdanih podataka, ali se navodno radi o oko dvije milijarde kuna. Sve se može nadoknaditi, ako i kad dionice jednom opet porastu.

Dobro je što mirovinski fondovi smiju u samo manjem dijelu kupovati dionice upravo kako ne bi ugrozili buduće mirovine. Roman Rinkovac iz brokerske kuće Credos objašnjava da je kriza u Agrokoru trenutačno srušila vrijednost dionica, ali da fondovi ulažu dugoročno. Možda se vrijednost tvrtki i vrati.

Prvo su počele padati obveznice Agrokora, a onda je uslijedio pad dionica. Svaki fond menadžer ima upute kako se ponašati, a neki mirovinski fondovi su prodali dionice, neki su zadržali. Svoje odluke trebaju objasniti vlasnicima. Kod nas općenito vlada euforija ili panika na tržištu – komentira Rinkovac.

Mirovinski fondovi prema analitičarima su izgubili 70-80% vrijednosti ulažući u propale kompanije, no građani za to niti ne znaju. A i da znaju, sigurno bi i dalje šutili.
 
(24sata.hr)

Dok Europa lagano korača prema izlasku iz krize, slično kao i Amerika, makar to bilo i umjetno, Hrvatskoj prijeti tek ulazak u toliko očekivanu krizu, u kojoj smo mogli biti puno ranije.

Kolaps mirovinskog sustava! Da bi se mogle isplaćivati sve penzije, u Hrvatskoj nedostaje “samo” još milijun radnika. Svake godine za mirovine treba izdvojiti 360 milijuna kuna više! Ministra Mrsića to ne brine, najavljuje da bi se s reformom možda moglo krenuti 2031.!?

Ponovno nas očekuju novosti unutar mirovinskog sustava. U najnovijoj reformi, pomaknula bi se starosna granica za ulazak u mirovinu, te uvelo prijelazno razdoblje za povećanje radnog vijeka do 67. godine života.

To znači da bi svi rođeni od 1964. i nadalje, u punu starosnu mirovinu mogli tek sa navršenih 67 godina života ili 41. godina radnoga staža. Prema dosadašnjim najavama, pomicanje granice gotovo je sigurna stvar, a pitanje otvoreno za raspravu je model i trajanje roka prilagodbe. Točnije, hoće li prijelazno razdoblje završiti 2031. ili 3038.

Taj potez je opravdan činjenicom kako su Hrvati stara nacija s velikim problemima na tržištu rada i mirovinskim sustavom na rubu financijske održivosti. Zaista je vrlo optimistično za mirovinski sustav koji rashode ima gotovo dvostruko veće od prihoda, te omjer zaposlenih i broja umirovljenika koji je odavno pao sa održivog omjera od 2,1 zaposlenog po umirovljeniku na svega 1,18 zaposlenih po jednom umirovljeniku staviti na „rub financijske održivosti“.

Budimo iskreni i recimo kako bi hrvatski sustav međugeneracijske solidarnosti odavno bankrotirao da ga građani svake godine ne spašavaju proračunskim novcem.

Sve na račun građana

Samo prošle 2012. godine ukupni rashodi mirovinskog sustava iznosili su 35,7 milijardi kuna, dok su prihodi iz doprinosa iznosili 19,3 milijarde kuna. Gotovo svu razliku platili su građani plaćajući veće poreze. No čini se kako taj podatak očito nije dovoljno problematičan, jer iako mirovinski rashodi već značajno nadilaze mogućnosti hrvatskog gospodarstva, iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava izvijestili su o povećanju troškova mirovinskog sustava za oko 360 milijuna kuna godišnje. Ovakva odluka za posljedicu će morati imati preoblikovanje proračunskih rashoda, tj. smanjenje izdvajanja nekom drugom dijelu proračunskih korisnika, ili će značiti rast zaduženja i/ili poreznog opterećenja.

Sustav međugeneracijske solidarnosti ili Bismarckov sustav generacijske solidarnosti neodrživ je u odsutnosti nekoliko uvjeta koji su povezani s demografijom, rastom gospodarstva i radnim vijekom stanovništva.

Poljuljan sustav

Ukratko: svaka generacija mora biti brojčano veća od prethodne, gospodarski rast mora biti konstantan kao i zaposlenost, te mora postojati mala razlika između radnog vijeka stanovništva i očekivanog trajanja životnog vijeka.

Kada je ovaj sustav uveden u Njemačkoj u drugoj polovici XIX. stoljeća, očekivano trajanje života je bilo oko 62 godine, a radni vijek do 60. godine života. U takvim okolnostima nema apsolutno nikakvih problema sa održivošću sustava, jer brojni radnici koji uplaćuju u mirovinski sustav svoju mirovinu niti ne dožive. Promjena samo jednog od tih čimbenika dovoljna je da poljulja takav sustav, a Hrvatska i ostatak Europe se trenutno bore sa sva tri.

Usporedbe radi, u Hrvatskoj je prosječan životni vijek 79,7 godina za žene i 73 za muškarce, a u mirovinu se prosječno odlazi sa 60,6 godina starosti. Samo 18% umirovljenika u mirovinu je otišlo sa 65 godina starosti i 40 godina radnog staža. ( Zanemaren je broj i prosjek povlaštenih penzionera, jer bi tada prosjek odlaska u mirovine bio oko 52 godine).

Starenje populacije zbog produljenja očekivanog životnog vijeka te sve nižeg prirodnog prirasta stanovništva neminovno dovodi do ubrzanog povećanja troškova i smanjenja prihoda ovakvog sustava međugeneracijske solidarnosti.

Ozbiljan šok

Ukoliko se umjesto najavljenih kozmetičkih ne provedu duboke promjene, Hrvatska će se susresti s ozbiljnim ekonomskim, financijskim i socijalnim šokom zbog dramatične promjene demografske slike. U Hrvatskoj se udio stanovništva starijeg od 65 godina starosti povećao s 13% u 1991. na 18% u 2011., a u vremenu kada prijelazno razdoblje ove reforme završi, Državni zavod za statistiku procjenjuje kako će udio starijih od 65 godina iznositi 23% ukupnog stanovništva Hrvatske, s nastavkom rasta udjela na 25% u 2051. godini. Javna rasprava o tome hoće li prijelazno razdoblje završiti 2031. ili 3038. godine u tom kontekstu dugoročno je potpuno besmislena jer ne rješava problem, nego ga maskira, prolongira i prebacuje na neku buduću vlast, radnike i umirovljenike.

Što za 20 godina

Ako sada sa „samo“ 18% stare populacije imamo vrlo velik problem sa održanjem mirovinskog sustava zbog nedostatka radnika u odnosu na broj umirovljenika, kako država planira riješiti taj problem kada za koje desetljeće četvrtina populacije bude starija od 65 godina? Novim zakonom i dodatnim pomicanjem granice za starosnu mirovinu? Iako se već duže vrijeme spominju promjene u sustavima povlaštenih i prijevremenih mirovina, nikakve konkretne mjere nisu niti započele.

Povlaštene penzije

Od ukupnog broja umirovljenika, koji je krajem prosinca 2012. godine iznosio rekordnih 1.217.692, povlaštene mirovine (18 vrsta) primalo 166.226 umirovljenika (13,6%), a invalidske mirovine 248.538 umirovljenika (20%).

Prosječan iznos povlaštenih mirovina iznosio je oko 4.020 kuna (npr. prosjek braniteljskih mirovina je 5050 kuna), dok “obični” umirovljenici, koji su pravo na mirovinu ostvarili prema zakonima o mirovinskom osiguranju, u prosjeku primali 2.184 kuna. Povlaštene mirovine tako su u prosjeku preko 80% više od običnih, a na godišnjoj razini iznose nešto iznad 8 milijardi kuna. No kada bi država prestala isplaćivati sve do zadnje povlaštene mirovine, u mirovinskom sustavu i dalje bi postojala rupa od gotovo 9 milijardi kuna.

*******************

IZRAČUN prema podacima iznad:

Rashodi mirovinskog sustava iznose 35,7 milijardi kuna.

Pravi umirovljenici primaju samo 2.659.439.328 kuna što je samo 7% ukupnog novca koji se izdvaja za prave starosne mirovine sa punim stažem!!!!!!

Povlaštene mirovine primaju 8 milijarde kuna.

Da uzmemo u obzir da na invalidske mirovine ode oko dodatnih 11 milijarde kuna – prosjek 3600 kuna (podatak naveden niže)

Znači sve zajedno za isplatu mirovina se potroši oko 22 milijardi kuna.

Gdje ode ostatak od 13.000.000.000  kuna ???!!! Gdje ide taj novac,na što se on troši, samo Bog će znati.

*******************

Europske države također se susreću s problemima održivosti sustava međugeneracijske solidarnosti ili pay-as-you-go sustava, te već intenzivno provode ili rade planove za provedbu spašavanja i dugoročnog održanja svojih mirovinskih sustava, a uzor u tim promjenama vjerojatno traži i Hrvatska:

Austrija do 2017. godine planira u potpunosti ukinuti prijevremenu mirovinu, te između 2019. i 2034. ženama postupno povećavati starosnu granicu za ulazak u mirovinu na 65 godina kako bi se izjednačile sa muškarcima.

Belgija je 2006. donijela Pakt solidarnosti između generacija koji podiže prag za prijevremenu mirovinu sa 58 na 60 godina starosti.

Češka je 2004. pokrenula postupno povećanje dobi za mirovinu osoba rođenih 1968. i poslije, s konačnim ciljem 65 godina starosti za muškarce, te između 62 i 65 godina za žene, ovisno o broju djece.

Kako to rade drugi

Danska je 2006. počela provoditi paket reformi pod nazivom Socijalni sporazum, koji pomiče granicu umirovljenja sa 65 na 67 godina starosti u periodu između 2024. i 2027. godine, te pomiče granicu prijevremene mirovine sa 60 na 62 godine u periodu između 2019. i 2022. godine.

Malta do 2026. godine planira izjednačiti muškarce i žene sa trenutnih 60 za žene i 61 za muškarce na 65 godina starosti za oba spola, te produljiti obvezni radni vijek sa 30 na 40 godina staža.

Slovačke reforme povećavaju granicu sa 60 na 62 godine za muškarce do 2007. godine, a za žene do 2016. godine. Također se iznos prijevremene mirovine penalizira sa 6% iznosa po godini prijevremenog umirovljenja, te nagrađuje sa 6% iznosa po godini odgađanja odlaska u mirovinu.

Švedska je provodila reforme svog sustava još 1999. godine na način da nagrađuje radnike koji u mirovinu odu sa 67 godina, te svojim građanima objavljuje godišnje izvještaje o mirovinskom sustavu, računima, troškovima te beneficijama umirovljenja u pojedinim situacijama.

Britanija do 2020. godine planira povećati granicu za odlazak u mirovinu sa 60 na 65 godine, uz dodatno povećanje na 68 godina starosti između 2024. i 2046.

Većina navedenih primjera pokazuje kako državljani tih zemalja ipak mogu u mirovinu nešto ranije od Hrvata, no treba imati na umu da su njihovi odnosi broja zaposlenika i umirovljenika bolji, stoga i njihov sustav sporije tone. Prema podacima OECD-a prosječan broj zaposlenih Europljana po jednom umirovljeniku je četiri, a većina zemalja već povećava granice za odlazak u mirovinu, prije nego sustav osjeti ozbiljne posljedice. Istovremeno Hrvatska danas ima samo 1,18 zaposlenih po umirovljeniku.

Njemačku prema njihovim procjenama oko 2040. godine očekuje nepovoljan odnos sličan trenutnom hrvatskom, a većina ostalih europskih zemalja to će doživjeti oko 2045. 2050. godine najviše problema sa starim stanovništvom i održivosti mirovinskih fondova uz Hrvatsku bi mogle imati Njemačka, Slovenija, Italija i Španjolska.

Mirovinske reforme vrlo su zahtjevne promjene jer traže dugoročne planove i akcije, ali su istovremeno pritisnute kratkoročnim političkim pritiscima. Kako takve promjene i sam sustav uglavnom nisu potpuno shvaćeni od strane javnosti, reforme se često ne provode do zadnjeg trena, godinama odgađaju efekte ili prebacuju na buduću vlast. Ako se reforme mirovinskog sustava provode, najčešće opcije su, kao što je već navedeno u tekstu, serije malih promjena tokom godina koje puni učinak imaju desetljeće ili dva u budućnosti, a tada je već vrijeme za novo podizanje granica.

No takve reforme samo su odgađanje problema neodrživosti sustava međugeneracijske solidarnosti, a to pokazuje i dosadašnja povijest mirovinskih reformi u Hrvatskoj. Tako su primjerice 1999. između ostalog podignute dobne granice za starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu za pet godina, uz prijelazno razdoblje od 1999. do 2007. godine. Pokazuje to i primjer Velike Britanije koja uz postojeću reformu već planira i novo pomicanje granice do 2046. godine, iako trenutno imaju 3,6 zaposlenih po jednom umirovljeniku.

 Demografski trendovi Hrvatske, ali i cijele Europe pokazuju kako životni vijek postaje sve duži, ali i kako se broj radno sposobnog stanovništva sve više smanjuje u odnosu na broj umirovljenika. Takvo ubrzano pomicanje zaposlenika prema umirovljenicima vrši sve veći pritisak na održivost javnih financija i Bismarckov model nije u stanju preživjeti ga. Sve što u budućnosti od takvog sustava možemo očekivati je novo povećanje granice za odlazak u mirovinu.

Nerealna očekivanja

Kako god priču o mirovinskom sustavu okrenuli i koliko god su njegovi korisnici legitimni nikako se ne može osporiti da se zapravo radi o sustavu koji za svoj opstanak nužno mora povećavati bazu. Financiranje prvog stupa obveznog mirovinskog osiguranja hrvatskog stanovništva temelji se na omjeru između aktivne populacije i umirovljeničke populacije, a njegovi doprinosi izravno se troše za isplatu tekućih mirovina. To znači da sredstva koja danas izdvajamo u prvi stup izdvajamo za trenutne umirovljenike uz obećanje države kako će budući radnici isto učiniti za nas.

Još jedan pokazatelj nemogućnosti dugoročnog spašavanja mirovinskog sustava kakvog danas poznajemo jest činjenica da je za održanje takvog stanja potreban minimalan odnos radnika i umirovljenika 2,1:1, što znači da za trenutnih 1,2 milijuna korisnika mirovine moramo imati više od 2,5 milijuna radnika. Sa ukupnim brojem zaposlenih od 1,3 milijuna (pravi broj je oko 900.000 radnika) i nezaposlenih 316 tisuća građana, uočavamo kako nam za održanje sustava uz trenutan broj umirovljenika nedostaje gotovo 900 tisuća radnika uz punu zaposlenost. Kada ste vidjeli predizborni program koji „garantira“ milijun novih radnih mjesta?

Zbog svega navedenog građani ne smiju imati nerealna očekivanja od javnog mirovinskog osiguranja međugeneracijske solidarnosti i državne brige općenito, te se sve više moraju samostalno brinuti za vlastitu starost. Ovakvim mirovinskim sustavom i manjkom adekvatnih reformi današnje vlade sigurnost budućih umirovljenika stavljaju u drugi plan kako bi udovoljile trenutnima, a sve probleme guraju pod tepih i odgađaju za neka buduća vremena. Država obećaje sigurne isplate mirovina uz razne dodatke i indeksacije bez obzira na sve, ali niti sama ne obraća pažnju i ne vodi brigu o cijeni takve garancije u budućnosti.

Kada ne bi bilo lažnih, pravi invalidi imali bi naknade do 8700 kuna mjesečno

Većina invalidnina dodijeljeno je na temelju mentalnih bolesti, koje je najteže dokazati ili kontrolirati

Hrvatska je država koja za zaštitu osoba s invaliditetom daje najviše u Europi – čak 17,5 posto ukupnog novca za socijalnu zaštitu, što je dvostruko više od prosjeka Europske unije. Hrvatska ima ujedno i najveći broj osoba koje ostvaruju neko pravo na temelju invaliditeta – čak svaki osmi stanovnik, odnosno 522.000 ljudi. Srećom, unatoč ratu i stradanjima, ove dvije činjenice nisu posljedica iznimno velikog broja invalida, već posljedica manipuliranja zakonima i korupcije zbog koje je svaki četvrti hrvatski umirovljenik – u invalidskoj penziji.

Kako u okvir EU?

Prema izvješću Državnog zavoda za statistiku o socijalnoj zaštiti u Hrvatskoj, tijekom 2010. godine iz državnog je proračuna – ne računajući troškove zdravstvene zaštite – na osobe s invaliditetom potrošeno oko 11,6 milijardi kuna, a brojke se od tada nisu bitno mijenjale. Čak 90 posto tog novca – nešto više od 10,3 milijardi kuna – otišlo je invalidske mirovine. Na osobnu invalidninu i druga davanja namijenjena izravnom poboljšanju kvalitete života osoba s invaliditetom potrošeno je tek dva posto namijenjenih sredstava, nešto manje od 250 milijuna kuna.

Naime, Hrvatska je s 27 posto udjela invalidskih mirovina u ukupnom broju mirovina apsolutni prvak Europske unije, u kojoj je prosječni udio 13 posto, a kreće se od 4,6 posto u Nizozemskoj do 21 posto u Estoniji.

Kad bi se Hrvatska svela u europske okvire, trebala bi prepoloviti broj invaldiskih penzionera, čime bi u proračunu izravno ostalo oko 5 milijardi kuna.

To ni u teoriji nije moguće, kažu stručnjaci. Naime, u tom ogromnom broju od oko 320.000 invalidskih mirovina, veliki dio – oko 75.000 – čine mirovine vezane uz branitelje u Domovinskom ratu, koje se – sad je posve jasno – neće dirati.

No, i kad ih izuzmemo iz ukupnog broja umirovljenika, Hrvatska je s 21,5 posto udjela invalidskih penzionera u ukupnom broju umirovljenika i dalje na vrhu Europe. Kad bi samo njihov broj bio u razini europskog prosjeka, zaštedjeli bi godišnje oko 3,7 milijardi! Kad bi grubo pretpostavili da bi se ta sredstva i dalje koristila za pomoć osobama s invaliditetom, izravna novčana davanja mogla bi se povećati za gotovo sedam puta! Osobna invalidnina, koja sada iznosi 1.250 kuna i, unatoč niskom iznosu, podliježe rigoroznim uvjetima, mogla bi iznositi čak 8.750 kuna. Ili bi se broj primatelja – a njih je trenutno nešto više od 21.000 – mogao višestruko povećati.

To su, naravno, jednostavne, plošne računice koje samo plastično ukazuju na gubtike koje osobe s invaliditetom trpe zbog manipulacija i korupcije. No, šanse da se to može ispraviti minimalne su.

Rat i privatizacija

Ogroman broj invalidskih mirovina posljedica je raznih faktora. U 90-tima, tijekom rata i privatizacije, invalidske su mirovine bile izlaz za mnoge koji su ostajali bez posla. Zakon koji je regulirao invalidske mirovine bio je jako blag u smislu definicije invalidnosti, a pritisak na liječnike vještake u tom je periodu bio ogroman. Jako se malo inzistiralo na kriterijima i medicinskoj struci.

Broj umirovljenja tada je bio tako velik da je svaki liječnik dobio određenu kvotu koliko osoba smije poslati u invalidsku mirovinu. U provjerama se nije kontroliralo je li umirovljenik doista osoba nesposbna za rad, već je li liječnik prebacio kvotu. Ako nije, dalje se nije čačkalo – kaže Mihovil Rismondo, dugogodišnji djelatnik ureda ravnatelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, autor nekoliko stručnih radova upravo o invalidnosti u hrvatskom mirovinskom sustavu.

Broj novih invalidskih mirovina u pojedinim je godinama prelazio i 20.000. Posljednjih godina broj invalidskih mirovina stabilizirao se i pokazuje tendenciju pada: lani je, prema podacima HZMO-a, u invalidsku mirovinu otišlo 3.616 osoba, s prosječnom mirovinom od 1.462 kune, a u prvih šest mjeseci ove godine njih 1.218 s prosječnom penzijom od 1.599 kuna.

To je posljedica drugačijeg socijalnog trenutka, početaka borbe protiv korupcije te sve glasnijih zahtjeva da se izjednače i strože primjenjuju kriteriji. Međutim, prvenstvo paramedicinskih kriterija još uvijek nije prošlo vrijeme. Imamo situacije da svaki liječnik ima svoj kriterij ili da se oni bitno razlikuju od područja do područja – objašnjava Rismondo.

Dijagnoze i kriteriji

I kad se kriteriji dobro provode, smatra, oni su u mnogim slučajevima upitni. Problem je, kaže, što je temelj za dodjeljivanje invaliditeta, odnosno odobrenje invalidske mirovine dovoljna dijagnoza, a ne stanje i okolnosti vezane za konkretnu osoba.

Primjerice, dijagnosticirana maligna bolest razlog je za odlazak u invalidsku mirovinu. Prema zakonima bivše države razlog za invalidsku bile su posljedice maligne bolesti, a ne bolest kao takva. Jer srećom mnogi se bolesnici oporave i mogu nastaviti raditi. Jednako je i s nekim drugim dijagnozama, poput bolesti krvožilnog sistema. Ako neka osoba doživi infarkt, ne mora značiti da treba invalidsku mirovimnu. Treba provesti detaljniju analizu i vidjeti u kojem je stanju osoba, zatim koji posao radi, koje obrazovanje i kvalifikacije ima. Nije, naime, isto nositi se s posljedicama ako ste činovnik u uredu ili građevinski radnik – kaže Rismondo.

Indikativno je da je većina invalidskih mirovina dodjeljena na temelju mentalnih bolesti. One jesu problem i često su realan osnov za invalidsku pezniju (kod malignih bolesti nerijetko je teška depresija u određivanju invalidnosti bitniji razlog od osnovne bolesti), no činjenica je i da ih je najteže dokazati ili kontrolirati.

Revizija s oprezom

Nepravde i nepravilnosti u mirovinskom sustavu, slaže se, ogromne su, no ne gaji pretjerane nade da će ispraviti.

Ispraviti se može samo revizijom. Ali i u tome treba biti vrlo oprezan. Ustanovimo li da određen broj osoba nije zaslužio invalidnost, što ćemo s njima? Na čiji će teret oni pasti? – pita se.

Osim penzionera u invaldiskoj mirovini, priličan broj registriranih u Registru osoba s invaliditetom, koji se vodi pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, osobe su s oštećenjima organizma, koja se ne mogu podvesti pod klasičan invaliditet, ali za sobom povlače cijelu lepezu novčanih i nenovčanih prava. Radi se o oko 80.000 osoba koji uz mirovinu ili kao samostalno pravo dobivaju novčanu naknadu u visini od prosječnih 120 do 220 kuna te još većem broju njih koji uživaju u lepezi nenovčanih povlastica, poput besplatnog ZET-ovog pokaza, naljepnice za besplatno parkiranje na mjestima za invalide, smanjenu telefonsku pretplatu, posebnu tarifu plaćanja HTV-ove pristojbe, besplatnu ili jeftiniju cestarinu, jeftinije kazališne i kino karte te karte za sportske priredbe, pravo prednosti u svim državnim institucijama u koje ulaze bez čekanja…

Zakon je bio izdašan

Zakon je bio jako izdašan prema naknadama za tjelesno oštećenje prije 1998. godine, pa je ogroman broj ljudi tada dobio takvo pravo. Od 1998. naknada se isplaćuje samo za oštećenja koja su nastala kao posljedica ozljede na radu – kaže Rismonod.

Statistike to potvrđuju: među primateljima naknade, njih 75.000 ostvarilo je to pravo prije 1998. godine, a njih tek nešto više od 4.000 poslije toga. Prije 1998. godine tako je, recimo, svaka žena mlađa od 40 godina koja je zbog bolesti morala odstraniti maternicu, mogla ostvariti novčanu naknadu i niz beneficija.

O ogromnom području manipulacije među osobama s invaliditetom, osobito oko invalidskih mirovina, glasno se počelo govoriti još prije nekoliko godina, kad je ustanovljeno da je od 2001. godine, kad je popis stanovništva pokazao da u Hrvatskoj ima 410.000 osoba s invaliditetom kako pokazuje registar, do 2009. godine njihov broj narastao za gotovo 100.000 ljudi, to znači u Hrvatskoj postoji preko 500.000 OSOBA SA INVALIDITETOM !!!

Vjerojatno se nije dogodio takav porast, već je stvar metodologije: u popisu je svatko upitan ima li nekih problema, a u registru su samo one osobe koje temeljem invalidnosti ostvaruju neko pravo. Tu nisu svi invalidi, već svi koji su ostvarili neko pravo, jer se na temelju takvih rješenja sastavlja registar. Dakle, 522.000 ljudi ostvaruje neko od prava, a koliko doista ima invalida, ima li ih više ili manje, mi ne znamo – kaže naš sugovornik, aktivno uključen u izradu novog Zakona o inkluzivnom dodatku, koji bi trebao dovesti do pravičnije raspodjele novaca za osobe s invaliditetom.

Naime, još za bivše vlasti napravljena je analiza stanja, koja je pokazala da se invaliditet u Hrvatskoj određuje na čak osam različitih mjesta – ovisno o pravu koje želi ostvariti, osoba se vješači u mirovinskom, u socijalnom, u obrazovnom, u braniteljskom i drugim resorima, a za svako pravo koje želi mora se vještačiti ponovno, da su kriteriji krajnje neujednačeni te da se invaliditet određuje “na postotak” oštećenja, a ne smanjene funkcionalnosti osobe.

Revizija upitna

Da bi se uveo red, najavila je tadašnja državna tajnica, ključno je da svi invalidi prođu reviziju i da se točno utvrdi kome što treba i pripada. Napravila je i plan revizije, no naišla je na nepremostiv otpor branitelja te je cijeli plan pao u vodu.

Sadašnja ministrica pametnije je iz najave revizije izostavila branitelje, međutim, kako sada stvari stoje, cijela je revizija ipak upitna: troškovi revizije ogromni su.

Intencija zakona jest uvesti veću pravičnost, barem u budućnosti, i to na način da će se osnovati jedinstveno tijelo vještačenja za sva područja i da se invaliditet određuje sukladno funkcionalnosti. Jer osobe mogu nositi istu dijagnozu, koja nosi i ista prava, a da su potrebe potpuno različite – objašnjava naš sugovornik.

Novim zakonom – čije su teze već objavljene – odredila bi se visina dodatka i pobrojala prava za svaki stupanj funkcionalnosti. Najvjerojatnije će se koristiti skala funckionalnosti Svjetske zdravstvene organizacije, koja mjeri četiri stupnja funkcionalnosti: 0 je potpuna funkcionalnost, 1 blagi stupanj nefunkcionalnosti, 2 je umjereni, 3 teški, a četvrti označava potpunu nefunkcionalnost.

Na taj bi se način stvari pravičnije odredile u budućnosti. Nepravde koje su počinjene neće se ispravljati.

KOLIKO ĆE MLADIH LJUDI OTIĆI IZ HRVATSKE U NAREDNIH 20 GODINA, KAD IM IZ VLADE PORUČE DA ĆE POREZ NA NJIHOVE PLAĆE BITI 50% SAMO DA BI PODMIRILI POVLAŠTENE UMIROVLJENIKE,BRANITELJE I INVALIDE, I DA TO MORAJU PLAĆATI NAREDNIH 30 GODINA DOK TAJ SLOJ POVLAŠTENIKA NE ODE U NEBO. VRLO VJEROJATNO ĆE MLADI LJUDI POTRAŽITI BOLJI ŽIVOT VANI, U NAREDNIH 30 GODINA. POSTAVLJA SE PITANJE, TKO ĆE ONDA ZARAĐIVATI MIROVINE TIM POVLAŠTENIM UMIROVLJENICIMA?

I TO JE REALNOST…..

 
ČITAJ VIŠE:

Evo još malo pa će kriza, samo što nije: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 8.dio
Kod nas kao da nema krize: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 7.dio
MMF ulazi u HR: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 6.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 5.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 4.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 3.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 2.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI !
 
 
izvor: jutarnji.hr/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=15059"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Globalna elita je sada dokazala da su sve maske pale, i da će krenuti na veliku hrpu novca misleći da mogu imati svoje pravo i položiti svoje ruke na njih. To znači da nema bankovnog računa, umirovljeničkog fonda i portfelja dionica na zemlji koji je siguran.

Do sada, većina ljudi je pretpostavljala da su privatni bankovni računi nedodirljivi i da je osiguranje depozita zapravo značilo nešto. Sada vidimo da ne postoji hrpa novca koji se smatra “zaštićenim iza granica” od strane globalne elite i osiguranje štednih uloga ne znači apsolutno ništa.

Najbitnija stvar o kojoj svaki financijski sustav ovisi je vjera. Ako ljudi nemaju vjeru u sigurnost i stabilnost financijskog sustava, on neće funkcionirati. Pa tako su ljudi koji vladaju svijetom uzeli malj i udarili po povjerenju koje smo svi imali u globalni financijski sustav. Oni su slomili nepisani društveni ugovor o kojoj ovisi globalni bankarski sustav.

Dakle, sada ćemo vidjeti “bank run” (“bježanje iz banaka” – masovno povlačenje novaca iz banaka), i to se neće ograničiti na samo nekoliko zemalja u južnoj Europi. Učitelj Yoda bi to možda sročio ovako: “Započelo, globalno povlačenje novaca iz banaka, je”. Svugdje u svijetu, uplašeni ljudi će početi povlačiti novac iz banaka. Puno tog novca će ići u zlato, srebro i druga čvrsta dobra i imovinu. Kako će se novac početi povlačiti iz banaka, to bi moglo izazvati da mnoge od velikih banaka koje su se kolebale na rubu katastrofe, konačno propadnu.

Mnogi od vas ne vjeruju da će ovakve stvari ikada stići vaše bankovne račune, mirovinske fondove ili dioničke portfelje u vašoj zemlji.

Mnogi od vas nikada neće biti u potpunosti uvjereni da se Velika Pljačka Ciparske Banke nikada ne bi mogla dogoditi u Hrvatskoj.

Pa, što mislite gdje se ovaj cijeli plan isplanirao?

MMF je navodno proveo porez na bogatstvo na Cipru, a MMF ima sjedište u samom srcu Washingtona.

Gotovo svaki narod na planeti se mora nositi s MMF-om. To je organizacija koja dominira u Sjedinjenim Državama, i ona je uvijek uključena kada se radi o međunarodnoj dužničkoj krizi.

Ako MMF smatra da je odlična ideja ukrasti novce sa bankovnih računa za rješavanje financijske krize na Cipru, zašto ne bi oni nametnuli slično rješenje u drugim zemljama, u skorijoj budućnosti?

A ako bankovni računi nisu više sigurni, postoje li doista sigurna mjesta gdje možete staviti svoj novac?

Vi možete vjerovati političarima kada vam kažu da se nenajavljeni “porez na bogatstvo” nikada neće dogoditi tamo gdje živite, ako vi želite, ali to je čista laž jer su to političari na Cipru govorili svojim ljudima do dana kad se to dogodilo. Citirajmo članak u Cipar Mail …

I nakon svega, predsjednik Anastasiades jasno je proglasio u svom inauguracijskom govoru da se “apsolutno neće tolerirati šišanje javnog duga ili depozita”, dodajući da “takav problem nije ni za raspravu.” Ministar financija Michalis Sarris Slično je dijelio ohrabrujuća izjave, tvrdeći da bi EU  bila luda kada bi nametnula takvu mjeru jer bi se ugrozio euro sustav.

U ovom trenutku, političari na Cipru imaju dvije vrlo neumoljive opcije. Ili glasati za porez na bogatstvo i uništiti svu vjeru u bankarski sustav Cipra, ili glasovati protiv i biti prisiljeni izaći iz eurozone. U svakom slučaju, vjerojatno ćemo vidjeti kolaps financijskog sustava Cipra i njegovog gospodarstva koje će uroniti duboko u depresiju.

Bili ili ne, prijedlozi za promjenu uvjeta poreza na bogatstvo, navodno, neki političari žele nametnuti maksimalanu stopu poreza i do 15 posto za bankovne račune preko 500.000 €, tako da stopa na manjim računima može biti smanjena.

Također je najavljeno da će banke u Cipru će ponovno biti otvorene u četvrtak.

No, ono što se događa na Cipru je mali krumpir u odnosu kako će to utjecati na ostatak svijeta. Cijeli planet gleda ovu priču, kao i nedavni članak Lucas Jackson-a koji je opisao kako je vjera u globalni financijski sustav uvelike potresena …

Bilo bi pretjerano naglašavati kako je značajna situacija na Cipru. EU je pokazao ni da će pod neizvjesnim okolnostima uništiti vladavinu zakona kako bi održali svoju moć. To je priznanje tiranije kojeg su mnogi od nas uvijek pretpostavljali da bi taj trenutak mogao doći, ali on je postao stvarnost.

Šteta ovdje nije vezana za veličinu i šišanja štediša – trenutno se raspravlja između 3% i 13% poreza – nego pravni jezik na koji se svaki investitor na planeti mora osloniti kako bi zadržao povjerenje u sustav, a on je podređen potrebama moćne elite. Za elitu, donošenje glavnih odluka u Washingtonu, Londonu, Berlinu, Francuskoj, Bruxellesu, zakoni su poput sladoleda, jednostavno se istope.

Postavlja se pitanje, tko je sljedeći? Hoće li to biti Portugal? Grčka? Španjolska? Italija? Francuska??

Hoće li oni nametnuti “jednokratni” porez na bankovne račune? Vašu kuću? Vaše dionice i obveznice? Ušteđevinu za umirovljenje?

Globalna elita je proglasila otvorenu sezonu na sve velike hrpe novca, a sada će mnogi ljudi diljem svijeta razmotriti da bi dizanje novca iz banke bila racionalna stvar za učiniti. To će posebno biti istina u zemljama južne Europe jer će vjerojatno biti sljedeći kojima će se bogatstvo zaplijeniti.

To je tako posve jasno da čak i Paul Krugman-u u New York Timesu koji razumije sve ovo …

To je kao da Europljani drže neonsku reklamu, pisanu na grčkom i talijanskom jeziku, na kojoj piše: “Vrijeme je da se organizira bjžanje iz vaše banke!”

Sutra i dani koji slijede nakon bi trebali biti vrlo zanimljivi.

Globalna elita je doista “prešla Rubikon” kada je krenula u lov na privatne bankovne račune. To je gotovo kao da su namjerno izabrali najviše štetno moguće rješenje za financijsku krizu na Cipru.

Mnogi su u financijskom svijetu apsolutno zapanjeni na sve ovo. Na primjer, David Zervos opisuje ovaj potez kao ” nuklearni rat na štednju i bogatstvo”…

Svi mi stvarno trebamo uzeti trenutak da razmislimo što su vlade Europe učinile. Da bude jasno, oni pokrenuli iznenadni napad na štednju vlastitog naroda. Takav potez bi trebao poslati udarne valove preko cijelog razvijenog svijeta. To nije bio Bernanke stil sporo krećuće financijske represije protiv rizika slobodne štednje koja bi podigla životinjske duhove i silu riskiranja. To je nuklearni rat na štednju i bogatstvo – Nešto što će vjerojatno slomiti životinjske duhove. To je politički potez koji očekujete od diktatorskog režima u subsaharskoj Africi, ali ne u državi članici EMU-a. Ako europske vlade mogu izvlastiti 7-10 % posto građanske štednje, zašto čak i držati novac na bankovnom računu? Da li oni pokušavaju pokrenuti bježanje iz banaka – BANK RUN (eng.)?

Dakle, što motivira globalnu elitu da to čini?

Prema CNBC , jedan od motiva je bio poći za Rusima kojima je bankarski sustav Cipra služio za pranje novca …

Doista, MMF je izvijestio da su ljuti na način na koji je ruski novac poplavio ciparske banke zadnjih nekoliko godina, što je potaknulo zabrinutost zbog pranja novca .

Ruski novac čini oko 25 % posto novca u bankarskom sustavu Cipra, a očito je da su Rusi prilično uznemireni onim što su MMF i EU odlučili učiniti. Čak i Vladimir Putin glasno se osuđuje ovaj potez …

Ruski predsjednik Vladimir Putin je prozvao porez “nepravedanim, neprofesionalnim i opasnim”, navodi se u priopćenju objavljenom na web stranici Kremlja. Ruske tvrtke i pojedinci imaju 31 milijarde dolara depozita na Cipru, prema Moody’s-u.

Vi sigurno niste čuli puno o tome u zapadnim medijima, da su Rusi zapravo istupili i ponudili pomoć da Cipar izađe iz ove gužve.

A prema Sky News-u, Gazprom je ponudio Cipru vrlo veliku sumu novca da istraže svoje obalne rezerve plina koji nisu još otkrivene …

Do sada vlada Cipra je odbio pomoć od Rusa, ali oni se mogu predomisliti u nekom trenutku? Navodno Rusi nude dovoljno novca da se u potpunosti financirati bankovno spašavanje …

To će biti vrlo zanimljivo i vidjet ćemo što će se dogoditi.

U međuvremenu, neki europski dužnosnici već sugeriraju da bi i drugi narodi u južnoj Europi trebali imati “porez na bogatstvo” nametnute njima. U te zemlje spada i Hrvatska. Iz članka Paula Josepha Watson-a …

Joerg Kraemer, glavni ekonomist njemačke Commerzbank, pozvao je da se privatni štedni računi u Italiji na sličan način opljačkaju. “Porezna stopa od 15 posto na financijsku imovinu će vjerojatno biti dovoljna da pokrije talijanski državni dug ispod kritične razine od 100 posto bruto domaćeg proizvoda”, rekao je Handelsblatt.

“Porez” od 15 posto na svu financijsku imovinu?

Možete li zamisliti da se probudite jednog jutra i vlada je odlučila iznenada ukrasti 15 posto vašeg novca koji imate na računima u banakama, mirovinskihm fondovima i burzovnih portfeljima?

Da imam bankovni račun u Italiji, ja bih bio jako nervozan upravo sada.

U normalnim okolnostima ovakve stvari se ne događaju, ali vlade će koristiti “hitno” kako bi opravdale svoje postupke. Nedavno smo došli na članak koji je uključivao velik citat od strane Herbert Hoover-a koji kaže…

“Svaka kolektivistička revolucija ulazi u obliku trojanskog konja “hitnosti”. To je taktika Lenjina, Hitlera, Mussolinija. U kolektivističkom metežu preko desetak manjih zemalja Europe. Ova tehnika stvaranja hitnosti je najveći uspjeh kojeg postiže demagogija. “

To je ono što elita voli učiniti.

Vole stvoriti red iz kaosa.

A to je tek početak. Velika Pljačka Ciparske Banke je samo beta test za ono što dolazi sljedeće.

Kao se globalni financijski sustav raspada, globalna elita će ciljati naše bankovne račune, naše mirovinske fondove i naše dionice. Vi možda početi razmišljati o tome kako ćete se zaštititi.
 

 
 
izvor: infowars.com, youtube.com/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=13138"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata